Nedavno sam istaknuo kako je - u smislu rasizma, bjelačkog supremacizma i vjere u eugeniku - Britanija 1930-ih godina bila "jednako loša", baš kao i Njemačka 1930-ih. Također, bili su jednako seksistički, homofobični i transfobični. Isto vrijedi i za Ameriku 1930-ih godina. Zbog toga je pomalo čudno objašnjenje kako su Britanija i Amerika krenule u rat s Njemačkom, navodno kako bi obranile jednakost, ljudska prava i antirasizam (odgovor: nisu). No, to objašnjava kako suvremena ljevica može ocrnjivati Britaniju i Ameriku iz 1930-ih, nazivajući ih “nacističkim”, iako su se borili protiv nacista.
Danas se desnica (što znači mainstream desnica i više mliječni desni centar) očajnički pokušava distancirati od samih sebe, ali i Britanije i Amerike iz 1930-ih godina. Mada su realno, i jedni i drugi dijelili iste rasističke stavove, koje su posljednjih 80 godina zagovarali, što ih povezuje s Njemačkom iz 1930-ih godina.
Problem je u tome što su ljevičari odmah “shvatili” ovu prijevaru i počeli prozivati desnicu za istu. Daljnji problem je u tome što su Britanija i Amerika, svih tih 80 godina nastavile s istim rasističkim stavovima, dok su istodobno tvrdile kako rasa nije bitna, sve dok se ova prijevara nije razotkrila.
No, vratimo se unatrag i popratimo što kaže povijest.
U prvoj trećini 20. stoljeća, Britanija je imala svoje ogromno kolonijalno carstvo. Amerika je bila visoko rasno segregirana nacija. Australija je bila bijela i rasistička, čak je i Kanada "držala crnce podalje". U isto to vrijeme, cijela je anglosfera (ali i druge bijele zemlje). bila fascinirana “rasnom higijenom” i eugenikom.
Ove su politike još uvijek bile na snazi kada je Drugi svjetski rat započeo 1939. godine. Razlog zašto su Saveznici krenuli u rat protiv Trećeg Reicha nije mogao biti taj što je bio rasistički, antisemitski, eugenički ili bjelački rasistički, jer su to bili i Saveznici. Drugi motiv je, navodno, bila imperijalistička težnja Trećeg Reicha - ali, Britanija je tada bila najveća imperijalistička sila na svijetu. Slično se može reći i za Belgiju, Francusku, Nizozemsku…
Na svjetsku pozornicu je postavljen Drugi svjetski rat.
Naizgled, odmah nakon toga, dogodila se neka nepoznata stvar u tkivu zapadnih društava. Smišljeno je novo objašnjenje za rat, zajedno s novom vizijom budućnosti: jednakost. To se događalo i onda kada je Zapad imao novu, hitnu brigu na svojoj grbači - Hladni rat protiv monolitnog Sovjetskog Saveza. Čak i onda, iz nekog se razloga dogodio tektonski pomak u zapadnoj psihi, revidirajući njegovo prethodno ponašanje, kao i diktirajući njegovo buduće ponašanje.
Odlučeno je kako su saveznici objavili rat nacističkoj Njemačkoj, jer je - pa, bila nacistička, a biti nacist je bilo jako, jako loše - jer je to značilo biti rasist, antisemit, imperijalist i bijeli rasist. Činjenica kako su i sami Saveznici bili sve te stvari jest potpuno zaboravljena, ili barem nekako samooproštena.
Narativ je formiran: saveznici su krenuli u rat s nacistima, ne iz pukih pragmatičnih razloga, već iz ideoloških razloga.
Saveznici su žrtvovali milijune života za obranu jednakosti.
Sada je postao imperativ za sve političke organizacije diljem Zapada kako bi se distancirali, što je više moguće i što je brže moguće, zbog ideja koje su, navodno, provodili samo nacisti: rasizam, eugenika, bijela nadmoć, antisemitizam, imperijalizam, itd. Sve političke orijentacije su se dogovorile i sudjelovale u ovoj demonizaciji: krajnja ljevica, ljevica, centar, desnica. Samo je krajnja desnica odbila sudjelovati u tome, stoga je i ona demonizirana. Ali, to se, naravno, i podrazumijeva.
