Rudolf Hess, Fuhrerov zamjenik

Napomena urednika: VT nikada neće zaboraviti Ernsta i Ingrid Rimland Zundel. Oboje su umrli unutar iste godine, nakon što su dijelili brak na daljinu. Upoznali su se u Meksiku, no zbog ograničenja je Ernstu bio zabranjen ulazak u SAD.

Ingridine nevolje započele su protjerivanjem iz Rusije, dok su se crvene horde kotrljale na zapad, prema Njemačkoj. Nijemci koji su živjeli u zapadnoj Rusiji su bili prisiljeni hodati cijelim putem, sa svime što su mogli smotano ponijeti, usput su bili zlostavljani, pljačkani i ubijani. Manje od trećine ih je preživjelo.

Ingrid ima članak u arhivi o tome kako je jedne noći bila zatvorena u staji sa svojom majkom, bakom i drugim izbjeglicama, dok su ruski vojnici ulazili cijelu noć i grupno silovali žene, uključujući i njezinu majku. Njezina joj je baka držala glavu ispod pokrivača, pokušavajući je sakriti.

Jednom sam imao nezaboravno jutro s njom u Atlanti, kada je došla posjetiti tamošnji njemački konzulat, zbog Ernsta koji je sudski vraćen u Njemačku, i u zatvor. Američke vlasti održale su saslušanje i nisu se potrudile obavijestiti Ernsta ili njegovog odvjetnika o odluci. Rezultat su bili savezni maršali, koji su mu se pojavili na vratima, kako bi ga protjerali u Njemačku.

Sjedio sam tiho, dok su me njegove oči tu i tamo pogledavale, sve dok me konačno nije upitao tko sam i zašto sam tu, što mi je dalo veliku priliku. Odgovorio sam da sam prijatelj Ernsta i Ingrid, član Vojnog reda svjetskih ratova i Udruge bivših obavještajnih časnika. Rekao sam kako je 'naša' briga popratiti nekoga tko je sudski otet i protjeran u zatvor, bez odgovarajućeg postupka, što moji ljudi smatraju kao čin nacionalnog sigurnosnog rizika za sve Amerikance, i želio sam iz prve ruke izvijestiti kakav je stav njemačke vlade.

Kada smo izašli, prvo što je Ingrid rekla bilo je: "Jesi li vidio izraz njegova lica kada si im to rekao... Bilo je neprocjenjivo?" Bila je to Pirova pobjeda, naravno, izgubili smo, ali barem je njemačka vlada znala da znamo što su učinili i da ćemo proširiti vijest, što smo i učinili. Ernstovi odvjetnici spriječili su njegovo protjerivanje u Njemačku, uz gotovo godinu dana parničenja. Na kraju je poslan natrag u Kanadu, gdje je poveo pravnu bitku,, godinu ili dvije prije nego što je konačno otpremljen u Njemačku...To je bila ogromna borba, ali ona za koju se i pripremao mnogo godina.

Ernst i Ingrid počivaju u miru, ali mi ne. Imamo mnogo posla s riječima.

Sada pročešljavamo VT arhive, tražimo dragulje, ponovno ih označavamo kako bi ih bilo lakše pronaći, kako bismo ih mogli održavati svježima, uz ponovno objavljivanje. To je naš "jebi se" onima koji misle da mogu izbrisati sjećanja na te ljude.

Google može prekinuti koliko god želi poveznica, ali kada ih ponovno objavimo, onda to stvara novu poveznicu koju treba pronaći i pročitati, kopirati i spremiti, te proslijediti drugima s novim poveznicama. 

Lako nas je maltretirati, ali teško nas je ubiti. Na sreću, imamo na lageru veliku hrpu gmazova, koja samo raste i raste. Posljednji put kada smo upotrijebili gmazove je bilo izvlačenje Nane iz zatvora u Turskoj, 24 sata nakon što je optužena za terorizam....

(Jim W. Dean & Gordon Duff) 

Tekst napisala: Ingrid Zundel za VT; 04.09.2020.

Sve do prije samo nekoliko tjedana, kosti starca su ležale pokopane u obiteljskoj grobnici, na besprijekorno održavanom groblju u bavarskom gradu Wunsiedel. Zvao se Rudolf Hess. Rođen je 1894. godine, preminuo je misteriozno 1987. godine, u dobi od 93 godine. 24 godine kasnije, u tami noći 20. srpnja 2011. godine, neki su duhovi iskopali njegove posmrtne ostatke, kao i kosti njegove žene i roditelja, te ih spalili. 

Sada, tko bi želio učiniti tako groznu stvar? Drakula? Neka zlobna sila izvan našeg poimanja, koja je trebala zabiti srebrni kolac u duh čovjeka koji je odavno nestao, čovjeka čije ime izaziva sjećanja i još uvijek nosi otkucaje pulsa ere koju nikada ne bi trebali  istraživati, a još manje se sjećati i poštovati?

David Irving, poznat čak i svojim prijateljima kao "nevoljki revizionist". Briljantni pisac kakav jest, nije mogao odoljeti ovom verbalnom udarcu, ma niti dva udarca. U 12 kratkih godina, koje bi nas trebale u najmanju ruku zadiviti svojim znanstvenim čudima, Irving je napisao u uvodu "Rudolf Hess: Nestale godine 1941-45", Grafton Books, 1989. godina:

"Poluslijep, bez pamćenja, čamio je 46 godina u zatvoru, a više od polovice tog vremena proveo je u samici. Isprva je bio zatočen u ćelijama sa zatamnjenim prozorima, dok su mu stražari cijelu noć, u razmacima od pola sata, bljeskali bakljama, a kasnije u samo malo humanijim uvjetima."

"Povremeno bi se čovječanstvo prisjetilo da je on tamo: u vrijeme kada su politički zatvorenici puštani u znak humanosti, svijet je znao kako je on u Spandauu, a plašljive duše osjećale su se nekako sigurnije zbog toga. Godine 1987. se pojavila vijest da je netko nedavno ukrao zatvorenikovu kacigu za letenje iz 1940-ih, naočale i čizme s krznom. Grozničavi umovi su zamišljali kako  bi ove, njegove posvećene relikvije iz 1941. godine, mogle biti iskorištene (na neki način) za pokretanje nacističke obnove."

"Zatvorenik je sam i odavna zaboravio što su mu te relikvije ikada značile. Tamnocrvena cigla zatvora Spandau u Zapadnom Berlinu se mrvila i raspadala oko njega, a prozori su popucali i ispadali iz trulih okvira. Bio je jedini zatvorenik koji je ostao, sam. Nadživio je sve svoje bližnje, njegov mozak je bio možda posljednje neizvjesno skladište imena, obećanja, mjesta, sumornih tajni,  za kojeg su Četiri pobjedničke sile očekivale ​​da će ga odvesti u grob puno prije."

