(Napomena - uvod: riječ kriptokracija u stvari ne postoji u hrvatskom jeziku. U engleskom postoji - cryptocracy -  te joj je značenje: oblik vladavine gdje su pravi vođe skriveni, ili samo nepoznati.  Wikipedija govori o kriptokraciji kao o teoriji zavjere.) 

Raspršena moć je skrivena moć, skrivena moć je neodgovorna moć, neodgovorna moć je nelegitimna moć, nelegitimna moć ne zaslužuje vašu pokornost

Tko (ako itko) ili što (ako išta) jest glavni?

Na mnogo načina ovo je pitanje vremena, koje nadahnjuje strastvene rasprave diljem ideološkog spektra, s različitim odgovorima koji izviru ne samo s ljevice i desnice, već i iz svake butik-mikro-ideologije koja urliče u rascjepkanom umu čovječanstva. Disidentski desničari govore o teoriji elite i Katedrali, novonastaloj upravljačkoj strukturi koja se proteže po institucijama i koja se koordinira s govornim točkama koje teže moći, na način na koji kolonije mrava koriste feromone da hrle prema zalihama hrane. Libertarijanci pripisuju zloćudnu nesposobnost državi i njezinoj glomaznoj birokraciji, te središnjim bankama i njihovim lažnim fiat-valutama. Akceleracionisti ukazuju na slijepog idiotskog boga tehnokapitala. Wignatovi govore o Židovima. Analitičari zavjere pipaju Svjetski ekonomski forum, bankare, obavještajne agencije, reptilee. Kršćani govore o đavlu, gnostici o arhontima. Woke brbljaju o nevidljivom vještičjem sustavnom rasizmu, bijelim privilegijama, cis-hetero-normativnosti, mizoginiji, i svako malo se prisjete svog podrijetla od Marxa i sjete se okriviti kapitalizam.

Ono što je svima njima zajedničko je da uklanjaju izvor djelovanja u javnim poslovima iz vidljivog u nevidljivo. Nisu političari koje vidimo ti koji koordiniraju svijetom i daju poticaj promjenama politike, već skriveni gospodari lutaka – ljudski ili sistemski – koji njima manipuliraju izvan pozornice. Ako postoji jedinstvena, objedinjujuća tema oko koje se većina ljudske vrste ove godine može okupiti preko svih ideoloških podjela, to je ovo: istinska moć je skrivena!

Pokušajte pronaći podrijetlo politike i naći ćete se u zbunjujućoj mreži think-tankova, instituta za politiku, odbora i tako dalje, od kojih nitko nije voljan preuzeti izravnu odgovornost za politiku. S vremena na vrijeme možete uspjeti pronaći jedinstvenu ishodišnu točku, ali gotovo uvijek otkrijete da je sve počelo kao jednostavan prijedlog, od nekog nikoga bez posebne moći ili utjecaja, koji je jednostavno iznio ideju koja je zatim dobila vlastiti život.

"Lockdown" je primjer za to. Čini se kako je ideja nastala pri projektu sajma znanosti u srednjoj školi u kojem je djevojčica na svom računalu pokrenula model igračke koji je pokazao da se virusne epidemije mogu spriječiti ako su ljudi zatvoreni u svojim domovima, ideja koja je očito istinita i jednako očito nemoguća u praksi, i pogubno u izravnom razmjeru s kojim god stupnjem se provodi u praksi. Početkom 2020. godine, popularizirao ga je neki bloger čijeg se imena ne mogu sjetiti, koji je na Mediumu napisao nešto o plesnim čekićima, što se zapanjenim srednjacima učinilo vrlo pametnim. Onda ga je pokupio organizam menadžerske mreže, pretvorio u politiku i svijet je bio slomljen.

