II. Povijest sovjetsko-cionističkih odnosa: Neuspješno potapanje Hruščova

Htjet ćete se prikačiti za ovaj blog. Pod tim mislim kako ćete se htjeti prijaviti kao pretplatnik za pristup sadržaju. Ovakvo skriveno znanje jednostavno nećete pronaći nigdje na internetu na engleskom jeziku. Možda komadići tu i tamo, ali nema sažetka velike zavjere gdje je sve sastavljeno i objašnjeno dio po dio.

Trebalo mi je puno vremena i truda da sastavim ovaj prikaz epske cionističko-komunističke borbe za budućnost SSSR-a. Puno vas se dobrovoljno odazvalo mom prethodnom zahtjevu za potporu i zahvaljujem vam na tome. U zamjenu sam vam obećao sadržaj koji će biti više nego vrijedan vašeg truda. Danas ispunjavam to obećanje i pozivam vas ostale da se pozabavite i također postanete Stalkeri. Na ovom blogu idemo dublje nego ikada prije. Koji novi užasi leže iza paywalla?

Upišite se i saznajte: https://slavlandchronicles.substack.com/p/a-slavland-stalker-appeal

BY: Rurik Skywalker, The Slavland Chronicles

************************************************

Prošli put smo stali s atentatom na Staljina od strane kabale koja je bila, u velikoj većini, etnički komunisti, kao i unutarnjom podjelom u redovima komunista između trockista i staljinista. Svi trockisti su izvorno bili etnički komunisti, koji su potom postali cionisti. Bili su spremni prihvatiti projekt Izrael, te preusmjeriti pozornost i resurse svojih iznimno utjecajnih komunističkih rođaka diljem svijeta na ovaj projekt.

Staljinistima je prijetilo ono što su smatrali izdajom svog projekta u SSSR-u. To je dovelo do Staljinova postavljanja SSSR-a na anti-izraelsku ratnu osnovu i, na kraju, do njegovog ubojstva.

Prošli put sam bio toliko željan objasniti ono za što vjerujem kako je najrelevantnija stvar u objašnjavanju sovjetskog anti-izraelskog stava da sam preskočio ono što je došlo neposredno prije njihovog odbijanja cionizma.

      Rana podrška SSSR-a Izraelu nakon Drugog svjetskog rata

U početku je SSSR svojim promicanjem militantnog cionizma, podržavao, čak postavljao trendove u svijetu. SSSR je bio prva zemlja koja je u potpunosti priznala Izrael i pružili su ogromne količine vojne pomoći Izraelcima, koji su je upotrijebili u ranim ratovima protiv arapskih vojski u regiji, na gotovo isti način kao što to sada čini Amerika. Također su prokrijumčarili njemačko oružje i Izraelcima, kako bi ga upotrijebili protiv Britanaca, koje su Izraelci u to vrijeme napadali putem terorizma u Palestini, pod Britanskom kontrolom. Bez sovjetske pomoći, Izrael bi možda bio prisiljen sjesti za pregovarački stol kao što je Britanija željela, te usvojiti manje maksimalističke ciljeve i zahtjeve u Palestini.

SSSR se smatrao glavnim sredstvom za promicanje židovskih interesa u svijetu, i oni su iskreno vjerovali kako će Židovi nastaviti podupirati SSSR koristeći svoj golemi utjecaj i moć na Zapadu, (i to ne samo) za pružanje špijunskih usluga, financijske pomoći i pozitivne propagande. Međutim, kao što smo spomenuli prošli put, politička kasta Britanije i Sjedinjenih Američkih Država ponudila je Židovima daleko bolje uvjete nego što je SSSR ikada mogao i tako, unatoč svemu što je SSSR učinio za promicanje i provedbu židovske agende diljem svijeta, izraelsko vodstvo se, uglavnom, priklonio Zapadu.

No, unatoč tome, još uvijek postoje Sovjetski nastrojeni Izraelci i dan danas!

Jedan od njih, bivši Mossadov duh na visokoj razini po imenu Yakov Kedmi, stalni je gost na mnogim, ako ne i svim glavnim "ruskim" TV kanalima i čini se kako je iskren u svojoj podršci komunizmu sovjetskog stila. Moskva nad Zapadom.

Osjećate li onaj osjećaj grčenja u utrobi koji vrišti “OPASNOST! OPREZ!" u sebi?

Bio je sablast zadužen za dovođenje sovjetskih Židova u Izrael. Dugi niz godina bio je persona non-grata u SSSR-u. On je sada jedan od najistaknutijih propagandista na ruskoj televiziji, uz svoje izraelske sunarodnjake Shapiro/Solovieva i Satanovskyja. Imat ćemo više za reći o ovom liku nekada u budućnosti, siguran sam.

SSSR je također stao u obranu Izraela na Generalnoj skupštini UN-a 1947. godine, s podtajnikom Kisselevom, koji je izjavio da je Izrael nastao kao rezultat oružane borbe za slobodu i neovisnost, a SSSR je na kraju glasovao neka se Izraelu dopusti pridruživanje UN-u. Također su predložili "rješenje dviju država" kao sredstvo za rješavanje sukoba u Palestini. U to je vrijeme bilo puno manje doseljenika, Izrael je bio nešto više od obale u arapskom moru, tako da je zapravo dvodržavno rješenje bilo vrlo procionističko stajalište. Tek sada, nakon višestrukih uzastopnih otimanja zemlje i protjerivanja, koja su tako značajno promijenila ravnotežu moći protiv Palestinaca, prijedlog izgleda kao propalestinski.

Ovo je važno razumjeti, jer različite političke frakcije trenutnu poziciju Rusije prikazuju kao anti-izraelsku. Ali Rusija 2023. godine  jednostavno podržava dvodržavno rješenje. Drugim riječima, pozicija Putinove vlade kada bi se smatrala bjesomučno procionističkom još '47., vjerojatno sve do 2000-ih, kao i danas. U odnosu čak i na politiku Sovjetskog Saveza, ovaj trenutni stav RF je izrazito proizraelska politika, obzirom na to da SSSR nije imao diplomatske odnose s Izraelom od završetka Šestodnevnog rata, pa nadalje do Gorbačova dolaska na vlast — gotovo 30 godine!

Nakon poraza Brežnjevljeve frakcije od Andropovljeve kabale, to se naglo promijenilo - izraelski veleposlanici i špijuni dočekani su natrag u SSSRu raširenih ruku. Tu su politiku, naravno, nastavili i nadogradili Jeljcin i Putin, koji su je smatrali glavnim prioritetom za svoje vlade, te su to izričito i rekli, unatoč tome koliko je takva pozicija bila nepopularna u zemlji koja je naučena da Izrael smatra nacističkom ispostavom na Bliskom istoku, potpomognut kapitalističkim imperijalistima koji žele uništiti proletarijat svijeta.

Pa ipak, ZAnon tvrdi kako se Putin suprotstavlja Izraelu i promiče anticionističku stvar, ili iz neznanja, ili iz zlobe. Ništa ne može biti dalje od istine i ključno je razumjeti kako čak ni sada Putin nije u stanju podržati Izrael onoliko koliko mogu, recimo, Trump ili Biden, već da se njegov stav samo čini anticionističkim u odnosu na stav većine zapadnih vlada. I da, u odnosu na režim Zelenskog, koji svim srcem podržava pokolj stanovnika Gaze, Putin je "tvrdolinijaš" koji ne izjavljuje kako Tel-Aviv može jednostavno etnički očistiti koga god želi.

Razmislite: ono što se sada smatra konzervativnim i promiče na tvrdokornim "konzervativnim" emisijama i platformama, sada bi se smatralo najradikalnijim oblikom revolucionarnog ljevičarstva u 50-ima. Još uvijek mi je šokantno vidjeti i čuti Tuckera Carlsona kako promovira trockizam u svojoj emisiji pod krinkom američkog patriotizma. I to kažem kao netko tko je njegov veliki obožavatelj. Na nekoj razini, njegovi ekstremno liberalni stavovi o gay agendi i radikalna egalitarna stajališta o etničkoj pripadnosti,  nisu čak ni njegova krivnja. Kad bi si Tucker dopustio da zauzme čak i stavove, recimo, Joea Bidena iz ere 90-ih u većini pitanja, FBI bi ga vjerojatno bez problema pretresao i 80% zemlje bi pozdravilo ovu brzu, odlučnu mjeru Dobrih momaka (tm) - zaustaviti najnovije oživljavanje višegodišnjeg, prijetećeg duha nacizma na Zapadu.