“Zarobljenik je bio Rudolf Hess, posljednji od “ratnih zločinaca”. U svibnju 1941. godine je sam odletio u Škotsku, u bezobzirnu padobransku misiju, kako bi okončao krvoproliće i bombardiranje. Pobjednici su ga osudili na doživotni zatvor - zbog “zločina protiv mira”. Četiri su sile očekivale kako će umrijeti i tako zapečatiti bunare nagađanja o njemu, ali ovaj tvrdoglavi starac (sa strašnim očima) je osujetio njihov plan svojom dugovječnošću."

"Ostalo je malo pitanja o drugim nacistima. Hitlerova čeljusna kost bila je sačuvana u sovjetskoj staklenoj posudi; Leyev mozak bio je u Massachusettsu; Bormannov kostur pronađen je ispod berlinske kaldrme; Mengeleovi posmrtni ostaci su iskopani i ponovno pokopani; Speer se pridružio najvećem arhitektu. Mrtvi su, također, bili i Hessovi suci i tužitelji.

Sam Hess je bio posljednji živući nacistički div, posljednja enigma. Nije mogao komunicirati s vanjskim svijetom, bilo mu je zabranjeno razgovarati sa svojim sinom o političkim događajima; dnevnik mu je svaki dan oduziman kako bi bio uništen, njegova pisma su cenzurirana i škarama je izrezivan nedopušteni sadržaj. Sablasni statut Četiri sile je odredio neka se, nakon njegove smrti, njegovo tijelo pretvori u pepeo u krematoriju koncentracijskog logora Dachau. Buldožeri su već bili spremni uništiti zatvor Spandau, samo nekoliko sati nakon njegove smrti, tako da nije postalo mjesto nacističkog hodočašća."

"Četrdeset godina je ova berlinska šarada bila jedina preostala zajednička aktivnost ratnih savezničkih sila, politički balet bez riječi koji su izvodile zapadne demokracije. kao i visoko rangirani gardisti Crvene armije. Svakih trideset dana se smjenjivala garda. Svaki put kada bi Britanci, Amerikanci ili Francuzi došli po ključ, mogli su ga (u teoriji) okrenuti i osloboditi ovog starca.

Ali nisu, jer su duhovi Churchilla, Staljina i Roosevelta, i sami bili tamničari. U ime sporazuma Četiri sile, a koji je odavno bio obeščašćen, ti su duhovi držali Hessa iza rešetaka; i tako je Hitlerov zamjenik živio i dalje u Spandauu, rugajući se povijesti i ismijavajući samu pravdu."

"Unatoč svemu, postao je mučenik za cilj. Čovječanstvo se nije usudilo okrenuti ključ da ga oslobodi, a čovječanstvo nije znalo zašto."

U ovom eseju nagađati ću zašto. Tvrdim kako ništa nije sigurno. Ono što pišem jest striktno nagađanje, spojeno iz intrigantnog uzorka tragova.

Uvriježeno mišljenje kaže kako je prijedlog, koji je Hess pokušao predati Britaniji, 1941. godine, bila Hitlerova (više nego velikodušna) ponuda da dr spriječi zlokobno krvoproliće koje će se obrušiti na Europu u nadolazećim godinama, točno onako kako se Führer i bojao.

Čak i sada postoji dovoljno geopolitičkih i financijskih ulaganja, koja su još uvijek u opasnosti i koja su ugrađena u Red koji poznajemo. Saznanja o njima bi osramotilo Moći ukorijenjene u Londonu, New Yorku i Tel Avivu.

Nudim alternativnu pretpostavku: Hess je bio spriječen u tome da obavijesti svijet o onome što je znao, kao i o tome što je sadržano u dosjeima o NLO-ima koji su bili u njegovom posjedu. U njegovoj aktovci bilo je nešto, što se još uvijek sigurno čuva pod ključem. Općenito se vjeruje kako su to "nešto" - bile tajne istraživanja svemira Trećeg Reicha.

Uostalom, Hess je bio taj koji je bio zadužen za Hitlerove antarktičke projekte, koji su misteriozno zaustavljeni 1938. godine. Tada se spustio zastor na ono što je pronađeno ili učinjeno ispod leda; nevjerojatan tehnički napredak, koji je s velikim žarom krenuo u proizvodnju, nakon što je izbio Drugi svjetski rat; zapanjujući izumi, tada poznati kao leteći tanjuri, danas zvani NLO.

Nagađam, kao i mnogi, da je Hess možda namjeravao frakcijama prijateljskim prema Trećem Reichu, unutar britanske vlade, ponuditi putokaz do zvijezda.

Tko je zapravo bio Rudolf Hess?

Rođen u bogatoj trgovačkoj obitelji njemačkog podrijetla u Egiptu, Hess je odrastao u raskošnom okruženju.

Uživao je u najboljem klasičnom obrazovanju, koje se novcem moglo kupiti tih godina, dijelom putem privatnih poduka u Egiptu, kasnije u Švicarskoj i Britaniji. Svugdje je imao privilegiju družiti se s englesko govorećim višim slojem svijeta, te je još kao mladić bio fasciniran astronomijom.

Opisivali su ga kao "čovjeka izvrsnog uzgoja, moralne čestitosti i marljivosti, čestit, hrabar", "moralni kompas za druge". Njegov mentor, profesor Haushofer, rekao je kako njegova snaga ne leži toliko u inteligenciji, koliko u srcu i karakteru.

Hess je postao najbližim suradnikom Adolfa Hitlera, iako su po temperamentu i podrijetlu bili potpuno različiti. Hitler je bio ikonoklastične naravi, koja je imala snagu vulkana. Hess je bio čovjek tihe, ali besprijekorne pronicljivosti. Hitler je bio politički pragmatik, ali krajnje beskompromisan u srži svojih ciljeva i vizija; Hess je poznavao samo pravila svog srca.

To se danas nikada ne priznaje u politički korektnom društvu, ali Hitler je u svojoj ranoj vladavini projicirao zavodljivu toplinu duha, kroz besprijekorne manire na kojima su mu zavidjeli i vladari njegova vremena. Hess je, po prirodi, ostao suzdržan i povučen, nikako ne čovjek koji je želio pridobiti pažnju i naklonost za sebe.

U staloženom i spokojnom svijetu, Hess je mogao biti Führerov nadređeni, samo temeljem svog društvenog položaja, ali dvadesetih i tridesetih godina, u Europi koja se raspadala po šavovima, niti jedan čovjek nije dovodio u pitanje tko je vođa kojeg je sudbina pozvala. Hess bi se mogao opisati kao najbolji primjerak, kojega su iznjedrila stoljeća kulture i sofisticiranosti. Ali,  Hitler je bio avatar, na putanji poput svake goleme osobe koja je vođena iznutra, a Hess je bio njegov učenik. Nakon što je čuo Hitlerov govor u proljeće 1920. godine, Hess se pridružio nacionalsocijalističkom pokretu. Bio je član broj 16. Znao je kako je upoznao čovjeka goleme snage volje, u kombinaciji s magnetskim sjajem.

