Kako je Hitler učvrstio vlast u Njemačkoj i pokrenuo socijalnu revoluciju

Autor: Léon Degrelle

1. Tko bi okončao stečaj?

“Mi imamo moć. Sada počinje naš gigantski posao.” Bile su to Hitlerove riječi, u noći 30. siječnja 1933. godine, dok je razdragano mnoštvo prolazilo pored njega, pet dugih sati, ispod prozora Ureda kancelara u Berlinu.

Njegova politička borba trajala je 14 godina. On sam imao je 43 godine, dakle fizički i intelektualno je bio na vrhuncu moći. Pridobio je milijune Nijemaca i organizirao ih u najveću i najdinamičniju političku stranku u Njemačkoj, stranku opasanu ljudskim bedemom od stotina tisuća jurišnih trupa, od kojih su tri četvrtine bili pripadnici radničke klase. Bio je izuzetno lukav. Poigravao sa svojim protivnicima i Hitler ih je, jednog za drugim, sve porazio.

Dok je stajao na prozoru, s podignutom rukom prema ludoj gomili, zacijelo ga je obuzeo trijumfalni osjećaj. Ali, djelovao je gotovo obamrlo, zadubljeno, kao izgubljen, u nekom drugom svijetu.

Bio je to svijet daleko od delirija na ulici, svijet 65 milijuna građana koji su ga voljeli ili mrzili, ali svi su od te noći postali njegova odgovornost. I kao što je znao – kao što su gotovo svi Nijemci znali, krajem siječnja 1933. godine – kako je to porazna, gotovo očajnička odgovornost.

Pola stoljeća kasnije malo ljudi i dalje razumije krizu s kojom se Njemačka tada suočila. Danas je lako pretpostaviti kako su Nijemci uvijek bili dobro uhranjeni, pa čak i pomalo i debeljuškasti. Ali, Nijemci koje je Hitler naslijedio bili su živi kosturi.

Tijekom prethodnih godina, veliki broj “demokratskih” vlada je dolazio i odlazio, često u krajnjoj zbrci. Umjesto da ublaže narodnu bijedu, oni su je povećava i zbog vlastite nestabilnosti - bilo je nemoguće provoditi bilo koji plan dulje od godinu ili dvije najviše. Njemačka je stigla u slijepu ulicu. U samo nekoliko godina, dogodilo se 224 000 samoubojstava - užasna brojka, koja svjedoči o još užasnijem bijednom stanju Njemačke toga vremena. 

Do početka 1933. godine, bijeda njemačkog naroda bila je gotovo univerzalna. Najmanje šest milijuna nezaposlenih i gladnih radnika besciljno je tumaralo ulicama; primali su jadnu naknadu za nezaposlene, koja je bila manje od 42 marke mjesečno. Mnogi od onih bez posla morali su hraniti obitelji, tako da je oko 20 milijuna Nijemaca, odnosno trećina stanovništva zemlje, bilo prisiljeno preživjeti s oko 40 feninga po osobi dnevno.

Štoviše, naknade za nezaposlene bile su ograničene na razdoblje od šest mjeseci. Nakon toga, dobili bi samo skromnu naknadu za bijedu, koju su dijelili uredi za socijalnu skrb.

Bez obzira na veliku neadekvatnost ove pomoći, te pokušavajući spasiti šest milijuna nezaposlenih od potpunog uništenja (čak i na samo šest mjeseci), i državni i lokalni ogranci njemačke vlade doveli su državu do propasti: samo tijekom 1932. godine je takva pomoć progutala četiri milijarde maraka, tj. 57% ukupnih poreznih prihoda federalne vlade i regionalnih država. Veliki broj njemačkih općina je bankrotirao.

Niti oni koji su još imali sreće da imaju kakav-takav posao, nisu bili u puno boljoj situaciji. Radnicima i namještenicima su smanjene plaće za 25%. Njih oko 21% je zarađivalo između 100 i 250 maraka mjesečno. Njih gotovo 69,2%, u siječnju 1933. godine, primalo je plaću manju od 1200 maraka godišnje. Procjenjuje se kako je samo oko 100.000 Nijemaca moglo tada živjeti bez financijskih briga.

Tijekom tri godine, prije nego što je Hitler došao na vlast, ukupna zarada pala je za više od pola - s 23 milijarde maraka na 11 milijardi. Prosječni dohodak po glavi stanovnika pao je s 1.187 maraka (1929. godine) na 627 maraka, što je 1932. godine bila jedva podnošljiva razina preživljavanja. Do siječnja 1933. godine, kada je Hitler preuzeo dužnost, 90% njemačkog naroda je bilo  siromašno. 

Nitko nije izbjegao prigušujući učinak nezaposlenosti. Intelektualci su bili pogođeni jednako kao i radnička klasa. Od 135.000 diplomanata, 60% ih je bilo bez posla. Samo je neznatna manjina primala naknadu za nezaposlene.

“Ostali”, napisao je jedan strani promatrač, Marcel Laloire (u svojoj knjizi New Germany), “ovise o svojim roditeljima ili spavaju u kolibama. Danju ih se može vidjeti na berlinskim bulevarima kako na leđima nose natpise da će prihvatiti bilo kakav posao.”

Ali, posla više nije bilo.

Isti drastičan pad pogodio je njemačku kućnu radinost, koja je uključivala oko četiri milijuna radnika. Promet joj je pao za 55%;  ukupna prodaja pala je s 22 milijarde na 10 milijardi maraka.

Najteže su bili pogođeni građevinski radnici - 90% ih je bilo nezaposleno.

Propali su i poljoprivrednici, shrvani gubicima od 12 milijardi maraka. Mnogi su bili prisiljeni staviti svoje domove i zemlju pod hipoteku. Godine 1932., samo kamate na zajmove, koje su dobili zbog gospodarskog sloma bile su ekvivalentne samo 20%  vrijednosti poljoprivredne proizvodnje cijele zemlje. Oni koji više nisu bili u stanju plaćati kamate, vidjeli su su svoja imanja prodavana na dražbama, u pravnim postupcima: u godinama 1931. i 1932., na ovaj je način likvidirano 17.157 gospodarstava – s ukupnom površinom od 462.485 hektara.

“Demokracija” njemačke “Weimarske republike” (1918. -1933.) pokazala se krajnje neučinkovitom u rješavanju takvih flagrantnih nepravdi, kao što je ovo osiromašenje milijuna poljoprivrednih radnika, iako su oni bili najstabilniji i najvredniji građani nacije. Opljačkani, razvlašteni, napušteni: nije niti čudo što su poslušali Hitlerov poziv.

Njihov položaj je 30. siječnja 1933. godine bio tragičan. Poput ostatka njemačke radničke klase, bili su izdani od strane svojih političkih vođa, svedeni na jadne alternativne radnje mizernim plaćama, kao i mizernim i nesigurnim isplatama naknada, najgore što su bili podvrgnuti izravnom poniženju prosjačenja.

Njemačka industrija, nekoć poznata posvuda u svijetu, više nije napredovala, unatoč milijunima maraka napojnica - koje su financijski magnati smatrali dužnima ulijevati u blagajne stranaka na vlasti - prije svakih izbora, kako bi osigurali njihovu suradnju. Već 14 godina, dobro učahureni konzervativci i demokršćani političkog centra su se hranili iz velikog korita, jednako pohlepno kao i njihovi protivnici na ljevici.

Tako je, prije 1933. godine, socijaldemokrate velikodušno podmitio Friedrich Flick, super-kapitalist i poslovni čovjek. Kod njega, kao i kod svih njemu sličnih, radilo se o pažljivo proučenoj taktici. Nakon 1945. godine, njegov će sin, vjeran tradiciji, nastaviti nuditi velikodušnost bundestaškim socijalistima koji bi imali odriješene ruke (zaobilaznim putem, slično je radio i sa jednako pohlepnim političkim strankama u inozemstvu). Dobročinitelji su se pobrinuli neka njihovi darovi urode unosnim ugovorima i otpisanim fiskalnim obvezama.

Ništa se ne daje za ništa. U politici se nameću okovi u obliku novca.

Iako su se tako uvjerili u voljnu suradnju političara stranaka weimarskog sustava, titani njemačkog kapitalizma doživjeli su istodobno samo niz katastrofa. Patchwork vlade koje su podržavali, formirane u političkoj strci putem neodrživih zahtjeva i komproma - bile su potpuno neučinkovite. Teturale bi iz jednog neuspjeha u drugi, bez vremena za dugoročno planiranje, niti volje da se nekako ograniče na svoju pravu funkciju.

Potrebno je vrijeme za postizanje bilo čega važnog. Tek s vremenom, veliki planovi mogu sazrijeti i pronaći kompetentne ljude, koji su ih sposobni provesti. Stoga, nije iznenađujuće kako su svi ekonomski planovi, sastavljeni usred svega tog prebacivanja i  kratkoročnih političkih prednosti, bili osuđeni na neuspjeh.

Potkupljivanje političkih stranaka nije njih same učinilo sposobnijima neka se nose s zahtjevima koje je naložio Versajski ugovor. Francuska je, 1923. godine, Njemačku učinkovito zgrabila za gušu - svojom okupacijom industrijske regije Ruhr i za šest mjeseci je dovela vladu u Weimaru bukvalno do razine kapitulacije. Ali, onda toliko razjedinjeni, prezirući jedni druge, kako su te političke ptice prolaznice mogle pružiti otpor? U samo nekoliko mjeseci 1923. godine - sedam je njemačkih vlada došlo i prošlo u brzom nizu. Nisu imali drugog izbora nego se podvrgnuti poniženjima savezničkih kontrola, kao i separatističkim intrigama, koje su poticali Poincaréovi plaćeni agenti.

Znatne carine, nametnute na prodaju njemačke robe u inozemstvu, oštro su ograničile sposobnost zemlje da izvozi svoje proizvode. Pod obvezom plaćanja gigantskih iznosa svojim osvajačima, Nijemci su isplaćivali milijarde za milijardama. Zatim su, iskrvareni, bili prisiljeni potražiti pomoć u enormnim zajmovima iz inozemstva, posebice iz Sjedinjenih Država.

Ovo zaduženje je dovršilo uništenje, te je 1929. godine gurnulo Njemačku u zastrašujuću financijsku krizu.