Opet: Putin i njegov Kremlj ne zauzimaju anticionističku poziciju.

Jednostavno je činjenica kako je i Putin cionist, ali da, daleko umjereniji od svojih zapadnih kolega. Ali prema standardima carske Rusije i SSSR-a, on je vođa koji je najviše pro-cionski vođa kojeg je Rusija ikada imala. Nikada nismo imali nekoga tko je s toliko odobravanja govorio o judaizmu kao religiji, ili dao toliko novca i privilegija za organizirane židovske vjerske institucije u Rusiji u doslovno cijeloj našoj povijesti. Čak bi se i Lenjina, prema današnjim standardima, smatralo antisemitom zbog njegovih nepoštivanja uvjerenja o judaizmu i njegovog protivljenja utjecaju rabina na židovsku društvenu strukturu i njegove platonovske želje da postane Spartanac, u biti. Putin je također doslovno abrahamist u smislu da vjeruje kako sve tri abrahamske religije, u biti,  govore o istom proročanstvu o posljednjim vremenima, i promiču isto razumijevanje Boga, i stalno to govori dok agresivno promiče ekumenističke politike unutar Rusije.

No, na sve to ćemo doći kad završimo s prisjećanjem na dobra stara vremena SSSR-a. Kako bismo nastavili pratiti razvoj sovjetsko/rusko-izraelskih odnosa, moramo nastaviti tamo gdje smo stali, s atentatom na Staljina, od strane Berije i Hruščova.

      Anticionist Staljin

Nakon Staljinove smrti, cijelu gruzijsku političku mrežu umotao je Berija, kojeg je zatim uklonio Hruščov. Zanimljiva glasina koju vrijedi razmotriti jest tvrdnja koja se pojavila 90-ih da je Beria skrivao svoje etničke komunističke korijene. Ova bi tvrdnja, ako je točna, trebala revolucionarizirati naše razumijevanje onoga što se stvarno događalo među stranačkim višim dužnosnicima u godinama i danima nakon razlaza SSSR-a i Izraela, kao i nagrade koja je naknadno izrečena za Staljinovu glavu, jer se nije pridružio cionističkom planu. 

Sve su ovo samo glasine i priče, ali…

U svibnju 1953. godine, dva mjeseca nakon Staljinove smrti, Zoja Zarubina, koja je postala dekanica Moskovskog instituta za strane jezike i partijska tajnica, na povjerljivom partijskom sastanku čula je kako Berija prikriva svoje židovsko podrijetlo. Uhićen je dva mjeseca kasnije.  (Sudoplatov, 1994-5 (POSEBNI ZADACI))

https://mailstar.net/beria.html

Uzgred, trebali biste znati s kim se Sudoplatov viđao, jer je on bio duh sa zadatkom da ukloni Trockog, i dobije nuklearne obavještajne podatke iz Projekta Manhattan. On je 1994. godine, objavio svoje memoare, otkrivajući mnoge tajne o istočnoj diviziji globalne sablasnokracije.

Drugim riječima, ovo nije samo neki nitko, i mogli bismo posvetiti cijelu priču samo analizi otkrića koja je podijelio Sudoplatov, a koja su na Zapadu uvelike ignorirana, i u Rusiji prešućena. Drugi put možda. Sablasnoizam (eng. spookism) je moja omiljena tema,  pa sam prilično uvjeren kako ćemo ponovno posjetiti Sudoplatova. Budući kako živimo pod okupacijskom vladom kojom upravljaju obavještajne službe, ovo mi se čini jedinim relevantnim političkim poljem za političkog disidenta bilo koje vrste ideoloških sklonosti, provoditi svoje vrijeme proučavajući.

Ali ljudi još nisu spremni za taj razgovor. Ipak, jednog dana, možda.

Neposredno prije svog ubojstva, Staljin je također uhitio vođe Češke komunističke partije 1952. godine. Ova izvanredna epizoda danas je uglavnom zaboravljena, ali se na nju gledalo kao na monumentalni trenutak u sovjetsko-cionističkim odnosima. Čak su i desničarske ličnosti tog vremena, poput Francisa Yockeya (Imperium), vjerovale kako Staljinovo uhićenje tih Židova i trockističke optužbe kako je Staljin "bonapartist" (mislim na Životinjsku farmu), znače kako postoji šansa da će se SSSR sada prebaciti na potporu anticionistima na Zapadu. Yockey, kao i mnogi drugi nacionalisti raznih vrsta u to vrijeme, bili su zavedeni Staljinovim postupcima i aktivnim dezinformacijama, koje je komunistička mreža špijuna u medijima u to vrijeme, objavljivala o Staljinovim namjerama. Staljin je zapravo okupio i ubio onoliko nacionalista, koji su mu pali u ruke, koliko god je mogao dohvatiti. Također je ubio mnoge ruske nacionaliste koji su vjerovali kako je Staljin netko s kim mogu poslovati nakon što se završi rat s Njemačkom, uz kampanju pacifikacije u Galiciji, te Staljin od njih više nema nikakve koristi.

Pa ipak, ovaj pogubni mit kako je Staljin zapravo bio nešto više od oštećenog komunista, čiji je kartel nadživio svoju svrhu, i dalje prevladava u zajednicama političkih fan-klubova na internetu.

U to vrijeme, Pravda je osudila te “Čehe” kao dio cionističke zavjere kao opravdanje za njihovo uhićenje, kasnija suđenja, i konačno pogubljenje. Rudolf Slansky bio je vođa zavjere za svrgavanje komunizma i pridruživanje Češke cionistima koji su upravljali Zapadom. Naravno, Wikipedia osuđuje Staljina i suđenja, tvrdeći kako je za cijelu aferu kriv neutemeljen, iracionalan antisemitizam.

Ovo mi otkriva kako je doista postojala cionistička zavjera.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Izraela, Moshe Sharett, rekao je kako su suđenja bila: “vizija moralnog samoubojstva i samodegradacije koja slama srce svakoga tko vjeruje u svetost i duhovnu snagu ljudske osobnosti”. NAPOMENA: kada govori o "ljudskim bićima", on ne misli na vas i mene. On koristi izraz u biblijskom, talmudskom smislu. Ti ljudi ne koriste termine na isti način kao mi. Proletarijat ne znači radnik. Čovječanstvo, u to ne uključuje Ruse. Pokušajte ponovno pročitati njihove knjige i tekstove imajući to na umu i otkrit će vam se pravi užas njihove distopijske vizije svijeta.

Sharett je također usporedio SSSR s nacističkom Njemačkom rekavši kako su to bila nacistička suđenja.

Je li Staljin zapravo cijelo vrijeme bio Hitler???

Ovo je možda bilo rođenje retoričke točke - "svi koji mi se ne sviđaju su nacisti" - kojoj smo svi od tada bili izloženi.

Dalje, odmah nakon Staljinove smrti, cionisti koje je on uhitio pušteni su iz Gulaga. I Berijine i Staljinove ljude (koji su nekoć bili isti ljudi) zauzvrat su uhitili Hruščovljevi ljudi i bacili u svježe napuštene krevete na kat Staljinovih neprijatelja, u robovskim radnim logorima u Sibiru. Ono što je uslijedilo trebalo bi imati smisla i biti posve očekivano čitatelju, ako je do sada pratio.

Nakon Staljinove smrti uslijedilo je neposredno otopljavanje sovjetsko-izraelskih odnosa.

Međutim, prije nego što možemo konkretno doći do Hruščovljeve vladavine, moramo se vratiti i razumjeti još nekoliko ključnih koncepata i razvoja, koji su doveli do raskola i poduprli razvoj Novog svjetskog poretka od 50-ih naovamo, kroz raspad SSSR-a i do danas.

Zapamtite: Staljin se suprotstavio cionizmu, ne iz bilo kakvog ideološkog stava ili uvjerenja, već zato što ga je vidio kao prijetnju svojoj vladavini.