Povjerenje koje su ova dva mladića uživala jedan prema drugome, kao politički drugovi, bilo je potpuno. Možda Hitler nikada nije imao prijatelja poput Hessa kojemu je mogao potpuno vjerovati. Sa svoje strane, Hess je u Hitleru vidio Mesiju protiv Sotone,  koji prijeti njegovoj matičnoj zemlji pod krinkom bestijalnog boljševizma s Istoka. Isto tako, Hessov moralni položaj, kao i u srcima Nijemaca njegova vremena, bio je apsolutan. Obično su ga zvali "savješću Partije".

U hijerarhiji Trećeg Reicha, Hess je bio treći u zapovjednom lancu: vođa NSDAP-a, Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei. Samo je feldmaršal Hermann Goering uživao viši rang od Hessa.

Zajednička iskustva su isto vezala Hessa i Hitlera. Obojica su časno služili u borbi. Obojica su, također, sudjelovali u neugodnoj pobuni, koju povijest pamti kao Münchenski puč u pivnici, državni udar protiv Weimarske republike, zbog toga su nakratko završili u zatvoru Landsberg, gdje su uvjeti za disidente bili lakši. Tamo je, djelujući kao Hitlerov privatni tajnik, Hess volontirao kao stilist i urednik za Hitlerovu knjigu "Mein Kampf", što mu svjetski Židovi nikada nisu oprostili. Mnogo je gadosti izrečeno, tada i poslije, o nacističkom vodstvu općenito, ali nikada nisam pročitala nijednu lošu riječ izrečenu protiv Hessa, iz njegovog vlastitog unutarnjeg kruga. Židovi su ga se bojali i progonili su ga s neumoljivom mržnjom.

Bio je izoliran od ljudske interakcije više od pola svog života, opterećen i mučen, kao malo koji drugi čovjek na ovoj zemlji. Zašto?

Što je ovaj čovjek znao?

Što je ro pokušao prenijeti svijetu, a bio je spriječen podijeliti? Proširujući njegovu pozadinu, životni put Rudolfa Hessa bio je velika tragedija. Godine 1941., uoči rata sa Sovjetskim Savezom, Hess je sam odletio u Škotsku, u privatnu mirovnu misiju, kako bi pokušao dogovoriti prekid nadolazećeg užasa.

Umjesto toga, uhitila ga je britanska vlada, i zadržala u izolaciji dok rat nije završio.

Nakon što su puške utihnule, Hess je predan Nürnberškom sudu. Suđeno mu je na političkom suđenju, gdje su bijelci postali crncima i proglašen je "nevinim za zločine protiv čovječnosti", ali "krivim za urotu protiv mira". Osuđen je na doživotnu robiju u zatvoru Spandau. On je već bio u zarobljeništvu tijekom gotovo 4 godine rata, tako njega u ratu gotovo nije niti bilo, za razliku od ostalih koji su bili optuženi u Nürnbergu. Imao je 52 godine kada je kročio u Spandau. Poživio je još 41 godinu. Umro je misteriozno 1987. godine, kako se naširoko reklamiralo, samoubojstvom, za koje se još više vjerovalo kako je to bilo ubojstvo.

Navodno bi velikodušna mirovna ponuda, koju je imao u svojoj aktovci, da je izašla u javnost, posramila Britance njegovih dana.

Pripadam nekolicini skeptika koji sumnjaju da je namjeravao ponuditi nešto puno važnije, što bi u kratkom roku uništilo prevladavajući politički poredak temeljen na skupoj energiji, koju osiguravaju industrije koje poznajemo.

Metapedia, disidentski pandan Wikipediji, opisuje ovu neuspjelu mirovnu misiju na slijedeći način:

"Hess se planirao susresti s vojvodom od Hamiltona i Brandonom. Vjerovao je da je Hamilton protivnik Winstona Churchilla, kojega je smatrao odgovornim za izbijanje rata. Njegov prijedlog mira uključivao je vraćanje svih zapadnoeuropskih zemalja koje je Njemačka osvojila njihovim nacionalnim vladama, ali bi njemačka policija ostala na položaju. Njemačka bi također platila troškove ponovne izgradnje tih zemalja. Zauzvrat, Britanija bi morala podržati rat protiv Sovjetske Rusije. (…)

Churchill je odbio mirovni prijedlog i zadržao je Hessa kao ratnog zarobljenika, u vojarni Maryhill. Kasnije je Hess prebačen u Mytchett Place, blizu Aldershota. Kuća je opremljena mikrofonima i opremom za snimanje zvuka.

Frank Foley i još dva časnika MI6 dobili su zadatak neka ispitaju Hessa; "Jonathana", kako su ga tada zvali. Churchillove su upute bile: Hess treba biti strogo izoliran i treba poduzeti sve kako bi se od njega izvukle sve informacije koje bi mogle biti korisne.

Kontroverza, koja okružuje ovaj slučaj, upravo jest u tome da li je Hitler znao za Hessov plan sklapanje mira s Britanijom. Poznato je kako je Hess dobivao satove letenja u personaliziranom zrakoplovu Messerschmitt, tijekom rane faze ovih priprema. Bio je u pratnji Hitlerovog osobnog pilota, Hansa Baura."

Namamljen u zamku?

"Postoje posredni dokazi koji sugeriraju kako je Hessa u Škotsku namamila britanska tajna služba. Violet Roberts, čiji je nećak, Walter Roberts, bio blizak rođak vojvode od Hamiltona i radio je u političkom, obavještajnom i propagandnom ogranku Tajne obavještajne službe (SO1/PWE), bila je prijateljica s Hessovim mentorom, Karlom Haushoferom, i napisala je pismo Haushoferu, gdje se jako zanimala za Hessa prije leta.

Prema podacima objavljenim u knjizi o Wilhelmu Canarisu, šefu njemačke obavještajne službe, tijekom rata je održan niz kontakata između Engleske i Njemačke. Ne može se, međutim, znati jesu li to bili izravni kontakti vezani za određene poslove, ili je namjerno stvorena zbrka između tajnih službi, u svrhu obmane. (…)

Određeni dokumenti koje je Hess donio sa sobom u Britaniju su trebali biti zapečaćeni do 2017. godine. Ali, pečat je razbijen 1991. ili 1992. godine, i dokumenti su nestali. Edvard Beneš, šef čehoslovačke vlade u egzilu, kao i njegov šef obavještajne službe, František Moravec, koji je radio sa SO1/PWE, nagađali su da je britanska obavještajna služba iskoristila Haushoferov odgovor Violet Roberts, kao zamku za Hessa." 

Činjenica koja ističe kako su dosjei koji se tiču ​​Hessa trebali biti zatvoreni za javnost do 2016. godine, dopušta nastavak ove rasprave, budući da se bez tih dosjea postojeće teorije ne mogu u potpunosti potvrditi, ali niti negirati.

