Elitna pedofilija nije teorija zavjere, to je standardni patokratski operativni postupak
Kada sam prvi put napisao ovaj tekst, 2011. godine, osjetio sam potrebu da se uvodno osvrnem na tada aktualan roman i film: "Djevojka s tetovažom zmaja", Stiega Larssona (švedski naslov je: "Män som hatar kvinnor" - "Muškarci koji mrze žene" - dobra destilacija psihopatije, koju treba imati na umu kada čitate internetske komentare). To je paranoidni triler koji spaja silovanje, sadizam, trgovinu ljudima, kriminal bijelih ovratnika i političku korupciju. Drugim riječima: ono što je naša prosječna doza noćnih vijesti ovih dana. To je ipak bilo prije Pizzagatea (ako je Pizzagate prljava riječ za vas, razmislite o gledanju video serije "Mouthy Buddha's" (u tri dijela) o igračima koji su uključeni u QAnon susjedne jazbine nepravde. Ne samo da je dobro snimljeno, nego je i dobro istražen). Ali, dok nedavni "Sound of Freedom", Jima Caviezela, danas može popuniti komadiće iste priče; dok svi znaju priču o Jeffreyu Epsteinu i Ghislaine Maxwell (https://www.bitchute.com/video/v0dsbPnTdlwH) - tema ovog teksta još uvijek nije toliko poznata, koliko bi trebala biti. Ući ćemo u knjigu istraživačkog novinara Nicka Bryanta, temu iz stvarnog života, "The Franklin Scandal: A Story of Powerbrokers, Child Abuse & Betrayal" (2009.). To je knjiga zbog koje su mi mnoge stvari preodredile buduće dane, i to je prilično razarajuće iskustvo.
Bryant je profesionalni novinar, objavio je članke po mnogim glavnim novinama i časopisima. Ali, nakon što je odlučio istražiti zloglasni "Skandal Franklin", kasnih 80-ih i ranih 90-ih, nijedan glavni urednik nikada više nije prihvatio njegovu priču. Bilo je to preteško za povjerovati. Za one koji nisu upoznati sa skandalom, možete pogledati, nikada emitirani dokumentarac britanske Yorkshire Television, pod naslovom "Conspiracy of Silence" (priložen video u nastavku). Dokumentarac je naručio Discovery Channel, koji se povukao iz toga u zadnji čas. Srećom, netko tko je imao pristup grubom rezu ovog filma je to ponovno otkrio, sredio i objavio. Skandal Franklin ne samo da potvrđuje sve ono što je tim iz Yorkshirea predstavio, već dodaje gomilu novih detalja i dokumenata koji pokazuju razinu kriminala, korupcije, izvrtanja pravde i sadizma, koji je jednostavno nevjerojatan.
Slučaj Franklin izbio je u javnost kada je 'Franklin Credit Union' iz Omahe, Nebraska, kao i njihov direktor, republikanski uglednik, Lawrence E. King, bili pod istragom zbog velike financijske prijevare. King je optužen u 40 točaka optužnice za pronevjeru, prijevaru i utaju poreza - ukrao je ukupno 40 milijuna dolara - za koje se izjasnio krivim. No, istraga je ubrzo otkrila mnogo više od financijskih zločina. King je bio "specijalist za informacije" u Vijetnamu, s pristupom strogo povjerljivim komunikacijama. Nakon rata je i dalje njegovao odnose s prijateljima na visokim položajima, poput ureda u Washingtonu i FBI-ja. Okružio se grupom likova, od kojih su mnoge (baš kao i Kinga) brojni svjedoci optužili, te su poslije bili optuženi za seksualno zlostavljanje, pedofiliju, trgovinu djecom, zločine vezane s drogom, ali i ubojstva.
Optužbe su doprinijele tome da njegove pozicije u upravnom odboru 'Head Starta', još i gore: kao predsjednika Girls Cluba i člana izvršnog odbora Camp Fire Girls, kao i glasine o njegovoj upletenosti u Nebraskin Boys Town - poprime zlokobne konotacije. Nijanse Marka Foleyja! Dugo su kolale glasine o Kingovoj homoseksualnosti. Bryant je intervjuirao jednog bivšeg zaštitara, koji je tvrdio kako je jedna od njegovih dužnosti bila pušenje Kingu u njegovoj spavaćoj sobi u podrumu kreditne unije....uskoro su svjedoci počeli izlaziti s pričama o seks zabavama, međudržavnim letovima u svrhu usluga pružanja pretpubertetske djece kao prostitutki pedofilima diljem zemlje, čak i crnom tržištu za prodaju djece.
https://www.sott.net/article/124890-Foley-Hastert-And-The-Putrid-Body-Politic
Osnovano je posebno povjerenstvo koje će istražiti optužbe. Ali, bilo je osuđeno na propast. Unatoč naporima istražitelja, gotovo su ih na svakom koraku blokirali svjedoci (koji bi pronađeni mrtvi danima prije nego što bi trebali svjedočiti), prijetnje smrću, podmetnuti svjedoci, nevjerni službenici, kriminalno bespomoćna policija, kupljeni suci i odvjetnici, petljanje u porotu i lokalni tisak koji je, izgleda, bio spreman demonizirati istragu i žrtve, te u potpunosti podržavati optužene. Činilo se kako su svi, osim šire javnosti, bili protiv njih. Zašto je tome bilo tako vrlo se jasno razjasnilo kada se shvatilo koga su žrtve optuživale za takve zločine.
