Pobuna Helota protiv liberalnog Telosa Zimbabvea

Pojmovi iz naslova:

Heloti (grč. εἵλωτες, ἑλῶταı), državni robovi u Sparti, ždrijebom dodjeljivani pojedinim Spartancima (Jednakima – grč. Ηοmοίοi) na službu kao poljodjelci. Bili su vezani uza zemlju, a gospodar ih nije mogao ubiti, prodavati izvan zemlje, ni pustiti na slobodu. Sve što bi proizveli iznad određenih nameta, bilo je njihovo. U vojsci su služili kao lako naoružani vojnici, a od Peloponeških ratova i kao hopliti. Zbog teških životnih prilika heloti su se znali buniti. Kako bi održali vlast nad njima, Spartanci su protiv helota organizirali tzv. kriptije, pohode mladih Spartanaca na selo da nadziru i ubijaju sumnjive helote. Takvi su pohodi i pokolji ujedno sprječavali demografsku ekspanziju helota. Helot pušten na slobodu zvao se neodamod (grč. νεοδαμώδης: novi građanin), a dijete rođeno od Spartanca i helotkinje, motak (grč. μόϑαξ), odgajalo se zajedno sa Spartancima i dobivalo građansko pravo Sparte.

https://www.enciklopedija.hr/clanak/heloti

Telos (od grčkog τέλος cilj, svrha) ili cilj je filozofski predmet proučavanja u teleologiji. Telos označava svrhu stvari, ona se tumači kao osobit razlog postojanja neke pojave.^[1]

Sokrat je smatrao da je cilj ljudskog života spoznati samoga sebe. Njegov učenik Platon je pak smatrao da je cilj ljudskog života mističnim doživljajem (jasno nakon što je osoba razvila sve tjelesne i mentalne sposobnosti u ovoj preslici idealnog svijeta) doživjeti svijet ideja. Aristotel vraća konačni cilj čovjeka nazad ka njegovim psihofizičkim sposobnostima. Naime, Aristotel kaže da je cilj svakog čovjeka da što bolje ostvari prirodom zadane opće sposobnosti svoje vrste, primjerice, cilj pojedinog konja je da bude što brši jer je brzina ono što karakterizira vrstu konja, dok je cilj pojedinog čovjeka da bude razuman i moralan jer to je ono što karakterizira vrstu ljudi. Kada čovjek ostvari navedeni cilj on je onda u stanju "eudaimonije", odnosno u stanju blaženstva.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Telos

TEKST NAPISAO: JOHN CARTER; 04.08.2024.

Ovo je na kraju potrajalo mnogo duže nego što sam namjeravao (da, znam, uvijek to kažem). Ovdje su vjerojatno tri, ili četiri, eseja u jednom – o Palestini i Prideu, o Rodeziji i Zimbabveu, o Nevoljama koje su izbile u Engleskoj i kako se sve te stvari drže zajedno. Počeo sam ovo pisati prije otprilike tjedan dana, ali novi događaji su se odvijali iznimnom brzinom. Već sam nekoliko puta esej morao revidirati i proširiti i vjerojatno je kao rezultat toga nastao potpuni nered, prepun tipfelera i gramatičkih pogrešaka. Također, vjerojatno sam neke količine dezinformacija nesvjesno pokupio; što je u današnje vrijeme jako teško izbjeći, jer događaji teku kinetičkim gibanjem prema gustoj ratnoj magli.

Stojim na stepenicama ispred vrata hostela, koje je jedino mjesto u blizini s dovoljno dubokim zaklonom koje bi nas zaštitilo od vremenskih nepogoda, koje su ove noći poprilično gadne. Moje večerašnje suputnike dovukli su iz raznih dijelova Europe (iz različitih razloga) u ovaj hostel. Mi stojimo vani kako bismo mogli pušiti dok pijemo. Terasa je zatvorena u apsurdno rano doba,  zbog pritužbi na buku iz hostela, od strane susjednih stanovnika. Čini se kako se zbog pritužbi na buku ovih dana posvuda zatvaraju vanjski objekti za piće, jer se stanovi grade uz rekreacijske četvrti, na krajnju žalost i jednih i drugih.

Plavooki, plavokosi, bradati njemački klinac u crnoj majici s kapuljačom, iskače s kiše. U očima mu gori mržnja. "Ispričaj se!" zahtijeva on. Prati ga još nekoliko ljudi, ali oni samo kliznu pored njega, ravno u zgradu.

U to sam vrijeme razgovarao s jednom Amerikankom o Americi. Počeo sam razgovarati s njom nekoliko trenutaka prije, i još nismo došli do onog dijela razgovora u kojem konačno saznaje kako ja nisam Amerikanac, te smo vodili sitničave razgovore o tome odakle konkretno ona dolazi.

"Za?" Pitao sam njemačkog klinca. 

“Izraelske zločine protiv Palestine!” praktički je zapjevao. Pišem po sjećanju, jer sam tada bio pomalo pijan, tako da razgovor nije tekao doslovno tako. 

Nisam uopće bio zainteresiran za raspravu o sukobu između Izraela i Palestine, budući kako imam vrlo malo suosjećanja za bilo koje od to dvoje, a dosta gađenja prema obje strane. To što je zahtjevao neka se ispričam za Izrael bilo je pomalo ljutito, posebno od nekog glupog klinca koji se zeza oko skupova vezanih uz Palestinu, što je i njegovo praktički vibrirajuće stanje impliciralo, kako je to već neko vrijeme njegova glavna zanimacija. 

"Nisam Izraelac, pa zašto bih se ispričavao?"

"Američka podrška čini zločine Izraela mogućima!"

Inače bih vjerojatno rekao: "Ali ja sam Kanađanin, druže"; što obično ublažava takve situacije, ali umjesto toga znatiželjno sam ga upitao: "Želiš li se svađati oko toga?", jer se učinilo kako bi mogao.

Možda je moj govor tijela poručio kako sam se na trenutak, između zujanja i iznenadne ljutnje, nekako nadao kako će odgovoriti sa Da. Umjesto toga je trepnuo. "Ne", ispuhao se. Kimnuo sam mu i on je ušao u zgradu.

Bila je to neobična interakcija. Vidio sam nekoliko palestinskih prosvjeda solidarnosti, koji su izbijali na gradskim trgovima diljem zemlje, koji su isti kao dolazni i odlazni drugi, zabavniji ulični nastupi, uz plesače, glazbenike i slično. Ali, ovo je bio prvi put da sam se izravno susreo s bazom palestinskih obožavatelja. Pogled u očima ovog djeteta, intenzitet bijesa kojim je bio nabijen, bili su kao da dodirujete žicu pod naponom, koja je istovremeno iskrila.

Nekoliko dana kasnije, ja sam u još jednom od ovih velikih kozmopolitskih europskih gradova, u kojima je lokalno stanovništvo postalo slučajni uzorak među najgorim regijama svijeta, a ne ono što bi bilo prepoznatljivo i europsko. Gradski trg na kojem stojim ima prekrasnu katedralu na jednom rubu. Ono što pretpostavljam da je gradska vijećnica, jednako zadivljujuća, nalazi se na drugom rubu; odvojeni su velikim, prostranim, popločanim trgom; s više ulica i avenija koje se vijugaju među njima, poput niti paukove mreže. Niz nekoliko avenija klize procesije zastava ponosa i napretka - naravno, zastave ponosa, pa čak i cvijeće ponosa, mogu se vidjeti gdje god pogledate po gradu. Mislio sam kako je lipanj Mjesec ponosa, ali kao što smo vidjeli na Olimpijskim igrama, ova tekuća godina je nulta Godina ponosa, sada, uvijek i zauvijek, proslava koja nikada ne prestaje. Vječna partija - najosnovnije je obećanje globalne jednopartije. Dajte nam svoju slobodu, svoju zemlju, svoje duše, kažu, i možete zabiti u svoju guzicu što god hoćete, zauvijek.