U svojoj završnoj izjavi sudu, 31. kolovoza 1946. godine i nakon što je osuđen, Hess je izjavio riječima koje su čista poezija na njemačkom, ali mogu biti samo aproksimacijom na engleskom (prevedeno na hrvatski, na kraju):

"Imao sam privilegiju raditi mnogo godina svog života pod najvećim sinom kojeg je moja nacija iznjedrila u svojoj tisućljetnoj povijesti. Čak i da mogu, ne bih želio izbrisati ovo vrijeme iz svog života. Sretan sam što znam da sam izvršio svoju dužnost prema svom narodu, svoju dužnost kao Nijemac, kao nacionalsocijalist, kao odani sljedbenik svog Führera. Ne žalim ni zbog čega. Bez obzira na to što ljudi mogu učiniti, jednog ću dana stati pred sudom Boga Vječnog, odgovarat ću pred Njim i znam da će mi On oprostiti.”

Nakon što su 20 godina proveli u zatvoru s ostalim čelnicima Reicha; posljednja dva zatvorenika, Baldur von Schirach i Albert Speer, pušteni su na slobodu. Hess je ostao u zatvoru. Bio je jedini preostali zatvorenik u zatvoru Spandau još 21 godinu.

Metapedia nadalje izvještava:

"Zadržavanje jednog čovjeka u Spandauu je koštalo zapadnonjemačku vladu oko 850.000 maraka godišnje. Osim toga, svaka od četiri savezničke sile je morala osigurati jednog časnika i 37 vojnika tijekom svoje smjene, kao i direktora, ali i tim oko upravitelja tijekom cijele godine. Stalno osoblje za održavanje, njih 22 je uključivalo: kuhare, konobarice i čistačice.

U posljednjim godinama svog života, Hess je bio slab i krhak starac, slijep na jedno oko, hodao je pognut prema naprijed, sa štapom. Živio je u praktički potpunoj izolaciji i prema strogo reguliranoj dnevnoj rutini. Propisi su nalagali da zatvorski službenici nikada ne smiju zvati Hessa po imenu. Obraćali su mu se samo riječima: "Zatvorenik br. 7."

Tijekom rijetkih susreta sa suprugom i sinom, Hess ih nije smio zagrliti, čak niti dodirnuti. Čemu ta neljudska okrutnost?

Od Četiri sile koje su dobile rat protiv Njemačke, tri od njih (SAD, Rusija i Francuska) su predložile neka se Hessa pusti na slobodu iz humanitarnih razloga i zbog njegove starosti. Britanska vlada se usprotivila. Thatcher je bila premijerkom Britanije, a u to je vrijeme kancelar Kohl (neki ga zovu Cohn ili Cohen) bio na čelu Njemačke.

Dana 17. kolovoza 1987. godine, Hess je umro dok je bio zatvoren u zatvoru Spandau, u Zapadnom Berlinu. Sa svoje 93 godine je  bio jedan od najstarijih zatvorenika na svijetu. Pronađen je u ljetnikovcu u vrtu, koji se nalazi u sigurnom dijelu zatvora, sa  električnim kablom omotanim oko vrata. Njegova je smrt proglašena kao samoubojstvo samogušenjem, koje je počinilo vezanjem užeta za zasun na prozoru, u ljetnoj kućici.

Zatvorski čuvari koji su ga poznavali zadnjih godina života kažu kako je bio toliko obogaljen artritisom, te sigurno nije mogao podići ruke iznad ramena. Nikako se ovaj starac nije mogao samozadaviti.

Hess je pokopan u Wunsiedelu, a zatvor Spandau je naknadno srušen kako bi se spriječilo da postane svetište. Umjesto toga, njegov je grob postao upravo to. Svetište. Metrapedia nastavlja:

"Svake godine nakon Hessove smrti, nacionalisti iz Njemačke i ostatka Europe, okupljali su se u Wunsiedelu, na memorijalnom maršu. Slične demonstracije su se održavale i oko godišnjice Hessove smrti. Ova okupljanja su bila zabranjena od 1991. do 2000. godine, ali su se nacionalisti pokušavali okupiti u drugim gradovima i zemljama (kao što su Nizozemska i Danska). Demonstracije u Wunsiedelu ponovno su legalizirane 2001. godine. Više od 5000 nacionalista marširalo je 2003. godine; oko 7 000 njih je marširalo 2004. godine, obilježavajući neke od najvećih nacionalnih prosvjeda u Njemačkoj, još od 1945. godine. Nakon što je u ožujku 2005. godine donesen stroži njemački zakon o prosvjedima nacionalista, prosvjedi su ponovno zabranjeni."

Rooseveltov telegram Churchillu

Često se govori kako će narod koji je poražen i opkoljen sa svih strana, ali ne i kastriran, održati svoje mitove živima. Ispričano mi je nekoliko takvih mitova. Jedan od njih govori kako je Führer, navodno, inzistirao na postojanju jednog “Posljednjeg bataljuna”, koji će se vratiti nakon sigurnog poraza i završiti ono što on sam nije mogao. Taj “Posljednji bataljon” je njemački.

Nacistička NLO tehnologija je legendarna. Hladna srca inzistiraju na tome kako su nacistički NLO-i samo pusta želja. Ono što vam govorim u nastavku su stvari koje sam čula, vidjela i pročitala. Također, tvrdim, radi vlastite zaštite: ja sam romanopisac, koji je naklonjen lirskim tapiserijama, koje prevode i bilježe stvari koje možda ne prolaze rigorozne provjere, ali imaju smisla na temelju nagađanja i zaključaka, te nas ostavljaju zatečene pod upitnikom. Ono što bilježim u nastavku jest ono što su mi rekli Ernst Zundel i drugi.

Stvari koje lupaju noću?

Molim vas, pokušajte shvatiti kako je u šezdesetima, sedamdesetima, pa čak i osamdesetima, još uvijek bilo moguće govoriti o Hitleru i njegovom vremenu s nostalgijom, ako ne i s poštovanjem, baš kao što je danas u redu prepričavati bitke, recimo, generala Leeja koji se herojski borio za svoj voljeni Jug, ali je izgubio od nadmoćnije sile Sjevera.

Ljudi trebaju uzore i nadu, te neki od tih uzora prežive u njihovim srcima. Među mnogim mitovima koji su preživjeli, prepričavao se živi mit kako su najbolji od najhrabrijih pobjegli, među njima su bili Führer i njegovi znanstveni prijatelji. U Ernstovim krugovima bi se ljudi često šalili na račun “Posljednjeg bataljuna”, te su znali tvrditi kako je Führer pobjegao na Antarktiku, gdje su on i njegovi drugovi nastavili s radom i užurbano planirali povratak.

Zašto to ne nazvati mitom i nastaviti drijemati snom pravednika? Mogu li Nijemci odati počast svojim mrtvima, utiskivanjem života koji su živjeli?

