Kako financirati Hitlera....

Dok sam bila u školi, ispričali su nam ovu zabavnu priču: “Nakon Prvog svjetskog rata, Njemačka je zapala u ekonomsku krizu. To je dovelo do inflacije, i zato jer je Nijemcima bilo toga dosta - glasali su za Hitlera. Vidite, nacionalizam nije rješenje kada vam se zemlja nalazi u kaosu. Sada napišite sastav vezano uz ovu temu.”

Nepotrebno je reći kako sam čudno gledala i onda na ove rečenice, jer zar i vama ne zvuče prečudno i obično? Ideja kako je Hitler upravo izašao iz najbližeg podruma u Münchenu i nakon toga postao vodećim svjetskim diktatorom je uvjerljiva samo ako ste pomalo mentalno poremećeni, ili ste bili zaljubljeni su ondašnje reklame na televiziji (kojih je onda bilo malo, ali ipak...). 

Kada sam pomalo odrasla, uz priče ljudi koji su me okruživali, shvatila sam kako postoji pomno pokriveno poglavlje u povijesti, ono o kojem se ne govori u udžbenicima i knjigama - o tome kako i koliko su zupčanike rata podmazivale ruke financija. Nakon Prvog svjetskog rata, dok su se nacije borile za obnovu, financijeri na vlasti su igrali vlastitu zlokobnu igru.

Bankari s Wall Streeta, britanski financijeri i industrijski magnati, vidjeli su priliku u ovom kaosu i kladili su se na sivog konja, po imenu Adolf Hitler. Oni su financirali njegov uspon, ne zato što su vjerovali u ono što je govorio, nego samo zato jer su uočili  profit, eksponirajući njegov potencijal. Današnja priča nije samo priča o ratu: ovo je i priča o tome kako novac i pohlepa oblikuju najmračnija svjetska vremena. Onda su odveli svijet ravno u ponor Drugog svjetskog rata, a danas?! Zato pričam ovu priču. 

Od ruševina Prvog svjetskog rata, preko ekonomskog ponora koji je bila Weimarska republika, do pojave sile toliko zlokobne koja će zahvatiti svijet u plamenu - vidimo svugdje 'nevidljivu ruku' Wall Streeta, Banke Engleske i njima sličnih. Ti arhitekti carstva, ti trgovci smrću, nisu samo financirali ovaj režim: oni su porodili Zvijer, koja je odgajana na njihovim zajmovima, njihovim investicijama i njihovom strateškom šutnjom.

U tajnim hodnicima moći su sklopljeni dogovori koji će poslati vojske u marš i nebo će gorjeti. Odjeci njihovih sastanaka, od tajnih paktova iz 1932. godine, do industrijskih ulaganja koja su pokretala ratni stroj, odjekuju i danas kao sumorna simfonija. Gledamo u svijet gdje granica između ekonomske strategije i moralnog bankrota nije samo zamagljena - već je skroz izbrisana.

Ova pripovijest nije samo o usponu nacizma. Ne, ovdje se radi o anatomiji kontrole, orkestraciji katastrofa i lutkarima koji uvijek plešu s vragom, samo kako bi zaradili šekel više. Dok skidamo slojeve ove mračne tapiserije, suočavamo se s neugodnom istinom kako iza zastava i nacionalnog žara uvijek postoji jedna knjiga - uvijek postoji knjiga bilance.

Dakle, krenimo na ovo putovanje u samo srce tame: tamo gdje je svaki zajam i svaka dionica - samo korak bliže Armagedonu. Moramo ovo shvatiti i ne samo shvatiti prošlost, nego na taj način moramo uhvatiti i mogući jezivi tračak budućnosti...gdje bi se ovakve situacije, ako ih ne poznamo dovoljno i ne obraćamo pozornost - jako lako mogle ponoviti. Ovo je neispričana saga o tome kako su svijet preoblikovali tihi arhitekti propasti, vražji poslanici.

Od razdoblja Prvog svjetskog rata, sve do danas - izdavanje duga (denominiranog u američkim dolarima) je poslužilo kao ključni financijski mehanizam, koji podupire i plaća vojne angažmane, koje su predvodile Sjedinjene Države. U srcu ovih fiskalnih strategija su financijeri s Wall Streeta. Oni su odigrali središnju ulogu u usmjeravanju ekonomskih tokova, koji su samo dovele do osnaživanja svih sukoba. Naime, ovi financijski arhitekti su bili i nepokolebljivi pristaše uspona nacističke Njemačke na vlast. Imali su ključnu ulogu u financiranju ključnih nacističkih vojnih operacija, uključujući ozloglašenu operaciju Barbarossa, invaziju na Sovjetski Savez 1941. godine.

Na tajnom sastanaku, koji je 04. siječnja 1932. godine organizirao britanski financijer Montagu Norman, tadašnji guverner Banke Engleske, s Adolfom Hitlerom i Franzom von Papenom,  se sklopio sporazum o financiranju Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP). Ovom kritičnom sastanku su bili prisutni i tadašnji kreatori američke politike, uz utjecajnu braću Dulles (što njihovi biografi jako često prešute). Na drugom sastanku, koji je uslijedio 14. siječnja 1933. godine je konačno  dogovoreno i finalizirano odobrenje Hitlerovog političkog programa, zajedno s njemačkim financijerom barunom Kurtom von Schroederom, kao i kancelarom von Papenom i ekonomskim savjetnikom Wilhelmom Kepplerom. 