Zaključavanja su ekstreman primjer, ali zapravo cijeli naš sustav funkcionira ovako. Uzmimo građevinske norme. Gdje god živite, postoje građevinski propisi. Točno navode najbolje prakse za svaki aspekt gradnje, i ako ga se ne pridržavate do slova, neće vam biti dopušteno nastaviti s bilo kojim projektom koji imate na umu, bilo da se radi o izgradnji stambenog bloka ili postavljanju proširenja na vašu terasu. Odakle je došao građevinski kodeks? Nije to bio građevinski inspektor: on to samo provodi. Nisu to bili gradonačelnik ili članovi gradskog vijeća: ne bi znali odakle početi. Ne, građevinski kodeks proizašao je iz neke lokalne birokracije, s osobljem stručnjaka koji su sastavili njegove elemente na temelju stvari za koje su drugi stručnjaci rekli da ih je dobro učiniti. Ne znate im lica ni imena. Gotovo nikada nećete pronaći određenu osobu koja je stavila određeni zahtjev u građevinski normativ. Vjerojatno je odlučeno na zatvorenoj sjednici povjerenstva, pa nitko u povjerenstvu neće priznati izravnu odgovornost. Doista, sam odbor neće preuzeti izravnu odgovornost: oni su samo slijedili najbolju praksu drugih odbora, mijenjajući druge građevinske propise u drugim općinama. Ako se dogodi da se ne slažete s nekim elementom građevinskog normativa – smatrate ga pretjerano restriktivnim, preopreznim, preskupim za bilo kakvo marginalno poboljšanje strukturalne stabilnosti ili energetske učinkovitosti koje namjerava provesti – nemate načina da ga promijenite. Ljudi u odboru nisu izglasani na svoje pozicije. Ne moraju slušati javnost, pa to stoga i ne čine. U međuvremenu, unutar svoje sfere odgovornosti oni imaju apsolutnu moć da provedu svoje diktate. Možda ih možete raspraviti kada se pojave iznimke u građevinskom normativu, a možda ne možete; to ovisi o njima, a ne o vama.

To je prilično trivijalan primjer, iako s implikacijama na stambenu krizu koja trenutačno pogađa velik dio anglosfere. To je ilustrativno kako cijeli naš sustav funkcionira. Nama upravlja osjećajna miazma neodgovornih regulatornih tijela čije se proizvoljne ovlasti protežu u sve intimnije aspekte naših života poput pseudopodija nekog golemog organizma koji guši. Njihova moć je naizgled apsolutna, ali nikad nitko nije odgovoran.

"Bad Water",  Chris Cold

Tko je odlučivao o zdravstvenom kodeksu? Sigurnosnim propisima na radnom mjestu? Zaštiti okoliša? O pravilima koja uređuju javne parkove i plaže? Ograničenje brzine? Gdje smijete parkirati? Gdje smijete pecati? U koliko kategorija morate podijeliti svoje smeće? Glupa pravila kojih se morate pridržavati kada prolazite kroz zračnu luku? Ili konkretno, tko je odlučio da naše zemlje prestanu biti nacionalne države i da postanu multikulturalna odredišta masovnih migracija iz trećeg svijeta? Tko je uputio poziv da se naša gospodarstva slome politikama zelene energije? Je li bila javna rasprava? Referendum?

U načelu, o svim ovim stvarima trebaju glasovati zakonodavna tijela ili odlučivati izabrana izvršna vlast. U praksi to gotovo nikada ne funkcionira na ovaj način. Gradski vijećnici, gradonačelnici, državni zastupnici, saborski zastupnici, guverneri, premijeri, predsjednici i slični uglavnom samo provode sve što im kažu stručna savjetodavna tijela. Zakonodavni paketi za nove regulatorne ovlasti bacaju im se na stolove, oni ih letimično pregledaju, kažu, eh, meni dobro izgleda, glasajte za da ako je to stranačka linija odlučila, i odu u striptiz klubove i golf terene. To je pod pretpostavkom da uopće dođe do glasanja. U mnogim slučajevima, regulatorna se ovlast jednostavno delegira izravno određenim tijelima, koja stvari izmišljaju u hodu i kreću u njihovu provedbu pod bojama zakona.

Političari u našoj predstavničkoj demokraciji zapravo ne odlučuju ni o čemu. Služe kao distrakcija. Oni su liderski privjesci upravljačke države, obješeni pred očima javnosti kako bi skrenuli pozornost s bezobličnog oblaka unutar kojeg se nalazi stvarna moć. Pružaju kratke izljeve nade – ovaj će tip stvarno promijeniti stvari! – a kada sjaj neizbježno padne, djeluju kao gromobrani za narodno nezadovoljstvo. Odnos izabranih političara prema stalnoj birokraciji u biti je odnos bioluminiscentnog mamca ribice udičarice prema njezinim golemim, zubatim ustima.
​

Peter Polach

Čini se kako je cijeli sustav dizajniran oko maksimiziranja sposobnosti sustava da raspolaže moći, dok je odgovornost tako raspršena da je identificiranje stvarnog izvora moći gotovo nemoguće, čime se štite oni koji posjeduju moć u ime sustava od bilo kakvih negativnih posljedica njihovih odluka.