Na jednom od naših putovanja je Ernst podijelio sa mnom djelić svojih mladih dana u Kanadi. Tvrdio je kako je jednom vidio jednu od tih letjelica, usred bijela dana, kako se poput fantoma uzdiže iz voda jezera Ontario. U autu su mu bila dva mala sina; i oni su to vidjeli. Putovao je jednom od srednjih traka, autoputom koji se zove QE2 u čast engleske kraljice. Objekt je svjetlucao i treptao poput holivudske produkcije, i dok se uspio zaustaviti, primamljivi NLO je nestao.

Kasnih 90-ih godina smo Ernst i ja putovali jugozapadom i zaustavili smo se u muzeju Roswell. Tamo su pod staklom bile izložene malene replike onoga što je navodno pronađeno, tanjurić sa svastikom! Nekoliko kositrenih vojnika je okružilo letjelicu, a ti vojnici igračke su također bili pomno ukrašeni svastikama.

Na tom dugom putovanju, Ernst mi je ispričao još jednu priču iz svojih mladih i bezobzirnih godina, koja bi vam mogla izmamiti osmijeh na lice. Ali, na ovu priču će neprijatelji Zundela, koji se lako uplaše, namršteno gledati.

Jeste li ikada čuli za "Haciendu Dignidad"? Moj španjolski je malo zahrđao, ali vjerujem da se ovaj naziv slobodno prevodi kao "Ranč časti" ili "Plantaža ponosa". Hacienda Dignidad je misteriozno mjesto, duboko u čileanskim planinama. Navodno je to trgovačko mjesto, gdje se odvija trgovina nacističkim NLO-ima. Godine 2004., kada je Ernst već bio u zatvoru u Kanadi (zbog  američkog patriotskog zakona), moj prijatelj Jeff Rense me pitao za to mjesto. Rekla sam da ću pitati Ernsta.

Molim pogledajte cijelo Ernstovo pismo objavljeno na Rense.com: https://rense.com/general52/dewi.htm

Mit o "Haciendi Dignidad" je samo mali djelić slagalice koja je mnogo veća, mnogo misterioznija, i koja obuhvaća ljude diljem svijeta; tijekom zadnjih 60, možda čak 70 ili 75 godina.

Kada sam bio mlad, slučajno sam naišao na njega, zbog svog interesa za istraživanje svemira i svemirska putovanja do bliskih planeta: Mjeseca, Marsa, Venere, i dalje do Oriona i Siriusa. Nije mi trebalo dugo da uspostavim razne interesantne kontakte u Kanadi, Americi, Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj i, posebno, Južnoj Americi, i, koliko god to čudno izgledalo, Japanu, na svim tim  mjestima.

Moj prvi susret s japanskim interesima za svemir se dogodio 1967. godine, kada sam upoznao izvršnog direktora onoga što je tada bio značajan konglomerat japanskih korporacija vrijednih više od 250 milijuna američkih dolara, a sve su bile uključene u najrazličitija poslovna područja. Taj čovjek, nazovimo ga predsjednik, bio je japanski mornarički ataše u Njemačkoj, tijekom Drugog svjetskog rata. Na kraju ga je njemačka podmornica, krajem 1943. godine, prevezla u Japan s tajnim teretom, koji je navodno uključivao nacrte za mlazne zrakoplove.

Nijemci su bili daleko ispred Japanaca, čak i Britanaca i SAD-a na tom polju, jer su imali operativne mlažnjake i to nekoliko različitih vrsta, različitih proizvođača i dizajnera, još od 1938. godine. Ako odete i pogledate moje knjige o NLO-ima, pronaći ćete priču o upravo takvoj podmornici, koja nije prenosila ništa osim žive, koju su Japanci očito trebali u ratnoj proizvodnji.

Usput, dopisivao sam se s nekim članovima posade podmornice kapetana Schäfera, koja se iskrcala u Argentini nedugo nakon kapitulacije Njemačke. Tu je i priča o njemačkoj podmornici, koja koristi nenaseljeni otok u regiji Falklandi/Antarktik/Južni Atlantik. Taj se otok još uvijek nije mogao posjetiti 1970-ih godina, jer su Nijemci, čini se, upotrijebili minsku barijeru na ulazu u lagunu, kako bi spriječili savezničke brodove da tamo pristanu.

Ovaj japanski predsjedavajući je bio taj koji mi je rekao da je Japan u ratu s Amerikom. Pokazao je na kovčeg i rekao: "Ovaj put ćemo poraziti [Ameriku] s ovim (misli se na trgovinu), a ne s tenkovima, brodovima ili avionima."

Djelomično je izrekao kako Japan nikada neće oprostiti Amerikancima što su bacili atomsku bombu i što su Japanci izgubili ugled pred drugim Azijatima, posebno Korejcima i Kinezima. To je za njih bila velika stvar, kao i druga poniženja, smaknuća vješanjem japanskih vođa, nakon tokijskih suđenja i tribunala za ratne zločine. Bio je daleko manje opraštanja od Nijemaca! (…)

Moje knjižice o NLO-ima sam u to vrijeme koristio samo za stvaranje interesa i za ozbiljnije intervjue o lažima nakon Drugog svjetskog rata o “logorima smrti” poput Auschwitza, koncentracijskog logora, koji je zapravo bio centar ratne proizvodnje. Počeo sam se koncentrirati na daleko ozbiljnije teme, koje uključuju revizionizam holokausta.

Mislim kako je to moralo biti ’78. ili ’79. godine, kada je izvjestitelj konačno dogovorio dolazak iz Japana, kako bi me opširno intervjuirao. Činilo se kako novac nije bio problem za ovog japanskog novinara, koji je pristigao s fotografom/toncem i sa  najsuvremenijim magnetofonima. Parkirali su svoju rastezljivu limuzinu, šofera i sve u zoni "zabranjenog parkiranja, bez zaustavljanja", ispred moje kuće. Bijeli vozač, koji se dosađivao i sjedio je u autu satima, povlačeći se s vremena na vrijeme, jer bi ga policija iz Toronta upozorila neka nastavi dalje.

U međuvremenu smo razgovarali i pregledavali moje dosjee o NLO/nacističkom tajnom oružju/Antarktiku, samo prekidani ručkom, izmjenama kaseta i pauzama za kavu. Kasnije smo izašli u CN Tower, gdje sam bio počašćen jednom od najskupljih večera u životu. Njih dvojica su se vratili sljedeći dan, i ovaj put su izgledali prilično zainteresirani za razgovor s jednim od mojih muških tajnika, Seppom. On i ja smo se često družili, pričali o starim vremenima, i ja sam ga zvao svojim "ađutantom", jer je Sepp imao slavnu prošlost. Služio je kao pobočnik i prevoditelj feldmaršala Kesselringa u Italiji, tijekom drugog dijela rata. Tada smo bili mladi i drski. Mislili smo opskrbiti vizualnim pomagalima naše japanske goste, pa smo za tu priliku odjenuli Seppa u elegantnu nacističku uniformu časnika odjela za veze: časnička kapa sa šiltom, za posao! Fotograf je obožavao tog čovjeka i njegovu uniformu! Vidio sam i zašto, jer bi to dalo dodatnu autentičnost priči, ispričanoj za časopis ili televizijski specijal.

