Limeni bogovi zapada

Živimo u vremenu koje karakterizira neka vrsta ludila. Podvrgnuti smo velikim vizijama koje nitko ne želi. To je vrijeme preosjetljivosti, gdje čak i blaga nelagoda izaziva neprikladne razine bijesa čitavih dijelova društva.

Nadopuna ovom bijesu jest proizvedeni bijes o dalekim problemima koji na nas ne utječu, uključujući događaje iz prošlosti, koje nitko ne može promijeniti.

Moderni život običnim ljudima sve više nema smisla.

Pokretači ovoga problema su neprimjereni vođe kojima je jako malo stalo do stvarnih problema koji nas pogađaju. U svakom većem području društva, od politike i medija do korporativnog svijeta i velikih institucija, svjedočimo paradi klaunova koji marširaju unisono, plejadi slomljenih ljudi koji upravljaju feudima u propadanju.

Većina se čini ravnodušnom prema normalnom životu i pontifikuje isti niz bizarnih tema, često dajući identične najave o svemu, od klime do gay prava, čak i kada su te teme daleko izvan njihovog djelokruga.

Organizacije koje kontroliraju često su nefunkcionalne, nesposobne dobro obavljati svoje dužnosti, i vidljivo propadaju.

Mnogo se govori o zavjerama. Vođe su odabrani miljenici neke daleke elite, tu su neka promiču ambicije moćnih. Velika zavjera da nas se sve porobi. Globalne organizacije, poput Svjetskog ekonomskog foruma ili Ujedinjenih naroda, imaju opake planove i koriste se institucijama naše vlastite zemlje, kako bi ih proveli. 

Koliko god to bilo točno, postoji još jedno opažanje, koje ovdje možemo iznijeti. Pojedinci koji se često biraju su od neke čudne vrste, one vrste koje prirodno stvaraju svađu i zbrku.

Postoji određena vrsta likova, koji uživaju u nesposobnosti i uspijevaju ne samo preživjeti, nego i izgledaju smireno, samouvjereno i čak impresivno, unatoč nesposobnosti da dobro obave svoj posao. 

Takvi likovi su narcisi.

Legija poremećenih pojedinaca

Našim svijetom sve više vladaju pojedinci s očiglednim poremećajima osobnosti i mentalnim bolestima. To se odražava na politiku koju vode, kao i na njihovo vlastito ponašanje.

Maligni narcizam je najvidljiviji od ovih poremećaja. Psihopatija je također gotovo sigurno prisutna, ali mnogi psihopati su dobro prikriveni. Mogu se uklopiti i često se otkriju tek s vremenom, ako se i otkriju. Nije tako za narcise.

Narcisi su duboko poremećene osobe s dubokim nedostacima u ponašanju. Čini se kako se sam narcizam pojavljuje kao mehanizam suočavanja u djetinjstvu, gdje dijete prihvaća lažnu osobnost, kako bi se prilagodilo nekoj teškoj situaciji iz koje ne može pobjeći. Prepotentni roditelji koji inzistiraju na tome da djeca budu nemoguće savršena, su samo jako česti primjer. Zatim se ta se lažna osobnost nosi poput maske ​​tijekom cijelog života.

Odrasli narcisi nastavljaju s lažiranjem. Oni usvajaju psihološki kostim kako bi prošli kroz život, kako bi zaštitili ranjeno dijete u sebi. Ovo dijete nikada ne stiže predaleko, jer je lažna osoba ona koja se predstavlja svijetu; dok dijete, prava osoba, ostaje skriveno i zaštićeno.

Upravo se ta lažna osoba razvija, s ozbiljnim posljedicama za njihovo mentalno zdravlje, kao i kasnije ponašanje. Lažne osobe teško je održavati, imaju ozbiljan nedostatak u tome što nisu stvarne.

Narcisi se, stoga kroz život, ponašaju na svoj način. U svakom su smislu oni lažnjaci. Malo je toga u njima stvarno. Zbog ove krivotvorine, njihova glavna životna motivacija jest traženje potvrde za njihovu izvedbu, fenomen poznat kao traženje narcisoidne ponude.

Ova aktivnost dominira njihovim životom do mjere koju neupućeni ne mogu shvatiti. Svaki aspekt narcisovog života usmjeren je na potrebu kako bi zaradio pohvalu i potvrdu za svoj čin, te na odbacivanje kritika, kako se ne bi morali suočiti sa stvarnim životom i njegovim posljedicama.

