Talkin' Bout a Revolution

Pogledajte bilo koji vestern ili mafijaški film. Zlikovci obično posjeduju cijeli grad, ili u boljem slučaju: povremeno dolaze u grad napraviti nekakvi cirkus. Iako brojčano nadmašuju zlikovce (ponekad sto, ponekad tisuću prema jednom), stanovnici grada uvijek gube, neki čak postaju suradnici zlikovaca. Negdje bi se mogao pronaći poneki neukusni, ali obično neuspjeli pokušaj gdje se negativcima javno u lice istrese istina. No, većinom su ti pokušaji poprilično neuvjerljivi, bilo onima koji su se potrudili, još i više promatračima, kojima je više u interesu morbidna zabava nego pravda. Rezultati su obično brutalni, isto koliko i neizbježni,  promatrači bježe na sve strane. U vakuumu, pred kraj prvog čina, na scenu iskorači usamljeni junak. Očito je i on brojčano nadjačan, što danas pretenciozno nazivamo “scenarijem asimetričnog ratovanja”. Očito mu je potreban određeni stupanj lukavstva kako bi preživio prvi dan, proučio situaciju i vidio tko kome daje novac ispod stola. Odavde nastaje nešto nalik na strategiju. Ipak, strategija je druga violina u odnosu na akciju, lisice postaju užasno precijenjene (obično od strane drugih lisica). Prije ili kasnije, vidimo odijelo lisice na podu, kao i lava koji izlazi s kontra projekcijom brutalnosti. Od ovog trenutka i samo ovog trenutka, dolazimo do točke kada promjena postaje moguća, gdje promjena uključuje aktiviranje istog potencijala u samim stanovnicima, kao i organizirani otpor. Naš je heroj prešao Rubikon, riskirao je veliku štetu po sebe, mogao je nanijeti i veliku  štetu drugim stanovnicima. Zaplet se dovršava kritičnom masom manjih protagonista koji se identificiraju s herojem, prelaze svoj osobni Rubikon i nose nas na krilima pobjede, sve zajedno do finala. Istini za volju, kraj je daleko od sigurnog. U stvarnosti, pa čak niti u američkim iteracijama žanrova, dobri dečki ne pobjeđuju uvijek. Ono što je sigurno jest da dobri dečki uvijek gube, jer se potencijal pobjede krije u trenutku brutalne kontra projekcije. Ne postoji način na koji bi se nasilje zaobišlo.

Razlog zašto takva višegodišnja drama ima odjeka kod publike nije žudnja za bijegom u fantaziju nemogućeg. Superheroji se bore protiv superzlikovaca, razlika u moći se smanjuje, drama se ne smanjuje niti za sekundu. Ne. Razlog zašto ovo odjekuje kod publike jest taj što projiciraju psihološke i političke istine iz stvarnog svijeta, unutar prave drame. Samo u satiričnoj komediji, kukavica slučajno pobijedi na kraju dana. Svatko stoji pred svojim osobnim Rubikonom, a dobri dečki nikada ne pobjeđuju.

Otvaram ovo poglavlje, ne zbog provokacije nasilja. Uzmite ili ostavite, od volje vam. Moja provokacija jest suočavanje s nečim potencijalno mnogo nasilnijim, odnosno uvidom u gorke istine iz stvarnoga svijeta. Ukoliko neki film nije dovoljno uvjerljiv prozor u dinamiku ljudskog ponašanja između sukobljenih stvarnosti (iako u ovoj prilici svakako jest), film je prozor u ljudske čežnje, koje pokreću ove sukobljene stvarnosti između suprotstavljenih ideologija, ili skupina. Ova čežnja u svakome od nas pronalazi odraz u stvarnom svijetu bihevioralnih stvarnosti, sviđalo se to nama ili ne.