Nakon Hitlerova uspona na mjesto kancelara, u ožujku 1933. godine, pokrenut je sveobuhvatni program privatizacije, koji je nepogrešivo nosio pečat utjecaja sa Wall Streeta. Dr. Hjalmara Schachta, kojega je Hitler postavio na mjesto predsjednika Reichsbanke, je predsjednik Franklin D. Roosevelt pozvao u Bijelu kuću u svibnju 1933. godine. Nakon ovog angažmana, s američkim vodstvom i elitom Wall Streeta na njihovoj strani - SAD je Njemačkoj odobrio nove zajmove u iznosu od 1 milijardu dolara, što, prilagođeno paritetu kupovne moći, iznosi otprilike 23,7 milijardi dolara u 2024. godini. 

Jedva godinu dana kasnije, u travnju 1934. godine, 'The Economist' je izvijestio kako je eskalacija zbog vojnih izdataka prisilila njemačkog ministra financija da zatraži nova financijska sredstva - što bi uključivalo privatizaciju Deutsche Reichsbahna (Njemačke željeznice). Nacistička vlada također se oslobodila i drugih državnih subjekata, poput: brodograđevnih kompanija, državne infrastrukture i javnih komunalnih poduzeća. Uz osebujnu mješavinu “nacističko-neo-liberalne” ekonomske ideologije, inicijativa za privatizaciju je pažljivo dogovarana s vjerovnicima Wall Streeta, koji su nametnuli i određene uvjete. Značajne za spomenuti, među privatiziranim institucijama, bile su i velike banke, poput Deutsche Bank i Dresden Bank.

“[V]lada nacističke stranke rasprodala je javno vlasništvo, nekoliko državnih tvrtki sredinom 1930-ih. godina. Te su tvrtke pripadale širokom rasponu industrijskog sektora: čelik, rudarstvo, bankarstvo, lokalna komunalna poduzeća, brodogradilišta, brodogradilišta, željeznice, itd. Osim toga, isporuka nekih javnih usluga, koje je proizvela vlada prije 1930-ih godina, posebno socijalne usluge i usluge povezane s radom, prebačene su na privatni sektor i to uglavnom na organizacije unutar stranke.” (Germa Bel, Sveučilište u Barceloni).

Prihod generiran od ovih privatizacija je iskorišten ne samo za servisiranje postojećih dugova, već i za kreiranje i jačanje vojno-industrijskog kompleksa nacističke Njemačke, koji je bio u usponu.

Brojni američki konglomerati, uključujući Ford i General Motors, imali su značajna ulaganja u industriju oružja, u nacističkoj Njemačkoj. Obje ove tvrtke su, kroz cijelu povijest, tvrdile kako snose minimalnu odgovornost za ono što su radile njihove njemačke podružnice, iako su te podružnice dominirale u 70% njemačkog tržišta automobila na početku rata 1939. godine, te su se jako brzo prilagodile proizvodnji potrebnih ratnih materijala za njemačku vojsku, kako je izvijestio 'The Washington Post'.

Bilo je i slučajeva gdje su se američki rukovoditelji u GM-u i Fordu složili sa transformacijom svojih njemačkih podružnica navedenih tvornica u vojne proizvodne pogone. Istovremeno su se opirali sličnim poticajima za povećanje vojne proizvodnje unutar Sjedinjenih Država, kao što je navedeno u dokumentaciji američke vlade iz tog doba.

Prescott Bush, djed bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, nije bio samo partner u Brown Brothers Harriman & Co., nego bio i direktor Union Banking Corporationa. Ova je korporacija bila zamršeno povezana s njemačkim industrijskim interesima, posebice uz Thyssen Stahl, ključnim igračem u industriji naoružanja Trećeg Reicha. Ekonomski odnos obitelji Bush s ratnim strojem nacističke Njemačke je dramatično istaknut i tijekom suđenja u Nürnbergu, kroz svjedočenje Fritza Thyssena, velikog njemačkog magnata čelika i financijera Nacističke stranke. Thyssenovo poslovno partnerstvo s Prescottom Bushom naglasilo je dubinu tih veza. Kroz ove veze, Thyssen je, zajedno s Prescottom Bushom, odigrao veliku ulogu u financijskim temeljima, koji su podržali ekspanzionistička i militaristička nastojanja nacističke Njemačke.

Od 1945. do 1949. godine se u Nürnbergu odvijalo jedno od najopsežnijih i, gledajući unatrag, jedno od naizgled besplodnih ispitivanja ovog nacističkog osumnjičenika za ratne zločine, u američkoj zoni okupirane Njemačke. Multimilijarder i magnat čelične industrije, Fritz Thyssen, čiji je konglomerat bio središnjim dijelom nacističkog ratnog stroja, pružio je opsežna svjedočenja kombiniranom američko-britanskom timu za ispitivanje.