Sve što vidite kod narcisa jest konstrukcija, iako je osobine koje se obično nalaze kod malignih narcisa lako uočiti iskustvom.

Svi narcisi projiciraju vrlo snažnu sliku sebe kao superiornih. Bez obzira na domenu, narcis će sebe doživljavati kao ključnu figuru. Voditelj misli, pionir s impresivnim uvidima, pokretač koji ostavlja za sobom rulju.

Narcisi nastoje iskontrolirati svoju okolinu, uključujući ljude oko sebe. Ovo je jedan od ključnih problema s kojim se morate suočiti, ako imate posla s narcisom. Njihova potreba za kontrolom i mikroupravljanjem svega i svačega, samo je jedan od razloga zašto su loši vođe.

Zbog svoje nesigurnosti, netolerantni su na izazove. Svaki izazov kod njih pokreće duboke obrambene mehanizme, osmišljene da zaštite njihov krhki osjećaj sebih sebe. Sve, osim neobuzdanih pohvala, narcisi tretiraju kao prijetnju svom položaju.

Odgovor na stvarne prijetnje jest neprikladna ljutnja. Čak i u profesionalnom okruženju, narcisi često iznenade druge ekstremnim odgovorima. Manje stvari mogu u njih izazvati gadni bijes.

Narcisi su emocionalno odvojeni, ne upuštaju se u normalne odnose. Ljudi su korisni samo ako opskrbljuju narcisa onim što mu je potrebno. Oni koji su u osobnim odnosima s ovakvim ljudima često su šokirani koliko brzo krenu dalje kad dođe do prekida.

U profesionalnim okruženjima, narcis na poziciji autoriteta, brzo odabire između onih koji su spremni dati potvrdu i onih koji to neće učiniti. Oni koji su prozreli s kim imaju posla, sklanjaju se kad god je to moguće.

Ove zajedničke osobine, uočene kod većine narcisa, izuzetno su vidljivije i na društvenoj razini.

Naše institucije odražavaju ograničenja narcisa

Narcisi stvaraju azile. Dokaze je teško sakriti. Naše institucije postaju nefunkcionalne, čak i osnovne usluge propadaju.

Ništa ne funkcionira, jer su krivi ljudi na čelu.

Na primjer, u našim gradovima postaje sve teže živjeti. Čini se kako policiju ne zanimaju nasilni zločini ,dok se ljudi zatvaraju zbog objavljivanja memeova. Kamo god idemo, otkrivamo slabašan trag marihuane u zraku, čak i tamo gdje je tobože ilegalna. Grafiti su posvuda.

Većinu zapadnih zemalja sada karakteriziraju nesposobni vođe, ravnodušni prema problemima s kojima se suočavaju stvarni ljudi, umjesto toga su usredotočeni na globalne inicijative, o kojima nitko ne smije glasovati.

Naše institucije pokazuju patološke osobine, koje su u suprotnosti s njihovom deklariranom misijom - što je odraz ljudi koji ih vode. To su iste osobine koje vidimo kod svih zloćudnih narcisa.

Napuhani osjećaj sebe vrlo je česta pojava. Sada imamo malena vijeća, općinske knjižnice i škole, koje nam govore kako im je prioritet broj jedan - borba protiv klimatskih nejednakosti, ili rasizma. Čak i kada bi te pojave bile stvarne, dotični entiteti često nemaju očitu vezu s uzrokom; to je sredstvo za postizanje cilja, a cilj je grandiozan osjećaj važnosti.

Narcisi imaju potrebu za kontrolom, zato i vidimo kako se mnoge organizacije i tvrtke, povremeno i misteriozno, kreću u jednom smjeru. Podrška za nadzor, digitalne osobne iskaznice, validaciju, potvrdu, više praćenja, više birokracije. Licenca, papiri, obrasci. Sve je kontrolirano, često do ludila. Za sve naizgled treba dozvola, osobna iskaznica ili neki papirić.

Institucije sada loše reagiraju na izazove. U Britaniji te policija rutinski tuče zbog istraživanja rasističkih ili seksističkih tweetova, dok se stranci koji siluju djecu puštaju bez ikakvih uvreda. Kad netko objavi vic kako bi nekoliko terapeutskih vješanja zaustavilo cijelu stvar, kao što se znalo dogoditi, biva procesuiran za zločine iz rasne mržnje.

Kada se na ove neravnoteže okrene pažnja javnosti, odgovor nije razmišljanje ili isprika, već bijes. Netolerancija i emocionalnost odraz su nezrelosti, uobičajene među narcisima. Viši čelnici ne mogu se nositi s izazovima upućenima svom autoritetu.