Taj opskurni imperativ očituje se u načinu na koji službenici sustava koriste jezik. Tehnokratska proza koju koristi stručna klasa pažljivo je očišćena od bilo kakvog autorskog glasa. Identificirati osobu koja stoji iza određenog političkog dokumenta, znanstvenog rada, bijelog papira ili čega već, samo na temelju stila, u biti je nemoguće. Prevladava pasivnost u trećem licu: oni nikada ne kažu: "Odlučili smo", i pogotovo nikad ne kažu "Odlučio sam", nego uvijek "Odlučeno je", kao da su politike jednostavno prirodni fenomeni neizbježni poput uragana, u kojima ljudsko djelovanje ne igra nikakvu ulogu. Ovo pojačava iluziju da stvari nisu napisali previše ljudski znanstvenici, već znanost; ne ljudski novinari, nego novinarstvo; ne od strane ljudskih agenata, već od strane Agencije. To je neizmijenjeni, beživotni, jedinstveni glas Borga.

Mrtve riječi kojima izdaju svoje izjave služe u svrhu okultacije na načine izvan anonimizacije. Namjerno je dosadan, s namjerom da kod čitatelja izazove nezainteresiranost u očima. Ovaj narkotički učinak omamljuje čitatelja, tjera ga da prestane obraćati pozornost na ono što je rečeno i time otklanja svako protivljenje koje bi se moglo pojaviti. Također je namjerno neprobojan: prošaran eufemizmima, zasićen žargonom, veže se u zaobilazne čvorove kako bi se izbjeglo izravno reći ono što se govori. Pjesnik muti svoju vodu da zvuči duboko, dok lignja prska tintu u vodu da je ne vide. Umjesto jasne izjave o namjeri, čitatelju je predstavljen zbunjujući labirint bez svjetla koji skriva gladnu zvijer u središtu i uspava ga dok pokuša time upravljati.

Operateri sustava čine sve što mogu kako bi izbjegli izravno izlaganje javnosti, štiteći se iza slojeva automatizacije i manjih službenika. Pred kraj zatvaranja, kako je strpljenje bilo na izmaku, živci sve više pucali, postalo je uobičajeno da lanci restorana koji su i dalje inzistirali na maskiranju ili drugim besmislicama na prednjoj strani imaju natpise koji upozoravaju kupce da se prema osoblju ponašaju s poštovanjem, jer oni nisu oni koji određuju politiku, jednostavno su oni samo oni koji je moraju provoditi ili će izgubiti posao. Ovo je namijenjeno za postavljanje situacije bez pobjede: ljudi s kojima fizički komunicirate nisu donijeli odluke koje vas ljute, a ljudi koji donose te odluke udaljeni su stotinama milja i stoga izvan dosega vašeg bijesa. Čini se perverznim istovariti se na neku jadnu sedamnaestogodišnju domaćicu koja inzistira na tome da morate nositi masku da biste otišli za stol, ali jedina alternativa tome da budete kreten (osim jednostavnog izlaska) jest progutati svoj ogorčenje i krotko pridržavati se. Ovo je temeljna strategija menadžerizma: povući što je više moguće moći donošenja odluka s organizacijske periferije i koncentrirati je na lokaciji (ili, danas sve češće, u raspršenoj mreži rada od kuće) koja zapravo nikada ne mora odgovarati ljudima na koje te odluke utječu.

Internet je omogućio da se ova izolacija od javnosti kristalizira u obliku silicija. Uvjeti pružanja usluge na društvenim medijima i platformama za e-trgovinu mijenjaju se u hodu; računi se suspendiraju, cenzuriraju, deplatformiraju, zabranjuju u sjeni i tako dalje, pritiskom moderatorove tipke, bez ikakvog prava. Žalite se korisničkoj službi i pod pretpostavkom da uopće dobijete odgovor, to nije od osobe koja se može identificirati, već jednostavno od "povjerenja i sigurnosti" ili tako nešto. Ispitanik je zaštićen i udaljenošću i anonimnošću, te stoga nema nikakvu odgovornost prema korisniku. U eri velikih jezičnih modela nije čak ni sigurno da uopće imate posla s ljudskim bićem.

