Medejina gorgonska magija

U revolucionarnom istraživanju, David Hillman (poznat i kao Ammon Hillman) otkrio je jedan od najskromnijih i najokultnijih rituala u povijesti religije i medicine – obred koji je prakticiralo drevno otrovno svećenstvo. Ovaj obred leži u farmakološkom temelju "božanske pričesti" u ranom kršćanstvu. Hillmanovo djelo pomno rekonstruira izgubljenu tradiciju gdje su droge, tjelesne tekućine i ekstatični inicijacijski obredi bili središnjim dijelom misterija grčko-rimskog svijeta. Njegova nas otkrića tjeraju da se suočimo sa stvarnošću: naša prihvaćena povijest o prijelazu s poganstva na kršćanstvo je dezinficirana, iskrivljena i naoružana iskrivljenjima. Svećenice pojedinih drevnih kultova nisu bile samo religiozne osobe, nego i biokemijski inženjeri, majstori za otrove i protuotrove, inicijatori u misterije života i smrti. Njihove prakse, kasnije demonizirane i zakopane ispod slojeva teološkog zamagljivanja, tvorile su samu osnovu onoga što će postati kršćanski sakramentalni sustav.

Hillman nam pokazuje kako je u središtu tih tradicija bio proces ritualnog trovanja i uskrsnuća, što on naziva Ios Rite, nazvan prema grčkoj riječi za otrov. Posvećenici su bili podvrgnuti farmakološkim iskušenjima koja su oponašala smrt, samo da bi bili "uskrsnuti" kroz naknadno davanje svetih tekućina - djevičanskog mlijeka, ihora i drugih bioaktivnih tvari - koje su uglavnom bile proizvedene biokemijom, od predpubertetske i adolescentske djece. Ti obredi nisu bili primitivno praznovjerje, već precizne biokemijske manipulacije, osmišljene za proizvodnju protuotrova za inače smrtonosne toksine koji mijenjaju um, a koji su korišteni za prenošenje božanske gnoze.

Hillman također sugerira kako pravi Prometejev plamen nije bila sirova snaga vatre, koja je simbolizirala kovačnicu tehnološkog znanja općenito, nego je to bio biokemijski sakrament, farmakološki plamen kodiran u samoj fiziologiji onih koji su se usudili o njemu se brinuti i koristiti ga. Tu vatru magova, taj pharmakon inicijacije i preobrazbe, skupila je i destilirala nitko drugi do iskonska svećenica Medeja, pravi mag Krist, čije je znanje o otrovima i protuotrovima bilo sama bit božanskog osnaživanja. U srcu ovog otkrića leži divlji šafran, ezoterična botanička tajna, koju je Hillman pomno pratio kroz labirintske hodnike drevnog mita i farmakologije. Ono što je on otkrio jest alkemijska istina: Prometejeva moć, tj. sila koja je čovječanstvo uzdigla iznad pukog služenja bogovima, bila zapravo enteogeni misterij, sačuvan kroz medejsku tradiciju i kasnije sustavno izbrisan kroz  asketski moralizam kršćanskog poretka.

Da bismo razumjeli veličinu Hillmanovih otkrića, prvo moramo demontirati pročišćene iluzije, koje su nam nametnute. Sama ideja kršćanskog zajedništva (tijela i krvi Kristove) pojavljuje se kao simbolički ostatak i teološka apstrakcija onoga što je nekoć bio farmakološki moćan ritual od krvi i mesa. Kršćansko krivo prisvajanje i izopačenje obreda Ios također uključuje i zamjenu matrijarhalne magije, ili ženskog oblika vještičarenja, patrijarhalnim kultom pederastije.

Hillmanovo istraživanje također je pružilo neovisnu točku potvrde za moje vlastito istraživanje podrijetla i autentičnog oblika mitraizma, koje sam predstavio u 'Iranian Leviathan' (2019). Glavna akademska zajednica i konvencionalna povijest religije prikazuju mitraizam kao kult obožavanja sunca povezan s patrijarhalnim ratnicima, religiju koja se pojavila u sjeni zoroastrizma i tek kasnije našla svoj puni izraz u Rimskom Carstvu. Ipak, kao što sam tvrdio, ovaj pročišćeni, solarni mitraizam, je lišen svoje iskonske suštine i umjetna je konstrukcija, odnosno rimsko iskrivljenje drevne iranske tradicije, koja je, u svom izvornom obliku, bila neraskidivo povezana s htonskom mudrošću Velike Majke. Istraživanje Davida Hillmana to potvrđuje kroz njegovo iskopavanje otrovnih sakramentalnih obreda Medeje, utemeljitelja maga, reda mitraističkih magova koji su, kao što sam tvrdio u iranskom Levijatanu, tek kasnije usvojili Zaratustrina učenja, i na kraju postali "zoroastrijsko" svećenstvo.