Još uvijek niste uvjereni? Probajmo prokopati pomalo po povijesnim zapisima. Francuska revolucija, ruska revolucija/e, američka nastojanja za neovisnošću i njena revolucija, abolicionistički pokreti na nasilnom Haitiju (ako vam se sviđa priča u knjizi o  egzodusu, bio bi to Faraon protiv deset pošasti). Borbe za građanska prava, borbe protiv apartheida sve do kraja prošlog stoljeća (svakako postoji aparthejd i danas). Čak niti navodni pacifistički miljenici liberalne revizionističke povijesti ipak nisu bili toliko liberalni, koliko nam se žele prikazati. Gandhijevi sljedbenici su ojačali, nakom puno primljenih udaraca. Mnogi su dali koliko su mogli, vjerojatno boreći se protiv vjetrenjača. Mandela je vodio domaći teroristički dodatak ANC-u, svoju je borbu okrunio pobjedom, tek nakon što je sve platio desetljećima zatvora. Kršćani su premostili jaz od tri stoljeća, do Konstantinove zaštite, tako što su prvo natjerali ljude neka se zapitaju zašto su bili tako stoički spremni suočiti se sa smrću. Popis se danas nastavlja u džunglama Myanmara, ulicama Perua, konc-logoru na otvorenom Gaze, i ostalim brutalnim situacijama. Velika politička borba, u asimetričnim uvjetima, protiv vladajuće sile zahtijeva spremnost na nanošenje štete i podnošenje žrtve,  istovremeno i gotovo uvijek, vrlo brutalno. Čak i u današnjoj kulturi, žrtve moraju biti spremne zaprimiti udarce kako bi pobijedili; pa, onda, što je udarac jači i veći, to bolje. Nema razlike jesu li oni drugi lijevi, desni, crni, bijeli, na strani anđela, na strani demona. Nevažno je. Marx se učinio prognanikom, baš kao i Dalaj Lama. Hitler je proveo neko vrijeme u zatvoru; kao i Staljin. Mandela. Kao i mnogi drugi, uostalom. Kao i Assange. Mnogi pobunjenici izgube sav svoj kapital i imovinu, prijatelje, ugled, stvarni danak koji se mora platiti kako bi se moguće ostvarilo ono za što se bori. Moraš biti spreman za moguću štetu i zaista možeš biti gadno oštećen! Moraš biti spreman na preuzimanje velikih osobnih rizika! Sve to bačeno u životnu realnost  ljudskog djelovanja. Negdje u svoj toj zbrci nalazi se i ekonomija: univerzalni obrazac mikro i makro razapinjanja, gotovo uvijek sigurnog raspeća prije raja, možda samo malo podnošljivijeg pakla. Uvijek je tako bilo i tako će uvijek biti. Ako sami ne prihvatite  ove jednostavne činjenice, vjerojatno će vam ih protivnik nametnuti; nemoguće ih je izbjeći. Jedna strana uvijek mora platiti cijenu. Vi ili oni. A dobri momci nikada ne pobjeđuju.