No, na njegovu žalost, nitko tko se suprotstavio cionističkom projektu u prošlom stoljeću nije uspio ili preživio ispričati priču, bez obzira na njihove motive ili ideološku pozadinu. Zapravo, ovo se čini gotovo potpuno nevažnim. Mislim, nacistička Njemačka je bila kažnjena jer je pokušala protjerati Židove, a SSSR je kasnije bio kažnjen jer je pokušao spriječiti njihov odlazak. Proklet bio ako učiniš ili ne učiniš, pretpostavljam.

Tko zna, možda ipak imaju nekog boga kaosa na svojoj strani.

Unutarstranačko obraćanje Ben Guriona izašlo je u javnost 1950. godine, komentirajući i otkrivajući izvor uskoro otvorenog raskola između cionizma i komunizma. Ovdje:

Sovjetski Savez je obećao nacionalnu ravnopravnost svim narodima koji žive na njegovom teritoriju i održao je svoje obećanje. Ali židovski narod u Sovjetskom Savezu nema svoju školu, niti novine, ni na hebrejskom, ni na jidišu.

U Sovjetskom Savezu nema antižidovske diskriminacije, a antisemitizam je zabranjen, ali sovjetski režim nije uspio shvatiti jedinstvenost židovskog problema.

Židovski narod koji je uspio izgraditi svoju neovisnost neće odustati od prava bilo kojeg Židova da se useli u Izrael i pridruži graditeljima Domovine. Zahtijevamo od Sovjetskog Saveza neka se da pravo Židovima koji nastanjuju SSSR da nam se pridruže i sudjeluju u izgradnji naše neovisnosti.

Pošaljimo odavde naše pozdrave Židovima Rusije i recimo im: Naša/Vaša nada nije izgubljena, a Sovjetskom Savezu ćemo se obratiti s pozivom da se svakom Židovu u SSSR-u pruži prilika - tko to želi - sudjelovati s nama u našem stvaralaštvu.

Dakle, pozornica je bila postavljena za sukob između SSSR-a i Izraela + Zapada, a bitka se trebala voditi indirektno i posredstvom emigrantskih politika SSSR-a. Teza ove serije eseja jest kako je pitanje cionizma, više nego išta drugo, odredilo konačnu sudbinu SSSR-a.

Je li Churchill zapravo bio nacist zbog izjednačavanja Židova s boljševizmom? Je li Staljin bio za njihovo izjednačavanje s cionizmom? Ja mislim kako je Hitler mogao biti nacist, ali nemojte me citirati vezano uz to. 

Smiješno, ovaj se sukob čak odrazio i na dječju igračku Čeburašku, proizvedenu u SSSR-u, koja je danas nadaleko poznata u cijelom svijetu. Ironija nad ironijama, trenutno ga kao robnu marku otkupljuje jedna japanska tvrtka, koja ga uz naknadu iznajmljuje Rusiji. Govoreći o alegorijama, Čeburaška prikazuje židovsko stvorenje poslano iz Izraela, koje se u SSSR-u osjeća loše i žudi za svojim pravim domom.

Ovdje detaljnije ulazim u podmuklu prirodu ovog crtića i tko ga je stvorio i zašto:

https://slavlandchronicles.substack.com/p/sovokmindsetexe

Digresije na stranu, sada moramo razgovarati o emigrantskoj politici SSSR-a i suvremenom egzodusu koji je uslijedio.

     Sovjetski egzodus

Saga o židovskom egzodusu, iz faraonova zarobljeništva u Rusiji u obećanu zemlju u Tel-Avivu (ili New Yorku), poklapa se s većim problemom o kojem ovdje raspravljamo. Emigracija je bila prihvaćeno bojno polje, na kojem su se obje strane složile kako će se odlučiti o sudbini SSSR-a.

Na najosnovnijoj razini, iseljavanje iz SSSR-a viđeno je kao izdaja projekta, te njegovo napuštanje od strane ljudi koji su toliko učinili da se to ostvari. Više od pukog osjećaja ogorčenosti, stvarno pitanje o kojem je ovdje riječ, bio je opstanak SSSR-a kao projekta. Bez potpore etničkih komunista, projekt SSSR-a, bio je predodređen na kolaps. Uostalom, ovaj umjetni golem stvoren je i održavan na životu kroz desetljeća uglavnom zahvaljujući naporima globalne kabale, koja djeluje u bankarskom sektoru, medijima i rasprostranjenoj mreži organiziranog kriminala/špijuna, kritičara i neprijatelja, koja se protegla cijelim svijetom, radeći na eliminaciji SSSR-a. Svaki izgubljeni emigrant bio je udarac projektu SSSR-a i još jedna odskočna daska na putu ka agendi Velikog Siona, jer je svaki Židov koji je napustio SSSR bio Židov koji je izabrao cionizam umjesto komunizma.

Čim je Hruščov došao na vlast, suočio se s iseljeničkim pitanjem od strane Washingtona, koji je zahtijevao neka preokrene sovjetsku politiku, ako želi nastaviti približavanje Zapadu.

Iz fascinantnog rada o povijesti teme:

https://digitalcommons.tourolaw.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1563&context=lawreview

Neposredno nakon Staljinove smrti 1953. godine, Izrael je pokrenuo pitanje židovske emigracije sa zamjenikom ministra vanjskih poslova Andrejom Gromikom, što je rezultiralo samo dopuštenjem nekim roditeljima neka se pridruže svojoj izraelskoj djeci. U nekoliko navrata kasnih 1950-ih, sovjetski premijer Nikita Hruščov negativno je, ili izbjegavajući, odgovorio na ovo pitanje. Sovjetska vlada ipak je dopustila nekim poljskim Židovima povratak u Poljsku. Nakon toga su emigrirali u Izrael. Amerikanci su također počeli izražavati interes za to pitanje. Na primjer, Eleanor Roosevelt, koja je posjetila Sovjetski Savez 1957. godine, požalila se premijeru Hruščovu kako je sovjetskim Židovima teško posjetiti Izrael, a kamoli emigrirati. Hruščov se složio, ali je rekao, "doći će vrijeme kada će svi koji žele moći otići." U pismu Hruščovu iz 1959. godine, potpredsjednik Richard Nixon je tražio dopuštenje sovjetskim građanima (ne isključivo Židovima) neka emigriraju kako bi se pridružili članovima obitelji u Sjedinjenim Državama. Zamjenik sovjetskog ministra vanjskih poslova Gromyko je odgovorio kako će takvi zahtjevi biti "razmotreni s dužnom pozornošću".

Šestodnevni rat često se navodi kao glavni katalizator u ponovnom raspirivanju osjećaja cionističkog identiteta među sovjetskim Židovima (i ne samo), koji su toliko dugo spavali pod čarima sekularnog kozmopolitizma.

Postoji trenutak, prije i poslije Šestodnevnog rata, u povijesti skrivene bitke između boljševizma i cionizma, koji je definirao stvarnu borbu u posljednjih pola stoljeća. Posljedice izraelske pobjede dovele su do toga da su se milijuni Židova diljem svijeta okupili kako bi podržali stvar cionizma, te doveli do ubrzanja cionističke agende.

Šestodnevni rat iz lipnja 1967. godine, između Izraela i Egipta, Sirije i Jordana, pojačao je i ponos među sovjetskim Židovima i pojačao službeni sovjetski antisemitizam. Jedna od posljedica toga bio je početak židovskog emigrantskog pokreta, u kojem su neki Židovi počeli dobivati podršku izvana. Na primjer, 06. kolovoza 1969. godine, osamnaest židovskih obitelji iz Gruzije pisalo je glavnom tajniku Ujedinjenih naroda preko izraelske premijerke Golde Meir.

Ovaj je primjer nadahnuo sovjetske Židove drugdje neka pišu pisma i potpišu peticije 1969. i 1970. godine, različito upućenih prema Odboru Ujedinjenih naroda za ljudska prava, ali i istaknutim sovjetskim dužnosnicima, kao i predsjedniku Izraela Zalmanu Shazaru. Te su poruke često rezultirale uhićenjima i zatvaranjem njihovih potpisnika.

Daljnji publicitet diljem svijeta podiglo je 1970. godine, uhićenje i suđenje skupini od dvanaest ljudi koji su planirali otmicu zrakoplova iz Lenjingrada u Izrael, kao prosvjed protiv sovjetskih ograničenja emigracije.

