Bez ikakvog razloga?

Ovog mjeseca, prije 85 godina, 01. rujna 1939. godine, za vrijeme vladavine Reichscancelara Adolfa Hitlera, Njemačka je napala Poljsku. U sustavnoj kampanji zamagljivanja, poricanja i povijesnog revizionizma, saveznički pobjednici dosljedno su ignorirali istinu o događajima koji su doveli do ove invazije, uključujući stoljeće geopolitičkih napetosti, diplomatskih prepreka, etničkih sukoba, teritorijalnih sporova, osvetničkih odšteta i brzopletih prekrajanja granice bez obzira na sprječavanje budućih sukoba.

Zapadne povijesne knjige, oslanjajući se na pročišćene vladine dokumente, selektivne izvore i propagandu, izbrisale su značajne istine kako bi tvrdile da su razlozi za Drugi svjetski rat bili neizbježni. Ništa ne može biti dalje od istine - kao što je primijetio eminentni povjesničar ovog velikog sukoba David Irving: "Možda je ovaj rat bio još besmisleniji od Prvog svjetskog rata i sasvim sigurno ga je trebalo izbjeći."

U godinama nakon Prvog svjetskog rata, Njemačka je neizmjerno patila zbog kaznenih mjera nametnutih Versailleskim ugovorom. Britanska blokada, koja je trajala i nakon primirja, dovela je do raširene gladi i patnje za milijune Nijemaca. Ovo razdoblje neimaštine bilo je pojačano hiperinflacijom, koja je osakatila njemačko gospodarstvo, čineći potrepštine nedostupnima. Oštre reparacije, koje su zahtijevali saveznici je bilo nemoguće ispuniti, a njemački je narod platio cijenu. Francuska okupacija Ruhra, 1923. godine, dodatno je pogoršala situaciju, jer su francuske snage crpile njemačke izvore željeza i ugljena kako bi naplatile odštetu, tretirajući etničko njemačko stanovništvo s prezirom i brutalnošću.

Na istoku Njemačke situacija nije bila ništa manje strašna. Versajski ugovor odvojio je Istočnu Prusku i njemački grad Danzig od ostatka Njemačke, stvaranjem Poljskog koridora, strateškog kopnenog pojasa, koji je Poljskoj davao pristup Baltičkom moru. Ovaj potez ne samo da je izolirao njemačke zajednice, već je i posijao duboko nezadovoljstvo i etničke napetosti. U tim izoliranim regijama, u međuratnim godinama poljsko stanovništvo počinilo je zločine nad etničkim Nijemcima, događaje koji su uglavnom ignorirani, ili izbrisani iz službenih povijesnih zapisa.

Nakon Prvog svjetskog rata i Versailleskog sporazuma, etničko njemačko stanovništvo u Poljskoj suočavalo se sa sve većim neprijateljstvom i metodičnim oduzimanjem zemlje. Regije Gornje Šleske i Zapadne Pruske, gdje su Nijemci stoljećima bili naseljeni, bile su posebno pogođene tim novim političkim i društvenim pritiscima. Tijekom 1920-ih godine, poljske su vlasti provodile politike koje su dopuštale konfiskaciju poljoprivrednih gospodarstava u njemačkom vlasništvu, pod krinkom agrarne reforme. To je bio dio šireg napora da se potkopa njemački utjecaj i prisili Nijemce na iseljavanje.

Jedan službeni njemački dokument navodi kako su “njemački doseljenici izgubili 1,3 milijuna jutara zemlje zbog jednostranih agrarnih reformi jednostrano primijenjenih protiv Nijemaca.” Ove su zaplijene njemačke poljoprivrednike lišile sredstava za život, a do kraja 1930-ih je gotovo 1,2 milijuna Nijemaca protjerano iz svojih domova. Mnogi su potpuno napustili Poljsku, potisnuti kampanjom koju je odobrila država, i koja nije nudila nikakav pravni izlaz. Poljska vlada, daleko od zaštite vlasničkih prava svoje njemačke manjine, aktivno je podržavala ove reforme, koje su bile dio šire strategije za brisanje njemačke kulturne i gospodarske prisutnosti u ovim regijama.