Veliki industrijalci, usprkos masnom podmićivanju političara, sada su bili nemoćni: njihove su tvornice ostajale prazne, njihovi radnici sada žive bukvalno kao skitnice ispijenih lica, u sumornim obližnjim četvrtima radničke klase.

Tisuće njemačkih tvornica su ležale u tišini, njihovi su dimnjaci bili poput šuma mrtvog drveća. Mnoge su od njih potonule. One koje su preživjele - radile su vrlo ograničeno. Njemačka bruto industrijska proizvodnja pala je za polovicu: sa sedam milijardi maraka 1920. godine, na tri i pol milijarde 1932. godine.

Automobilska industrija je savršen primjer. Njemačka proizvodnja 1932. godine je samo jedna dvanaestina one u Sjedinjenim Državama, odnosno samo jedna četvrtina one u Francuskoj: 682 376 automobila u Njemačkoj (jedan na svakih 100 stanovnika) naspram 1 855 174 automobila u Francuskoj (iako je potonja populacija bila za 20 milijuna manja od njemačke).

Njemačka je doživjela isto i kod pada izvoza. Njezin trgovinski višak pao je s 2,872 milijarde maraka 1931. godine, na samo 667 milijuna maraka 1932. godine – što je pad od gotovo 75% u samo godinu dana. 

Opterećena obustavom plaćanja i brojem tekućih računa u minusu, čak se i njemačka središnja banka raspadala. Uznemirena zahtjevima za otplatom inozemnih zajmova, na dan Hitlerova dolaska na vlast, Reichsbank je imala svega 83 milijuna maraka u stranoj valuti, od čega je 64 milijuna već bilo određeno za isplatu sljedećeg dana. Astronomski vanjski dug, iznos koji je tri godine premašivao ukupni izvoz zemlje, bio je poput olovnog utega na leđima svakog Nijemca. Nije bilo mogućnosti okrenuti se domaćim financijskim izvorima Njemačke za rješenje: bankarske aktivnosti praktički su stale. Ostali su samo porezi.

Nažalost, porezni su prihodi također oštro pali. S devet milijardi maraka 1930. godine, ukupni prihod od poreza pao je na 7,8 milijardi 1931. godine, a zatim na 6,65 milijardi 1932. godine (samo isplate za nezaposlene nose četiri milijarde tog iznosa).

Teret financijskog duga regionalnih i lokalnih vlasti, koji se mjerio milijardama, također se gomilao strahovitom brzinom. Opterećene milijunima građana u potrebi, samo su općine 1928. godine dugovale 6,542 milijarde, iznos koji se do 1932. povećao na 11,295 milijardi. Od tog ukupnog iznosa - 1,668 milijardi dugovalo se u kratkoročnim zajmovima.

Bilo kakva nada da će se ti deficiti podmiriti novim porezima više nije bila nikako zamisliva. Porezi su već bili povećani 45%, od 1925. do 1931. godine. Tijekom 1931. i 1932. godine, pod kancelarom Brüningom - Njemačka nezaposlenih radnika i industrijalaca s polumrtvim tvornicama - bila je pogođena s 23 "hitne" uredbe. Ovo višestruko pretjerano oporezivanje, štoviše, pokazalo se potpuno beskorisnim, kako je “Međunarodna banka plaćanja” jasno predvidjela. Agencija je u priopćenju potvrdila kako je porezno opterećenje u Njemačkoj već toliko ogromno i da se više ne može povećavati.

U jednoj financijskoj vagi sjedi 19 milijardi inozemnog duga plus isto toliko unutarnjeg duga. U drugoj stoji 83 milijuna maraka Reichsbanke u stranoj valuti. Prosječni Nijemac, dužan bankaru 6000 maraka, imao je manje od 14 maraka u džepu da plati.

Jedna od neizbježnih posljedica ove sve veće bijede i neizvjesnosti u pogledu budućnosti bio je - nagli pad nataliteta. Kada vaša kućna ušteđevina nestane i kada se bojite još većih nesreća u danima koji su pred vama, ne riskirate povećanje broja uzdržavanih članova obitelji. U to je vrijeme natalitet bio pouzdanim barometrom mjerenja prosperiteta zemlje. Dijete je radost, osim ako nemate ništa do samo korice kruha da stavite u njegovu malu ruku. Upravo je tako bilo sa stotinama tisuća njemačkih obitelji 1932. godine. 

Godine 1905., za vrijeme vladavine Kaisera Wilhelma II., natalitet je iznosio 33,4 promila. Godine 1921. iznosio je samo 25,9; dok je 1924. godine pao na 15,1 promila. Do kraja 1932. godine je pao na samo 14,7 promila.

Tu brojku su dosegli samo zahvaljujući većem natalitetu u ruralnim područjima. U pedeset najvećih gradova Reicha - bilo je više umrlih nego rođenih. U 45% radničkih obitelji u posljednjim godinama uopće nije niti bilo rađanja. Pad nataliteta bio je najizraženiji u Berlinu, koji je imao manje od jednog djeteta po obitelji, te samo 9,1 rođenih na tisuću ljudi.

Broj umrlih premašio je broj novorođenih za 60%. 

Za razliku od nataliteta, političari su procvjetali kao nikada prije – jedino čega je u Njemačkoj bilo viška u tim katastrofalnim vremenima. Od 1919. do 1932. godine je Njemačka promijenila čak 23 vlade, u prosjeku jedna svakih sedam mjeseci. Kao što svaka razumna osoba shvaća, takvi stalni preokreti u političkom vodstvu zemlje, negiraju njezinu moć i autoritet. Nitko ne bi mogao niti zamisliti da bi se u tipičnom industrijskom poduzeću mogao obavljati učinkovit posao ukoliko se upravni odbor, uprava, metode upravljanja i ključno osoblje, mijenja svakih osam mjeseci. Neuspjeh bi bio zagarantiran.

Ipak, Reich nije bio tvornica od 100 ili 200 radnika, nego nacija od 65 milijuna građana - shrvana teretom nametnutim Versailleskim ugovorom, industrijskom stagnacijom, užasnom nezaposlenošću i mučnom bijedom koju je dijelio cijeli narod.

Brojni ministri u vladi, koji su se brzo smjenjivali trinaest godina – zbog sitnih parlamentarnih svađa, stranačkih zahtjeva i osobnih ambicija – nisu uspjeli postići ništa, osim sigurnog sloma kaotičnog režima suparničkih stranaka.

Stanje Njemačke dodatno je pogoršalo neobuzdano natjecanje 25 regionalnih država, koje su podijelile vladu u jedinice, koje su često bile u izravnoj suprotnosti s Berlinom - čime su dodatno sabotirali ograničenu moć, koju je središnja vlada Reicha imala u to vrijeme. Svi regionalni ostaci, preostali iz nekoliko stoljeća partikularizma, bili su žestoko ljubomorni na svoje privilegije. Westfalski sporazum iz 1648. godine je podijelio Njemačku na stotine liliputanskih država, od kojih su većinu činile kraljevine kao glazbene komedije; čiji su se sitni monarsi pokušali ponašati poput kralja Luja XIV., na dvoru prepunom ukrasa i naklona.

Čak i na početku Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), Njemački Reich uključivao je četiri različite kraljevine (Prusiju, Bavarsku, Württemberg i Sasku) - svaka sa svojim suverenom, vojskom, zastavom, plemićkim titulama, i Velikim križem u raznobojnoj caklini. Osim toga, bilo je šest velikih kneževina, pet kneževina, sedam provincija i tri slobodna grada.

Bavarac se žestoko držao svoje lederhosen, svoje boce piva i svoje lule. Sudjelovao je u ratu kako bi to sačuvao. Saksonac bi se radije posvađao s oholim Prusom. Svatko je težio svojim pravima. A svima njima je daleki Berlin bio veliki trn u oku.

Svaka regionalna država je imala svoju zasebnu vladu s parlamentom, premijerom i kabinetom. Sveukupno su predstavljali niz od 59 ministara koji su - kada se doda jedanaest ministara Reicha i 42 senatora Slobodnih gradova - Nijemcima dali poveliku zbirku od 112 ministara (od kojih je svaki gledao drugoga, u najboljem slučaju, ispod oka). Osim toga, bilo je između dvije i tri tisuće zastupnika, koji su predstavljali desetke političkih stranaka – u zakonodavnim tijelima Reicha: 22 države i 3 Slobodna grada.

Na izborima za Reichstag, u studenome 1932. godine – održanima samo nekoliko mjeseci prije nego što je Hitler postao kancelar – natjecalo se čak 37 različitih političkih stranaka, s ukupno 7000 kandidata (od kojih 14 preko opunomoćenika), i svi su grčevito tražili za sebe dio parlamentarne pite. Bilo je krajnje čudno: što je stranački sustav postajao diskreditiraniji, to se više demokratskih prvaka moglo vidjeti kako gestikuliraju i guraju se u svojoj nestrpljivosti da se popnu na brod koji tone.

Tu su bili, po svemu sudeći, zauvijek izabrani obnašatelji dužnosti. Primali su masne plaće (zastupnik Reichstaga dobivao je deset puta više od prosječnog radnika) i dopuštali su si velikodušne dodatne prihode, u obliku usluga zainteresiranih klijenata. Brojni zastupnici socijalističkog Reichstaga koji su predstavljali Berlin su npr. organizirali da njihove žene dobiju na poklon raskošne bunde od određenih židovskih financijera. U parlamentarnoj demokraciji mandati su često veoma kratki; ministarska imenovanja još i kraća. Jako je iskušenje da izmuzete sve što možete dok ide. 

Pošteni, nepošteni ili piratski - ovih 112 ministara i tisuće zakonodavnih zastupnika su pretvorili Njemačku u zemlju kojom se nije moglo upravljati. Neosporno je kako su, do siječnja 1933. godine, “sistemski” političari apsolutno diskreditirani. Njihovi nasljednici će naslijediti zemlju u ekonomskim, društvenim i političkim ruševinama.

Danas, više od pola stoljeća kasnije, u eri u kojoj mnogi žive u izobilju - teško je povjerovati kako je Njemačka u siječnju 1933. godine pala toliko nisko. Ali, za svakoga tko proučava arhivsku građu i relevantne dokumente toga vremena, dvojbe nema. Niti jedna ovdje navedena brojka nije izmišljena. Do siječnja 1933. godine je Njemačka bila na koljenima i krvarila je do smrti.