U ovom me tekstu više zanima mainstream desnica.
Budući kako su “zle” ideje hijerarhijske, nikako ne i ravnolinijske, lakše ih se može opisati kao desničarske nego kao ljevičarske. To bi značilo kako je desnica imala puno više razloga za brigu, nego ljevica. Desnica je bila ta koja se neprestano morala dokazivati, ili opravdavati, kako ipak potajno ne gaji simpatije prema nacizmu.
To je bilo izuzetno korisno za ljevicu, taktički: sada je prošlo već 80 godina (i još više), tijekom kojih je ljevica bacala otvorene klevete, vezano uz "naciste", na politike desnice i desnog centra (bilo stranke, bilo pojedince). Desnica je stalno bila u defenzivi, pokušavajući opovrgnuti bilo kakvu povezanost s nacistima. Njezin glavni način obrane - odnosno kako bi postigli narativ koji ih ne veže uz naciste - bilo je usvajanje, jedne po jedne, baš svake politike koju je favorizirala ljevica.
Ali, niti ovo nije bilo dovoljno. Naposljetku je sposobnost desnice da opovrgava optužbe nadmašila sposobnost ljevice da ih proizvede u dovoljnom broju i učini ih vjerodostojnima. To se događalo vremenom u svim društvenim sferama, i kulturnim, naravno. Ova prekretnica dogodila se kasnih 1990-ih godina. Možda se to dogodilo zato što, otprilike u to vrijeme, ljevičarski je pritisak na kulturu postao toliko grozomorno jak i mogao je pokazati vjerodostojnim baš sve što bi poželjeli. Možda i zato što je dovoljno starih generacija tada već pomrlo, te nitko nije imao dovoljno snage srušiti taj luđi ljevičarski načina razmišljanja.
Bio je to moment kada desnica nije imala drugog izbora osim "postati" ljevicom. Uzmimo Britaniju kao primjer. To je bio trenutak kada je Konzervativna stranka zaključila kako mora postati klonom svoje najjače opozicije, Novih laburista. Kampanja Johna Majora i "povratak osnovama" iz 1993. godine, koja je hvalila tradicionalne vrijednosti, postala je u tome momentu nezamisliva i nikada se više taj "povratak osnovama" neće ponoviti. Od tada će se desnica natjecati s ljevicom tko će biti veći ljevičari. Što se tiče kulturnih pitanja, biti čak i slabo orijentiranim desničarom, se smatralo otada neprihvatljivim. Ponovo Britanija za primjer: Konzervativna stranka povećavala je masovnu imigraciju od 2010. godine; uvela gay brakove 2013. godine; proglasila zakonitom politiku trans-identiteta kasnih 2010-ih godina.
Ali, opet, niti sve to ipak nije bilo dovoljno. Budući kako je desnica sada potpuno kastrirana u kulturnim pitanjima i nesposobna opravdati svoju desničarsku orijentaciju, bila je ranjivija - na puno manje izrečene optužbe kako su oni ipak i dalje mlaki desničari (to je, naravno, ekvivalent toga kada vas prozovu kako ste krvoločni tiranski nacist).
Budući kako je korijen ove ranjivosti bila u činjenici kako su ti isti nacisti-desničari sudjelovali u raznim ključnim aspektima nacije, desnica je sada smislila obrambenu strategiju: ustvrdili su kako nacisti zapravo uopće nisu bili desničari, nego ljevičari! Međutim, kulturnu je sferu u to je vrijeme u potpunosti kontrolirala ljevica, tako ovaj pojam nikada nije imao šanse za uzlet.
Ali ipak, desnica nastavljaja pokušavati.