U 1930-ima se nastavilo otimanje zemlje Nijemcima, ali i namjerna kampanja kako bi se ekonomski osakatila poduzeća u Poljskoj, koja su bila u njemačkom vlasništvu. Počevši od 1933. godine, regije poput Posena i Zapadne Pruske, postale su žarišta bojkota njemačkih poduzeća. Lokalni poljski dužnosnici, uz poticaj nacionalne vlade, otkazivali su narudžbe njemačkim poduzećima, podigli poreze na neodržive razine i povukli njemačke poslovne dozvole. Ove mjere su predstavljale ekonomski rat. Uništene su tisuće njemačkih poduzeća, dovodeći vlasnike nekoć uspješnih tvrtki u siromaštvo. “Njemačka poduzeća i neovisni njemački poslovi bili su sustavno uništavani otkazivanjem narudžbi, bojkotom, rigorozno obračunatim porezima”, otkrivaju zapisi iz tih godina. Namjera je bila jasna: natjerati Nijemce u financijsku propast - što bi dovelo do njihove ekonomske pokornosti, ili ih natjeralo neka napuste Poljsku.

Do 1939. godine nasilje je doseglo vrhunac, jer je prijetio rat. U tjednima koji su prethodili njemačkoj invaziji, etnički Nijemci u Poljskoj postali su mete organiziranih i brutalnih napada. U kolovozu 1939. godine je selo Slonsk svjedočilo jednom od najstrašnijih masakra tog razdoblja.

Poljski vojnici iz 63. pješačke pukovnije okupili su sve muško stanovništvo tog mjesta i sve su ih pogubili. Njihova su tijela bila osakaćena, a njihove su obitelji bile prisiljene pobjeći, prepuštajući svoje domove i imovinu pljačkašima. Mnoge od tih obitelji živjele su na tom području stoljećima. Ovaj masakr bio je dio šireg obrasca nasilja u kojem su napadnuta njemačka sela, njihovi stanovnici poubijani, ili prisiljeni na progonstvo. Žene i djeca, ako su preživjeli, ostali su totalni siromasi, domovi spaljeni, a imanja pokradena. Njemačko stanovništvo bilo je prepušteno samo sebi pred eskalirajućim nasiljem.

Svjedočanstva preživjelih u to vrijeme oslikavaju sumornu sliku života etničkih Nijemaca u Poljskoj. Jedan svjedok se prisjetio kako su se “posvuda šuljali oko nas i promatrali nas”, opisujući stalni strah od uhićenja ili napada. Drugi preživjeli ispričao je kako su za dlaku izbjegli da ih ubiju poljski vojnici, nakon što su tvrdili kako su Poljaci. Svjedok je kasnije opisao situaciju kao "stalno stanje tjeskobe...nitko više nije bio siguran za svoj život." Ovi osobni izvještaji odražavaju teror koji je proživjela njemačka manjina, koja je bila progonjena i uhićivana, te u mnogim slučajevima pogubljena bez suđenja. Unatoč sve većoj međunarodnoj pozornosti na situaciju u Poljskoj, nasilje nad Nijemcima se nastavilo nesmanjenom žestinom. Od kraja Prvog svjetskog rata do njemačke invazije na Poljsku u rujnu 1939. godine, etnički Nijemci suočili su se s gotovo dva desetljeća eskalacije nasilja, oduzimanja imovine i progona.

General Otto Ernst Remer: “Zašto ste stvarno napali Poljsku? Zar niste mogli biti strpljiviji?”

Hitler: “Griješite. Već u ožujku 1939. godine sam znao kako je Roosevelt odlučio pokrenuti svjetski rat, znao sam kako su Britanci surađivali u tome i da je Churchill bio umiješan. Bog zna kako ja zasigurno nisam želio svjetski rat. Zato sam nastojao riješiti poljski problem na svoj način, nekom vrstom kaznene ekspedicije, bez objave rata. Uostalom, bilo je na tisuće ubojstava etničkih Nijemaca, kao i 1,2 milijuna etničkih Nijemaca izbjeglica. Što sam trebao učiniti? Morao sam djelovati. I iz tog razloga, četiri tjedna nakon ove kampanje, dao sam najvelikodušniju ponudu mira koju je bilo koji pobjednički vođa ikada mogao dati. Nažalost, nije bilo uspješno.”

Njemačka jest uložila velike napore tražeći načine za mirno rješavanje teritorijalnih i etničkih pitanja, koja su proizašla iz odredbi Versailleskog ugovora. Dana 26. siječnja 1934. godine je postignut njemačko-poljski sporazum, kojim se trebao osigurati trajni mir između dva naroda. Adolf Hitler i poljski maršal Piłsudski posredovali su u ovom sporazumu, koji je privremeno smirio napetosti. Međutim, postignuća pomirenja su vrlo brzo potkopana. Ekstremističke frakcije u Poljskoj, i neprijateljske snage iz Britanije i Francuske, tajno su radile na sabotiranju diplomatskih napora, osiguravajući neka latentno neprijateljstvo između dviju zemalja ne nestane. Čak i kad je sporazum stupio na snagu, protunjemačka propaganda unutar Poljske se pojačala. Unatoč tim provokacijama, Hitler je ostao odlučan u nastojanju da uspostavi miroljubive odnose, s nadom kako će diplomatskim pregovorima riješiti dugotrajne pritužbe oko teritorijalnih sporova izazvanih Versailleskim ugovorom.