Svi prethodni kancelari, koji su nastojali dići Njemačku na noge – uključujući Brüninga, Papena i Schleichera – nisu uspjeli. Samo je genije ili, kako su neki vjerovali, luđak, mogao oživjeti propali narod, koji se našao u stanju potpunog nereda.

Kada je predsjednik Franklin Roosevelt, u to isto vrijeme, bio pozvan neka riješi sličnu krizu u Sjedinjenim Državama, imao je na raspolaganju goleme rezerve zlata. Hitler je te večeri, 30. siječnja 1933. godine, šutke stajao na prozoru ureda, jer je znao kako je  riznica njegove nacije prazna. Nijedan veliki dobročinitelj nije se pojavio kako bi mu pomogao. Stariji predsjednik Reicha, Paul von Hindenburg, dao mu je radni list gdje su stajale užasne brojke njemačkog duga.

Hitler je znao kako će krenuti od nule. Manje od nule. Ali, također je bio uvjeren u snagu svoje volje da iznova stvori Njemačku – politički, društveno, financijski i ekonomski. Sada legalno i službeno na vlasti, bio je siguran kako može brzo pretvoriti Njemačku zemlju u moćniju nego ikada prije.

Kakvu je podršku imao?

Kao prvo, mogao je računati na apsolutnu potporu milijuna fanatičnih sljedbenika, koji su te siječanjske večeri radosno sudjelovali u velikom uzbuđenju pobjede. Oko trinaest milijuna Nijemaca, mnogi od njih bivši socijalisti i komunisti, glasalo je za njegovu stranku. Ali, milijuni Nijemaca još uvijek su bili njegovim protivnicima: zbunjeni protivnici, dakako, koje su njihove vlastite političke stranke izdale, ali koji još uvijek nisu bili za nacionalsocijalizam.

Dvije strane – one za, i one protiv, Hitlera – bile su gotovo jednake po broju. Ali, dok su oni na ljevici bili međusobno podijeljeni, Hitlerovi sljedbenici su bili snažno ujedinjeni. Iznad svega i u jednoj stvari su nacional-socijalisti imali neusporedivu prednost: u svojim uvjerenjima i potpunoj vjeri u svog vođu. Njihova visoko organizirana i dobro disciplinirana družina borila se s najgorim preprekama i svladala ih.

Iako je uživao izvanrednu potporu javnosti - nacionalsocijalistički pokret je prebrzo rastao, a problemi koji su iz toga proizašli čekali su na rješavanje. Tisuće vizionara, s maglovitim snovima o dominaciji, da ne spominjemo usijane glave koje sanjaju samo o svađama i vječnoj revoluciji, našli su svoj put do redova nacionalsocijalista. Oni ambiciozni su se namjeravali popeti sve do vrha, i to pod svaku cijenu – što je brže moguće. Mnogi od njih su bili loše pripremljeni; nekima je jednostavno nedostajalo morala. Zbog svih njih su Hitlera čekala mnoga gorka razočaranja.

Hitler je to osjetio. Naredio je svojoj stranci neka zaustavi regrutiranje novih članova, čak je naredio neka se SA – golema civilna paravojna snaga, koja ga je i dovela na vlast – smanji. Uistinu, do 1933. godine je članstvo SA jurišnih trupa naraslo na nevjerojatnu brojku od dva i pol milijuna ljudi - što je bilo 25 puta više od regularne vojske, Reichswehra.

Upravo zbog takvih pritisaka je Hitler ponekad bio natjeran na nepromišljene akcije, suprotne njegovoj stvarnoj želji, ili namjeri. Ponekad je to značilo protjerivanja, upotrebu sile ili slučajeve nepopustljivosti, iako je njegov veći cilj bio ponovno ujediniti naciju u miru, kao i ostvariti svoje političke i društvene programe bez beskorisnih sukoba.

Hitler je znao kako se igra s dinamitom. Ipak, bio je uvjeren kako ga nije vodio samo njegov nacionalsocijalistički pokret, već i  unutarnja, gotovo nadnaravna sila. Bilo da se to zvalo Providnost ili Sudbina, osjećao je da ga je ta sila dovela do pobjede. Njegova karakterna snaga je bila tolika da nije odstupao za ništa. Za Hitlera je unaprijed bilo jasno kako će stvoriti novi Reich, novi svijet.

Hitler je znao kako je zadatak koji si je postavio biti ogromnim i teškim za ostvariti; morati će preoblikovati Njemačku u gotovo  svakom pogledu: strukturi države, socijalnom pravu, konstituciji društva, ekonomiji, građanskom duhu, kulturi, kao i samoj prirodi muškog razmišljanja o samom sebi. Da bi postigao svoj veliki cilj, trebao je ponovno uspostaviti ravnotežu društvenih klasa, kao i  unutar konteksta obnovljene zajednice, tj. osloboditi svoju naciju strane hegemonije i restrukturirati njezino geografsko jedinstvo.

Zadatak broj jedan: morao bi vratiti posao i čast u živote šest milijuna nezaposlenih. To je bio njegov neposredni cilj, zadatak za koji su svi ostali mislili kako ga je nemoguće postići.

Nakon što je još jednom zatvorio prozore kancelarskog ureda, Hitler je, stisnutih šaka i odlučnog izraza lica, rekao jednostavno: “Veliki pothvat počinje. Došao je dan Trećeg Reicha.”

Za samo godinu dana, ovaj je "veliki pothvat" bio u punom zamahu, dovodeći do transformacija od vrha do dna u političkom, društvenom i gospodarskom životu - štoviše, u samoj srži njemačkog načina života.

2. Ujedinjenje države

"Biti će to ponos mog života", rekao je Hitler kada je postao kancelarom, "ako na kraju svojih dana budem mogao reći kako sam ponovo osvojio njemačkog radnika i vratio mu mjesto u Reichu koje mu i pripada." Time je mislio to da nije namjeravao samo vratiti ljude na posao, već i osigurati neka radnici steknu, ne samo prava, nego i ugled unutar nacionalne zajednice.

Nacionalna zajednica je dugo vremena bila poslovičnom zlom maćehom, u odnosu prema njemačkom radnom čovjeku. Klasna borba nije bila isključivom inicijativom marksista. To je također bila životna činjenica za povlaštenu klasu, kapitaliste, koji su nastojali dominirati radničkom klasom. Tako se njemački radnik, koji je osjećao kako ga tretiraju kao izopćenika, često okretao od domovine, koja ga je često smatrala samo instrumentom proizvodnje. U očima kapitalista, novac je bio jedini aktivni element u procvatu gospodarstva zemlje. Za Hitlerov način razmišljanja je ova koncepcija bila radikalno pogrešna: kapital je, naprotiv, bio samo instrumentom. Rad je bio najbitniji element: čovjekov trud, čovjekova čast, krv, mišići i duša.

Hitler je želio, ne samo okončati klasnu borbu, već ponovno postaviti prioritet na ljudsko biće, kroz pravdu i poštovanje, kako bi postao glavni faktor u proizvodnji.

Moglo se odreći zlata, a Hitler bi učinio upravo to. Desetak drugih stvari moglo bi se zamijeniti zlatom, kao sredstvom za poticanje industrije, a Hitler bi ih izmislio. Ali, što se posla tiče - to je bio neizostavan temelj.

Da bi se radniku vratilo povjerenje u domovinu, on je morao osjetiti kako je od sada (tretiran) kao ravnopravan, umjesto da ostane društveno inferioran. Pod vladama tzv. demokratskih stranaka ljevice i desnice - radnik jest bio inferioran; jer nitko od njih nije razumio kako u hijerarhiji nacionalnih vrijednosti je rad sama bit života; materija, bila čelik ili zlato, je ipak samo oruđe.

Cilj je, dakle, bio daleko veći od pukog slanja šest milijuna nezaposlenih natrag na posao. Trebalo je pokrenuti totalnu revoluciju. “Ljudi”, izjavio je Hitler, “nisu stavljeni ovdje na zemlju radi ekonomije, a ekonomija ne postoji radi kapitala. Naprotiv, kapital treba služiti ekonomiji, a ekonomija služi ljudima.”

Ne bi bilo dovoljno samo ponovno otvoriti tisuće zatvorenih tvornica i napuniti ih radnicima. Kada bi još ostali stari koncepti, radnici bi ponovo bili ništa više do živi stroji; bezlična i međusobno zamjenjiva masa ljudi.

Ono što je bilo potrebno jest ponovo uspostaviti moralnu ravnotežu između radnika (ljudskih bića koja oblikuju sirovine) i korisnog i kontroliranog kapitalizma (koji je ponovo ima funkciju alata). To bi značilo promjenu cijelog svijeta, a za to treba vremena.

Kao što je Hitler dobro znao, takva se revolucija nije mogla postići dok su središnje i regionalne vlade nastavile raditi u stanju anarhije, rijetko postižući nešto čvrsto, a ponekad i divljajući. Niti je moglo biti revolucije u društvu, sve dok su deseci stranaka i tisuće zastupnika svih zamislivih boja slijedili svoje sebične interese, pod političkim sustavom koji je propao još 1919. godine.

Ponovno uspostavljanje učinkovitosti njemačkih institucija, na nacionalnoj osnovi, stoga je bio neophodan preduvjet za svaki društveni preporod.

"Riba trune od glave nadolje“, kaže ruska poslovica. Upravo je političkoj Njemačkoj, prije Hitlera, išlo jako loše. Na kraju su “demokratske” stranke abdicirale, a da se nisu niti pobunile. 1930. godine je ostarjeli njemački predsjednik, Paul von Hindenburg, iskoristio svoje izvanredne ovlasti (prema članku 48 Weimarskog ustava) kako bi omogućio nizu poludiktatora neka vladaju putem  dekreta. Ali, čak niti to nije ništa pomoglo.

Ovi posljednji kancelari – Herr Brüning, Herr von Papen i general Schleicher – mogli su se održavati na vlasti samo putem izvršnih dekreta. Njihov autoritet, umjetno održavan zlouporabom članka 48., ovisio je o von Hindenburgu i kamarili koja ga je savjetovala. Koliko je slaba bila njihova podrška u narodu, pokazalo se u posebno ponižavajućem "glasovanju o povjerenju", u Reichstagu, 1932. godine, gdje je više od 90% zastupnika glasovalo protiv njega i njegove vlade.

