07. prosinca 1941....Što se stvarno dogodilo?

Published on 20 November 2023 at 01:14

Sramota prijevare

08. prosinca 1941. godine predsjednik Franklin D. Roosevelt održao je svoj slavni govor i pozvao naciju u rat. Nakon tog tragičnog dana, koji je rezultirao smrću 2.403 vojnih osoba i civila, brojne su istine izašle na vidjelo. Velika prijevara počinjena nad Amerikom obogatila je središnje bankare, vojno-industrijski kompleks i Amerika je pridonijela smrti milijuna ljudi širom svijeta uključujući preko 400.000 svojih građana.

U to vrijeme, prevladavajući stav većine Amerikanaca u pogledu rata u Europi i japanske invazije na Kinu bio je izolacionizam. Umorni od dugotrajnih učinaka Prvog svjetskog rata i Velike depresije, većina ljudi je vjerovala da bi vrijeme, energija i resursi naše zemlje trebali biti usmjereni na napore ovdje kod kuće.

Kad je FDR objavio kako je pacifičku flotu u Pear Harboru "iznenada i namjerno" napao Japan, nacija mu je povjerovala. Tek nakon rata otkriveno je kako FDR-ova administracija i najviši vojni dužnosnici zapravo nisu bili toliko iznenađeni; američka vlada bila je upućena u mnoge japanske namjere od sredine 1940. godine kada su obavještajni časnici dešifrirali šifru za japanski diplomatski i vojni kod.

Washingtonski establišment očekivao je agresivnu japansku akciju negdje na Pacifiku i bilo je logično zaključiti da će američka pacifička flota stacionirana u Pear Harboru biti meta. U stvari, Pacifička flota je u početku bila simbolično prisutna na Havajima, a većina flote još uvijek je bila stacionirana u bazama na zapadnoj obali Amerike. Roosevelt je dogovorio, unatoč prigovorima Jamesa Richardsona, glavnog zapovjednika američke flote, da se glavna snaga američke flote premjesti u plitke i duboko zatvorene vode Pear Harbora. Uska koncentracija brodova činila je idealne mete za japanske ronilačke bombardere, patuljaste podmornice i prateću podršku lovaca. To je rezultiralo sljedećim gubicima:

- 8 bojnih brodova (6 potopljeno, 2 teško oštećena)

- 3 krstarice (sve potopljene)

- 3 razarača (svi potopljeni)

- 5 pomoćnih brodova (4 potopljena, 1 teško oštećen)

Tome treba dodati više od 120 mornaričkih zrakoplova koji su oštećeni ili uništeni.

Da li se napad mogao spriječiti?

Da, zapravo, 23. studenog 1941. godine, admiral Husband E. Kimmel, kao glavni zapovjednik flote, naredio je potragu za japanskim snagama sjeverno od Havaja i premjestio brodove američke pacifičke flote u sjeverni Pacifik. Saznavši za to, službenici Bijele kuće naredili su Kimmelu neka vrati svoje brodove u Pear Harbor. Dodatno, 25. studenog, Odjel za mornaricu u Washington DC-u rekao je Kimmelu neka preusmjeri sav trans-pacifički brodski promet prema jugu ostavljajući Sjeverni Pacifik "prazan" i prikladno otvoren za pristup japanskih udarnih snaga. Treba napomenuti da je Kimmelov prethodnik, admiral James O. Richardson, razriješen zapovjedništva u veljači 1941. godine, jer je odbio koncentrirati pacifičku flotu pod svojim zapovjedništvom u Pearl Harboru.

Prema autoru Robertu Stinnettu, u njegovoj knjizi Day of Deceit: The Truth About FDR and Pearl Harbor, američki kriptografi dešifrirali su ne samo japanski diplomatski kod poznat kao MAGIC, već i vojne kodove, a koji su promatračima u SAD-u omogućili presretanje i dekodiranje gotovo sve japanske vojne komunikacije. Značajne i vitalne informacije primljene su iz ovih presretanja, uključujući specifičnu lokaciju Japanske operativne grupe za njezino područje prije napada, njezino odredište i njezinu zapovijed za napad. Tragično, te su obavještajne informacije izdajnički uskraćene zapovjednicima američke pacifičke flote u Pear Harboru.