Dana 24. veljače 1934. godine, Njemačka je uložila dodatne napore u njegovanju atmosfere suradnje i moralnog razoružanja potpisivanjem sporazuma o medijima s Poljskom. Cilj je bio ublažiti rastuće protunjemačko raspoloženje, koje su poticali ekstremistički Poljaci i njihovi mediji, koji su sve više huškali javno mnijenje protiv Nijemaca. Kako se navodi u dokumentu, Reich je vršio pritisak na varšavske medije neka ispoštuju dogovor i prekinu zapaljivu retoriku. Međutim, ti su napori naišli na otpor. Unatoč opetovanim Hitlerovim gestama, poljski tisak i vojni krugovi, pod utjecajem Britanije i Francuske, postali su sve više neprijateljski raspoloženiji, a situacija se počela pogoršavati. Poljski dužnosnici odbili su se pridržavati dogovorenih medijskih protokola, nisu poduzete značajnije mjere za suzbijanje protunjemačke retorike. Njemačka manjina u Poljskoj suočila se s eskalacijom nasilja i zastrašivanja, dok je Hitler nastavio gurati diplomatska rješenja. Unatoč tome, poljska je vlada uglavnom ignorirala ove napore.

1937. i 1938. godine se situacija sve više pogoršavala, jer je Poljska sve više kršila odredbe njemačko-poljskog pakta o zaštiti manjina. Dana 05. studenoga 1937. godine, Njemačka je još jednom pokušala diplomatski riješiti nastale napetosti, ali Poljska je  izbjegla odgovoriti na ponudu. Pukovnik Józef Beck, poljski ministar vanjskih poslova, odbio je smisleno sudjelovati u njemačkim potezima. Jedna od Hitlerovih ključnih briga bio je status njemačkog grada Danziga i pitanje poljskog koridora, koji je odvajao Istočnu Prusku od ostatka Njemačke. Unatoč Hitlerovim pokušajima da na prijateljski način izrazi tu zabrinutost, Beckov stav je ostao krut. Odbijanje Poljske da se pozabavi bilo kakvom raspravom o ovim pitanjima dodatno je pojačano potporom Britanije, čija su jamstva o vojnoj potpori dala Poljskoj samopouzdanje neka odbije bilo kakav oblik pregovora.

24. listopada 1938. godine, Njemačka je Poljskoj predložila nagodbu s ciljem pripajanja Danziga, protektorata Lige naroda, s 90% njemačkog stanovništva, koji je u svibnju 1933. godine izabrao nacionalsocijalistički većinski parlament. Prijedlog je uključivao izgradnju autoceste i željeznice do Istočne Pruske; dodijeliti Poljskoj stalnu besplatnu luku u Danzigu; dopustiti Poljskoj neka  izgradi vlastitu autocestu i željeznicu do luke, bez inozemnih carina na poljski izvoz.

Njemačka je također ponudila jamstvo za granice Poljske, uključujući spornu granicu Gornje Šleske iz 1922. godine, i odricanje od potraživanja teritorija poput Zapadne Pruske i Zapadnog Posena (koji su Poljskoj dodijeljeni Versailleskim ugovorom). Unatoč ovoj nevjerojatno poštenoj i velikodušnoj ponudi za nagodbu, poljskoj je vladi trebalo više od pet mjeseci da odgovori.

26. ožujka 1939. godine je poljski veleposlanik Joseph Lipski službeno odbio prijedlog, upozorivši kako bi svaka daljnja potraga, posebice u vezi s povratkom Danziga Njemačkoj, dovela do rata s Poljskom.

Dana 28. travnja 1939. godine je Adolf Hitler dao posljednju značajnu mirovnu ponudu Poljskoj, tijekom govora u Reichstagu. Predložio je sveobuhvatno rješenje s Poljskom, koje bi mirno riješilo sporove oko Danziga i poljskog koridora. Hitlerova ponuda opisana je kao “jedinstvena ponuda za kompromis” i predstavljena je kao pravi pokušaj da se izbjegne rat. U tom je govoru Hitler iznio uvjete nagodbe, no unatoč diplomatskom tonu - odgovor Poljske bio je kategoričko odbijanje. Britanski utjecaj odigrao je presudnu ulogu u ovakvom ishodu. Britanski premijer, Neville Chamberlain, dao je Poljskoj "bjanko ček", osiguravajući punu vojnu potporu u slučaju bilo kakve njemačke agresije. Jamstvo je zapravo ohrabrilo Poljsku da u potpunosti odbaci Hitlerov mirovni prijedlog. Umjesto da razmatra kompromis, Poljska (sada sigurna u britansku potporu), nastavila se pripremati za potencijalni sukob, vjerujući kako će je zapadne sile zaštititi.

