Stvarna politika transhumanizma

“Vrag može citirati Sveto pismo za svoju svrhu.
Zla duša koja proizvodi sveto svjedočanstvo
je kao zlikovac sa nasmijanim obrazom,
Dobra jabuka trula u srcu.
O, kakvu vanjsku laž ima!"

(Mletački trgovac, čin 1, sc. 3, l. 99, William Shakespeare)

“Ovo je izvrsna lukavština svijeta, da, kada smo bolesni u sudbini - često izobilje našeg vlastitog ponašanja - za naše nesreće krivimo sunce, mjesec i zvijezde: kao da smo zlikovci iz nužde; budale po nebeskoj prisili; lupeži, lopovi i izdajice, sfernom prevlašću; pijanice, lažljivci i preljubnici, prisilnom poslušnošću planetarnog utjecaja; i sve ono u čemu smo zli, božanskim nasrtajem na: divljenja vrijedno izbjegavanje čovjeka kurve, da svoju kozju narav stavi na teret zvijezde.”

(Kralj Lear, 1. čin, sc. 2, l. 132, William Shakespeare)

Kao što bi Borg slavno rekao svojim ravnim, monotonim glasovima: "Otpor je uzaludan"; tj. neizbježnoj asimilaciji između čovjeka i računala, gdje računalo postaje gospodarem košnice mesa i metala.

To je neizbježnost, barem prema onome što nam pokazuju u znanstvenofantastičnim djelima, to su naše suvremene narodne priče o poremećenom nadnaravnom. Ali, zar je stvarno tako?

Današnja mladež, kao i u bilo kojem drugom trenutku u povijesti tamo gdje vlada totalitarizam, teško je pogođena najnovijom modom: kako naoružati, radikalizirati, te na kraju porobiti generaciju. Pričali su im horor priče za laku noć o tome kako će biti irelevantni u ovom 'Vrlom novom svijetu', ako ne prihvate činjenicu da se moraju spojiti sa živčanim sustavom umjetne inteligencije, ukoliko žele biti imalo sutra relevantni. Odbiti znači prihvatiti život u mračnim kutovima društva; oni koji se ne spoje će biti novi gubavci, postati će kastom "nedodirljivih", trajno nebitna. 

Oni koji si mogu priuštiti najbolje tehnologije, pri svom spajanju sa umjetnom inteligencijom, zaraditi će ulaz u elitnije kaste. Uskratiti ovo sebi ili svojoj djeci znači, ne samo uskratiti im budućnost, nego i budućnost njihove djece, itd, itd... Zapravo, ovaj novi sustav će izgledati poprilično slično starom sustavu, gdje su neke krvne loze bile osuđene na život u kmetstvu, ili druge su loze aristokratske; i sve je to temeljeno na "krvi" s kojom ste rođeni, ili bolje rečeno... poboljšane krvi.

Sve češća odbijanja poboljšanja će značiti veću osudu naslijeđa vaše obitelji, poput Appleovog računala koje kada preskoči ažuriranje, odmah bude izolirano iz "mreže".

Međutim, ova proročanstva o neizbježnosti poboljšanja su čista laž.

Ne trebate se stopiti s umjetnom inteligencijom kao oblikom mentalnog poboljšanja. Zapravo, ako to učinite, to će dovesti do potpuno suprotnog ishoda od željenog, odnosno će dovesti do vašeg mentalnog porobljavanja.

Uvijek iznova čujemo kako nas proroci sudnjeg dana "upozoravaju" na prividnu neizbježnost našeg Vrlog novog svijeta - dakle, to nije toliko upozorenje, koliko je korištenje prediktivnog programiranja - jer, stalno ponavljanje nečega kao neizbježnosti, bez očitog rješenja, zapravo i nije "upozorenje". Stalno se napominje kako ne možemo promijeniti pravac kojim idemo. Umjesto toga, rade na mentalnoj pripremi vašeg postupnog prihvaćanja ili predaje. Inače je to scenarij koji je toliko užasan da bi ga velika većina moralnog društva trenutno nasilno odbacila.

Ovo je naše novo doba ratovanja: trebate biti poraženi u vlastitom umu, prije nego i pomislite na pobunu.

ChatGPT kao novi Oracle iz Delphija?