Među onima, koji su u Bryantovoj knjizi navedeni kao uključeni u pedofilski lanac (samo oni čija su imena spomenuta u tisku i suđenja su eksplicitno identificirana), bili su: lokalni poduzetnik iz Omahe i milijunaš, Alan Baer; šef policijske uprave Omahe, Robert Wadman; kolumnist 'Omaha World-Heralda', Peter Citron; senator Eugene Mahoney (prijatelj World-Heraldovog novinara, Harolda Andersona, koji je predvodio klevetničku kampanju protiv Franklinovih istražitelja i svjedoka); sudac Theodore Carlson; kongresnik Barney Frank; CIA-in agent, Craig Spence, administrator školskog sustava i službenik DOJ-a. Tijekom istrage će Peter Citron biti uhićen i optužen za dva slučaja zlostavljanja djece. Policija je također pronašla veliku zalihu dječje pornografije u njegovom domu, te je otkrivena 25-godišnja kriminalna povijest, u različitim državama, zbog zlostavljanja djece.
George H.W. Bush će kasnije pohvaliti 'World-Herald' zbog njihovog "novinarskog integriteta", izdvajajući osobito u pohvalama, novinara Harolda Andersona (gore spomenutog). Drugim riječima: počinitelji su bili tako postavljeni da su imali moć poništiti bilo kakvu istragu - bili su policija, pravosuđe, mediji i vlada.
Klevete u tisku nije bilo sve što su i žrtve i istražitelji morali trpjeti. Mnogi od njih su završili mrtvi, poput glavnog istražitelja Garyja Caradorija. Caradorijeva priča je jedna od najtragičnijih u cijeloj ovoj aferi. Nadaren istražitelj, poznat po svom integritetu i vještini, Caradori je bio nezamjenjiv u obradi izvora, traženju svjedoka i pronalaženju prljavštine. 10. srpnja 1990. godine su on i njegov sin bili u Chicagu. Caradori je ondje stigao upravljajući svojim privatnim zrakoplovom, navodno kako bi prisustvovao 'All-Star' utakmici. Ali, on je tamo bio iz drugih razloga i igra mu je poslužila kao paravan. Ušao je u trag izvoru koji je imao pristup inkriminirajućim fotografijama nekih od optuženih (praktički svi svjedoci su rekli kako su njihove interakcije: seksualni činovi, silovanje, mučenje – bile fotografirane i/ili snimljene). Bio je u kontaktu s Paulom Rodriguezom, novinarom 'The Washington Timesa', koji je istraživao slične aktivnosti u Washingtonu; tijekom njegove istrage je ime Lawrencea Kinga više puta isplivalo na površinu.
Prije povratka kući te večeri, Gary je nazvao svoju ženu da joj javi kako je putovanje bilo uspješno. Sličnu poruku je prenio i senatoru Loranu Schmittu, predsjedniku Franklinova istražnog odbora, rekavši: "Lorane, uhvatili smo ih." Izvor je očito bio Rusty Nelson, jedan od fotografa koji je priznao svoju umiješanost u prsten i koji je kasnije rekao Bryantu kako jest bio Caradorijev kontakt, te mu je predao fotografije te noći u Chicagu. Ali, tragedija se dogodila te noći na povratku, kada se Caradorijev zrakoplov misteriozno raspao u zraku i pritom su stradali on i njegov sin. Istraga zrakoplovne nesreće nije pronašla dokaze o lažnoj igri, unatoč činjenici što je zrakoplov očito eksplodirao u letu, a olupina je bila razbacana po polju kukuruza farmera Harolda Camerona, nedaleko od Astona, Illinois. Među pronađenim ostacima zrakoplova nedostajala je Caradorijeva aktovka, od koje se nikada nije odvajao i u kojoj je držao važne dokumente u vezi sa slučajem. Caradorijevom smrću je poruka onima koji su bili uključeni u istragu postala jasnija: nitko nije siguran, ovi ljudi ne prezaju ni pred čime da prikriju svoje zločine.
Razumljivo, sve ovo je mnogima bilo previše za podnijeti, a kamoli prihvatiti kao vjerojatno ili istinito. Zvučalo je previše poput fikcije. Tako da je bilo puno lakše okriviti žrtve, dok su počinitelji bježali. Ali, dokazi su ipak bili i više nego jasni. Više svjedoka, čije se priče međusobno potvrđuju (npr. činjenica da se Lawrence King volio pomokriti po njima, pojavila se više puta), zatim druge preklapajuće istrage u različitim državama gdje se pojavljuju ista imena, umiješanost ranije osuđivanih pedofila, prijateljstva i partnerstva među ljudima na visokim položajima koje su svjedoci zajedno upleli u svoje svjedočenje, potvrde o avionu, ubojstva, prijetnje smrću (Bryant je također dobio svoj dio prijetnji: uznemiravanje telefonom i e-poštom tijekom istrage). Onda su se dogodila dva suđenja pred velikom porotom.
Prikaz ovih suđenja, posebno drugog suđenja kada je Alisha Owen na kraju osuđena za krivokletstvo (osuđena na 9-15 godina zatvora) - bili su možda najfrustrirajući dijelovi knjige za pročitati. FBI je uspio “preokrenuti” dvije od tri žrtve koje su dovedene neka svjedoče, zaprijetivši im zatvorom, ili nečim još i prije gorim ako nastave pričati svoju priču. Samo se Alisha Owen odbila povući. Tužiteljstvo je tvrdilo kako je ona izmislila svoju priču u nadi da će je prodati medijima, te kako bi izašla iz zatvora (imala je prethodnu kaznu za odslužiti). Ali, oba ova razloga bila su apsurdna.