Prije nego što su ga unakazili putem zoroastrijskog moralizama i rimskog militarizama, mitraizam je bio inicijacijsko iskušenje,  koje je uključivalo farmakološko ispitivanje smrti i ponovnog rođenja, inicijaciju u skrivenu gnozu Majke zmaja i šamanske obrede likantropske transformacije. Na njegovom je izvoru stajala Medeja, gorgonska svećenica skito-sarmatskih misterija, čiji su sakramenti protkani otrovom, davali viziju i suverenitet onima koji su imali hrabrosti ih podnijeti. Artemidine otrovne strijele, lunarna magija Meduza i moć lupina skitskih vladara, izviru iz samo jednog izvora: Prometejske Mudrosti Medeje, prve prave magičarke i primordijalne inicijatrice mitraizma. Kada se uzme sve zajedno, s mojim vlastitim radom u 'Iranskom Levijatanu', Hillmanovo istraživanje nam pomaže da ponovno zapalimo plamen ove Gorgonske magije.

Otrov, djevičansko mlijeko i božanska pričest

U svijetu koji David Hillman rekonstruira za nas, farmakologija i teologija nisu bile odvojene discipline, nego dva aspekta iste svete znanosti. Otrovne svećenice iz antike, Drakainai ili "zmajeve svećenice", bile su čuvarice ovog znanja. Te žene, koje su poštovane kao proročice, i od kojih su se bojali kao da su vještice, djelovale su i kao farmakolozi i kao metafizičari, sposobne izazvati stanja ekstaze, proročanstva i transformacije, davanjem visoko kontroliranih biokemijskih supstanci. Hillman pruža detaljne dokaze kako su drevni misterijski kultovi koristili otrov zmija kao sakramentalno sredstvo. Vjerovalo se da uklanja smrtnost kroz suočavanje sa smrću, te olakšava božansko ponovno rođenje u "eonski život". Drugim riječima, poistovjećivanje s Eonom, ili djetinjastim božanstvom životne sile, koja traje izvan granica kronološkog vremena.

“Djevičansko mlijeko” je ekstrahirano iz pretpubertetskih djevojčica kroz proces kontroliranog izlaganja toksičnim tvarima, a korišteno je kao univerzalni protuotrov. Konzumacija otrova zmija izazvala bi preuranjenu laktaciju u mliječnim žlijezdama djevojčica u predpubertetu, a mlijeko koje su naknadno posisale iz njihovih bradavica bilo je farmakološki moćan protuotrov, za otrov koji je i potaknuo njegovu proizvodnju. Ikorijalne izlučevine, ili tjelesne tekućine za koje se vjerovalo da sadrže snažna psihoaktivna svojstva, također su korištene s ciljem da se inicijatu omogući zajednica s božanskim carstvom. Hillman rekonstruira ritual obreda Ios iz brojnih drevnih izvora. Bilo je to kontrolirano trovanje u kojem je inicijat doveden na rub smrti - drugim riječima: inducirano je iskustvo bliske smrti (NDE), a zatim je inicijat "uskrsnut" - primjenom gore spomenutih svetih tekućina. Adolescentice i rane tinejdžerice divlje bi plesale kao maenade oko vezanih inicijanata, a inicijati bi se držali za njih kao za dragog života: lizali im vulvu i sisali im sise kako bi upili protuotrov koji bi ih vratio s ruba smrti. Hillman tvrdi kako je početni NDE bio proračunat proces biokemijske transformacije, onaj koji bi iz temelja promijenio percepciju sudionika - o tome što se smatra "stvarnošću".

Hillmanova dokumentacija, o ulozi pretpubertetske ili adolescentske djece u tim kultnim praksama, je šokantna. Moderni senzibiliteti zaziru od toga, ali antički svijet nije dijelio naše moralne kategorije. Za inicijacijsko svećenstvo, tijela adolescenata su viđena kao farmakoni: žive posude, kroz koje se božanske tekućine mogu uzgajati, ekstrahirati i konzumirati. Proročice i vidjelice su odabrani između te djece, dok bi njihovo tijelo funkcioniralo i kao medij i kao poruka. Kore, ili djevojke u svojim tinejdžerskim godinama, smatrane su najboljim medijima za muzu. Dječacima su davane psihoaktivne tvari putem ljekovitih dilda, umetnutih analno, osiguravajući brzu apsorpciju u krvotok.

U Hillmanovoj rekonstrukciji, ta djeca nisu bila pasivne žrtve, već integralni sudionici svete ekonomije tekućina. Njihovi biološki procesi kultivirani su i manipulirani u obliku biokemijske alkemije, one koja bi zamaglila granice između farmakologije, misticizma i metafizike. Dolaskom kršćanstva ti obredi nisu nestali, nego su bili zatamnjeni ili okultirani. Lik Djevice Marije i pojam njezina svetog mlijeka jest, prema Hillmanu, daleki odjek djevičanskih svećenica, čije je dojenje nekoć bilo farmaceutski inducirano. Žrtva Krista, "Jaganjca Božjeg", moralizirana je sjena ranije žrtvene djece, čije su se tjelesne tekućine uzimale kao božanski eliksiri.