Zapadni prosvjedi zbog oštrine kazni, uključujući dvije smrtne kazne, doveli su do njihovog ublažavanja.

Štoviše, suđenje je dodatno usmjerilo pozornost na položaj ljudi koji su se prijavili za iseljenje.

Brežnjev je … Hitler??? Vau! Zar svi cionisti ne vole zapravo Adolfa Hitlera??? Nema šanse!

Kandidati su se suočili s gubitkom posla, ili čak uhićenjem zbog prijava, za emigraciju je bila potrebna pozivnica rođaka u Izraelu; karakterne preporuke šefa podnositelja zahtjeva, predstavnika Komunističke partije ili predstavnika sindikata; i suglasnost svih članova obitelji, uključujući roditelje odrasle djece. Čak i ako su ovi uvjeti bili ispunjeni, odobrenje iseljavanja nije bilo osigurano, a mnogi su ljudi opetovano odbijeni.

Sada smo opet preskočili unaprijed, usprkos mojim naporima da dovedem stvari u red. Već govorimo o 70-ima, kada je ovo pitanje konačno postalo iznimno aktualno, i u SSSR-u, i na Zapadu. Većina velikih događaja povezanih sa sovjetskom iseljeničkom politikom bila je povezana s posljedicama Šestodnevnog rata, a Hruščov je već bio izvan svoje dužnosti 1964. godine. 

      Moskva protiv Jeruzalema

Pod Hruščovom, problem se još uvijek "rješavao" pokušavajući pridobiti srca i umove židovskih komunista, te ih spriječiti da prijeđu na cionizam. Dovoljno je reći kako je bitka za zadržavanje Židova u i izvan SSSR-a, uložena u projekt SSSR-a, izgubljena onaj dan kada je Izrael porazio arapske vojske na Bliskom istoku. Od tog trenutka nadalje, elita SSSR-a bila je osuđena na izgubljenu ideološku bitku, koja se povlačila. No veliki otpor cionizmu u svijetu su ti stari komijevski kadrovi, u kojima je još uvijek ostalo borbe i pitanja kako je Hladni rat završio s mukom, te iz razloga koji javnosti nikada nisu bili adekvatno objašnjeni. Za razliku od nacional-socijalista, njih Mossad nikada nije ulovio, ili likvidirao nakon rata, iz razloga o kojima sada mogu samo nagađati. Obično je Judeja vrlo temeljita u istrebljenju svojih neprijatelja. Provjerite svoju Bibliju ako mi ne vjerujete. Ili obratite pozornost na ono što se događa u Gazi.

Čak i ako bi neki bloger preuzeo nesretni zadatak objašnjavanja tko je detonirao SSSR i zašto, sigurno ga uspoređuju s... čekaj... Hitlerom??? Vau!!! Nema šanse!!! … za to.

Ali poput Staljina, Hruščov je shvatio kako bi odobrenje Židovima njihovog zahtjeva za egzodus, u neku ruku značilo i potpisivanje smrtne presude SSSR-a. Dakle, u suštini, SSSR ih je počeo držati kao taoce, znajući kako, nakon što sigurno emigriraju u Izrael ili Ameriku, neće biti razloga da Zapad nastavi pokazivati suzdržanost prema SSSR-u i podržava njihov krhki projekt. Bez stalne potpore Zapada, SSSR jednostavno ne bi preživio revolucionarne godine, planove industrijalizacije, rat i skupu konsolidaciju iscrpljenog i ratom razorenog istočnog bloka. Za stvarni prijelaz iz socijalizma u komunizam, koji je Hruščov obećao ispuniti, bila bi potrebna još veća potpora zapadnog kapitala. 

Da, ono što mislite da znate o razlazu SAD-a i SSSR-a uglavnom je laž.

Povijesno govoreći, jedina stvarna rasprava dopuštena nadalje od Velikog europskog građanskog rata 1917. godine, bila je između cionizma i boljševizma. Njemačka pobuna protiv Judeje nikada nije uspjela u potpunosti artikulirati svoju viziju suprotstavljanja ova dva projekta, ili prethodnim globalističkim ideologijama, poput kršćanstva, prije nego što je slomljena. Danas živimo operaciju čišćenja pobjednika Hladnog rata, cionista, koji u potpunosti kontroliraju sve naše vlade, čak i one od nas koji smo u jednom trenutku živjeli pod boljševičkom okupacijom. Povremeni preostali komunistički kreten na Zapadu ili Istoku, jednostavno se koristi kao gromobran oko kojeg se nezadovoljnici okupljaju, kako bi ih država-sablast mogla učinkovitije ciljati. A jedini ozbiljni komunisti stare škole koji su ostali blizu vlasti su na Kubi, ili u Sjevernoj Koreji, ili možda u kineskoj vojsci.

Svaki drugi komunistički režim je postao cionistički/trockistički.

Zapamtite: SSSR su već smatrali neuspjelim projektom, napisano od strane trockističkih revolucionara na Zapadu poput Orwella ili H.G. Wellsa, zbog Staljinovog “bonapartizma” i njegove politike “socijalizma u jednoj zemlji”, a kasnije i hitnih mjera koje je Staljin poduzeo da ostane na vlasti, odupirući se ideološkoj zvijezdi u usponu cionističke stvari.

Također: srž američke strategije za poraz SSSR-a bila je pridobiti više Židova na svoju stranu od Sovjeta. S tim u vezi, trebalo je koristiti židovsku zajednicu u SSSR-u protiv Sovjeta, u obliku politike obojene revolucije. Zapravo, sve prosvjedne aktivnosti u SSSR-u organizirali su sovjetski Židovi, koji su dobili posebne privilegije prosvjedovati, zbog svojih moćnih sponzora na Zapadu i Izraelu, koji su zauzvrat pružali podršku moćnim frakcijama unutar političke elite SSSR-a. Ta je politika konačno urodila plodom kod Gorbačova, i prije njega Andropova, koji je detonirao SSSR koristeći ovu mrežu cionista koji su već bili na mjestu, nekako, cijelo vrijeme izmičući obavijestima KGB-a. I potpuno ista strategija ostaje na snazi za uništavanje krnje države SSSR-a, sada poznate kao RF.

Osoba koja razmišlja prisiljena se zapitati:

Ako su to izveli protiv SSSR-a, kakve šanse ima slabašna RF, sa svojim kvislinškim Kremljom predvođenim Putletom?

Odgovor:

Kršćanski bog će ih spasiti! Moralna strana uvijek pobjeđuje, pa što se tu ima brinuti! Pobjednik će biti moral po defaultu!

Također, čini se kako je ova velika strategija za pobjedu u Hladnom ratu, samo preslikana i bila je potpuno isti plan za SSSR. Drugim riječima, Hladni rat nije bio ništa drugo nego dugotrajna bitka udvaranja za ljude koji su zapravo važni (Od Boga odabrani), koje je SSSR na kraju odlučno izgubio zbog njihove nesposobnosti da pobijede privlačnost cionizma (tj. židovskog nacionalizma). Moskva je htjela biti prijestolnica Novog svjetskog poretka, te da komunistički kadrovi budu njegove vođe. Ali, cionisti su željeli da Jeruzalem postane prijestolnica istinski globalnog biblijskog carstva, i umjesto toga više su voljeli povodljivost i ideološku kompatibilnost Washingtona i Londona.

Budući kako su bili protestanti, domaćinsko seljačko stanovništvo ovih zemalja, bilo je izrazito filozofski nastrojeno i željno posuditi svoju krv, znoj i blago cionističkom projektu.

Stoljećima prije, Tertulijan Semita jednom je zagrmio, "kakve veze Atena ima s Jeruzalemom", kada je osudio zbog krivovjerja svog najvećeg neprijatelja Marciona, sveca zaštitnika ovog bloga. Njegova poanta je bila da je kršćanstvo Grka bilo previše iskvareno nesemitskim utjecajima, te da ih je zbog toga morala uništiti prava crkva. I tako je započeo veliki vjerski rat protiv raznih heretika Rimskog Carstva, koji su odbili priznati semitsku duhovnu nadmoć. Povijest se ne ponavlja, ali se rimuje. Baš kao što je u antičkom svijetu postojala bitka između Atene i Jeruzalema za ideološku dominaciju, tako je postojala i borba između Moskve i Jeruzalema, koju su komunisti također na kraju izgubili.