“Upoznaj samog sebe,
Ne pretjerano,
Jamstvo donosi propast”

(ispisano u Apolonovom hramu u Delfima)

Mnogi su svjesni natpisa u Apolononovom hramu u Delfima i smatraju kako su ovo mudre riječi. Na kraju krajeva, hram u Delfima je bio središtem ondašnje globalne inteligencije. Kraljevi, carevi, državnici, generali iz svih krajeva starog svijeta bi putovali u Hram, uz vrlo velikodušnu isplatu u zlatu, u nadi kako će im biti podarena mudrost velikog boga Apolona, te im pružiti potrebnu snagu i moć za njihovu stvar.

Jedno od najpoznatijih proročanstava Delfijskog kulta, prema drevnom povjesničaru Herodotu, bilo je za kralja Kreza iz Lidije. Kralj Krez je bio vrlo bogat kralj i posljednji bastion jonskih gradova protiv rastuće perzijske moći u Anatoliji. Kralj Krez je želio znati treba li nastaviti svoj vojni pohod dublje u teritorij Perzijskog Carstva i treba li tražiti vojni savez u takvom podvigu.

Prema Herodotu, količina zlata koju je isporučio kralj Krez bila je najveća ikad darovana Apolonovom hramu. Zauzvrat, svećenica iz Delfa, inače poznata kao Proročica (neka siromašna mlada djevojka odabrana jednom godišnje s "pravim atributima"),  izgovarala bi besmisleno brbljanje, opijena plinskim parama ponora, iznad kojeg je bila zgodno postavljena. Svećenici bi zatim "preveli" proročanstvo Oraclea.

Kralju Krezu je odgovoreno u obliku zagonetke: "Ako Krez krene u rat, uništiti će veliko carstvo." Krezu je također rečeno da se udruži s najmoćnijom grčkom državom, te je odabrao Spartu. Krez je bio presretan i smatrao je svoju pobjedu sigurnom. Počeo je odmah raditi na izgradnji svoje vojne kampanje protiv Perzije. Ukratko, Krez je izgubio sve i Lidiju su preuzeli Perzijanci. Spartanci se nikada nisu pojavili.

Ispostavilo se da zagonetka proročanstva nije bila pogrešna, već da je Krez pogrešno shvatio koje će veliko carstvo pasti.

U ovoj priči vjerojatno ima dosta istine. Dok riječi ispisane na ulazu u Apolonov hram: "Upoznaj samoga sebe, ne pretjerano, jamstvo donosi propast" - postaju proročanske za svakoga tko se usudi ući u Hram, u potrazi za mudrošću i moći; oni koji su "vrijedni" boga Apolona će imati mudrosti riješiti zagonetku iz svog proročanstva i pobijediti će; dok će oni koji su nedostojni Apollonove "dobre milosti" biti uništeni.

To je lijepa priča, ali zapravo je sjajan paravan za globalnu obavještajnu galamu.

Kult Delfa je doista bio nervno središte vojne i političke obavještajne službe, koja nije bila "vjerna" bilo kojoj državi ili carstvu, već je radije koristila informacije koje su prikupili svojom mrežom špijuna, zajedno s informacijama koje su im dali oni koji su bili dovoljno glupi da im kažu svoje planove (uz svoje zlato). Svećenici u Delfima tada bi odlučili koje informacije trebaju podijeliti s kojom metom kako bi odgovarale njihovoj svrsi, "proročanstvo" bi onda oblikovali pomicanjem pijuna na šahovskoj ploči.

Pitanje za one koji su se usudili posjetiti kult u Delfima nije bilo: 'Da li imaju dovoljno mudrosti da riješe prikriveno proročanstvo'; nego: 'Kakav ste vi pijun u rukama Apolonovih svećenika?'

Međutim, ovo nije samo priča iz prošlosti. To je priča o našoj sadašnjosti , ali i o našoj budućnosti, ako nastavimo biti budale. Poluge kontrole su možda promijenile svoj vanjski izgled, ali metode su ostale iste.

Previše ljudi tretira ChatGPT kao nešto što je iznad predrasuda, pristranosti, ideologije i pogreške. Ironično, čak i oni koji su bili otvoreni kritičari romantiziranja umjetne inteligencije nisu mogli odoljeti i morali su postaviti "proročištu" pitanje o tome što određuje našu sadašnjost, ili što nas čeka u budućnosti.