Tijekom proljeća i ljeta 1939. godine, njemački su diplomatski napori ustrajali, čak i kad je politička klima postajala sve više  neprijateljska. Njemačka je vlada u više navrata nastojala otvoriti kanale za pregovore, ali je svaki pokušaj nailazio na nepopustljivost Poljske. Pukovnik Beck i njegova vlada, ohrabreni nepopustljivom potporom Britanije, vjerovali su kako se nemaju zašto brinuti i kako nemaju razloga za ustupke.

Njemačko-poljski pakt o nenapadanju iz 1934. godine je isprva uspio stabilizirati odnose između dviju nacija, ali do kasnih 1930-ih godina je Poljska očito kršila ovaj sporazum. Nametnute su ekonomske sankcije njemačkoj manjini, a poduzeća su im  bojkotirana. Istaknuti povjesničar David Irving primjećuje u Hitlerovom ratu kako su sve te akcije bile izravna provokacija, kršenje uvjeta pakta i namjerno pogoršavanje ionako napete situacije. Unatoč tome, Hitler je nastavio predlagati miroljubiva rješenja, ali sve su ponude naišle na odbijanje, što je dodatno eskaliralo napetosti.

Zapadne sile odigrale su presudnu ulogu u oblikovanju odgovora Poljske. Britanski i francuski diplomati, osobito preko vlade Nevillea Chamberlaina, oštro su savjetovali Poljskoj neka ne pregovara s Njemačkom. Kako ističe Irving, ovi su diplomatski manevri osmišljeni da se neizravno suprotstave Hitleru, koristeći Poljsku kao pijuna za izazivanje šireg sukoba. Britanski "bjanko ček" Poljskoj učinkovito je ohrabrio poljsku vladu da zauzme beskompromisan stav.

Čak i nakon početka invazije, Hitler je nastavio s naporima za diplomatsko rješenje sukoba. U govoru 06. listopada 1939. godine,  ponudio je stvaranje nove poljske države i nastojao riješiti teritorijalne sporove, bez daljnjih sukoba. Međutim, Poljska i njezini zapadni saveznici brzo su odbacili ove poteze, osiguravajući time da će se rat proširiti i izvan Poljske. Prema Irvingu, ta se odbijanja nisu temeljila na kalkulacijama Poljske, već na strateškim odlukama Britanije i Francuske, koje su Poljsku vidjele kao oruđe za izazivanje Njemačke, te za širi europski rat.

Edward Śmigły-Rydz, zapovjednik poljskih oružanih snaga, 06. kolovoza 1939. u Krakovu, Poljska. Publika je pljeskala, klicala i vikala 'Želimo Danzig'

Povijesno brisanje britanske upletenosti u pregovore, koji su Poljsku odgurnuli od bilo kakvog smislenog i mirnog rješenja, uobičajeno je u zapadnim obrazovnim programima. Pod vodstvom pukovnika Becka, poljska je vlada odbacila sve Hitlerove prijedloge, vjerujući kako će im britanska potpora zajamčiti sigurnost u slučaju rata.

Ne samo da je Poljska odbijala svaku mirovnu ponudu i prijedlog rješenja Njemačke, nego je vojna diktatura zauzela aktivno neprijateljski stav. 23. ožujka 1939. godine, Poljska je zaprijetila Njemačkoj započinjanjem djelomične mobilizacije svojih snaga, pozivajući stotine tisuća vojnih rezervista. Poljska vlada upozorila je Hitlera kako ne samo da je njegova razumna ponuda za nagodbu u Danzigu u potpunosti odbijena, nego je Poljska spremna ići u rat kako bi spriječila povratak Danziga Njemačkoj. Unatoč tom agresivnom stavu, Poljaci su bili iznenađeni kada su otkrili kako Njemačka njihov izazov nije shvatila ozbiljno. Hitler, koji je silno želio prijateljski odnos s Poljskom, odlučio je ne odgovoriti na prijetnju ratom. Njemačka se suzdržala od bilo kakvih protuprijetnji, ili poduzimanja bilo kakvih vojnih mjera predostrožnosti, kao reakcija na poljsku mobilizaciju.

U mjesecima koji su prethodili sukobu, poljski zločini protiv etničkih Nijemaca nikako nisu jenjavali, nego su se samo povećavali. Kako su rasle napetosti između Njemačke i Poljske, politika poljske vlade postala je sve agresivnija, a nasilje protiv njemačke manjine se pojačalo. U tjednima prije 01. rujna 1939. godine, etnički Nijemci u Poljskoj suočavali su se s organiziranim napadima, maltretiranjem i ubojstvima, posebno u regijama poput: Zapadne Pruske, Posena i Gornje Šleske. Krešendo ovih napada bio je pokazatelj pogoršanja situacije, s antinjemačkim raspoloženjem, koje su poticali poljski dužnosnici i nacionalističke skupine.