Okupljena u krug, na središtu trga, jest publika palestinskog prosvjeda solidarnosti, koja skandira: Viva Viva Palestine! - zajedno s raznim drugim stvarima, dok propovjednici u središtu kruga koračaju s megafonima.

Nešto u vezi s tom izmješanošću ponosa napretka i pro-Palestinskog prosvjeda mi se činilo upravo urnebesnim. Prvo se navodno tiče svega o univerzalnoj ljubavi, dok je drugo navodno o pravdi. Pretpostavljam kako su obje stvari, u tom nekom okviru – kao što to čine ljevičari svake vrste – prilično plemenite. Ali, ljubav koju slavi Pride samo je najponiženije vrste, dok se čini kako se pravda koju se zahtijeva za Palestinu svodi samo na mržnju....tako da vaša kilometraža po toj plemenitosti može jako varirati.

Ostao sam neko vrijeme, pokušavajući snimiti video koji bi uhvatio izmiješanost zastava Ponosa i Palestine, i ništa što sam uspio snimiti nije bilo sasvim zadovoljavajuće. Prije nego što sam krenuo pokušati i treći put, skandiranje je završilo. Propovjednici su, činilo se, uzeli stanku. Dok sam se udaljavao, neugodna osoba mi je presjekla put. Imao je izgled zlikovca, istovremeno idiotski i zao; vjerojatno beskućnik, možda narkoman, ali možda i samo dementan. Njegovo je oko uhvatilo moje. Viva Viva Palestine, pjevušio je otupjelo, s idiotskim osmijehom, kao da je to pitanje. Trebam li mu odgovoriti istom mjerom? Činilo se kako mi postavlja pitanje. Jesam li mu prijatelj ili neprijatelj? Prekinuo sam kontakt očima s bijednikom i nastavio dalje. Naravno, propovjednici su magnet koji privlači ovakvu vrstu osobe .... jadnu, besciljnu, otuđenu, podložnu dojmovima, savršen subjekt za hipnozu putem ponavljajućeg emocionalnog uvjetovanja.

Nije takvo programiranje učinkovito samo na ljudskom kapitalu niske kvalitete. Njemački klinac naizgled je imao izvrsnu genetiku. U tim se crtama osjetila loza teutonskih ratnika, s odgovarajućom vatrenom dušom, koja je ćudljivo treperila iza ledenoplavih očiju. Njegovi bi preci, naravno, krenuli da me raščupaju svojim širokim mačevima na moj izazov. Oni nisu bili podvrgnuti cjeloživotnom i dugotrajnom uvjetovanju kako je nasilje uvijek pogrešno. Pretpostavljam kako se njegovi preci okreću po grobovima kada ga gledaju s visoka, iz magle onostranog svijeta.

Koliko ima onih koji se napajaju na ovaj način? Opčinjeni palestinskim skupovima solidarnosti, nedvojbeno ojačani uronjenošću u vlastite internetske propagandne motore, kroz taj nepostojani bijes koji nose u sebi? Čini se kako su ovakvi skupovi vrlo učinkoviti u stvaranju bijesa u ljudima, vraćajući ih natrag u društvo poput malih bombi, koje traže mjesto gdje će eksplodirati.

Iako to možda nije posve točan način kako bi se to izrazilo, no nema sumnje kako postoji golemo podzemno more uzavrelog bijesa koji tinja u cijelom političkom tijelu, pa bi stoga bilo bolje reći kako propalestinski skupovi samo daju toj energiji put kojim izlazi na površinu. Ne postoji li neka vrsta kukavičluka kod europske mladeži koja se pridružuje palestinskoj stvari? Podvrgavanje cjeloživotnom uvjetovanju kako je uvijek nelegitimno stati i vikati za vlastitu stranu? Može li njihova solidarnost biti išta više od sublimacije vlastitog potisnutog bijesa zbog onoga što se njima radi? Palestinci su izbačeni iz svoje zemlje - da, ali to si tebi sada  također događa. Palestinci su izloženi neljudskom nasilju od strane okupacijskih snaga - da, ali i vi ste također izvrgnuti nasilju. Palestinci su psihički mučeni – da, pa i vi ste! Ipak se ne usuđujete požaliti na ono što se vama radi...

Neposredna meta njihovog nezadovoljstva jest Izrael, ali se u suštini sve zapadne zemlje smatraju kolaboracionistima, te su one stoga i moralno suučesnici u patnjama Palestinaca. Time su i zapadne zemlje također postale legitimne mete. Malo je sumnjivo da krajnji cilj gnjeva prosvjednika nije samo usmjeren na Izrael, već na europsku civilizaciju, općenito. Izraelski grijeh su posebno artikulirali ljevičari (kao posebno ekstremnu i izopačenu varijantu doseljeničkog kolonijalizma bjelačke nadmoći), te se oni ne suprotstavljaju samo židovskom uzoru, nego i široj civilizaciji gdje su različite nacije zlo činile narodima diljem svijeta nekoliko stoljeća. Poanta je u tome što je više kontinenata u njihovim rukama. Prosvjednici i ljevičari namjeravaju dekolonizirati te zemlje, učiniti ih raznolikima i inkluzivnima, kao što su već uspjeli napraviti sa Rodezijom, i Južnom Afrikom.

Rodezija naravno više ne postoji. Promijenili su ime u Zimbabve. Grozna je tragikomedija, u biti, dekolonizirala i samo sjećanje na Rodeziju iz glava većine ljudi. Damnatio memoriae, putem općeg dogovora neka se o tome ne govori, zatrla je svaki trag toj plemenitoj naciji. Will Tanner ima nekoliko izvrsnih tema na temu Rodezije na Xitteru. Uložite sat ili više remena svoje pažnje na njegovu vremensku traku, i naučiti ćete poprilično o toj temi. Zapravo, nedugo nakon što sam ovo napisao, Will je prikupio svoje raštrkane misli za Substack, na svom izvrsnom blogu The American Tribune:

https://www.theamericantribune.news/p/why-rhodesia-matters

Rodezija je možda bila najplemenitiji kolonijalni eksperiment Britanskog Carstva. Njihov ratni predsjednik Ian Smith - pilot Spitfirea tijekom Drugog svjetskog rata - rekao je kako su oni "više Britanci od samih Britanaca", zbog načina na koji su se držali starih britanskih običaja. Rodezija je imala izuzetno selektivnu politiku useljavanja, dopuštajući ulaz samo muškarcima  dokazanog karaktera, postignuća, istaknutosti, ili sposobnosti. Vladali su zemljom kao kompetentni, samouvjereni ratnici-aristokrati (kakvi su i bili), koristeći modernu znanstvenu poljoprivredu za osnivanje golemih i profitabilnih poljoprivrednih imanja, koja su postala žitnica Afrike. Lokalni Afrikanci našli bi posao na tim farmama; Afrikanci u inozemstvu su imali koristi od hrane koju su oni sami proizvodili. Iako gotovo nitko od njih nije mogao sudjelovati u rodezijskoj politici, jer je osnivačka povelja zemlje precizirala da samo vlasnici imovine mogu glasati - odnos između crnca i bijelca bio je simbiotski, i obostrano koristan.