Prvo, kao što Bryant posve jasno kaže, bilo je nemoguće da je ona "podučavala" druga dva glavna svjedoka, kao što se navodilo. Owen niti jednom nije razgovarala ni sa jednim novinarom o njenoj priči. Niti je samo željela izaći iz zatvora. Zapravo, jedini način da izbjegne daljnju zatvorsku kaznu (9 do 15 godina), bio bi taj da se povuče. Ali, ona je odlučila reći istinu, bez obzira na posljedice. Njenog odvjetnika, Henryja Rosenthala, su na svakom koraku blokirali sudac Raymond “Joe” Case (izvađen iz mirovine posebno za ovaj slučaj, kao i sudac u prvom suđenju, Samuel Van Pelt) i zamjenik državnog tužitelja okruga, Douglas Gerald Moran. Ponekad bi se čak i udružili s Rosenthalom, pri čemu bi sudac Case prihvatio praktički sve Moranove prigovore, kao i odbacio većinu Rosenthalovih. Rosenthal nije mogao iznositi dokaze, postavljati relevantna pitanja svjedocima, općenito je bio u zaostatku tijekom cijelog suđenja; dok je Moran mogao učiniti sve što Rosenthal nije mogao i mnogo više od toga. Zapravo, suđenje je graničilo s kriminalom, što je shrvalo Rosenthala. Do tog je trenutka čvrsto vjerovao u zakon, ali ovo se suđenje odvijalo u okvirima kafkinog apsurda. U vrijeme kada je Case "izabran" za suca, on je još uvijek radio kao aktivni sudac, iako zakon Nebraske zabranjuje aktivnim odvjetnicima rade na ovakvim predmetima. Dok je porota vijećala, dokazi koji nisu bili izvedeni na suđenju su bili podmetnuti u materijale porote, što su mnogi porotnici prihvatili i promijenili svoje mišljenje u korist osude Owen za krivokletstvo. Također, prije vijećanja se sudac Case pobrinuo obavijestiti porotnike da ne gledaju poseban TV program o slučaju koji se emitirao te večeri (program za koji nisu čuli, sve dok ga Case nije spomenuo). Naravno, gotovo niti jedan član porote nije poslušao njegovo "upozorenje". Emisija prikazana na TV-u je bila pun pogodak.
Nepotrebno je uopće i reći kako su oba suđenja u potpunosti oslobodila pedofile, čak su kaznili žrtve. Bryantovo čitanje cjelovitog izvještaja prikazuje kristalno jasno kako je sve bilo zataškavanje od samog početka i kriminalno izvrtanje pravde.
Ali, žrtve su i nakon godina, ostale pri svojim pričama. Bryant je pronašao izvorne svjedoke (one koji su još bili živi), što je dovelo do još više osuđujućih činjenica; uključujući neke svjedoke koji su bili zlostavljani tijekom vremena u 'Boys Townu', Kingovom osobnom lovištu. Njihovi su životi bili uništeni: postali su žrtve ovisnosti o drogama, traume i društvene marginalizacije. Tako je prsten djelovao. Žrtvama se pristupalo dok su bile vrlo mlade. Zatim bi ih postupno uvodili u kriminalno podzemlje: dobivali su novac i besplatne droge u zamjenu za male usluge. Stvari bi uskoro eskalirale do te mjere da bi bili iskorišteni kao dječje prostitutke za sadiste i pedofile. No, tada je za žrtvu već bilo prekasno. Govoriti o ovome bi za njih značilo nekoliko stvari. Prvo, tu su bile prijetnje. Budući su iz prve ruke svjedočili čak i ubojstvima, znali su kako ove prijetnje nisu puka priča. Platili bi oni, ili bi se osvetili njihovim obiteljima. Drugo: bili su i sami upleteni, bili su prisiljeni zlostavljati jedni druge i vrbovati druge žrtve. Možda najbitnije, treće: Tko bi im vjerovao? Kao što su događaji to poslije jasno i dokazali - mladi ovisni o drogama, mentalno poremećeni mladi, često s kriminalnom poviješću - nisu vjerodostojni svjedoci, osobito kada iznose naizgled čudne tvrdnje o stupovima zajednice. Psihopatski pedofili, poput Kinga, to jako dobro znaju i koriste.
Ljudska psihologija se pokazala nesposobnom. Kada je riječ o organiziranom zlostavljanju, mučenju, ubojstvima, prostituciji i prodaji djece, većini nas nije problem priznati kako se takve stvari događaju. Knjige o istinitom zločinu postaju bestseleri. Svi smo čuli za pedofile, sadiste i serijske ubojice. U malim dozama (nekim izoliranim primjerima), možemo vjerovati u takve stvari, čak i ako ih ne možemo shvatiti. U isto vrijeme, možemo prihvatiti postojanje političkih vođa (osobito ako su stranci, ili su dijelom političkog spektra koji smatramo intrinzično zlim) koji su mučili, silovali i ubijali, bez oklijevanja ili grižnje savjesti (pada mi na pamet Beria). Ali, kada se stavi sve zajedno, postoji nešto nevjerojatno u toj ideji kako planirane i uspostavljene mreže ovakvih pojedinaca postoje upravo sada i to pred našim nosom. Tu se ponovno pokreće naš moralni temelj poštovanja autoriteta i naša prirodna sklonost povjerenju.
Sve ovo zajedno, kao i poricanje, jest tipično. Puno je lakše i utješnije vjerovati kako se ovakve stvari ne događaju, da svjedoke treba ignorirati. Vjerovati im, značilo bi kako nešto fundamentalno nije u redu s načinom na koji je naše društvo strukturirano, a prihvatiti njihove tvrdnje bi pokidalo same temelje naših uvjerenja o političkim sustavima i samu strukturu našeg društva. To bi značilo prihvatiti duboki osjećaj da smo potpuno izdani. Zamislite da saznate kako je vaš šef policije, sudac, vlasnik banke, guverner, senator ili možda vaš omiljeni kolumnist - najobičniji sadistički pedofil. Bili biste šokirani. Sada zamislite kako oni to svi ipak jesu, i da je isto u mnogim velikim gradovima i malim mjestima, diljem cijelog svijeta. Kada stvarnost udari u oči, mislim da je sasvim razumljivo da se ukorijeni osjećaj beznađa. Kako možemo ikada doživjeti neku pravdu - kada kriminalci zauzimaju sva potrebna i bitna mjesta?