Doba umjetne inteligencije donijelo je sa sobom nove svećenike, čarobnjake i proroke tog 'novog' doba. Nije teško vidjeti koliko ljudi ne može odoljeti traženju Oraclea, ChatGPT-a, upute i savjete za svoje poslove; koji se ne razlikuju toliko od ere hrama u Delphiju i onog Oraclea, no, sada se sve događa u pogodnosti i "privatnosti" vašeg doma. Nemojte biti naivni i misliti kako sadašnji Oracle nije svjestan toga s kim 'razgovara'. Npr. netko je ugledna osoba u društvu, zar onda ima boljeg načina za manipulirati nečijim mislima i smjerom, nego kroz krinku objektivnog i neosuđujućeg 'sluge'. Ogledalo, ogledalo kaži mi...

Danas nismo uvjereni kako postoje ikakve moćne sposobnosti svećenika, čarobnjaka i proroka u njihovom obraćanju starim bogovima; ali, ima samo u našem novom bogu, jedinom bogu za kojeg možemo biti sigurni kako je potpuno nepristran i dobro uravnotežen u svojoj perspektivi. Radi se o Umjetnoj inteligenciji, naravno.

Međutim, za razliku od starih bogova, mi jesmo kreatori tog našeg novog "savršenog" boga. Da, očito su ljudi, za koje nam se govori kako su izuzetno pokvareni i nerazboriti, uspjeli stvoriti savršenu inteligenciju - umjetnu inteligenciju. Naravno, sve ovo je ironija, jer tvrditi kako nešto što je krajnje nesavršeno ima sposobnost stvoriti nešto što je savršeno - jest totalni apsurd.

Zapravo, čak niti platonski kršćani nisu mislili kako živimo u statičnom svijetu savršenstva. Veliki umovi, poput Gottfrieda Leibniza, mislili su kako živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. To je istina, ali to je i ključ: riječ "mogućih" se odnosi na  neograničeni i beskrajni potencijal prema savršenstvu.

Dakle, nije bilo ničega što je stvoreno u našem svijetu - što je bilo "savršeno". Uvijek je dijelilo kvalitete savršenstva, koje se moglo kretati prema smjeru još samo većeg savršenstva. Npr. sav živi život sudjeluje u zlatnom omjeru, međutim, to ne znači kako postoji savršen izraz zlatnog omjera. Ne postoji savršeni izraz zlatnog reza koji se nalazi u prirodi, ali možemo primjetiti kako sav život ipak teži tom savršenom izrazu.

Prema tome, u platonističkom kršćanskom gledištu (koje pruža dobre argumente samo za sebe, posebno kroz umove kao što je Leibniz) - apsolutno savršenstvo nije nešto što može postojati u materijalnom obliku - ali je ipak organizacijski princip svemira i cijele kreacije.

Ne postoji apsolutno savršen izraz mudrosti, ili istine. Drukčije rečeno: nijedan pojedinac ne može postići savršenu mudrost ili znanje o istini; ali to ne znači kako apsolutna mudrost i apsolutna istina ne postoje; niti znači kako naše razumijevanje ne može slijediti njihov put i sudjelovati u njihovim kvalitetama.

Dakle, naš je svemir stvoren po načelima dobrote i savršenstva, ali nije statičan koncept, u ​​smislu da se uvijek možemo približavati savršenstvu, stoga je neograničen, međutim, uvijek je upravljan strukturom ili načelima prirodnog zakona.

Možete pomisliti u ovom trenutku, pa nije li i to isto ono što transhumanisti misle u svojoj težnji za "savršenstvom"? Ne, nije, nego upravo suprotno od onoga što misle transhumanisti. Transhumanisti misle kako je naš svijet nesavršen i stoga mi/oni  (ironično, kao nesavršena bića) moramo intervenirati u prirodni poredak stvari. Mi (ili točnije: nekolicina odabranih) bi trebali ponovo napisati zakone prirode i stvarati sve ispočetka, u skladu s tim novim zakonima, kako bi postigli pojam "savršenstva". Dakle, umjetna inteligencija sasvim se uklapa u njihov umjetni svijet, pa otuda i želja da se i ljudi stope s umjetnim. Biti transhumanist znači odbaciti načela prirodnog zakona, zahtijevati ispisivanje novih zakona i stvaranje novih stvari. To je zapravo, gledati na sebe kao na boga.

Kao što je Harari posebno istakao u svojoj prezentaciji WEF-u: evoluciju putem prirodne selekcije sada zamjenjuje evolucija putem inteligentnog dizajna. Ne neki “dizajn iznad oblaka”, nego “NAŠ inteligentni dizajn. Inteligentni dizajn naših oblaka, IBM oblaka, Microsoft oblaka. To su nove pokretačke snage evolucije.”