Salisbury, budući glavni grad Rodezije, 1890. godine

Salisbury, glavni grad Rodezije, 1977. godine; sada Harare, glavni grad Zimbabvea

Salisbury, 1977. godine

Salisbury, 1977. godine

Rodezijci su brzo izgradili uredan, napredan raj, tijekom prvih nekoliko desetljeća postojanja svoje zemlje. Tijekom tog vremena muškarci u zemlji služili su u britanskoj vojsci, često u elitnim postrojbama; i to s razlikom nesrazmjernom njihovom broju. Tijekom Drugog svjetskog rata, između rodezijske i britanske vlade dogovoreno je da u zamjenu za doprinose rodezijske zemlje u ratu, kruna treba dati svoj blagoslov rodezijskoj neovisnosti - kao samoupravnoj dominiji - slično Kanadi, Australiji, ili Novom Zelandu.

Nakon rata, međutim, britanska vlada je popustila. Socijalisti su zaključili kako je nepristojno što ustav Rodezije zapravo zabranjuje crncima glasovanje, jer je sva zemlja (time i glasačka moć), bila u rukama bijelih Rodezijaca. Britanska vlada inzistirala je na tome da neovisnost Rodezije zahtijeva izmijenjeni ustav, koji bi nalagao vladavinu većine - koja je bila demokratičnija, i puno manje rasistička. Rodezijci su se tome usprotivili. Za razliku od udobno smještenih, pomodnih ljevičara u parlamentu -  Rodezijci su živjeli u Africi, i razumjeli su kakvi su Afrikanci. Vladavina većine, znali su sa potpunom sigurnošću, baciti će zemlju u mrak. Afrikanci su bili neolitski vrtlari, koji su vjerovali u vještice. Nedostajale su im konceptualne vještine potrebne za upravljanje srednjovjekovnim tržnim gradom, a kamoli modernom industrijsko-poljoprivrednom državom poput Rodezije.

Čak je i artikuliranje takvog osjećaja bilo neprihvatljivo netrpeljivo za osjetljivo liberalno uho tog vremena, kao i svega što je nakon toga uslijedilo. Kao što uvijek biva, osjećaj Rodezijaca se pokazao potpuno točnim.

Predsjednik Rodezije, Ian Smith

Diplomatski odnosi između rodezijske i britanske vlade brzo su se zaoštrili, a nakon godina sve veće zajedljivosti - Rodezija je proglasila jednostranu neovisnost. To je, naravno, bila neoprostiva uvreda za čast drage, mlade Elizabete Nemarne; te se britanska država odmah krenula osvetiti Rodeziji. Nova vlada se našla odsječena od trgovine s gotovo cijelim planetom, do te mjere da su samo sa Izraelom i Južnom Afrikom nastavili održavati normalne trgovinske odnose. Što je bilo još i gore, Britanci su se udružili sa Sovjetima kako bi financirali i obučavali paramilitarne, marksističke gerilce - koji bi bili poslani u zemlju neka  provode terorističke napade.

Nisu Rodezijci lako odustali. Borili su se u Bushovom ratu cijelo desetljeće, očajnički brojčano nadjačani, i opremljeni relativno primitivnim oružjem. Srećom po njih, njihovi afro-marksistički protivnici su imali samo magloviti koncept učinkovite upotrebe svog modernog oružja, i uglavnom su sasvim slučajno pogađali svoje mete. Jedan zabavni izvještaj opisuje kako su sve puške zarobljene od afro-marksista imale svoje željezne niđane okrenute na maksimalnu postavku, tj. 1000 jardi ili tako nešto; to je bilo vrlo zbunjujuće rodezijskim vojnicima, koji su ispitivali zarobljene crnce, kako bi pokušali otkriti svrhu ove čudne prakse. Ispostavilo se kako crnci nisu imali pojma o predviđenoj funkciji željeznih nišana, te su odlučili kako su brojevi ustvari gradacija snage gađanja – vjerovali su kako će povećanje na maksimalnu postavku značiti kako će njihove puške pucati jače.

Rodezijci su, nasuprot tome, bili izvrsni strijelci, te su se jednako izvrsno snalazili u afričkom bušu, općenito.

Žrtve bi bile vrlo velike, ali u korist Rodezije. U operaciji Dingo, oko 3000 komunističkih terorista ostalo je zarobljeno u kampu za obuku, a još tisuće ih je u panici otjeralo nekoliko stotina padobranaca - od kojih su samo dvojica poginula, i to jedan od prijateljske vatre. Evo izvještaja iz prve ruke:

"Dingo nije bila jednokratna operacija. U operaciji Eland, 84 rodezijska Selous izviđača zauzela su bazu s 5000 ZANLA terorista, uništivši ih preko 1000, bez ijednog gubitka."

Selous Scout (zapravo rekonstrukcija)

Unatoč njihovim pobjedama na bojnom polju, stvari su s vremenom postajale sve očajnije. Postali su metom međunarodnog gnjeva zbog operacije Eland (koja je Rodezijce odvela u Mozambik, proširivši time rat izvan njihovih vlastitih granica), te im je tada i Južnoafrička Republika okrenula je leđa. Dok je dobra volja Izraela i dalje bila prisutna, moralna potpora daleke male zemlje nije bila toliko važna, koliko je bila bitna materijalna potpora koju je pružao veliki lokalni susjed, s kojim je dijelio kopnenu granicu i od kojeg je lako mogao dobiti sve što je trebao. Na kraju, zbog nedostatka streljiva i goriva, Rodezijci su bili prisiljeni kapitulirati. Teroristički ratni vođa, Robert Mugabe, ubrzo je postao lokalni moćnik.

Rodezijci su dobili sve bitke, ali su ipak izgubili rat.

Mugabe je preraspodijelio zemlju crncima, koji nisu imali pojma kako se baviti zemljoradnjom; golema, bogata imanja koja su Rodezijci pažljivo obrađivali postala su neplodno šipražje, a žitnica Afrike je ubrzo upoznala je glad. Nije potrebno niti spominjati kako je Mugabe oslobodio avetinje brutalnosti nad zemljom, i to ne samo nad bijelcima, već i nad suparničkim plemenima. Mugabe je, također, nagomilao neotplative dugove prema globalnim financijašima - da bi nakon toga overclock-irao pisače novca znatno iznad tvorničkih postavki, do te mjere da je svaki Zimbabveanac postao višestruki centitrilijunaš.

Zimbabve je uzor za dekolonizaciju. Pretvaranje Rodezije u Zimbabve jest Telos liberalizma i građanskih prava.

Sljedeća koja je pala bila je Južnoafrička Republika. Kao starija, veća, i jača, JAR se borila održati daleko oštriji sustav apartheida, i to desetljeće dulje, nego što je Rodezija uspjela braniti svoj relativno blagi politički okvir. Međutim, na kraju je višeplemenski imperij apartheida napukao. Uslijedila je crna vladavina, donoseći sa sobom sve što je već opsjedalo Zimbabve. Nekoć nuklearna sila, sa svemirskim programom u nastajanju, Južnoafrička Republika sada se bori kako održala upaljena svjetla. Vodovodni sustav ne radi, autoceste se raspadaju, kriminalno nasilje bjesni ulicama koje vlasti nemaju niti kapaciteta, niti želje kontrolirati.