To je barem najbolji način na koji mogu sažeti poraz komunizma u stilu SSSR-a.

…...

Sve je rečeno i sve je učinjeno, oko 3 milijuna Židova na kraju je napustilo SSSR. Čak i do Putinova prvog mandata, Sjedinjene su Države bile ustrajne u nastavku apsorpcije odljeva sovjetskih Židova, ili dopuštanju odlaska u Izrael. Pod Georgeom Bushom, Sjedinjene Države su poručile Putinu neka nastavi dopuštati slobodan odljev Židova, ili ponovno riskira status MFN.

Među pitanjima o kojima se razgovaralo na sastanku američkog predsjednika Georgea W. Busha i ruskog predsjednika Vladimira Putina u studenom 2001. godine, bio je i Jackson-Vanikov amandman, koji uskraćuje status najpovlaštenije nacije zemljama koje ograničavaju pravo iseljavanja. Iako se čini kako je Jackson-Vanikov amandman zastario u odnosu na postsovjetsku Rusiju, koja dopušta slobodnu emigraciju, on ostaje u knjigama, naglašavajući prošlu i sadašnju američku zabrinutost za Židove Rusije i Sovjetskog Saveza.

Govoreći o MFN-u, čisto sumnjam kako se vodi rasprava o tome kako bi se widgeti mogli učinkovitije proizvoditi i distribuirati, to je  ono što je zamalo dovelo svijet do ruba nuklearnog rata (navodno). Uostalom, SAD nije imao problema s dodjeljivanjem trgovinskog statusa najpovlaštenije nacije komunističkim zemljama, protiv kojih su navodno bile ideološki protiv, i koje su bile spremne baciti živote na "obuzdavanje".

Nakon daljnjeg ispitivanja, rasprava o ekonomiji je u najboljem slučaju tercijarna u odnosu na Hladni rat. Komunističkom bloku nisu bile nanesene nikakve stvarne posljedice za politiku komandne ekonomije, osim prirodnih nedostataka svojstvenih takvom sustavu. Umjesto da se usredotoče na ekonomske rasprave, Sjedinjene Države i Izrael usredotočili su se na to da učine sve što je u njihovoj moći kako bi što više Židova napustili SSSR i vratili ih u Sjedinjene Države ili Izrael. Više američkih predsjednika učinilo ga je hitnim prioritetom u razgovorima sa Sovjetima.

Ovo bi trebao biti divovski trag za svakoga tko još ima sposobnost kritičkog i konspirativnog razmišljanja.

Srećom za prosječnog domoljubnog Amerikanca, kako je sve više i više sovjetskih Židova migriralo u njihovu zemlju, domaća situacija počela se dramatično i eksponencijalno poboljšavati svake godine. Većina ljudi bi se složila kako više vole Ameriku koja je sada društveno projektirana, nego mračnu neonacističku državu koja je bila Amerika u prošlosti! Sarkazam na stranu, na mnogo načina, SAD je doista počeo ubrzano nalikovati SSSR, i to upravo u vrijeme kada su započeli ti masovni odljevi iz SSSR-a.

Uvezite trockiste i dobit ćete trockizam koji se pojavljuje u vašoj zemlji.

Jednostavno, zar ne?

Što se tu ima krivo razumjeti?

Nadalje, ova "komunizacija" Amerike ne bi trebala biti iznenađujuća, jer je to bio deklarirani cilj vrhovnog duha SSSR-a, kao i  Andropov, koji je formalno pokrenuo Konvergenciju.

      Jurij Bezmenov — sporedna potraga

Možda ste čuli za Jurija Bezmenova?

On je popularan među antiglobalističkim, antikomunističkim, anti-COVID mnoštvom ovdje na Substacku. Pokušao sam razgovarati s ljudima koji su prisvojili njegovo ime i lik, ili njegovu izgovornu tematiku i upozoriti ih kako to što rade nema smisla, ali, nažalost, sve to doslovno bezuspješno. Svinje se neće rado odvojiti od pomije svoje.

Nažalost, Yuri je u glavama mnogih postao sveamerički, hrabri, antiglobalistički, križarski, ukorijenjeni ratnik. Međutim, vjerujem kako je Jurij bio izmišljotina trockista/neokonzervativaca/cionista da prevare američku javnost, te da je kao projekt služio u dvije osnovne svrhe.

Prvi je bio ojačati neokonzervativističke točke pregovora, potvrđujući kako su oni antikomunisti i da ih se Moskva boji, čime je prevario domoljube u Americi neka pokupuju neokonizam.txt, svojim zvonkim odobravanjem istoga. Drugo, promicao je nastavak borbe protiv već uplašenog SSSR-a, što je opet ono što su trockisti željeli. Za njih je to bilo osobno, a bili su za krv (slavensku). Nažalost za njih, SSSR je detoniran prije roka, ostavljajući cioniste trenutno bez neprijatelja, ali i kao potrebu za fantomskom prijetnjom protiv koje bi se mogli zajedno svi okupiti.

Kao rezultat toga, pojavila se teorija koju su promovirali "prebjezi" i "disidenti", koji su nekako uspjeli pobjeći iz Rusije, a koja je tvrdila kako se Moskva samo pretvarala da je izgubila kako bi natjerala Zapad da nekako smanji oprez. Ovu su besmislicu potom gorljivo promicali neokonzervativci, kako bi okupili američku desnicu neka jače gurne čizmu u grlo prostog slavenskog naroda, koji nije vjerovao u Freedom And Democracy Liberty Happy Meal Vrijednosti ljudskih prava! Neokonzervativci su se namjeravali izvući sa osvetom Rusiji, pa su morali smisliti narativ o "tajnom sovjetskom 5D triku", kako bi nastavili s agresijom na neprijatelja koji im se doslovno upravo predao, zahvaljujući Gorbačovu i Jeljcinu.

To bi bilo kao da se Japan preda, a onda Amerika kuje tajnu samurajsku zavjeru da ponovno osvoji svijet izgradnjom Zvijezde smrti u Zlatnom trokutu, ili tako nešto. To bi opravdalo nastavak blokade Sjedinjenih Država na isturenom otoku, kao i nastavak uhićenja i maltretiranja Japanaca u Americi. I premda volim Ameriku i branim je od umišljenog eurotrasha (kada god trebam trpjeti njihova sranja), moramo biti pošteni prema sebi i priznati kako ne postoji scenarij, ma koliko apsurdan bio, koji ne bi prihvatio Američko građanstvo, nakon nekog emocionalnog bockanja, ili podbadanja. Amerikanci laici jednostavno su deblji, a ne pametniji od bezbrojnih generacija glupih seljaka, koji su oduvijek bili prevareni u ratovima i spletkama socijalnog inženjeringa.

Većina ljudi koji su promovirali ovu priču o “tajnoj sovjetskoj zavjeri” tada, i ljudi koji je promoviraju sada, su na platnom popisu obavještajnih agencija i posebno služe interesima trockističke frakcije koja želi potpuno demonizirati ruski narod u zaborav, kao osvetu protiv kasnog SSSR-a. Ti ljudi mogu biti "ugledni" ratni huškači stare škole sa sijedom kosom koji su desetljećima bili u krugu zapadnih medija, ili tetovirani huligani iz istočne Europe po Litvi, Poljskoj ili Donbasu.

Ideologija zapravo nije bitna, a stabilne plaće stvaraju čudne prijatelje u krevetu.

Zanimljivo je kako ako doista slušate Yurijeva predavanja, apsolutno se nigdje ne spominje etnička pripadnost, ili bilo koja od stvarnih  sovjetskih zavjera i unutarnjih igara bejzbola o kojima govorim na ovom blogu. Također, njegovi argumenti protiv SSSR-a i opravdanje za njegov bijeg se doimaju izrazito trockističkim. Zapravo, čini se kako je njegov glavni problem sa SSSR-om to što njegovi nadređeni časnici nisu odobravali njegovu želju da sklopi mješoviti brak s Indijkom, što je očito dovelo do njegovog razočaranja cijelim sovjetskim političkim projektom.

Ponovno označavanje SSSR-a kao fašističke države je čisti "židovski" trockizam.