Hitlerov dolazak na vlast naglo je okončao nemoć vlade. Međutim, kao uvjet za njegovo imenovanje, Hindenburg je zahtijevao neka novi kancelar bude zatvoren, poput zatvorenika u vlastitoj vladi. U svojoj prvoj vladi, Hitler je bio primoran imenovati četiri puta više konzervativnih – ili bolje reakcionarnih – ministara, nego svojih ljudi. Samo dva člana njegovog prvog kabineta bili su nacionalsocijalisti. Hindenburgovi predstavnici dobili su misiju držati Hitlera na uzici. Na sjednici Reichstaga, 24. ožujka, međutim, Hitler je raskinuo tu uzicu - ne s još jednim izvršnim dekretom (kao njegovi neposredni prethodnici) - nego dobivanjem dvotrećinske parlamentarne većine za “Akt o omogućavanju”, koji je zakonski izmijenio ustav i dao kancelaru opsežne plenarne ovlasti, na razdoblje od četiri godine.

Četiri godine na vlasti za: planiranje, stvaranje i donošenje odluka. Politički, bila je to revolucija, Hitlerova prva revolucija. Potpuno demokratska revolucija, kao što je bila i svaka faza njegova uspona. Njegov početni trijumf je stigao zahvaljujući podršci biračkog tijela. Slično tome, sveobuhvatne ovlasti za upravljanje su mu dodijeljene glasovima više od dvije trećine zastupnika Reichtaga, izabranih općim pravom glasa. To je bilo u skladu s temeljnim Hitlerovim načelom: nema vlasti bez slobodno danog odobrenja naroda. Govorio je: "Ako možete osvojiti vlast nad ljudima samo nametanjem moći države, bolje razmislite o policijskom satu."

Nigdje u tadašnjoj Europi dvadesetog stoljeća - autoritet šefa države nije bio utemeljen na toliko velikom i slobodno danom nacionalnom pristanku. Prije Hitlera, od 1919. do 1932. godine - vlade, koje su se same pobožno nazivale demokratskima, obično su dolazile na vlast s malom većinom, ponekad samo 51 ili 52 posto.

“Ja nisam diktator,” Hitler je često potvrđivao, “i nikada neću biti. Nacionalsocijalizam će rigorozno provoditi demokraciju.”

Autoritet ne znači tiraniju. Tiranin je netko tko se postavi na vlast bez volje naroda ili protiv volje naroda. Demokrat je na vlast postavljen od strane naroda. Ali, demokracija nije ograničena samo na jednu formulu. Može biti stranačka ili parlamentarna. Ili može biti autoritarna. Bitno je da je narod to želio, izabrao i uspostavio u zadanom obliku.

To je bio slučaj s Hitlerom. Na vlast je došao na suštinski demokratski način. Sviđalo se to nekome ili ne, ova činjenica jest  neporeciva. Nakon dolaska na vlast, njegova je potpora od strane njemačkih građana, iz godine u godinu, mjerljivo samo rasla. Inteligentniji i pošteniji od njegovih neprijatelja su to morali priznati, ljudi kao što je bio deklarirani antinacistički povjesničar i profesor, Joachim Fest, koji je napisao:

"Jer Hitler nikada nije bio zainteresiran za uspostavu puke tiranije. Puka pohlepa za moći neće biti dovoljna kao objašnjenje njegove osobnosti i energije – on nije rođen da bude puki tiranin. Bio je fiksiran na svoju misiju obrane Europe i arijske rase... Nikada se nije osjećao toliko ovisnim o masama kao u to vrijeme, i promatrao je njihove reakcije s tjeskobnom zabrinutošću."

Ove retke nije napisao dr. Goebbels, već strogi kritičar Hitlera i njegove karijere. (J. Fest: 'Hitler', New York: 1974., str. 417.)

Do 28. veljače 1933. godine, manje od mjesec dana nakon imenovanja za kancelara, Hitler se već uspio osloboditi konzervativnog balasta, kojim ga je Hindenburg mislio opteretiti. Požar u Reichstagu prethodne večeri je potaknuo starijeg predsjednika neka odobri novi hitni zakon "Za zaštitu naroda i države", koji je znatno povećao ovlasti izvršne vlasti.

Hitler je, međutim, namjeravao dobiti puno više od samo pukih ustupaka, koje mu je žalosno nudio povodljivi starac: tražio je plenarne ovlasti, koje mu je zakonski dodijelila najviša demokratska institucija nacije, Reichstag. Hitler je svoj puč pripremio s vještinom, strpljivošću i oštroumnošću, po kojima je bio poznat. “Posjedovao je”, kasnije je napisao povjesničar Fest, “inteligenciju,  koja je prije svega uključivala siguran osjećaj za ritam, kojega se treba pridržavati pri donošenju odluka.”

U početku je Hitler pažljivo gledao na Hindenburga, starijeg feldmaršala iz Prvog svjetskog rata, koji je volio tradiciju. U skladu s tim, Hitler je organizirao svečanu ceremoniju u Hindenburgovu čast, u Potsdamu, povijesnoj rezidenciji pruskih kraljeva. Ovo remek-djelo veličanstvenosti, ljepote, tradicije i pobožnosti dogodilo se u Garnizonskoj crkvi u Potsdamu, 21. ožujka 1933. godine, samo nekoliko dana prije ponovnog zasjedanja Reichstaga.

Hindenburg je služio kao vojni časnik pola stoljeća. Kako bi se stari vojnik mogao ponovno ujediniti sa svojim drugovima, Hitler je uredio neka veterani iz svih ratova, u kojima je Hindenburg sudjelovao, budu prisutni ovoj svečanoj prigodi. Došli su iz cijele zemlje: veterani iz Francusko-pruskog rata 1870.-1871. godine (62 godine prije); iz rata 1866. godine protiv Austrijskog Carstva (67 godina prije); čak i iz rata 1864. godine protiv Danske (prije 69 godina!). Za nekoga tko je bio na popisu za umirovljenje 1911. godine, to je sigurno bila dirljiva prilika da se ponovno ujedini sa svojim drugovima iz tako davne prošlosti.

S poštovanjem i očitom poniznošću, odjeven u svečanu odjeću za tu priliku, Hitler je pognuo glavu pred starcem. U velebnoj crkvi u kojoj je održana ceremonija, Hitler je uredio da stolica bivšeg kajzera, Wilhelma II., koja nije bila zauzeta 14 godina, ostane prazna, tako da je Hindenburg mogao stati pred njom i pozdraviti, sa podignutom maršalskom palicom, kao da je monarh još tamo.

Hitler je također tiho odveo Hindenburga do crkvene kripte neka položi vijence na grobove svojih starih gospodara, kajzera Wilhelma I. i Fridrika Velikog. Predsjednikove stare oči bile su pune suza.

Tog 21. ožujka u Potsdamu, osmogodišnji predsjednik je ponovo proživio slavnu prošlost njemačke monarhije. Ovo tmurno odavanje počasti bilo je njegov najveći trenutak. Hindenburg je oduvijek bio lojalni carev sluga, a ovaj podsjetnik na njegovog bivšeg suverena i na velike dane njegove duge karijere, duboko ga je dirnuo. Hitler je bio prvi kancelar, nakon poraza 1918. godine, koji je tako odao počast tradiciji Pruske i Njemačke. Mladi revolucionarni kancelar dirnuo ga je u srce.

Mjesec i pol dana ranije je Hindenburg zadužio Papena, Hugenberga, Neuratha i druge konzervativne ministre neka štipaju Hitlera "dok ne poviče". Sada je to bilo gotovo. Hitler ga je osvojio: pred praznim naslonjačem i pred grobnicama najvećih pruskih kraljeva.

Godinu i pol kasnije, dok je ležao na samrti, stari feldmaršal će vjerovati kako se vratio u vrijeme dinastije Hohenzollern, i u svom će deliriju Hitlera oslovljavati s "Veličanstvo".

Ova ceremonija “Dana Potsdama” također je priskrbila Hitleru novu potporu među brojnim monarhistima u zemlji, nudeći im dojam kako on nije posve neosjetljiv na ideju obnove monarhije. Ali, privremena razboritost novog kancelara, bila je precizno proračunata. "Nema potrebe za uništavanjem postojećih institucija", uvjeravao je Hitler, "sve dok se ne nađe nešto bolje za postaviti na njihovo mjesto."

Još su mu bili potrebni ljudi poput von Papena i drugih troglodita iz vladajuće klase. Držao ih je uz sebe, dok ih je vozio po Potsdamu tog povijesnog dana: svečano ukrašen grad, ne samo transparentima s kukastim križevima, već i crno-bijelo-crvenim zastavama Drugog Reicha, uskrsnulima opet za tu priliku. Limena glazba paradirala je uokolo, urlajući herojske marševe, od kojih su im se staračka prsa nadimala. Ovdje je jedva zakamuflirana odbojnost prema kancelaru ublažena. Hitler je ukrotio aristokrate, i one rođene i one još uvijek bogate. Ne bi mu više stajali na putu.

Ali, prije svega je njemačka vojska – Reichswehr – bila predmetom Hitlerovog najvatrenijeg udvaranja. 1933. godine mu je očajnički trebala potpora vojske. Generali su nevoljko tolerirali njegov uspon na vlast. Kaplar u kancelariji, činio se nepodnošljivim izborom, za ohole generale s monoklom. Neki su ambiciozno nastojali nadzirati političku mašineriju nacije.

Oni nisu bili konzultirani, kada je Hitler imenovan za kancelara, 30. siječnja. Stari feldmaršal je čak strogo poslao generala von Hammerstein-Equorda, koji je došao izvjestiti Hindenburga o glasovanju Glavnog stožera, vezano za neodobravanje izbora. U tjednima nakon toga, generali su jedva podnosili mladog autsajdera.

Itekako svjestan kako bi državni udar, koji bi mogla izvršiti ova ponosna vojnička kasta, mogao odmah počistiti njega i njegovu stranku (zajedno sa svim njegovim planovima za budućnost), Hitler je znao kako mora mudro postupiti protiv moćnih generala. Reichswehr je stoga dobio počasni položaj u Potsdamu. Na ulazu u kraljevsku palaču, trupe Reichswehra su počasno poredane s oružjem s jedne strane, dok su SA jurišne trupe bile poredane preko puta njih. Ujedinjujući konzervativnu vojnu tradiciju, dužnost i čast, s novom revolucionarnom snagom, zajedno su formirali počasnu gardu - koja je simbolizirala Njemačku, vraćenu u sklad.