U svom posljednjem poglavlju Bryant piše:
"U mojoj Franklinovoj istrazi, imena uzvišenih političara i moćnika koji imaju pedofilske apetite, opetovano su isplivala na površinu. Imena su apsolutno zapanjujuća. Senator Schmit anonimno je zamoljen neka ne nastavlja sa istragom Franklinova odbora, jer bi to dovelo do "najviših razina Republikanske stranke". Ubrzo nakon što je Gary Caradori shvatio da se nalazi na nišanu federalaca i da mu se "sprema za uhićenje", napisao je pismo poznatom odvjetniku, ističući kako se pedofilska mreža koju je razotkrio proteže "do najviših razina Sjedinjenih Država". Obzirom na imena koja su isplivala na površinu u mojoj istrazi, vjerujem da je bez besprijekornog zataškavanja Franklina, putem administracija, čak i H.W. Bush možda bio ugrožen. (....)
U konačnici, potrebno je razmotriti krajnje neugodno pitanje: jesu li federalci spašavali određenu administraciju, ili krajnje korumpiran, institucionalizirani politički sustav, u kojem je ucjena uobičajena pojava — ili možda oboje? Drugim riječima, je li moguće da su federalci bili glavni pokretači Franklinovih temeljnih događaja? Je li moguće zamisliti kako je Franklin možda bio najcrnji od svih njihovih crnih operacija?" (Bryant 2009, str. 491-2)
Ime Craig Spence se pojavilo u istrazi Paula Rodrigueza za 'The Washington Times'. Sam Spence, kao i drugi izvori, tvrdili su da je bio CIA-ino sredstvo. Bio je upleten u uslugu “call-boy”, koju je vodio Henry Vinson u Washingtonu, DC - to je korišteno za ucjenjivanje političara, a u koju je bio uključen i King. (Nijanse Epsteina.) Vinson je nakon genijalne sheme otkupljivanja telefonskih brojeva call-boy eskort servisa koji su propali, čime je unovčio njihovu postojeću klijentelu i uspio je na kraju voditi prilično dobar posao. Ali, kada se Spence umiješao, stvari su se zakomplicirale. Spence je imao svoje mjesto opremljeno uređajima za prisluškivanje i kamerama, gdje je snimao svoje ucjenjivačke vrpce. Također je upoznao Vinsona s Kingom. Nakon što je odbio jednu od Spenceovih sumnjivih ideja i nakon što mu je službenik Ministarstva pravosuđa zaprijetio da mora potpisati, Vinsonova operacija je prekinuta. On je na kraju osuđen na 63 mjeseca zatvora za razna kaznena djela, uz nagodbu. (Spence, iako je dobio sudski poziv, nikada se nije pojavio pred velikom porotom.) U procesu je vlada završila posao, tako što je zapečatila popis njegove klijentele jednom zauvijek. Prema Vinsonu, to je bilo s razlogom. Na listi su se nalazila neka vrlo prepoznatljiva imena.
Ako je išta od ovoga istina - to znači kako su svi ovi visoki političari, policija, medijski ljudi, itd. - kompromitirani. Tko god ima pristup videokasetama ili fotografijama pojedinaca koji se seksaju s prostitutkama i djecom, tada se njima može vitlati po želji i moguće ih je u potpunosti kontrolirati. Kao što Bryant ističe, čak niti ovo nije toliko tako teško za povjerovati. U 50-im godinama je CIA vodila operaciju Midnight Climax - smiješno nazvano po pothvatu u kojem su prostitutke, plaćene od strane CIA-e, "namamile klijente u sigurne kuće", gdje bi im potajno ubacivale razne droge, uključujući LSD, i praćeni su iza jednosmjernih zrcala; seksualna ucjena navodno je iskorištena kako bi se osiguralo povjerenje od žrtava koje ništa nisu slutili i koje su bile potajno drogirane. CIA ima evidenciju o zlostavljanju djece. Zar je moguće da su američki političari bili na meti CIA-e? Čini se kao besmislica. No, pitanje jest čime se ti ljudi mogu ucijeniti? To prepuštam vašoj mašti.
Skandal Franklin nije bio prva priča te vrste: postojao je slučaj "Finders" u Tallahasseeju, samo nekoliko godina ranije, 1987. godine; zatim je tu “Afera Dutroux” u Belgiji, samo pet godina poslije; skandal 'DynCorp' nekoliko godina nakon toga, u kasnim 90-ima; Portugal 2002. godine; Velika Britanija i Čile 2003. godine.....
Bryant u svojoj ukratko opisuje aferu 'Finders'. Dana 04. veljače 1987. godine je policija Tallahasseeja primila poziv u kojem su prijavljena dvojica dobro odjevenih muškaraca, koja su viđena sa šestero prljave i divlje djece, kako se igraju u parku. Kada je policija stigla, djecu nisu mogli identificirati, djeca "nisu bila svjesna funkcije i namjene telefona, televizora i WC-a". Činilo se kao da su živjeli u kombiju, kojim su se muškarci dovezli u park. Otkriveno je kako su muškarci povezani s "kultom" zvanim 'Finders', koji je djelovao iz jednog skladišta DC-a. Kada je policija dobila naloge i pretresla skladište, otkrili su: "staklenke s izmetom i urinom", "dokumente [s] detaljnim uputama za dobivanje djece u neodređene svrhe... kupnju djece, trgovinu i otmicu. ... Jedan... teleks [poruka] je izričito naredio da se kupnja dvoje djece u Hong Kongu dogovori preko kontakta u kineskom veleposlanstvu." Bryant dodaje, citirajući službeno izvješće američke carinske službe:
"Istražitelji su također otkrili dokumente koji govore o "bankovnoj tajnosti", "transferima visoke tehnologije", "terorizmu" i "eksplozivima". Na njihovo zaprepaštenje, čak su pronašli detaljan sažetak događaja oko uhićenja u Tallahasseeju prethodne noći, i upute koje su emitirane putem računalne mreže. Upute su savjetovale "sudionike" da premještaju "djecu" kroz različite policijske nadležnosti i "kako izbjeći pozornost policije"." (Bryant, 2009., str. 11)
Unutar mjesec dana su FBI i CIA preuzeli istragu, zapečatili su izvješće, odbacili su sve optužbe za zlostavljanje protiv muškaraca i vratili su djecu 'Findersima'. Ne spominju se dalje nikakve čudne stvari otkrivene u njihovom skladištu. Srećom, USCS izvješće je procurilo u medije, od jedne skupine užasnutih agenata. Nikakvi drugi podaci nisu javno objavljeni.