Rooseveltova težnja za ratom

Unatoč brojnim javnim molbama, plaćenoj medijskoj propagandi te financijskoj i vojnoj potpori europskih zapadnih sila, predsjednik Roosevelt suočio se sa čvrstim otporom da se Ameriku uvuče u još jedan europski rat. Njegov je problem bio kako uvjeriti američki narod da krene u rat. Podsjetnik na 8 stranica koji je 1940. godine napisao kapetan Arthur McCollum, šef Dalekoistočnog odjela mornaričke obavještajne službe, detaljno je opisao plan za postizanje tog Rooseveltovog cilja. U memorandumu je navedeno osam koraka kako bi se Japan natjerao "da počini otvoreni ratni čin". Roosevelt je usvajao plan točku po točku, koja je između ostalog uključivala i naftni embargo Japanu. Ovaj se čin pokazao kao čavao u poslovični lijes za Japan koji se oslanjao na američki uvoz nafte kao pogona za svoj ratni stroj u potrazi za kolonijalnom ekspanzijom i drugim teritorijalnim ambicijama u Aziji i Pacifičkom pojasu.

Drugi tom David Irvingove Biografije Winstona Churhilla jasno pokazuje kako su Roosevelt i Churchill bili ti koji su manipulirali Japancima i načinom kako bi ih uvukli u rat. On pruža obilje dokumentacije koja pokazuje da Japan nije želio rat sa Sjedinjenim Državama i Britanijom i da je pokušavao doći do mirnog rješenja u vezi s neprijateljstvima koja su nastala nakon prekida opskrbe naftom. Budući da je Japanu uskraćena nafta, Japanci bi morali krenuti za izvorima bogatim naftom u nizozemskoj Indoneziji, što dovodi do toga da su britanske i američke baze u regiji pod japanskim napadom. Dokumenti pokazuju da su se i Roosevelt i Churchill složili kako ne bi bilo mudro da Britanci i Amerikanci prvi napadnu. Umjesto toga su morali manipulirati Japancima da oni budu ti koji će pokrenuti vojnu akciju.

Zašto Pearl Harbor?

Admiral Yamamoto, koji je bio zadužen za organiziranje plana napada na američku pacifičku flotu, znao je da Japan ne može dobiti rat s Amerikom. Školovao se u Americi i imao je iznimno znanje o neusporedivim industrijskim kapacitetima koje je zemlja posjedovala. Izvođenjem iznenadnog napada i uništavanjem američke pacifičke flote, Yamamoto se nadao kupiti vrijeme za Carstvo kojim bi postigli svoje teritorijalne ciljeve. Taj cilj jest osiguranje prirodnih resursa prije nego što Japan bude prisiljen zatražiti mir, jer je znao kako će Amerika obnoviti svoju borbenu snagu.

Do 1940-ih, strategija i taktika pomorskog ratovanja znatno su se promijenile u odnosu na Prvi svjetski rat. Eru bojnih brodova iz prvog svjetskog rata je zamijenila era ratovanjem nosača zrakoplova. Sumnjivo i još uvijek bez konačnog objašnjenja, nosači zrakoplova američke pacifičke flote nisu bile usidrene u Pear Harboru 7. prosinca. 1941. godine. USS Saratoga je još uvijek bila u San Diegu. USS Enterprise je bio na manevrima, a USS Lexington je prevozio zrakoplove na otok Midway.

Posljedica

Istraga koja je uslijedila, kao i predsjednička komisija za utvrđivanje tko je bio odgovoran za to što je vojska uhvaćena "nesvjesna" u napadu, očito je imala za cilj pronaći žrtvenog jarca. Krivnja je pogrešno svaljena na pleća admirala Kimmela i generala Waltera Shorta koji je bio odgovoran za obranu američkih vojnih objekata na Havajima u vrijeme japanskog napada.

PearlHarbour.org nudi slijedeći sažetak:

Kako bi se točno utvrdilo što se dogodilo da se događaji u Pearl Harboru odvijaju na tako katastrofalan način, predsjednik Franklin D. Roosevelt odabrao je suradnika Vrhovnog suda SAD-a Owena Josephusa Robertsa da predvodi povjerenstvo s jedinim ciljem da istraži činjenice povezane sa napadom na Pearl Harbor, onako kako su ih izvijestili oni najbliži tragediji.

Komisiji su se pridružili, uz suca Robertsa, admiral William H. Standley, general Frank R. McCoy, general Joseph T. McNarney i admiral Joseph M. Reeves. Kako bi utvrdili koji su se propusti i kvarovi dogodili, te je pomorska baza bila tako loše pripremljena za napad iz nacije koju su Sjedinjene Države pomno promatrale, komisija je intervjuirala 127 svjedoka. Između 22. prosinca 1941. i 10. siječnja 1942. peteročlana komisija smatrala je da je suzila popis krivaca. Optužujući ih za zanemarivanje dužnosti, Kimmel i Short razriješeni su dužnosti.