Jurij je posebno objasnio kako su da bi porazili SSSR, američki domoljubi morali braniti judaizam i kršćanstvo. Ovo je doslovno cijela tema razgovora o “judeo-kršćanskim” vrijednostima koju su doslovno ručno izradili trockisti kako bi pridobili podršku Izraelu u Americi. Nažalost, američko seljaštvo, do danas, trockizam pogrešno smatra antikomunizmom ili, ne daj Bože, američkim patriotizmom.

Ova tragična tvrdoglavost također je razlog zašto svaki član takozvanog "svjetskog pokreta za slobodu" danas ima Orwellov citat u svojoj biografiji na društvenim mrežama. Oni vjeruju kako je Orwellova trockistička kritika protiv Staljina bila antitotalitaristički poziv na oružje, te će emotivno reagirati na svakoga tko ih pokuša prosvijetliti o njihovim greškama. Nikada ne kopaju dublje, ili se jednostavno ne pitaju, zašto je svaki anglosferski student prisiljen čitati Orwella u srednjoj školi ili na fakultetu. Drugim riječima, čak i kada se bune protiv svojih nadzornika, oni to čine prema unaprijed odobrenim, unaprijed provjerenim, unaprijed uvjetovanim pravilima koja im je sama elita osigurala.

Ljudi koji citiraju Bezmenova ili Orwella samo reklamiraju svijetu kako su pali na testu inteligencije, i živi su dokaz uspjeha dosadašnjih propagandnih pokušaja elite da prevare mase. Ti su ljudi također doslovno previše glupi da razumiju što govorim. Oni su isto i previše arogantni da priznaju da su možda prevareni. Naposljetku, oni su jednostavno previše lijeni kako bi odvojili vrijeme da zapravo saznaju tko je koju knjigu napisao i zašto, ili da sami pročitaju neodobrenu knjigu, ili blog bez nadzornika koji ih nadzire.

Oh, dobro!

Da, sve Jurijeve točke govora ispale su kao izrazito odobrene od strane neokonzervativaca, i to bi imalo smisla, budući kako je njegov sadržaj ovjerilo Društvo John Birch. JBS su u početku osnovali America Firsters, ali su ih zatim temeljito preuzeli Neoconsi, do trenutka kada je Yuri izveden na pozornicu neka izvede svoju malu pjesmu i ples. Članovi OG-a, poput Revila Olivera, označeni su nacistima i prisiljeni su provoditi marginalnu disidentsku politiku, osuđeni igrati ulogu medijskih dječaka bičevanja sljedećih pola stoljeća. Disidentska desnica istjerana je poput medvjeda okovanog lancima, ili zarobljenog galskog poglavice, te je prikazana pred svima kako bi se razdragane mase rugale, ili ih gađale rajčicama, kad god je politički kandidat trebao dobiti nekoliko bodova popularnosti u anketama osuđujući nacizam.

Posljednji put kad smo ih vidjeli na pozornici bilo je s takozvanim "Blood Tribeom", koji je trčao uokolo, kako bi izgledao prijeteći i diskreditirajući se pred kamerama.

Vau! Je li DeSantis doslovno Hitler??? Woaaaah!

Ali opet sam skrenuo.

Razmislite: ako je Yuri bio toliko zabrinut zbog komunističke infiltracije u Ameriku, zašto nije oglasio uzbunu zbog doslovnih desetaka tisuća etničkih komunista za koje su američki vrhovni političari zahtijevali neka im SSSR dopusti dolazak na Zapad?

Postojale su doista nativističke skupine u Americi koje su u to vrijeme alarmirale zbog toga, ali organizacije poput John Birch Societyja i Buckleyjevog kruga usredotočenog oko National Reviewa, uspjele su domoljube prikazati kao marginalne nitkove, koje su “ugledni” konzervativci mogli sa sigurnošću ignorirati i zapravo su pozdravili te nove došljake kao saveznike u borbi protiv komunizma.

Ne bih se iznenadio kada bih saznao da je Yuri i sam bio jedan od tih novopridošlica. Stigao je u 70-e, zar ne? I, pa, on svakako izgleda kao da mu odgovara ta uloga.

To ga čini još jednim klonom Emmanuela Goldsteina.

Kako krajnje predvidljivo.

      Takozvano Hruščovljevo "potapanje"

Dopustite mi samo da unaprijed kažem kako je tema Hruščovljevog cionizma vjerojatno nešto o čemu se u sovjetskoj povijesti najmanje izvještava i proučava. Informacije o tome su oskudne i imao sam malo podataka naslijeđenih od svoje obitelji, ili vremena provedenog u Rusiji, ili studija na koje bih se mogao osloniti. Nije ni čudo što sam dosad odugovlačio s ovim, i govorio o bilo čemu drugome osim o Hruščovu, u ovoj seriji eseja.

Ali pokušajmo, može?

Odnosi s Izraelom na kraju su uspostavljeni nakon što je sovjetsko Ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo svoju želju za ponovnim dijalogom s Izraelom. Bilo je to 02. lipnja 1953. godine. Staljinovo tijelo tada je bilo jedva hladno. Izrael je morao uhititi teroriste koji su napali sovjetsko veleposlanstvo u Tel Avivu i obvezati se kako se neće pridružiti antisovjetskom savezu. Do 01. lipnja ponovo su službeno postali prijatelji, a obje su se strane zaklele na vječno prijateljstvo, Sreća Ljubav Vrijednosti Poštovanje.

Međutim, Sovjeti su mudro počeli njegovati dobre odnose i s Arapima, kako bi imali karte na koje bi mogli zaigrati protiv Izraela u budućnosti, kako bi ih natjerali neka ponovo sjednu za pregovarački stol, ako se ukaže potreba. To je kasnije postala službena sovjetska politika, a ostaje politika RF i do danas. I to je nešto. Ovdje moram kimnuti s odobravanjem — ako ni po čemu drugom, Sovjetski Savez je u ovome prakticirao dobro državničko umijeće. Nisu oni krivi što su Arapi nesposobni vojnici i što se ne mogu boriti protiv protivnika s čak i malo bijele primjese u svojim venama, čak i kada oni (Arapi) brojčano nadmašuju svoje protivnike više od 10 prema 1. Izraelci su doista poput Spartanaca Bliskog istoka, i to ne govorim pohvalno, samo kao usporedbu. Pleme Izraela, koje je dugo boravilo u Europi, donijelo im je genetsku prednost, koju sada s očitim veseljem koriste protiv svojih nesretnih rođaka na Bliskom istoku.

Činjenica kako borilačku utrku Europe osvajaju najgori vojnici na svijetu, i koji to rade bez ijednog ispaljenog metka, uistinu bi trebala bosti ponos svakoga tko ima sposobnost uopće nešto osjetiti. Muka mi je vidjeti trećesvjetske ljude kako kukuriču i kokodaju o osvajanju i kolonijalizaciji Europe.

To bi trebalo uzburkati nešto duboko u vama.

..........

Dovoljno je reći kako je za vrijeme Hruščova Izrael ponovno uživao poseban tretman od Sovjetskog Saveza sve do 1967. godine. To je bio detant, općenito i službeno, koji su postigli ujedinjeni Hruščovljev SSSR i cionisti. Evo više-manje službenih uvjeta:

 - Ne postoji židovski problem u SSSR-u; antisemitizam je zabranjen; sve su nacionalnosti u SSSR-u jednake pred zakonom. [Neki su jednakiji od drugih.]

 - Židovi nisu zainteresirani za vlastite obrazovne i kulturne institucije, jer su skloni asimilaciji u lokalno stanovništvo gdje god živjeli. [LOL! LMAO ČAK!]

 - Židovi se ne osuđuju na oštre kazne zbog svog nacionalnog podrijetla nego zbog svojih zločina. [Sadržaj njihovog karaktera?]

 - Židovi, u usporedbi s drugim manjinama u SSSR-u, zauzimaju istaknuto mjesto u akademskim profesijama. [Kontrolirajte mlade i kontrolirat ćete budućnost]

 - Među njima je bilo kolaboracionista s nacistima za vrijeme njemačke okupacije (kao i među ostalim manjinama). [Podrijetlo Hitlera bio je tajni Židov s jednim testisom - meme]

 - Njima nije u interesu emigrirati u Izrael, koji je 'kapitalistička zemlja', sluga američkog imperijalizma. [Bez komentara]

 - “Doći će dan za one koji žele napustiti SSSR. Konačno, svi oni koji se žele spojiti sa svojim obiteljima izvan SSSR-a moći će to učiniti.” [N. Hruščov]

To bi trajalo samo kratko vrijeme.

Ipak, proces “decionizacije” unutar SSSR-a se nastavio, iako bez ikakvih upadljivih čistki ili vatrenih osuda diktatora s govornice. Nežidovi su jednostavno birani za važne položaje sve češće. Umjesto 90-95% židovske, sovjetska vlada je počela biti samo 70-80% židovska zahvaljujući Staljinu, to se nastavilo i u Hruščovljevoj vladi. Uzrok Hruščovljeve kontinuirane "meke čistke" bio je isti kao i uzrok ranije Staljinove "teške čistke" - naime zbog pitanja cionizma.

Otprilike u to vrijeme, Židovi diljem svijeta, ali i u SSSR-u su počeli pružati otpor i masovno protestirati i agitirati protiv SSSR-a, proglašavajući ga nacističkom državom. U tom je kontekstu na Zapadu konačno dopuštena kritika SSSR-a (stvarno je uzela maha pod Brežnjevom), te smo konačno čuli i spominjanje logora smrti, psihičke torture disidenata u ludnicama, izgladnjivanja, i lišavanja svega i svačega prvih pola stoljeća, i tako dalje.

Drugim riječima, nakon pobjede nad Germanijom, Judeja je ponovno odlučila ratovati protiv Rusije.

Konkretno, sveučilišta u SSSR-u, koja su nakon revolucije bila gotovo isključivo židovska, sada su uvela kvote za židovske studente, kako bi ograničila njihov napredak u sovjetskom društvu. To je ono što se sada radi obrnuto na američkim sveučilištima, posebno gdje se Bijelim Amerikancima uskraćuje ulazak i napredovanje u društvu, jer se sumnja kako su potencijalno nelojalni novom revolucionarnom Antifa režimu i njegovoj ideologiji.

S tim u vezi, gotovo svi čelnici glavnih sveučilišta u Americi trenutno su … cionisti.

Što je dobro, naravno! Jeste li primijetili kako to smijete tako isticati, ali samo dok to hvalite? Ja isto! Dopustite mi onda da budem prvi koji će reći "jaj"!

Proučavanje Sovjetskog Saveza doista educira studenta o višegodišnjim kvalitetama društvenog inženjeringa u svim njegovim oblicima, nalik udžbeniku, zar ne? Čini se kao da smo opet usred povijesnog limericka. Ne ponavlja se točno, ali ima privlačnu rimu, zar ne?

Također, mediji u SSSR-u počeli su dopuštati, pa čak i naručivati da se kritika Židova tiska po novinama i iznosi na radiju. Ranije je kazna za kritiku Židova bila smrt — jedan od prvih zakona koje su boljševici donijeli po dolasku na vlast. Pretpostavljam kako biste to mogli smatrati ekstremnijom verzijom Trumpovog i DeSantisovog "anti-BDS" zakona u Americi. Ali, Staljin pa nadalje, sve dok se pazilo da se precizira kako se samo kritizira "cionizam", ili čak religija židovstva, a ne samo Židovi kao etnos općenito, moglo se izvući s ismijavanjem Izraela, ili ne biti poslan u Gulag na dobar provod.

Ovaj materijal je također bio isto široko rasprostranjen u arapskom svijetu, stvarajući rascjep između Izraela i islamskih zemalja. Prije palestinske stvari, Arapi i Židovi uglavnom su imali srdačne odnose, te su se radije urotili zajedno protiv kršćana, umjesto da se svađaju kao sada. Ovo ima smisla jer su oni, više-manje, isti semitski ljudi, a Kuran je jednostavno prepričavanje priče o starozavjetnom Jošui Generalu u obliku njegove reinkarnacije, generala Isusa (Muhameda) koji pobjeđuje nevjernike, i na kraju da njegove vojske vrate Izrael kao što je Stari zavjet, zapravo, prorekao da će Mesija i učiniti.

Ali još jednom, skrenuo sam.

..............

Pod Hruščovim su cionisti počeli graditi disidentske mreže unutar SSSR-a koje bi organizirale provokacije, prosvjede i bojkote te sabotirale ugled i imidž SSSR-a u inozemstvu. Sovjetske vlasti vjerovale su kako je ovo meko svrgavanje organizirano iz izraelske ambasade u Moskvi. To je dovelo do postupne eskalacije retorike s obje strane, što je dovelo do ozbiljnog raskola 1967. godine. Napori sovjetskih Židova postupno će se preusmjeriti s prosvjeda protiv sovjetskog anticionizma i agitiranja vlastitog naroda da preuzme vlast, na konačni rad na uništenju SSSR.

Ali to dolazi kasnije.

      Hruščovljev progon Crkve

Dotakli smo se toga kako se Staljin tijekom svoje vladavine morao okrenuti svećenicima zbog potrebe da okupi rusko seljaštvo protiv Nijemaca. Boljševici su u velikoj većini bili urbani i neruski, a seljaštvo ih je uglavnom tretiralo sa sumnjom i prezirom. Odgovorili su istom mjerom tako što su jednostavno brutalizirali seljaštvo najbolje što su mogli, što je ionako bio izvorni plan - upotrijebiti teror za postizanje društvene reforme. Ali, kada im je zaprijetila vanjska sila koja bi mogla uništiti njihovu zločinačku operaciju u obliku NSDAP-a, boljševici su shvatili kako moraju mobilizirati seljaštvo umjesto da ih samo brutaliziraju, što bi svakako radije radili da nije došao rat.

I, gledajući kako se seljački um uglavnom ravna po praznovjerju i vjerskim narativima (do danas!), shvatili su kako samo svećenici mogu doprijeti do seljaka. Naravno, Pravoslavna crkva već je agitirala seljake, ali je Crkva u egzilu bila ta koja je podržavala Nijemce, kao i proglasila njihov pohod oslobodilačkim naporom koji je privlačio pravoslavne vjernike svojoj stvari. Mnogi su slavenski seljaci na zapadu raširenih ruku hrlili k Nijemcima, misleći kako su Nijemci njihovi spasitelji. Drugi su im se pridružili iz razloga manje vrijednih divljenja - poput prilike da ubijaju Ruse. Također, sve u svemu, na stranu i sovjetska propaganda zločina, ali njemačko je  postupanje sa Slavenima bilo prilično mješovito. Čak će i trezveniji nacisti danas nevoljko priznati kako je Hitler trebao obuzdati svoje pse u SS-u, kao i da možda nije trebao postaviti anti-Slavene na čelo pacifikacijskih napora u regiji. Čini se kako su anti-Slaveni u SS-u uzeli židovsku partizansku aktivnost kao izgovor da jednostavno opustoše cijela slavenska sela.

Ili je ovo jednostavno bila namjerna sabotažna operacija, s ciljem potkopavanja njemačkih ratnih napora, poticanjem loše politike u ime ideološke čistoće. Onda bi to učinilo vrlo sličnim, naizgled kontraproduktivnim, nastojanjima Moskve da Ukrajince potjera u tople ruke NATO-a, upravo sada.

Ali, ni u kom slučaju ne uspoređujem Moskvu s Berlinom.

Ne samo da je ovo vrlo nategnuta usporedba, nego bi me također dovela u zatvor, što bi moglo utjecati na moje odluke o tome o čemu pišem i kako pišem, ako sam potpuno iskren sa svojim čitateljima. Dakle, odbijam reći bilo što više o Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata u ovom trenutku, sve dok ne budem adekvatno pravno savjetovan. Ipak, dobro pravilo za seljake posvuda je da nikada ništa ne govore bez krova nad glavom. I većina seljaka dovoljno dobro obavlja samokontrolu prema ovom neizgovorenom zakonu.

Dovoljno je reći kako se Moskva tek kasno obratila svećenicima koji su im zauzvrat mogli pomoći u okupljanju seljaštva. Svećenicima je zajamčena obnova nekih njihovih prijašnjih privilegija ako samo lažu seljaštvu neka pomognu u spašavanju boljševičkog režima. Budući kako je njihova cijela organizacija stvorena na principu tjeranja naivnih seoskih nevaljalaca kroz društveni inženjering, svećenici su spremno pristali na prijedlog, baš kao što su i boljševici (koji su i sami bili u istom reketu) znali da će ovi na to pristati. Nakon toga, zar ne znate, vlada je prekršila svoja obećanja svećenicima i počela zatvarati crkve, sjemeništa, samostane, i počela ponovo uhićivati svećenike.