Zatim su moji japanski gosti otišli, natovareni literaturom o NLO-ima, kao i literaturom protiv holokausta, o kojoj se, naravno, nadugačko raspravljalo, nakon što je tema o NLO-ima maknuta s puta, što me više nije toliko zanimalo.

U mjesecima koji su uslijedili, pomogao sam im neka uđu u neke krugove i instalacije, kao što je bivša njemačka podmornička baza i bunkeri u Bergenu, u Norveškoj. Oni su radili neoštećeni, sve do predaje 11. svibnja 1945. godine, a ne 8. svibnja! Norvežani su te objekte, uz najmodernije njemačke podmornice, koristili sve do 1970-ih.

Moji su gosti također posjetili Hidrografski institut u Hamburgu, gdje su pregledali tisuće fotografija, snimljenih iz zraka iznad Antarktika i njegovih njemačkih baza, koje je uspostavila ekspedicija Ritscher (pod zaštitom Hermanna Goeringa) i s Rudolfom Hessom, kao vezom za projekt.

Otišli su u kamp Dora u planinama Harz, kao i u komplekse bunkera u Alpskoj reduti, koji su imali veliku ulogu u savezničkoj propagandi '44. i '45. godine. Poslali su mi mnogo razglednica iz tih mjesta. Nažalost, paljevina 1995. godine je odnijela sve te datoteke. Nakon ovih posjeta, iz Japana su počele pristizati NLO narudžbe za knjige, za promatračke karte i propusnice za istraživače. Prodavali smo čak i frizbije, koji podsjećaju na NLO. Pojavili su se prvi članci, i vjerno svojoj riječi, pisac/reporter jest  uključio adresu Carlton Street 206; i mi smo neko vrijeme poslovali s Japanom, u tom razdoblju. Mnoga moja kasnija suđenja za holokaust djelomično su plaćena iz ovih NLO drangulija, ali i donacijama gorljivih pristaša, koji su vjerovali u te nacističke priče o NLO-ima. Zapravo, neki u te priče duboko vjeruju i dan danas.

Onda me jednog dana nazvao naš japanski pisac. Bio je u SAD-u, u Los Angelesu. Može li navratiti? Htio mi je predložiti jedno zajedničko istraživačko putovanje.

Naravno, rekao sam. Dođi gore.

Stigao je u roku od tjedan dana. Predložio mi da ga pratim u Latinsku Ameriku, zajedno s još jednim japanskim fotografom i snimateljem zvuka, te neka iskoristim svog vjernog njemačkog pomoćnika, ovaj put bez nacističke uniforme, inzistirao sam!. Bili bi u potrazi za nacističkim NLO-ima. Ekspedicija je trebala trajati od 4 do 7 tjedana.

U to vrijeme sam još bio praktičan grafičar. Vodio sam unosan studio za grafičku umjetnost, zajedno sa svojom izdavačkom kućom. Imao sam važne ugovore s nekim od najvećih kanadskih korporacija. Nije bilo načina da ostanem toliko dugo, a da ne izgubim posao. Pa smo napravili kompromis. Ne bih sam išao, ali bih mu posudio svog njemačkog "atašea".

Putovanje u Čile

Moj kontakt tamo je bio čovjek po imenu Mattern, Nijemac, koji je 1920-ih emigrirao u Čile, radio je kao profesionalni fotograf. Vremenom je postao službeni fotograf za sve predsjednike i većinu vojnih velikih perika u Čileu ranih 1930-ih, ali i nakon toga. Bio je unutar predsjedničkih dvora, vojnih akademija, parlamenta, jednostavno je poznavao sve! Čileanska vojska je potpuno pruska, usvojila je pruske vježbe, etos, kodeks časti, njemačke uniforme iz Drugog svjetskog rata, kacige - čak i guščje korake! – koji su, inače, zadržali sve do danas. Nedavno je mladi Revizionist poslao Ingrid video takve parade.

Čileanska vojska pod Pinochetom je bila poput produžetka njemačke vojske iz Drugog svjetskog rata po ponašanju i osjećaju, kao i po vanjskom izgledu. Isključivo njemačke koračnice i njemačke borbene pjesme su svirale, kao što sviraju još i dan danas, ondašnja warp čileanska vojska!

Samo nekoliko puta, pričao je Mattern svojim gostima, pomislio je kako je vidio čudnu zračnu aktivnost [u Haciendi Dignidad], te još čudnije letjelice. Nikada mu nije bilo rečeno o čemu se radi, tako da mu je bilo jasno kako domaćin nije htio govoriti, ili mu je možda bilo naređeno neka ne govori o čudnim zvukovima i tim čudnim događajima.

Moj čovjek na sceni, moj njemački ataše, izvrsno je govorio pet jezika. Kao njemački vojni časnik, u stožeru feldmaršala Kesselringa, Sepp je služio kao veza s vladom Benita Mussolinija, te je kao takav je sudjelovao na svim sastancima na visokoj razini, uključujući i one koji su se ticali Mussolinijevog oslobađanja od strane njemačkog vođe komandosa, Otta Skorzenyja, u Gran Sassu. Ali, to je druga priča za neko drugo vrijeme.

Sepp je zapamtio kartu iz ureda gradonačelnika. Donesena je odluka da se krene u smjeru tih obojenih/osjenčanih područja. Sepp je bio siguran kako bi to morala biti lokacija Haciende, polazeći od opisa krajolika koji im je Mattern dao u svojim brifinzima. Sepp je bio uvjeren da može pronaći Haciendu, ispitajući lokalno stanovništvo u podnožju brda.

Sada je već počela padati kiša i kako su se postojano uspinjali, postajalo je sve hladnije i tamnije. Brzo su ostavili civilizaciju iza sebe. Završili su telegrafski stupovi i električne žice. Poljoprivredna polja ustupila su mjesto grmlju, slabom tlu i čudnim indijanskim kolibama, napravljenim od valovitih metalnih krovova, starih drvenih paleta, sanduka itd., uz mnoštvo dotrajalih i pokvarenih automobila razbacanih po poljima. Cesta je postajala postupno lošija, asfaltirana površina odavno je ustupila mjesto rupama i šljunku, što je vožnju svelo na preskakanje rupa, dok su vijugali sve više u planine. 

Bila je to jadna poslijepodnevna vožnja. Japanci su se htjeli vratiti. Sepp je htio nastaviti, a kako je on bio vozač i navigator, njemačka tvrdoglavost je pobijedila. S njegovim hladnim i gunđavim putnicima, koji su iz minute u minutu postajali sve umorniji, stvari su kliznule prema ka krizi. No, kiša je iznenada prestala, baš kad su došli do područja s jasno i ravno zasađenim 25-godišnjim crnogoričnim drvećem, s obje strane ceste. Mogli su vidjeti svjetlucanje u nekoj kolibi na obronku u daljini.