Napokon dolazi do odvajanja. Stalno vas podsjećaju kako vi niste važni. Kada uđete u knjižnicu, ukrašenu duginim gay drag queen ludilom, za koga oni to rade? Zbog drag kraljice koja voli čitati? Provodi li lokalna queer zajednica puno vremena u knjižnici, tamo čitajući knjige? Posjećuju li oni uopće knjižnice? I zašto im udovoljavati? Gdje su izložbe za druge skupine, koje te knjižnice posjećuju češće, poput netaknutih obitelji ili vjerskih skupina?

Što je s posjetom banci i predavanjem o vašem ugljičnom otisku? Što se ovdje može događati, osim što vas iskorištavaju kako bi potvrdili njihova uvjerenja. Vidljivo se muče oko dosezanja kozmičke pravde, dok vi ostajete u svjetovnoj bijedi normalnosti. Oni vide mnogo dalje. Oni brinu o velikim problemima. Nije ih briga što vi mislite kako su oni ludi. Za vas je to banka, za više vodstvo je to platforma za emitiranje njihovog veličanstvenog osjećaja veličine.

Sve ovo, i puno više, jest način na koji sada rade mnoge institucije. Oni su disfunkcionalni, slomljeni i nesposobni. Njihova je pozornost posve očito usmjerena negdje drugdje, a ne na posao koji obavljaju. Sve je to zato što podržavaju narcisoidne vođe, koji ih vode, i koji njima upravljaju. Oni su izgubljeni u svojoj beskrajnoj potrebi da pronađu potvrdu za svoj slomljeni osjećaj samih sebe. Sve ostalo jest samo rekvizit, osmišljen neka im pomogne u njihovoj potrazi.

Šuplji ljudi stvaraju šuplje institucije

Narcisi posjeduju patološki nagon, u stalnom su strahu kako će ih proglasiti neadekvatnima, što je fenomen koji je zahvatio većinu naših vodećih institucija.

Kao rezultat toga, pojedinačni narcisi izbacuju razumno promišljanje iz svoje sfere utjecaja, onda kada su izazvani. Ostavite ih dovoljno dugo u organizaciji i ona počinje odražavati to nemilosrdno jednoumlje. Ne ostaje nitko tko može donositi razumne odluke.

Ovo sada vidimo posvuda. Praktično sve glavne novine na Zapadu su u konačnom padu i čini se kako sami oni ne razumiju zašto. Ipak, nitko od njih ne dopušta iskrenu raspravu o klimatskim promjenama ili masovnoj imigraciji, neprekidno nas podsjećajući na žrtve koje moramo podnijeti za te velike ciljeve.

Tijekom Covida, mediji su se uglavnom kretali kao jedan. Neslaganje sa njihovim narativom bi naišlo na otkazivanje i bijes. Nedostatak samosvijesti je nezaobilazan. Evidentno je kako oni to ne shvaćaju.

Osporavanje njihovog modela, čak i drevni zahtjev neka se dopusti otvorena rasprava, smatra se doslovno fašizmom. Tražiti kako bi se čula druga strana kod transrodnog argumenta, automatski se odbija prijetnjama nasiljem, ili još gorim stvarima.  Mnoga su pitanja predstavljena veoma ograničeno ili pristrano, jer novinari sve više vjeruju kako su suprotstavljena stajališta puna mržnje. Čini se kako se ovog mišljenja iskreno drže. Oni žive u drugom svijetu.

Kako se to moglo dogoditi? Narcisi su loši vođe, ali ipak čeznu za ulogama vodstva, jer to jača njihovu projiciranu sliku superiornosti u odnosu na one oko sebe. Budući kako je njihov život gluma i mogu se lako prilagoditi okolnostima; onda se mogu brzo uspinjati prema višim činovima i naposljetku stići do vrlo visokih pozicija; dok je njihov blistavi, površni šarm dovoljno uvjerljiv, te se lako snalaze u područjima kao što su mediji ili politika.

Njihov fokus uvijek ostaje na njima samima, i onda, kada su na položajima vlasti, oni zapošljavaju i promiču one koji podržavaju ovu jedinstvenu ambiciju.

Nasuprot tome, neće tolerirati izazivače. Ako su u poziciji moći to učiniti, oni će odbaciti sve problematično. Obzirom na njihovu nesposobnost, narcisi su često posebno osjetljivi na te iste sposobnosti, jer se njihova kompetencija doživljava kao prijetnja.