Što se tiče generala i njihovih tunika, koje su blistale od ukrasa i izbačenih prsa - oni su ponovo marširali iza svog starog zapovjednika - što je bila herojska pratnja, dostojna velikog germanskog poglavice. Napokon, nakon 14 godina zanemarivanja, pod demokratskom Weimarskom Republikom, ponovo su se okupili u zlatnom svjetlu borbene slave. Kaplar Hitler možda ipak nije bio toliko vrijedan prezira kao što su oni prvotno mislili.

Bivši kaplar, stojeći mirno u cilindru i svečanom odijelu, pustio ih je neka imaju svoj dan slave u Potsdamu. Znao je dovoljno kako bi im dopustio neka uživaju u središtu pozornosti.

Hitler je dobio svoje primirje.

Kako bi doprli do svakog čovjeka, Hitler i dr. Goebbels su ubrzo preuzeli kontrolu nad nacionalnim radijem, koji im je toliko dugo bio zabranjen (i koji su njihovi protivnici koristili samo osrednje). U roku od nekoliko tjedana, učinili su radio najučinkovitijim alatom. Svaki od Hitlerovih glavnih govora emitiran je naciji s dosad nepoznatom snagom.

Radio je ljudima također prenio doživljaj spektakla Potsdama. Goebbels je svoje mikrofone postavio posvuda: ispred Hindenburga, iza Hindenburga, u kraljevskoj kripti, blizu vojnih orkestara, pa čak i na krovovima kuća (gdje su spikeri riskirali svoje vratove).

Cijela je Njemačka bila na rubu, dok je satima slušala uzbudljivo izvještavanje o ovom događaju. Milijuni Nijemaca su oduševljeni što ponovo mogu čuti uzbudljive stare melodije i pomno pratiti svaki Hindenburgov pokret, gotovo kao da su i sami prisutni.

Tijekom mračnih dana iz nedavne prošlosti, poštovani stari ratnik je predstavljao tradiciju i nadu. Sada, zahvaljujući Hitlerovom pažljivom planiranju i upravljanju ovom prigodom, drevni vojnik jest utjelovio obećanje velike nacionalne obnove. Bio je to, kako je primijetio povjesničar Fest: “blagdan pomirenja sjajno prikazan ... Taj dan u Potsdamu doista se pokazao kao prekretnica u povijesti ... Mnogi vladini dužnosnici, vojni časnici, odvjetnici i suci, mnogi pripadnici nacionalističke buržoazije, koji nisu vjerovali Hitleru zbog racionalnih osnova, napustili su svoj stav...” (J. Fest, Hitler, New York: 1974., str. 405.)

Potsdam je bio grandiozna kazališna pozornica, na kojoj su svi igrali svoje uloge, pa i - samim svojim nedolaskom - mlaki Hitlerovi neprijatelji na ljevici.

Zalijepljena za svoje radijske uređaje, cijela je Njemačka sudjelovala u spektaklu, isprva fascinirana, zatim i obuzeta emocijama događaja. Sljedećeg su dana berlinske novine objavile: “Nacionalni entuzijazam preplavio je jučer Njemačku, poput velike oluje.”

“Čudna mješavina taktičara i vizionara”, kasnije će napisati Joachim Fest, ocjenjujući ovog izvanrednog scenskog menadžera. Hitler je proveo feldmaršale, generale i druge dostojanstvenike, a nitko od njih nije bio budala, kroz svoje uvježbane korake, kao da su  animirani kositreni vojnici. Ali, Hitlerovi planovi su se protezali daleko dalje, od samog pridobijanja stare garde.

Kako bi uspostavio svoju novu državu, u konačnom obliku, Hitler je predložio neka mu Reichstag dodijeli ovlasti, kojima bi uspostavio svoju ovlast da vlada kao virtualni diktator, u razdoblju od nekoliko godina. Kako bi se na zakonit način dobile takve plenarne ovlasti, njemački ustav je morao biti izmijenjen, a to bi zahtijevalo odobrenje dvije trećine članova parlamenta.

Hitlerova stranka, koja je osvojila 17.300.000 glasova, na izborima 05. ožujka 1933. godine, za novi Reichstag - imala je ukupno 288 mjesta - što ju je činilo daleko najvećom pojedinačnom strankom. Njegov konzervativni saveznik (u privremenom partnerstvu), Hugenbergova Njemačka nacionalna narodna stranka (DNVP) je osvojila je 4.750.000 glasova i držala je 52 mjesta - što je ukupno koaliciji dalo 340 zastupnika. Nakon oduzimanja 81 "praznih" komunističkih mjesta, oporba je okupila samo 226 članova: 120 socijaldemokrata, 92 zastupnika (katoličkog) centra i BVP-a, i 14 ostalih. Iako je njegova koalicija imala većinu zastupničkih mjesta, za promjenu ustava je Hitleru bila potrebna dvotrećinska većina – što je značilo kako je trebao još 36 dodatna glasa.

Na prvi se pogled taj cilj činio gotovo nemogućim. Više od desetljeća, Katolički centar i Bavarska narodna stranka, bile su otvoreni kritičari Hitlera i njegovog nacionalsocijalističkog pokreta. Oni su, bez oklijevanja, koristili religiju kao stranačko političko oružje, čak su uskraćivali vjerski pokop katoličkim nacionalsocijalistima, koje su pobili komunistički ubojice.

Hitler je sada, uz pomoć Göringa (koji je bio predsjednikom novog Reichstaga), morao pridobiti tu klerikalnu pastvu. Vođa stranke centra, monsinjor Kaas, zdepasti i debeljuškasti prelat, koji je sakupljanje glasova smatrao većim zadovoljstvom od vođenja duša, bio je polaskan pažnjom pruženom od strane Hitlera, koji je pred njim mahao obećanjem o približavanju države i Katoličke crkve - iskreno obećanje koje će Hitler ispuniti sljedećeg ljeta. Prevareni prelat možda je vjerovao kako će zalutale ovce dovesti natrag u stado. U svakom slučaju, Hitler je uspio uvjeriti i zavesti stranku centra. Popustili su i neki zastupnici manjih oporbenih stranaka.

Kada je došlo vrijeme za glasovanje, Hitler je dobio plenarne ovlasti velikom većinom od 441 glasa za i 94 protiv: osvojio je, ne samo dvije trećine, nego 82,44% glasova Reichstaga. Ovaj “Akt o omogućavanju” je pružio Hitleru četiri godine praktički apsolutnu vlast nad zakonodavnim i izvršnim poslovima vlade.

Pet paragrafa ovog “Zakona za ublažavanje bijede ljudi i naroda” bili su kratki i jasni:

1. Vlada Reicha može proglašavati zakone, osim postupaka predviđenih Ustavom...
2. Zakoni koje je proglasila vlada Reicha mogu odstupati od Ustava, pod uvjetom da ne mijenjaju stav Reichstaga ili Reichsrata. Ovlasti predsjednika Reicha se ne mijenjaju.
3. Zakone koje proglasi vlada Reicha pripremiti će kancelar i objaviti u “Službenom listu”. Osim ako nije drugačije navedeno, stupaju na snagu dan nakon objave...
4. Ugovori koje je Reich sklopio sa stranim državama, koji se tiču ​​pitanja nacionalnog zakonodavstva, ne zahtijevaju ratifikaciju od strane zakonodavnih tijela. Vlada Reicha je ovlaštena izdati propise potrebne za njihovo izvršenje.
5. Ovaj zakon stupa na snagu danom objave, te ostaje na snazi ​​do 01. travnja 1937. godine. Također postaje nevažećim, ako se sadašnja vlada zamijeni drugom.
                                                                                                Berlin, 24. ožujka 1933. godine
                                                                                                Von Hindenburg, Hitler, Frick, von Neurath, Krosigk

Tako je parlamentarna demokracija, koristeći svoje ustavne ovlasti, pravno uspostavila autoritarnu nacionalnu državu. Zatim je bilo potrebno rješenje za rješavanje problema horde konkurentskih regionalnih, državnih i lokalnih parlamenata, jurisdikcija i tijela. Većinom su ti autoriteti bili praktički ništavni, i među njima nije bilo nikakve ljubavi. Međutim, četrnaest godina su oni djelovali zajedno kada god bi im se ukazala prilika da osujete središnju vladu u Berlinu.

Bilo je nezamislivo da snažna vlada, poput one koju je Hitler upravo uspostavio, može učinkovito funkcionirati s tisućama drugorazrednih političara, koji bi mu se priklanjali, ili bi ispitivali svaki njegov potez. Bilo kako bilo, Nijemci su zapravo postali umorni od rasipanja autoriteta, vječnih svađa, sitničarenja, razdora i anarhije - za koje je, u konačnici, plaćao narod.

“Činjenica je”, kasnije je primijetio francuski povjesničar Bénoist-Méchin, “kako je ujedinjenje država i Reicha ispunilo jednu od najdubljih težnji njemačkog naroda. Dosta im je bilo razdiranja stalnim prijetnjama otcjepljenja pokrajinskih vlada. Stoljećima su sanjali da budu dio jedinstvene zajednice.” (Histoire de l’Armée Allemande, sv. III, str. 117.)

Činilo se kako je to prilično jednostavan zadatak, jer je javno mnijenje zahtijevalo ukidanje administrativnog nereda. Ali, takva bi reforma nužno ozlijedila taštinu tisuća ljudi, te se izravno sudarila s mnogobrojnim, posebnim, lokalnim interesima.

Čovjek koji je predsjednik vijeća ili ministar, pa makar i male države, ne miri se baš lako s tim kako više nije ništa više od privatnog građanina, i kako opet postaje npr. provincijski odvjetnik, koji skakuće po sudovima, s repovima kaputa koji lepršaju za njim. 2400 zakonodavnih zastupnika će također biti ogorčeni zbog gubitka dobrog života, koji su upoznali i koji su zauvijek očekivali. Nestao bi prestiž, poštovanje, nagrade, putovanja na odmor o javnom trošku, diskretne napojnice! Tko od nas ne iskrivi lice kada proguta gorki lijek? Ali, tako je moralo biti, jer je Hitler imao oči uprte u nacionalni cilj: ujedinjenu naciju.