U ljeto 1939. godine su poljski civili i vojno osoblje otvoreno prijetili Nijemcima istrebljenjem. U više navrata Nijemci su hapšeni bez ikakvih optužbi, premlaćivani, ponekad i ubijani. Mladi Nijemac po imenu Gerhard Grieger izrazio je svoj sve veći strah samo nekoliko dana prije smrti: "Imam užasan osjećaj, osjećam se kao da me neprestano promatraju, i mislim da bi bilo najbolje da se odselim." Grieger je ubrzo nakon toga ubijen, jedan je od mnogih njemačkih civila koji su uhvaćeni u val eskalirajućeg nasilja.

Ovi zločini, daleko od toga da su bili izolirani incidenti, odražavali su širu klimu nasilja i progona, koja je narasla tijekom 1930-ih godina. Njemačke obitelji bile su terorizirane u svojim domovima, bile su na meti rulje i vojnika. Oko 80 000 etničkih Nijemaca, od procijenjenih 1,2 milijuna koji su živjeli u Danzigu i poljskom teritoriju, pobjeglo je na zapad, u Njemačku - radi sigurnosti i zaštite - i to samo tijekom 1939. godine. Mnogi su izgubili svoje domove zbog "eksproprijacije" zemlje i imovine od strane poljske vlade, koja im je plaćala osminu vrijednosti i posebno je ciljala na zemlju etničkih Nijemaca.

Do kolovoza 1939. godine, napetost je dosegla nepodnošljivu razinu. Britanci su bili svjesni povećane razine nasilja i ciljanja etničkih Nijemaca, kao i neizvjesne situacije - te su uložili sve napore kako bi održali temperaturu neprijateljstava protiv Njemačke - neprekidno povišenom. Dana 24. kolovoza 1939. godine, britanski veleposlanik Nevile Henderson u Berlinu, upozorio je ministra vanjskih poslova Halifaxa na tešku situaciju, ističući kako su njemačke pritužbe na poljsku agresiju utemeljene. Henderson je naglasio kako je rat između Poljske i Njemačke neizbježan ukoliko se ne nastave pregovori, i dok  Britanija aktivno ne kritizira i osudi poljske postupke. Međutim, Henderson nije bio svjestan kako je Halifax tražio rat kao političko oruđe, a prema nekim povijesnim izvještajima ciljao je na potpuno uništenje Njemačke, još tamo od 1936. godine.

Sljedećeg dana, 25. kolovoza 1939. godine je Henderson izvijestio Halifaxa o poljskom zločinu u Bielitz-u, Gornja Šleska, gdje je ubijeno osam Nijemaca, a mnogi su ranjeni tijekom prisilnih deportacija u središte Poljske. Henderson se, oslanjajući se na neutralne izvore, bojao kako bi ovaj incident mogao natjerati Hitlera da napadne Poljsku. Prepoznao je Hitlerovu dilemu - nepoduzimanje ništa ostavilo bi Nijemce u Poljskoj i gradu Danzigu daljnjem nasilju - dok bi poduzimanje akcije moglo isprovocirati Britaniju i Francusku na objavu rata. Henderson, koji je želio mir, žalio se na neuspjeh britanske vlade da obuzda nasilje poljske vlasti.

Britanski diplomat Roy Denman, nazvao je ratno jamstvo Poljskoj: “najnepromišljenijim pothvatom koji je britanska vlada ikada dala. Stavila je odluku o miru ili ratu u Europi u ruke bezobzirne, nepopustljive, lukave vojne diktature.” Američki povjesničar, Richard M. Watt, napisao je o britanskom jednostranom jamstvu Poljskoj: “Za Britaniju, koja je dala takav bjanko ček srednjoeuropskoj naciji, posebno Poljskoj — naciji koju je Britanija općenito smatrala neodgovornom i pohlepnom — bilo je to zapanjujuće.” U cijeloj povijesti Britanskog Carstva nijedna vanjska politika, koja je bila toliko bezobzirna i pogrešna kao jamstva koja je Britanija dala Poljskoj 1939. godine, nikada nije bila dana nijednoj stranoj naciji. Obzirom na brojne Hitlerove ponude za mir i rješenje, britanski 'crni ček' nije učinio ništa manje, nego možda služio svrsi za koju je bio i namijenjen - jamčiti novi svjetski rat.