Međutim, saveznički istražitelji u Nürnbergu nisu shvatili da Thyssenu ne postavljali bitna pitanja. Thyssen nije trebao strane bankovne račune kako bi sakrio svoje bogatstvo, jer je njegova obitelj tajno posjedovala nekoliko banaka. Umjesto fizičkog premještanja imovine, samo je trebao prenijeti vlasničke dokumente (dionice, obveznice, isprave i trustove) iz svoje banke u Berlinu, preko svoje banke u Nizozemskoj, na svoje američke suradnike u New Yorku: Prescotta Busha i Herberta Walkera, koji su bili tast i punac budućeg predsjednika SAD-a.

Saveznički istražitelji bili su izmanevrirani, podcijenivši Thyssenov međunarodni doseg, kao i sofisticiranu mrežu uspostavljenu  1920-ih, koja je ustrajala i opstala kao skriveni kanal za nacističke fondove - što je pogodovalo i Thyssenu i obitelji Bush. Ova tajna umrla je s Fritzom Thyssenom, ali je nastavila odjekivati ​​kroz desetljeća.

Ova tajna mreža navela je bivšeg agenta američke obavještajne službe Williama Gowena neka istraži umiješanost nizozemske kraljevske obitelji. Gowen, čiji je otac bio izaslanikom pape Pija XII. (pokušao utjecati na mišljenje Vatikana protiv Hitlerovih zločina), je i sam radio kao lovac na naciste u poslijeratnom Rimu, s Protuobavještajnim korpusom američke vojske. Godine 1949. otkrio je vatikanski Ratline za krijumčarenje nacista, a 1999. počeo je otkrivati ​​nizozemski naftovod za nacističke fondove.

Thyssen je tijekom ispitivanja tvrdio kako nije imao nikakve inozemne interese, tvrdeći da je Hitler zaplijenio njegovu imovinu, ostavivši mu imovinu uglavnom u sovjetskoj okupacijskoj zoni, za koju je znao kako je izgubljena.

U međuvremenu su njegovi rođaci, u neutralnim zemljama poput Nizozemske, tvrdili da su vlasnici industrijske baze Thyssen, i  potraživali su povrat od saveznika. Prema okupacijskim pravilima: imovina neutralnih građana koju su zaplijenili nacisti je trebala biti vraćena, što je dovelo do hrpetine zahtjeva nizozemskih strana, uključujući one povezane s nizozemskom kraljevskom obitelji i obavještajnim službama. Oni su ponovo učinkovito sastavili Thyssenovo prijeratno carstvo.

Obitelj Thyssen koristila je tri banke: August Thyssen Bank u Berlinu, Bank voor Handel en Scheepvaart u Rotterdamu i Union Banking Corporation u New Yorku - kako bi sredila korporativnu papirologiju i izbjegla pljenidbu imovine. Kada su nacisti istraživali banku u Rotterdamu nisu pronašli nikakve inkriminirajuće dokaze, jer su u međuvremenu svi dokumenti premješteni natrag u Berlin, pod nadzor baruna Kurta von Schroedera. Nakon što je Berlin pao, dokumenti su navodno bili uništeni u bombardiranju, ali ih je nizozemska obavještajna služba (pod princom Bernhardom), vratila iz sovjetske okupacijske zone pod krinkom vraćanja kraljevskih dragulja. Ovi dokumenti su bili ključni za povrat imovine Thyssena - putem navodne “neutralne” nizozemske banke. Nizozemski bankovni menadžer, koji je nakon rata preuzeo kontrolu nad bankom u Rotterdamu, i nakon što je shvatio kako sjedi na nacističkom bogatstvu je dobio otkaz kada je zaprijetio kako će javno objaviti ove informacije. Nakon toga se pokušao sastati s Prescottom Bushom u New Yorku, no nije uspio i ubrzo nakon toga je pronađen mrtav.

Što je obitelj Bush znala o povezanosti s nacistima i kako/kada su to saznali? Pa, kao viši menadžeri u Brown Brothers Harriman, morali su biti svjesni kako njihovi američki klijenti (posebno uključujući Rockefellere) uvelike ulažu u njemačke korporacije, baš  poput Thyssenove Vereinigte Stahlwerke. Zar je Prescott Bush, nakon što je izbio rat, iznenada počeo patiti od prikladne amnezije, u vezi s njegovim nacističkim vezama? Ili je zaista povjerovao kako je Union Banking Corporation, s matičnom bankom u Rotterdamu, u vlasništvu Nizozemaca?

U siječnju 1937. godine je Bush angažirao Allena Dullesa neka "prikrije" njegove račune, ali od koga ih je trebao prikriti? Ovo bi imalo smisla samo ako se predviđao sukob s nacističkom Njemačkom. Ako Union Bank nije bila kanal za pranje Rockefellerovih nacističkih investicija (koje su vraćale novac natrag u Ameriku), kako je onda Chase Manhattan Bank, pod Rockefellerovom kontrolom, nakon rata završila s 31% udjela u Thyssen grupi?

Thyssen grupa (TBG) je od tada postala najvećim njemačkim industrijskim konglomeratom, neto vrijednosti veće od 50 milijardi dolara, što je čini jednom od najbogatijih korporacija na svijetu. TBG je čak preuzeo obitelj Krupp, poznatu po tome što je naoružala Hitlera i tako je pozicionirala Thyssenove kao najbogatije preživjele u Trećem Reichu. Ostaje pitanje: odakle Thyssenima kapital za toliko brzi oporavak nakon Drugog svjetskog rata?