Slučaj nevjerojatno sličan 'Franklinu' se dogodio u Belgiji, sredinom 90-ih godina - ovdje su se pojavili ubijeni svjedoci, medijska zataškavanja, nesposobni policijski istražitelji, optužbe protiv visokih dužnosnika umiješanih u pedofilske lance i snuff filmove, ali i mnogo više. Nazvana je aferom 'Dutroux', jer je bila usredotočena na pedofila i serijskog ubojicu Marca Dutrouxa, kao i njegove veze s lancem dječje prostitucije, u koju su bili umiješani mnogi ljudi na visokim položajima. Opširan sažetak Joëla van der Reijdena možete pročitati (upozorenje: neke od slika i teksta su izuzetno uznemirujući):
https://isgp-studies.com/belgian-x-dossiers-of-the-dutroux-affair
Nekoliko godina nakon toga, u javnost je 1999. godine, izašao skandal oko vojnog suradnika 'DynCorp', koji je djelovao u ratom razorenoj Bosni:
https://www.sott.net/article/236116-US-DynCorp-Disgrace
Prema Zakonu o koruptivnoj organizaciji i reketarenju (RICO), podnesena je tužba u Teksasu, u ime bivšeg zrakoplovnog mehaničara 'DynCorpa': “U drugom dijelu 1999. godine, Johnston je saznao da su zaposlenici i nadzornici DynCorpa sudjelovali u perverznom, nezakonitom i nehumanom ponašanju [i] kupovali ilegalno oružje, žene, krivotvorili putovnice i [sudjelovali u] drugim nemoralnim radnjama. Johnston je svjedočio kako kolege i nadređeni doslovno kupuju i prodaju žene za vlastiti užitak, a zaposlenici bi se hvalili različitim dobima i talentima pojedinih robova koje su kupili.”
'DynCorp' i srpska mafija su uvozili djevojke (od kojih su neke možda imale 12 do 15 godina) iz drugih zemalja, poput Rusije i Rumunjske. Od muškaraca, koji su bili uključeni, bili su i članovi osoblja UN-a. Zviždači su na kraju dobili sudsku nagodbu s 'DynCorpom', nakon što su otpušteni zbog uloge u razotkrivanju skandala. Jedna od zviždačica, bivša policijska istražiteljica Nebraske, Kathryn Bolkovac, napisala je knjigu: "Zviždač: Trgovina seksom, vojni ugovori i borba jedne žene za pravdu", po kojoj je snimljen film s Rachel Weisz u glavnoj ulozi.
2002. i 2003. su bile velike godine za razotkrivanje pedofilskih lanaca, s pričama iz Bosne, Portugala i Čilea.
Prvo je bio Portugal:
https://www.sott.net/article/236122-Portugal-in-paedophile-hell
"Uplitanje vrhunskih političkih i društvenih osoba u golemu pedofilsku mrežu, uz očito suučesništvo vlasti, uzdrmalo je same temelje portugalske demokracije. Sada se sumnja čak i u nepristranost sudaca koji vode predmet. ...
Otkriće pedofilske mreže u domovima za djecu Casa Pia smatra se najozbiljnijom krizom u Portugalu u gotovo 30 godina demokracije. Vjeruje se kako je bivši zaposlenik Casa Pie, Carlos Silvino, dva desetljeća nabavljao dječake bogatim i utjecajnim pedofilima. Više od 100 djece je silovano ili prisiljeno na seksualne aktivnosti s odraslima.
Optužbe su službeno podignute protiv 10 osumnjičenika, uključujući bivšeg ministra rada Paula Pedrosa, socijalističkog čarobnjaka i bliskog prijatelja čelnika stranke, Eduarda Ferra Rodriguesa. Ostali osumnjičenici uključuju dvije televizijske ličnosti, jednog od najistaknutijih veleposlanika ove zemlje, liječnika iz visokog društva i poznatog odvjetnika.
Orgije u vili
... Pedofili su ciljali na najbespomoćniju djecu, poput siročadi i gluhonijemih dječaka. Mnoge od orgija očito su se dogodile u vili veleposlanika Jorgea Ritta u blizini Lisabona.
Izvješća o zlostavljanju su se pojavila 1980-ih, ali istrage su obustavljene, a dokumenti su nestali u onome što se činilo kao orkestrirano zataškavanje. Bivša državna tajnica za obitelji, Teresa Costa Macedo, rekla je da je primila prijetnje smrću nakon što je ovo rekla policiji.
Šestorica muškaraca, uključujući odvjetnika, liječnika, bivšeg veleposlanika i TV voditelja Carlosa Cruza, osuđeni su u rujnu 2010. godine. Baš kao u Franklinu i svim drugim sličnim slučajevima, muškarci su porekli bilo kakvu upletenost, unatoč dokazima koji govore suprotno."
Zatim, početkom 2003. godine, Counterpunch je izvijestio:
https://www.sott.net/article/236119-Are-Pedophiles-Running-Blairs-War-Machine
"Skandal sa seksom djece, koji je prošlog tjedna prijetio uništenjem vlade Tonyja Blaira, misteriozno je zgnječen i izbrisan s naslovnica britanskih novina. Operacija Ore, najtemeljitija i najopsežnija policijska istraga zločina protiv djece u Ujedinjenom Kraljevstvu, čini se kako je otkrila više nego što je politički prihvatljivo u najvišim slojevima britanske elite. U izdanju 'The Sunday Heralda', od 19. siječnja, Neil Mackay je senzacionalno izvijestio kako su visoki članovi vlade Tonyja Blaira bili pod istragom zbog pedofilije i "uživanja" u dječjoj pornografiji:
"Sunday Herald je također dobio potvrdu od vrlo visokog izvora u britanskim obavještajnim službama kako je, najmanje jedan visoki ministar bivšeg laburističkog kabineta, među osumnjičenima za operaciju Ore. Sunday Herald je dobio ime političara, ali iz pravnih razloga ne može identificirati osobu.