Ah-may-zin!

Kako sadašnje ortodoksno vodstvo, koje je uglavnom surađivalo s boljševičkim režimom, opravdava svoje ponašanje za vrijeme SSSR-a, jednostavno je zaprepašćujuće. Srećom, još uvijek ima okorjelih sovjetskih starosjedilaca, koji se sjećaju kako su svećenici dojavljivali KGB-u, te su naučili svoju djecu neka budu sumnjičavi prema svećenicima i psiholozima. Ja sam jedan od te sretne djece, nikad nisam išao na ispitivanje ni kod svećenika, ni kod psihologa, jer me Bog poštedio društvenog inženjeringa kako bi me pripremio za moj pravi životni poziv, odnosno da postanem vatreni Substack bloger.

Ipak, neki od mojih čitatelja... ponekad se brinem za njih.

Većina ljudi ne zna kako je raj isključivo rezerviran samo za one koji su se u ovom životu opirali društvenom inženjeringu. Sve mi se to otkrilo u snu. Jednostavno ne biste razumjeli.

…

Umjesto pravoslavlja, ili nekog oblika ruskog identiteta, ili patriotizma, Hruščov je promovirao istraživanje svemira i tehno-futurizam kao službenu ideologiju svog režima.

Nešto od toga bilo je nekako cool, doduše. Jednom sam živio u blizini nekih futurističkih ruševina, u stilu raketnih brodova iz doba Hruščova, u Sankt Peterburgu. Svakako podnosim žalbu.

Ali ovaj je dio bio tangencijalan.

Sve sam to iznio samo kao izgovor kako bi još par puta pucao na kršćane, za koje vjerujem kako su kukavice koje zaslužuju sve zlostavljanje, kojim ih mogu obasuti.

      Hruščov sažetak

Dakle, kod Hruščova smo vidjeli sljedeće promjene u sovjetskoj politici koje vrijedi istaknuti:

 - obnova odnosa s Izraelom koje je pokidao Staljin;

 - gušenje ruskog pravoslavlja nakon Staljinova potapanja;

 - politika pokušaja blagog suprotstavljanja utjecaju cionista i sprječavanje napuštanja komunizma;

 - polagana eskalacija retorike i mjera koje komunisti poduzimaju protiv cionista i obrnuto;

 - konačno pogoršanje odnosa između komunizma i cionizma, unatoč Hruščovljevim naporima da to ublaži.

Jasno je kako je Hruščov došao na vlast uz obećanje kako će približiti Istok i Zapad, te dokinuti staljinizam. Uglavnom je uspio s potonjim. Do danas je službena politika bila, ili ignorirati, ili okriviti Staljina, za sve loše u vezi sa SSSR-om. To je dovelo do toga da su se mnogi iz slavenskih zemalja okupili oko Staljina, jednostavno zato što je njihova kasnija trockistička frakcija kontrolirala vladu SSSR-a, a potom i današnje liberalne vlade, a i bila je tako žestoka u svojim osudama Staljina.

Hruščov se često uspoređuje s Gorbačovom, koji se prikazuje kao njegov ideološki nasljednik. Ali, razlika je oštra i lako uočljiva, ako progledamo kroz dezinformacije i ideološku mijazmu koja se diže kao dimna zavjesa, kako bismo zapravo shvatili što je doista bila ključna politička rasprava toga dana: komunizam protiv cionizma.

Ipak, na kraju, Hruščov nije uspio uvjeriti židovsku zajednicu neka nastavi podržavati SSSR. Ipak, u to se vrijeme njemu i frakciji oko njega, još činilo mogućim riješiti se Staljina i vratiti se u milost. Međutim, program je napredovao daleko iznad granica onoga što su Hruščov i njegova družina bili voljni razmišljati, a kamoli provoditi, čak i tada u 50-im i 60-im godinama.

Najsmješniji primjer ovoga bila je moderna umjetnost, za koju su od Hruščova tražili neka ju vrati u SSSR, a koju je Staljin prethodno zabranio, kao previše degeneriranu. To je bila tako važna točka za hipstersku klasu na Zapadu, te je njihova podrška SSSR-u ovisila o tome da li SSSR podržava tu degeneriranu umjetnost. Ali, svaka mu čast, Hruščov je odbio te zamolbe, jer je na mnogo načina, Hruščov na kraju dana, bio doslovce samo klošar s niskim IQ-om.

CIA je imala smiješan profil osobnosti Hruščova, na 15 stranica, koji su izradili za JFK-a. Trebali biste to pregledati, ako želite: 

https://www.slate.com/content/dam/slate/blogs/the_vault/2014/02/21/NKS.pdf

Kao što možete zaključiti iz ulomka, ima... pa... ima mnogo toga za raspakirati o Hruščovljevim hirovima osobnosti i njegovom pravom etničkom podrijetlu, te priznajem kako ne znam cijelu istinu o stvari koja ga okružuje. Iz nekog razloga, moj je djed vjerovao kako je mali Nikita napola Izabran, te kako je to utjecalo na njegov animozitet prema Staljinu i njegovim čistkama cionista, što je protumačeno kao antisemitizam i točka okupljanja protiv Staljina, pri čemu zavjerenici nisu nužno bili cionisti. Niki je također bio dio veće kampanje Holodomora u Ukrajini, te je napredovao u činovima zahvaljujući dobrom poslu koji je obavio u teroriziranju tamošnjih seljaka.

Može li slavenski brat učiniti ono što je lil’ Nik učinio vlastitom narodu?

Kao i svaki pojedini vođa u Rusiji, od Petra Velikog naovamo, mnogo toga o njegovom pravom podrijetlu ostaje nejasno i predmetom šaputanja nagađanja teoretičara zavjere, kojih se odričem i osuđujem moralno, kao i na ovom blogu, ali i u svakom trenutku u svom osobnom životu. Za naše potrebe danas, vjerujem kako postoji mnogo toga dobrog što se može reći o zaslugama posjedovanja glupe prostodušnosti, kao i biti galamdžija koji je previše glup da bi se bavio apstraktnim idejama i konceptima u bilo kojem značajnijem svojstvu .

To čini čovjeka imunim na određene vrste propagande.

Većina Rusa smatrala ga je lakrdijašem i sramotom za njihovu rusku reputaciju zbog njegovog šašavog držanja i njegovih klaunovskih nestašluka u UN-u. Ali vjerujem kako je Hruščov pokazao nisku razinu spretnosti i lukavosti, što mu je dobro poslužilo u njegovoj političkoj karijeri. Dakle, ako išta, usporedba bi trebala biti s Jeljcinom, koji mu je karakterno bio puno sličniji, ako ništa drugo. Ili sa Žirinovskom, zapravo.

Gorbačov je, nasuprot tome, priznao superiornost cionizma i konkurentskih ideoloških škola “zapadnog” marksizma, te je odmah krenuo s provođenjem popustljivih reformi u SSSR-u, pod pretpostavkom kako će se jednom, kad to učini elita SAD-a i SSSR-a, one  jednostavno spojiti. On je bio naveden da vjeruje u tu bajku. On nije bio ruski patriot ni na koji način, zbog čega je prosvjetljujuće čitati analitičare Dissident Inc.-a, poput Paula Craiga Robertsa, kako hvale i veličaju leš starih konvergionista.

“On [Gorbačov] je bio najbolji od mlađe generacije članova Komunističke partije koji su, poput američkog predsjednika Ronalda Reagana, razumjeli uzaludnost Hladnog rata i nepotrebnu prijetnju nuklearnog Armagedona”, rekao je Roberts, koji je služio pod predsjednikom Ronaldom Reaganom. “Gorbačov je također shvatio kako su represije i teškoće sovjetskih godina bile nepotrebnei, te je sa savjetnicima, od kojih sam neke upoznao i sudjelovao u diskusiji, pokušao reformirati sovjetski sustav. Nema sumnje kako je on bio veliki čovjek i iskreni vođa sovjetskih naroda.”

To bi svakog mislećeg disidenta trebalo natjerati na "ha"?!