Značajni iznosi, koji su položeni u Union banku prije 1942. godine, snažno sugeriraju kako je Prescott Bush potpuno svjesno bio uključen u pranje novca za naciste. Skrbnik imovine stranaca u SAD-u je zamrznuo imovinu Union Banke 1942. godine i vraćena je u ruke obitelji Bush tek 1951. godine. Tada su već industrijske dionice Union Banke vrijedile stotine milijuna dolara. Zar je obitelj Bush zaista vjerovala kako ova sredstva dolaze od nizozemskih tvrtki? Razmjer ovolike imovine nije se mogao skupiti samo od prodaje tulipana i drvenih cipela; vjerojatno je proizašla iz Thyssenovih profitnih poslova ponovnog naoružavanja Njemačke, koji su skriveni najprije od nacističkih poreznih revizora, a zatim i od saveznika.

Obitelj Bush morala je biti potpuno svjesna kako taj tajni financijski krug funkcionira, obzirom na njihove dvostruke uloge u upravnim odborima Brown Brothersa - usmjeravajući novac u nacističku Njemačku, i onda su ga ponovo, kroz Union Bank, vraćali natrag iz Nizozemske.

Njihova naknada odražava rizik koji su preuzeli kao nacistički perači novca. 1951. godine su Prescott Bush i njegov punac dobili (svaki pojedinačno) dio dionica Union Banka, procijenjenih na 750.000 dolara - što je ukupno iznosilo 1,5 milijuna dolara - to je  bila značajna svota u to vrijeme. Iz Thyssenove perspektive: ovo je bila izvrsna strateška investicija u Busheve.

Implikacije su ozbiljne: ne samo da je obitelj Bush pomogla financirati Thyssenovu početnu potporu Hitleru 1920-ih godina, nego su također pružili pomoć i utjehu neprijatelju tijekom rata - što zakonski predstavlja izdaju.

Njihova je banka omogućila proizvodnju nacističkog čelika, korištenog protiv savezničkih snaga. Još gore: oni su neizravno podržavali mašineriju holokausta, jer su Thyssenovi rudnici ugljena zapošljavali židovske robove, tretirajući ih kao potrošni resurs. Obitelj Thyssen nosi na sebi težinu milijuna smrti, a uloga obitelji Bush tijekom ovog mračnog poglavlja povijesti postavlja brojna kaznena i etička pitanja o njihovom suučesništvu. Do današnjeg dana američka javnost uglavnom nije svjesna veza obitelji Bush s nacističkom Njemačkom, zbog pažljivog prikrivanja ovog povijesnog zapisa od strane glavnih medija.

Međutim, u rujnu 2004. godine je 'The Guardian' prekinuo šutnju otkrivši kako je djed Georgea Busha bio direktorom i dioničarom tvrtki, koje su debelo profitirale od svojih financijskih veza, i financijskom podrškom nacističkoj Njemačkoj. Njihove su se poslovne aktivnosti nastavile sve dok imovina njihovih tvrtki nije zaplijenjena 1942. godine, prema Zakonu o trgovini s neprijateljem. To je, više od šezdeset godina kasnije, dovelo do građanske tužbe za naknadu štete dvojici bivših robovskih radnika iz Auschwitza, protiv obitelji Bush i u Njemačkoj, što je izazvalo brojne predizborne kontroverze .

Prescott Bush se upustio u politiku 1950. godine i osigurao si položaj senatora Connecticuta od 1952. do siječnja 1963. godine.

Dokazi o njegovim nacističkim vezama bili su dostupni i mnogo prije nego što su uopće George Herbert Walker Bush (Stariji) i George W. Bush (Mlađi) ušli u političku arenu, a da ne spominjemo Bushov mandat u CIA-i. Ipak, američki mediji su šutjeli. Prema Johnu Buchananu, koji je napisao u 'New Hampshire Gazette', 10. listopada 2003. godine:

“Nakon 60 godina nepažnje, pa čak i poricanja od strane američkih medija, novootkriveni vladini dokumenti u Nacionalnom arhivu i Kongresnoj knjižnici, otkrivaju kako je Prescott Bush, djed predsjednika Georgea W. Busha, bio poslovni partner američkog bankarstva i operativac financijske arhitekture nacističkog ratnog stroja od 1926. do 1942. godine, kada je Kongres preuzeo agresivno djelovanje protiv Busha i njegovih 'neprijateljskih nacionalnih' partnera.

Dokumenti također pokazuju da su Bush i njegovi kolege, prema izvješćima Ministarstva financija SAD-a, pokušali prikriti svoj financijski savez s njemačkim industrijalcem Fritzom Thyssenom, barunom čelika i ugljena, a koji je, počevši od sredine 1920-ih, osobno financirao uspon Adolfa Hitlera na vlast, potkopavanjem demokratskih načela i njemačkog zakona.

Nadalje, deklasificirani zapisi pokazuju da su Bush i njegovi suradnici, među kojima su E. Roland Harriman, mlađi brat američke ikone W. Averella Harrimana, i George Herbert Walker, pradjed predsjednika Busha po majci, nastavili svoje poslove s njemačkim industrijalcem i gotovo godinu dana nakon što je SAD ušao u rat.”