Robertsova komisija utvrdila je kako obojica nisu postupila u skladu s zapovijedima viših zapovjedništava, što bi navodno omogućilo bazi da bude spremna za japanske udarne snage, pa čak i za protunapad.

Nije iWeb stranica revizionističkog povjesničara Paula Craiga Robertsa primjećuje: "Istrage koje su proveli odbori vojske i mornarice na kraju su oslobodile adm. Kimmela i generala Short od zanemarivanja dužnosti i propusta da djeluju što su bili "djelotvorni uzroci" katastrofe u Pearl Harboru. U svom izvješću objavljenom 29. kolovoza 1945., Mornarički istražni sud rekao je da admiral Harold Stark "nije uspio pokazati zdravu prosudbu koja se od njega očekivala" jer nije prenio admiralu Kimmelu 1941. važne informacije. Ova važna informacija uključivala je upozorenje Kimmelu "da se uskoro može očekivati napad na području Havaja."znenađujuće da se ni Short ni Kimmel nisu složili s nalazima komisije, a nekoliko vojnih dužnosnika govorilo je u njihovu korist, tvrdeći da niti jedan od njih nije dobio odgovarajuće informacije potrebne za najbolju pripremu za nadolazeći napad.

Ostali čimbenici o kojima se govorilo u izvješću, osim krivice Shorta i Kimmela, jesu te o krivici japanskih špijuna koji su zaslužni za uspješni napad. Nisu navedena nikakva konkretna imena, već su generalizirana kao "konzularni agenti i druge osobe". Vjeruje se kako je to, zajedno s optužbama protiv Kimmela i Shorta, pridonijelo odluci generala Johna L. DeWitta da premjesti japanske Amerikance duž zapadne obale Sjedinjenih Država, kako bi spriječio da buduća krivnja padne na njega.

https://pearlharbor.org/blog/aftermath-pearl-harbor-roberts-commission/

Kimmel i Short optuženi su za zanemarivanje dužnosti. Predsjednik Roosevelt odobrio je izvješće Robertsove komisije 24. siječnja 1942. godine.

Nadalje, u kolovozu 1945. godine, američka mornarica je blokirala javni pristup presretnutim razgovorima prije Pearl Harbora klasificirajući dokumente kao TOP SECRET. Kada je 15. studenoga 1945. godine započela kongresna istraga o napadu na Pearl Harbor, objavljene su samo diplomatske poruke. Nijedan od detalja presretanja, dekodiranja ili širenja pomorskih poruka prije Pearl Harbora nije uveden kao dokaz.

Web stranica revizionističkog povjesničara Paula Craiga Robertsa primjećuje: "Istrage koje su proveli odbori vojske i mornarice ipak su na kraju oslobodile admirala Kimmela i generala Short od zanemarivanja dužnosti i propusta, a što su bili "osnovni uzroci" katastrofe u Pearl Harboru. U svom izvješću objavljenom 29. kolovoza 1945. godine, Mornarički istražni sud rekao je kako admiral Harold Stark "nije uspio pokazati zdravu prosudbu koja se od njega očekivala" jer nije prenio admiralu Kimmelu 1941. godine - "važne informacije". Ova važna informacija uključivala je upozorenje Kimmelu "da se uskoro može očekivati napad na području Havaja."

https://www.paulcraigroberts.org/

Zataškavanje

Činjenice ostaju da unatoč mogućnosti rutinskog i redovitog dešifriranja šifrirane japanske komunikacije, ništa od ovih informacija nije proslijeđeno Kimmelu ili Shortu. Gore spomenuti Robert Stinnett primjećuje da su “Sjedinjene Države poslale strojeve s duplikatima kodova u London, Singapur i Filipinske otoke kako bi britanske i naše snage na Dalekom istoku bile informirane. Međutim, Havaji nikad nisu dobili stroj za dupli kod. Stoga je vlada u Washington DC-u imala daleko najveću odgovornost pobrinuti se da Havaji budu pravilno obaviješteni i upozoreni.”