Medeja kao prvi Krist i osnivač magova

Hillman iznosi jednu od svojih najiznenađujućih tvrdnji kada identificira Medeju, legendarnu čarobnicu, kao prvog Krista. Krista je netko izvorno pomazao stavljanjem droge u oči, a to je prva prakticirala Medeja. U arhaičnoj tradiciji, koju Hillman rekonstruira, Medeja nije samo mitska figura, već je povijesni prototip za magijsko svećenstvo. Ona je prva koja je ovladala naukom o otrovima i protuotrovima i prva je izvršila sakramentalni čin uskrsnuća putem farmakologije. U ovom čitanju, Isus nije jedinstvena mesijanska figura, već kasnija, moralizirana preinaka Medejine figure, lišena njezina otrova i pretvorena je u Slugu patnika.

Kao čarobnica i žena kraljevskog podrijetla, na tadašnjem iranskom Kavkazu (današnja Gruzija), Medeja nije bila samo mitska čarobnica, već povijesni prototip drevne magijske tradicije: one koja se održala kasnije među Medejcima i Perzijancima. Vjerovalo se da je bila utemeljiteljica reda maga, koji je postao svećenstvom Perzijskog carstva. Medejci, koji su bili preteče Perzijanaca i koji su sebe jednostavno nazivali "Arijevci" (stari oblik imena "Iranac"), preimenovali su se u "Mede", u čast Medeje. Riječ "medicinski" također dolazi iz Medejine prakse farmakologije i medicinske dimenzije ezoteričnog znanja magova, ili medejskih mudraca. Drakainai ili "zmajice", koje su je slijedile, nisu bile samo iscjeliteljice ili trovačice; bili su inicijatori u svete misterije života i smrti, koristeći svoje vlastite tjelesne izlučevine – vaginalne tekućine, menstrualnu krv, majčino mlijeko i izdisaje, natopljene psihoaktivnim esencijama – kao primarne materijale za njihov farmakološki pripravak.

Hillman pruža uvjerljive dokaze da bi te žene, koje su djelovale unutar hramskih kultova diljem Mediterana i Bliskog istoka, davale enteogene tvari putem seksualnih obreda. Ti obredi nisu bili, kako bi tvrdili kasniji puritanski autoriteti, puke razvratne orgije. Bili su to precizni biokemijski rituali, u kojima su inicirani bili upoznati s božanskim kroz apsorpciju ichora, svetih izlučevina magijskih žena, koje su služile kao posrednici između smrtnog i numinoznog. Sakramentalno tijelo bilo je žensko. Božanska prisutnost bila je ženstvena. Otrovna gnoza prenosila se znojem, mlijekom i vaginalnim sekretom žena.

Vatra magova: gorući purpur i Prometejev plamen šafrana

Svi znaju da je Prometej ukrao vatru s Olimpa i poklonio je čovječanstvu. Ali, prema njemačkom značenju riječi dar (gift), ovaj dar je također bio otrov. Hillman otkriva da je Prometejeva "vatra" bila alkemijski agens, transmutacijska sila koja otapa i reformira osnovnu materiju. Prometej je ukrao živu vatru: farmakon i enteogeni ključ božanske svijesti. Nigdje se ova vatra nije brižljivije čuvala nego u divljem šafranu, koji je Medeja brala; biljci koja je sadržavala biokemijske tajne transformacije, besmrtnosti i božanske pobune. Drevni šafran nije bio puki začin. Poznato je da sorta koju je Medea tražila u visoravni Kolhide ima snažna psihoaktivna i toksična svojstva. Kada bi se pravilno pripremio, nije bio samo opojno sredstvo, već i tvar koja je omogućila da se uoči tkivo samog kozmosa, osnova i potka logosa. Prometej nije samo donio čovječanstvu sredstva za kuhanje hrane ili kovanje oružja. Dao nam je sredstva da se obnovimo, da pobjegnemo iz lanaca nametnute sudbine, da vidimo iza uskih horizonata olimpijske tiranije. Prva koja je zgrabila taj dar, oplemenila ga i pretvorila u sakrament, bila je Medeja. Ona nije bila puka čarobnica, Medeja je bila visoka svećenica farmakološke i buntovne prometejske gnoze.

Medejino branje divljeg šafrana bilo je dio pomno čuvanog čarobnjačkog rituala, inicijacijski proces koji je uključivao pripremu farmakoloških spojeva na bazi šafrana, namijenjenih izazivanju proročanskih vizija i mistične ekstaze. Šafran se uzimao zajedno s otrovom zmije, kako bi se simulirala smrt i ponovno rođenje, obred koji predočava kasniju kršćansku opsjednutost žrtvenom patnjom. Šafran se ulijevao u tijela svećenica Drakainai, čije su izlučevine postale pravi pharmakon: biokemijski sakrament, koji će kasnije patrijarhalne sile izbrisati iz povijesti, po nalogu boga-oca s Olimpa. Šafran, nekoć posrednik božanske vizije, sveden je na puku luksuznu robu.