Izašli su na asfaltiranu cestu i ubrzo su se našli na prilazu, s pokošenim travnjakom sa svake strane. Mogli su vidjeti bijela vrata od štukature, latinoameričkog stila, s visokom ogradom od kovanog željeza, pa zatim dugačku i tešku žičanu sigurnosnu ogradu, metalne karike s bodljikavom žicom, ograda koja se nastavljala u daleku šumu. Zapravo su se nalazili na okretnom, kružnom prilazu, gdje je postojalo čak i električno zvono.

Uz uličnu svjetiljku su mogli vidjeti neke metalne odsjaje među visokim brezama, unutar ograde iza velikih vrata, koja su sa strane imala i manja vrata za pješake. Nakon vrata se cesta nastavljala u dobro održavano i uređeno područje, prošarano veličanstvenim 25-35 godina starim crnogoričnim drvećem, njemačkom tipu plave smreke ili norveškog bora, koji je veoma  poznat ljudima srednje Europe, Schwarzwaldu i alpskim regijama. Nekoliko stotina metara gore, uz strmu obalu, vodila je vijugava staza do svjetlucave kolibe.

Ponovno je počelo rominjati. Japanci su bili lagano odjeveni, drhtali su i bilo im je jako neugodno, zato su sjedili skupljeni u autu. Sepp je imao vodootpornu skijašku jaknu i ponudio se istražiti svjetlo koje se vidjelo, dok bi ostali pričekali. Odlučio je ići prečicom i popeti se ravno uz brdo. Bilo je sklisko i teško. Iznenada se začula automobilska sirena, a kada se okrenuo i pogledao dolje, ugledao je nekoliko muškaraca u neupadljivim kabanicama, koji su okružili njihovu Volkswagen Bubu.

Žurno je skliznuo niz padinu kako bi što brže stigao, smočio se i zablatio visokim raslinjem, sve je bilo mokro. Muškarci su počeli ispitivati ​​Japance, koji nisu govorili španjolski, te su očito su bili u gadnoj nedoumici što dalje učiniti. Jedan od čudnih ljudi, na Seppovo iznenađenje, nosio je poznatu kapu, koju su koristile njemačke brdske trupe u Drugom svjetskom ratu, poznati Gebirgsjäger Oberst Dietla u Narviku, Murmansku, a kasnije i na Kavkazu. Oni su se popeli na najvišu planinu, planinu Elbrus, i zabili zastavu sa svastikom na vrh, što je u to vrijeme izazvalo svjetsku senzaciju.

Njemačke oznake raširenog orla i Edelweiß su bili uredno uklonjeni s kape, ali se još uvijek mogao vidjeti obris na materijalu, iako je izblijedilo od sunca. Taj je čovjek bio mišićav, brončane puti, plavook i plavokos. Štoviše, govorio je španjolski s jakim i jasnim bavarskim prizvukom, što je bilo jako poznato mom Seppleu, koji je rođen u južnom Tirolu! Sepp je znao da je na pravom mjestu. Znao je kako tip nije lokalni Indijac ili Čileanac.

Sepp mu se obratio na njemačkom; međutim, čovjek je uporno odbijao odgovoriti na njemačkom. Na španjolskom je upitao ekipu što žele (…) zatražio neka mu predaju svoje putovnice, zrakoplovne karte, kamere i magnetofone. Zatim im je pokazao neka uđu kroz vrata, koja su se električno otvorila, iako nigdje nisu bile vidljive električne žice ili visoki stupovi. Pokazao im je da se odvezu prilazom, dok ih je ostatak "odbora za prijem" slijedio u svom vojnom vozilu, s pogonom na sva četiri kotača.

Nakon 300-400 metara su došli do niza tipično njemačkih zgrada: čvrstih zidova, s ​​krovovima od pečenog crijepa, kamena i štukature u alpskom stilu. Rečeno im je neka parkiraju auto. Ljubazno su im pomogli s prtljagom. Ušli su u veliku uredsku ili prijamnu sobu, ukusno uređenu, opet alpskog tipa, i zamoljeni su neka se udobno smjeste. Bila je to zgrada sa svim modernim sadržajima: električnim svjetlima, zahodima s ispiranjem, umivaonicima, pisaćim strojevima, uredskim stolovima, uredskim svjetiljkama, policama za odjeću, itd. Odavala je dojam vojnih časničkih odaja.

Sada je vani već bio mrkli mrak.

Dobili su sendviče, topli čaj od ljekovitog bilja, neki desert, a onda su započela ispitivanja; isprva odvojeno i u različitim sobama,  od strane različitih ljudi, od kojih su neki govorili engleski s Japancima. Sa Seppom su inzistirali na španjolskom, što je bila čudna situacija. Nije ih se moglo nagovoriti da progovore njemački, iako su očito bili Nijemci.

Nitko nije odgovorio na pitanja gdje su bili, ni kako se mjesto zove. Nitko nije priznao da je to doista Hacienda Dignidad.

Ispitivanja su trajala nekoliko sati, a oko 22 sata su svi opet okupljeni zajedno. Rečeno im je kako su ušli u zabranjeno vojno područje bez odobrenja, te kako je to ozbiljan prekršaj; kako pristiže vojna policija iz Parrala po njih, te će onda vojska odlučiti što će s njima, kada stignu tamo. Njihove putovnice, fotoaparati, magnetofoni, filmovi i prtljaga - sve je predano vojsci.

Predloženo im je da se mogu odmoriti u sobi, koja je imala krevete na kat i deke, te su upozoreni neka ne pokušavaju ništa glupo. Mogli su koristiti zahode, ali nikako napuštati zgradu iz bilo kojeg razloga.

Japanci su djelovali prilično uzrujani zbog svega, te su se pitali u što su se to upustili. Njihov se žar do tada znatno ohladio i smatrali su kako je mudrije ne iskušavati više sreću, vratiti se u Parralu, dobiti natrag svoje putovnice i izvući se iz gužve u kojoj su se našli! Bili su zadovoljni saznanjem da tamo negdje, odsječeni od civilizacije, očito žive ljudi sa svim potrepštinama civilizacije, ništa manje europske, koji imaju kamere za videonadzor, struju, zahode s ispiranjem, sustave grijanja, asfaltirane ceste, visoke metalne žičane ograde, automatske električne otvarače vrata, kao i objekt u kojemu u smjenama rade višejezični ljudi, ljudi povezani nekako s vojskom ili barem federalcima, policija, koja je imala ovlasti uzeti ljudima putovnice.