Preostaju džepovi relativnog prosperiteta, koji su (u biti) mjesta gdje su se zadržale visoke koncentracije bijelaca, što spriječava da se Južna Afrika potpuno raspadne, na isti naćin kako se to dogodilo Zimbabveu. Međutim, sudjelovanje bijelaca u profesionalnim i političkim sustavima koji upravljaju infrastrukturom njihove zemlje namjerno je marginalizirano, sa zakonima o ekonomskom osnaživanju crnaca koji zahtijevaju zapošljavanje, npr. inženjera, na temelju kvota kalibriranih prema popisu stanovništva. U slučaju Južne Afrike to znači kako je omjer: jedan bijelac koji zna što radi i 19 crnaca koji to ne znaju. Taj jedan kompetentan čovjek onda mora obaviti posao za svih njih dvadeset, pa niti ne čudi kako stvari ne funkcioniraju. Sličan pristup zauzet je kod njihovog sveučilišnog sustava - rezultat: na svakog bijelog studenta koji se može obrazovati, dolazi 19 crnaca koji se ne mogu obrazovati. Oni zauzimaju mjesta mladih ljudi koji bi zapravo mogli nešto naučiti, čime se sužava čak i ponuda kompetentnih stručnjaka, koji bi pomogli unaprijediti zemlju. Tako se zemlja neumoljivo raspada, pod pritiskom primitivaca koji civilno društvo bijelog čovjeka tretiraju kao telefonske žice, koje kidaju kako bi napravili bakrene narukvice za svoje bebi mame.

Nevjerojatno, južnoafrički prijatelji su mi rekli kako su velika većina južnoafričkih bijelaca i dalje predani liberali; te kako usprkos svoj korupciji, diskriminaciji, kriminalnom nasilju i glupoj nesposobnosti koju svakodnevno trpe - nastavljaju žarko vjerovati u temeljnu, moralnu ispravnost liberalnog političkog poretka, koji ih polako uništava. Ljudi koji govore glupe stvari poput: kada stvari postanu dovoljno loše, liberali će progledati, opljačkati će ih realnost ili što već - ti ljudi bi trebali imati na umu tupost južnoafričkih liberala. Što se toga tiče, samo pogledajte državu Portland ili San Francisco, ili bilo koji od niza bivših europskih gradova na sjeverozapadu Europe - u kojima se Sjevernoafrikanci i Arapi okupljaju na trgovima, pjevajući ode smrti bijelom čovjeku. Nikada ne podcjenjujte moć lažnog morala!

Na nesreću Rodezijanaca, koji su bili više Britanci od samih Britanaca, baš u ono vrijeme kada se Britansko Carstvo, iscrpljeno i demoralizirano od svog kaznenog rata protiv Njemačke, raspadalo. Bez imperija kojem bi mogli biti lojalni, lojalisti Ujedinjenog Carstva iz Gornje Kanade su doživjeli vlastiti kolaps moralnog identiteta, baš otprilike u isto vrijeme.

Moralni kolaps Kanade odraža kolaps drugih britanskih nacija, uključujući samu Britaniju.

Nakon što su se dogovorili kako bi presjekli vrat svom mlađem bratu Rodeziji, prinoseći ga kao krvnu žrtvu svom novom BOŽANSTVU, svi britanski narodi su sada suučesnici u zločinu... ali, zločin je samo ukoliko su pogriješili što su to učinili. Sve dok su bili u pravu, sve dok su ideali antirasizma zdravi, dobri i istiniti, sve dok nastavljamo zamišljati kako je knjiga "I Have a Dream", velečasnog doktora Martina Luthera Kinga Juniora, dovela do svega osim do noćne more, sve dok je tako, oni nisu počinili nikakav zločin, nego svetu i nažalost nužnu dužnost, na kraju krajeva, sitnicu... nešto o čemu je najbolje ne razmišljati, pridajući tome neku veliku važnost, osim poput neke vrste pobožne geste.

Nakon ubojstava u Rodeziji, sve za što se zalagala, bilo je pod kontinuiranim kulturnim napadom. Temeljni ideal Rodezije bio je proizvesti najvišu vrstu ljudi. Njegova useljenička politika bila je namjerno eugenička. Nastojala je uzeti najbolje od muškaraca i žena, uzgojiti ih i odgojiti njihovu djecu dovoljno sposobnu da budu aristokratski uzori ratničke republike. Modernom nosu ovo smrdi na fašizam, ili tako nešto. Suvremeni čovjek je uvjetovan neka vidi opravdani ponos postignuća, koji proizlazi iz istinske plemenitosti - kao nešto isključivo, arogantno i stoga izuzetno užasno. Umjesto toga taj uvjetovani čovjek prigrli sav Ponos u analnim polipima i spolno osakaćenoj djeci.

Sve engleske zemlje užurbano pokušavaju postati Zimbabve što je brže moguće, uvozeći ljude iz cijelog svijeta što je brže moguće, sredstvima u skladu sa zakonima koje vlade uvoznice navodno provode, i sredstvima izvan tih zakona. Željeni pritoci ljudstva trećeg svijeta nikako se ne može opravdati, baš nikakvim razumnim razlozima, ogorčenim domorodačkim biračima... nije kako je te vlade ikakva briga što njihovi zarobljeni narodi misle o bilo čemu, jer su im navikli govoriti što trebaju misliti, sve  kako bi govorili i glasovali u skladu s tim ... kao što i sada, čak i u Južnoj Africi, mnogi od njih zapravo nastavljaju činiti.

Dok su stanovnici trećeg svijeta zbijeni u gradove Britanije i njezinih kolonija, kao i u gradove američkih europskih vazala na europslom kontinentu - njihov udio glasova raste s njihovim brojem. U isto vrijeme, propisi kojima se traži rasna jednakost guraju pridošlice nerazmjerno na utjecajne položaje - nerazmjerno barem ako je odlučujući čimbenik kompetencija, a ne biomasa. To stalno degradira kompetencije zapadnih sustava proizvodnje, distribucije i upravljanja, što zauzvrat dovodi do postupnog pada kvalitete svačijeg života. Kolaps, svakako, nije toliko brz kao onaj što ga je doživio Zimbabve. Treći svijet, budući kako je dalek, mora biti doveden u naše zemlje; dok je taj svijet u Rodeziji već bio prisutan, čekao je poput vode iza visoke brane, trebala mu je samo dovoljno velika pukotina kako bi sve odnio sa poplavama, zasićenima prljavštinom.

Uvoz trećeg svijeta nije neizbježnost. Naše zemlje ne moraju postati Zimbabve. Oni na vrhu piramide to rade svjesno, kao stvar pažljive i promišljene politike. U praksi nisu toliko oprezni koliko bi mogli biti, obzirom na to da su državni sustavi najviše kompromitirani od svih javnih sustava, nametanjem anti-meritokracije različitosti i dekolonizacije, ali svejedno sve provode neumoljivo i namjerno. Devastacija civilizacije bijelog čovjeka, njeno svođenje na ruševine, kroz koje lutaju neshvatljivi divljaci bez nekakvih interesa i čuđenja - to je njihov sveti cilj. Svijetlo iza njihovih očiju jest svijetlo koje se gasi.

Zaplet filma o zombi apokalipsi nije jedini način kako bi se osmislio imigracijski sustav. Umjesto cisterne koja vraća kanalizaciju u opskrbu pitkom vodom, mogli bismo imati akvadukt koji dovodi hladnu, čistu vodu s planinskih vrhova.

Uzmite Tokio. To je svjetski grad, kozmopolitski kao i svaki drugi, u kojem možete pronaći ljude s bilo kojeg mjesta na planeti. Japanci ne zatvaraju svoje granice prema svijetu, naprotiv, aktivno vrbuju i pozivaju ljude u svoju zemlju. No, u tome su oprezni: boravišnu dozvolu preferiraju dodijeliti, primjerice, fakultetski obrazovanima, nužna je i čista kaznena evidencija. Oni koji budu uhvaćeni u kršenju japanskog zakona bivaju deportirani i zauvijek im je zabranjen ulazak u Japan. Oni koji se prilagode i napreduju - oni smiju ostati. Budući kako su Japanci prilično izbirljivi - apsolutni ukupni broj gaijina je nizak, što znači kako zemlja zadržava svoj japanski karakter. Državljanstvo je, štoviše, gotovo nemoguće dobiti. Gaijini se čuvaju u Tokiju, baš kao luksuzni predmet: ukrasno, korisno, rijetko.