To, naravno, nije značilo kako je pri uklanjanju regionalnih uprava Hitler imao želju dokinuti osebujne identitete različitih pokrajina te velike nacije. Naprotiv, smatrao je kako život jedne nacije nikada ne smije biti monopoliziran glavnim gradom, već da ga treba hraniti i stalno obnavljati putem procvata desetaka kulturnih središta u regijama bogatim raznolikim manirima, običajima i nasljeđem njihove prošlosti. Vjerovao je kako je nacija skladna veza svih ovih dubokih i izvornih varijacija, te da država (svjesna svoje stvarne moći) treba promicati takvu raznolikost, a ne ju gušiti.

Raspršenost političke moći nije pogodovala takvoj raznolikosti, već ju je smanjivala, lišavajući je kohezije koju donosi velika zajednica. 25 odvojenih administrativnih jedinica Reicha, koji su bili rivali središnjoj vlasti, ali često i jedna drugoj, bili su izvorom nereda. Nacija se mora sastojati od regija koje se međusobno poznaju i cijene, koje se međusobno obogaćuju svojim međusobnim povezivanjem, umjesto da se svaka povlači u kulturu koja je zadavljena isključivim i restriktivnim provincijalizmom. Samo je jaka središnja vlast mogla osigurati procvat svih različitih regija, unutar jednog kolektivnog entiteta. Ukratko, ono što je Hitler namjeravao postići jest bilo to da svaka regija unese sa sobom svoj udio izvorne kulture, u cjelinu Njemačkog Reicha, koji je stenjao pod tolikim brojem razdornih uprava.

Od 1871. do 1933. godine su razne njemačke nacionalne vlade naišle na ovu prepreku političkog partikularizma. Čak niti tako daroviti vođa, kao što je bio Bismarck, nije uspio prevladati ovaj uporni problem. No, tamo gdje vođe Drugog Reicha i Weimarske Republike nisu uspjele, ili se nisu usudile preuzeti taj rizik na sebe - Hitler će, za nekoliko mjeseci, ovu dugogodišnju podjelu i neslogu pretvoriti u moćno i učinkovito jedinstvo. Tek što je Hitler uselio u ured, koji je gledao na vrt gdje su vjeverice razbijale orahe po drveću, a ponekad čak i skakale u samu zgradu - sastavio je zakon za ujedinjenje ovih mnogih zemalja Reicha.

Prva od država koja će se držati linije bila je Bavarska, koja je do tog trenutka bila bedemom ratobornog separatizma i skrivenih monarhista. Hitlerove namjere su bile poznate, tek nakon što je nekoliko bavarskih ministara skovalo plan kako bi iz mirovine vratili staru gardu, bivšeg princa Ruprechta, nasljednika bavarskog prijestolja Wittelsbacha i koji je u studenom 1923. godine, tada kao običan privatni građanin, pomogao spriječiti Hitlerov zlosretni puč. Sada je novi kancelar na njihovu malu zavjeru odgovorio iznenadnom i razornom snagom, dovodeći bavarsku državnu upravu u okove u jednoj noći. Sljedećeg jutra, general-pukovnik von Epp je imenovan povjerenikom Reicha u Münchenu.

Nakon toga, gotovo sve ostale regionalne države su se brzo urušile, poput kule od karata.

Država koju je bilo najteže svladati je bila Pruska - golemi bastion (trećina Njemačke) koji se protezao kroz samo srce zemlje. Pruska je uistinu predstavljala državu u državi, posebnu vladu. Kancelar von Papen otkrio je kako se mora uhvatiti u koštac s Pruskom, koja je bila gotovo jednako jaka kao i središnja vlada.

Nakon što je postao kancelarom, Hitler je jedno vrijeme bio primoran – jer je tako Hindenburg zahtijevao – dopustiti von Papenu neka ostane kao povjerenik Reicha Pruske; i samo je uz velike napore s njegove strane, Hitler uspio natjerati Göringa neka bude imenovan za von Papenova ministra unutarnjih poslova, u Pruskoj. Autonomija pruske vlade, više nego bilo koja druga, morala je biti likvidirana: inače bi središnja vlada, u svakom trenutku, ostala izložena neugodnostima i preprekama u gradu, koji je bio glavnim gradom i Pruske i Reicha. Stvar je bila posebno delikatna, jer je von Papen, aristokrat, morao ostati Reich komesar Pruske. Njegovo uklanjanje riskiralo bi neodobravanje, pa čak i protumjere predsjednika von Hindenburga.

Hitler je u tom trenutku nadmašio samog sebe u svestranosti i lukavstvu. Zahvaljujući laskanju i uvjeravanju, u roku od mjesec dana, von Papen je dopustio neka ga nježno izguraju kroz vrata. Hitler mu je skoro izdiktirao tekst pisma ostavke, 07. travnja 1933. godine, u kojem je vicekancelar priznao kako je Zakon o ujedinjenju zemalja Reicha “bio pravna građevina kojoj je suđeno da bude od velike povijesne važnosti u razvoju njemačkog Reicha." Nadalje je priznao kako "dualizam koji postoji između Reicha i Pruske" mora doći svome kraju. U svom je pismu Hitlera čak usporedio s princom Ottom von Bismarckom.

Iako je von Papen bio izbačen, Hitler je umirio njegov povrijeđeni ponos javno izjavljujući kako nikada ne bi mogao sam provesti ponovno političko ujedinjenje Reicha; kako je veliki arhitekt tog postignuća bio von Papen.

Hitler je također napisao Feldmarschallu von Hindenburgu:

"Preuzimanjem dužnosti povjerenika Reicha u Pruskoj, tijekom teškog razdoblja nakon 30. siječnja, Herr von Papen je zaslužio veliku zaslugu za tako snažan doprinos stvaranju stroge koordinacije između politika Reicha i regionalnih politika. Njegova suradnja s kabinetom Reicha, kojoj će se od sada moći potpuno posvetiti, biti će mi od neprocjenjive pomoći. Osjećaji koje gajim prema njemu su takvi da se radujem što ću imati koristi od njegove suradnje, koja će za mene biti od neprocjenjive vrijednosti."

Sa svoje strane, ostarjeli feldmaršal odgovorio je na ovo malo remek-djelo licemjerja jednim od svojih pisama, naslovljeno na von Papena:

"Poštovani Herr von Papen,
Upravo sam prihvatio vaš zahtjev da budete razriješeni dužnosti komesara Reicha u Pruskoj. Koristim ovu priliku da vam se, u ime Reicha, i u svoje osobno ime, zahvalim za eminentnu uslugu koju ste pružili naciji, eliminirajući dualizam koji postoji između Reicha i Pruske, kao i nametanjem ideje zajedničkog političkog smjera Reicha i regionalnih država. Sa zadovoljstvom sam saznao kako ćete od sada svu svoju energiju moći posvetiti vladi Reicha.

S osjećajima iskrenog drugarstva, ostajem vam odan
von Hindenburg, predsjednik Reicha"

Bivši kancelar von Papen tako je izgubio jedinu efektivnu moć koju je još imao. Iako je ostao član unutarnjeg kruga Hitlerove vlade (ali koliko dugo?), sada zapravo nije bio ništa više od svojevoljne marionete. Hitler se odmah imenovao Statthalterom (guvernerom) Pruske; Göringa ministrom predsjednikom - čime je najveća njemačka država stavljena pod čvrstu kontrolu.

Jedna za drugom, regionalne države su lišavane suvereniteta. Proces je izveden poput baleta.

Prvi čin: Regionalna parlamentarna moć glatko se prenosi na ljude koji su imali Hitlerovo povjerenje.

Drugi čin: Svaki čovjek objavljuje kako prihvaća “Zakona ujedinjenja”.

Treći čin: Svaki regionalni parlament proglašava kraj vlastite državne autonomije i suvereniteta.

Četvrti čin: Hitler u svakoj regiji imenuje komesara Reicha (ili Statthaltera), koji je zadužen za provođenje političkih direktiva kancelara.

U Velikim Vojvodstvima Badena i Saske je bilo nekoliko verbalnih sukoba, ali oni su brzo ugašeni. U Slobodnom gradu Hamburgu (milijun i pol stanovnika) su njegovi čelnici malo gunđali samo forme radi, ali je stvarno bilo potrebno samo nekoliko sati pregovora kako bi vidjeli svjetlo na kraju tunela. U samo nekoliko tjedana je cijeli ovaj proces bio završen.

Iskoristivši sveobuhvatne ovlasti, koje su mu dodijeljene velikom većinom glasova Reichstaga 23. ožujka 1933. godine, Hitler je u roku od nekoliko mjeseci uspio preobraziti posrnulu vladu Reicha u moćan instrument djelovanja. Zahvaljujući tom mandatu i nekoliko posebnih dekreta (koje je potpisao predsjednik), mogao je ustavno eliminirati suparničke ovlasti brojnih državnih vlada i parlamenata. "Sve je išlo mnogo brže nego što smo se usudili nadati", komentirao je Goebbels s oduševljenjem i dozom sarkazma.

Točno godinu dana nakon što je Hitler postao kancelar, “Zakon o obnovi Reicha” je objavio puni opseg promjena:

1. Ukida se predstavništvo regionalnih država.
2. (a) Suverena prava regionalnih država prenose se na vladu Reicha.
    (b) Vlade regionalnih država podređene su vladi Reicha.
3. Guverneri [Statthalter] su podređeni ministru unutarnjih poslova Reicha.
4. Vlada Reicha može modificirati ustavna prava regionalnih država.
5. Ministar unutarnjih poslova donijet će zakonske i upravne uredbe potrebne za provedbu ovoga zakona.
6. Ovaj zakon stupa na snagu danom službene objave.
                                                                                                     Berlin, 30. siječnja 1934. godine
                                                                                                      Von Hindenburg, Hitler, Frick

Bismarck, "željezni kancelar", nikada nije mogao niti sanjati o ponovnom političkom ujedinjenju, na ovoliko autoritarnoj i hijerarhijskoj osnovi. Ali, Hitler je pokušao i uspio. Njemačka je sada postigla razinu koncentrirane moći i autoriteta, koja je bila dublja od bilo koje u njenoj povijesti. I sve je to postignuto, čak štoviše, demokratskim sredstvima.

Nakon 1945. godine, objašnjenje koje se rutinski nudilo za sve ovo jest bilo kako su Nijemci izgubili glavu. Kako god bilo, povijesna je činjenica kako su odlučili svojom voljom. Daleko od toga da su bili rezignirani, oni su bili entuzijastični. “Prvi put od posljednjih dana monarhije”, priznao je povjesničar Joachim Fest, “većina Nijemaca sada je imala osjećaj da se može identificirati s državom.”