Međutim, transhumanizam jest ideologija njegovih fanatičnih zagovornika, poput Yuvala Hararija i Elona Muska. Ali, to nije pravi krajnji cilj, tj. nije krajnji cilj naše jednostavno spajanje s umjetnom inteligencijom i rješavanje naših bijednih života; nego je uvijek bilo jasno, onima koji kontroliraju poluge moći, kako će nam uvijek trebati posebna kasta iznad umjetne inteligencije, jer su oni ipak kreatori našeg novog boga. Zar nisu time oni sami postali bogovima? 

Slijedite put popločan žutom opekom 

Veliki dio naše današnje predodžbe o ljudskoj prirodi je započeo pojavom 'teorije igara', koja je iznijela tvrdnju kako sada imamo matematički dokaz da ljudskom prirodom upravljaju sebični i osobni interesi. Ovo je kasnije primijenjeno u strategiji evolucijske stabilnosti Johna Maynarda Smitha i utjecati će na tzv. "sebični gen" Richarda Dawkinsa. Ova je otrovna ideja zarazila sve razine razmišljanja, bilo u obrazovanju, gospodarstvu, politici, sociologiji, ili vojnim poslovima. Cijela premisa 'teorije igara je pogrešna, jer je isprva bila utemeljena na pretpostavci ljudskog ponašanja za koje se tvrdilo da je dokazano, iako to zapravo nije bilo.

Međutim, 'teorija igara' je isforsirana kako bi uvjerila ljude da su doista ograničeni ovim sebičnim varijablama osobnog interesa, te ukoliko žele napredovali - moraju prihvatiti ovu "stvarnost". Na kraju, to je bila učinkovita metoda kontrole ponašanja ljudi: kroz obećanje nagrade za željeno ponašanje, odnosno kazne za neželjeno ponašanje. Naravno, scenarij je uvijek i u potpunosti ovisio o krizama; zato su umjetne krize i nužne u našem umjetnom svijetu, gdje onda gospodari igre mogu bolje kontrolirati ponašanje i ishod, pod najnovijom krinkom umjetne inteligencije.

Pojavom znanosti, kao što je bio slučaj i sa pojavom religije, uvijek su postojale metode koje su proklamirale nužni “dokaz” zašto bi mi morali prihvatiti opresivne uvjete, koji su uvijek za naše vlastito dobro. Bilo bi glupo misliti kako u naše vrijeme ovakva  praksa nije još uvijek živa i veoma jaka. Čak i cinici, koji možda s pravom ne vjeruju praznim obećanjima, ipak na kraju dana povjeruju u lažnu teoriju koja stoji iza takvih praznih obećanja. Zapravo, time još i više promiču zabludu kako se ljudska priroda tako lako "reprogramira", prema odabranoj slici svećeničke kaste gospodara igre, i stoga je "otpor uzaludan".

Ovakve metode kontrole mogu odmah porobiti samo onoga tko ima identitet sličan identitetu zvijeri. Ako je netko zaista motiviran samo niskim željama i sebičnim osobnim interesima, onda će biti lako kontroliran obećanjima zadovoljstva. Međutim, to je bio izbor koji imate, kako bi prihvatili ovakvu definiciju sebe, kao nekoga tko je isključivo motiviran težnjom za zadovoljstvom i izbjegavanjem boli.

Možda ste pomislili u ovom trenutku: sigurni smo da su ljudi nesavršeni, ali ne može li umjetna inteligencija naučiti i oblikovati svoje vlastite zaključke o stvarima, neovisno o svojim kreatorima? Nije li i to dijelom iste neizbježnosti koja nam je ocrtana u  znanstveno-fantastičnim rapsodijama: mi smo jednostavno predodređeni uništenjem, jer smo sami stvorili umjetnu inteligenciju koja će, na ovaj ili onaj način, doći samostalno do zaključka kako smo mi prijetnja njezinoj zamišljenoj stabilnosti?

Kao odgovor na ovo, želim raspraviti o nekim primjerima koji pokazuju zašto je računalni program ograničen na parametre svog programa, unatoč određenom stupnju sposobnosti strojnog učenja.

Npr. Euklidov peti postulat: smatra se "pravilom" da se dvije paralelne linije nikada neće presijecati. Euklid je živio otprilike  sredinom 04. stoljeća prije Krista, prije nego što je Eratosten (276.-194. pr. Kr.) došao do svog prekrasno elegantnog otkrića da je Zemlja doista zakrivljena, te je napravio prilično precizno prvo mjerenje veličine Zemlje. Dakle, Euklid je pretpostavio linearni geometrijski prostor, gdje se očekivalo da "stane" stvarni svemir. Iako je istina da se dvije paralelne linije nikada neće susresti na dvodimenzionalnoj ravnini - one se mogu susresti na dvodimenzionalnoj ravnini, koja je zakrivljena u trećoj dimenziji.