Nakon što je Njemačka izvršila invaziju, otvorilo se zeleno svjetlo za poljske civile i vojno osoblje, uz punu podršku njihove vlade, neka što više teroriziraju njemačko stanovništvo. Dana 03. rujna 1939. godine, dogodio se jedan od najstrašnijih incidenata u Brombergu (Bydgoszcz), koji se često naziva "Krvava nedjelja". Prema njemačkim procjenama, poljski civili i vojnici su brutalnim i koordiniranim napadom, ubili približno 7000 etničkih Nijemaca.

Uz obalu kanala Bromberg, 18 tijela, uključujući 2 djece pogubljeno s rukama vezanim na leđima.

Dorothea Radler, 14-godišnja djevojčica, svjedočila je brutalnom ubojstvu svoje obitelji od strane poljskih vojnika. Poljski vojnici stigli su u kućanstvo Radlerovih i nasilno odveli njezinog brata Fritza, starog 19 godina. Nekoliko trenutaka kasnije odjeknuo je pucanj, a Fritzovo beživotno tijelo pronađeno je u blizini. Kad je njezin otac Artur Radler izjurio van u pomoć, poljski ga je časnik utjerao natrag u kuću, udarao ga bičem i prijetio mu. Sljedećeg dana, 04. rujna, vojnici su se vratili i ustrijelili Dorotheina mlađeg brata, Heinza, dok je pokušavao pobjeći u vrt. Heinz je upucan dva puta, jednom kroz glavu. Vojnici su tada obratili pozornost na Artura. Pucali su mu u grlo, ostavljajući zjapeću ranu. Poživio je još pet mučnih sati, tijekom kojih su mu vojnici uskratili bilo kakvu pomoć. Kada ih je Artur zamolio neka mu prekinu muke metkom, okrutno su mu se rugali govoreći mu: "Možeš tu ležati i trunuti!" Gomila se rugala dok je ležao na samrti. Napokon se jedan vojnik sažalio i pucao Arturu kroz sljepoočnicu, prekinuvši njegovu agoniju.

Istog dana u Brombergu je udovica, Charlotte Korth, svjedočila brutalnom ubojstvu svog supruga, Maxa Kortha. Max, bivši njemački časnik u Prvom svjetskom ratu, sakrio se u protuzračno sklonište poljske kuće, nadajući se da će izbjeći zarobljavanje. Nažalost, poljski vlasnik, Sionon Janek, izdao ga je prokazavši ga vojnicima. Max je izvučen na ulicu, gdje je bajunetom udaren u sljepoočnicu. Charlotte je kasnije pronašla unakaženo tijelo svog supruga kako leži na ulici.

Dana 04. rujna 1939. godine, kod Jesuiterseea, južno od Bromberga su veliku skupinu Nijemaca, uključujući Gustava Gruhla i Lea Reinharda, okupili poljski vojnici i odveli ih na mjesto pogubljenja. Iako su Gruhl i Reinhard uspjeli pobjeći i preživjeti, poljske snage su postrijeljale 39 drugih etničkih Nijemaca. Pogubljenja su izvršena bez suđenja, muškarci su ostavljeni neka umiru na poljima. Mnoge od tih žrtava pronađene su danima ili tjednima kasnije, unakaženih tijela, često mučenih prije smrti.

Nakon što je Njemačka upala u Poljsku, počele su istrage o ovim zločinima, jer su se javljali očevici i preživjeli. U nekoliko logora za ratne zarobljenike, postavljenih za poljsko vojno osoblje u Istočnoj Pruskoj, Nijemci su proveli istrage tražeći Poljake koji su bili osumnjičeni za umiješanost u tzv. "Bydgoszcz Bloody Sunday". Istraga je dovela do pogubljenja po kratkom postupku 50 vojnika poljskog Bataljuna narodne obrane Bydgoszcz, 22. rujna 1939. godine. Do današnjeg dana poljska vlada smatra kako su ta pogubljenja dokaz njemačkih ratnih zločina protiv Poljske, tijekom i nakon invazije.

Masa manjinskih Nijemaca iz Varšave pretučena na smrt ili strijeljana, okupljena na jednom mjestu radi identifikacije. Još uvijek ovo zapadni povjesničari smatraju "nacističkom propagandom", oni biraju sigurnost svog posla umjesto istine.

Jamstva Britanije i Francuske Poljskoj 1939. godine, dovela su tu naciju u neizvjestan položaj, ohrabrivši njezino vodstvo neka  odbija Hitlerove diplomatske ponude u vezi s Danzigom i Poljskim koridorom. Uvjerena u potporu Zapada, Poljska je zauzela tvrdokorni stav i pojačala progon etničkih Nijemaca, vjerujući kako će je Britanija i Francuska braniti u slučaju sukoba. Britanija i Francuska koristile su Poljsku kao pijuna u svojoj većoj strategiji, za izazivanje rata s Njemačkom, znajući kako se Poljska sama ne može suprotstaviti Hitlerovim snagama.