Dok je tvrtki Prescotta Busha, točnije Union Banking Corporation, zaplijenjena imovina 1942. godine prema Zakonu o trgovini s neprijateljem, djed Georgea W. Busha nikada nije bio procesuiran zbog svojih poslovnih odnosa s nacističkom Njemačkom.

“Godine 1952. je Prescott Bush izabran u američki Senat, no u tisku se nije spominjala njegova povezanost s nacističkom Njemačkom, koja je bila učinkovito prikrivena.

Nema zapisa o bilo kakvom izvještavanju američkih medija o vezi Busha i nacista, tijekom bilo koje političke kampanje koju su vodili George Herbert Walker Bush, Jeb Bush ili George W. Bush, s izuzetkom kratkog spominjanja u nepovezanoj priči  'Sarasota Herald Tribuna' u studenom 2000. godine, i kratak, ali netočan izvještaj u 'The Boston Globeu' 2001.”  (John Buchanan) 

Sve do napada na Pearl Harbor, u prosincu 1941. godine, Wall Street je aktivno trgovao s nacističkom Njemačkom. Čak i nakon što su SAD ušle u rat, od 1941. do 1945. godine, utvrđeno je kako Standard Oil "trguje s neprijateljem", ali posrednim putem. Oni su opskrbljivali naftom nacističku Njemačku preko takozvanih “neutralnih zemalja”, poput Venezuele i Argentine.

Značaj ovakve opskrbe naftom isto se ne može precijeniti. Bez nafte, koju je osiguravao Standard Oil iz New Jerseya (u vlasništvu Johna D. Rockefellera i suradnika), nacistička Njemačka ne bi imala resursa za pokretanje operacije Barbarossa, invazije na Sovjetski Savez. Pauwels piše:

“Drugi svjetski rat naširoko se slavi kao 'križarski rat' u kojem su se SAD bezrezervno borile na strani demokracije, slobode i pravde, a protiv diktature. Međutim, istina je puno složenija. Dok su Sjedinjene Države imale ključnu ulogu u oslobađanju zapadne Europe u lipnju 1944. godine, postojala je značajna razina korporativne suradnje s nacističkom Njemačkom.”

Standard Oil iz New Jerseya - današnji Exxon - razvio je bliske veze s njemačkim trustom IG Farben. Do ranih 1930-ih godina su elitisti iz dvadesetak najvećih američkih korporacija imali svoju njemačku vezu,  uključujući ovdje samo neke: Du Pont, Union Carbide, Westinghouse, General Electric, Gillette, Goodrich, Singer, Eastman Kodak, Coca-Colu, IBM, ITT....

Konačno, također su i mnoge američke odvjetničke tvrtke, investicijske tvrtke i banke, bile duboko uključene u američku investicijsku ofenzivu u Njemačkoj, među njima su bile: renomirana odvjetnička tvrtka s Wall Streeta, Sullivan & Cromwell, te banke J. P. Morgan i Dillon, Read and Company, kao i Union Bank of New York, u vlasništvu Brown Brothers & Harriman.

Drugi svjetski rat se pamti kao najveći pokolj u ljudskoj povijesti. No, kako bismo odgovorili na pitanje "odgovornosti za rat", prvo se moramo pozabaviti ovim ključnim upitima:

Tko je omogućio dolazak nacista na vlast?

Tko ih je i zašto potjerao na put globalne katastrofe?

Prijeratna povijest Njemačke otkriva kako je temelj za "nužne" politike postavljen usred financijskog kaosa koji je nastupio nakon Prvog svjetskog rata. Ključne strukture, koje su diktirale poslijeratnu ekonomsku strategiju Zapada, bile su nitko drugi nego središnje financijske institucije Velike Britanije i Sjedinjenih Država - Bank of England i Sustav federalnih rezervi (FED) - zajedno s međusobno povezanim i međusobno ovisnim financijskim i industrijskim subjektima. Te su institucije imale za cilj (točnije: još uvijek imaju za cilj) osigurati apsolutnu kontrolu nad njemačkim financijskim i industrijskim sustavom, čime bi  utjecale na političku dinamiku u cijeloj srednjoj Europi.

Provedba ove strategije se odvijala u nekoliko različitih faza:

   - Od 1919. do 1924. godine: Ovo razdoblje je bilo posvećeno postavljanju temelja za značajna američka financijska ulaganja u njemačko gospodarstvo. Cilj je bio integrirati Njemačku u globalnu financijsku mrežu, pripremajući buduću manipulaciju;

   - Od 1924. do 1929. godine: Tijekom ovih godina je okončana kontrola nad njemačkom financijskom infrastrukturom, dok je istovremeno pružana financijska potpora nacističkom pokretu u nastajanju, ili “nacionalsocijalizmu”. Ova potpora bila dio šire strategije destabilizacije i prestrojavanja njemačke političke snage i moći; 

   - Od 1929. do 1933. godine: Ova je faza uključivala orkestriranje i intenziviranje duboke financijske i gospodarske krize, čiji je osnovni cilj bio utrti put nacističkom preuzimanju vlasti. Velika depresija, koja je započela slomom Wall Streeta 1929. godine, odigrala je ključnu ulogu u ovoj strategiji, stvarajući uvjete zrele za političke preokrete; 

   - Od 1933. do 1939. godine: Nakon što su nacisti došli na vlast, uslijedila je financijska suradnja s Hitlerovom vladom. To je uključivalo potporu njemačkoj ekspanzionističkoj vanjskoj politici, koja je bila usmjerena prema pripremi i konačnom pokretanju još jednog svjetskog rata. U tom su razdoblju zapadne banke i korporacije davale zajmove, tehnološko znanje i industrijsku potporu nacističkom režimu, omogućujući njegovo agresivno ponovno naoružavanje i teritorijalno širenje.