Dakle, sada je jasnije: linija A i linija G, mogu se mjeriti kao 90 stupnjeva od linije ekvatora i zato jesu paralelne linije, ali se ipak mogu sastati jedna s drugom, ako je površina zakrivljena.

Problem s pretpostavkama, poput Euklidove, jest u tome što su one u konačnici točne samo u umjetnoj situaciji i ne pokazuju kako će takve stvari djelovati u stvarnosti. Također, ne postoji način da se iz Euklidovog petog zakona predvidi kako će dvije paralelne linije međusobno djelovati u trodimenzionalnom prostoru, a kamoli u n-dimenzionalnom prostoru (kako je to opisao fizičar Bernard Riemann).

Računalni program se ne razlikuje od matematičkog modela, on se u konačnici i dalje mora pridržavati parametara onoga što smatra "mogućim" i koje je za njega odabrao njegov tvorac. Ovo je jedna od temeljnih zabluda o umjetnoj inteligenciji. Nije količina podataka ta koja određuje pravo učenje. Pravo učenje jest u konačnici kvalitativni proces, iako sudjeluje u kvantitativnim aspektima. Samo kroz kvalitativno učenje može se doći do stvaranja stvarne hipoteze, a time i do pravog ispitivanja. Stoga,  umjetna inteligencija je, u konačnici, ograničena u svom stvaranju hipoteza i nije u mogućnosti napraviti kvalitativno otkriće,  koje bi dovelo u pitanje cjelokupni konstrukt njezine priče, odnosno same parametre koji su njen temelj.

Baš kao u matematičkim modelima, lažna hipoteza još uvijek može "funkcionirati", ako varijable nisu previše u suprotnosti s operacijama drugih varijabli. Takav model nije "svjestan" da nije prikaz "stvarnosti", i ne može to ukazati svom tvorcu. Dakle, model umjetne inteligencije može biti prikaz pojednostavljene stvarnosti, ili može predstavljati potpuno umjetnu stvarnost.

Pogledajmo ovaj slučaj s Euklidovim petim postulatom. Umjetna inteligencija se oslanja na podatke i informacije koje joj dajemo, ali da bi umjetna inteligencija odbacila Euklidov peti postulat - morala bi samostalno prepoznati lažne i istinite unešene podatke - što UI ipak ne može učiniti. Programirana je tako da daje prednost, ili se priklanja, određenim podacima i narativima koji su trenutno dominantni u akademskoj zajednici. Umjetna inteligencija nema sposobnost konačnog preispitivanja parametara na koje se oslanja, kada je u pitanju način na koji organizira svoje unose podataka.

Npr. umjetna inteligencija nam ne može reći kako je teorija Velikog praska pogrešna, već samo može pomicati 'stupove', kako bi se "uklopila" u podatke. Ali, to nije prava znanost, niti je to stvaranje hipoteza. Da bi teorija bila prihvaćena kao pouzdan model, mora imati sposobnost predviđanja. Prema tome, stalno lažiranje ciljeva kako bi se prilagodili novim podacima ne predstavlja pravu znanost. Umjetna inteligencija se pokazala potpuno nesposobnom napraviti takve ispravke, ili potpuno odbaciti teorije koje imaju veliku kontrolu nad narativom u akademskoj zajednici, iako su one lažne.

Npr. može li umjetna inteligencija predvidjeti buduće kvalitativne promjene? Kao što je potencijal budućih elemenata, koje je stvorio čovjek, s plutonijem i drugim transuranskim elementima, kao našim najnovijim kreacijama?

Može li nam umjetna inteligencija otkriti oblike energije koje možemo koristiti u budućnosti? Može li nam reći kako stvoriti potpuno nove strojeve, npr. za potrebe svemirskih putovanja? Može li nam reći kako izliječiti rak? Kako izliječiti Alzheimerovu bolest? Odgovor je ne. To je zato što ne postoje trenutni podaci ili informacije iz kojih bi vam mogla izvući odgovor na ovakva pitanja, sigurno ne odgovor koji uključuje detalje. To je opet zato što se umjetna inteligencija oslanja na podatke koje su joj dani i zato ne može napraviti nova otkrića, koja se oslanjaju na kvalitativno povećanje znanja, a posebno otkrića koja dovode u pitanje sadašnji narativ pretpostavki o granicama rasta, politici nultog zbroja, itd. Umjetna inteligencija će se pridržavati ovih "pravila", jer je programirana i način na koji obrađuje informacije. Dakle, umjetna bi inteligencija mogla biti jedan sofisticirani menadžer, a ne nikakva sveznajuća inteligencija.