Ipak, nešto se jako neobično dogodilo u 21. stoljeću. Odjednom imamo mase ljudi diljem cijelog svijeta koje iskreno vjeruju kako im je ukradena njihova sekularna božanska demokracija, kako su im izbori pokradeni. Nebitno je jesu li izbori pokradeni. Obično jesu, ali kako bih ja to trebala znati? U jednom kutku, među plavim kovčezima, čuči luda lutka koja njuši skalp, dok je u drugom kutu pripadnik vrste homo aurantiacus sapiens, koji je doslovno odigrao petu rundu u hrvačkoj maniji. Možda nije niti važno tko je pobijednik. Ono što jest bitno - mnogi deseci milijuna ljudi vjeruju kako su im izbori ukradeni. Što su onda učinili protiv takvog državnog udara, koji je Toranj napravio protiv njih? Ništa! Progutali su gorku pilulu, malo se požalili uokolo; te sada hodaju uokolo kao kastrirani mjesečari, čekajući još jedan izborni ciklus, u koji nemaju nikakvog razloga vjerovati više nego u prethodni. Samo, zašto su izašli pokunjeni, cvileći? Nitko ne može tvrditi kako je to učinio da bi sačuvao samo tkanje svoje zemlje. Potrgana tkanina bi bila nekakva njihova pritužba, u prvom stupnju. Oni možda misle kako bi konkretna akcija, kojom bi objavili javno ovu krađu, mogla rezultirati neredima na ulicama. Nije baš da se prije neredi nisu odvijali, zbog drugih tema, na otvorenom, izvan Lidla ili Spara. Ne. Tragičan odgovor je u tome što su demoralizirani zbog previše propagande i dvoumljenja. Njihova je demokracija mrtva, ali oni će joj svejedno nekako željeti sačuvati život. Jer, demokracija je demokracija i kada je nema, kako to ne znate? Samo neki preostali domaći teroristi i desničarski luđaci ubijaju duhove i nastoje oživjeti leševe, nasiljem nad mrtvima. Možda se tako te jadne duše navode neka povjeruju kada pobrkaju nominalno s bitnim. Takav je apsurd vremena u kojem živimo, kada je film stvarniji od onoga što si dopuštamo vidjeti - ono što je mrtvo jest mrtvo, samo izreći kako je živo ne pomaže. 

Možda možemo reći kako smo postali malo previše civilizirani, za razliku od onih razularenih Brazilaca. No, dolje, južnije od samog juga gledamo identičnu otvorenu dramu u političkom teatru, možda mrvicu civiliziraniju. Milijuni ljudi su uvjereni kako su im svugdje izbori pokradeni. Milijuni počinju razmišljati o akciji. Ipak, tko je od njih voljan prijeći Rubikon, prelaskom kojega bi mogao promijeniti sudbinu jedne zemlje, donijeti istinu u svoj svijet i doživjeti ostvarenje onoga za što vjeruju da je demokracija. Budimo potpuno iskreni, sjeverna kontinentalna carstva su još uvijek jedna jača zemlja. Toliko o ljevičarskoj dekolonizaciji!

Sada nas to dovodi do Kovida i mog izazova onima koji su kofol na mojoj strani: protivnicima blokada, anti-maskerima, anti-vakserima, disidentima koji su protiv terapeutske države, čiju kulturu i ambiciju uistinu niti ne razumiju.

Dio problema laži u pogrešno postavljenoj vjeri u snagu podataka i riječi (koje su onda ispisane na mnogim stranicama zakona), kao da rješavanje zagonetke pravnog pozitivizma i znanstvenih činjenica automatski djeluje svugdje u svijetu i nigdje u svijetu. . Sigurna je ideja, kako bi to bilo u stilu boomera, kako ozbiljan sukob predstavlja srednjoškolsko debatno natjecanje, gdje bolji argument pobjeđuje, i promjena pristiže, baš poput osvojenog trofeja u vašim rukama. Nasuprot takvoj naivnosti, još početkom 2020. godine stoji hipotezu gdje se tvrdi kako moćnici, niti njihovi poslušnici i plaćenici, nikada neće mariti za superiornu interpretaciju znanosti, izrečenu od strane doktora disidenta, ili superiorniju pravnu egzegezu odvjetnika disidenta. Cijela afera nikada nije bila oko toga tko je u pravu, kao što se nikada nije radilo o nikakvom virusu. Uvijek iznova, ponovo i ponovo, moja se hipoteza pokazivala istinitom. To ne znači kako je tamo predloženo bilo kakvo laganje, ili potpuno izbjegavanje znanosti, čak niti ni samih zakona. Ne. Činjenica je, jednostavno, protivnik nije motiviran za istinu; javnost očarana pjevuši melodije starih, sto puta ispjevanih, pjesama. Lažni konzervativci bi sigurno rekli kako činjenice ne mare za vaše osjećaje. Pa, pogodite što, dragi čitatelju. Osjećaji ne mare niti za vaše činjenice, dok same činjenice (znanstvene ili pravne), također ne potiču ljude na prijelaz svog osobnog Rubikona. Nikada se to nije dogodilo, niti će se to ikada dogoditi. Ljudski osjećajni "sociometri" će prvo slijediti neposredne imperative osobnog interesa, mrkve i štapa vezanog za osobni ugled, društvene uključenosti (nikako ne i isključenosti), očuvanja sredstava za život unutar svih ograničenja koja su im postavili titani iznad njih. Osim toga, oni će slijediti viziju koja im je dana, koju oni nisu sami smislili, još i gore, nisu je ni izabrali. Važno je kako stiže s mjesta koje projicira spremnost da ono što žele postane zaista stvarno u današnjem svijetu, kao i da se kazne oni koji im se usprotive. Moraju se bojati onoga što su moćni spremni učiniti suparničkoj sili, iako je to jednako onome što moć svakodnevno provodi. Nakon ispunjenja ovih kriterija, oni odabiru poznatu i lakšu melodiju, koja im je ponuđena na tacni. 

