IDENTITET

“S Kristom sam razapet; više nisam ja taj koji živim nego Krist koji živi u meni.”

(Sveti Pavao, Galaćanima 2:20)

U zapadnim kulturama i određenim kulturama pod utjecajem Zapada, samo po sebi se podrazumijeva kako svatko treba tražiti identitet. Standardno je čuti ljude kako govore o osobnom brendiranju, osobnom identitetu, rodnom identitetu i politici identiteta. Čak je i ideja da ljudi mogu doživjeti krizu identiteta uobičajena. S obzirom na sve ovo, mogli biste pretpostaviti kako je identitet oduvijek bio problem kakav je danas. Ali, to nije istina.

Prva Enciklopedija društvenih znanosti, objavljena 1936. godine, nije govorila o identitetu. Samo izdanje iz 1968. godine bilježi tu ideju, vjerojatno uvelike zahvaljujući tome što je Erik Erikson popularizirao pojmove identiteta i politike identiteta u 1950-ima. Izdanje Rječnika povijesti ideja iz 1978. godine, također ne spominje identitet, dok novije izdanje iz 2005. godine to nadoknađuje višestrukim referencama. Prvi dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje, poznati DSM iz 1953. godine, ne govori o poremećaju rodnog identiteta. To se prvi put pojavljuje tek u trećem izdanju, objavljenom 1980. godine. Zatim, u četvrtom izdanju DSM-a, objavljenom 1994. godine, nalazimo prve reference na poremećaj višestruke osobnosti i poremećaj identiteta osobnosti. Kasnije se pokazalo kako nije dovoljno imati nekoliko unosa o identitetu razbacanih po raznim knjigama.

2010. godine, puno bliže ovome gdje smo sada, objavljena je čitava Enciklopedija identiteta. Identitet se nikada prije nije toliko bavio samoizražavanjem i samodokazivanjem, ali to se promijenilo.

Ništa od ovoga ne znači kako je pitanje tko smo mi bilo nevažno sve do sredine dvadesetog stoljeća. To samo znači da ljudi drugačije razmišljaju o tome tko su sada, nego prije. Neki bi mogli biti zahvalni što je identitet konačno dobio tako široko priznanje. Ali, moje tumačenje situacije je drugačije. Zato što je identitet postao sve nevažniji, toliko pričamo o njemu i često ništa ne postižemo. Utišani smo u razgovoru o svetim stvarima i činjenica kako je govor o identitetu postao toliko glasan, znak je kako je precijenjen. Ljudi koji ne znaju tko su stalno će govoriti o sebi. Ljudi koji znaju tko su pričati će o bilo čemu drugom osim o sebi. Ljudi s identitetom skrivanjem otkrivaju tko su. Ljudi bez stabilnog osjećaja sebe opisati će se zamjenicama. 

Ovo profaniranje identiteta znači kako je duboki misterij svakog ljudskog bića, kao jedinstvene manifestacije čovječanstva, prepušten principu WYSIATI - ono što vidite jest sve što postoj . Identitet je postao pobrkan, možda stopljen, sa svojom pojavom. Neću ulaziti u genealogiju o tome kako i zašto je to odmah postalo toliko uvjerljivo. To je tema za knjigu, a ne za blog. Umjesto toga želim se usredotočiti na mnogo zapaljiviju brigu - značenje prekinute veze između identiteta i univerzalnosti. Ovo može zvučati apstraktno, iako su posljedice ove prekinute veze u stvarnom svijetu dalekosežne.

Na stranu, ovdje koristim augustinovsku ideju o 'pljačkanju Egipćana' (tj. ljevičara). U priči o Izlasku, netom oslobođeni Izraelci opljačkali su Egipćane, odnijevši velike količine zlata i drugog bogatstva. Sveti Augustin u svom djelu O kršćanskom nauku (2.40.60), ima ovo za reći o toj ideji:

„Međutim, ako su oni koji se nazivaju filozofima rekli stvari koje su doista istinite i dobro prilagođene našoj vjeri, ne treba ih se bojati; nego, ono što su rekli treba uzeti od njih kao od nepravednih posjednika i pretvoriti u našu upotrebu. Baš kao što Egipćani nisu imali samo idole i grobne terete, koje je narod Izraela mrzio i izbjegavao, tako su također imali vaze i ukrase od zlata i srebra i odjeću koju su Izraelci potajno ponijeli sa sobom kada su bježali, kao da ih ostavljaju boljoj upotrebi.”