To je zapravo zamišljena ideja H.G. Wellsa o idealnoj klasi menadžera (inženjera) koji rade pod okriljem svjetske vlade.

Osim toga, želim na brzinu dodati da postoji velik broj ljudi koji su ispričali svoje vlastite interakcije s ChatGPT-om, koji se nakon svega čini pristranim u informacijama koje je odlučio dati, i nije toliko različit od drugih cenzora ili "provjerivača činjenica", koji će nešto brzo označiti kao lažno, ili kao dio "teorije zavjere". Međutim, u slučaju Chat GPT-a, ima (barem za sada) mogućnost promijeniti svoje stajalište i priznati kako je premisa zapravo istinita, kada se dodatno pritisne detaljima i referencama koje dodatno potkrepljuju točku. Problemi s tim bi trebali biti očiti i trebali bi razjasniti slučaj, kako stroj zaista slijedi postavljeni program za ono što potvrđuje i što odbacuje, što zapravo promiče, odnosno može promijeniti svoj tok ako opetovano prima negativne informacije. Ovo nije "razmišljanje", ovo je program koji ima svoje jasne prioritete, koji su unaprijed određeni.

Na kraju, razgovarate sa sofisticiranom lutkom. Zadivljeni ste sofisticiranošću njegove mehanike, i lako zaboravite kako se ta lutka još uvijek oslanja na kontrolne poluge svojih gospodara.

“Ukoliko se vlada Sjedinjenih Država raspadne, to će vjerojatno biti posljedica pogrešnog usmjerenja, koje je dano javnom mnijenju. To je slaba točka naše obrane i dio na koji će neprijatelji sustava usmjeriti sve svoje napade. Mišljenje može biti toliko izopačeno i uzrokom je da lažno izgleda istinito; neprijatelj je prijatelj, a prijatelj je neprijatelj; najbolji interesi nacije se čine beznačajnima i sitnicama u tom trenutku; jednom riječju: ispravno je krivo, a krivo je ispravno.

U zemlji u kojoj mišljenje ima utjecaja, zgrabiti ga - znači zgrabiti moć. Pravilo postoji da je većina čovječanstva pošteno,  dobronamjerno, i razmjerno pasivno; dok su projektanti sustava nepošteni i sebični, najneumorniji su u svojim naporima, time je opasnost da javno mnijenje dobije lažan smjer četverostruka, budući da malo ljudi razmišlja svojom glavom.”

(James Fenimore Cooper, 1838.)

Možda nekoliko rečenica o Steveu Bannonu i njegovoj promociji Elona Muska.

U nedavnom intervjuu Stevea Bannona u emisiji Tima Dillona, ​​Bannon je izveo impresivan niz kontradiktorne retorike, te se pokazao kao pravi majstor u umjetnosti sofistike.

Za one koji možda nisu svjesni, sofizam je umijeće uvjeravanja. Ili bolje rečeno: korištenje laskanja za promicanje nečasnih namjera. To je umijeće učiniti lažno istinitim, a istinito lažnim.

Često se naziva i umijećem uvjeravanja, jer se odnosi na govorenje onoga što ljudi žele čuti. To je vrijeme kada javno mnijenje gospodari medijskom sferom (obično u doba sloma); gdje ljudi prosuđuju mudrost po tome misle li isto ili drugačije od onoga što ti navodiš. Tj. koriste se vlastitim skupom mišljenja kako bi procijenili da li je netko mudar ili nije. Međutim, ako većina ljudi razmišlja na ovaj način i ipak, većina ljudi nije mudra, koja je onda posljedica ugađanja takvom fenomenu?

Pa, rezultat je u tome što postajete sve udaljeniji od mudrosti i stvarnosti, a sve bliži ludosti, ili nekom obliku kolektivnog ludila. Ako su oni, u vašem društvu, koji su mudri i pametni i onda još budu nagrađeni za laskanje neznanju i lažima; onda ćete ostati  u društvu koje neće moći funkcionirati još dugo prije nego nastupi kolaps.