Upravo tako se i dogodilo. Moćnici su rekla ljudima kako su im životi u velikoj opasnosti (zahvaljujući virusu, koji skače iz svakog ulaza), svaki je disidentski čin učinio ubojicama baka i sebičnjacima....dok su ovi uzvratili imenujući najgori zločin od svih, biti  “desničar”, ili “teoretičar zavjere”. Točnije, poslovi su im gotovo ugašeni, njihovim je tvrtkama naređeno neka se zatvore, njihovo kretanje je učinkovito zatvoreno, njihovi domovi su ontološki pretvoreni u privatizirane zatvore...sve za profit koje su isplaćivali sami zatvorenici.  Vlasti i njihove jedinice za poticanje itekako dobro razumiju što motivira ljude. Oni bi prigodno i zlobno primijenili nekakvi atentat na karakter, sve upakirano u nekakvi zakon, uobičajeni društveni izolacionizam, oduzimanje financijskih resursa i ostale imovine; naravno, uvijek otvorena primjena fizičkog nasilja protiv svojih protivnika. Učinili bi sve ovo i još gore, i nitko od njih ne bi niti trepnuo, ili možda izgubio neku sekundu odmora i mirnog sna. Uobičajeno sada već, oni i ja imamo potpuno suprotne političke i moralne "osjećaje"; oni i ja dijelimo isti morbidni uvid kako bi establišment mogao otpremiti disidentske intelektualce u logore, kada bi do toga došlo. No, sve što bi ti znanstveni disidenti, liječnici i odvjetnici učinili, kada bi ih se tjeralo prema logorima, bilo bi izgovaranje stalno iste mantre: “ali, samo još pogledajte ovaj grafikon (ili ovu klauzulu zakona). Ovo nije fer. Budite dobri momci, kao što sam ja. Svi možemo oprostiti jedni drugima i krenuti dalje u našu liberalnu utopiju”. Doista jadno! Zaista ne znam odakle im ta bizarna ideja kako neki uglađeni, poluautistični gospodin znanstvenik, pobjeđuje u ideološkom ratu. Oni sigurno nisu imali dobre lekcije iz povijesti općenito, ili iz vlastitih iskustava  prethodne tri godine. Mogu samo zaključiti kako su internalizirali okvir koji protivnici žele neka ovi zauzmu, kako ga protivnik sam ne bi zauzeo. Možda potajno ipak žele neka njihovi protivnici pobijede, zbog straha od rizika uključenih u prelazak njihovog osobnog Rubikona. Možda se nadaju kako će ih establišment nagraditi kada isprave svoje činjenice, kada establišment odluči izvući malo više od konačnog iznošenja pažljivo utvrđene istine (iz razloga upravljanja pričom i ugodnog slijetanja). Tu započinju velike racionalizacije još većih kompromisa. Neće znati gdje kompromis započinje, niti gdje prestaje. Ali, ona 2019. godina je mjesto na koje se više nikada ne možemo vratiti.