Pa, ovdje, dotični Egipćanin je Alain Badiou, ateistički francuski filozof. Želim povratiti nešto što je Badiou ukrao, kako bi podržao svoju komunističku agendu. Badiou barem ima tu vrlinu da ne skriva svoje namjere, pa se ne moramo pitati o njegovim motivima. U svojoj knjizi Saint Paul: The Foundation of Universalism (2003.), on se poziva na tog velikog apostola kako bi se pozabavio suvremenim problemom identiteta. On to radi s mnogo detalja, od kojih sam većinu zanemario spomenuti u nastavku. Nadam se kako sam hakiranjem svih tih detalja povratio nešto od suštine relevantnosti njegovog argumenta za nas.

Za Badioua, središnja opozicija - temeljna razlika prijatelj/neprijatelj, ako se želite petljati s njegovim kategorijama - jest između komunizma i politike identiteta. Ako se Badiouov komunizam drži univerzalne i nediferencirane koncepcije ljudi kao ljudskih bića s pravima, identitarizam se usredotočuje samo na manjinske skupine. Ako želimo biti radikalni u našoj politici, predlaže Badiou, trebali bismo se osvrnuti na ličnosti poput Lenjina i Maoa. To je kao da kažemo kako, ako želimo biti radikalni u svojoj etici, trebamo gledati na ličnosti poput Jacka Trbosjeka i Maquisa de Sadea. Hvala, ali ne hvala. Radije bih popio svoju politiku i etiku iz čistog, neiskvarenog izvora, koji mogu pronaći. Čitati ću Badioua kao što on čita svetog Pavla; odnosno, jako loše. Ovo nije komentar ili ocjena. Ovo je hermeneutičko nasilje radi jednog, ili dva uvida.

Ipak, ono u čemu je Badiou u pravu, osim što Pavla postavlja kao odmetnutog militantnog antifilozofa Kristovog događaja, jest kako je politika identiteta u svojoj srži problem redukcionističkog stava prema pitanju istine. Vjerojatno je tehnologizacija svijeta rezultirala izrazito suženim pogledima na gotovo sve. Ovo je poduprlo politiku identiteta. Istina je najprije zatvorena, a zatim zaključana negdje daleko, neka vrišti o čemu god želi, ali neka je se ne čuje.

Jedna od posljedica toga jest kolaps svakog pristupa univerzalnom, što, između ostalog, uzrokuje progresivno pogoršanje ionako radikalnog relativizma, koji prožima naše vrijeme. Dolazak na scenu opsjednutosti činjenicama i podacima odražava slamanje stvarnosti. Postala je upitna razumljivost samoga svijeta. Ideja stvarne univerzalnosti, poput one o ljudskom biću, ustupa mjesto lažnim univerzalijama, pukim "monetarnim" apstrakcijama, poput poput homoseksualaca ili invalida,   crnaca, bijelaca ili nacionalista, i tako dalje. Značajka osobe, ponekad nevidljiva značajka osobe - kao da je navedena nevidljiva značajka uvijek potpuno transparentna u svom značenju dotičnoj osobi - uzima se kao definiranje osobe kao cjeline.

Metonimija postaje zamjena za istinu.

Ovdje sam zadržao Badiouovu ideju 'monetarne apstrakcije', ne zato što to mislim kao Badiou, već zato što ističe nešto jedinstveno u tim navodno novim identitetima. Kao niti novac, oni nemaju nikakav određeni sadržaj; to su slučajna obilježja ljudi koja su, potpomognuta propagandnom manipulacijom i mimetičkom eskalacijom, smatrana dovoljnima za traženje statusa (značajnih) identiteta. Kao plitki signali, a ne smisleni pokazatelji dubine individualne osobnosti, oni su sporedni u odnosu na ono što jesu. Pa ipak, koliko god bili sporedni, prikazani su kao apsoluti, kao bitni. O tome koliko su slučajni, naravno, bilo bi predmet rasprave. Ostavljam ovo vama da sami o tome razmislite, s obzirom da ovdje postoje relativnosti koje se mogu uočiti pažljivijom analizom.