Šafran, međutim, nije bio jedina tvar koja je tvorila simbol prometejskog dara vatre. Medeja je inicijatima davala sakrament koji je bio mješavina vaginalnih izlučevina, zmijeva otrova i farmakološki aktivnih lijekova - ta je tvar bila poznata kao "gorući purpur" ili kolhijska vatra. Ljubičasta boja u ovoj drogi dolazi od boje dobivene od morskih mekušaca. Ovo je bilo pomiješano s ichorom ili vaginalnom tekućinom uzbuđenih predpubertetskih djevojčica, te se vjerovalo kako ima jedinstven okus, odnosno sadrži "vatreni dah" i "peče" onoga tko je konzumira. Ovo "pečenje" može značiti pojavu grozničavog stanja. Ispijanje ove tekućine, kroz oralni seks nad djevojkom, mora da je bila misterija koja je bila prilično dobro poznata, jer je "feničanstvo" postalo sinonim za kunilingus u starom svijetu. Feničani su bili prvi ljudi koji su upotrijebili izlučevine određenih mekušaca, točnije puža murexa ili Murex brandarisa i Purpura haemostoma, za proizvodnju boje "Tyrian purpur", koja se gotovo isključivo koristila u odjeći kraljevske obitelji, svećenika i plemića. Živo ljubičasta ili tamno grimizna boja ove mješavine umrljala bi usta, vaginu i anus iniciranih. To bi ostavilo toliko dubok utjecaj i dugo nasljeđe na inicijante, te latinska riječ za "otrov", odnosno venenum, dolazi od naziva ljubičaste boje.

Kršćanska čistka i kult dječaka-roba

Hillman u konačnici razotkriva epistemičko nasilje kojim je kršćanstvo izbrisalo vlastito podrijetlo. Ova inverzija u povijesti zapadne civilizacije uključuje transmutaciju tradicije ukorijenjene u kozmičkom erotizmu ženskog farmako-misticizma u patrijarhalne obrede kršćanstva. Naslijeđe Medeje, čije je majstorstvo toksikologije i ekstatičnog sakramentalizma, definiralo najtajanstvenije drevne misterijske kultove - sustavno je demontirano i zamijenjeno grotesknom parodijom same sebe – onom u kojoj su božanske supstance, koje su se nekoć uzgajale u tijelima svetih prostitutki i svećenica Drakaina ili "zmajica",  zamijenjene tijelima predpubertetskih dječaka.

Hillman tumači odlomak u Evanđelju po Marku, gdje se opisuje prisutnost golog mladića prilikom Isusovog uhićenja u Getsemanskom vrtu (Marko 14:51-52), kao ključni dokaz za ovaj argument. Hillman primjećuje da su rani kršćani bili poznati po tome što su se mogli nositi s otrovnim zmijama i piti njihov otrov bez pretrpljenih ozljeda. On to povezuje s odlomcima u Novom zavjetu, kao što je Marko 16:18: "Rukama će hvatati zmije; a kada popiju smrtonosni otrov, neće im ništa naškoditi; stavljat će ruke na bolesne i ozdraviti će." Hillman sugerira kako ovo nije metaforička izjava, već izravna referenca na farmakološku praksu. Rani kršćani, poput onih koji su prakticirali obred Ios, uzimali su zmijski otrov kao dio svojih rituala. Ovo je bilo sastavni dio misterija nekromantičkog uskrsnuća, gdje su inicijati konzumirali toksine, koji su izazivali vizije i izmijenjena stanja svijesti. Da bi se preživio ovaj proces, bio je neophodan protuotrov; tu na scenu stupa goli dječak u javnom parku. Dječak s kojim je Isus uhvaćen kada su ga vlasti došle uhititi, u četrnaestom poglavlju Evanđelja po Marku, bio je tu da osigura svoje “mlijeko” kao protuotrov, za koji protuotrov Hillman vjeruje da bi ga Isus konzumirao vršeći felacio nad dječakom.

Uspon kršćanstva potkopao je magijsku tradiciju o Medeji proračunatim brisanjem ženskog tijela kao medija božanskog prijenosa. Kao što Hillman tvrdi, kada je inicijat jednom primio pharmakon iz tijela iskusne svećenice, sada mu je bilo naređeno da ga konzumira iz pasivnog tijela predpubertetskog dječaka. Kršćanstvo je zamijenilo svetu prostitutku svetim robom. Marija Magdalena, koja u jednom trenutku pomazuje Isusa onim što Hillman tvrdi da je seksualna droga (Marko 14,3), posljednji je trag najstarije tradicije, ali je progone i drže po strani homoerotični muški apostoli. Misteriji se više ne bi prenosili ekstatičnim, svjesnim sudjelovanjem u heiros gamos, mističnom braku inicijanta i svećenice. Živa Drakaina, koja je nekoć prenosila mudrost kroz erotsko zajedništvo, zamijenjena je mlohavim, beživotnim dječakom, čije je tijelo bilo izloženo zlostavljanju i konzumiranju.