Početna faza prodora američkog kapitala u Europu je bila olakšana zbog ratnih dugova iz Prvog svjetskog rata, te međusobno povezanim pitanjem njemačkih reparacija. Nakon službenog ulaska Sjedinjenih Država u rat - zajmovi u iznosu od 8,8 milijardi dolara su odobreni saveznicima - uglavnom Velikoj Britaniji i Francuskoj. Do kraja sukoba, uključujući dodatne zajmove (od 1919. do 1921. godine) jest ukupni ratni dug sukoba, u koji je Njemačka uvučena britanskom manipulacijom, eskalirao na preko 11 milijardi dolara.

Kako bi riješile ovu rastuću financijsku krizu, države vjerovnice su nastojale nametnuti stroge reparacije od Njemačke. Ovaj je pristup bio nužan zbog bijega njemačkog kapitala u inozemstvo i odbijanja građana da plaćaju poreze, što je dovelo do deficita državnog proračuna, kojim se moglo upravljati jedino masovnim tiskanjem njemačkih maraka bez pokrića.

Ova ekonomska politika je rezultirala katastrofalnom hiperinflacijom 1923. godine, gdje je jedan američki dolar bio ekvivalentan iznosu od 4,2 trilijuna njemačkih maraka. Njemački industrijalci su se otvoreno opirali reparacijama, pridonoseći "rurskoj krizi", koja je dovela do francusko-belgijske okupacije Ruhra, u siječnju 1923. godine. 

Anglo-američke vladajuće klase su čekale na svoj moment, dopuštajući Francuskoj neka se uplete u ono što su oni smatrali uzaludnim pothvatom, gdje je pokazala svoju nesposobnost riješiti pitanje odštete. Kao što je artikulirao američki državni tajnik, Charles Evans Hughes: "...bilo je potrebno sačekati da Europa sazrije kako bi prihvatila američki prijedlog."

Sljedeća faza strategije je izgrađena unutar granica “J.P. Morgan & Co.”, pod vodstvom Montagu Normana, guvernera Banke Engleske. Ključna osoba u ovoj inicijativi je bio Hjalmar Schacht iz Dresdner banke - koji je po nalogu Johna Fostera Dullesa (kasnije je bio državni tajnik pod predsjednikom Eisenhowerom) i Wilsonov pravni savjetnik na Pariškoj mirovnoj konferenciji -  predstavio svoje ideje u ožujku 1922. godine. Dulles je proslijedio ovaj prijedlog glavnom povjereniku J. P. Morgana i koji je, u dogovoru s Normanom, podržao Schachtov prijedlog. 

Do prosinca 1923. godine je Schacht imenovan upraviteljem Reichsbanke, učinkovito povezujući anglo-američki i njemački financijski svijet.

U ljeto 1924. godine je “Dawesov plan”, nazvan po glavnom arhitektu plana i američkom bankaru Charlesu G. Dawesu, ratificiran na Londonskoj konferenciji. Predložilo se prepoloviti reparacije i rješavanje načina na koje će se one financirati. Ono što jest ključno - cilj je bio stvoriti uvjete pogodne za američka ulaganja, putem stabilizacije njemačke marke. To je djelomično i  postignuto značajnim zajmom od 200 milijuna dolara Njemačkoj, od čega je polovicu na sebe preuzeo J.P. Morgan.

Prema tom planu, anglo-američke banke ne samo da su kontrolirale isplatu njemačkih reparacija, već su također stekle značajan utjecaj na njemački proračun, monetarnu cirkulaciju i kreditni sustav.

Do kolovoza 1924. godine je staru njemačku marku zamijenila nova, stabilizirana valuta, postavljajući pozornicu za ono što je istraživač G.D. Preparta opisao kao: "najslikovitija ekonomska pomoć u povijesti, praćena najgorčom žetvom u svjetskoj povijesti....nezaustavljiva bujica američke krvi izlila se u financijske vene Njemačke.”

Posljedice su bile brze i duboke.

Prvo: postavka je stvorila ono što je nazvano "apsurdnim Weimarskim krugom". Zlato, koje je Njemačka platila kao nepravedno nametnutu ratnu odštetu je prodano, založeno, te je na kraju nestalo u američkom gospodarstvu. To zlato je zatim poslano natrag u Njemačku kao dio plana "pomoći", i odatle je odlazilo u Englesku i Francusku, koje su ga potom koristile za podmirenje svojih ratnih dugova prema Sjedinjenim Državama. Ovaj ciklus, s kamatama, zatim je opet vraćen u Njemačku - i tako je stvoren scenarij vječnog duga. Dakle, Njemačka je živjela na posuđenom vremenu, te je bilo potpuno očito kako bi svako povlačenje kredita Wall Streeta ubrzalo potpuni bankrot.