Još i gore od toga, bivši potpredsjednik za vrijeme Roosevelta, Henry Wallace, otkrio je u svom dnevniku da je u zadnjem tjednu studenog 1941. godine, Roosevelt znao kako je napad Japanaca na Pacifiku neizbježan. Roosevelt je upozorio Williama Bullitta da ne putuje preko Pacifika rekavši: "Očekujem da će Japanci napasti svakog trenutka, vjerojatno unutar sljedeća tri ili četiri dana." (Dnevnik Henryja Wallacea, Dokumenti Henryja Wallacea, Rukopisi Kongresne knjižnice, Washington DC).

Stinnett, veteran Pacifičkog rata, proveo je 17 godina istraživanja koja su uključivala više od 200.000 dokumenata dobivenih putem FOIA zahtjeva (od kojih nijedan nije bio dostupan tijekom prethodnih istraga Pearl Harbora), zajedno s intervjuima ljudi sa prve crte. On zaključuje:

- Sjedinjene Države izazvale su japanski napad na Pearl Harbor

- Američka obavještajna služba je znala da se sprema japanski napad na Pearl Harbor

- Admiral Kimmel i general Short bili su lišeni ovih obavještajnih podataka

Admiral Robert A. Theobald, koji je bio u Pearl Harboru kad su Japanci napali, također je godinama provodio opsežna istraživanja napada. Admiral Theobald navodi sljedeće činjenice kako bi pokazao da je napad na Pearl Harbor bio planiran i izravna posljedica planova predsjednika Roosevelta:

1. Predsjednik Roosevelt i njegovi vojni i pomorski savjetnici bili su i te kako svjesni da je Japan uvijek započinjao svoje ratove iznenadnim napadom koji je bio usko usklađen s njezinom objavom rata;

2. U listopadu 1940. godine, predsjednik je izjavio da će, ako izbije rat na Pacifiku, Japan počiniti otvoreni čin koji će uvesti Sjedinjene Države u rat;

3. Pacifička flota je, protivno pomorskom savjetu, zadržana na Havajima po nalogu predsjednika iz navodnog razloga da bi flota, tako smještena, imala ograničavajući učinak na japansku agresiju na Dalekom istoku;

4. Flota na Havajima nije bila niti dovoljno moćna, niti u potrebnom strateškom položaju da utječe na japanske diplomatske odluke, što se moglo postići jedino stacioniranjem odgovarajuće pomorske snage u dalekoistočnim vodama;

5. Prije nego što je flota mogla djelovati na bilo kojoj udaljenosti od Pearl Harbora, njena logistika (tankeri, brodovi za opskrbu i popravak) su trebali biti snažno povećani i to su sve činjenice koje neće promaknuti pozornosti iskusnih japanskih špijuna na Havajima;

6. Predsjednik Roosevelt dao je nepogrešiv dokaz, u ožujku 1941.godine, kako nije previše zabrinut zbog učinaka Pacifičke flote na japanske diplomatske odluke, kada je odobrio slabljenje te flote koja je već bila inferiornija od japanske - raspoređenjem tri bojna broda, jednog nosača zrakoplova, četiri lake krstarice i osamnaest razarača za dužnost u Atlantiku - kretanje koje će japanska špijunaža odmah otkriti na Havajima i u zoni Panamskog kanala;

7. Uspješno onesposobljavanje Pacifičke flote bila je jedina iznenadna operacija koja je japanskoj mornarici obećala dovoljno velike rezultate da opravdaju rizik od velikih gubitaka od kopnenih zračnih napada ako iznenađenje ne uspije;

8. Takva operacija protiv flote na Havajima imala je daleko veće izglede za uspjeh, posebno sa stajališta iznenađenja, i daleko manji rizik od teških gubitaka od sličnog napada protiv flote bazirane u lukama Zapadne obale SAD-a;

9. Zadržavanje flote na Havajima, posebno nakon smanjenja njene snage u ožujku 1941. godine, moglo je poslužiti samo jednoj mogućoj svrsi - pozivu na iznenadni japanski napad;

10. Uskraćivanje znanja o MAGIC-u (vojnim japanskim kodovima) havajskim zapovjednicima američke flote je bilo ključno za plan za navođenje Japana neka izvrši iznenadni napad na flotu u Pearl Harboru, jer je u subotu, 6. prosinca, admiral Kimmel mogao otkazati japanski napad čisto odvođenjem njegove flote na more, izvan Pearl Harboa.

Zaključak

Broj resursa koji su sada dostupni istraživačima, istražiteljima i povjesničarima jasno pokazuje da je vlastita američka administracija, zajedno s onima iz duboke države i središnjim bankarima odgovorna za napad na Pearl Harbor tog kobnog dana 7. prosinca 1941. godine.