Sličan problem utječe na traženje posla: ne možete se samo pojaviti na radnom mjestu, dati vlasniku svoj životopis, impresionirati ga svojom pojavom, stisnuti mu ruku i početi sljedeći dan. Umjesto toga, vaš životopis nestaje u crnoj rupi online portala, kako bi ga pregledali (ili ne) ljudi (ili ne) koji vas nikada neće vidjeti, a koje zapravo, čak i ako vas zaposle, vjerojatno nikada nećete stvarno upoznati i sigurno nećete nikada raditi zajedno.
​

Strojno učenje također obećava pojačati imperativ izbjegavanja odgovornosti kriptokracije. Umjesto da odgovornost prebacuju na druga ljudska bića, menadžeri će jednostavno moći reći da samo slijede sugestije koje proizlaze iz nedokučivih slojeva digitalnih neurona umjetne inteligencije; jasno, umjetna inteligencija sama ne može biti odgovorna u bilo kojem smislu; jer odgovornost za njegovo programiranje (i što god pođe po zlu s njim) toliko je tanka između timova podatkovnih znanstvenika koji su pripremali podatke o obuci i nadzirali obuku da se niti jedan od njih ne može smatrati odgovornim. Stroj koji se sam programira i čiji je unutarnji rad potpuno nečitljiv, krajnji je u uklanjanju odgovornosti.

Do sada sam se usredotočio na one elemente kriptokracije koji su najvidljiviji: političare, regulatornu državu i njihove kolege u upravnim tijelima privatnog sektora. To su, uostalom, dijelovi sustava s kojima većina nas svakodnevno komunicira i koji su odgovorni za svakodnevnu frustraciju življenja pod tisuću različitih sitnih tirana. Međutim, nijedna rasprava o kriptokraciji nije potpuna bez ispitivanja obavještajnih agencija. Birokracije se oslanjaju na složenost da bi zbunile i zamaglile; tajna policija može nametnuti svoju tajnost kao stvar zakona. Ako su birokracije vrsta guste magle koja se obavija svijetom, obavještajne agencije su zloćudni grabežljivci koji se kreću unutar te zamračujuće magle.

Špijuni imaju određeni glamur vezan uz njih same, ali jako sumnjam da su oni poput Jamesa Bonda u praksi. Pretpostavljam da je većina njih ista vrsta bljutavo nezanimljivih glupana za koje smatrate da naseljavaju prizemnije elemente sustava. Oni koji to nisu uglavnom su samo organizirani kriminalci.

Zahvaljujući gomili sigurnosnih provjera, informacija koje treba znati i podijeliti, zapravo nemamo jasnu predodžbu o tome što smjeraju. S vremena na vrijeme nešto izađe na vidjelo, no kada se i pojavi, obično je loše: krijumčarenje heroina iz Afganistana; trgovina oružjem Iranu; špijuniranje građana pomoću mreže Five Eyes; zakulisna cenzura društvenih medija; Mockingbird infiltracija naslijeđenih medija; MKULTRA otmice i programiranje uma; rušenje narodnih vlada putem obojenih revolucija i druge psihopatije. Ono što znamo o njihovim aktivnostima gotovo je sigurno vrh vrlo velike i vrlo prljave sante leda, sačinjene od smrznute kanalizacije i otrovnog otpada. Budući da ne znamo, mašta na volju: ucjenjivačke operacije? Ubojstva predsjednika? Zataškavanje NLO-a? Sotonistički rituali? Seksualna trgovina djecom? Iskreno, ništa od toga me ne bi iznenadilo, niti vjerujem da bi iznenadilo vas.

Prikrivanje moći iza slojeva anonimnosti i tajnovitosti daje plodno tlo za neobuzdanu i potpuno opravdanu paranoju, ali prividna uzaludnost pokušaja urazumljivanja ili utjecaja na moć na bilo koji način također rađa naučenu bespomoćnost. Možete se žaliti, možete memeirati, možete srati, možete pisati dugačke analitičke eseje koji se bore s prirodom upravljačke države, možete provesti duboka istraživanja ove ili one zavjere, možete nadugačko demonstrirati pogrešnu prirodu, nedostatak empirijskih temelj, i očite štetne posljedice ove ili one politike, ali čini se da ništa od toga nema učinka. To je kao borba s maglom. Koliko god se borili, samo se kovitla oko vas. Nakon nekog vremena prestajete se boriti. Dakle, osebujno raspoloženje našeg doba: s jedne strane, povjerenje u institucije je na najnižoj razini, dok je sumnja u motivaciju iza institucionalnog djelovanja na vrhuncu ... ali s druge strane, postoji sveprisutna apatija, osjećaj da se ništa ne može učiniti u vezi s tim.