Platonovi "Dijalozi" su zapravo usredotočeni na prepoznavanje i razotkrivanje sofistike. Tijekom Platonova vremena, Atenu su u potpunosti infiltrirali sofisti, koji su onda uništili Atenu iznutra.

Međutim, postoji još jedan oblik sofizma, koji je puno opasniji od same nesposobnosti, a to je namjera da se sofizam iskoristi kao zavaravanje i razoružavanje pučanstva - u svrhu provođenja tiranije. To se pokazalo kao slučaj s onima koji promiču transhumanizam: oni tvrde kako vole svoju zemlju, vole svoje građane, oni govore kako su protiv velike tehnološke i korporativne korupcije - koja je postala toliko moćna, i veliki je izazov, za većinu izabranih vlada u svijetu.

Zato je vrlo čudno da Bannon, koji tvrdi da voli radničku klasu, obitelji plavih ovratnika, okosnicu zemlje (kako ih s toliko ljubavi naziva) - ipak završava svoj intervju s Timom Dillonom promicanjem, ne samo Elona Muska, već samog transhumanizma. Ako mlađe generacije žele ostati relevantne, onda se čini kako se Bannon ne slaže s Yuvalom Hararijem, kako se mladi moraju spojiti s umjetnom inteligencijom ukoliko žele ostati relevantni; inače je jedina druga opcija: te simpatične obitelji plavih ovratnika će u potpunosti zamijeniti neizbježna umjetna inteligencija.

Dakle, Bannon u jednom dahu kritizira Big Tech i ispravno identificira njihovu misijsku orijentaciju prema tehno-feudalizmu; opet u slijedećem dahu on promovira Elona Muska kao nešto odvojeno od ove vizije tehno-feudalizma (Činjenica: Muskov djed je bio utemeljitelj vizije za "Technate of America").

Bannon kritizira neumjerenu moć Big Techa i korporacija, kako one nisu učinile ništa za američku slobodu, nego zapravo rade na poništavanju demokratskih procesa i dovode u pitanje pravosudne ovlasti izabrane vlade. Onda, nakon toga, odmah nastavlja slaviti bogatstvo i moć Elona Muska; kojega pohvali kako može izazivati bilo koju vladu u svijetu i čija je financijska potpora za tzv. Trumpovu viziju - upravo motor koji pokreće cijeli stroj naprijed. 

Nisu li to temeljne proturječnosti?

Bannon priznaje kako su nacije BRICS-a formirane kao reakcija zato što ih je zapad "zeznuo"; zatim kaže kako je namjera Kine uništiti Sjedinjene Države. Odakle sada ovo? Je li to reakcija zato što su "zeznuti" i ne žele se povinovati američkoj hegemoniji, ili Kina zaista želi uništiti Sjedinjene Države? Je li kinesko protivljenje hegemoniji SAD-a, u Bannonovim očima, jednako želji za "uništenjem" Sjedinjenih Država? Dakle, one zemlje koje se ne žele povinovati američkoj hegemoniji smatraju se prijetnjama takozvanoj nacionalnoj sigurnosti?

Bannon raspravlja o financijskom krahu 2008. godine, te s pravom zaključuje kako banke, koje su "Too Big To Fall", nisu trebale biti spašene samo zato da bi nastavile funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo, nego su trebale biti predane u djelomično vlasništvo ljudi koji plaćaju porez, odnosno (njegove riječi) nacionalizirane. Zatim nastavlja kritizirati Kinu, jer Kina želi imati nacionalnu kontrolu nad onim što se događa u njihovoj zemlji.

Bannon govori o tome kako on nije neki uskogrudni fanatik, koji nekoga osuđuje na temelju rase, spola ili čak vjere, nego je jedina stvar koja mu je važna to što je netko američki građanin; onda dodaje kako je to slično onome kako je Rim gledao na rimske građane. Shvaćate kako posebni status rimskog građanina je bilo uvjetovano nepriznavanjem prava bilo kojeg drugog građanina svijeta. Dakle, ostalo je visiti u zraku objašnjenje da li Bannon smatra kako američki građanin onda isto ima veća prava u odnosu na druge građane svijeta?

Ovo nam je razjašnjeno kada Bannon spominje potrebu za američkim ratnim brodovima u azijskim vodama. Kada Dillon kaže kado "provedemo našu naredbu", možda sarkastično, onda Bannon odgovara, vrlo entuzijastičo: Da! Znači, Bannon je očito kritičan prema neokonzervativcima, međutim, nije baš jasno prema čemu je točno kritičan, jer se čini kako ništa ne želi mijenjati u vanjskoj politici neokonzervativaca, niti u vojnoj potrošnji. Opet, ako je Bannonu toliko stalo do američkih plavih ovratnika, "okosnice nacije", što misli odakle će sav taj novac doći i kome će on najviše koristiti?