Ali, što je bilo s političkim strankama?

Iako je Hitler uspio pretvoriti desetke milijuna Bavaraca, Sasa, Prusa, stanovnika Hamburga u građane jednog te istog Reicha, pod jedinstvenom nacionalnom upravom; iako je mravinjak sitnih i više-manje separatističkih država bio izjednačen; u Njemačkoj su i dalje ostale političke stranke koje su izazivale svađe i podjele. Dakako, bile su diskreditirane, ali ambicije nepokajnih političara mogle bi se ponovno probuditi i uništiti temelje nove države.

Stranački čelnici jedva da su i bili u poziciji prosvjedovati. Prethodnog 23. ožujka su oni velikom većinom odobrili kobni “Akt o omogućavanju”. Sada, s podrezanim krilima i oduzetim prerogativima, više nisu služili nikakvoj korisnoj svrsi. Nisu bili samo suvišni, postali su teret.

Kako bi ih se Hitler riješio?

3. Likvidacija stranaka

Na dan kada su zastupnici Reichstaga Weimarske republike izglasali da se odriču svojih ovlasti, Hitler ih nije poštedio: “Sada je na vama, gospodo,” izjavio je, “da odlučite između mira i rata.”

Ali, kako bi se mogli sada odlučiti kada su zapravo odustali od borbe godinama ranije?

U ovoj točki, Hitler više nije bio voljan dopustiti posljednjim neposlušnim zastupnicima Reichstaga, socijaldemokratima – koji su sada smanjeni na samo 17,55% glasača u naciji – kako bi zauzeli mučenički položaj progonjene rubne skupine.

"Govorite o progonu!" zagrmio je Hitler, u improviziranom odgovoru, na obraćanje socijaldemokratskog govornika. “Mislim da nas [u našoj stranci] ovdje ima samo nekoliko koji nismo morali trpjeti progone u zatvore s vaše strane... Čini se da ste potpuno zaboravili kako su nam godinama trgane košulje s leđa, jer nisu vaše boje... Od vaših smo progona ojačali!”

“Tih dana”, oštro je nastavio, “naše su novine bile zabranjene, zabranjene i opet zabranjene, naši sastanci su bili zabranjeni, a nama je bilo zabranjeno govoriti, meni je bilo zabranjeno govoriti, još i godinama kasnije. I sada kažete da je u kritici spas!”

Cipela je sada bila na drugoj nozi.

“Od sada ćemo mi, nacionalsocijalisti, omogućiti njemačkom radniku da postigne ono što je u stanju tražiti i zahtijevati. Mi, nacionalsocijalisti, biti ćemo njegovi zagovornici. Vi, gospodo [socijaldemokrati], više niste potrebni... I nemojte nas brkati s buržoaskim svijetom. Mislite kako bi se vaša zvijezda mogla ponovno uzdignuti. Gospodo, njemačka će zvijezda izaći, a vaša će potonuti... U životu naroda ono što je trulo, staro i nejako - prolazi i ne vraća se.”

Na kraju je Hitler ove bankrotirane socijaliste otpustio riječima: “Mogu vam samo reći: ne želim vaše glasove! Njemačka će biti slobodna, ali ne preko vas!"

U roku od samo pola godine, Hitler će uspjeti likvidirati sve,  sada već prošle i suštinski nebitne političke stranke. Ne samo Socijalističku partiju koja je već odbačena od samih ljudi, nego i sve druge stranačke političare: konzervativce (stoljeće iza vremena), kratkovidne nacionaliste i katoličke centriste — sve agente i suradnike njemačkog puta u propast između 1919. i 1933.

Sve su te stranke očito izgubile utjecaj. To što su ih neki birači još uvijek podržavali, početkom 1933. godine, čak i nakon što je Hitler postao kancelarom - uglavnom je bilo iz navike. Njihov je uticaj nestao. Stranke weimarskog sustava sve su pokvarile, i odvele su  naciju u propast. Kolaps Njemačke, njezinih šest milijuna nezaposlenih, raširena glad, demoralizacija čitavog naroda: sve je to njihovo djelo. Sada kada je snažni vođa sa širokom nacionalnom podrškom zauzeo njihovo mjesto, što su mogli učiniti? Kako će Joachim Fest kasnije napisati, bilo je to "kao paukova mreža kojom se nadaju uhvatiti orlove".

Milijuni Hitlerovih sljedbenika ponovno su otkrili iskonsku snagu grubog, necitificiranog čovjeka, iz vremena kada su ljudi još imali kičmu. Njihova moć je bila dionizijska, moć koju će sačuvati za velike izazove koji dolaze: neće biti potrebna protiv političkih stranaka. Samo sleganje ramenima i one bi se raspale.

Bilo je prikladno da se prva raspala Socijaldemokratska partija (SPD). Ugasila se uz cviljenje.

Još je pokazala hrabrost 23. ožujka, kada su njihovi zastupnici u Reichstagu odbili izglasati Hitlerove plenarne ovlasti. Nakon 1945. godine će se socijalistička partija hvaliti tim djelom, ali će istovremeno paziti da ne dodaju kako su za manje od dva mjeseca kasnije, 17. svibnja, socijaldemokratski zastupnici odlučili odobriti Hitlerovo glavno obraćanje Reichstagu o vanjskoj politici. Kao da su se osjećali poneseni valom narodne potpore Hitleru, čak i unutar redova njihove vlastite stranke. Uz nacionalsocijalističke zastupnicike su odali svoje odobravanje Hitlerovoj politici. Sa svog mjesta predsjednika Reichstaga, Göring se okrenuo i pogledao  prevrtljivce, uz komentar: "Svijet je vidio kako je njemački narod ujedinjen ondaje gdje je njihova sudbina u pitanju."

Sada kada je socijaldemokratsko vodstvo, koje se tako dugo bunilo protiv Hitlera, odlučilo podržati ga u Reichstagu, teško se moglo očekivati kako će mu se ostali članovi stranke suprotstaviti. Taj dan označio je kraj kredibiliteta Socijaldemokratske stranke. Po uzoru na vlastito stranačko vodstvo, brojno je biračko tijelo SPD-a sada, razumljivo, također glasovalo za Hitlera.

Nakon ovog čina kapitulacije, za Hitlera je sada bila dječja igra likvidirati socijaldemokratsku stranku. Četiri tjedna kasnije, 22. lipnja, službeno je raspuštena. "Nitko", primijetio je Fest, "nije očekivao bilo kakav otpor od strane SPD-a." Njihovi su inicijali tada mogli su biti prikladniji, kao RIP: resquiescat in pace.

Mir je bio potpun. Osim nekolicine ljevičarskih članova Reichstaga, koji su otišli u egzil, gdje su vodili izolirane i neproduktivne živote po inozemstvu, sada već bivši socijalistički zastupnici su nastavili svakog mjeseca stavljati u džep mirovine koje im je Hitler dostavio. Šetali su nesmetano ulicama Berlina. Neki od njih, čak s velikim uspjehom, su se pridružili nacionalsocijalistima.

Gustav Noske, drvosječa koji je postao ministrom obrane – i najhrabriji branitelj ugrožene republike, u burnim mjesecima neposredno nakon sloma 1918. godine – iskreno je priznao 1944. godine (kada se Treći Reich već ubrzano raspadao) kako je velika većina njemačkog naroda i dalje ostala vjernan Hitleru zbog društvene obnove koju je donio radničkoj klasi.

Nakon "Crvenih", na red su došli i "Bijeli". Od 20-tak političkih stranaka, koje su postojale u Njemačkoj 1932.-1933., nekoliko manjih se tiho raspustilo i nitko nije ni primijetio njihov nestanak. Stvoreni su samo zato da pomognu političkim ambicijama svojih osnivača. Ali sada, kada više nema mjesta za njih u Reichstagu, više nije imalo smisla pokušavati regrutirati glasače.

Stranke desnice, nekada važne, sada napuštene od svojih glasača, bile su svjesne uzaludnosti trošenja bilo kakvog daljnjeg napora ili novca, za umjetno preživljavanje. Bez ikakve narodne potpore, jedna za drugom su se također dobrovoljno raspustile. “Njemačka nacionalna narodna stranka”, napuštena od svojih buržoaskih pristaša, prva je izdahnula. Nekoliko dana kasnije, 28. lipnja, “Državna stranka” je učinila isto. “Bavarska narodna stranka” i “Njemačka narodna stranka” poduzele su isti korak 4. srpnja.

Od svih konzervativnih mossbackova, najteže se bilo riješiti Alfreda Hugenberga, medijskog titana koji je još uvijek bio ministrom u Hitlerovom kabinetu. Nacisti su ga, bez poštovanja nazivali "starom svinjom u repnici". Hugenberg je naposljetku izgubio mjesto u kabinetu, jer je preigrao ulogu gorljivog nacionalista na konferenciji u Londonu, u lipnju 1933. godine - tražeći, u najmanju ruku preuranjeno: povratak kolonija Njemačkoj i pozivajući na njemačku gospodarsku ekspanziju u Ukrajini! Hitler je to smatrao potpuno neumjesnim, osobito u vrijeme kada je činio sve kako bi umirio svoje skeptike i kritičare u inozemstvu. Nakon ove diplomatske greške, Hugenberg nije imao drugog izbora nego dati ostavku. Tako je otišao nekoć moćni kapitalist, koji je 30. siječnja obećao kako će politički zagušiti novoimenovanog kancelara. 

Njegova smjena bila je dvostruki uspjeh za Hitlera: odrekao se međunarodnog izazivača problema i umirio je one izvan Njemačke koji su bili uznemireni Hugenbergovim loše odabranim izjavama; također se oslobodio političke odgovornosti, čiji ga je diplomatski gaf stajao, bez obzira na ugled koji je uživao kod von Hindenburga. 

Posljednji politički faktor koji je otišao bila je kleriko-buržoaska stranka “Centra”. Nakon glasovanja 23. ožujka, kojim su Hitleru dane plenarne ovlasti, Centar je izgubio sav kredibilitet kao oporbena stranka. Njihovi su se sljedbenici ravnodušno razišli. Uostalom, ako je vođa Centra monsinjor Kaas odlučio stati na stranu Führera u Reichstagu, zašto to ne bi učinili i članovi stranke?