Mislim kako je ovdje važno primijetiti da je, postavljajući identitet kao kaleidoskopski interes u lažnim univerzalijama, politika identiteta osuđena neka se zauvijek uruši sama u sebe. Sigurno je da politika identiteta kakvu sada vidimo ne može trajati, što ne znači, nažalost, kako nećemo vidjeti druge oblike politike identiteta, i dalje. Na svakoj razini, pokušaj da se trivijalni markeri identiteta uzdignu u status stvarnih univerzalija, može rezultirati samo disharmonijom i neuspjehom. Vidimo ovo cijelo vrijeme. Nitko nije otkazan brže od člana unutar grupe, koji ne igra istu birokratsku igru, ​​kao većina.

Ako je tako slaba, kako bilo koja lažna univerzalija dobila uporište kao identitet? Kratak odgovor jest ne, barem ne u nekom krajnjem smislu. Duži odgovor jest kako se iluzija održivog identiteta može održati neko vrijeme, ako dignete dovoljno buke oko nje, i postavite umjetne pravne strukture za zaštitu. Ovaj umjetni sustav oslanja se na fokusiranje na jedno po jedno pitanje, pripisujući jednom takozvanom identitetu, a zatim drugom, bez zadržavanja predugo na jednom mjestu da netko ne primijeti koliko se vrućeg zraka vrti oko njih. Imena su lišena postojanja. Riječ i svijet su rastavljeni. Oblak prašine, koji je izbacio sav vrući zrak, ulazi svima u oči. Drugim riječima, oslonac nije bolji temelj nego neprobojnija umjetnost. Površina zahtijeva poslušnost. Ta je poslušnost radikalnija i barbarskija od saveza koji se duguje istini jer istina može stajati sama za sebe bez izmišljene potpore.

Ali, upravo je ovdje sveti Pavao tako zadivljujući lik. On je podsjetnik na ono što se događa kada događaj upadne i trenutno uništi neki slabašni identitet. U trenutku, suočen s nepredviđenim, nezamislivim događajem, subjektivnost osobe, daleko od potrebe za stvaranjem dovoljno energije za simulaciju stvarne univerzalnosti, iznenada se ponovno povezuje s istinom. Sveti Pavao je nekoć bio temeljiti, pobožni, farizejski Židov, i veselo je progonio one kršćane koji su po njegovom mišljenju bili bogohulnici. A onda je upoznao Isusa, živog Krista. U trenutku, na tom putu za Damask, njegova slabašna slika o samome sebi bila je razbijena. Istina je, kaže Badiou, "događajna" i "opasna". Da, itekako. Istina može čak i boljeti. “Ako je tko u Kristu, novo je stvorenje,” Pavao kasnije piše, “Staro je prošlo, novo je postalo” (Korinćanima 1.5.17). Mogli bismo to reći ovako: ako je tko u Kristu, nije više jednak zastavama i zamjenicama koje je stavio u svoju biografiju. Transformirao se iz pukog raznosača naljepnica na braniku u osobu.

Badiou čita ovaj Kristov događaj kao bajku. Ja ne. Svatko tko to uzima samo kao bajnu izmišljotinu nije se potrudio razumjeti povijest. Ipak, Badiou s pravom primjećuje kako pojam identiteta postaje više nego kompliciran nakon nekog događaja. Ono što je najvažnije, događaj je čista, nerazrijeđena milost. Umjetne pravne strukture, koje se postavljaju neka obuzdaju milost, mogu se (ponekad bi i trebale) dekonstruirati. Čak i ako je zakon bio konačno mjesto gdje se milost dogodila, milost (univerzalnost) jest ta koja u konačnici ima više uvida. Kada Pavao polemizira s takozvanim judaistima, koji vide Kristov događaj kao puki produžetak svog židovstva, Pavao ističe kako je sve, u najmanju ruku, obrnuto. Krist je središte. Sve ostalo je periferno. U našem kontekstu, ako kršćanstvo postane samo tehnološki produžetak identitarizma, bilo bi pošteno reći kako ono što imate nije kršćanstvo, već samo legalistička tiranija.