Drugo: iako su zajmovi navodno bili dani kako bi se osiguralo plaćanje odštete, oni su u stvarnosti poticali obnovu njemačkih vojno-industrijskih kapaciteta. Nijemci su zajmove kompenzirali udjelima u poduzećima, što je omogućilo američkom kapitalu  duboki prodor u njemačko gospodarstvo.

Između 1924. i 1929. godine su strana ulaganja u njemačku industriju iznosila gotovo 63 milijarde zlatnih maraka, od čega 30 milijardi iz zajmova, dok su reparacije iznosile 10 milijardi maraka. Ogromnih 70% tih sredstava potječe od američkih bankara, i velikim dijelom tih sredstava upravlja J.P. Morgan. Kao posljedica toga, do 1929. godine se njemačka industrija popela na drugo mjesto u svijetu, iako je uglavnom bila pod kontrolom vodećih američkih financijsko-industrijskih konglomerata.

“Interessen-Gemeinschaft Farbenindustrie” (IG Farben), glavni dobavljač njemačkog ratnog stroja je isfinancirao 45% Hitlerove izborne kampanje 1930. godine, budući da je bio pod utjecajem Rockefellerovog “Standard Oila”.

J. P. Morgan je preko “General Electrica” kontrolirao njemačku radio i električnu industriju, putem udjela u AEG-u i Siemensu (do 1933. godine je posjedovao 30% dionica AEG-a). Preko telekomunikacijske tvrtke ITT su kontrolirali 40% njemačke telefonske mreže. Nadalje, posjedovali su 30% udjela kod proizvođača zrakoplova “Focke-Wulf”.

General Motors, pod obitelji DuPont, preuzeo je kontrolu nad Opelom.

Henry Ford je imao kompletan 100% udio u “Volkswagenu”.

1926. godine je, uz financijsku pomoć Rockefellerovog “Dillon, Reed & Co.”, u Njemačkoj stvoren drugi najveći industrijski koncern, nakon IG Farbena. To je bio metalurški monopol i koncern “Vereinigte Stahlwerke” (Steel Trust), koji je uključivao:  Thyssen, Flick, Wolff, Fegler, (između ostalih).

Ova američka suradnja s njemačkim vojno-industrijskim kompleksom je bila toliko opsežna, te su do 1933. godine, ključni sektori njemačke industrije i velike banke poput Deutsche Bank, Dresdner Bank i Danat-Bank bili efektivno pod kontrolom američkog financijskog kapitala. Ova ekonomska dominacija bila je usporedna s političkim manevrima za jačanje nacističke stranke, koja je smatrana instrumentom anglo-američkih geopolitičkih strategija. Kao što je primijetio bivši njemački kancelar Heinrich Brüning, u svojim memoarima: Adolf Hitler je od 1923. godine primao znatna sredstva iz stranih izvora, koja su se usmjeravala kroz banke u Švicarskoj i Švedskoj.

Štoviše, 1922. godine se u Münchenu dogodio značajan susret između Hitlera i kapetana Trumana Smitha, američkog vojnog atašea u Njemačkoj. Smith je nakon toga napisao detaljno izvješće za svoje nadređene u Washingtonu, hvaleći Hitlerov potencijal. Putem Smithove mreže, Hitler je bio upoznat s njemačko-američkim biznismenom, Ernstom Franzom Sedgwickom Hanfstaenglom (studentom Harvarda), koji je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju Hitlerove političke ličnosti. On mu je istodobno pružio znatnu financijsku podršku i povezao ga s utjecajnim osobama u britanskom establišmentu.

Dok je Hitler bio politički dotjerivan, njegova je nacistička stranka ostajala poprilično marginalna u Weimarskoj Republici, sve do velike financijske krize 1929. godine. Ovu su krizu ubrzale radnje Federalnih rezervi, koje su dovele (izazvale) krah Wall Streeta, i tako započeli početak treće faze anglo-američke financijske strategije prema Njemačkoj.

Federalne rezerve i J. P. Morgan su prestali davati zajmove Njemačkoj, te su na taj način izazvali bankarsku krizu i ekonomsku depresiju u srednjoj Europi. U rujnu 1931. godine, englesko napuštanje zlatnog standarda je dodatno razbilo međunarodni platni sustav, potpuno prekinuvši njemački pristup međunarodnim financijama.

Međutim, nacistička je stranka doživjela financijsko "čudo" u rujnu 1930. godine - kada si je osigurala 6,4 milijuna glasova i kada je došla na drugo mjesto na izborima za Reichstag, i to zahvaljujući značajnim donacijama Thyssena, IG Farbena i industrijalca Emila Kirdorfa, koji je bio vjerni Hitlerov pristaša. Ovaj priljev sredstava iz domaćih i stranih izvora je narastao nakon izbora.

Hjalmar Schacht je postao središnja figura, koja je povezivala njemačke industrijalce sa stranim financijerima, u tom razdoblju.

Dakle, kako je već spomenuto gore, 04. siječnja 1932. godine je održan ključni sastanak na kojem su sudjelovali: britanski financijer Montagu Norman, Adolf Hitler i Franz von Papen. Na ovom je sastanku postignut sporazum o financiranju Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (NSDAP). Ovo tajno okupljanje također je uključivalo američke političare i braću Dulles. Godinu dana kasnije, 14. siječnja 1933. godine, dogodio se još jedan značajan sastanak s Hitlerom, njemačkim financijerom barunom Kurtom von Schroederom, kancelarom Franzom von Papenom i Hitlerovim gospodarskim savjetnikom Wilhelmom Kepplerom, gdje su u potpunosti podržali Hitlerov program i tako priprili pozornicu za njegov uspon na vlast. 30. siječnja 1933. godine je Hitler imenovan kancelarom, čime je započela četvrta faza anglo-američke strategije.