Japanci, naravno, nemaju nacionalnu želju za kolektivnim samoubojstvom, usprkos njihovom padu plodnosti. Možda bi mogli razviti jedan; postoje neki pokazatelji kako se liberalni stavovi prema različitosti, po uzoru na one koje je Zapad prihvatio, šire među njihovom mladom populacijom. Doista, japanska vlada nedavno proširuje broj radnih viza koje nudi, kako bi dovela nekvalificiranu radnu snagu iz Filipini i drugih dijelova Azije. Možda je atentat na Shinza Abea odigrao ulogu u novootkrivenom poštovanju različitosti u japanskoj državi; navodno je Abea upucao nekakav japanski nacionalist (zaboravljam detalje), ali nije suludo posumnjati niti u sjenku Komunističke infiltracijske agencije nad cijelom tom aferom. Možda će, desetljećima kasnije, Tokio postati većinsko-manjinska metropola, prikazana kao u hollywoodskom filmu "Duh u oklopu". Ako se to dogodi, onda će  vjerojatno više nalikovati Zimbabveu, nego kibernetičkom raju s visokom funkcijonalnošću; Zimbabve je, naposljetku, konačni cilj sustava. Ali, barem za sada to još uvijek nije slučaj, a Japan pokazuje drugačiji način kako bi postao dijelom svjetskog grada. Ne postoji nikakav dobar razlog zašto se njegov primjer ne bi mogao oponašati diljem Zapada ... nema nikakvog razloga, osim kratkotrajne pohlepe, žudnje za političkom moći i vjerskog fanatizma onih koji su posvećeni gašenju civilizacije, sve u ime njezina prosvjetljenja.

Što ako imamo imigracijski sustav sa specifično eugeničkim ciljevima, nastojeći steći ono najbolje od čovječanstva, povećavajući genetiku naših vlastitih plemena dodavanjem njihovih, istovremeno uklanjajući te gene na statističkim repovima putem distribucije talenata iz drugih zemalja diljem svijeta ? Ovo bi gotovo bio oblik genetskog rata, budući da su naši vlastiti genski fondovi obogaćeni najboljim svjetskim krvnim lozama, dok su druge lišene svog utjecaja. To je, naravno, budalasto sanjarenje. Ne postoji zemlja na svijetu u kojoj bi se takva politika mogla otvoreno prihvatiti, bez bijesnih urlika iz globalnog AWFLetarijata, o nadmoći bijele rase, ili nečemu potpuno drugom.

Niti jedne države na Zemlji...

Kao što sam rekao. Glupo sanjarenje.

Došli smo do ključne točke u eseju, one u kojoj konačno počinjem raspravljati o događajima u Ujedinjenom Kraljevstvu.

U budnom svijetu u kojem zapravo živimo, britanska je vlada poslala interventnu policiju na svoje građane, nakon što su se brojni Englezi Southporta usprotivili brutalnim ubojstvima (izvršenih nožem) triju prekrasnih djevojčica, od strane nekakvog muslimana, koji je – uvjeravaju nas soy – kao Velšanin, kao kralj Artur. Nažalost, to je bila dezinformacija, koja je dovela do pogrešnog gađanja na džamije. Nije to učinio nikakav musliman, već tinejdžer iz Ruande iz nepoznatih razloga, koji se hihotao u sudnici, dok su čitane optužbe.

Mesar iz Southporta. Jeste li primijetili kako svaki put kada neki Afrikanac ubije bijelo dijete, mediji se potrude iskopati nekoliko  godina staru fotografiju koja pokazuje kako je životinja i sama nekoć bila slatko dijete? Liberali to rade, jer misle kako je vrlo slatko, onda kada njihovi ljubimci ubijaju slatku bijelu djecu. Nije da je ovaj ubojica osobito sladak. Pogledajte samo te mrtve oči.

Ovo je jedna od onih razlika bez razlike. Napetosti su visoke, jer vlada nemilosrdno trpa ljude iz svih najgorih dijelova svijeta u sve naše zemlje, s različitim muslimanskim okusima, koji su glavni sastojak u gulašu govana koji je sada skuhan. Nije da muslimani imaju totalno čiste ruke u zadnjih nekoliko krvavih desetljeća.

Ista ta britanska vlada se sramotno povukla pred bijesnom muslimanskom ruljom, koji su se bunili kako bi prosvjedovali protiv zlostavljane djece koju su službe za zaštitu djece oduzele nekoj migrantskoj obitelji. Djeca su im vraćena, uz velike isprike. Čini se kako britanska država samo sliježe ramenima i povlači se kad god se muslimani, ili netko tko drugi pobuni.

Ista ta britanska vlada je desetljećima odbijala učiniti bilo što kako bi prekinula organizirano silovanje engleskih djevojaka iz radničkih obitelji od strane pakistanskih bandi, najpoznatijih u Rotherhamu, ali užas koji se zapravo događa po cijelom otoku. Sve je to stoga, jer nisu željeli da ih se percipira kao rasiste.

Ljudi koji to rade jednostavno su neprijatelji.

Treba ih tako i tretirati.

Razmislite o tome.

Vlada se ponaša kao da se britanski zakoni odnose samo na bijele Britance, dok drugima ostavlja na slobodu neka rade što žele na teritorijima koje im je već ustupila. Ustupanje teritorija jest ono na što se, na kraju krajeva, svodi masovna imigracija. Teritorij je ustupljen od strane vlade, bez dopuštenja naroda; naprotiv, ljudi su više puta upućivali apele svojoj državi neka ne ustupa teritorij, ali bi bili ignorirani i vrijeđani na svakom koraku. Umjesto toga, vlade koje su se stalno mijenjale su neprestano uvozile klijente, što su brže mogle. Klijentima se tada daju posebne privilegije, u obliku zaštićenih karakterističnih zakona, što im pomaže pri zapošljavanju i daje im društvenu prednost u institucionalnim interakcijama. Klijenti su također obilato bogati socijalnom pomoći, koja se plaća domaćim porezima. U međuvremenu, klijenti dobivaju dozvole neka grabe od domorodačkog stanovništva na sve moguće načine, dodatno se obogaćujući i zadovoljavajući svoje potrebe u tom procesu. U isto vrijeme su domoroci oštro kažnjavani zbog mogućeg samozaštitnog ponašanja, ili zahtijevajuči neka ih zaštiti država, koja nema nikakvih interesa pružiti im traženu zaštitu.

Najbliža povijesna analogija ovome bi bila barbarska invazija, kao kada su Danci i Sjevernjaci napadali Angle, Saksonce i Jute; ili kada su ta plemena sama potisnula Cymryje sa svojih zemalja; ili kada su njihovi rođaci Goti i Vandali isklesali podignuto Rimsko carstvo. Doista, u mnogim od tih slučajeva, barbare su prvotno pozvali pred lokalna vijeća i kraljeve, na primjer kao plaćenike; kasnije su pozivali i svoju rodbinu, te su krenuli u osvajanje zemlje koja se nije mogla izboriti sama za sebe.