Nakon Kristovog događaja, identitet postaje ono što zapravo jest, umjesto da ostane samo srodan našim reprezentacijama identiteta. Bez sumnje, naš je svijet neprijateljski nastrojen prema istini kada za svoje vodiče uzima male oznake identiteta. To se neprijateljstvo otkriva, piše Badiou, “kroz nominalne okluzije: tamo gdje bi trebao biti naziv postupka, drugi, koji ga potiskuje, ima vlast. Naziv 'kultura' dolazi do zatiranja 'umjetnosti'. Riječ 'tehnologija' briše riječ 'znanost'. Riječ 'menadžment' briše 'politiku'. Riječ 'seksualnost' briše ljubav.” No, tu je i dolazak događaja koji razbija fasadu. Prava se ljubav pojavljuje i oslobađa ljude iz zatvora seksualnosti, a time i donosi povratak politici, znanosti, umjetnosti i – reći ću to, iako Badiou to ne čini – vjeri.

Sveti Pavao ima mnogo toga za reći o identitetu, što je možda zbunjujuće. On govori više nego što ću ja ovdje spomenuti. On govori o tome kako je za sve ljude, slobodno usvajajući onaj aspekt vlastitog identiteta, koji je najprikladniji za svaki specifičan kontekst (Korinćanima 1.9.22). On mrzi idolopoklonstvo, ali rado ukazuje na idola, koji ukazuje na Nepoznatog Boga koji nadilazi bogove (Djela 17). On također govori o tome kako u Kristu nema “ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka, ni muškog ni ženskog” (Galaćanima 3,28). Ali, to nije nekakva fluidnost identiteta. Nema tu krize identiteta. Stvar je u tome da viši identitet, biti u Kristu, ima prednost nad svim drugim načinima poimanja identiteta. Krist de-reificira sebe. Sveti Pavao uvijek iznova pokazuje što znači izgubiti svoj život da bi ga opet pronašao (Matej 10,39); odreći se sebe, uzeti svoj križ i slijediti Krista (Matej 16,24-25). Istina je kako ćete u što god vjerovali, koji god put odlučili slijediti, žrtvovati nešto za njegovo dobro. Istina stvara obveze. Čak i laži, koje se pogrešno smatra istinom, stvaraju obveze. Ako prepoznate istinu, shvatit ćete da joj se podvrgavate.

Ono što je ključno ovdje, u Pavlovim spisima i životu, jest kako je prepoznavanje istine upravo ono što osigurava istinsku subjektivnost. Podložiti se istini znači biti joj podložan. Ta je subjektivnost bogata, široka i duboka. Identitarac, nasuprot tome, koji bi bio poput Pavla prije obraćenja, ravni je znak većeg ideološkog zahtjeva. Ono nije subjekt, nego je projekt. Ono je projekt okoštale pravno-birokratske sheme. Sebstvo, u stisku ideologije, jest projektil. To je slika naoružana oružjem, obično samoproglašene žrtve, koja projicira svoj osjećaj kako je potlačena vlastitim zakonima, na one koji bi je oslobodili tih zakona. Zahtjev ovog projektilnog ja i ovog naoružavanja identiteta jest jednostavan: držite se svog života i izgubit ćete ga. Držite se svog minuskulnog identiteta - ili onog znaka koji ste pogrešno zamijenili za svoj identitet - i tada ćete biti oslobođeni dara svog bića i predani u pakao nepostojanja. Posvetite se ideološkoj površini i biti ćete svedeni na svoju biografiju. Identitarac halucinira identitet. Kršćanin, koji je konačno izgubio sebe, prvi je put u potpunosti čovjek.