Anglo-američke vladajuće elite su poprilično simpatizirale novu nacističku vladu u Njemačkoj. Kada je Hitler proglasio prekid plaćanja odštete, što bi utjecalo na plaćanje ratnih dugova, niti Britanija niti Francuska nisu tražile daljnju otplatu. Štoviše, nakon posjeta Hjalmara Schachta Sjedinjenim Državama, u svibnju 1933. godine, kada je on ponovno imenovan šefom Reichsbanke, te nakon sastanaka s predsjednikom Rooseveltom i bankarima s Wall Streeta, Njemačkoj su odobreni novi i dodatni američki zajmovi u iznosu od 1 milijarde dolara.

U lipnju, tijekom Schachtova posjeta Londonu i njegovih razgovora s Montagu Normanom, osigurani su pregovori za dodatni britanski zajam od 2 milijarde dolara, te je zatraženo smanjenje, ili čak i prekid plaćanja postojećih zajmova. Ova financijska potpora bila je nešto što nacisti nisu mogli postići pod prethodnom vladom. U ljeto 1934. godine je Britanija potpisala anglo-njemački sporazum o prijenosu, učvrstivši još jedan od temelja britanske politike prema Trećem Reichu, čime je Njemačka postala glavnim trgovačkim partnerom Engleske, sve do kasnih 1930-ih godina.

Banka Schroeder se pojavila kao glavni financijski kanal Njemačke u Ujedinjenom Kraljevstvu, a 1936. godine je njena njujorška podružnica sklopila je savez s Rockefellerima, kako bi se osnovala "Schroeder, Rockefeller & Co." - investicijska banka, koju je 'Time Magazine' opisao kao "osovinu ekonomske propagande Berlin-Rim.”

Hitler je otvoreno priznao kako je njegov četverogodišnji plan bio zasnovan na stranim financijskim zajmovima, što ga nije nimalo zabrinulo. U kolovozu 1934. godine je Standard Oil, u vlasništvu Rockefellera, stekao 730.000 hektara zemlje u Njemačkoj, i tamo su uspostavili rafinerije nafte kojima su opskrbljivale nacistički režim. Istodobno, Njemačka je tajno uvozila naprednu opremu za proizvodnju zrakoplova iz SAD-a, pokrećući time proizvodnju njemačkih zrakoplova.

Njemačka je imala koristi od brojnih vojnih patenata američkih tvrtki, kao što su: Pratt & Whitney, Douglas i Curtis Wright. Američka tehnologija bila je ključna u razvoju aviona "Junkers-87". Do 1941. godine, usred Drugog svjetskog rata, američka ulaganja u Njemačku dosezala su 475 milijuna dolara, uz značajan doprinos: Standard Oila (120 milijuna dolara), General Motorsa (35 milijuna dolara), ITT-a (30 milijuna dolara) i Forda (17,5 milijuna dolara).

Intimna financijska i gospodarska suradnja između anglo-američkih i nacističkih poslovnih krugova je postavila pozornicu za politiku popuštanja, koja je u konačnici i dovela do Drugog svjetskog rata.

Posljednjih desetljeća su nam svjetske financijske elite ponudile modernu paralelu s Velikom depresijom iz 2008. godine, pozicionirajući svijet za tranziciju prema “Novom svjetskom poretku”.

Danas vidimo kako ekonomske poluge - kroz dug, ulaganja i kontrolu nad resursima - oblikuje, ne samo nacionalne politike,  nego i sve međunarodne odnose.

Korištenje ekonomskih sankcija ili uskraćivanje financijske pomoći se može usporediti sa strateškim povlačenjem zajmova, koje je davno destabiliziralo Weimarsku Njemačku, pokazujući način na koji financijska moć može biti izvrsnim alatom za geopolitičko manevriranje.

Štoviše, uspon tehnoloških divova i njihov utjecaj na informacije i politički diskurs - odražava istu kontrolu koju su industrijski i bankarski magnati iz prošlosti također vršili nad medijima i javnim mnijenjem.

Lekcije iz povijesti su više nego jasne: ekonomske manipulacije mogu potaknuti politički ekstremizam i izazvati rat, baš kao što se to dogodilo i prije gotovo jednog stoljeća. Danas, dok svjedočimo ispreplitanju ekonomske moći s političkom moći, od manipulacija izborima, preko korištenja osobnih podataka, do strateške upotrebe ekonomskih politika za utjecaj na strane vlade, moramo ostati kritički svjesni i neprekidno oprezni (ne strah i panika, nego znanje). Sjeme autoritarizma može niknuti iz ekonomskog očaja ili manipulacija i zato su budnost, transparentnost i demokratska kontrola financijske moći ključne za to da se ne ponove povijesna najmračnija razdoblja.

Priča o financijama i fašizmu nije samo relikt prošlosti - to jest živa priča i upozorenje za naše vrijeme.

Hvala na čitanju.