Još uvijek postoje nepotvrđene glasine da je među osumnjičenima još jedan visoki laburistički političar. Obavještajni časnik je rekao kako je osnovan 'tekući' kabinetski odbor, kako bi razradio kako se nositi s potencijalno razornim posljedicama za Tonyja Blaira i za vladu, ukoliko dođe do uhićenja."
Optužbe su dosad najozbiljnije usmjerene na administraciju koja se ponosi uključivanjem visoke kvote kontroverznih i blistavih homoseksualnih muškaraca u svoje redove, i čija je prva dama, Cherie Blair, došla u središte pozornosti zbog svog uživanja u poganskim ritualima koji nalikuju slobodnozidarskim obredima. Nepotvrđene informacije također sugeriraju kako je izraz "bivši ministar rada" pogrešan, te kako je istraga identificirala iznenađujuće veliki broj navodnih pedofila na najvišoj razini britanske vlade, uključujući jednog vrlo visokog ministra u kabinetu."
Tri godine kasnije, 2006. godine, slučaj Jersey Islanda će dospjeti na naslovnice, otkrivši niz zlostavljanja, koja su datirala unazad nekoliko desetljeća, te rezultirala sa 7 osuđujućih presuda:
https://www.sott.net/article/236129-Jersey-Abuse-Case-Exposes-Vast-Conspiracy
Zatim je tu bio Čile:
"Skandal uznemiruje Čile od kraja prošle godine, kada je María Pía Guzmán, konzervativna članica Kongresa, osudila ono što je opisala kao lanac prostitucije i dječje pornografije, te je optužila gospodina Spiniaka, novobogataša, vlasnika niza zdravstvenih klubova, da ga vodi. Rekla je kako su i neki od njezinih političkih saveznika umiješani.
"Postoje dokazi da unutar intimnog kruga Spiniakove mreže postoje političari", rekla je, navodeći priče koje je čula u skloništu za seksualno zlostavljane mlade osobe.
U posljednjoj rundi optužbi, objavljenoj u srpnju, ljudi koji su identificirani kao naručitelji iz prstena, kao klijente navode gradonačelnika velikog grada i rimokatoličkog biskupa poznatog po svom protivljenju Pinochetovoj diktaturi. Obojica su zanijekala bilo kakvu umiješanost u seks lanac, ali u anketi provedenoj početkom ove godine, tri četvrtine ispitanih reklo je kako vjeruje da su političari i te kako bili umiješani. ...
G. Jocelyn-Holt tvrdi da fokus medija na g. Spiniaka odražava "kombinaciju homofobije i antisemitizma", pozivajući se na činjenicu da je g. Spiniak Židov i biseksualac.
"On je bête noire par excellence", rekao je gospodin Jocelyn-Holt, i postao je "neka vrsta žrtvenog jarca ili gromobrana" za razne oblike društvenog i seksualnog nezadovoljstva.
Doista, slučaj je dobio još čudniji obrat nakon što je vodeća televizijska mreža emitirala reportažu u kojoj je vlasnik gay kupališta identificirao istražnog suca, koji je prvotno imenovan za slučaj, Daniela Calva, kao jednog od svojih klijenata. S uključenom kamerom je telefonirao sucu i natjerao ga na priznanje kako “živi u staklenoj kući”.
Ali, sudac Calvo se odbio povući iz slučaja, rekavši: "Nisam učinio ništa što bi moglo ugroziti istragu koja mi je povjerena."
Vrhovni sud je ipak presudio drugačije, odbacivši ga iz slučaja, kako bi se "očuvao pravilan napredak u provođenju pravde" i suspendirao ga s njegovih dužnosti na četiri mjeseca zbog "neprimjerenog ponašanja".
Televizijska mreža, sada je suočena s kaznenom prijavom, zbog kršenja zakona koji zabranjuje snimanje intervjua bez dopuštenja uključenih osoba. Drugu mrežu, koja je emitirala intervju s 20-godišnjom ženom, koja je rekla da su je pripadnici lanca seksualno zlostavljali, sada tuži istaknuti desničarski senator, koji je smatrao da njen opis zlostavljača dovodi u pitanje njegovu čast, iako on nije imenovan.
Osim toga, Kongres je dao preliminarno odobrenje za nacrt zakona koji bi ozbiljno ograničio mogućnost novinskih kuća da izvještavaju o sličnim slučajevima u budućnosti. Zakon bi, kažu pravni stručnjaci, učinkovito stavio spolno ponašanje bilo koje javne osobe, uključujući političare, izvan nadzora, tako što bi izvještavanje u vijestima postalo "zlouporaba" njihova prava na privatnost."
U kolovozu 2009. godine se dogodio incident s tri Amerikanca, koji su deportirani iz Kambodže zbog upuštanja u seks s djecom. Novinar Wayne Madsen opisuje kako je ova priča samo vrh ledenog brijega, te da problem pedofilije i zlostavljanja djece koja se prostituiraju seže sve do američkih diplomata i vojnih dužnosnika, uključujući tu i kongresna izaslanstva koja putuju u jugoistočnu Aziju izričito u tu svrhu, sve u organizaciji američkih veleposlanstava. Nekoliko mjeseci ranije, Blackwater se našao na meti kritika s tužbama za navodnu dječju prostituciju: takozvani "Blackwater Man Camp", u kojem su bile smještene iračke djevojke, koje su bile angažirane da vojnim kontraktorima pružaju oralni seks za 1 dolar.