Desnica je bila zaključana u tom krugu nevolja. Jedina nada za spas bila je biti što ne-desniji. Ali, bila je ograničena svojom instinktivnom privrženošću tradicionalizmu, hijerarhiji, domovini itd....svim onim ograničenjima koja se nisu odnosila na ljevicu. Kao rezultat toga, desnica je još uvijek bila trajno ranjiva. Oponašanje ljevice u kulturnim pitanjima, ma koliko lukavo bilo, nije uklonilo stalni prizvuk sumnje, koji je kočio svaki njihov korak.
Još jedan način na koji se desnica pokušavala distancirati od nacista, bio je u čestom podsjećanju svih neka slave saveznike, koji su se borili i porazili naciste. Podsjećanje na Churchilla i Roosevelta, ta dva velika čovjeka, koja su dovela dvije velike nacije do pobjede protiv čistog zla, u najbolji čas, itd.... Evo pokušaja destilacije desničarske retorike o ovom pitanju:
"Naravno, možda imamo mane, ali mi smo pobijedili naciste, tako da ne možemo biti svi loši. Zamislite samo kako smo se borili protiv rasizma, bjelačke nadmoći i imperijalizma! Možda nismo savršeni, ali, kada je važno, borimo se za slobodu i jednakost. Kakav veliki razlog da budemo ponosni, da nam bude drago što smo Britanci. Mi smo veliki narod, pa se nemamo potrebe sramiti sebe i svog naslijeđa, kako to tvrdi ljevica."
Tada je ljevica otkrila svoje sljedeće oružje: Istinu.
Govorim o onoj Istini kako su saveznici do 1939. godine bili rasisti, antisemitisti, eugeničari, seksisti i homofobi - kao i nacisti.
Ovo potkopava posljednje preostalo oružje desnice: nostalgiju za "našim najboljim trenutkom". Naš najbolji sat prestaje biti velika borba protiv zlih ideja i postaje velika borba za očuvanje naših vlastitih verzija tih zlih ideja. Ljevica će tada reći kako ovo ostavlja stvarnu motivaciju za odlazak u rat prilično mutnom, i vjerojatno prilično prljavom i niskovrijednom, povezanom s teritorijem, novcem i imperijalnom moći. I naravno, upravo je to zapravo uvijek i bila prava motivacija. Dakle, ljevica širi istine, dok je desnica zaključana u neksusu laži.
Kada god pokušaju izgovoriti: "Ne, naši preci iz 1930-ih nisu bili nimalo poput nacista! Gnušali su se rasizma i nejednakosti!” dokazi za optužbu postanu porazni.
Pogledajte samo sramotnu rasističku politiku u anglosferi, prije 1939. godine - pogledajte Australiju, Kanadu, Ameriku...
Posebno je otrežnjujuće saznati stavove američkih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata.
Zli nacisti? Ne. Ovo su "dobri" Amerikanci
Ankete provedene među američkim vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata pokazuju kako su oni bili isto rasisti, baš kao i nacisti protiv kojih su se borili (borili su se protiv Nijemaca samo zato što su, navodno, bili rasisti.)
Jedan rezultat ankete:
Opća anketa pokazala je kako 75 % vojnika sa sjevera, kao i 85 % vojnika s juga, smatra kako bi crnci i bijelci trebali trenirati i služiti odvojeno.
Drugdje je još gore:
Samo 148 [3%] od 4.793 vojnika, koji su sudjelovali u velikoj anketi provedenoj u ožujku 1943. godine, mislilo je kako bi Crni i Bijeli vojnici trebali služiti u istim odijelima.
97% američkih vojnika se protivilo rasnoj integraciji. Može li istraživanje o nacistima biti gore od toga...?
Ali, to je Amerika. Svi znamo kako Amerika ima problema s rasizmom. No, što je s Britancima? Uvijek smo bili razumniji od tih blesavih Jenkija. A koji je razumniji Englez ikada postojao, od samog čovjeka koji nas je vodio protiv zlih nacista, od Winstona Churchilla?
"Churchill se zalagao protiv domorodačke samouprave u Africi, Australiji, Karibima, Americi i Indiji.
Godine 1902., Churchill je izjavio kako će "velike barbarske nacije" "ugroziti civilizirane nacije", te kako će "arijevska zajednica sigurno pobijediti".