Englezi, Irci i sve ostale kolonije engleskog govornog područja, zajedno sa svim vazalima NATO-a, su podvrgnuti barbarskim invazijama koje su organizirale njihove vlastite vlade. Te vlade istodobno stavljaju domorodačko stanovništvo u položaj helotskog rođaka novopridošlicama. Ovo je obostrano koristan odnos i za državu i za osvajača: potonji dobiva veliki dio plijena, ali kako država ubire poreze, apsorbira daleko više od onoga što se izvuče. U međuvremenu, sama prisutnost osvajača zahtijeva hipertrofiju države, koja se mora brinuti za njih i štititi ih, baš kao što jebila izvorno zamišljena kako bi se brinula i štitila svoje  domorodačko stanovništvo. U normalnim okolnostima, ljudi bi se usprotivili ovoj krađi, ali stalni teroristički napadi i nasilni zločini - na koje domoroci nikada ne smiju reagirati - uzimaju svoj emocionalni danak. Psihološki pritisak dodatno se pojačava  stalnim podsjetnicima da se maknete, da napravite mjesta, da pripazite na svoj jezik....i sve su te mikroagresije, u stvarnom smislu, od lijeve upotrebe izraza, proračunate uvrede kako biste se osjećali nesigurno u sebe, i kako bi postali malima. Ima i drugih uvreda: svaka bijela junakinja u novoj je drami u paru s crncem; dok su jedini bijeli junaci homoseksualci. Također su svi vaši omiljeni likovi iz romana, stripova, mitova i povijesti - obilato zacrnjeni i posmeđili, u posljednje vrijeme.

Kako bi bili sigurni da bijelci prihvaćaju svoj status helota, vlastita ih država podvrgava sadističkom psihičkom zlostavljanju, koristeći sve prljave trikove iz priručnika za mučitelje, dok istovremeno dopušta neka ih teroriziraju okupatorski barbari.

Dok to čine, inzistiraju na tome kako vas vole.

Nemojte pogriješiti.

Oni vas ne vole.

Naprotiv: oni vas mrze.

Oni su zapravo vaši neprijatelji. Ne znam što bih vam još rekao; činjenice su takve kakve jesu, njihovo ponašanje jest takvo kakvo jest. Naše su države prebjegle na druge strane, i sada su zapravo samo bogati opunomoćenici barbarskih klijenata, koji im plaćaju za to što čine. Moralno, oni su vlada barbara, a ne Iraca, Britanaca ili drugih domorodačkih bijelih naroda koji pate pod ovim globalističkim režimima, ali su svi oni prije svega zarobljenici tih država.

Upravo sada, sposobnost vlade da održi cijelu bolesnu moralnu prijevaru jest - pa, moralna. Domaći ljudi koje pljačkaju moraju nastaviti vjerovati kako ih njihove vlade doista predstavljaju. To je tako, jer u većini zemalja domoroci još uvijek brojčano nadmašuju osvajače, iako će se, naravno, prema sadašnjim putanjama to ubrzo promijeniti, kako stoljeće odmiče.

Kada ljudi prestanu vjerovati u laži i stvarno procesuiraju što se događa - dobivate ono što se događa u Irskoj, što bi irska vlada okarakterizirala kao bezakonje, ali što je ispravnije opisati kao rastući dio stanovništva koji svojoj vladi oduzima moralno pravo da uopće donose zakone . Heroji irskog ustanka ne pokušavaju prekršiti vladavinu zakona, već je ponovno uspostavljaju.

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svijet/1566202_dan-kada-su-irci-pukli

Unatoč višemjesečnim prosvjedima, nemirima i paljevinama migrantskih objekata, Irci još nisu uspjeli zbaciti globalistički jaram.

Ali, sada su se te nevolje proširile na Englesku. Nemiri Engleza krenuli su s gadnim praskom, a već su se i proširili i pojačali, dok novi prosvjedi kreću diljem zemlje. Ne bih preporučio nikome da prisustvuje tome, siguran sam kako su neki od prosvjeda  zamke, jer britanska policija briljira u operacijama kuhanja vode - štoviše, ne treba očekivati ​​milost od neprijateljskog režima.

Stvari bi lako mogle izmaći kontroli. Što ako se jedna ili više skupina državnih klijenata, vjerojatno muslimana raznih vrsta, pojavi na skupu, te onda izbije nered između zaštićene klase i bijesnih domorodaca? Policija bi se teško povukla pred Muslimanima, dok bi istovremeno tjerala pse i bacala suzavac na domoroce. Kada bolje razmislim, policija vjerojatno uopće ne bi imala problema s tim, budući kako policiju kontroliraju lezbijske haridanke, koje su se DEI probile na promotivnoj ljestvici, i čija je profesionalna dužnost mrziti bijele muškarce. Dakle, policija bi mogla jednostavno i otvoreno stati na stranu napadača.

Pogotovo imajući u vidu kako su mnogi policajci napadači sami.

Trenutak skidanja maske.

Ako policija stane na stranu osvajača, to ne bi bilo dobro za državu, čiji moralni legitimitet već visi o koncu, u glavama mnogih. Ako ta nit odjednom pukne u dovoljno glava, stvari na ulicama mogle bi eskalirati vrlo daleko, vrlo brzo.

Eto, zaista, tek što sam ovo napisao, imamo video policajaca koji su stali na stranu migranata, govoreći im kako su oni tu kako bi ih podržali i zaštitili.

https://x.com/Klaus_Arminius/status/1819852762332443015

U Stokesu već imamo izvješća o naoružanim muslimanskim skupinama koje napadaju domaće Britance. 

https://x.com/_failedsociety/status/1819822094928220408

Domaći to ne podnose ležeći. U Hullu je automobil, kojim su navodno upravljali imigranti, viđen kako vozi preko ljudi, što je dovelo do toga da ga je bijesna gomila razbila, izvukla putnike i izbola ih. Sve se, navodno, događa zbog spaljivanja hotela za migrante, pljačkanja i spaljivanja trgovina, kao i raširenih uličnih borbi između Engleza i imigranata (zadnja poveznica je od komunista, pa bi mogla pretjerivati).

https://x.com/broseph_stalin/status/1819804483595239489

https://x.com/disclosetv/status/1819801074938826939

Deus Vult, drkadžije.

U Newcastleu, nešto što izgleda kao gomila tinejdžera izgazila je imigranta, na pločniku ispred turske brijačnice.

Kada su Irci pukli, zapitao sam se može li to imati posljedice u drugim zemljama, putem mimeze. Ako je tome tako, bilo bi samo pitanje vremena, prije nego što će jedan od svetih klijenata režima počiniti nešto upadljivo gnusno - to je jednostavno nešto što oni predvidljivo čine - a stanovništvo druge zemlje će se skuhati. Sve se čini kako se upravo to dogodilo.

Odgovor britanske države nedvojbeno će biti daleko oštriji od odgovora irske, jer Englezi su sposobni za nesvakidašnji kaos, kada su uzbuđeni – samo pitajte kontinentalce koji su iskusili razaranja njihovog nogometnog huliganizma, a sada taj huliganizam smatrajte desetljećima obuke u vještinama ulične borbe, bez ograničenja – dok je engleska država neusporedivo starija, bogatija i okrutnija od irske. 

'Two-Tiered Starmer', kako se premijer naziva u znak priznanja za njegovu policijsku politiku, već je najavio kako će policija jednostavno udvostručiti svoje napore kako bi ušutkala online misaoni zločin, ne poduzimajući pritom ništa po pitanju viktimizacije naroda. Točno onako kako bi se očekivalo da se ponašaju okupacijske neprijateljske snage. Primijetio sam kako su svi moji britanski kolege u posljednje vrijeme postali vrlo oprezni i ne mogu ne suosjećati sa njima, jer su svi vrlo vjerojatno na nišanu te vrste protu-pobunjeničke kampanje informativnog rata. To je bilo očito već prije nekoliko dana, zbog čega sam sa zadovoljstvom objavio jučerašnji anonimni esej zabrinute Majke britanske djece.

Ako Engleska slijedi irski obrazac, otpor će se širiti i nastaviti će se. Vlada će se brutalno obračunavati sa prosvjednicima, ali ne mislim kako će uspjeti u potpunosti zaustaviti pobunu. Međutim, Englezi neće moći poraziti svoju vladu, kao što to nisu uspjeli niti Irci. To nije omalovažavanje junaštva engleskog pobunjenika; jednostavno se o tome neće odlučivati ​​u Engleskoj, jer izvor problema nije samo u Engleskoj, nego je posvuda.