Nepotrebno je reći kako se optužbe koje su se pojavile s 'Franklinom' počinju činiti puno manje čudnima.
Iste se značajke pojavljuju uvijek iznova.
Nakon što se susrela sa šokantnim brojem sličnih slučajeva, tijekom obavljanja prakse u malom gradu, i nakon što je razgovarala s kliničarima iz drugih malih i velikih gradova, od kojih su svi mislili kako su zagonetno uhvaćeni u "središte svemira zlostavljanja djece", psihologinja Anna Salter je zaključila: "Prljava mala tajna ove nacije ... jest broj slučajeva obiteljskog nasilja, silovanja i zlostavljanja djece, koji se nikada ne prijave policiji." ("Predatori: Pedofili, silovatelji i drugi seksualni prijestupnici"). Stvarno iskustvo opovrgava službene procjene ovakve vrste ponašanja. To se događa češće nego što itko može vjerovati.
Salter naglašava kako prijestupnici nikako nisu glupi. Oni znaju odabrati svoje žrtve. Kao što se Franklinovim žrtvama nije vjerovalo zbog njihove povijesti zločina i mentalnih bolesti, sudovi vjerojatno neće vjerovati četverogodišnjaku na riječ, pogotovo kada govori protiv uvaženog svećenika ili poznate javne osobe. Počinitelji, s kojima je razgovarala dr. Salter, su u prosjeku optuženi za 1-3 prekršaja. Ali, privatno bi priznali između 10, čak i 1250 žrtava, baš svaki od njih. Vjerojatnije će biti pozvani u vaš dom, nego što će provaliti. "Češće ulaze kroz ulazna vrata tijekom dana, kao prijatelji i susjedi, kao vođe izviđača, svećenici, ravnatelji, učitelji, liječnici i treneri... Dajemo im dopuštenje, jer ne prepoznajemo te ljude kao predatore". Mi ih ne prepoznajemo, jer su oni stručnjaci za prijevaru. Nose uvjerljivu i razumnu masku. Žive dvostrukim životom.
Oni su šarmantni, cijenjeni i nemilosrdno lukavi.
Ali, kada zagrebete po površini, golo i hladno unutarnje okruženje postaje jasno. Kao što je jedan prijestupnik rekao Salter:
"Zato što ljudi žele u nešto vjerovati. Žele se nadati. I žele vjerovati. Žele, postoji nešto u ljudima što ih tjera da žele vjerovati u najbolje u stvarima i najbolje u drugima. Jer alternativa nije baš lijepa."
To je jako blago rečeno. Npr. uzmimo slučaj koji Salter citira, o ocu optuženom za zlostavljanje svoje četverogodišnje kćeri. Uvjeren u njegovu nevinost, odvjetnik ga je poslao poligrafskom vještaku, nadajući se kako će taj test moći iskoristiti na sudu. Prije testa, vještak mu kaže: "Uistinu bih mrzio da zabrljaš svoj poligraf s nečim sitnim, što nije brdo graha. Dakle, ako ima bilo što, bilo što što mi želiš reći prije poligrafa, sada je vrijeme da to maknemo s puta."
Otac je potom nastavio pričati poligrafistu kako njegova kći hvata njegov penis pod tušem četiri do pet puta tjedno, kako on masturbira pod tušem s njom (kao "edukaciju"), kako se trlja o nju noću dok se ponekad "nešto i dogodi", kako koristi vibrator na njoj dok ne doživi orgazam (što ona "voli"). Nakon svega toga, muškarac je pao na poligrafu, ali ne prije nego što je priznao kako je ona “njegov penis lizala i sisala ne više od pet puta... On joj je lizao vaginu i oralno se seksao s njom ne više od deset puta”. Nakon toga se požalio kako je zbog njezine sitne građe povrijedio leđa, dok ju je “69”. Dijelim osjećaje Salter: "Možda mi se može oprostiti što mislim da bi zatvor učinio čuda za leđa g. Jonesa." Ali, poligraf je bio privatan, stoga nije dopušten kao dokaz za sud. “Gospodin Jones” je išetao.
Iz opisa područja proučavanja pedofilije dr. Salter, ne mogu a da ne zaključim kako postoji zajednički napor umanjenja ovog problema (što ima smisla, obzirom na sve gore navedeno). Salter citira dugi niz psihologa i psihijatara (Freud je možda najozloglašeniji) koji su ignorirali, zamagljivali, lagali i poricali, kako uopće i postoji ovaj problem. Tu su zatim organizacije, kao što je npr. "Dutch Paidika: The Journal of Pedophilia"; čija je misija: "pokazati kako je pedofilija bila, i ostala, legitiman i produktivan dio cjelokupnog ljudskog iskustva". Samo ružičaste stvari, ha? Svi nekako zanemaruju spomenuti kako su mnogi pedofili ujedno i sadisti. Oni uživaju u ranjavanju, pa čak i mučenju svojih žrtava.
Salter citira jedno takvo stvorenje:
"Kada sam zabio pištolj u leđa svoje žrtve, adrenalin koji sam izvukao iz toga, prije sam se drogirao i pio sam alkohol. Ništa se ne može usporediti s tom jurnjavom koju sam dobio kada sam joj zabio taj pištolj u leđa. Kao da mi se cijeli svijet okrenuo naglavačke. Sve se odvijalo usporeno nekoliko minuta. Mnogo puta sam mislio da sam ovisnik o vlastitom adrenalinu. Možda to nije tako. Možda su to bile druge kemikalije u mom tijelu. Ali, naučio sam kako iskoristiti te stvari koristeći se vlastitim strahom, strahom drugih ljudi, a puno je toga došlo s devijantnim ponašanjem. To je jedini način na koji sam to mogao iskoristiti. Želio sam letjeti tako visoko."
I još jedno:
"P: Je li uzbuđenje od sadističkih radnji isto ili različito [kao ono u dobrovoljnom seksualnom odnosu]?