Imamo donositelje odluka koji se nastoje osloboditi svake odgovornosti za svoje odluke raspodjelom odgovornosti tako tankom da se nikoga ne može okriviti, dok si istovremeno prisvajaju svu moć donošenja odluka. Oni nastoje uskratiti vlastito djelovanje tako što ga zatvaraju, dok istovremeno oduzimaju djelovanje svima koji nisu dio igre.

I tu je, zapravo, odgovor na sve ovo.

Možemo analizirati sustav koliko god želimo, a da nikada ne dođemo do stvarno jasnih odgovora. Namjerno je neproziran, osmišljen na svakoj razini da bude što nedokučiv. Ali na kraju dana, koliko god njegovi operativci pokušavali prikriti svoju ljudskost, oni su samo ljudi. Manjkavi su i krhki kao i svi drugi. Doista, u mnogim slučajevima, kada stvarno vidite izobličene gobline koji nastanjuju skrivene kutke upravljačkog sustava, zapanjujuće je koliko su oni zapravo nekvalitetni ljudi: vidno nezdravi, osrednjeg intelekta, razdraženi neurozama, slabog karaktera, duboko nesigurni i nesretni.

Njihov sustav kontrole uvelike se oslanja na igru lažiranja. Pretvaraju se da imaju moćr, pretvaraju se da je to opravdano jer su visoko kompetentni, i pretvaraju se da koriste svoju moć kako bi nas zaštitili, spasili planet od klimatskih promjena, borili se protiv rasizma, zaustavili virus ili što god. Mi ostali se pretvaramo da su te stvari istinski problemi, pretvaramo se da su te prijetnje odgovarajuće opravdanje za samovolju i pretvaramo se da ljudi koji donose odluke znaju što rade. Oni su moćni, pa izdaju mandate, a mi se pridržavamo; i budući da se pridržavamo, njihovi mandati funkcioniraju, pa su stoga moćni.

Ali što ako samo... se prestanemo pokoravati?

Naravno, ljudi bi riskirali novčane kazne, možda čak i zatvorsku kaznu u nekim slučajevima.

Ali mi već živimo u zatvoru na otvorenom u kojem treba tražiti dopuštenje prije nego što učinite bilo što posljedično, dok je administrativno opterećenje upravljačke države odavno postalo ogroman financijski uteg. Porezi su nečuveno visoki, ali čak i iznad toga, postoji povećanje troškova zbog svih beskorisnih izjelica koji rade svoje usrane poslove, šalju e-poštu naprijed-natrag, podnose izvješća, prisustvuju sastancima i koje god druge stvari koje im oduzimaju vrijeme kako bi se osiguralo da se obavi što manje stvarnog posla. Koliko je radne snage trenutno zaposleno u vladi ili na administrativnim pozicijama u privatnom sektoru? Koliko to sve košta? Tko to plaća?

Sve dok ovaj sustav ostaje na snazi, svi služimo trajnu zatvorsku kaznu i plaćamo trajnu i tešku kaznu.

Sustav se održava, u osnovi, našim kolektivnim ugovorom da je to dobar sustav, ili u svakom slučaju bolji od alternativa. Naravno, građevinski propisi mogu biti dosadni, ali bolje je nego da se zgrade ruše, jer bi se zgrade sigurno urušile bez građevinskih propisa. Sigurnosni propisi na radnom mjestu mogu biti gnjavaža, ali ne želimo da ljudi umiru na poslu. I tako dalje.