Država koja doista upravlja nama jest mrežna država, izgrađena od isprepletenih društvenih veza omogućenih međunarodnim putovanjima i telekomunikacijama, kojima naše različite elite nerazmjerno uživaju pristup već generacijama. U biti su oni postali jedno pleme, čija je prirodna domovina posvuda. Formirali su razne multilateralne organizacije, čitavu 'nevladinu' infrastrukturu, u rasponu od Ujedinjenih naroda do neslužbenih pričaonica poput Davosa, koji djeluju kao paralelna država nad kojom nacionalni birači nemaju kontrolu, i koju globalističko pleme koristi da pokori neposlušne nacionalne vlade. Poznato je kako mnogi od njih pripadaju raznim tajnim društvima, čiju bismo sveukupnost, pretpostavljamo, mogli uzeti kao religiju globalističkog plemena. U svakom slučaju, ljudi koji pričaju o formiranju mrežnih država, a među njih povremeno ubrajam i sebe, svi smo glupi, kasno dolazimo do ideje, tek sada shvaćajući nešto što elite rade već jedno stoljeće.

Zbog svoje delokalizirane prirode, ovo pleme koje nas polako ubija, neće biti svrgnuto samo u jednoj od naših zemalja. Ako se igdje odluči, bit će to u Americi - a kada stigne do SAD-a, možda će biti u daleko žešćem obliku od pukih nereda. Ali, čak i nakon što se proširi na Ameriku, čini se malo vjerojatnim kako će to biti dovoljno da ubije globalizam. Globalizam je mreža, golema mreža izgrađena od društvenog utjecaja i tokova kapitala; i kao i sve mreže, otporna je na napade i može nastaviti funkcionirati, istovremeno dok akumulira ogromnu štetu.

U svakom slučaju, vjerojatno je samo pitanje vremena kada će se nemiri u Irskoj i Engleskoj proširiti na druge zemlje, jer su uvjeti posvuda na Zapadu isti. Jednom kada se jedan dio krda pobuni protiv nepravde, drugi dignu glavu i primjećuju. Ideja se širi ... ponekad čak i ako se pobunjenici uguše, ponekad čak i djelomično zbog načina na koji su pobunjenici ugušeni.

Moja pretpostavka bi bila kako će sljedeća zemlja u kojoj će izbiti nevolje biti negdje na kontinentu. Ostale zemlje engleskog govornog područja su još uvijek previše komforne. Počasni gosti u Francuskoj, Švedskoj ili Španjolskoj učiniti će nešto izuzetno grozno, jer to čine divljaci trećeg svijeta. Iako to ovaj put možda ne bude ništa šokantnije od mnogo terora, koje su ljudi već  prethodno podnijeli ne osvrćući se u bijesu, ovaj bi puta oni sebi mogli dopustiti da u potpunosti osjete tu ljutnju, i moguće će djelovati u skladu s njom.

Ako nevolje izbiju u trećoj zemlji, vjerojatno će se odande brzo proširiti na druge zemlje. Kako se to dogodi, svi ćemo postupno prestati razmišljati o nevoljama kao o lokalnim nemirima i doživjeti ćemo ih kao globalni građanski rat. Obzirom na to kako su danas ljudi umreženi kao i elita (nešto što ih usput, jako užasava), vjerojatno je kako će sebe vidjeti kao lokalne partnere, u globalnom pokretu nacionalnog oslobođenja, protiv zajedničkog globalnog neprijatelja.

Za globaliste je ovo scenarij iz noćne more. Dvoslojni Starmer, bez sumnje, je pod golemim pritiskom neka povuče svoje konce, i to brzo; pitanje jest može li on to doista učiniti, ili ne. Starmer mora pobijediti bijesne Engleze, nekako da ih još više ne raspali, što je provlačenje kroz iglene uši. Njegov položaj komplicira jednostavna činjenica - britanska je država postala simboličnom olupinom u kojoj su namjerno zaposleni klaunovi, koji će vjerojatno provesti dosta vremena spotičući se o svoja dugačka mlitava stopala, dok jure pronaći nekakve sulude tiranije koje im Stramer naredi.

Sve dok imaju posla samo s bijesnim klincima koji gađaju policajce ciglama, vjerojatno se mogu nositi s tim, ali radnje poput Iraca – divlje paljevine objekata za migrante – puno je teže spriječiti. Ne treba im puno ljudi da naprave veliku štetu, a uhvatiti krivce nije uvijek moguće. Moglo bi se zamisliti sofisticiranije oblike sabotaže koje slijede. Bladerunneri koji demontiraju ULEZ kamere u Londonu dali su zanimljiv primjer; što ako bi se njihova načela primijenila na druge oblike infrastrukture? Mnoge komponente sustava na koje se režim oslanja za kontrolu su krhke i lako se uništavaju. Shvatite kako ne zagovaram ništa konkretno, već samo promatram vrlo općenite mogućnosti. Ako se engleski pobunjenici ne ograniče na pobune, nego prošire svoje aktivnosti na razigrani kaos, na šalu s režimom razbijanjem režimskih igračaka. Nevolje bi mogle potrajati još dugo, frustrirajući svaki pokušaj vlade kako bi ih zaustavili. 

Tek što sam ovo napisao, engleski pobunjenici zapalili su policijsku postaju.

https://x.com/lowles_nick/status/1819475926704406614

U međuvremenu u Belfastu - Union Jack, zastava lojalista Ulstera i zelena, bijela i narančasta (ili irska) zastava su viđene na istoj strani prosvjeda - mjesto gdje stvarno trebate zastati kako biste shvatili tu nepodudarnost, uzevši u obzir da te strane mrze jedni druge toliko da održavaju odvojena susjedstva - kako ne bi prečesto bacali molotovljeve koktele jedni na druge.

Policajci su im, naravno, rekli da se raziđu, ali bezbrižni prosvjednici jednostavno su ignorirali prigovaranje policije i nastavili su sa svojim slavljem, plešući i mašući zastavama - dok su slavili mir i bratstvo među britanskim narodima.

Naravno, bilo je i protuprosvjednika, koji su razvili zastave Palestine, kao i Pride-a and Progress-a, i naravno, nezaobilazne  Antife - jer sve što nije liberalno, osim komunizma, u njihovim je očima nužno fašizam. Unutar političke teorije dvadesetog stoljeća, čak su i u pravu. Postojala su samo tri politička sustava.

Pogledajte samo tu sliku.

Komunizam homoseksualne rase, usmjeren protiv britanskih naroda.

Odvojeni su samo debeli muškarac u uniformi i žena u dresu.

Žene i muškarci su isti teškaši, ne znate?

Kakva lijepa vizualna metafora za političku situaciju. To je ono što sam pokušavao uhvatiti na tom europskom gradskom trgu, gdje su Palestinci i njihovi navijači skandirali slogane sredinom trga, okruženi zastavama duginih boja koje su plesale i prelijevale se niz pokrajnje ulice, u svim smjerovima.

Da je onaj njemački klinac, koji se suočio sa mnom ispred hostela bio u Belfastu, nema sumnje na kojoj bi strani bio. Možda čak i na strani Antife, tko zna. I nema sumnje, također, kako bi u Belfastu sa druge strane, ovaj put zajedno pod britanskom i irskom zastavom, susreo mnogo hrabrih mladih momaka presretnih što mu mogu postaviti isto pitanje koje sam mu postavio i ja, momaka koji bi voljeli da im on odgovori sa - da.