Vaginalni sekret i menstrualna krv zamijenjeni su Kristovom sakramentalnom “krvlju”. Dinamično božansko žensko degradirano je u pasivnu Djevicu Mariju. Umjesto Medeje, gnjevne magijske božice koja je zapovijedala smrt i nudila uskrsnuće, sveto žensko je svedeno na inertnu majku koja pati, onu koja je postojala samo da bi plakala nad svojim žrtvovanim sinom. Hillman otkriva kako su palexi, mladi predpubertetski dječaci koji su nekoć služili kao pomoćnici hramskim svećenicama, postali središnjim žrtvenim figurama u ranim kršćanskim obredima. Sklonost pasivnom, neoblikovanom muškom tijelu, u odnosu na seksualno osnaženo žensko tijelo, otkriva patologiju u središtu kršćanskog rituala: mržnju prema seksualnosti, koja je toliko ekstremna da je mogla funkcionirati samo preokretom inicijacijske formule. Tamo gdje su Medejine svećenice slavile moć erotike, Isus i njegovi sljedbenici mogli su postići božansko zajedništvo samo putem oblika pasivne patnje, tj. sakraliziranog mazohizma, koji su prakticirali pederasti.

Kršćanstvo je nastojalo izbrisati žensko tijelo iz obreda božanske pričesti. Umjesto heiros gamos, svetog sjedinjenja sa svećenicom čarobnjakom, prva je Crkva uspostavila sakramentalno konzumiranje tijela mladih dječaka, mijenjajući prijenos božanske energije iz aktivnog erotskog sudjelovanja u pasivnu podređenost patrijarhalnom kultu pederastije, koji traje do danas. Pederastijski kult, koji je proizveo i reafirmirao patrijarhalnu i mizoginu strukturu moći koja je stoljećima progonila žene.

Zašto je Simon Magus bio "heretik"

Simon Magičar, također poznat i kao Faustus, ili najraniji prototip za lik “Fausta” Marlowea i Goethea, predstavlja pokušaj odupiranja ovom pročišćavanju drevnih misterija. Šimunova heretička sekta nastojala je očuvati izvorne sakramente medejskog kulta protiv rastuće plime kršćanskog moralizma. Najznačajnije je da je Simon zadržao svetu prostitutku kao svog partnera u ritualu. Ova bludnica, različito nazvana Luna ili Helen, nije bila samo njegova supruga, već i njegov božanski medij: njegova veza s medejskom lozom, što će reći s Magima, zbog čega je i prozvan Magus, član magičkog reda iranskog podrijetla ili "mađioničar". Za razliku od kršćana, koji su napustili heiros gamos u korist sterilnog sakramenta, Simonovi sljedbenici su shvatili kako se prava gnoza može postići samo kroz razmjenu svetih tekućina.

Šimunova veza s magima, medijskim i perzijskim svećenicima-čarobnjacima koji su nekoć bili upravitelji Medejinih obreda, nije bila slučajna. Sami magi, koji su posjetili Isusa pri njegovom rođenju, bili su nasljednici Medejine magije, praktičari farmakološke tradicije, koja je pažljivo održavana stoljećima. Ono što su pronašli u Isusu je bila spoznaja kako će učenja i njegovo naslijeđe dovesti do uništenja njihovog svetog znanja.

Šimunova pobuna protiv Petra i kršćanske ortodoksije u nastajanju je bila, u svojoj srži, obrana farmakološke i erotske gnoze medejske (ili medijske) tradicije. Ali, bila je to izgubljena bitka. Kršćanska inverzija sakramenta bila je previše učinkovita. Skidanjem misterija njihove fiziološke osnove (uklanjanjem erotskog, ženskog, otrovnog) stvorili su sakrament koji se može institucionalizirati, kontrolirati i proširivati, ​​bez potrebe za bilo kakvim istinskim prijenosom moći.

Nasilno potiskivanje svećenica Drakaina, brisanje erotskog sakramenta i transformacija božanskog zajedništva u oblik žrtvovanja djeteta, u svemu osim u imenu, ostavilo nas je duhovno osiromašene, odvojene od izvora istinske ekstatične transcendencije. Svijet koji smo naslijedili jedan je od simboličkih zamjena, gdje su moćne alkemijske supstance iz prošlosti zamijenjene praznim teološkim rezerviranim mjestima. Euharistija je mrtva vafla na mjestu gdje je nekoć bila živa tekućina. Sveti brak je nestao, zamijenili su ga svećenici u celibatu, kao i njihovi slomljeni žrtveni dječaci.

Kult Medeje kao primordijalni oblik mitraizma

Iako je medejska mudrost bila zasjenjena usponom kršćanstva na Zapadu, ona je dulje preživjela u iranskom mitraizmu (a ne u patrijarhalnom iskrivljavanju Rimljana koji su prihvatili ovu tradiciju). Hillmanova istraživanja i otkrića pomogla su rasvijetliti moju vlastitu tezu o "Mithriac Dragon Mother of Iran" u mojoj knjizi 'Iranian Leviathan' (2019). Ono što sam otkrio u iranskom Levijatanu, koji nosi podnaslov 'Monumentalna povijest Mitrinog obitavališta', jest da mitraizam izvorno nije bio solarni kult, na način kako su ga kasnija rimska prisvajanja prikazala. Prije nego što je zoroastrizam preoblikovao iransku religiju u patrijarhalnu strukturu, Mitra je bio vezan uz lik Velike Majke. Među Medejcima, Perzijancima i Skitima, to je bila Anahita, božica voda, inicijatrica kraljevanja okrunjena zmijom. Među Sarmatima, ista Mitrina majka bila je štovana kao Satana, Kraljica zmajeva, mračna božica mudrosti koja je svojom farmakološkom gnozom pomazala arijske vojskovođe. Među Skitima je bila poznata i kao Arhigorgona, ista figura zmijske kose, koja će kasnije biti demonizirana u grčkoj mitologiji kao Meduza.

Kao najraniji oblik reda magova, Medejin je kult iskonska struja mitraizma, dok još nije bio moraliziran ili kastriran kasnijim teološkim redukcijama i zamagljivanjima. Medeja je bila svećenica Gorgona, izravna nasljednica otrovnih misterija Majke zmaja. Ona nije samo rukovala otrovima, ona je bila živo utjelovljenje mitraističke inicijacije, koja je zahtijevala smrt i ponovno rođenje inicijanta kroz otrov Velike Majke. Moć kojom je upravljala bila je ništa manje od same Prometejeve vatre, biokemijskog sakramenta, koji bi doveo čovječanstvo u novo božansko stanje vizije i znanja, prometeje i gnoze. U tom kontekstu, Artemidine otrovne strijele, zmijolika kruna Meduze i mitraistički obredi Skita čine jedan kontinuum, onaj koji izravno ukazuje na okultno podrijetlo mitraizma u farmakološkoj prometejskoj gnozi Medeje. Mit o Prometeju, u izvornom obliku kao legenda o Amiraniju, došao je s istog mjesta na iranskom Kavkazu (današnja Gruzija), otamo gdje je i Medeja osnovala red magova, kao čuvara ukradene vatre božanske mudrosti i znanja.

U "Iranskom Levijatanu" pokazujem kako su skitske i sarmatske tradicije mitraizma bile vezane za žensku inicijacijsku figuru, onu koja je bila i majka i ljubavnica mitraičkog heroja. Ova figura nije bila odvojena od Mitre, nego sama matrica kroz koju je Mitra rođen. Mitra je, prije nego što je bio maskuliniziran, bio hermafroditski bog, neodvojiv od vlastite majke. Artemida, Anahita i Satana, sve one predstavljaju varijacije ove primordijalne Majke-Mitre. Kroz njezinu farmakološku gnozu iskovan je pravi heroj, ne kroz slijepu vjeru, već kroz kušnju otrova i uskrsnuća. U ovome, Medeja igra točno onu ulogu koja se kasnije pripisuje Majci Nartsa u iranskom viteškom gralskom misticizmu, koji naknadno postaje arturijanski mit kada ga skito-sarmatski “Alani” donesu u Europu, dok masovno migriraju na kontinent tijekom raspada Rimskog Carstva. Ovo je pravo značenje Mitrine Majke, koja nije samo pasivna hraniteljica, nego je i otrovna inicijatrica, koja uništava i uskrsava. Medejino znanje o otrovima nije bila puka radoznalost - to je bila tehnologija smrti i ponovnog rođenja, koja je definirala izvornu mitraističku kušnju.

Hillmanova rekonstrukcija Medejinih obreda smješta Medeju u izvorište mitraističkog kulta otrovnih strijela i lunarne magije smrti. Otkriva kako izvorni inicijati Mitre nisu bili samo ratnici ili kraljevi, već oni koji su bili transformirani kroz svete otrove božice-lovkinje i svećenica-zmajeva. Strijele sarmatske ("amazonske") božice Artemide ili Arte Ameshe ("Istina, besmrtna" na staroiranskom jeziku), bile su natopljene istim otrovom koji su koristile Gorgone, otrovom koji je izazivao i smrt i božansku viziju. Medejino vlastito ovladavanje otrovima i protuotrovima otkriva je kao aktivnu sudionicu ove otrovne loze, one koja se izravno hranila obredima mitraizma. Mitrina kušnja nikada se nije odnosila na puko sunčevo osvjetljenje, već na preživljavanje smrtonosnog otrova Zmajeve Majke Gorgona, izranjajući kao uskrsli heroj sa suverenom vatrom u svojoj krvi.

Zbog toga su Skiti i Sarmati, prvi pravi mitraisti, vodili svoje podrijetlo - ne od patrijarhalnih bogova, već od Velike Majke. Ona je bila ta koja ih je magično pomazala farmakonom. Medeja, u svom punom povijesnom kontekstu, nije samo čarobnica; ona je prva prava Mitrina Majka, zbog koje se kraljevstvo Skita, koji sebe još nazivaju "Arijcima" (Aryai), preimenuje u "Mede". Oni postaju prva povijesna iranska dinastija, s Mitraičkim magovima kao svojim svetim redom. Ovo postaje kontekst za kasniju filozofsku misao i reforme Zaratustre (oko 630. pr. Kr.), koji u svojim Gatama jasno kaže kako ih sastavlja kako bi dobio odobrenje od Magova. Štoviše, Zaratustrin izuzetno pozitivan stav prema njegovoj kćeri Poruchisti i njegov egalitarni stav prema ženama općenito, ima savršenog smisla, ako je bio inicijat u lozi koju su utemeljile Medeja i Gorgonske svećenice iskonskog magijskog reda.

Tek kasnije, s usponom institucionalnog zoroastrizma i rimskom prilagodbom mitraizma, ova gorgonska Majka je izbrisana, a Mitra je transformiran u solarno božanstvo, koje je odvojeno od svog zmijolikog podrijetla. Mitrino ubojstvo bika u Rimu je blijeda imitacija izvorne mitrinske pričesti. Hillmanovo istraživanje dopunjuje moju tezu: mitraizam izvorno nije bio o Suncu. Radilo se o otrovu i uskrsnuću, iskušenju Majke Zmaja, suđenju Gorgoninom otrovu i mudrosti svećenice, okrunjene zmijom. Kao što ističem u knjizi - simbol lubanje i prekriženih kostiju, koji je ostao na bocama s otrovom u moderno doba, simbol je koji potječe iz obreda smrti i uskrsnuća, iz izvornog medejskog oblika mitraizma.

Medejini otrovi i protuotrovi bili su izvorni mitraistički sakramenti, koji su izazivali stanje blisko smrti, iz kojeg bi inicijat ustajao kao preobraženo biće koje je pretrpjelo ontološki šok. Parti, koji su proširili mitraizam u Rim, prenijeli su ovo naslijeđe preko cilicijskih gusara, koji su nosili zastavu Lubanja i kosti. Mitradat VI, čije partsko ime znači "dao ga je Mitra" ili "Mitrina pravda", postao je ozloglašen kao "kralj otrova", zbog svoje majstorske upotrebe toksina u ubojstvima i ratovanju.

Gorgonska mudrost vučjih čopora

Riječ gorgon ili gorgan doslovno znači "vukovi" na perzijskom jeziku. Dolazi od korijena garg, što znači "raskomadati", kao što se Gorgone nisu bojale učiniti ljudima. Indoeuropski oblik riječi bio je waerg, iz kojeg su nordijski rođaci Iranaca također izveli riječ Varg, kao u Vargtimmen, ili "Vučji sat" na švedskom. Skiti, koji su bili prvi Mitraisti, usvojili su vuka kao svoj totem i ratni stijeg. Zapravo, njihovo ime, Saka ili Saga znači "kanidi", drugim riječima, ljudi-vukovi ili vukodlaci. Ova nit nas može nas odvesti dalje u labirint primordijalnog mitraizma, ukoliko je nadopunimo istraživanjem Carla Rucka u njegovoj studiji "Vukovi rata: Dokazi drevnog kulta ratničke likantropije". Ruckov rad, kada se uzme zajedno s Hillmanovim istraživanjem, neprocjenjiv je izvor u iskopavanju Gorgonske mudrosti koja ulazi u povijest s Medejom, i koja stoji u podrijetlu vrlo blisko povezanih kavkaskih kultova Prometeja i Mitre.

Ono što proizlazi iz Ruckovog rada jest neosporna prisutnost Amanita muscaria kao sakramentalnog ključa za transformaciju ratnika, koja djeluje kao alkemijski katalizator likantropije, bijesa berserkera i ekstatičnih obreda kultova vukova. Kada se smjesti u širi okvir Hillmanovog istraživanja i mog vlastitog rada o mitraizmu, ono što Ruck otkriva jest da ti kultovi ratnika vukova, ti gljivični sakramenti, i ti metamorfni obredi - potječu od iskonskih Mitrinih misterija same Medeje.

Ruck detaljno opisuje kako su megalitske tračke strukture, u obliku gljiva, služile kao mjesta inicijacije: mjesta gdje su se kuhali sveti psihoaktivni napitci, miješajući fermentirano vino s gljivičnim dodacima, uključujući Amanita muscaria. Tračani su bili narod koji Grci nisu smatrali Grcima, i koji su, iako su s vremenom, prihvatili grčki jezik i neke grčke običaje, bili mnogo bliži Skitima, te se vjerovalo da su iranskog podrijetla. Živjeli su na granici između Grčke i Skitije, mjestu koje je kasnije postalo poznato kao Sarmatija (zemlja “Amazonki”). Ruck tvrdi kako je Amanita muscaria također bila glavni psihoaktivni sastojak u haoma sakramentalnom napitku maga, koji se izvorno koristio za izazivanje likantropskih transformacija i ratničke ekstaze. U Gathama, Zaratustra govori o orgijastičkom nasilju i pljačkama koje bi proizašle iz konzumiranja ovog napitka.