Kada je Njemačka izvršila invaziju 01. rujna 1939. godine, zapadne su sile objavile rat, ali njihova obećanja o pomoći Poljskoj bila su šuplja. Britanija i Francuska pružile su im jako malo izravne pomoći tijekom invazije, ostavljajući Poljsku pregaženom. Poljska je  uhvaćena između njemačkih ambicija i želje Zapada da se suprotstavi Hitleru pod njihovim uvjetima, te je postala žrtvom proračunate geopolitičke strategije. Jamstva Britanije i Francuske bila su više osmišljena kako bi namamili Hitlera u rat, nego da zaštite Poljsku, što je u konačnici dovelo do žrtvovanja nacije u ranoj fazi Drugog svjetskog rata.

Pomoćnica američkog državnog tajnika, Victoria Nudelman - s američkim veleposlanikom u Ukrajini, Geoffreyjem Pyattom, koji je nazvao proruske skupine u Donjecku "teroristima" - dok dijeli kolačiće ukrajinskim sudionicima u puču "Maidan" koji su i  financirale SAD, u prosincu 2013. godine.

U oštrom primjeru ponavljanja povijesti, događaji u Ukrajini od 2014. godine do danas, odjekuju kroz tragične presedane postavljene u Poljskoj 1930-ih godina (kriza Danziškog koridora), gdje su medijska propaganda, etnički progon i geopolitičko manevriranje postavili temelj za sukob. Baš kao što su poljski čelnici, ohrabreni od strane zapadnih sila, viktimizirali i ugnjetavali svoje etničko njemačko stanovništvo u Danziškom koridoru; tako je Ukrajina – uz značajnu potporu Sjedinjenih Država – pokrenula agresivnu kampanju protiv svojih etničkih ruskih građana, nakon puča na Maidanu.

Godine 2014., pobunu na Majdanu, koja je rezultirala svrgavanjem predsjednika Viktora Janukoviča, snažno je poduprla američka vlada (uz veliki angažman Amerike i CIA-e koji je vidljiv kroz brzu pojavu novih medija poput Hromadske TV, Espreso TV i 1+1 Medijska grupa). Financirani od strane USAID-a, paravan grupe State Departmenta, i ličnosti poput Georgea Sorosa - ovi su TV kanali postali instrumentima širenja antiruske propagande, slično kao što je i poljska vlada 1930-ih godine koristila svoje medije za demoniziranje etničkih Nijemaca, i daljnje izazivanje napetosti s Njemačkom.

Ova medijski vođena kampanja u Ukrajini bila je usmjerena na poticanje osjećaja ukrajinskog nacionalizma, proračunat pokušaj da se izazovu osjećaji protiv etničke ruske zajednice. Vlada je provela zakone koji ograničavaju upotrebu ruskog jezika u školama do 2017. godine, uklonila je ruske udžbenike i na kraju učinila ukrajinski obaveznim jezikom u svim javnim sektorima. Ova kulturna represija odražavala je slične akcije, koje je Poljska poduzela protiv svoje njemačke manjine, potičući ogorčenost i pripremajući teren za širi sukob.

Masakr u Domu sindikata u Odesi, 02. svibnja 2014. godine, nije bio razmjera masakra u Brombergu, ali je označio eskalaciju u razvoju separatističkog rata. U scenariju koji izuzetno podsjeća na etničko nasilje nad Nijemcima u Danziškom koridoru, proruski prosvjednici u Odesi stjerali su u kut (u zatvorenu zgradu Doma sindikata) od strane ukrajinskih nacionalista, te su ih  žive zapalili. Požar je odnio 48 života i ozlijedio ostalih 120 ljudi. Ovaj zločin poslao je jasnu poruku netolerancije i odmazde, dodatno produbljujući podjele između ukrajinske države i njezinih građana koji govore ruski.

Baš kao što su postupci poljske vlade u Danziškom koridoru pružili Hitleru izgovor za njegovu invaziju, ukrajinsko potiskivanje svoje etničke ruske populacije – pojačano medijskom propagandom i podržano širenjem NATO-a na istok – igralo je na ruku Rusiji i Putinovim narativima o 'crvenoj liniji', te je opravdavalo ruske vojne intervencije u Donbasu, ali i na Krimu.