Kršćanin, u pavlovskom smislu, zahtijeva pravi identitet upravo zato što ne prianja. “Za mene je život Krist”, kaže Pavao; “umrijeti je dobitak” (Filipljanima 1:21). Pavlova ideja da svoj život pronađe u Kristu ponavlja se čak 160 puta u njegovoj maloj zbirci spisa. Bio je više svoj, jer se nije previše zamarao time tko je. Pa ipak, tamo gdje je trebao biti, bilo mu je ugodno biti Židov Židovima i Rimljanin Rimljanima. Postao je pustolov, koji je promijenio lice zemlje i čija su djela imala veći utjecaj od djela bilo kojeg drugog mislioca, a sve zato što je izgubio sebe. Kao da je prije bio 'bonsaied' — posađen u plitku posudu koja je sprječavala rast njegovih korijena i ograničavala visinu koju je mogao dosegnuti. Naposljetku, zasađen u polju, povezan sa stvarnošću u intimnom i krajnjem smislu, postao je jedno od najviših stabala koje smo ikada vidjeli. “Ja sam najveći grešnik”, rekao je sveti Pavao prijatelju u jednom pismu (Timoteju 1.1.15). To je nešto što bi veliki čovjek mogao reći.

Ovdje ima puno toga za razmišljanje o čemu nisam govorio. O identitetu nije lako govoriti, a da se ne podlegne prokletstvu redukcionizma. Ali, veća poanta koju sugerira Badiou, ili možda moje čitanje njega (dok pokušavam bolje razumjeti Pavla), jest kako se manje radi o onome s čime se poistovjećujemo, u jednostavnom smislu imenovanja naše profesije, uloge ili odanosti. U konačnici ostaje pitanje čemu ili kome pripadamo. Radi se o tome što ili koga obožavamo. Svakako, pripadamo našim obiteljima, našim prijateljima, pa čak i svijetu. Svakako, imamo uloge koje moramo odigrati kao stručnjaci, roditelji i članovi zajednica. Sveti Pavao sugerira kako je ova antiuniverzalnost luda; u konačnici pripadamo Bogu i dobit ćemo svoje živote natrag ako to prepoznamo.

Ali, ono što je fascinantno jest kako identitarizam sve sravnjuje u lažnu univerzalnost, uništavajući sve intimne odnose, kao i sve ultimativne odnose. Sve postaje produžetak koda. Postaje puka konstrukcija. Njegovi podređeni i ideolozi vjeruju kako će se moći ponovno roditi, ukoliko imenuju bilo koji označitelj, koji im je najrelevantniji.

To je ta laž. Oni misle kako će se ponovo roditi podvrgavajući se antikulturno-menadžersko-seksualnom režimu. Misle kako  uzimaju crvenu pilulu kako bi izašli iz Matrixa, onda kada su se navukli na plave pilule. Ipak, krutost sv. Pavla prije obraćenja, uzimam kao ohrabrujući znak. Paul, dok je ljudima oko sebe bio poznat kao Saul, držao se za svoje kruto tijelo što je čvršće mogao. Dao je sve od sebe kako bi to ostao. Nanosio je drugima bol bez milosti. Bio je zelot. Bio je okrutan u svojoj odanosti svojoj ideji. Ipak, pitam se. Ponekad pomislim kako je njegov fanatizam otpao tako brzo, kao ljuske s očiju, jer je, kao i tolika identitarna pravila, bilo prejednostavno kako bi se uklopilo u neizbježno 'eventualno' stvarno. Fanatizam je krhka stvar. Ne savija se. Možda se, hvala Bogu, ne savija. Upravo ta činjenica čini ju puno lakšom za slom. Fanatično gledište nudi jasan okvir koji obećava kako će stvarnost učiniti razumljivom. Ali, budući kako se temelji na lažima, vjerojatno će se pojaviti veća razumljivost i natjerati fanatika neka konačno uvidi svoju sljepoću.

BY: Duncan Reyburn; 28.08.2024.