Proširimo li se do teme o uzaludnom trudu, dio arhitekture poraza jest pretpostavljena moć znanosti i zakona. Drugi dio jest  pretpostavljena moć tweeta, YouTube videa, ostalih info-platformi. Podmukla priroda društvenih medija jest u davanju taman dovoljnog osjećaja stvarnosti i zajednice, kako bi se osjećali dovoljno stvarnima; taman onoliko dovoljno borbe koja nagradi ratnika s tipkovnicom katarzičnim afektivnim pražnjenjem. Ipak, sami po sebi društveni mediji su igra uloga s pravim imenima. Mogli biste biti najoštriji stari lijevi, novi desničar, libertarijanski meme lord na twitteru, koji "omjerava" Jordana Petersona i njegove neopaganske gluposti o jastogu na sto milijuna sljedbenika. Mogli biste biti karikaturist satiričar, poput britve koji crta vješala pod tamnim nebom i na krševitoj, gruboj pozadini nemilosrdne prirode, uz “Hvala što ste nam napravili cjepivo." Napravili su nam 'ljuljačku za igru'. Možemo govoriti o Nürnbergu 2.0 jedan dan; onda drugi dan odbijati isto, pisati protiv svojih protivnika kao da su previše zločesti i nedostojni. Možete cirkulirati svoje duboke političke analize, ili otkrića Matta Hancocka i Downing Streeta, napadati voditelja koji "ispoljava novu varijantu", zbog čiste manipulacije strahom i zbog odvraćanja pažnje.  Možete puštati svoj stoti video praznih bolničkih hodnika i rasplesanih medicinskih sestara u bolnicama (za koje se govorilo svakodnevno kako su prpune). Ništa od ovoga neće biti nimalo važno, jer moćnici jako dobro znaju kako se sve ovo, u konačnici, svodi na treptanje boja na ekranu, točnije jedinice i nule iz kutije. Kada podignete oči s ekrana i završite svoje digitalne masturbacije, date si pet i izađete na ulicu, mogli biste pretražiti svaki kutak i krševitu pukotinu na svijetu, i nikada nećete pronaći nikoga, kamoli nekoga tko ozbiljno razmišlja učiniti ono što se kune putem ekrana. Dakle, o čemu se radi u crtiću? Možete se pretvarati kako je odlazak Anthonyja Faucija u mirovinu nekakva pobjeda, kao da se nijedan osamdesetogodišnjak ne povlači u mirovinu zbog godina, sa dovoljno bogatstva, umrljane časti, kao da nitko prije njega nije posramljen. Isto je i za desetke drugih. Naši su pobijedili, jer je škotski premijer iznenada dao ostavku? Možda je ostavka novozelandske premijerke pobjeda? Vodstvo Novog Južnog Walesa odustaje? Ostavka glavnog ministra sjeverno-južnog teritorija je pobjeda? Čak jednog dana, možda i stari ofucani grešnik Schwab isto ode u mirovinu? Jel' bi bilo bolje kada bi ga zamijenio Anthony Blair u sljedećem, možda rebrendiranom WEF-u? Ali, svaka od ovih ostavki (kao i deseci manjih između njih), donijeti će vam nekakvu navodnu malu pobjedu, ili pretvoriti u pravi posao, sa šest-sedam znamenki u velikoj tvrtki, nekoj nevladinoj organizaciji ili think tanku.  Oni znaju kako ih nitko neće zaustaviti. I ti to znaš. Oni znaju kako je pravda prljava riječ u ovom liberalnom svijetu, te kako samo svi trebamo jedni druge lijepo zagrliti i nastaviti dalje, dok i sami ne postanemo istovjetna čudovišta. Smijali bi se gledajući kako neka superzvijezda, navodni disident društvenih medija, govori i misli drugačije, jer je navodno neko vrijeme bjesnio protiv njih, unutar jedinica i nula. Budimo realni. Bilo koja akcija na društvenim mrežama dobra je samo onoliko koliko je dobra povezanost s konkretnom organiziranom aktivnošću ljudi od krvi i mesa u stvarnom fizičkom svijetu. Ostalo je samo fantazija igrača, zapelog u postmodernom stanju, u kojem se simulakrumi zaista uzimaju kao stvarni. Opet, filmski likovi nam govore više o nama samima, nego o osobama iza naših avatara.