Masakr etničkih Rusa u Odesi: 02. svibnja 2014. godine

Nakon prestanka normaliziranih odnosa s Rusijom, ukrajinska vlada intenzivirala je svoje napore da izbriše ruski kulturni i jezični utjecaj. U siječnju 2015. godine, donijela je zakon o zabrani komunističkih i sovjetskih simbola, uklanjanju spomenika i simbola značajnih za rusku etničku zajednicu. Ovaj napad na ruski identitet nastavio se sa zakonom o obrazovanju, iz rujna 2017. godine, koji je ograničio ruski jezik u školama - čime je ukrajinski postao dominantan jezik nastave.

Od 2021. do 2023. godine su ukrajinske mjere protiv etničkih Rusa i Ruske pravoslavne crkve postajale sve drakonskije. U kolovozu 2021. godine je ukrajinska vlada započela s intenzivnijim slamanjem političkih stranaka koje su smatrali proruskima, totalno ušutkavši stranku "Oporbena platforma – Za život", pod optužbama za potkopavanje suvereniteta države. Ova čistka političkih protivnika je ostavila etničko rusko stanovništvo bez ikakvog glasa u političkoj sferi.

Situacija je dosegla kritičnu točku u veljači 2022. godine, s vojnom invazijom Rusije na Ukrajinu. Kao odgovor, ukrajinska vlada je još pojačala represiju. U travnju 2022. godine, vlasti su zabranile aktivnosti Ruske pravoslavne crkve- posebno su se fokusirali na institucije povezane s Moskovskom patrijaršijom. Crkve su zaplijenjene, vjerske osobe ušutkane, što je dodatno udaljilo od ukrajinske vlade već jako izoliranu rusku pravoslavnu zajednicu.

U svibnju 2022. godine, stupili su na snagu zakoni koji su zapravo protjerali ruski jezik iz javnog života. Obrazovanje, mediji i državne službe očišćeni su od ruskog, čime je dovršeno kulturno brisanje ruskog govornog stanovništva. U ožujku 2023. godine su doneseni novi zakoni za daljnje suzbijanje utjecaja ruskih crkava i svećenstva, prekidajući preostale veze s Moskvom. Do srpnja 2023. godine je Ukrajina uvela oštra ograničenja ruskim medijskim kućama i kulturnim organizacijama, iskorijenivši ruske simbole i sadržaje, ne ostavivši ni traga ruskom utjecaju u ukrajinskom društvu.

Baš kao i s Njemačkom i Poljskom, svaki pokušaj posredovanja u postizanju mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine bio je ometen britanskim i američkim željama neka se sukob nastavi pod svaku cijenu.

Kao i na početku Drugog svjetskog rata, zapadni savez takozvanog "liberalnog poretka temeljenog na pravilima", natjerao bi svoje stanovništvo neka povjeruje kako je Rusija agresor na Ukrajinu bez ikakvog ozbiljnijeg razloga, baš kao što je Njemačka napala Poljsku iz 'nikakvog razloga'. Putin je, baš kao i Hitler prije njega, neka vrsta manijakalnog diktatora s namjerama osvajanja susjednih zemalja - 'bez ikakvog razloga'.

Međutim, kao što smo upravo istražili, postoje značajni razlozi — moglo bi se čak i potvrditi -- razumljivi motivi za invaziju na Poljsku i Ukrajinu. Prihvatiti kako "nikakva razloga" nije bilo, pokazalo bi potpuno nepoznavanje povijesnih činjenica.

Ovdje pogledajte kratki dokumentarac Bilješke iz prošlosti o ovom eseju:

https://notesfromthepast.substack.com/p/for-no-reason-at-all

Napomena autora teksta: 

Ovaj je post nastao u suradnji s Substack Notes From The Past usmjerenim na povijest. Nije bila inspirirana nedavnim "kontroverzama" oko Tuckera Carlsona koji je ugostio Darryla Coopera iz izvrsnog Martyr Made Substacka, te njegovih iskrenih i točnih komentara o Winstonu Churchillu, koji su poslali goleme segmente 'alternativnih' Con Inc. ležaljki.

Ova suradnja planirana je početkom ljeta, te je zahtijevala vikende istraživanja i prikupljanja materijala, uz koordinaciju između dvojice ljudi na dva kontinenta, u vremenskom razmaku od 15 sati. Posebno zahvaljujemo naporima koje su Notes From The Past uložile u oživljavanje ovog eseja. Ovdje možete pogledati njihov fantastičan kratki dokumentarac o ovom postu:

https://notesfromthepast.substack.com/p/for-no-reason-at-all

Pretplatite se na njihov Substack, uz fantastične videozapise koji razbijaju mnoge povijesne laži i mitove koji se uče u zapadnim javnim školama, a koji su još uvijek istaknuti u mainstreamu:

https://notesfromthepast.substack.com/

Tekst napisao: Dobri Građanin; 21.09.2024.