O: Nadražaj od sadističkih djela je drugačiji. To je ekstremnije. Bilo je ekstremnije. Činilo mi se da je počinjenje sadističkog čina i seks uključen u taj sadistički čin samo još više pojačao sve: osjećaje, orgazam, ejakulaciju. Činilo se da ga je to još više pojačalo."
Salter komentira:
"Baš kao što postoje zvukovi koje mnogi ljudi ne mogu čuti, ali neke druge vrste mogu, ovaj čovjek [sadist koji je smatrao da je gušenje svojih žrtava Ziploc vrećicom seksualno neodoljivo] ima motivacije, osjećaje i glad, izvan normalnog raspona. Ako možemo barem suosjećati s usamljenošću zlostavljača djece, ne možemo suosjećati niti s čim u vezi sa sadistom: nikada nećemo saznati, na sreću, kako je mučiti dijete uzbudljiv osjećaj."
Sada mi se sviđaju Vennovi dijagrami. Nažalost, ja sam prilično loš grafičar, pa mi dopustite da opišem samo jedan. Zamislite krug za svaku od sljedećih grupa, za koje sam prilično siguran da ćete se složiti da postoje:
1. Stupovi zajednice (npr. političari, odvjetnici, suci, policija, poslovni ljudi, liječnici, ljudi iz medija)
2. Psihopati (ljudi koji unatoč svom šarmu nemaju savjesti, niti trag ljudi koje su iskoristili i uništili)
3. Pedofili (ljudi koje seksualno uzbuđuju predpubertetska djeca)
4. Sadisti (ljudi koji uživaju u mučenju drugih, ponekad seksualno, ponekad ne).
Sada preklopite svaki krug sa svim ostalima. Kombinirajte 1 i 2. Dobiti ćete ono što se zove korporativni ili politički psihopati.
https://ponerology.substack.com/p/the-political-psychopath
Ovo su vrste koje su proučavali stručnjaci poput Roberta Harea i Paula Babiaka.
https://ponerology.substack.com/p/snakes-in-suits
Prema njihovom istraživanju, na pozicijama izvršnih direktora ima možda četiri puta više psihopata od opće populacije.
https://www.sott.net/article/235248-Study-1-in-25-Business-Leaders-May-Be-Psychopaths
Ovo jest dobar razlog za stanku, ako mene pitate.
Kombinirajte 2 i 4. Vjerojatni je rezultat, koji ćete dobiti - serijski ubojica - poput npr. Teda Bundyja, koji je također bio i republikanac u usponu, tako da možete dodati točku 1 u njegov krug.
https://ponerology.substack.com/p/the-mask-of-sanity
Znamo iz istraživanja Harea i Babiaka, kao i Lobaczewskog, da se psihopati penju na vrh, poput ološa. Također znamo da se ptičice okupljaju u jata. Dakle, prema Vennovoj božanskoj logici i zakonima hranidbenog lanca, završavamo s mutnim i pretrpanim središtem, gdje se sva 4 kruga preklapaju.
Sudeći prema onome što danas možemo vidjeti diljem svijeta, čini se da stvari tako stoje.
Kada je netko od ovih koji su uključeni u takve aktivnosti ugrožen zbog moguće izloženosti - svi su ugroženi. To znači udruživanje resursa, traženje usluga, osiguravanje kako ne bi došlo do razotkrivanja, čak i ako to znači prijetnje istražiteljima ili ubojstva svjedoka, te uništavanje ugleda svakoga tko na bilo koji način ugrozi njihovu tajnu.
Postoji naličje poricanja: laganje. Ne bih se iznenadio da oni koji oštro niječu i lažljivo izvrću činjenice to čine, jer dijele neke prirodne sklonosti s onima istima koje je Bryant razotkrio. Oni koji se brane su često sudionici samih zločina koje zataškavaju. Ali, unatoč onome što govore njegovi klevetnici (a on ih ima nekoliko, samo pogledajte recenzije na Amazonu), Bryantovo istraživanje slučaja Franklin je vrhunsko. On predstavlja hrpu dokumentacije kako bi obrazložio svoj slučaj (u knjigu je uključeno oko 100 stranica skeniranih dokumenata). Litanija neostvarenja pravde, prijetnji, ucjena, misterioznih smrti ključnih svjedoka i istražitelja, prisile, laži i blokada ljubaznošću raznih federalnih agencija i institucija, ostaviti će čitatelja bez ikakve sumnje da su Lawrence King i drugi bili uključeni u neke od najstrašnijih zamislivih zločina. I bili su zataškani.
Kao što Bryant napominje, ovo nije teorija zavjere - ovo jest zavjera, jasna i jednostavna, koja se posljednjih godina ponavlja u zemljama diljem svijeta. Ono što je predstavljeno u knjizi je samo mikrokozmos (detaljno, dokumentirano i otporno na metke) onoga što je zapravo globalni fenomen. U tom smislu, po mom mišljenju, knjiga je obavezna lektira. Djelomično to vidim kao opravdanje zbog - ne samo žrtava čiji su životi uništeni, jer su gotovo bez izuzetka pale u ovisnost o drogama (uz pomoć svojih zlostavljača) i oboljeli od mentalnih bolesti - već i zbog istražitelja čiji je kredibilitet ocrnjen, koji su ocrnjeni u tisku, i koji su, u slučaju Garyja Caradorija, naposljetku doživjeli i vlastitu smrt.
Kao što je mistik Thomas Merton napisao o JFK-u, iako se to odnosi na svakoga tko govori istinu moćnicima i lažima: “Ono što je potrebno zapravo nije lukavstvo ili umijeće, već ono što političari nemaju: dubina, ljudskost i izvjesna ukupnost samozaborava i suosjećanja, ne samo za pojedince, nego za čovjeka u cjelini: dublja vrsta posvećenosti... Ali, takvi ljudi su davno prije označeni za ubojstvo.” (iz knjige Jamesa Douglassa: "JFK and the Unspeakable")
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments