Bormannova frakcija

(Napomena: ovo će biti jako dugačak tekst. Teze iznesene ovdje možete prihvatiti ili ne, na vama je. Ono što smatram bitnim jest: što više različitih mišljenja i stavova donosi na kraju nekakve dijelove priče, koje kada se suprostave jedna drugoj - ipak na kraju ispričaju istinu. Neka vas ne buni previše ovaj naslov, iako se Martin Bormann slabo spominje u tekstu. Vidjeti ćete na kraju zašto. I gledajte fotke, jako su bitne. Uživajte.) 

Grof Richard von Coudenhove- Kalergi (1894–1972)

"Ruski forenzički dokazi dokazali su da je Adolf Hitler zapravo bila žena u srednjim tridesetima. Istina je; pronađena je lubanja koja se smatra Hitlerovom i čuvana je u ruskim arhivima gotovo šezdeset pet godina, kao dokaz njegova samoubojstva u bunkeru, a to je lubanja tridesetpetogodišnje žene. Ne može se vjerovati ničemu od onoga što vam je rečeno o Drugom svjetskom ratu, a ponajmanje sumnjivim pričama o smrti ljudi poput Adolfa Hitlera, Hansa Kammlera i Martina Bormanna.

Ako bi se itko mogao označiti kao financijski odgovoran za rekonstrukciju Četvrtog Reicha, kako je postulirao "History Channels Hunting Hitler: The Final Chapter", to bi morao biti Martin Bormann. Iz tog razloga, i samo iz tog razloga, posebno podlu frakciju nacističkih otcijepljenih civilizacija nazivati ćemo Bormannova frakcija. Mogla bi se jednako dobro, i vjerojatno bi se trebala zvati:  frakcija IG Farben." (Jack Heart)

"Za početak, nikada ne postoji samo jedna frakcija u određenoj grupi. Što se tiče nacista, vidjeti ćete nas kako tvrdimo da su postojale najmanje tri frakcije; ljevičarsko krilo plavih ovratnika sa Strasserom, Röhmom i Freyem kao ranim zagovornicima; mistici s Himmlerom, Hessom, Rahnom i SS-om; te ekonomska frakcija s Federom, Schachtom i Bormannom." (Orage)

Aristokracija Europe imala je vlastitu viziju nacionalsocijalizma, i to mnogo prije nego što je Hitler preuzeo vlast 1933. godine, i ona nije uključivala Hitlera, niti njegove plemenite osjećaje prema njemačkom narodu. Vezano je za Aoyama Eijirija, hibrida europskog i japanskog aristokratskog podrijetla, poznatiji kao grof od Coudenhove-Kalergiora. Kalergi skraćeno, ili možda samo stari Richard, od strane njegovih bliskih osobnih prijatelja i suradnika, poput nadvojvode Otta od Austrije, Louisa Nathaniela Barona de Rothschilda i Maxa Warburga (koji su ga financirali zlatnim markama). Warburg je djelovao kao posrednik između američkih financijera Paula Warburga i Bernarda Barucha, istih ljudi koji su gurnuli Federalne rezerve u američko duboko grlo, obloženo sjemenom Woodrowa Wilsona.

Hjalmar Schacht, čovjek koji će potisnuti radikalnog nacističkog ekonomskog genija Gottfrieda Federa, kako bi postao predsjednik Narodne banke (Reichsbank) od 1933. do 1939. godine, kao i njemački ministar gospodarstva od 1934. do 1937. godine - bio je Kalergijev veliki obožavatelj.

Schachtov životopis za njegov novi posao uključivao je korištenje svog prethodnog poslodavca, Dresdner Bank, za izvlačenje 500 milijuna franaka belgijskih državnih obveznica namijenjenih za plaćanje njemačkih rekvizicija tijekom Prvog svjetskog rata, zbog čega ga je njemačka vojska otpustila s položaja. Kada je postalo očito da je on tamo kako bi sabotirao njemačke pripreme za drugi rat, Hitler ga je ostavio po strani. Ali 1944. godine će biti uhićen zbog pokušaja atentata na Hitlera i provesti će ostatak rata po koncentracijskim logorima. Pored žestokih prigovora Rusa, Schacht je slobodno išetao iz Drugog svjetskog rata, nakon što je odslužio samo nekoliko godina za ratne zločine, kojih je previše da bi se nabrojali.

Hjalmar Schacht

Slobodni zidar najvišeg ranga, po svoj prilici rođenjem, Kalergi je imao prijatelje i obožavatelje među najmoćnijim ljudima svijeta. Trebati će mu, jer ga je Hitler koji je znao što je on protjerao i zabranio slobodno zidarstvo u Njemačkoj. Protjeran je, pa je proputovao iz Austrije u Čehoslovačku, zatim u Francusku, a kada je Francuska pala, otišao je u Sjedinjene Države. Winston Churchill, Allen Dulles, "Divlji Bill" Donovan i Franklin Delano Roosevelt - svi su redom podržali Kalergija. Ali, kada se proglasio de facto šefom austrijske vlade u egzilu, Roosevelt i Churchill distancirali su se od te izjave.

Kako se priča, Kalergijeva knjiga, "Pan Europa", objavljena je 1923. godine i sadržavala je obrazac za članstvo u pokretu Pan-Europa;  koji je održao svoj prvi kongres 1926. godine, na kojem su sudjelovali svi gala ljudi. Albert Einstein, otac znanosti kamenog doba, bio je tamo zajedno sa Sigmundom Freudom, još jednim ikonskim prevarantom i Thomasom Mannom također, osvetoljubivim homoseksualcem, koji je već žarko želio verbalno napasti Hitlera. Kalergi je znao da će Hitler biti glavna prepreka budući da je natjerao Rothschilda i Warburga neka isfinanciraju njegov aristokratski protuprijedlog pomazanja Hitlera za novog cara Svetog rimskog carstva.

Opet, službena priča je izmišljena besmislica. Ovo je bila unutarnja borba, sinarhija, vladavina povlaštenih sigurno smještenih u njihovim tajnim društvima. A za većinu, kao i uvijek, jedina stvarna briga bilo je očuvanje vlastitog bogatstva, ovaj put pred boljševičkom prijetnjom s Istoka.

Kurt Eisner je 1918. godine opljačkao Bavarsku, srušivši kuću Wittelsbach. Neće dugo poživjeti kao novi vladar Slobodne Države Bavarske, kako je sebe nazivao, jer ga je Anton Arco-Valley (njemački židovski aristokrat), nekoliko mjeseci kasnije ustrijelio na ulici. Ali, početkom travnja 1919. godine, poludjeli boljševici pod izravnim zapovjedništvom Vladimira Lenjina u Moskvi, proglasili su  “revoluciju ljubavi”, a Bavarsku “sovjetskom republikom”. Između javljanja Lenjinu da je privremena bavarska vlada pobjegla iz Münchena, ponijevši sa sobom ključeve ministarskog toaleta, nova bavarska vlada izdala je proglas kojim privatno posjedovanje oružja smatra zločinom koji se kažnjava smrću. Ministar vanjskih poslova novih 'sovjetskih republika', Franz Lipp, bivši duševni bolesnik, koji je nekoć bio institucionaliziran, objavio je rat Švicarskoj, jer mu je odbila posuditi šezdeset vlakova.

Kada su ubili svoje aristokratske taoce u Walpurginoj noći, zauzvrat su bili napadnuti i uništeni (njih oko trideset tisuća), u bitkama prekaljenih Freikorps dobrovoljaca, koje je podiglo Društvo Thule pod Rudolfom von Sebottendorffom. Tisuće su ubijene u žestokim uličnim borbama u Münchenu, ali i pogubljenjima koja su uslijedila. Nakon što su komunisti zasad slomljeni, Društvo Thule se vratilo natrag u sjenu, iz koje su i došli. Ali, oni su već bili odlučili pripremiti Hitlera neka povede Zapad u bitku protiv Huna u dvadesetom stoljeću. Hitler je bio za dlaku da preuzme vladu, jer mu je društvo Thule to također namijenilo u puču u pivnici 1923. godine, ali elitisti sinarhije bojali su se da takvu vrstu moći stave u ruke jednog moćnika. Policija je otvorila vatru.

Površno, Kalergijev plan pozivao je na europsku integraciju; akademska oznaka koja se sada stavlja na proces industrijske, ekonomske, političke, pravne, socijalne i kulturne integracije europskih država, aktualnog programa Europske unije.

U vrijeme Velike depresije, Kalergijeva Međunarodna paneuropska unija imala je osam tisuća članova odbora, izvučenih iz najuglednijih salona europskih privilegija. Godine 1927. francuski političar Emil Borel, vođa radikalne stranke lijevog centra i utemeljitelj Radikalne internacionale, osnovao je Francuski odbor za europsku suradnju. Još dvadeset zemalja uspostavilo je ekvivalentne odbore.

Sve do kraja Drugog svjetskog rata, europska je integracija ostala elitističkim pothvatom. Najveći odbor izvan Kalergijeva, onaj francuski, imao je manje od šest stotina članova, od kojih su dvije trećine bili parlamentarci, i mnogo više književnih sinkopa koji su zarađivali za život hraneći se mrvicama kruha koje su padale sa stolova europskih bogatih industrijalaca i aristokrata. Najvažnije u Kalergijevu planu: Pan Europa bi bila pod upravom zemaljskih grofova, monaha i Rimokatoličke crkve.

“Njegova izvorna vizija bila je svijet podijeljen na samo pet država: Sjedinjene europske države, koje bi povezivale kontinentalne zemlje s francuskim i talijanskim posjedima u Africi; Panamerička unija koja obuhvaća Sjevernu i Južnu Ameriku; Britanski Commonwealth, koji kruži svijetom; SSSR koji obuhvaća Euroaziju; i panazijsku uniju, prema kojoj bi Japan i Kina kontrolirali većinu Pacifika. Za njega je jedina nada za Europu razorenu ratom bila federacija, prema linijama koje su Rumunj rođen u Mađarskoj, Aurel Popovici i drugi, predložili za raspušteno multinacionalno Carstvo Austro-Ugarske. Prema Coudenhove-Kalergiju, Pan-Europa bi obuhvatila i proširila fleksibilniju i konkurentniju Austro-Ugarsku, s engleskim kao svjetskim jezikom, kojim bi svi govorili uz svoj materinji jezik. Vjerovao je kako će individualizam i socijalizam naučiti surađivati ​​umjesto da se natječu, te je zagovarao da se kapitalizam i komunizam međusobno oplođuju baš kao što je protestantska reformacija potaknula Katoličku crkvu da se obnovi.” 

Kalergi je bio jednako utjecajan u Aziji, posebno u Japanu, kao i u Europi. Sam hibrid, Kalergi je odlučio kako je jedini način za zaustavljanje azijskih hordi boljševizma bilo uzgojiti 'posebne' bijelce iz Europljana. Zamišljao je novu Europu, kojoj će težiti euroazijski negroidi, prikladniji za prijateljski život s obojenim rasama svijeta.

Društvo Thule nije ga zaboravilo, a Hitler je još uvijek bio tamo. Kalergija je nazvao kopiletom, tvrdeći kako je bez korijena, kozmopolitski i elitistički mješanac. Rugao se njegovoj mehaničkoj ekonomskoj politici i ismijavao njegov kukavički pacifizam. Godine 1928. Hitler je u svojoj "Tajnoj knjizi" napisao kako se ova "pacifističko-demokratska paneuropska mješavina država" nikada neće moći oduprijeti neizbježno širenju Sjedinjenih Država. Na kraju će Hitler pobijediti u titanskoj borbi za prevlast između dva princa Sinarhije, a kada je Hitler anektirao Austriju, 1938. godine - Kalergi je pobjegao.

Wilhelm Canaris, Bundesarchiv, Bild 146-1979-013-43 / CC-BY-SA 3.0

Dakle, pozornica je bila postavljena - kada su aristokrati po rođenju, poput šefa Abwehra Wilhelma Canarisa, Ludwiga Becka, načelnika njemačkog Glavnog stožera prije rata i feldmaršala von Witzlebena, počeli kovati zavjere protiv Hitlera od prvih dana rata.

Još podmukliji od Canarisa i njegovog otrovnog pomoćnika generala Hansa Ostera, bili su generacijski vojni ljudi, poput generala Franza Haldera. Bio je Hitlerov načelnik stožera Wehrmachta do rujna 1942. godine, kada je postalo očito da gotovo sam gubi rat za Njemačku na istoku, te je smijenjen.

“Poslijeratno vijeće za denacificiranje prosudilo je kako je Halders ranije počinio “potpunu izdaju svoje zemlje”. Nakon osvajanja Poljske 1939. godine, formirao je tajni štab za planiranje kako bi svrgnuo vladu i postavio generala Heinricha von Stuipnagela na čelo, kojeg je jedan njemački povjesničar s divljenjem opisao kao europskog plemića stare škole.” 

https://archive.org/details/HitlersRevolutionByRichardTedor_201606/page/n299/mode/2up

Nijemci su razbili ruski kod 1934. godine. 1935. godine su počeli letjeti na velikim visinama i fotografirati: "Zračne posade fotografirale su sovjetske pomorske instalacije, naoružanje i industrijske komplekse, vojne utvrde i koncentracije trupa." Godine 1947., nakon rata, Sjedinjene Države "iskoristile su fotografije kako bi pripremile vlastite karte Sovjetskog Saveza". (svi slijedeći navodi su citirani sa linka gore navedenog). 

Ali, u pripremama za operaciju Barbarossa, njemačku invaziju na Rusiju koja je započela 22. lipnja 1941. godine, vojni kartografi izrađivali su karte bez korištenja bilo koje od ovih fotografija. “Neki su se temeljili na ruskim kartama koje su tiskane 1865. godine.  Njemačka vojska je dobila netočne karte na kojima su zemljani putovi, koji su nakon padalina postali neprohodne močvare, prikazivani kao moderne asfaltirane autoceste...”

Zakrčena cesta 1941. godine

1937. godine su “Nijemci su počeli dešifrirati sovjetske foto-telegrafske komunikacije. Osim čitanja diplomatske korespondencije, stekli su znanja o ruskoj proizvodnji naoružanja, lokaciji i kapacitetu tvornica, kao i padovima u industriji.” 

Osim toga, njemačke trupe koje su brzo napredovale, često su osvajale sovjetske položaje prije nego što su osjetljive informacije mogle biti uništene. “Stanice za praćenje proslijedile su ovu ogromnu količinu obavještajnih podataka Abwehru na procjenu. Canaris, Oster i drugi zavjerenici gotovo ništa od svojih otkrića nisu prenijeli Hitleru.”

1. oklopna skupina nakon bitke za Brody. 30. lipnja 1941. godine

General Erich Fellgiebel i Osterovi suzavjerenici u Abwehru zapravo su slali planove njemačkog vrhovnog zapovjedništva u Moskvu preko Švicarske, prije nego što su se uopće osušili na papiru. “Unaprijed, poznavanje njemačkih planova pomoglo je Crvenoj armiji da uvuče osvajače u teške borbe oko Smolenske u srpnju i kolovozu. Nijemci su ponovno preuzeli inicijativu kada je Hitler 21. kolovoza odlučio prebaciti svoje oklopne divizije južno prema Kijevu. Dok je Halder bjesnio zbog "besmislenog" poteza "raspršivanja" njegovih snaga, "desetnik" Hitler je "uništio četiri sovjetske armije i razbio petu oko Kijeva." 

Izdajnički željeznički birokrati zadržali su uniforme prije konačnog napada na Moskvu po hladnom vremenu. “Uglavnom su odgovorni za kašnjenje u opskrbi: direktor Glavnog željezničkog transporta Jug, Erwin Landenberger u Kijevu i direktor Glavnog željezničkog transportnog centra, Karl Hahn u Minsku. Hitler je naredio uhićenje obojice zbog sabotaže. Pušten iz koncentracijskog logora Sachsenhausen nekoliko mjeseci kasnije, Hahn je sebe opisao drugom časniku kao “smrtnog neprijatelja nacista.” 

Izdajnički generali "nisu bili ništa manje nemarni kad su obavijestili Hitlera o obavještajnim izvješćima koja predviđaju planiranu sovjetsku ofenzivu." Abwehr je također ignorirao pouzdana izvješća iz Švedske o sovjetskom nagomilavanju. Kao rezultat toga, Nijemci su uvelike podcijenili sovjetsku snagu. Napad na Moskvu završio je masovnim sovjetskim protunapadom, koji je po prvi put u ratu odbacio Nijemce. Hitler je kritizirao "potpuno podcjenjivanje neprijatelja, lažna izvješća o neprijateljskim rezervama i snazi ​​njegovog naoružanja... i neshvatljivu izdaju."

Kada je njemačka vojska krajem srpnja započela prodor prema jugu, kako bi zauzela Caucus i sovjetska naftna polja, stalno su ih potkopavali njihovi vlastiti zapovjednici. “Rusi su opkolili i uništili njemačku 6. armiju kod Staljingrada. Povjesničari krive Hitlera za katastrofu, ali presuda ne odvaguje flagrantno nepoštivanje njegovih naredbi, pogrešne obavještajne podatke koje je primio, ili vojno besmislene pokrete trupa koje je izveo OKH [Oberkommando des Heeres / Visoko zapovjedništvo] bez njegova znanja.” 

Abwehrova operacija Zeppelin zabilježila je tisuće vlakova koji su prevozili ratni materijal i sovjetske trupe u Staljingrad. Zračno izviđanje javljalo je kako Sovjeti neprestano dovlače jaka pojačanja, koja su sakrivali s druge strane rijeke Don, koja je okruživala grad. Dana 10. studenog, također su “otkrili da su Rusi tamo prebacili i 5. tenkovsku armiju".

"Dana 11. studenog, zapovjednik Nachrichtenaufklarung 1 (Odjel za procjenu komunikacija 1) podnio je OKH-u sveobuhvatnu analizu sovjetskog vojnog radio prometa. Identificirao je neprijateljske rezerve prebačene u Staljingradsko područje operacija. Izvješće je točno predvidjelo kako će Rusi krenuti u napad kliještima kako bi okružili njemačku 6. armiju...” 

Ništa nije učinjeno po tom pitanju; nisu napravljene nikakve pripreme. Još jednom je Hitlera i njemački narod izdala njihova aristokracija. Ludwig Beck bio je njemački general i načelnik njemačkog Glavnog stožera tijekom prvih godina Hitlerova režima. Do 1938. godine - Beck, generacijski pruski karijerni vojnik, koji nije mogao podnijeti činjenicu da Hitler neće dopustiti vojsci da upravlja Njemačkom, je otišao. Ali njegovi kolege zavjerenici i dalje su ga “smatrali vojnim vođom protuvladinog pokreta”. 

“U ljeto 1944. godine, vlasti za provođenje zakona razbile su pokret otpora i započele suđenje kolovođama za izdaju. Jedan od optuženih, bivši socijaldemokrat Wilhelm Leuschner, svjedočio je o razgovoru koji je jednom vodio s Ludwigom Beckom. “Beck je objasnio da sada ima dovoljno ljudi na koje se možemo osloniti na zapovjednim položajima na istočnoj fronti, te da se rat može kontrolirati dok se režim ne sruši...” 

Strane vojske Istok bile su odgovorne za procjenu svih izvješća koja su se odnosila na istočni front. “U proljeće 1942. Halder je sredio za svog bivšeg ađutanta, Reinharda Gehlena, da postane njezin šef. Vjerujući poput Hindenburga da "Njemačkom ne bi trebao upravljati boemski kaplar", Gehlen je kasnije priznao da aktivno podržava otpor". 

“Gehlen nije otkrio Hitleru niti napredak Zeppelina, niti blizinu 5. tenkovske armije, za koju je tvrdio da je stacionirana daleko na sjeveru. Iako je Crvena armija skupila 66 posto svog oklopa nasuprot Grupe armija B, Gehlen je upozorio da Rusi umjesto toga planiraju napasti blizu Smolenske, sjevernije.” Ruska ofenziva započela je 19. studenog, ali je već 11. studenoga Gehlen uvjeravao Hitlera kako su raspoložive “sovjetske snage preslabe za velike operacije”. 

Na otvaranju ruske ofenzive: “Sovjetska 57. armija strmoglavo je zaronila u motoriziranu 29. pješačku diviziju generala Hans-Georga Leysera punom snagom, koja je izvršila onda protunapad bez odobrenja glavnog stožera. Njegovih 55 tenkova Panzer bataljuna 129 bijesno je udaralo duž željezničke pruge, gdje su se iskrcavale mase iznenađenih ruskih pješaka i zaliha. Blokirajući ovaj neprijateljski prodor, 29. korpus je skrenuo na jugozapad, kako bi napao bok sovjetskog 4. korpusa. Prije početka operacije divizija je primila sumnjivu zapovijed neka prekine kontakt i povuče se na perimetar Staljingrada. To je omogućilo Rusima da nastave opkoljavanje 6. armije."

Šesta armija je na kraju bila opkoljena kod Staljingrada: "Na temelju Gehlenova izvješća da Sovjeti nemaju više rezervi, Hitler je odlučio opskrbiti zarobljeni garnizon iz zraka, dok se ne pripremi operacija pomoći." Nije mogao znati snagu sovjetskog kolosa koji je čučao s druge strane rijeke Don. “Organizator misija bio je pukovnik Eberhard Finckh. Kao aktivni zavjerenik, organizirao je znatan broj letova za prijevoz beskorisnog tereta. Osim hrane, medicinskih potrepština i streljiva, opkoljene trupe u Staljingradu dobile su tisuće starih novina, slatkiša, lažnih ovratnika, bodljikave žice, krovnog papira, četiri tone margarina i papra, 200 tisuća džepnih bilježnica, vezica za cipele, začina i tako dalje."

Njemačka vojska pokrenula je ekspediciju pomoći 15. prosinca, koju je predvodila 6. oklopna divizija. S gotovo deset posto iznad pune snage, činilo je nadmoćnu mehaniziranu silu, sa stotinama tenkova i samohodnih topova, zajedno s tisućama kamiona za podršku. “Napad je napredovao do 30 milja od Staljingrada. Otprilike pedesetak milja zapadno, sovjetski tenkovi izveli su protunapad i zauzeli aerodrom kod Morosovskaya, prijeteći njemačkom krilu na donjem toku rijeke Chir. Umjesto da pošalje slabije jedinice za pokrivanje neka popune prazninu, vrhovno zapovjedništvo prebacilo je 6. oklopnu diviziju na položaj Chir.”

Bilo je to neshvatljivo pretjerivanje, a Njemačku je koštalo svega. Bez moćne 6. oklopne jedinice, ekspedicija pomoći nije se mogla mjeriti s masovnim sovjetskim snagama. Staljingrad je bio izgubljen. “Bilo je 220.000 tisuća njemačkih vojnika i stranih pomoćnika na popisu 6. armije, sredinom siječnja 1943. godine, dva tjedna prije nego što se garnizon predao. Šest tisuća preživjelo je sovjetsko zarobljeništvo."

Bitka za Staljingrad ne samo da je bila razoran vojni poraz za Njemačku, nego je za njeno civilno stanovništvo postala psihološka prekretnica rata. Godine 1948., bivši šef Gestapoa Heinrich Muller, sažeo je nesklad u Fuhrerovom stožeru: “Mnogi stariji časnici visokog ranga sabotirali su Hitlerove planove... Iako nisam vojni stručnjak, znam da je Hitler bio u pravu u vezi s vojnim stvarima češće od ovih ljudi. Hitler bi izdao zapovijed, a budući da je neki general smatrao Hitlera osobno uvredljivim, ovaj bi se časnik neizravno oglušio o zapovijed. Zatim, kada se dogodila katastrofa, isti čovjek i njegovi prijatelji prebacili su krivnju na Hitlera. I često su mu lagali pravo u lice.” 

“Canaris je odveden na vješala gol, te je pogubljen 9. travnja 1945. godine, u koncentracijskom logoru Flossenburg, samo nekoliko tjedana prije kraja rata.” Njegovog psa mješanca Ostera objesili su tik do njega.

Ali, Halder je prošao puno bolje. Postao je vrlo važan za američke obavještajne službe, zbog podataka o Sovjetskom Savezu, nakon rata. Halderu nikada nije suđeno u Nürnbergu, unatoč tome što je osobno izdao naredbe Wehrmachtu neka samovoljno pogubi cijela ruska sela, te neka strijeljaju komesare i Židove na licu mjesta. Halder je otišao.

Tijekom pedesetih, zapadnjački su povjesničari postali glavni voditelji operacije Barbarossa. Ovjekovječili su mit o nespretnom Hitleru i zlom SS-u, koje je optuživao za zločine Wehrmachta. Bili su toliko učinkoviti da njihovim pričama i danas vjeruju lakovjerni akademici. Godine 1961., Halder će dobiti nagradu za zasluge u civilnoj službi i postati jedini Nijemac kojeg su odlikovali i Adolf Hitler i američki predsjednik.

Gehlen je prošao čak i bolje od Haldera pod savezničkom okupacijom. Znajući kako će završiti rat, Gehlen je naredio kopiranje dosjea Istočne obavještajne službe stranih vojski na mikrofilm, pohranjivanje u vodonepropusne bačve i zakopavanje na raznim lokacijama u austrijskim Alpama. Kada je rat završio, Gehlen je imao pedeset slučajeva obavještajnih dosjea o Sovjetskom Savezu,  koje je pretvorio u svoj položaj poslijeratnog njemačkog neprikosnovenog majstora špijuna.

Anglo-američko carstvo napasti će sa Zapada, početkom ljeta 1944. godine, godinu i pol nakon što je 6. armija pala kod Staljingrada. Time je zapečaćena sudbina Njemačke neka padne u plamenu. Ali, njemačka aristokracija nije htjela pasti s njom. Planovi su bili postavljeni. Uskoro će ponovno ustati sa svojim britanskim i američkim rođacima na svojoj strani, u nevidljivom globalnom konzorciju koji gazi Zapad, kao njegov krivo rođeni i monstruozni gospodar sve do današnjeg dana...

“Ujutro 10. kolovoza 1944. godine, SS Obergruppenfuehrer Scheid, general-pukovnik u Waffen SS-u, kao i direktor industrijskog poduzeća Hermansdorff & Schenburg, stigao je u hotel Maison Rouge smješten u Strasbourškoj ulici des France-Bourgeois. Doktora Scheida je poslao neka bude domaćin sastanka, nitko drugi nego Reichsleiter Martin Bormann, tada drugi najmoćniji čovjek u nacističkoj Njemačkoj, nakon Hitlera.” 

http://www.deepblacklies.co.uk/princes_of_plunder.htm

Bormann se za taj susret pripremao najmanje dvije godine. “Tijekom 1942. i 1943. godine, Bormann je počeo prebacivati ​​sredstva stranke i SS-a pod svojom kontrolom, iz Trećeg Reicha u Južnu Ameriku. Transferi su uključivali valutu, zlato, dijamante i dioničke certifikate koji kontroliraju brojne blue-chip njemačke i strane korporacije.”

https://www.nytimes.com/1973/03/03/archives/martin-bormann-and-the-future-of-germany.html

“Na sastanku su, uz dr. Scheida, bili prisutni predstavnici Kruppa, Messerschmitta, Rheinmetalla, Bussinga, Volkswagenwerka, inženjeri koji su predstavljali razne tvornice u Posenu u Poljskoj (uključujući Brown-Boveri), važan dio njemačke elektroindustrije,  koji je bio u djelomičnom vlasništvu dviju američkih kompanija: General Electrica i International Telephone & Telegraph [Bell Telephone].” 

(“THE SHAPE OF TREACHERY AND THE BRIDGE AT ARNHEM.” )

Scheidin je obavijestio okupljene elitiste Njemačke kako se “državne kontrole nad izvozom bogatstva (novca, patenata, znanstvenika i administratora) trebaju odmah ublažiti, prijenos ove nacionalne imovine postao je službena politika nacističke države. Izvješće Ministarstva financija SAD-a iz 1946. godine navodi kako su njemački industrijalci, nakon sastanka 10. kolovoza 1944. godine, u Strasbourgu, osnovali 750 kompanija diljem svijeta. Njihov popis zabilježio je 112 u Španjolskoj, 58 u Portugalu, 35 u Turskoj, 98 u Argentini, 214 u Švicarskoj, 233 u raznim drugim zemljama.”

(“Martin Bormann and the Future of Germany.”)

“Ja. G. Farbenindustrie, A. G., najveći i najmoćniji kemijski kombinat na svijetu, tijekom dvanaest godina Trećeg Reicha, kontrolirao je (i priznao i prikriveno) preko 500 tvrtki u 92 zemlje. Bio je najveći pojedinačni zarađivač deviza za Njemačku, a njegovi kartelni sporazumi brojali su više od 2000 i uključivali su velike industrijske koncerna kao što su Standard Oil (New Jersey), Aluminium Company of America, E. I. du Pont de Nemours, Ethyl Export Corporation, Imperial Chemical Industries (Velika Britanija), Dow Chemical Company, Rohm & Haas, Etablissements Kuhlmann (Francuska) i Interesi Mitsuija u Japanu, kada je Martin Bormann upalio zeleno svjetlo za masovne transfere bogatstva, I. G. Farben je ubacio u višu brzinu."

Hermann Schmitz, I. G., predsjednik tog doba, izvijestio je Martina Bormanna: "Naše mjere kamuflaže pokazale su se vrlo dobrima tijekom rata, pa su čak i nadmašile naša očekivanja." Mjere o kojima je govorio bile su kamufliranje pravog vlasništva nad imovinom Farbena, kao ratnog i poratnog sredstva. Tvrtka je prikrila svoje izravno i neizravno vlasništvo i kontrolu nad stotinama svojih inozemnih podružnica, korištenjem svih zamislivih sredstava poznatih pravnom umu. Bila je to zapanjujuća operacija, s Bormannom, koji je odobravao kimanjem glave i pružao pomoć na svakom koraku. Druge velike njemačke tvrtke slijedile su isti komplicirani i lukavi put.

Primarna tehnika, koja se općenito koristila za prebacivanje kontrole nad njemačkom imovinom, kako bi se izbjegla saveznička zapljena u posljednjoj godini rata, bila je uporaba uređaja za prikrivanje vlasništva. Njemački vlasnik bi prenio svoje posjede na neutralnog državljanina, koji je djelovao kao nominalni vlasnik; olakšano općom europskom praksom korištenja dionica na donositelja kao simbola vlasništva (dionice na donositelja mogu se pregovarati isporukom, a iznimno je teško pratiti lanac naslova određene dionice). Naknade su bile različite za ovu uslugu, ali je uobičajena cifra bila 5 posto od dogovora.”

Što je najvažnije, Bormann je vjerovao da mu treba devet mjeseci da u potpunosti dovrši planirani program bijega kapitala.

(Manning, Paul. Nazi in Exile. Lyle Stuart, September 1st 1981.)

Bilo bi onih u Americi i Velikoj Britaniji koji su se pobrinuli za to, ali među njima nije bio feldmaršal Bernard Montgomery.

“Sa zatvaranjem jaza Falaise, Montgomery je bio odlučan ne dopustiti Eisenhoweru da protrati zlatnu priliku da dovede rat do kraja 1944. godine. Dana 4. rujna, Montgomery je poslao šifrirani signal “Osobno samo za oči generala Eisenhowera,” izlažući u detalje smioni plan zauzimanja strateških mostova u Nizozemskoj, nakon čega ulazi punokrvna oklopna vojska, ubačena u Njemačku kroz stražnja vrata Ruhra: samog srca njemačke industrije i, slučajno, doma mnogih industrijalaca o kojima je dr. Scheid govorio na konferenciji o bijegu kapitala prije manje od mjesec dana.” 

Plan će biti odbačen od strane lukavog Eisenhowera, modificiran od strane Montgomeryja; izmijenjen iz Operacije Comet u Operaciju Market Garden; onda ga je Eisenhower konačno prihvatio desetog rujna. Operacija Market Garden zahtijevala je od britanskih zračnih snaga neka zauzmu i zadrže posljednji most u Arnhemu, dok ga ne osiguraju tenkovi. Slučajno, ili ne: "bio je 04. rujna, taj feldmaršal model naredio je teško oštećenom, ali veteranskom II SS oklopnom korpusu general-pukovnika Bittricha, neka postave šatore u području Arnhema, kako bi se ponovno opremili i odmorili." 

Bilo koji broj elitista, koji su im bili upućeni, počevši od onih koji su imali veze s Lubanjom i kostima, kao i drugim tajnim društvima, mogli su proturiti Eisenhowerove planove Nijemcima. Istaknuti na popisu osumnjičenih je bio general Walter Bedell Smith; Eisenhowerov načelnik stožera u Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicijskih snaga u to vrijeme, kao i blizak prijatelj i poslovni partner nizozemskog princa Bernharda, nakon rata.

“Nijemac, rođen kao princ Bernhard zur Lippe-Biesterfeld, pridružio se nacističkoj stranci ranih 1930-ih, na kraju obukavši uniformu SS-a. Do 1935. godine je bio plaćen i zaposlen u obavještajnom odjelu I G Farbena NW7. Njegov spoj s princezom Julianom, kćeri nizozemske kraljice Wilhelmine, navodno je dogovorio direktor Farbena, Gerhard Fritze, rođak šefa NW7, Maxa Ilgnera. Na vjenčanju je svirana nacistička himna Horst Wessel. 

Bernhardov zahtjev da radi za britansku obavještajnu službu, nakon što je izbio rat je odbijen, jer mu admiralitet nije vjerovao, a nije mu vjerovao ni Eisenhower, koji mu je odbio pristup osjetljivim obavještajnim informacijama. Međutim, intervencijom kralja Georgea, u ime princa Bernharda, konačno mu je dopušteno da radi u vijećima za ratno planiranje...” 

Odmah nakon rata, Smith i Bernhard krenuli su u posao trgovanja opljačkanom nacističkom umjetnošću, kroz tvrtku pod imenom Bernard Ltd. Koristili su "vojne zrakoplove za let između Soesterberga - nedaleko od palače princa Bernharda Soestdijk - i SAD-a." Ukradena umjetnina nije bila jedino nacističko blago koje je Bernard Ltd zrakoplovom prevezao u Ameriku. U suprotnosti s prevladavajućom politikom i uz opasnost od vojnog suda: "U kolovozu 1945. godine, Bedell Smith donirao je svoj privatni zrakoplov za tajni let nacističkog glavnog špijuna Reinharda Gehlena, i petorice članova njegovog glavnog osoblja, u Washington na tajne razgovore." 

Nakon rata, 1945. godine, princ Bernhard zajedno s jedinicom nizozemske obavještajne službe otputovao je u Berlin, koji je bio pod okupacijom Rusije, navodno kako bi povratio nizozemske krunske dragulje koje su opljačkali nacisti. Oni su zapravo vraćali papire za Fritza Thyssena, koji bi dokazali vlasništvo imovine. Thyssen je bio jedan od vodećih njemačkih industrijalaca prije Drugog svjetskog rata i mnogi vjeruju da je financirao Hitlera. Thyssen je bio u srodstvu s Bernhardom, preko Bernhardovog rođaka princa Alfreda zur Lippe-Weissenfelda, čija je kći bila supruga baruna Hansa Heinricha Thyssena, nećaka Fritza Thyssena "i nasljednika bogatstva obitelji Thyssen". 

“Papiri su vraćeni u Nizozemsku i pohranjeni u Bank voor Handel en Scheepvaart, u Rotterdamu, koja je bila u tajnom vlasništvu Thyssena. Poznata kao "Operacija Juliana", ova lukava shema bila je veliki udarac savezničkim istražiteljima, koji su zabrinuto tražili "dijelove Thyssenovog bogatstva koji nedostaju". 

Ništa se ne može dokazati, ali kao što su američki nosači zrakoplova bili na moru kad je Pearl Harbor bombardiran; govori se kako su britanski komandosi, koji su se spustili padobranom kako bi započeli operaciju Market Garden, sletjeli točno na vrh glave 9. i 10. SS Panzer divizije, koji su bili posebno obučeni za protuzračne operacije. Ipak, unatoč tome što su im se njemački branitelji predali i koji su djelovali sve samo ne iznenađeni; savezničke su trupe konačno prevladale silom nadmoćnih brojeva. Most Nijmegen, posljednji most u Arnhemu, konačno je zauzet i zadržan.

U početku su saveznici mogli lako probiti njemačke linije. Ali, grenadirska garda, pod zapovjedništvom bojnika Petera Smitha, poznatijeg po tituli lord Carrington, neobjašnjivo je odbila napredovati svojim tenkovima preko mosta noću i iskoristiti priliku. Do jutra, zbog njemačkih pojačanja, most se više nije mogao prijeći.

Nijemci će držati drugu stranu još pet mjeseci. Most će biti ovjekovječen u hollywoodskom epu iz 1977. godine, "Most predaleko". Drugi svjetski rat neće završiti do svibnja 1945. godine, dajući time Bormannu točno devet mjeseci koliko je rekao da će mu trebati:  od sastanka u hotelu Maison Rouge, u kolovozu 1944. godine.

(Lynn Picknett, Clive Prince and Stephen Prior, “Double Standards – The Rudolf Hess Cover-Up” – p 265. Published January 1st 2001 by London: Little, Brown)

Sada je izuzeta činjenica u britanskom novinarstvu kako je i sama kraljica Elizabeta I. odlučno bila "za mirovni pokret" i "govorila o svojoj želji da spriječi rat s Njemačkom, te da se uspostave bliže veze između dviju zemalja." Na prijelazu u dvadeset i prvo stoljeće,  britanski tisak je konačno bio spreman priznati da bi "kraljica dragovoljno prihvatila njemačku okupaciju, pod uvjetom da je monarhija, kao i njeno je mjesto u njemu ostalo netaknuto". 

(The Independent on Sunday, 5 March 2000.)

Grenadirska garda je samo jedna, od pet britanskih pukovnija, imenovanih neka vijore zastavu monarhije ispred monarha na rođendanskoj svečanosti. Vladajući britanski monarsi obično su i "glavni pukovnici" pukovnije. Grenadirska garda smatra se kućnom postrojbom i jedna je od elitnih pukovnija, zaduženih za čuvanje monarha.

"Stanovi grenadira polažu zakletvu na vjernost monarhu kao čelniku oružanih snaga Ujedinjenog Kraljevstva. Zakletva se polaže vladajućem britanskom monarhu, a ne parlamentu. Zanimljivo, prvi javni angažman sadašnje monarhinje, kraljice Elizabete II., dogodio se 1942. godine, kada je kao mlada princeza izvršila smotru grenadirske garde na svoj 16. rođendan.” 

Lord Carrington će kasnije služiti kao predsjednik Bilderbergera, sinarhične skupine elitista, koji su održali svoju prvu konferenciju u svibnju 1954. godine. Nije iznenađujuće kako je general Walter Bedell Smith bio jedan od ljudi koji su igrali ključnu ulogu u njihovom organiziranju. Među sudionicima njihovih neprestanih sastanaka, kao i onih koji su trebali biti vrlo alarmantni sastanci tijekom godina, bili su: “David Rockefeller, Walter Boveri Jr., sin osnivača Brown Boveri, Sir Eric Roll iz Warburgove trgovačke banke sa sjedištem u Londonu i dr. Herman Abs iz I G Farbena...”

Konferencija 1954. godine je održana deset godina nakon neuspjeha operacije Market Garden, u hotelu Bilderberg: “Smještenom u Oosterbeeku, Nizozemska, samo nekoliko kilometara od Arnhema i Nijmegena, te u samom središtu borbi za preuzimanje Arnhemskog mosta. Je li moguće da je Oosterbeck izabran za prvi sastanak Bilderberga - kako bi se potajno proslavio uspjeh u vraćanju bogatstva nacističke Njemačke na sigurno, kako je planirao Bormann?"

1954. godina je bila ista godina kada su se “Saveznici konačno složili vratiti Zapadnoj Njemačkoj status suverene nacije i njemačke tvrtke su konačno oslobođene savezničke kontrole 05. svibnja 1955. godine” Imovina “koja je bila tajnom u inozemstvu, sada se mogla raspetljati i vratiti kako bi se ponovno izgradila Njemačka", kao što je predvidio Bormann. Ugovor kojim je okončana okupacija Zapadne Njemačke potpisan je u Parizu u listopadu 1954. godine.

(Jack Heart, jedan od autora, umjesto uvoda u drugi dio teksta: Bez obzira na to što mislite o COVID-u, sviđalo se to vama ili ne, sada je istisnuo rasizam kao problem s kojim se Amerika suočava. Sjedinjene Države su nacija čije je stanovništvo naoružano do zuba i prepuno je obučenih vojnika i bila je već na rubu drugog građanskog rata zbog prvog problema, kada se pojavio drugi problem. Ovisno o tome čijoj statistici želite vjerovati, nema COVID-a, tako kaže desnica, ili će nas sve pobiti ako ne učinimo točno ono što nam vlada kaže, tako kaže ljevica, za koju nije iznenađujuće da je trenutno na vlasti.

Kao čovjek koji je nezakonito izbačen iz svoje kuće na plaži, Long Beachu u New Yorku, u svibnju 2020. godine, i od tada je lutao praktički svakom državom istočno od Mississippija, uključujući tri različita epicentra za navodni virus; New York City, Južni Teksas i Tennessee, mislim da sam u boljoj poziciji nego bilo tko drugi u medijima da svojim čitateljima kažem da definitivno postoji nešto vani, nešto što ubija, ali ne uvijek. Vidio sam kako relativno zdravi ljudi umiru dan ili dva nakon što im je dijagnosticiran COVID, i vidio sam ljude kojima je dijagnosticiran kada popravljaju traktor na vrućini od sto stupnjeva, i to dok su bili u karanteni.

Prave statistike, ako ih tako možete nazvati, su posvuda. Imao sam dvije različite osobe koje bi znale; jedan dobro poznati profesionalni špijun, drugi karijerni vojnik na lokaciji, rekli su mi da se plin sarin koristi kako bi ih još više izboli.

Čuo sam priču, od vjerskog reda, legendarnog po svojoj političkoj oštroumnosti, da je Amerika prvo napala Kinu s oružjem u nadi da će to nastaviti s golemom flotom poslanom u Južno kinesko more prošlog ljeta, te je istovremeno u pripremi za kineski neizbježni protunapad pustila je blažu vrstu po Americi kako bi izgradila "imunitet stada". Čuo sam i Trumpovsku verziju. Tko nije? ‘Uzrok pandemije COVID-a bio je nemar Kine.’ Nisam zadovoljan ni s jednim. Siguran sam samo da je COVID biološko oružje.

Da je COVID prirodno nastao od šišmiša nije ništa drugo nego priča za paravan skupine zabludjelih lakeja obrambene industrije,  koji su vraški željeli nastaviti sa svojom suludom praksom uzimanja prirodnih virusa i njihovog poboljšanja u laboratoriju, navodno kako bi mogli poduprijeti svoje Frankensteinove ljubimce i pronaći lijekove za prirodni virus. Prvi dio propagande koji okrivljuje zastrašujućeg misterioznog šišmiša za oslobađanje COVID-a objavljen je u Lancetu 19. veljače 2020. godine, prerano da bi se došlo do znanstvenog zaključka. Ipak, trenutna skupina korporativnih medijskih klaunova, koji se predstavljaju kao novinari, spremno ju je prihvatila kao evanđelje, vjerojatno zato što je koristila njihove omiljene riječi, Teoriju zavjere.

https://thebulletin.org/2021/05/the-origin-of-covid-did-people-or-nature-open-pandoras-box-at-wuhan/

“Kasnije se ispostavilo da je Lancetovo pismo organizirao i sastavio Peter Daszak, predsjednik EcoHealth Alliance of New York. Daszakova organizacija financirala je istraživanje koronavirusa na Institutu za virusologiju Wuhan. Da je virus SARS2 doista pobjegao iz istraživanja koje je financirao, Daszak bi bio potencijalno kriv.” 

Manje od mjesec dana kasnije, i još uvijek je prerano za zaključke: “Druga izjava koja je imala ogroman utjecaj na oblikovanje stavova javnosti bilo je pismo (drugim riječima: mišljenje, a ne znanstveni članak) objavljeno 17. ožujka 2020. godine, u časopisu Nature Medicine. Također je tvrdio da se virus prirodno pojavljuje i da je također "pun apsurdno velikih rupa..." 

Da je virus slučajno pobjegao iz laboratorija je još jedna znanstvenofantastična priča. Ubojice koje se maskiraju u doktore poput Petera Daszaka znaju da je drugi put kada se njihov ljubimac oslobodio, vrijeme za igru bilo gotovo. U njihovoj budućnosti više neće biti državnih potpora, a vjerojatno i prijeko potrebnog dugog boravka u mentalnoj ustanovi. Sigurnost u ovim laboratorijima je stroga, ništa ne izlazi iz njih slučajno.

COVID je korišten kao oružje baš onako kako su ga uvijek namjeravali koristiti ljudi koji su financirali njegov razvoj. Što se tiče šezdeset četiri tisuće dolara vrijednog pitanja o tome tko bi upotrijebio takvo oružje, bilo bi mudro upotrijebiti prvo načelo detektivskog rada; slijedite novac.) 

Klaus Schwab, osnivač i izvršni predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), smatra da će transhumanizam biti sastavnim dijelom "Velikog resetiranja". Zgrčeni stari njemački globalist rekao je da će četvrta industrijska revolucija "dovesti do spajanja našeg fizičkog, digitalnog i biološkog identiteta", što u svojoj knjizi pojašnjava kao implantabilne mikročipove koji mogu čitati vaše misli.

Schwabova knjiga, "Oblikovanje budućnosti četvrte industrijske revolucije", koju bi trebalo čitati kao 'Oblikovanje budućnosti Četvrtog Reicha' je "posebno je popularna u Kini, Južnoj Koreji i Japanu, a samo južnokorejska vojska kupila je 16.000 primjeraka." U knjizi Schwab radosno objašnjava kako će nadolazeća tehnologija omogućiti vlastima da "upadnu u dosadašnji privatni prostor naših umova, čitajući naše misli i utječući na naše ponašanje". 

https://summit.news/2020/11/16/klaus-schwab-great-reset-will-lead-to-a-fusion-of-our-physical-digital-and-biological-identity/

Direktor inženjeringa u Googleu, Ray Kurzweil, još jedan genetski defektni Židov iz New Yorka, koji se neobjašnjivo uzdigao do vrhunca novca i moći, predviđa: “U 2030-ima ćemo poslati nanorobote u mozak, koji će osigurati punu imerziju virtualne stvarnosti iz živčanog sustava i povezati će naš neokorteks s oblakom. Baš kao što danas možemo bežično proširiti snagu naših pametnih telefona 10 000 puta u oblaku, moći ćemo proširiti naš neokorteks.” 

https://www.irishtimes.com/business/technology/nanobots-will-live-in-our-brains-in-the-2030s-says-google-boss-1.325959

Kurzweil, čija nejasna predviđanja budućnosti, židovski mediji hvale kao proročanstva. On sve više podsjeća na vidovnjaka iz dućana. Ima sedamdeset i tri godine, a od svoje trideset i pete održava ga na životu samo stalna liječnička njega i doslovno stotine tableta dnevno...

Norbert Wiener

Ali, prije nego što je postojao Kurzweil, postojao je Norbert Wiener. Wiener, čudo od djeteta i izravni Maimonidesov potomak, bio je na koledžu već sa dvanaest godina. Doktorirao je na Harvardu do svoje devetnaeste godine. No, usprkos njegovim izvanrednim akademskim postignućima, bio je isključen iz osoblja Harvarda zbog napora velikog američkog matematičara Georgea Davida Birkhoffa, koji se također pobrinuo da Einstein nikada ne predaje na Harvardu. Naravno, zbog toga Birkhoffa optužuju za antisemitizam, zanemarujući činjenicu kako je Birkhoffov štićenik i omiljeni učenik, Stanisław Ulam, bio poljski Židov.

Nakon što je surađivao s naizgled sveznajućim Jonom von Neumannom na mapiranju neurona, Wiener će 1948. godine, napisati "Cybernetics: Or Control and Communication in the Animal and the Machine", koja se danas smatra biblijom transhumanizma.

Godinu dana kasnije, 1949. godine, von Neumann je “...koristeći samo olovku i milimetarski papir dizajnirao samoreproducirajuće računalo. Von Neumannova rigorozna matematička analiza strukture samoreplikacije anticipirala je s nevjerojatnom točnošću strukturu DNK; otkrio par godina kasnije...” 

https://jackheart2014.blogspot.com/2017/03/peter-pan-meets-pyramid-head-part-i.html

U znak priznanja von Neumannove genijalnosti, slijedeće će godine, Weiner će objaviti "The Human Use of Human Beings", kao dodatak svojoj 'Kibernetici'. Time je Transhumanizam započeo s radom. U vrijeme kada je José Delgado, često citiran kao jedan od vodećih znanstvenika u MK Ultra i otvoreni zagovornik kontrole uma, objavio "Fizičku kontrolu uma: prema psihociviliziranom društvu", 1969. godine, transhumanizam je postao bijesni pas izvan kontrole koji je zavijao na ulici i trebalo ga je prikladno ugušiti. Nikada se to nije dogodilo…

https://jackheart2014.blogspot.com/2020/04/mk-ultra-cybernetic-mutation-remote.html

I von Neumann i Wiener pohađali su Sveučilište u Göttingenu u Njemačkoj; studirali su kod legendarnog njemačkog matematičara,  Davida Hilberta. Von Neumann je pohađao fakultet temeljem stipendije Zaklade Rockefeller, iako mu je otac bio prljavo bogati mađarski aristokrat. Do kraja 1927. godine, njegova je habilitacija, kvalifikacija potrebna u mnogim europskim zemljama za predavanje na sveučilištima i stjecanje zvanja profesora, bila završena. Postao je najmlađi doktor znanosti koji je ikad predavao na Sveučilištu u Berlinu. Dvije i pol godine pisao je otprilike jedan revolucionarni rad mjesečno, zapanjujućom brzinom. U listopadu 1929. godine je dobio bolju ponudu - neka predaje na Sveučilištu Princeton u New Jerseyu.

Jon von Neumann

Kada je stigao tamo, von Neumann je gotovo sam pretvorio Ameriku u tehnološki nadmoćnu zemlju. Von Neumann je bio društven čovjek, koji je posjedovao najveću kuću u Princetonu, koju je koristio za zabavu i organiziranje zabava. Rado je pričao viceve na jidišu svojim židovskim prijateljima, od kojih su mu najbliži bili Stanisław Ulam i Theodore von Kármán, njegov kolega i židovski aristokrat iz Mađarske. Von Kármán je emigrirao u Ameriku gotovo istodobno s von Neumannom. S Jackom Parsonsom osnovati će "Laboratorij za mlazni pogon", praoca NASA-e... 

Ali, svima koji su poznavali von Neumanna, bilo je vrlo jasno kako je on također bio i fanatični nacist. Gajio je patološku mržnju prema Einsteinu, i kada su imali susjedne urede na Yaleu, oduševljeno je puštao prusku koračnicu punom snagom (na svojoj Victroli) kako bi ga maltretirao. Govori se kako je je kultni nacistički lik dr. Strangelovea, slavnog filmskog redatelja Stanleyja Kubricka, nastao po njemu. Kada je obolio od raka i bio vezan za invalidska kolica, još je uvijek vodio Komisiju za atomsku energiju.

Nema sumnje kako je von Neumann bio u Americi po nalogu Rockefellerovih, i do tada je Rockefellerov Standard Oil bio IG Farben, a IG Farben je bio Standard Oil...

Prema 'Sherman Antitrust Actu' iz 1890. godine, Rockefellerov izvorni trust; Standard Oil Company iz New Jerseyja je raspuštena  1911. godine, stvarajući pritom mnoge manje regionalne tvrtke. Među njima su bili Standard Oil iz New Jerseya (Exxon), Standard Oil iz New Yorka (Mobil), Standard Oil iz Kalifornije (Chevron), Standard Oil iz Ohija (Sohio), Standard Oil iz Indiane (Amoco), Continental Oil (Conoco) i Atlantic Oil (ARCO). Ali, kao i svaki dobar parazit koji nije temeljito iskorijenjen, Rockefelleri su se lijepo oporavili nakon što su bili dobro liječeni i ponovno su zarazili svog domaćina osvetom.

Do 1941. godine, Standard Oil iz New Jerseyja bila je najveća naftna kompanija na svijetu, kontrolirajući 84 posto američkog tržišta nafte. Potajno je bio spojen na boku, poput sijamskog blizanca, najvećem kemijskom konzorciju koji je ikada postojao; I.G. Farbenindustrie, gospodarskom motoru koji je pokretao Treći Reich.

IG Farben osnovan je u prosincu 1925. godine, spajanjem šest njemačkih kompanija: BASF, već tada kemijski kolos, a trenutno najveći proizvođač kemikalija u svijetu, posjedovao je 27,4 posto temeljnog kapitala. Bayer, kojega isto ne treba predstavljati, također je posjedovao 27,4 posto; kao i Hoechst, još jedan kemijski div koji je već bio prepun farmaceutskih podružnica; Cassalla i Chemische Fabrik Kalle. Agfa, vrhunska tvrtka za razvoj fotografije, posjedovala je 9 posto. Chemische Fabrik Griesheim-Elektron bio je vlasnik 6,9 posto i Chemische Fabrik vorm. Weiler Ter Meer posjedovao je 1,9 posto. Članovi nadzornog odbora Farbena postali su naširoko poznati kao, i govorilo se da su sebe nazivali, tobože u šali, “Vijeće bogova [Rat der Götter]”… (Tammen, Helmuth (1978). Die I.G. Farbenindustrie Aktiengesellschaft (1925–1933): Ein Chemiekonzern in der Weimarer Republik (in German). Berlin: H. Tammen)

Nije bila nikakva slučajnost da se koalicija njemačkih kemijskih divova poklopila s usponom Hitlera i nacionalsocijalizma. Niz hodnik su koračali po njemačke kapitaliste i oni su ih čuli glasno i jasno. Kako bismo razumjeli dvije nepromjenjive sile, koje su bile pokrenute jedna protiv druge u Njemačkoj, potrebno je dati kratku povijest ekonomije.

Zapadna povijest, dio koji je neosporan, započinje kada su se pljačkaški konkvistadori pridružili papinstvu i osvojili ono što danas zovemo "Novi svijet". Tamo su izvršili pokolj nad domorodačkim stanovništvom, u milijunima ljudi. Tone opljačkanog zlata i srebra preplavile su Španjolsku, te su za manje od 50 godina urušile njenu ekonomiju mokri taco. Španjolci su se suočili s glađu. Ne možete jesti zlato i srebro, a kada se sve zbroji i oduzme - zlato je samo još jedna roba, što ga više imate, njegova vrijednost postaje sve manja. Pokazalo se kako španjolsko gospodarstvo nije moglo podnijeti infuziju svog tog zlata i srebra, pa su "španjolski kraljevi neprestano bili u dugovima i bili prisiljeni proglasiti bankrot 1560., 1575., 1596., 1607., 1627., 1647. i 1653. godine."

(Mun, Thomas, “Introduction to England’s Treasure by Forraign Trade, or The Ballance of Our Forraign Trade Is the Rule of Our Treasure.” England’s Treasure by Foreign Trade,1629. University of California Press)

Europa je naučila osnovni zakon ekonomije na teži način. Snažna ekonomija osigurana je kada maksimizirate svoj izvoz, a minimalizirate uvoz. Adam Smith će kasnije ovu praksu nazvati merkantilizmom.

Švedska je bila uništena u svom ratu s Rusijom. Korištenjem ovog sustava, Francuzi i Britanci, zajedno s Nizozemcima, čije je stanovništvo bilo brojčano nadmašeno od druge dvije natjecateljske nacije i koji su stekli svoju neovisnost od Španjolske tek 1581. godine, ali su kompenzirali te nedostatke "snažnom radnom etikom, suzdržavanjem od upadljive potrošnje i snažnom trgovačkom regimentom", postali su nadmoćne ekonomske sile Europi. Prvi koji je postavio pravila, za tada još neimenovanu praksu merkantilizma, bio je Englez Sir Thomas Mun, čiju smo ocjenu Nizozemaca upravo citirali.

Mun je bio direktor East India Company. Proglašavati će doktrine i prakse koje će iznjedriti najmoćniju tvrtku koju je svijet ikada vidio. Napisao je dvije knjige: "A Discourse of Trade from England Unto the East Indies" (1621.) i "England’s Treasure by Foreign Trade" (1628.), u kojima je prekorio svoje zemljake što nisu štedljivi kao Nizozemci. Mun je iznio popis politika, te je onda pozvao Englesku neka ih slijedi.

U svojoj knjizi 'England’s Treasure by Foreign Trade', Mun je pozvao Britance neka zabrane sav uvoz, za sve što se može proizvoditi unutar Engleske. Kako bi uvjerili Engleze da žele englesku luksuznu robu, Mun je savjetovao monarhiju neka smanji poreze i carine na poduzeća koja proizvode robu za izvoz, te naplati više novca na robu za koju je Engleska imala monopol u proizvodnji. Mun je savjetovao Englesku neka obrađuje svoje neiskorištene nekretnine, kako bi izbjegla uvoz robe i povećala vlastitu proizvodnju, uz to je želio da se sav uvoz izvrši britanskim brodskim prijevozom.

Mun će umrijeti 1641. godine, a deset godina kasnije, Thomas Hobbs, će opravdati svaki zločin koji je ikada počinjen u ime britanskog imperijalizma kada je napisao dehumanizirajuću bibliju: "Levijatan". U Francuskoj će Jean-Baptiste Colbert, pod pokroviteljstvom isusovaca, uzdići se do vrhunca moći na dvoru kralja sunca Luja XIV. Dok je Colbertov dobročinitelj, kardinal Mazarin, "postao najbogatiji čovjek na svijetu", a Louie se zabavljao boreći se protiv rata, inače upuštajući se u mračni skandal (koji je bio "L’affaire des poisons") - Colbert je upravljao Francuskom.

https://veteranstoday.com/2020/04/08/jack-heart-human-sacrifice-among-the-catholic-clergy-ii-the-khazar-nazi-antichrist-iii

Kao Louiejev glavni kontrolor financija, Colbert će neumorno raditi više od dvadeset godina kako bi povećao zadržavanje države u gospodarstvu, sve do konačnog isteka 1683. godine. Colbertova osnovna premisa bila je održavati "povoljni trgovinski bilans", u kojem su se proizvodi izvozili za zlato, kao i zaštititi se od "nepovoljne trgovinske bilance" gdje bi zlato istjecalo, korištenjem moći vlade da strogo regulira francusku trgovinu.

Colbert je pokušao potkopati Nizozemce gdje god je to bilo moguće i naglašavao višu kvalitetu francuskih proizvoda, naplaćujući novčane kazne onima koji su proizvodili lošu robu. Pomno je regulirao proizvodnju svakog zamislivog proizvoda i izgradio snažnu trgovačku flotu za prijenos tih proizvoda u ostatak svijeta. Na užas neovisnih poduzetnika, poticao je trgovačke koalicije i kartele, organizirane pod vlastitom središnjom birokracijom, na koju je proširio monopolske povlastice.

Iako je Colbert izgradio Francusku u gospodarsku silu, na kraju će njegov sustav, koji su ekonomisti nazvali kolbertizam, ostaviti Francusku na cjedilu u sedamnaestom stoljeću. Francuska nije bila u stanju držati korak s okretnijim, slobodnijim, poduzetničkim sustavima Engleza i Nizozemaca. Francuski narod, koji je sada gladovao na ulicama, svrgnuti će monarhiju u kasnom 18. stoljeću. Zapanjujuće: otprilike u isto vrijeme kada su Francuzi odrubili glavu kralju Luju XVI.; Alexander Hamilton je sa svojim Izvješćem o temi manufaktura zagovarao kolbertizam u novonastaloj američkoj republici.

Francuska će ponovno uspostaviti oblik kolbertizma nakon Drugog svjetskog rata, nazvan 'Dirigisme', od francuske riječi diriger, što znači usmjeriti. Trideset godina francuska je ekonomija bila predmet zavisti u cijelom svijetu. No, do 1975. godine je Francuska ponovno zaostajala za svojim konkurentima u tehnologiji. Kina trenutno prakticira oblik dirigizma, kao i: Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan.

U drugom dijelu sedamnaestog stoljeća, Engleska je bila preplavljena naizgled beskrajnom marljivošću Nizozemaca. To je ubrzo dovelo do rata 1653. godine, u kojem su Englezi dobili nekoliko velikih pomorskih bitaka u svojim matičnim vodama, ali je dovelo do toga da veća nizozemska flota blokira Baltičko i Sredozemno more. Zastoj, štetan za oba carstva, prekinut je kada je Engleska donijela Westminsterski ugovor, koji će se razviti u niz zakona poznatih kao Navigacijski akti. Sada kao zakoni, koji reguliraju trgovinu za Englesku i njene kolonije, uvelike su primjenili propise koje je četvrt stoljeća ranije iznio Sir Thomas Mun.

Britansko Carstvo je napredovalo pod strožim propisima, ali do osamnaestog stoljeća zakoni su se mijenjali naknadnim amandmanima, promjenama i dodatnim mehanizmima provedbe i osobljem, sve s ciljem stvaranja kolonijalnog prihoda. Iako se procjenjuje kako su promjene najviše koštale kolonijalne trgovce - oko 4% četiri posto neto je puno novca. To je dovelo i do američke revolucije, ali je također postalo ekonomskim temeljem nacionalsocijalističke revolucije.

"Bogatstvo naroda" će biti objavljeno 1776. godine - iste godine kada su američki utemeljitelji proglasili kralja Georgea tiraninom i usvojili 'Rezoluciju o neovisnosti' na Drugom kontinentalnom kongresu, čime su rođene Sjedinjene Države. Autor 'Bogatstva naroda', Adam Smith, čudo od četrnaest godina, do tada je bio priznat kao najpametniji čovjek u Britanskom Carstvu, ako ne i u svijetu.

Adam Smith

Smith, čovjek tako snažnog intelekta i koji je navodno hodao osamnaest milja uronjen u svoje misli samo da bi ga zvono gradske crkve obavijestilo gdje se nalazi - shvatio je ono što je promaklo svakom velikom umu prije njega. Bogatstvo zemlje nije bilo u polugama, koje su u biti samo još jedna kupljena i prodana roba, već u radnoj snazi ​​koju ta zemlja može proizvesti. Produktivnost je pravo bogatstvo naroda. Inovacije i izumi, koji su ih pokrenuli, bili su pravo mjerilo ekonomske moći nacije.

Smithov učenik, David Ricardo, nastaviti će dograđivati Smithovo otkriće i skovati će izraz - traženje rente - koji će koristiti  ekonomskim parazitima, koji trenutno ubijaju svijet.

'Rent-seeking' je kada netko nastoji povećati svoj udio u postojećem bogatstvu, bez stvaranja novog bogatstva. Amerikanac Robert J. Shiller, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2013. godine, daje klasičan primjer traženja rente kao: feudalni gospodar, koji postavlja lanac preko rijeke koja teče kroz njegovo područje, i zatim unajmljuje sakupljača koji brodovima u prolazu naplaćuje naknadu za spuštanje lanca. Nema poboljšanja niti rijeke, niti putovanja lađara. Ništa nije proizvedeno, postoji samo naslijeđeno bogatstvo za gospodara. U članku pod naslovom "Najbolji, najpametniji i najmanje produktivni", Shiller se požalio kako je "7,4% ukupnih naknada zaposlenicima u 2012. godini, otišlo ljudima koji rade u industriji financija i osiguranja."

Godine 1848. će njemački filozofi Karl Marx i Friedrich Engels objaviti "Manifest der Kommunistischen Partei" (Komunistički manifest), labavo temeljen na Smithovim idejama.  Nakon toga će po cijelom svijetu biti zapaljeni požari, koji i danas bjesne. Marx i Engels zaključili su, ne uzimajući u obzir dio o inovacijama i izumima iz 'Bogatstva naroda' (i to na više od sedamsto stranica), a kamoli Ricardovu slobodnjaku koja definira koncept traženja rente - kako sve više klase iskorištavaju radnike i da su beskorisna prtljaga koja više nije potrebna, ako je ikada i bila. Pozivali su na ukidanje privatnog vlasništva i nemilosrdno gušenje onih koji ga posjeduju, što su nazivali buržoazijom.

Do početka dvadesetog stoljeća, komunisti su već spalili postojeću društvenu strukturu u Rusiji do temelja, te su jasno davali do znanja kako je Njemačka slijedeća. U vrtlog je ušao njemački ekonomski genij Gottfried Feder. "Njemačka država na nacionalnim i socijalističkim temeljima" je Federov neskraćeni manifest. Prvi put je objavljen tijekom previranja u Njemačkoj, 1923. godine. 

Bilo je to te iste godine kada će grof Coudenhove-Kalergi ogoliti otrovne očnjake njemačke aristokracije objavljivanjem Pan Europa. Regrutacija za Pan-Europa pokret, iz redova bogatih njemačkih industrijalaca, poput onih koji će za dvije godine postati IG Farben, započela je odmah iz najvišeg pedigrea slobodnog zidarstva. Godina će kulminirati zloglasnim BeerHall pučem Adolfa Hitlera.

https://archive.org/details/GottfriedFederTheGermanStateOnANationalAndSocialistFoundation

Feder je zaključio kako se cijeli međunarodni monetarni sustav naslanja na traženje rente, koju si Njemačka više ne može priuštiti. Cijeli svijet je govorio kako je Njemačka bankrotirala, ali koristeći osnovnu premisu koju je postavio Smith (da je ljudski rad bogatstvo), Feder je istaknuo. “Svaka nacija je bogata onoliko koliko je sposobna organizirati rad.” Njemačka je zapravo bila prljavo bogata, bez obzira što su samoproglašeni financijski centri Wall Streeta, Londona, Pariza i njihove plaćene hijene u tisku, imali za izreći. Feder je hrabro izjavio kako “kamatno ropstvo nacija znači vladavinu banke i burze” i kako je “ukinuti kamatno ropstvo daleko najveći zadatak nacionalsocijalizma.” 

Jedan od primjera koji Feder navodi i koji demonstrira teret koji je država stekla, zakopavanjem u novce s kamatama, jest izgradnja njemačkog željezničkog sustava. Feder izračunava ukupne troškove izgradnje: "Iznosili su oko 25 milijardi zlatnih maraka do 1914. godine. Kamate za ovaj iznos, s prosječnom kamatom od 31/2 – 4%, iznosile su oko 800-900 milijuna zlatnih maraka." Time je, gotovo u cijelosti, kamate pojela čisti prihod željeznice, koji je nakon odbitka rada i materijala, “iznosio oko 800-1100 milijuna maraka”. Feder se dalje žali: "gigantska armija njemačkih željezničkih radnika, do najvišeg broja od 782.731 osoba, primila je za svoj rad točno onoliko prihoda koliko je potpuno neaktivna ruka zajmovnog kapitala strpala u džep." Uzdiše: “Cijeli iznos za cijelu našu vojsku iznosio je 1913. godine – dakle u zadnjoj punoj godini mira, 775,385.300 maraka...” 

Citirajući rad Oskara Pöbinga, bavarskog inženjera strojarstva, koji je radio na Tehničkom sveučilištu u Münchenu i objavio je dvije detaljne studije o troškovima, Feder ističe kako su u dva desetljeća razvoja, "ogromne hidroelektrane koje postoje na planinskim rijekama, u kombinaciji s velikim planinskim jezerima" Bavarske, kamate na zajmove povećale konačnu proizvodnu cijenu kilovatsata bavarskom narodu za 500%. Feder pita zašto, ukoliko je bavarska država dovoljno solventna da jamči za zajam i kamate svojim vjerovnicima, sa "800 milijuna za hidroenergiju Walchensee i Srednji Isar", ona onda "ne može koristiti svoj financijski suverenitet i financirati ove radove kroz vlastitu vlast." 

Država je mogla izdati “ovu gotovinu na neki način, kao bonove, na temelju svog kredita. Zašto bi netko imao manje obzira prema zaslugama države, nego prema zaslugama bilo koje banke, pogotovo kada država proizvodi korisna djela za dobrobit zajednice?” Feder je istaknuo kako bi vaučeri mogli biti podržani kreditima za električnu energiju, po završetku projekta. On podrugljivo piše: “Zapravo bavarski inženjeri, bavarski radnici, bavarski majstori i poduzetnici; bavarske tvornice isporučuju većinu strojeva i opreme – a za ono što nije proizvedeno u samoj Bavarskoj mora se dati bavarsko žito ili stoka - stoga se opet mora dati bavarski rad u zamjenu” za globalistički zajam, koji za banku nije koštao ništa više od samog potpisivanja čeka. 

Feder zavija: “Nije li ovo ludilo? Nije li ovo gospodarski kriminal? Od ljudi, koji nisu učinili ništa osim što su u jednom trenutku pokrenuli svoje pero i ispisali ček, ili uputili svog bankara neka potpiše bavarski hidroelektrični zajam, oni za to primaju, godinu za godinom, kamate koje plaća bavarski narod.” 

Novac, koji država zaradi vođenjem vlastite infrastrukture, bez rezanja stranih banaka, bio bi više nego dovoljan za financiranje utopijskog društva. Feder to naglašava kada piše: “Glavni cilj nacionalsocijalističke države jest: država bez poreza.” On zaključuje: “Onaj tko se uzdiže iznad degradacija, i s uzvišenog stajališta provjerava opisane veze: kamata Obveza države – porez – ‘Inflacija, onaj tko je prepoznao kamatu Obveza svih nacija zapadnog kulturnog kruga, kao činjenicu koja dominira svime, onaj tko je prepoznao da živimo u doba potpunog preokreta zdravih i razumnih uvjeta između rada i bogatstva, onaj koji više ne može izbjeći pritisak Logike da osobito država, svojom financijskom suverenošću, nije potpuno vezana za rutu zajma, već da sama može kreativno financirati sve velike javne državne poslove, za njega je tek posljednji korak u financijski politički Novi svijet zahtijevati državu u kojoj državnoj financijskoj upravi nije prva zadaća izvući što više poreza od državnih građana, nego, naprotiv, ukloniti svaki opterećujući porezni pritisak i oploditi nacionalno gospodarstvo."

Feder je bio sve što Karl Marx nije bio, čarobnjak s brojkama i činjenicama, koji prije svog prijedloga da izmisli financijski i politički Novi svijet jasno kaže: "Nacionalsocijalizam fundamentalno priznaje privatno vlasništvo i stavlja ga pod zaštitu vlade." Nasuprot tome je stajala aktualna sovjetska praksa ubijanja ukrajinskih i ruskih poljoprivrednika i oduzimanja njihove zemlje, i zato Feder obećava njemačkim poljoprivrednicima: "Nacionalsocijalizam će podržavati i promicati poljoprivrednike svim sredstvima, kao temelj moćne nacije i prehrane stanovništva." 

Ali, on svojim riječima vrijeđa njemačke 'generacijski' bogate zemljogrofove, odnosno njihove židovske bankarime u Berlinu, kojima obećava posebno teška vremena pod nacionalsocijalizmom, spominjući Rothschilda po imenu. Bogatstvo stečeno traženjem rente koje je definirao kao one koji su se obogatili, a nisu ništa proizveli, biti će zaplijenjeno. Burzovni mešetari i mjenjači novca su sada na oprezu. On također navodi: "Međutim, zadatak zakonodavstva biti će povući granice u pogledu zgrtanja neumjerenog bogatstva u rukama pojedinaca na račun cjeline..." 

Ništa nije spriječilo Federov plan da njemačku radnu snagu iskoristi kao novac, te da financijski ne pokopa ostatak svijeta. Bio je to munjevit udar čistog genija. Zaista, desetljeće kasnije, Hitler će ga iskoristiti kako bi bankrotiranu Weimarsku republiku, u pet godina, izgradio u nacionalsocijalističku gospodarsku moć, na kojoj bi im cijeli svijet zavidio. Ali, ne prije nego što je za cijenu preuzimanja vlasti 1933. godine, Hitler zamijenio Gottfrieda Federa - slobodnim zidarom i profesionalnom lasicom, Hjalmarom Schachtom.

Schacht je bio Nijemac, čiji je hobi bio proučavanje kabalističkog hebrejskog mrtvog priznanja; bio je to dar za njega od grofa Coudenhove-Kalergija i masonske lože, uključujući Rothschilde i Warburgove. Hitler, pronicljiv kakav je bio, nije mogao to ne znati, ali do tada su IG Farben (zajedno s Rothschildima i Warburgom), već bili njegovi sponzori. Linije borbe su povučene 1923. godine, a sjeme izdaje posijano je desetljeće kasnije, 1933. godine. Upravo su ti događaji postavili svijet na stazu stogodišnje odiseje, koja će završiti ovdje i sada, koja balansira na periferiji Klausa Schwaba i transhumanog ponora Svjetskog ekonomskog foruma.

Prije 1933. godine, kada je Hitler preuzeo vlast, niti jedan "bog" među IG Farben "vijećem bogova" nije podržavao Nacionalsocijalističku stranku. Zapravo, četvorica od dvanaestorice muškaraca, koji su činili vijeće koje je sebe nazivalo bogovima, bili su Židovi. Svi su oni vrlo dobro znali kako je Federova namjera da ih udalji, nakon što on i Hitler budu kontrolirali Njemačku. Kao i ostali njemački industrijalci, IG Farben je imao svog čovjeka. Dobitnik Nobelove nagrade za mir iz 1926. godine, Gustav Stresemann, koji je bio pun svoje stranke, Njemačke narodne stranke. Stresemann je bio oženjen aristokratskom židovskom ljepoticom i slavnom socijalistom, Käte Kleefeld.

Stresemann će služiti kao njemački kancelar 102 dana, 1923. godine, kada je ekonomija doživjela krah i Francuska okupirala Ruhr. On će posredovati u miru s Francuskom, za što je dobio Nobelovu nagradu, i nastaviti raditi kao ministar vanjskih poslova i jedan od najmoćnijih ljudi u Njemačkoj do 1929. godine, kada je iznenada izdahnuo u 51. godini. Njegova Njemačka narodna stranka (DVP) je zastupala interese velikih njemačkih industrijalaca. Njihova je politika bila desno orijentirana, liberalna, a njihova platforma je  naglašavala kršćanske obiteljske vrijednosti, uz sekularno obrazovanje, niže tarife, protivljenje potrošnji socijalne pomoći i agrarnim subvencijama, te neprijateljstvo prema svemu što je makar i nejasno nagovještavalo socijalizam. Nisu imali nikakve koristi od Weimarske koalicije i samo su nominalno prihvatili kako postoji Njemačka republika.

Što se tiče naklonosti njemačkih elitista, Njemačkoj narodnoj stranci je suparnica bila besramno desničarska Njemačka nacionalna narodna stranka pod Alfredom Hugenbergom, više-manje monarhisti. Hugenberg će sklopiti kratkotrajni dogovor s Hitlerom, sve dok ne omogući Hitleru da ga se riješi, da postane njemački ekonomski diktator. Poput Gottfrieda Federa, Hugenberg je bio pristaša Autarkije, ekonomskog sustava koji je prvi postavio njemačko-američki ekonomist, Georg Friedrich List, s početka devetnaestog stoljeća. Slično kao što američki predsjednik Donald Trump List zagovara nametanje carina na uvezenu robu, dok podržava slobodnu trgovinu domaćom robom. List je izjavio kako se trošak tarife treba promatrati kao ulaganje u buduću produktivnost nacije.

Da nabrojim: laissezfaire je bio ludilo, a Adam Smith anatema. List je Smithovu ekonomiju nazivao "sustavom razmjenske vrijednosti" i rekao kako je ona zapravo samo još jedan trgovački sustav, neprilagođen industrijskom dobu devetnaestog stoljeća u nastajanju. List je dobro nacije, koju definira kao danu kulturu, stavljao ispred pojedinaca, segmenata pučanstva ili čak cijele populacije, kada se radilo o djelima koja su im korisna, ali štetna za budućnost nacije. Pišući 1840-ih godina u Pennsylvaniji, on proročanski koristi ropstvo kao primjer nečega što je od velike koristi cijelim dijelovima zemlje, ali će sigurno završiti katastrofalno po njegovu tek usvojenu novu naciju...

Nacionalsocijalizam, kako ga je artikulirao Feder, sažeo je osnovu nacističkih mjera za otvaranje novih radnih mjesta, kao “prelazak s liberalističko-kapitalističke ekonomije na nacionalnu ekonomiju, koja teži racionalnoj (vernünftige) autarkiji”. Ali, ova vrsta zatvorenog ekonomskog prostora, koliko god bila racionalna, s ograničenjima uvoza i bilateralnom trgovinom, bila je anatema za globalistički program 'Rat der Göttera', ili 'Vijeće bogova'.

Carl Duisberg je bio predsjednikom i Udruge njemačke industrije Reicha i Savjetodavnog odbora IG Farbena. On je prikazan (gore na poznatom portretu dvanaest bogova iz 1926. godine) s bijelim odijelom, koji sjedi s desne strane na čelu. Došao je u Farben kao direktor Bayera i bio je učenikom Rockefellerovih, čiji ga se Standard Oil toliko dojmio na putovanju u Ameriku, te je odmah po povratku u Njemačku počeo entuzijastično lobirati za spajanje njemačkih kemijskih kompanija.

Bio je to zli Duisberg, koji je natjerao na upotrebu kemijskog oružja tijekom Prvog svjetskog rata. 1916. godine, kada je Bayer uspio sintetizirati nitrate za proizvodnju baruta za njemačke ratne napore, nije bilo dovoljno ljudi koji bi radili na provedbi Bayerova znanstvenog otkrića. Duisberg je imao vrlo jednostavno rješenje. Od Belgije bi napravili Bayerovu robovsku koloniju. Šezdeset tisuća Belgijanaca je ukrcano u transportne vlakove, koji su trebali biti otpremljeni kao roba u Bayer, ali je njemačka etika prevladala i ta je politika zaustavljena - na Duisbergov užas. Neustrašiv, te iste godine, naš je heroj Wilhelma Groenera, jednog od najmoćnijih ljudi u Njemačkoj, uklonio s položaja. Groenera je imenovao general Ludendorff neka smanji inflaciju. Groener je ukazao na očito. Njemačke kemijske tvrtke, koje su divlje profitirale, mogle su lako apsorbirati povećane troškove...

Duisberg, koji bi bio milostiv i umro je 1935. godine, uvijek je posve jasno davao do znanja kako se protivi bilo kakvim pokušajima ometanja njemačkog sudjelovanja na svjetskom tržištu. Iako je zagovarao carinsku uniju država srednje i jugoistočne Europe, upozorio je da bi preveliko fokusiranje na potonju regiju, oštetilo ukupnu trgovinsku poziciju Njemačke. Duisbergu nije imalo "nimalo ekonomskog smisla ugroziti 96,6 posto našeg izvoza samo da bismo osigurali 3,4 posto profita". 

Postoje dokazi kako je IG Farben davao "tajne doprinose" Nacionalsocijalističkoj stranci, 1931. i 1932. godine. Do 1933. godine, potpora IG Farbena završiti će kao "najveći pojedinačni doprinos" uspješnoj izbornoj kampanji Nacionalsocijalizma. Kada je nacionalsocijalizam, kako im ga je predstavljao Feder, konačno preuzeo apsolutnu vlast, u skladu s izbornim glasom njemačkog naroda i s donošenjem Akta o omogućavanju 1933. godine - Duisberg, Anti-Feder, je bio na njemačkom vozačkom mjestu, vozio se tik uz Hitlera. Feder, zajedno sa željama njemačkog naroda, završio je pod njihovim kotačima...

Pod Federovim nacionalsocijalizmom, Drugi svjetski rat se nikada ne bi dogodio. Na kraju svoje knjige, Feder predviđa kako će se međunarodne financije suprotstaviti pravnoj instituciji nacionalsocijalizma u Njemačkoj: "...svim sredstvima, koja joj stoje na raspolaganju, okarakterizirati će takav postupak kao zločin bez presedana protiv kulturnog čovječanstva, oni će preko vlastitog odanog tiska sa svim mogućim lažima i iskrivljavanjima podići takozvani civilizirani svijet protiv takvog neviđenog kršenja preuzetih obveza, govoriti će o potpunom krahu Europe, te će pokušati potaknuti Francusku, kao posebno pogodnog nositelja europske civilizacije, na otvoreni rat protiv Njemačke."

Ali, Feder izražava svoje sumnje: "Bi li, općenito, vojna sila preuzela takav pothvat u službi financijske moći, stoga je još uvijek vrlo upitno." Feder ne očekuje nikakve vojne sukobe i nikada ne bi bio navučen na invaziju Poljske poput Hitlera, jer je znao kako je to upravo tip poteza koji su bankari trebali poduzeti preko Nacionalsocijalističke Njemačke - kako bi uključili vojnu silu.

Njegovi planovi ne uključuju vojno jačanje, nego pasivni otpor kakav je Njemačka koristila kada je Francuska okupirala Ruhr 1923. godine. On jasno kaže kako je ideja da će Francuska napasti Njemačku zato što je bankrotirala šala, jer nijedna država nije napala drugu državu na takvoj premisi. Osim toga, njemački će dugovi biti plaćeni u gotovini. Feder piše: “Sada naše mjere uopće ne predviđaju poništenje ovih unutarnjih njemačkih državnih dugova, već samo poništenje kamata i pretvaranje obveznica u bankovnu imovinu. Gotovinsko plaćanje može se, s druge strane, odmah ponuditi inozemnim vjerovnicima.

Kako je moguće da u takvom slučaju, odnosno kada g. X. Illinois ili Chicago, od svog bankara dobije informaciju da njemačka vlada vraća ratne obveznice u gotovini i da je taj iznos stavljen na njegov račun, on bude jako ljut i digne svoju vladu protiv Njemačke?” 

Feder sažima: “U ovoj borbi samo je stvar u održavanju željeznih živaca i ne dopuštanju da vas uplaši urlik novinarskih kulija, koji se održavaju visokim financijama. Židov će ovu bitku voditi s najžešćom ustrajnošću, jer je to pitanje “njegove časti”. Kako reče stari Rothschild: “Moj novac je moja čast, a onaj tko mi uzme novac, oduzima mi moju čast...” 

Feder je trebao pažljivije razmotriti te riječi, ali opet, Feder je bio matematičar, čovjek od brojeva. Nema sumnje da je Hitler znao kako dolazi rat i zato je zaključio da može zamijeniti Federa za Schachta i učiniti ih prijateljima.

Rat bi omogućio korporacijama, poput IG Farbena i Standard Oila, da se spoje i progutaju ne samo jedne druge nego i nacije. Rat je ono što je Baronu de Rothschildu, Maxu Warburgu, Paulu Warburgu, Bernardu Baruchu i raznim drugim, do sada nespomenutim Židovima, bilo potrebno da od Bliskog istoka odvoje komad vrhunske nekretnine i nazovu ga svojom obećanom zemljom. Slobodni zidari su najviše od svih željeli rat. Trebalo bi im sve troje da uvedu novi eon. Ovo bi bilo drugo.

August von Knieriem je bio odvjetnik IG Farbensa. Kolokvijalizam na stranu, Knieriem je bio Duisbergova dresirana zmija. Specijalizirao se za antimonopolsko pravo i nadgledao je spajanje šest kompanija, koje će postati IG Farben. Bio je šest godina zamjenik člana odbora, do 1932. godine, kada su ga učinili punopravnim članom i postao je jedan od bogova. Ostati će u odboru vjerojatno dok ga saveznici ne uhite. U trideset i sedmoj godini je gotovo preuzeo sva tajna poduzeća IG Farbensa, kada je postao predsjednik njegova Odbora za pravna pitanja.

Knieriem je bio taj koji je pregovarao s Wehrmachtom o uspostavljanju proizvodnje onoga što im je bilo potrebno za nastavak rata sa svijetom, što je naravno značilo robovski rad. Naizgled samo iz zabave, kako bi mogao sudjelovati u testovima. Knieriem je sjedio u odboru za Anorganu, podružnicu IG Farbena zaduženu za proizvodnju Tabuna. Tabun je bio jedan od tri nervna plina 'sljedeće generacije' koje su Nijemci razvili, ali nikada nisu koristili. Sarin i Soman su drugi… 

Dva mjeseca prije nego što se Obergruppenfuehrer Scheid sastao s vodećim njemačkim industrijalcima u Hotelu Maison Rouge, Knieriem je počeo razvijati priču o IG Farbenu i Standard Oilu, koju će ispričati pobjedničkim saveznicima. U međusobnim odnosima, obje su korporacije godinama izdavale svoje zemlje i o tome se već počelo govoriti u Americi. Zapravo, prema onome što se znalo o njihovim predratnim poslovima s IG Farbenom do 1944. godine, Standard Oil je već bio optužen za izdaju. Jedan od redatelja; R. T. Haslam nije imao previše entuzijazma zbog takvog objašnjena. Krajem 1943. godine je objavio članak u 'The Petroleum Timesu', pod naslovom "Tajne pretvorene u moćno ratno oružje".

Haslam je ispričao američkim primitivcima, koji još nisu imali koristi od filma Walta Disneya o globalizmu, kako je Standard Oil dobio rat za njih. Neposlušni Nijemci su, ne dobivši ništa zauzvrat, samo obasuli Standard Oil svojim tajnama. Što je naravno Standard Oil koristio protiv njih u ratnim naporima. U memorandumu IG Farbena, koji je na vrhu podebljano označen kao tajna i datiran na 06. lipnja 1944. godine, Knieriem se obraća svojim kolegama bogovima u upravnom odboru o tome što će oni reći s obzirom na ono što je Haslam već rekao.

http://www.tuks.nl/docs/IG%20Farben%20memo%20detailing%20cooperation%20with%20Standard%20Oil.pdf

U memorandumu o kontroli štete Knieriem sikće: "Suradnja između IG Farbena i Standarda, započeta 1927. i proširena 1929., utvrđena je opsežnim sporazumima koji su rezultat pregovora tijekom niza godina." Jasno stavlja do znanja kako je stav uprave IG Farbensa da su “Amerikanci bili ispred nas u svom znanju o zahtjevima kvalitete koji se zahtijevaju različitim upotrebama motornih goriva” - informacije vitalne za sposobnost Njemačke da vodi rat.

Knieriem ističe kako Haslamov članak izgleda nesvjestan činjenice da je IG Farben mogao i proizvodio gorivo za njemački ratni stroj: "u industrijskoj mjeri" od ugljena. Stoga, proces hidrogenacije kojim je Njemačka izdvajala gorivo od stotinu i više oktana iz ugljena, nije imao nikakve veze s novootkrivenom stručnošću Standard Oilsa u ekstrakciji onoga što Knieriem naziva "aromatikom", za proizvodnju benzina od stotinu i više oktana. Knieriem inzistira na tome da će inzistirati: "specijalizirane informacije nisu predane Amerikancima." “Amerikanci ništa nisu naučili od nas...” 

Ali, naravno, Knieriem je lagao. On je odvjetnik i to je ono što odvjetnici rade. Korporacije su bile spojene barem od 1929. godine, kada je za blok dionica Standard Oila vrijedan trideset pet milijuna dolara 1920-ih, I.G. Farben prenio prava na proces hidrogenacije izvan Njemačke na tvrtku Standard Oil/I.G.Firm Farben. Knieriem se hvali kako Amerikanci nisu ništa naučili o procesu IG Farbens Buna, kojim je Njemačka proizvodila sintetičku gumu iz ugljena. Zapravo, po nalogu Knieriema; Frank Howard, potpredsjednik Standard Oila, učinio je sve da spriječi američki razvoj sintetičke gume.

Začudo, u dopisu se Knieriem uopće ne doima zabrinutim zbog predstojećeg poraza Njemačke, samo što se za to ne može okriviti odnos IG Farbensa sa Standard Oilom. Nije se trebao brinuti zbog bijesa Amerike. On i ostatak odbora IG Farbensa išli su na klokanov sud, u stilu Rockefellera. Naknadna suđenja u Nürnbergu, za razliku od Međunarodnih suđenja u Nürnbergu, koja su zaključena 1946. godine, održana su od 1946. do 1949. godine pred američkim vojnim sudom, za razliku od Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu. Farsično suđenje IG Farbenu održano je u ljeto 1947. godine, u sklopu tih suđenja. 

Zanemarena je njihova vodeća uloga u izgradnji i održavanju njemačkog ratnog stroja, kao i sklonost korištenju robovskog rada nakon što je rat započeo. U modernoj Njemačkoj, Duisberg je cijenjeno ime u krugovima akademika i filantropa, slično kao Rockefelleri u Americi. U Nürnbergu su Amerikanci prekrili instituciju IG Farbens u Poljskoj tijekom rata, zbog Duisbergovih inovativnih planova za Belgijance dvadeset pet godina ranije. U lipnju 1942. godine, s prijemom šest stotina “zatvorenika” - IG Farben otvorio je vrata vlastitog koncentracijskog logora u krugu svoje tvornice u Monowitzu, Poljska, odmah do mjesta zvanog Auschwitz. Logor Auschwitz III. ili Buna/Monowitz, dosegao je maksimalnu popunjenost od preko jedanaest stotina zatvorenika u srpnju 1944. godine.

Auschwitz III. IG Farben Blunawerke-Monowitz Bundesarchiv _Bild_146-2007-0057

Ništa od toga nije bilo važno, nikada nije. Pet mjeseci nakon presude sudac je dao suprotno mišljenje, ali ništa se nije promijenilo. Tribunal je presudio kako je Farbensova politika korištenja robovskog rada neophodna u ratnim okolnostima. Iako su neizbježno odgovarali za Auschwitz III., nitko za to nije dobio niti deset godina, a kamoli obješen. Od dvadeset i četiri optuženika, trinaest ih je proglašeno krivima po jednoj ili drugoj točki optužnice i dobili su blage zatvorske kazne od jedne i pol do osam godina, uključujući vrijeme koje su već odslužili, što je omogućilo barem dvojici od njih da izađu kroz ulazna vrata nakon što im je presuda izrečena. Svi su pomilovani do 1951. godine. Knieriem je zajedno s još devet optuženih u potpunosti oslobođen svih optužbi.

Josiah DuBois, glavni tužitelj, samodopadni Amerikanac iz Camdena u New Jerseyu, grubo je probuđen o tome kako globalizam stvarno funkcionira. Glava mu se još vrtjela od suđenja i pravnog poraza, kada je napisao knjigu pod naslovom "Đavolji kemičari". Na suđenju je Knieriem potcjenjivao činjenicu da ima više pravnih akreditacija od bilo koga tamo, uključujući i suca, te je sebe nazivao gospodinom umjesto doktorom, kako su nalagala njegova akademska postignuća; samo jednim starim seoskim dječakom, koji je na putu da osvoji svijet.

August von Knieriem

Kada ga je DuBois upitao: "Jeste li imali ikakve veze s tim "brakom", kako bih ga mogao nazvati, između Standard Oila i Farbena?" Knieriem je odgovorio: “Da, imao sam vrlo važnu ulogu u pregovorima. Bio sam u Americi tjednima.” Kada ga je DuBois upitao zašto Farben nikad nije dao Standardu proces Buna, Knieriem krivi američke patentne zakone. DuBois s nevjericom primjećuje u knjizi kako je Farben također dobio: “Standardnu ​​tajnu vojnu formulu za izradu tetraetil olova, neizostavne komponente za proizvodnju zrakoplovnog benzina” za Luftwaffe.

DuBois tvrdi da je Knieriem osobno sredio pozajmicu od petsto tona tetraetila od druge tvrtke, koja se zove American Ethyl Company, uz dvadeset milijuna dolara iz 1930-ih u gorivu, uglavnom zrakoplovnom benzinu, od Standarda, upravo za tu svrhu. Među brojnim Knieriemovim dužnostima, on je također "upravljao pravnim aspektima trideset i šest tvornica "Sjena" koje je subvencionirao Wehrmacht, ali u vlasništvu i pod upravom Farbena." 

Tvornice u sjeni tada su već bile omiljeni trik IG Farbensa. Zaštita Farbena i njegovih slavnih osnivača, poput Duisberga i imena poput dobitnika Nobelove nagrade, Carla Boscha, bila je prioritet za Rat der Götter, bez obzira na to tko bi dobio rat. Iako je beznačajno, jer je Hitler odbio koristiti takvo oružje, DuBois također optužuje Knieriema kako je proizvodio iperit za Wehrmacht, u tvornicama u sjeni koje je osobno posjedovao preko Farbena. Na suđenju Knieriem je samo slijegao ramenima, inzistirajući kako nije znao što je diklordietilsulfid, eufemizam za iperit, korišten u pisanoj dokumentaciji koju je izradio DuBois, uopće. Teatralno je mucao dok ga je pokušavao izgovoriti.

DuBoisov tenor prema Knieriemu u knjizi može se opisati samo kao strahopoštovanje. Knieriem je Sherlock Holmesov Moriarty. Kao što DuBois dalje kaže: “Zapadna hemisfera mislila je da je Krupp von Bohlen Hitlera ponovno naoružao. Možda bi bila sreća, mislili su odvjetnici, da Ivy Lee [američka stručnjakinja za promidžbu i utemeljiteljica modernih odnosa s javnošću] nije uspjela učiniti Farben popularnim imenom.” 

Početni posao, vrijedan trideset pet milijuna dolara, za prijenos prava na proces hidrogenizacije izvan Njemačke nije izričito dodijelio prava na petrokemiju. Drugi sporazum je sklopljen 1930. godine, pod nazivom Joint American Study Company ili JASCO. Ovim ugovorom Farben je zadržao prava na svoja otkrića u Njemačkoj. Inače, svaka je tvrtka imala 5/8 interesa u otkrićima. I. G. Farben pridonio je svim početnim patentima za JASCO.

Tijekom posljednjih dana rujna 1939. godine, Knieriem se sastao s Howardom u Haagu u Nizozemskoj, gdje su planirali kako će spriječiti Ameriku da oduzme IG Farbens patente. DuBois piše: “Unutar dvadeset i četiri sata svi JASCO patenti preneseni su na Standard Oil. Farben je također pristao staviti pod skrbništvo Standarda "iskustvo" za izradu robe bez ratne upotrebe. Možda je Howardovo prethodno blokiranje ključnih industrijskih razvoja u Sjedinjenim Državama bilo nesvjesno: sada je namjerno prihvatio, u prijateljskom povjerenju, moć da spriječi Sjedinjene Države u otimanju patenata Farben. Standard Oil je čak pristao zadržati Farbensov profit do poslije rata. Ovaj sporazum je bio u tajnom memorandumu koji je potpisao Howard i ostavio Farbenu, prema kojem je Farben mogao opozvati cijeli posao u bilo kojem trenutku...” 

Frank Howard, još jedan odvjetnik

Nakon suđenja, Knieriem će postati predsjednikom nadzornog odbora “I.G.-Farben-Industrie AG i. L.”, u Frankfurtu na Majni. Tiho je obnovio BASF, sada najvećeg proizvođača kemikalija na svijetu, doživio je gledati kako su oba Kennedyja ubijena, te je umro u ranim sedamdesetima. Godine 1951., ono što je preostalo od IG Farbena na Zapadu, podijeljeno je u njegovih šest sastavnih tvrtki, zatim ponovno u tri: BASF, Bayer i Hoechst. Te su tvrtke nastavile djelovati kao neformalni kartel i odigrale su glavnu ulogu u čudesnom gospodarskom oporavku Zapadne Njemačke. Nakon nekoliko kasnijih spajanja, glavne tvrtke nasljednice su: Agfa, BASF, Bayer i Sanofi u Francuskoj.

Patenti su spašeni, a time i autonomija IG Farbena, ako ne i Njemačke. 'Rat der Götter' je uskrsnuo iz mrtvih, a s njima bi se uzdigli deseci tvrtki u sjeni, uglavnom farmaceutskih. Od tada nitko više ne bi uzeo aspirin, ili bilo koju drugu vrstu lijeka, bez plaćanja nositeljima tih patenata. Nitko više nikada ne bi kupovao naftu, ili bilo koje naftne nusproizvode, bez plaćanja nositeljima tih patenata. I na kraju, još dva njemačka odvjetnika; Walter Hallstein i njegov nacistički pomoćnik Carl Ophüls -  prenijeti će te patente na Europsku Uniju, a IG Farben će se ponovno uzdići kao 'Pan Europa' grofa Coudenhove-Kalergija...