Godine 1937. Churchill je izjavio: “Ne priznajem... na primjer, kako je velika nepravda učinjena američkim Crvenim Indijancima, ili crnim ljudima Australije. Ne priznajem kako je ovim ljudima učinjeno zlo zbog same činjenice kako je jača rasa, rasa višeg ranga, svjetovnije mudrija rasa, da se tako izrazim, došla i zauzela njihovo mjesto.”
Ah, Bože moj. Ovaj se socijalni darvinizam može mjeriti sa svime što je ikada izrekao Adolf Hiter. Ah, ali opet, sigurno je nakon rata Churchill shvatio svoju grešku?
"Godine 1955. Churchill je izrazio svoju podršku sloganu "Keep England White", što se tiče pitanja imigracija iz Zapadne Indije."
Sada, možda je ovim izrečenim Churchill htio doseći nekakvi viši cilj? Možda je iste stvari izrekao i u kontra smjeru? Da, jest. Ali, ljevicu to ne zanima. Oni imaju dokaze koji su im potrebni, a oni su nepobitni: Churchill je rekao stvari zbog kojih bi čovjek danas bio zatvoren; i on je bio, bez obzira na nijanse, rasist i to bijeli rasist. Obzirom na nekoliko komentara koje je dao o Židovima, bio je i antisemit. On je svakako bio islamofob. Oh, izrekao je i neke komentare o korištenju otrovnog plina protiv "neciviliziranih plemena" - pa, bio je i genocidni manijak. Dakle, koja je zapravo razlika između njega i Adolfa Hitlera? Dok se Churchillovi užasni stavovi mogu opravdati činjenicom kako je on bio samo proizvod svog vremena, nesavjesno je slaviti Churchilla danas kao bilo kakvu vrstu uzora. Moramo ga osuditi.
Ovo uništava tvrdnje desnice o Drugom svjetskom ratu i "čestitim" nacijama koje su se u njemu borile kako bi porazile naciste. Njihova motivacija nije mogla biti antirasizam, budući kako su i oni, od skromnog vojnika do aristokratskog državnika, bili jednako rasisti, kao i njihovi neprijatelji.
Kroz desetljeća burnih poslijeratnih promjena, desnica se uvijek vraćala konzervativnom zlatnom dobu zdravog razuma, tradicije i uljudnosti. Dok im se ljevica zabijala nož u leđa svojom LGBT-om i multikulturalizmom i optuživala ih da su rasisti, desnica se branila uvijek podsjećanjem na to tko je porazio Treći Reich:
"Možda ne poštujete naše nacije, ali pogledajte što smo učinili, zapamtite kako smo dobri momci! Pobijedili smo rasizam!"
Ali, sada se otkriva kako su saveznici i sami bili rasisti. Ova je istina neporeciva i ljevica je može iskorištavati onoliko puta koliko im je to korisno. A to im je stalno i zauvijek korisno.
Desnica mora onda priznati:
"Da, naše su zemlje tada bile jednako rasističke kao i Treći Reich - uopće to nije bilo zlatno doba."
Dodatno, u nadi kako bi makar nešto spasili, desnica mijenja svoje argumente u (nešto novo):
"Ali, mi smo se ipak borili i pobijedili Treći Reich!"
To je istina, ali moralna opravdanja za to, koja je desnica smatrala svojima (pravda, tradicija, sloboda) sada su bila potkopana, tako da više nisu mogli tvrditi kako je pobjeda u Drugom svjetskom ratu, bila ikakva pobjeda desnice. Ako ništa drugo, bio je to rat na koji su bili prisiljeni protiv svojih rasističkih preferencija, vjerojatno iz nekakvih prizemnih osobnih teritorijalnih razloga, ili nečeg sličnog. Dakle, desnica ponovno pomiče raspravu prema naprijed:
"U redu, na načine koji su danas važni (nejednakost, antirasizam, antisemitizam), bili smo jednako loši kao i negativci. Ali, dok smo ih pobjeđivali, postali smo prosvijetljeni. Naučili smo lekcije iz Drugog svjetskog rata, a nakon toga smo osudili rasizam, supremacizam, arijevstvo itd."