Osobno, ne mislim da je išta od toga stvarno istina. Mnogo duže gradimo objekte nego što imamo građevinske inspektore, a želja ljudi da im se objekti ne sruše na glavu, i obrtnika i arhitekata da ne budu poznati kao graditelji i projektanti nestabilnih objekata, ide dug put ka osiguravanju strukturne stabilnosti. Beskrajna nametanja regulatorne države opravdavaju se na temelju svoje nužnosti za izbjegavanje loših ishoda, ali mi smo izbjegavali loše ishode bez njih tijekom većeg dijela povijesti naše vrste. Uistinu, oni su nedavna inovacija - uglavnom uvedeni u dvadesetom stoljeću, i većina uređaja je mlađa od jedne generacije. Pretpostavljam da bismo mogli ukloniti gotovo sve to i jedva primijetiti. Pa, to nije istina. Vrlo brzo bismo primijetili razliku i to na bolje.

To je prvi pomak u načinu razmišljanja koji nam je potreban: od ideje da je kriptokracija nužno zlo do ideje da je zlo i da uopće nije potrebno.

Nakon toga, jednostavno je: ignorirajte ih.

Ako nitko nije stvarno odgovoran za ništa, onda nitko nije stvarno odgovoran. U tom slučaju nitko zapravo nema nikakvu legitimnu vlast. Zašto ih onda slušati kada vam govore da nešto učinite? Kad kažu 'ovo je politika, sada' ili 'ovdje je napisano da to moraš učiniti', možda razmislite o, znate, neposlušnosti.
​

Kao primjer uzmimo Iana Smitha, suvlasnika Atilis Gyma u New Jerseyu. Tijekom karantene 2020. godine, rekao je guverneru da odjebe i držao je teretanu otvorenom. Kad su policajci došli i zaključali vrata, on je nogom razvalio vrata. Kad je skupio 1,2 milijuna dolara kazne, odbio je platiti; do sada je uspio postići smanjenje kazni za red veličine na žalbenom sudu.

Bilo je još nekoliko heroja poput Iana Smitha tijekom karantene, ali da smo imali nekoliko stotina tisuća poput njega, ne bi ni bilo karantena. Ne bi bilo socijalnog distanciranja, osnovnih radnika, obveza nošenja maski, apsolutno ničega od toga, da su ljudi jednostavno odbili poštivati zahtjev. Sam Smith to nije mogao zaustaviti i mogao bi biti uzor. Očito nitko ne želi platiti kaznu od sto dvadeset tisuća dolara. Ali da je bio pripadnik vojske?

Uzmimo za primjer glupe rituale osiguranja u zračnoj luci – izuvanje cipela, odricanje od tekućine, otvaranje prijenosnog računala i sve ostalo besmisleno kazalište koje nije zaustavilo niti jedan teroristički napad. Odbijte se sami složiti s time, naravno, i bit ćete omamljeni, privedeni, spriječeni da se ukrcate na let i vjerojatno vas još stave na popis zabrane letenja. Ali što ako apsolutno nitko u zračnoj luci ne pristane to učiniti, i jednostavno gomila projuri kroz sigurnosna vrata? Ne samo u jednoj zračnoj luci, nego u svim? TSA bi sljedeći dan bio mrtvo slovo na papiru.

Uzmite ono što se upravo dogodilo u Novom Meksiku. Governatrix je, nevezano uz baš ništa, iznenada odlučila da Drugi amandman ne postoji jer je vatreno oružje hitan javnozdravstveni problem. Novi Meksikanci odgovorili su vrlo velikim i vrlo javnim otvorenim izlaganjem, i državna policija objavila je da neće provoditi neustavne naredbe. To je bilo to za njezin autoritet.

Ovo osnovno načelo da ne radite automatski ono što vam se kaže, i ponekad i namjerno ne radite ono što vam se kaže ni zbog čega drugog osim zato što vam je rečeno da to učinite, jako bi doprinijelo ponovnom uspostavljanju nekog privida slobode u Zapadni svijet. Upotrijebite neposlušnost kako biste povratili bilo koju osobnu slobodu i odgovornost koju možete u vlastitom životu, trenirajte se da te ljude ne shvaćate ozbiljno, potaknite druge da učine isto, i ako dovoljno ljudi to učini, na kraju će postati tako pretjerano skupo upravljati populacijom da se hrpe ovog parazitskog organizma koje nazivamo upravljačkom državom mogu hakirati natrag u nešto čime se može upravljati.

I to je to. Jednostavno, zar ne?

​

Luye Liangshangzhong

By: John Carter, 13. studenog 2023. godine

Ne zaboravite - ipak ste trenutno u nesvijesti!