Organizacija s narcisima na najvišim položajima može brzo ostati bez sposobnih, koji su zamijenjeni ulizicama hipnotiziranim uvjerljivošću vođe, unatoč njihovoj nesposobnosti.

To ima sličan učinak kao i kvote, gdje nekvalificirani napreduju. Ali, ima dodatni učinak aktivnog uklanjanja nadležnih. Ovo brzo isprazni organizacije, ostavljajući praznu strukturu nalik kultu, u kojoj su rijetke kritike od strane insajdera.

Vrlo povremena izvješća, koja dobivamo o nekoć velikom organu društva koji je nazadovao ili se urušio, često to potvrđuju. Čitamo anegdote o vođama, sličnim Svengaliju, koji su stvorili neki bizaran kult u kojem nitko nije mogao ništa osporiti, čak niti onda kada je cijela organizacija propadala, ili izgubila bogatstvo i utjecaj.

Mi ostali se pitamo kako se to događa. Zar nitko nije vidio taj pad? Zar nitko nije bio spreman zaustaviti ove neprikladne odluke? Od globalnih medijskih kompanija do međunarodnih banaka, ova vrsta predstave klauna, cirkusko svjetsko sranje, postaje normativ. Mi sve to promatramo s užasom, jer se rutinski donose pogubne odluke, koje vremenom uništavaju organizaciju.

Stavite na čelo organizacije nekoga tko ima poremećaj osobnosti, nekoga kome stvarno treba pomoći, i uskoro će jedini ljudi koji će ostati tamo biti oni koji su spremni poduprijeti zablude svog vođe.

Laskanje će vas dovesti posvuda

Zapad definira sve veća nesposobnost. Ništa ne funkcionira kao nekada. Teorije zavjere - koje sugeriraju kako transnacionalne organizacije, poput Svjetskog ekonomskog foruma, imenuju svoje poslušnike - imaju pravo. A narcisi su savršeni kandidati kako bi sve uništili. Dovoljno su lakovjerni da vjeruju gotovo svemu, samo ako ih to prikazuje u pozitivnom svjetlu.

Sve te velike sheme, za spas planeta ili promjenu zaliha hrane, upravo su opasne besmislice koje gutaju mentalno ugroženi. Svako ozbiljno odbacivanje tih nakaznih zamisli, agresivno im se opire, zbog egzistencijalne prijetnje koju predstavljaju narcisoidnim pojedincima, i njihovom slabom osjećaju vlastitog identiteta.

Tko bi bolje srušio neku instituciju u zemlji, od ljudi čiji će se vlastiti abnormalni misaoni procesi do smrti boriti s kritičarima, kako bi spasili vlastitu krhku sliku samih sebe? Narcis nema drugog izbora osim potonuti s brodom, što ih čini savršenim kapetanima za svaku nepopularnu misiju.

Posvuda vidimo obilježja narcisoidnog društva. Nesposobni, slomljeni lideri, čiji je unutarnji nemir sve vidljiviji svakome tko pogleda. Ništa što rade ne funkcionira, jer njihovi umovi ne rade kao naši. Gluma koju izvode je sveobuhvatna predstava koja nadjačava svaki drugi aspekt njihovih života, od osobnih odnosa do osnovne kompetencije i interesa za postizanje ciljeva.

Sve to robuje umu zaglavljenom u trajnoj petlji. Ovo su naši vođe i, u njihovom umu sve briljantne ideje, čije ciljeve oni ostvaruju su izvan našeg dosega razumijevanja. Nemamo veliku viziju, niti imamo potrebu za žrtvovanjem, jer nam nedostaje njihova neljudska veličina.

Ti ljudi su zarobljeni u izmišljenom svijetu koji su sami stvorili. Ali, oni djeluju i u našem svijetu, koliko god ih to zbunjivalo. Možda su oni kapetani koje je nerazborito odabralo raspadnuto društvo, ali mi moramo zapamtiti kako je brod vječan, te da kapetani dolaze i odlaze.

Vi ste oružje

Narcisi se, po svojoj prirodi, opiru stvarnosti. Imaju razrađene metode za to. Moraju. Njihov život je uvježbana predstava. Stoga se čini kako imaju veliku snagu, jer se opiru svim kritikama i plove kroz teška vremena, bez utjecaja svijeta oko sebe.