Sada ljevica otkriva svoje sljedeće oružje: činjenicu kako su savezničke zemlje još uvijek bile rasističke 1940-ih, 1950-ih, 1960-ih, 1970-ih, 1980-ih, 1990-ih, 2000-ih, 2010-ih i 2020-ih godina.
Dokazi za to su brojni. Treba samo promotriti grafički dizajn, oglašavanje, film i televiziju kroz ta poslijeratna desetljeća - kada smo navodno postali antirasisti. Diljem Europe i Anglosfere, modeli - ta je riječ značajna - koji su se pojavljivali u medijima, bili su praktički skoro svi bijelci. Mnogi od modela su bili nacrtani arijski ideali, onakvi kakve je zastupao Treći Reich.
Lijevo: reklama iz poslijeratne Australije. Desno: Kalifornija, 1950-ih godina.
Lijevo: imate li osjećaj kako je bilo koja od ovih djevojaka vidjela ikada unutrašnjost sinagoge? Nekako čudno jer je modni izričaj tog vremena, ha....Inicijali "Swinging Sixties" bili su naravno: SS. Desno: Šveđani 1980-ih godina.
Lijevo: najobičnija reklama za cigarete iz 1970-ih? Desno: heroinski model? ili arijski model?
Ovo potkopava sekundarnu obranu desnice. Nakon što su priznali kako su Britanija i Amerika iz 1930-ih godina zaista bile rasističke; prelaze na slijedeću tvrdnju kako su, nakon borbe protiv nacista (iz razloga koji su do sada još jako tajanstveni), te iste zemlje odmah postale antirasističke. Ali, to očito nije istina, jer su sljedeća desetljeća bila okićena slikama onoga što se jedino može opisati kao - arijevski ideal.
Od svih desetljeća, čini se kako je galama oko toga bila najraskošnija i najbesramnija u 1980-im godinama. Samo pogledajte ovu reklamu za žvakaće gume iz 1989. godine:
Brzina, vještina, snaga, fizička spremnost, plave oči, plava kosa, bijela koža i još bjelji zubi - estetika dostojna Leni Riefenstahl.
Ako si dalje neugodno zadržimo na 1980-ima, samo pogledajte akcijske heroje koje smo voljeli:
Sjetimo se i nekih pjevača:
Stvari su postale malo bolje 1990-ih. Skenirati naslovnice časopisa iz tog desetljeća znači vidjeti mnoštvo žena Trećeg Reicha:
Desetljeća štovanja ovog ideala... kada smo navodno "naučili lekcije iz Drugog svjetskog rata"? Jasno je kako se nismo promijenili i još uvijek smo bili zaljubljeni u eurocentrični koncept nordijskog, arijskog herrenvolka, iako tvrdilmo kako smo rasno slijepi.
Tek nakon 2000. godine može se primjetiti kako su se bijelci pošteno potrudili odreći se svoje nadmoći bijelaca. Ali, to opet nije upalilo, jer to očito nije bilo iskreno. Istina, savezničke zemlje još uvijek imaju mnogo toga čime će odgovoriti: Brexit, Trump, bijeli bijeg, bijelačka privilegija, George Floyd i čitav niz mikro-agresija .... koje nas sada udaraju poput socio-bakterijskog rata, koj se kao vodi protiv naših obojenih žrtvi.
Iz perspektive ljevice, mi smo još uvijek zapravo rasisti i potajno želimo živjeti u bjelačkim etno-državama, daleko od onih različitosti za koje se odvratno pretvaramo kako ih volimo. Koje ljevica navodno voli. Naši natpisi i naslovnice u medijima su izdali naše zle sklonosti, ali sada kada više nemamo izbora zbog raznih različitosti koje su posvuda, izražavamo svoje zle sklonosti na druge načine.