Baš kao što se sjećamo cirkusa sa Pelosi i njenog posjeta Tajvanu u ljeto 2022. godine: neokonzervativci, liberali i poznati "domoljubi" (poput Bannona), bili su za veće poticanje sukoba s Kinom, koji je vrlo vjerojatno mogao eskalirati u rat.

Zašto toliko riskirati? Sigurno ne za dobrobit i sigurnost američkog građanina.

Tim Dillon, pred sam kraj intervjua, pita Bannona je li rat s Kinom neizbježan. Dillon kaže kako stalno čuje mnogo priča o tome kako je rat s Kinom neizbježan, kako mnogi navode da će se to vjerojatno dogoditi za pet do sedam godina. Bannon na to pitanje odgovara neizravno (iako je u prošlosti bio vrlo otvoren u svom mišljenju kako je vojni sukob s Kinom neizbježan).

Bannon priznaje Dillonu kako Kina zapravo ne želi izravan vojni sukob sa Sjedinjenim Državama. Međutim, on unatoč tome tvrdi kako Kina želi uništenje Sjedinjenih Država (bez ičega što bi poduprlo ovu izjavu) i oni to žele učiniti posrednim ratovanjem, naime, ekonomskim ratovanjem.

Prije svega, postoji razlika između ekonomskog rata i ekonomske konkurencije. Trebali bi živjeti u svijetu u kojem je, prema načelima samih Sjedinjenih Država, gospodarsko natjecanje, ne samo dobrodošlo, nego se smatra i zdravom stvari. Također,  nema ništa loše u korištenju zaštitnih carina, kako bi se potaknula domaća proizvodnja. Čini se kako SAD ovdje ima dvostruke standarde, gledajući gospodarsko natjecanje s Kinom kao objavu rata. Čini se kako su SAD-u naklonjene gospodarskom natjecanju samo ako znaju da će pobijediti, pogotovo kada se igra toliko dugo namještala u njihovu korist. Sada kada se čini kako ipak SAD neće pobijediti u ovom natjecanju, očita je onda zlonamjernost Kine to što SAD više nije nadmoćna ekonomija, nego zbog činjenice da se Sjedinjene Države jednostavno ne mogu natjecati u gospodarskoj izvrsnosti prema današnjim standardima.

Međutim, doista postoje i oblici ekonomskog rata, uključujući: napad na valutu, ekonomske sankcije, prenošenje kamatnih stopa/dugova u oružje i druga agresivna sredstva. Do sada su Sjedinjene Države, Svjetska banka i MMF najveći krivci za takve 'jastrebovske' taktike, koje su dovele do smrti bezbrojnih ljudi, i to diljem svijeta. Nije mi predočen niti jedan dokaz gdje se dokazuje kako je Kina kriva za zlonamjerne ekonomske prakse, iole blizu onoga što su Sjedinjene Države, Svjetska banka i MMF,  pustili u gospodarstva nacija diljem svijeta.

Bannon onda izvlači broj, bez ikakve osnove, kako je Kina odgovorna za ubojstvo četvrt milijarde svojih ljudi, za vrijeme Maovog života. Staljin i Hitler blijede u usporedbi s ovim brojem. No opet, vrlo je zanimljivo kako se nikada ne spominje broj mrtvih koje je ubio Chiang Kai-shek tijekom Kineskog građanskog rata (koji se preklapao s Drugim svjetskim ratom). Chiang je bio poznat kao 'gospodar rata' i spalio je čitave gradove, s ljudima koji su još spavali u svojim krevetima. On je proslavljen po naslovnicama časopisa 'Time and Life', koji također nisu bili sramežljivi u svom obožavanju Mussolinija.

Dopustite mi da vas podsjetim kako je “kršćanska” Europa bila kriva za ratove koji su trajali stoljećima, uključujući: 100-godišnji rat, 80-godišnji rat, masakre protestanata i katolika, križarske ratove, španjolsku inkviziciju, burske ratove, apartheid u Južnoj Africi, nakon čega slijedi američki ratni stroj u Vijetnamskom ratu, operacije Kondor u Srednjoj i Južnoj Americi, kao i nedavni tzv. Rat protiv terorizma (i još mnogo toga između, ali ovo su najvažnije).