Nepažljivima se to može prikazati poput aure nepobjedivosti. Svi smo mi svjedoci kako političari, pa čak i poslovni ljudi, teturaju od jedne nesreće do druge, i nekako uvijek izlaze neozlijeđeni. Ovo je učinak narcizma. Njihovo polje sile je jako. Nikada ništa nije njihova krivnja. Neki od onih u njihovoj orbiti, također vjeruju u to, jer nikada ne odustaju od čina, a čin je jedan od projicirane narcisove veličine i vizije. Upalilo bi da nisam bio okružen nesposobnjakovićima - ovo lažno suočavanje jest sama bit narcizma.

Ja ne mogu pogriješiti; Ja sam bog među ljudima.

Pucanje ovog apsurdnog balona velika je nada za društvo. Stvarnost jest njihov kriptonit. To je jedina stvar s kojom se ne mogu nositi. I to je jedina opcija za zapadne nacije, koje je opustošila vojska abnormalnih lažnjaka, koji upravljaju našim zemljama.

Narcisima ne pada na pamet kako se stvarnost na kraju uvijek dogodi. Od toga se ne može pobjeći. Njihovi su životi predstava, igra u kojoj se mora pobijediti. Osjećaju se kao da često pobjeđuju, jer uvijek si mogu objasniti nesreće kao tuđu krivnju.

Njihovi umovi nisu zaglibljeni sumnjama s kojima se najviše bore, tako da imaju prednost. To im pomaže da napreduju u životu tako što brzo prevladavaju neuspjehe, koje mi ostali koristimo za poboljšanje.

Pravo oružje je kompetencija. Narcisi su rijetko kompetentni. Pretražuju površinu života, upijaju tek toliko kako bi prošli  provjeru. No, uvijek iznova vidimo kako odlijepe, kada stvarni život nastupi.

Boje se nadmoći, jer su vođeni osjećajem inferiornosti, njihov je cijeli umni aparat sklon izbjegavanju. Istinski sposobni ljudi  užasavaju narcise. Smireni, iskusni profesionalci, s kojima povremeno moraju imati posla. Izbjegavaju ih kada mogu, ali će ih i uništiti ako budu u poziciji da to učine.

Sposobno, zdravo društvo je ono u kojem oni ne mogu djelovati. Meritokracija. Okruženje u kojem se sposobnosti očekuju, ocjenjuju i nagrađuju, a nesposobnost kažnjava. Sposobni brzo nadmašuju slomljene, nesposobne narcise, a to ih onda natjera neka se suoče s vlastitim nedostacima. Uništava njihovu pažljivo njegovanu lažnu osobnost.

Kako ovo pomaže? Teško je pobijediti vojsku lažnjaka, koji svaki sat provode smišljajući kako se popeti na masni stup uspjeha. Tamo gdje je njihova paranoja trajno i uvijek spremna.

A ipak je to nada. Zahtjevna kompetencija. Pravi ljudi sa stvarnim iskustvom. Oni su prirodni neprijatelji krivotvorina. Ljudi koji mogu ostvariti ciljeve bez aplauza. Oni kojima ne treba klub navijača za obavljanje osnovnih zadataka. Normalni ljudi koji teže stručnosti, a ne nagradama.

Svi ostali ljudi, drugim riječima. Obična ljudska bića. Mi smo korektivna mjera ludilu. Svi to osjećamo, čak i ako sami sebi ne možemo zamisliti kako smo tamo neki predsjednik ili izvršni direktor.

Ali, možemo se oduprijeti padu ako budemo kompetentni i ako poštujemo sposobnost. Trebamo podržati sposobne i uvijek ih pohvaliti. Prozivati prevarante i netalentirane društvene penjače, gdje god ih sretnemo. Učenjem dostići cilj.

Sve je to tu: u neprikladnim vizijama, bijesu zbog izazova, dojmu nekompetentnosti. Nejasan osjećaj zablude koji vodi njihove odluke. Klimatske sheme, društveni inženjering, opsjednutost seksualnom orijentacijom, uništavanje gospodarstva, zabrana novca i automobila, petljanje s opskrbom hranom. Sve su to besmislice.

Mi se toga klonimo. Većina ljudi ipak je fina. Ali, ignorirati sve to znači osloboditi narcise sa udice, i onda na kraju vidimo gdje nas je sve to dovelo.

Mi, dakle, moramo biti kompetentni, moramo biti oni kojih se boje.

Moramo biti neprijateljima prestrašene male djece, koja rastavljaju naše velike nacije, kako bi osnažili svoj krhki osjećaj identiteta. Sve što je potrebno jest solidna doza realnosti i oni su gotovi.

Mi moramo biti ta stvarnost s kojom se oni suočavaju.

Hvala na čitanju. 

Pozdrav od "Razglednica iz bezdana"