Naši životni izbori pričaju turobnu priču. Jasno je kako više volimo da su naši prijatelji, kolege, poslodavci, supružnici i djeca, isto bijelci. Mi bježimo u "sigurne četvrti", s "niskim stupnjem kriminala", i "dobrim školama". Glasamo protiv masovnih imigracija. Izbjegavamo obojene ljude u kantini za osoblje i, zapravo, izbjegavamo ih svugdje gdje možemo. Naše jedino sudjelovanje u druženju sa egzotičnim kulturama, za koje tvrdimo kako nam je užitak, jest kada večeramo vani. Čak i kada samoprozvani najpravedniji među nama namjerno pošalju svoju djecu u "problematične škole", isti kažu kako to rade zato što se "nadaju poboljšali te škole" - opet izdajući ono što mi bijelci stvarno mislimo.
Što god pokušamo, uvijek se nekako izdamo. U isto vrijeme, tu slabost krajnja ljevica nikada ne propušta iskoristiti za svoje ciljeve. Centar, pa čak i lijevi centar, sada nas uče lekciju, koju je držala desnica od 1945. godine: kada očajnički tvrdite kako "niste X", onda ste najosjetljiviji na optužbe kako ste vi, zapravo, "X “. Sve zato jer se i najmanje odstupanje od toga kako netko „nije X”, može smatrati dokazom kako je taj baš upravo „X”.
Ali, ljevica se ne može zadovoljiti malim odstupanjima. Kao što je prikazano gore, sve što mi bijelci radimo, radi protiv nas.
Dakle, sada su sva razdoblja novije bijele povijesti, užasno omalovažena i poništena:
- prije 20. stoljeća: imperijalno carstvo i ropstvo;
- 1900-1939: eugenika, rasizam, antisemitizam, seksizam, homofobija, transfobija, imperijalizam, “rasna higijena”, segregacija
- Drugi svjetski rat: nismo to učinili zbog jednakosti ili Židova, učinili smo to zbog teritorija i moći
- 1945-1999: bili smo jednako rasisti kao i nacisti, i nastavili smo oponašati njihov rasizam i arijevsku nadmoć, tijekom ostatka stoljeća, i u slijedećem stoljeću
- 2000.-2023.: napravili smo neke simbolične promjene, odobrili brakove nekoliko bijelih žena s crncima... ali ne mislimo to stvarno, i to je sasvim očito.
Poraz nad nacistima nije nas očistio od našeg rasizma. Čak niti desetljeća instrukcija i packi od strane krajnje ljevice nisu pridonijela uspjehu. Ništa ne pomaže. Sada smo još uvijek isti rasisti, kao što smo bili uvijek. Jednostavno nas ne možete popraviti. Što god učinili, nastaviti ćemo se ponašati poput onih za koje tvrdimo kako su za osudu.
Što se iz ovoga može zaključiti? To je sumorna prognoza za desnicu. Unatoč njihovim najvećim naporima kako bi umirili ljevicu tvrdeći kako smo se promijenili i ugledali svjetlo, istina jest ono što objeručke prihvaća i tvrdi ta ljevica - jedini način da se rasizam bijelaca iskorijeni jest da se bijelci totalno iskorijene. Naravno, bijeli ljevičari ne uviđaju problem.
To je ono što sada govori krajnja ljevica. Desnica se, naravno, protivi toj ideji, tvrdeći kako rasa nije ni bitna. Ali dokazano, to jest bijelcima važno, pa mogu reći kako su krajnji ljevičari u pravu.
Preferencija unutar grupe jest urođena i urođena je baš svim rasama, uključujući tu i Europljane. Budući kako nas ne možete riješiti naših preferencija, možete samo ovaj svijet riješiti svih nas. Kako biste zaista iskorijenili ideje koje su pokretale one zle naciste, morati ćete totalno uništiti europsku rasu - bilo genocidom, miješanjem, ili sterilizacijom.
Alternativno, mogli bismo priznati kako je sve ovo bila pogreška.
Ogromna, zlosretna, nezdrava, nepravedna i suluda greška.
Hvala na čitanju.
BY: Millennial Woes; 02.07.2023.
Add comment
Comments