Svi su bili umorni i ubrzo su svi zaspali. U ranim jutarnjim satima probudilo ih je zavijanje motora kamiona, lupanje vratima, glasni glasovi na španjolskom. Upoznali su ih sa šefom njihove vojne pratnje; cijelim konvojem kamiona i džipova! Nakon kratkog doručka, krenuli su na put, još po kiši i magli, što je otežavalo vidljivost. Unatoč tome, mogli su razabrati brojne zgrade europskog tipa u daljini, koje su izgledale kao dio šire zajednice s uredno ošišanim travnjacima, vrtnim cvijećem i asfaltnim cestama, koje su se protezale kamo god bi pogledali!

Putovanje natrag u Parral je bilo sporo i teško. Tim je odveden u bazu vojske ili federalne policije, gdje su strpani u veliku prostoriju, te su još jednom odvojeno ispitivani. Rečeno im je ono što su već znali, odnosno da su neovlašteno ušli u zabranjeno vojno područje, za što bi mogli biti osuđeni na dulje vrijeme zatvora, ali budući da su stranci i da su njihove novinarske akreditacije i priče provjereni, samo će im biti oduzet nerazvijeni film, kao i magnetofonske snimke.

Rečeno im je neka uzmu svoj unajmljeni automobil, odvezu se sve do Santiaga, usput neka provjere na federalnim postajama, na svakom mjestu neka im daju pečat naredbe o protjerivanju - i neka izlaze iz zemlje u 72 sata! Odmah!

Desetljeće kasnije sam bio pozvan na Sveučilište Princeton, uz poduži niz intervjua vezanih za nacističke NLO-e, tema koja je emitirana u udarnom terminu japanske TV u izvanrednom, iako senzacionalističkom, NLO specijalu s vrhunskim računalnim animacijama realističnih nacističkih NLO-a. (…)

Iz drugih izvora, kao što su El Mercurio (ljevičarski tiražni čileanski list), kao i iz njemačkog tjednika Der Stern, i njemačkog novinskog časopisa Der Spiegel, dolazi sljedeća priča:

"Hacienda Dignidad je kolonija, potpuno je samodostatna u svemu, tehnološki opremljena najsuvremenijim sadržajima. Zajednica ima svoje škole, učitelje, bolnicu, medicinsko osoblje, tehničko osoblje. Tvrdi se kako se neka vrsta misterioznog testiranja provodi u Haciendi, vezano za čileansku vojsku. Čak su čileanski senatori i parlamentarci blokirani u svojim saznanjima, obično od strane sudova, policije i vojske.

Njemačko veleposlanstvo izvješćuje kako brojni Nijemci primaju svoje čekove iz vojske, zrakoplovstva i druge mirovine iz Drugog svjetskog rata, a koje se šalju na zajedničku adresu u gradu Parral, gdje se polažu na zajednički račun."

Novine El Mercurio izvijestile su još kasnih 40-ih i 50-ih, kako je jedan od njihovih reportera zapravo uspio ući na teren Haciende, sporednim cestama kroz planine, koristeći tovarne konje, te je primijetio čudnu letjelicu koja polijeće i slijeće u nekom udaljenom području doline, dosta daleko od ljudske zajednice. To je isto ono što je i Mattern izvijestio da je vidio tijekom svog jednog i jedinog posjeta Haciendi, tijekom 1950-ih ili 1960-ih, ne sjećam se sada točno kada je to bilo. 

Najnoviju reportažu o Haciendi Dignidad čitao sam kasnih 1990-ih godina, u 'Der Spiegelu'. Pričalo se kako zajednicom upravlja autokratski vođa. Opisivano je gotovo kao polureligijski kult, ali kako tamo borave bračni parovi s djecom. Nakon posjeta, onome za što je sigurno vjerovao kako je bila Hacienda Dignidad, ili moguće slično poduzeće u udaljenom podnožju čileanskih planina, Mattern je smatrao da je to mjesto opskrbna baza za svježe voće i povrće, koje bi onda pokupili "leteći tanjuri".

Također je smatrao kako je kolonija služila kao odmorište/oporavak i medicinska ustanova, sve s njemačkim osobljem, za vojne baze koje se nalaze dalje na jugu, kao što je Tierra del Fuego, pa čak i sama Antarktika.

Priča reportera El Mercuria, osim Matternove, jedinog drugog ljudskog bića koje tvrdi da je posjetilo Haciendu Dignidad, nalazi se u jednoj od mojih knjižica u obliku izvatka. Bio je to bestseler u svoje vrijeme i još uvijek se naširoko citira, kao i na brzinu organizirana ekspedicija admirala Byrda na tajanstveni kontinent Antarktike, 1947. godine.

Najopširniji fotografski dokumentarac se može naći u iscrpnom članku u jednom od časopisa National Geographic, prepunom karata i putanja preleta Byrda, izostavljajući daleko senzacionalnija otkrića koja su navodno sadržana u Byrdovom privatnom dnevniku i koji su američke vlasti zabranile objaviti, ili se barem tako tvrdi. Sadržaj dnevnika je procurio preko sina admirala Byrda, koji je i sam doživio prilično bizaran i misteriozan kraj.

Možete li me kriviti što sam zaintrigirana ovim pričama? Zar ne bi i vi trebali biti?

"Poznajem nekoga tko radi kao europski diplomat u UN-u i taj netko čvrsto vjeruje u postojanje njemačkih NLO-a. Rekao mi je neka pomno pratim što se događa na zemlji, na nebu i duboko u oceanima."

Prije nekoliko godina je pisalo o dvije američke podmornice, koje su "izgubljene", dok je treća došepala kući, sva zgnječena i presavijena. Evo što su o tome izvjestili glavni mediji:

"Američka nuklearna podmornica, USS San Fransisco, na putu za australski Brisbane, zaustavila se u luci u subotu, 08. siječnja 2005. godine, kada je naletjela na podvodnu planinu oko 350 milja južno od Guama. Jedan je mornar poginuo, a 24 su ozlijeđena."

Onda se dogodio onaj čudni "potres", sjećate li se? Onaj u Indoneziji, koji je izazvao ogroman tsunami i koji je misteriozno poštedio Diega Garciu? Negdje sam pročitala kako u epicentru tog "potresa" više nema morskog života. To je vjerojatno samo opaki zavjerenički razgovor, zar ne?.

A sada imamo Japan. Je li to stvarno bio "potres"? Pitaju ljudi koji žele znati.

Tvrdim kako ništa od gore napisanog nije sigurno. Samo sam zbrajala dva i dva. Kažem sama sebi: ako su ti prokleti, opaki nacistički tehničari mogli postići ono što su postigli u 12 kratkih godina – od kojih je šest godina bilo pokriveno krvi i ljudskom patnjom koja je neopisiva - onda samo zamislite što su mogli postići radeći nesputano i neometano, izvan pogleda?

Možda je taj naknadni posao i imao nekakve veze sa Hessovim nestalim dokumentima. Možda i nije. Tko će znati....

Hvala na čitanju.