Gljiva Amanita muscaria ne samo da opija, ona inicira. Dovodi osobu, koja je konzumira u stanje bijesa, izdržljivosti, pojačane percepcije i besmrtnog žara. Ovo je ista transformativna kušnja, kao i mitrajska tauroktonija, gdje inicijat simbolično upija krv žrtvovanog bika, prevladavajući materijalnu razinu. Prema Rucku, Meduzin okamenjeni pogled bila je numinozna paraliza izazvana otrovnim inicijacijama ovih obreda. Perzej ne ubija Meduzu, nego on žanje njenu moć; kao što se bere Amanitas ispod svetog drveća. Ruck ističe kako je to razlog zašto Perzej stavlja "glavu Meduze" u vreću za berbu gljiva Amanita, te koristi kuku za orezivanje ("mač harpe") kako bi ubrao njezinu glavu. Meduzina glava je psihodelična gljiva, koja otkriva dublju konotaciju suvremene fraze "napušiti se".

Baš kao što Hillman tvrdi da su divlji šafran i gorući purpur, koje je Medeja brala i skuhala, okultno značenje prometejske vatre, Ruck prosljeđuje paralelni farmakološki argument da je gljiva Amanita muscaria Prometejeva vatra. Arijevski ili kavkaski iranski mitovi o krađi vatre nisu samo simbolični izvještaji o ljudskom prosvjetljenju, nego oni kodiraju ezoteričnu istinu: ukradena vatra jest psihodelični sakrament koji smrtnicima omogućuje da nadiđu svoje ovozemaljsko stanje, uz nadljudsku viziju i hrabrošću.

Mitraistički ratnik je bio grabežljivac, a ne obični vojnik. Vuk je bio njegova duhovna životinja, njegov totem kao suverena sila, izvan zakona i sudbine. Likantropija je bila metafora za suverenitet, za vladavinu i autoritet koji izranjaju iz divljine bezakonja, kao u vučjem čoporu ili lovačkoj skupini. Transformacija berserkera, koju je inducirala Amanita muscaria, bila je Mitrina kušnja, i to kušnja otrovom, u kojoj je inicijant ili podlegao ili postao vukodlak (koji je bio više od čovjeka). Mitraističko Sunce nije bilo samo nebeski objekt, nego je to bila proždiruća vatra boga grabežljivca, čiji je pogled pretvarao ljude u vukove i čiji bi užasni sakramenti dodijelili inicijantu teret apsolutne volje. Ova proždiruća vatra i vatrena aureola fenomenalnog autoriteta postala je poznata kao khwarneh, xvarneh ili farr, u iranskoj tradiciji. Ovaj farr jest ono što daje legitimitet svećenicima i kraljevima, bilo u obliku sjaja farré izadi ("božanska slava") ili farré kiâni ("kraljevska slava"), ili oboje (kao u slučaju Kira Velikog ili šaha Ismaila Safavida). Bilo je zamišljeno kao aura, aureola ili solarna slava - ikonografski simbol, koji su kasnije iz Irana preuzeli i kršćani Rima i budisti istočnog Irana i sjeverne Indije.

Prema Rucku, Mithra je izvorno bio božanstvo vuka ili lupina. On misli da to objašnjava zašto je Apolon, kojeg su Parti sinkretizirali s Mitrom, izvorno bio bog vukom, a tek je kasnije transfiguriran u solarno božanstvo. Rimljani, koji su naslijedili iskvareni oblik mitraizma, još uvijek su sačuvali vučicu kao sveti simbol: maskom vučice, majke Romula i Rema, osnivača Rima. Ženske vučice često imaju vodeće uloge u vučjim čoporima, baš kao što su žene bile ratnice i vladarice u kulturi Skita i Sarmata. Najzloglasnija od njih bila je kraljica ratnica Tomyris, koja je porazila i odrubila glavu svom sunarodnjaku Irancu, Kiru Velikom, čiju je odsječenu glavu zaronila u svoj meh.

Civiliziraniji i urbaniji Perzijanci nikada nisu uspjeli osvojiti i integrirati ogromnu divljinu sjevernih iranskih zemalja, točnije Skite i Sarmate, u svoje kozmopolitsko carstvo. Niti su Skiti i Sarmati ikada napustili mitraizam radi zoroastrizma. Kao što sam istaknuo u knjizi: bitka kod Rostama ili "skitskog Herkula", sa zoroastrskim princem Esfandiarom (čiji je vlastiti otac bio pokrovitelj Zaratustre, naime kralj Vishtaspa), priča je iz Šahname, te utjelovljuje duboki kulturni sukob između zoroastrizma i gorgonske mudrosti. Zoroastrizam je na kraju toliko demonizirao ovu gorgonsku mudrost da su zoroastrijci čak počeli simbolizirati Ahrimana (đavla) kao vuka i prikazati demone s vučjim glavama.

Napisao: Jason Reza Jorjani; 23.02.2025.