Nemam pojma da li je solidarnost između Union Jacka i Bratach na hÉireann, viđena u Belfastu ovaj tjedan, izolirana stvar ili nagovještava novu svijest bratskih naroda, koji su svjesni kako se bore za oslobođenje protiv zajedničkog neprijatelja: protiv prevrtljive elite, koja je nacionalne države kojima upravlja stavila pod barbarsku okupaciju, kako bi te države podčinila vlastitom globalno umreženom plemenu. Mnogo toga ovisi o tom pitanju. Samo u potonjem slučaju, s mogućnostima transnacionalne suradnje među nacijama koje se sve više otvara, nacije mogu pobijediti ono što je trenutno (čak i na papiru) - ogromni zalogaj.

Otvorena su nam dva puta. Na jednom, onom putu na kojem se sada nalazimo, domorodački Europljani i Britanci, te njihova doseljenička populacija u Americi i Australaliji, će tijekom sljedećeg stoljeća slijediti Rodezijce prema izumiranju. Odvraćati će nas od rađanja djece na bezbroj načina, osiguravajući da naša plodnost ostane katastrofalno ispod mogućnosti. Samo to će dramatično smanjiti naš broj. U isto vrijeme, masovna imigracijska poplava osigurati će nemilosrdan rast novih doseljenika koji će potisnuti  postojeće stanovništvo. Čovjek se pita hoće li u jednom trenutku svinje jednostavno biti zaklane i servirane u skladu s ruandskim običajem, čime će se ubrzati proces rasne zamjene. Obzirom na globalne obrasce plodnosti, mlaznice za hranjenje globalnog IQ drobilice, u konačnici će se približiti Africi kao jedinom održivom izvoru biomase. Nema sumnje kako će se Indijci i Kinezi, koji su trenutno kanadski glavni izvori nove biomase; Hispanjolci koji nasljeđuju Sjedinjene Države; te Arapi i Sjevernoafrikanci koji preuzimaju Europu - oštro protiviti ovoj novoj poplavi Afrikanaca, ali sama logika sustava koji im je uopće omogućio invaziju, biti će i prema njima prilično nemilosrdan.

Logika zapadnog sustava jest globalni Zimbabve. Ljudi misle kako je cilj stvoriti zatvorski planet, kojim upravlja UI u ime efendija središnjih bankara, ali malo je vjerojatno kako će tu ambiciju ostvariti sustav koji sam sebe onesposobljava što je brže moguće, u ime ideologije koja zahtijeva stalno razvodnjavanje ljudskog kapitala. Jedini mogući kraj jest planet ispunjen isključivo Afrikancima, u tom će se trenutku svjetla ugasiti i početi će opće izumiranje, jer se Afrikanci uvijek pokažu nesposobnima za održavanje bilo kakve infrastrukture koja ih hrani. To iza sebe ne bi ostavilo ništa na Zemlji, osim malih kanibalskih plemena, sastavljenih isključivo od kognitivno najprimitivnijih podvrsta čovječanstva. Deseci tisuća godina razdvajaju afrički i euroazijski neurološki razvoj. Geološki dijelovi vremena morali bi proći, kada bi se ponovo stvorio dovoljni socioneurološki napredak koji bi bio nužan za ponovni razvoj sofisticiranih tehnoloških civilizacija. Pod pretpostavkom da bi ikada ponovo evoluirali, jer bi sva plemena bila duboko memetički programirana s vjerovanjima potpuno neprijateljskima prema bilo kojoj naprednoj civilizaciji, i to će praznovjerje prenositi duboko  u neodređenu budućnost. To memetičko programiranje nikako ne bi moglo spriječiti pojavu više razvijenih tipova ljudi - ali bi neprijateljski stavovi vjerojatno uništili svaki mogući nastanak više inteligencije - te bi bilo potpuno shvatljivo kako se, nakon nekoliko stotina tisuća godina, čovječanstvo više ne može razlikovati od viših primata. Trebao bi proći još jedan eon da čovjek, ili nešto što je od čovjeka ostalo, ponovo posegne za zvijezdama.

Prvi put, u kojem ne činimo ništa, ili pokušavamo nešto i uvijek gubimo - izgleda zaista poput mogućeg scenarija Velikog filtra: potpuno uništenje; ne samo europskog čovjeka, već cijele ljudske civilizacije; putem nemilosrdne eliminacije, koja se provodi  tijekom višestrukih generacije, degenerirajućeg cvijeta vrste iz genetskog fonda, sve dok bilo kakva moguća civilizacija u budućnosti ne bude isključena.

Drugi put jest onaj gdje se borimo i pobjeđujemo. To je trenutno malo vjerojatan ishod, jer neprijatelj ima efektivno svu formalnu moć, a mi trenutno imamo uglavnom inat i zlo. Za pobjedu će trebati vremena, vjerojatno jako puno vremena; borba se može nastaviti desetljećima. Trebati će borbeni duh. Biti će potrebna ogromna količina kreativnosti, uvida, domišljatosti i lukavstava.

Ali, kako bi pobjeda uopće bila moguća, prvenstveno je  potrebna revalorizacija vrijednosti u ljudskim srcima. Ne samo povlačenje lojalnosti prema državama koje ih zlostavljaju, već i preispitivanje same moralne osnove tih država. Ljudi moraju pogledati što se dogodilo Rodeziji i ne osjećati samodopadno zadovoljstvo zato što su rasisti dobili ono što im je dolazilo; nego bol zbog gubitka nečega plemenitog i lijepog što je besmisleno uništeno, praćeno ljutnjom na one koji su sve to žrtvovali na oltaru vlastitih bolesnih izopačenosti. Ljudi moraju biti voljni priznati kako, baš kao što postoje pojedinačni viši i niži ljudi, tako postoje i viši i niži narodi, i moraju biti voljni reći kako to nije loša stvar; moraju shvatiti kako je čovjekova svrha uvijek težiti nečemu više, u svakom smislu tog izraza, jet tek onda čovjek može poslužiti kao Božje ruka, ona koja vodi ka višem životu.

Ne mislim kako će snage entropije pobijediti. Mislim kako postoji velika, neostvarena volja koja prožima Zemlju, kako je san o osvajanju zvijezda ipak prejak, kako traži da se pokaže, kako zahtijeva civilizaciju u kojoj se može pokazati, i sve ostalo logično proizilazi iz toga. Zvijezde su, naravno, predaleko da bismo ih dosegnuli našim trenutnim mogućnostima. Ali, postoji mnogo bliža zamjena - prvi korak, koji nam je gotovo nadohvat ruke.

Možda je slučajnost, a možda i više od nesreće, da je u naše vrijeme san o kolonizaciji svemira okupljen pod zastavom planeta posvećenog Bogu rata, jer san će morati ići u rat protiv njih kako se ne bi ostvarila mračna alternativa. To je vremenski rat, jedna moguća budućnost je zaključana u egzistencijalnoj borbi s drugom; nebesa su u ratu sa samim paklom.

Događaji se sada odvijaju velikom brzinom. Desetljeća se odvijaju u danima. Prije samo nekoliko tjedana širina brka stala je između lubanje američkog prvaka i smrti od metka ubojice. Činilo se kao da je vremenska linija u tom trenutku promijenila tok, kao da smo srećom ili proviđenjem prolazili izuzetno uskom stazom kroz prostor vjerojatnosti. Prema svim pravilima smo trebali pasti u ponor, te bi kao rezultat toga sada bili na potpuno drugoj putanji. Budućnost je otvorenija danas, nego što je bila prije nekoliko godina. Događaji su fluidni. Pred nama se otvaraju mogućnosti.

Ali, još nismo izašli iz šume.

Ako želimo pobijediti - onda se, na kraju, ipak moramo.......BORITI!