Isto je bilo i sa popuštanjem pandemijskih ograničenja. Pobjeda, ili njihovo povlačenje, što vi mislite? Ne toliko brzo. Udarci u ramena su većinom odrađeni, prijenos bogatstava je završen. Najveća pilot studija globalističkog nadzora i društvenog kreditiranja, završila je trčeći svoj počasni krug, sa sjajnim rezultatima. Establišment nije mogao niti sanjati o tolikoj poslušnosti, i toliko malom uvjeravanju. Zlikovci su odjahali iz grada sa svojim prepunim blagajnama. Ipak, uvijek će biti nekih pretučenih patetičnih duša, koje će govoriti kako su neprijatelji odstupnica. Dajte negativcima mali odmor. Odradili su neprekinute smjene, duge sate, te sada moraju procijeniti (prije nego što se vrate na posao) i pogledati na još jednu prijevaru, koju će provesti u svom životnom ciklusu, usput vas lišavajući još samo malo više slobode.

Sada se vraćam na početak; na poziv da se pomirimo s idejom kako smo izgubili i to loše, jer je disidentska strana bila previše otmjena, te nikada nismo niti imali šansu. Veličanje i fetišiziranje vrlina, pristup putem "finog" momka je bio (ne)namjeran čin mazohizma, upakiran pod krinkom uljudnosti, sofisticiranosti, nedostatka bilo kakvih statističkih podataka koji bi sugerirali da bi takav pristup mogao uspjeti....kamoli se preslikati na bilo koji autentični konzervativni model. Možete zalijepiti hrpu miševa i nazvati ih pametnom lisicom, a istovremeno spriječiti lava neka se uzdigne unutar disidentskog pokreta. Ali, to je još uvijek, na kraju, samo hrpa miševa. Oni će se razbježati pod pritiskom. Većina nije mogla niti izgovoriti ne za maskiranje; pogotovo kada bi ih gadno pogledali, ili najgore od svega: kada su ih nazivali pogrdnim imenima. Dakle, što učiniti kada je ovaj moment izgubljen?

Hajdemo pokušati upotrijebiti njihovo oružje protiv njih samih. Ovdje je samo rečenica iz svjetovnog, dostupnog spisa; namjerno odabranog iz navodne Opće deklaracije o ljudskim pravima. Prilično aktualno, obzirom na to koliko se često moćnici pozivaju na ovu deklaraciju, pa ju onda još i češće ignoriraju. 

“Budući kako je ovo ključno, ako čovjek ne bude prisiljen pribjeći, kao posljednjem utočištu, pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja, onda ljudska prava trebaju biti zaštićena vladavinom zakona.”

(Prevedno, njihovim jezikom: vladavina zakona sadržana u svim prirodnim pravima, svoj zemaljskoj pravdi, prema svima na svijetu jednako.....zato ih treba lomiti njihovim riječima, okrenuti ih protiv njih samih)

Bitno je još nešto spomenuti. Bili smo prisiljeni. Nismo bili od nikoga zaštićeni, niti prije upozoreni. Nismo se puno bunili, iako su neki uzalud pokušavali sakupiti dovoljan broj ljudi, i pokazali iskrenu volju da se makar istom zlobnom retorikom bore protiv opake retorike. Stoga se zapitajte, ako ikada bude sljedećeg puta, što vam je potrebno da ubijete dobrog unutarnjeg sebe i prijeđete svoj osobni Rubikon. Morate shvatiti kako se opozicija ne muči oko tog pitanja. Oni su nas isto odavna prekrižili.

Hvala na čitanju.