U međuvremenu, diplomatski pregovori s Vatikanom o konkordatu za reguliranje odnosa između njemačke države i Katoličke crkve, bili blizu povoljnog završetka. U tom nastojanju, možda više nego u bilo kojem drugom, Hitler je pokazao strpljenje, takt i  lukavstvo. Bio mu je potreban politički mir s Crkvom, barem dok uz pomoć hijerarhije ne bude mogao u potpunosti računati na potporu brojnih njemačkih katolika.

Glasajući za Hitlera u Reichstagu, vođa centra Kaas i njegovi pobožni klerici su i ne sluteći upali u zamku. Dana 05. srpnja 1933. godine, proglasili su se politički neutralnima i raspustili se kao stranka.

Kao što je suvremeni promatrač primijetio: “Sve što je ukinuto više se nije previše ticalo ljudi.” S obzirom na brzu propast političkih stranaka i drugih političkih snaga i desnice i ljevice, Joachim Fest je prikladno komentirao: “Ako je išta moglo pokazati iscrpljenu vitalnost Weimarske Republike, bila je to lakoća s kojom su institucije su ga održale, dale se preplaviti.” (J. Fest, Hitler, New York: 1974., str. 415.)

Za ukidanje političkih stranaka i gutanje njihovih nekoć golemih mreža glasača bilo je potrebno tek neznatnih pola godine, i to s malo štete po život ili tijelo. Hitler je uspio pridobiti, ili barem neutralizirati, one koji su ga do nedavno grdili i ismijavali. Nitko nije bio više zapanjen brzinom kojom su političke stranke poklekle od samog Hitlera. “Čovjek nikada ne bi pomislio da je moguć tako jadan kolaps”, primijetio je u srpnju 1933. godine, nakon što je bacio posljednju lopatu zemlje na grobove nekoć moćnih stranaka Weimarske Republike. (J. Fest, Hitler, str. 415.)

4. Ujedinjenje radničkih sindikata

Ostao je još samo jedan značajan politički čimbenik: marksistički sindikati. Dugi niz godina su predstavljali jednu od najmoćnijih sila u zemlji. Iako su nominalno bili samo ekonomski čimbenik, bili su i veliki politički čimbenik, opskrbljujući komuniste svojim militantima, a socijaldemokrate većinom glasača.

Petnaest godina bili su stalna i fanatična grupa pritiska, raspirujući nemir po ulicama i zahtjevajući sve više i više. Sindikati su dugo vremena davali ljevici velike količine novca, putem fondova koji su se neprestano popunjavali prilozima milijuna članova sindikata.

Ovdje je također, mnogo prije kolapsa Weimarske Republike, razočaranje sindikatima postalo široko rasprostranjeno među radničkim masama. Umirali su od gladi. Stotine socijalističkih i komunističkih zastupnika bili su besposleni, nemoćni pružiti bilo kakvu smislenu pomoć očajnom proletarijatu.

Njihovi vođe nisu imali nikakvih prijedloga kako bi popravili; čak niti djelomično, veliku nevolju naroda; nisu imali planova za velike javne radove, niti industrijsko restrukturiranje, bez potrage za inozemnim tržištima.

Štoviše, nisu pružili nikakav energičan otpor otimanju posljednjih financijskih izvora Reicha, od strane stranih zemalja: to je bila  posljedica Versailleskog ugovora za kojeg su njemački socijalisti glasali i ratificirali ga u lipnju 1919. godine. Od tada nikada nisu imali hrabrosti učinkovito se suprotstaviti potpisanom.

Nekoliko modifikacija koje su izvojevane (otete) uz velike poteškoće od pohlepnih saveznika je postigao Gustav Stresemann, konzervativni ministar vanjskih poslova. Iako je uživao malu ili nikakvu potporu, čak i od strane drugih političara, Stresemann se tvrdoglavo borio, unatoč narušenom zdravlju, za oslobođenje Reicha. Podnoseći napadaje nesvjestica (uz gušavost, koja mu je sve više rasla), Stresemann je, čak i dok je umirao, bio jedini vođa Weimara koji je ozbiljno pokušao izvaditi strane kandže zabijene u  meso njemačkog naroda.

Tijekom 1930., 1931. i 1932. godine su njemački radnici gledali kako katastrofa raste: broj nezaposlenih porastao je s dva, pa na tri, na četiri, na pet, zatim na šest milijuna. Istodobno su naknade za nezaposlene bile sve niže, kako bi na kraju potpuno nestale. Posvuda se moglo vidjeti utučenost i oskudicu: mršave majke, djeca koja su klonula po jadnim stanovima, tisuće prosjaka u dugim tužnim redovima.

Neuspjeh, ili nesposobnost, ljevičarskih vođa da djeluju, da ne spominjemo njihovu neosjetljivost, zapanjili su radničku klasu. Od kakve su im koristi bili takvi lideri s praznim glavama i praznim srcem – i često punih džepova?

Znatno prije 30. siječnja su se tisuće radnika već pridružile Hitlerovim dinamičnim formacijama, koje su uvijek bile tamo gdje su bile najpotrebnije. Mnogi su se pridružili nacionalsocijalistima tijekom štrajkova. Hitler, i sam bivši radnik i običan čovjek poput njih, bio je odlučan eliminirati nezaposlenost, od korijena sve do zadnje grane. Nije želio samo braniti radnikovo pravo na rad, već i učiniti njegov poziv časnim, osigurati mu poštovanje i potpuno ga integrirati u životnu zajednicu svih Nijemaca, koji su bili podijeljeni u klase.

U siječnju 1933. godine su Hitlerove pobjedničke trupe bile uglavnom proleterske po karakteru, uključujući brojne tvrdoglave ulične svađalice, mnoge nezaposlene na koje nitko više nije računao, niti ekonomski, niti društveno.

U međuvremenu, članstvo u marksističkim radničkim sindikatima je enormno opadalo: među trinaest milijuna socijalističkih i komunističkih glasača 1932. godine, ne više od pet milijuna su bili članovi sindikata. Ravnodušnost i obeshrabrenost dosegli su toliku razinu da mnogi članovi više nisu plaćali sindikalnu članarinu. Mnogi, sve malodušniji marksistički vođe, počeli su se pitati jesu li možda milijuni dezertera ti koji su jasnije od njih vidjeli stvari. Uskoro se više neće ništa pitati.

Čak i prije nego što je Hitler dobio potporu Reichstaga za svoj “Zakon o omogućavanju”, ogromna njemačka sindikalna federacija, ADGB, počela se okupljati za nacionalsocijalističku stvar. Kao što je povjesničar Joachim Fest priznao: “Izvršni odbor Radničke federacije je 20. ožujka dao neku vrstu izjave o lojalnosti Hitleru.” (J. Fest, Hitler, str. 413.)

Hitler je tada poduzeo hrabar i pametan korak. Sindikati su oduvijek tražili da se Prvi maj prizna kao praznik radnika i Weimarska Republika nikada nije udovoljila njihovom zahtjevu. Hitler je, ne propuštajući priliku, uhvatio ovu ideju s obje ruke. Učinio je i više od ispunjenja ovog razumnog zahtjeva: proglasio je Prvi svibnja državnim praznikom.

Kao što je Socijalistička stranka prešla put od glasovanja u Reichstagu protiv Hitlera (23. ožujka 1933.) do glasovanja o podršci (17. svibnja 1933.), tako su i sindikalni čelnici napravili zaokret od 180 stupnjeva u nekoliko tjedana. Hitler je jednim potezom dao uniji ono što su uzalud tražili od svih prethodnih vlada: praznik koji slavi cijeli narod. Najavio je da će u čast laburista organizirati najveći skup u povijesti Njemačke - prvog svibnja na aerodromu Tempelhof u Berlinu. Uhvaćeni nespremni, ali u cjelini vrlo zadovoljni što mogu iskoristiti situaciju tako što će se pridružiti nacionalsocijalizmu i, štoviše, sudjelovati u masovnim demonstracijama kakve su čak i marksistički radnici jedva mogli zamisliti, sindikalno vodstvo je pozvalo svoje ljevičarske članove neka se pridruže, s transparentima koji su vijorili, masovnim skupovima koji su tog Prvog svibnja održani diljem Njemačke, i neka kliču Hitleru.

Osobno sam prisustvovao tom nezaboravnom sastanku na berlinskom polju Tempelhof 1933. godine. Do devet sati tog jutra, divovske kolone, neke radnika, druge grupa mladih su marširale u ritmu pločnicima velikih berlinskih avenija i kretale se prema aerodromu, gdje je Hitler okupio sve Nijemce. Cijela Njemačka je pratila taj skup, jer je radio prenosio cijeloj zemlji.

Do podneva se stotine tisuća radnika - hitlerovaca i nehitlerovaca - okupilo na ogromnom polju. Demonstranti su održavali besprijekoran red. Stotine stolova, koje je Partija brzo postavila, opskrbljivale su sve veće mnoštvo sendvičima, kobasicama i kriglama piva, kako bi se pridošlice osvježile nakon marša.

Svi su, naravno, stajali, i tako bi ostajali stajati, i po četrnaest sati.

Nevjerojatna govornička platforma se isticala naspram neba, visoka tri kata, okićena ogromnim zastavama, impresivna poput mornaričkog brodogradilišta. Kako su sati prolazili, tisuće istaknutih osoba zauzele su svoja mjesta, uključujući mnoge članove inozemnog diplomatskog zbora. Do kraja dana, milijun i pol gledatelja se protezalo do krajnjih rubova goleme ravnice. Izmiješali su se vojnici i civili. Fanfare su se opetovano čule. Ovo više nije bio politički skup, postao je festivalom, neka vrsta fantastičnog Bruegelovog kermisa, gdje su se građani srednje klase, generali i radnici - sastajali i družili kao Nijemci, kao jednaki.

Pala je noć i pojavio se Hitler. Govornica je doista izgledala poput pramca golemog broda. Stotine svjetionika, koji su osvjetljavali veliko more čovječanstva, sada su se ugasile. Iznenada, Hitler je izletio iz mraka, usamljena figura, visoko u zraku, osvijetljena blistavim bljeskom reflektora. U mraku, skupina odlučnih protivnika mogla je lako zafrkavati Hitlera, ili na drugi način sabotirati sastanak. Možda su trećina promatrača bili socijalisti ili komunisti, prije samo tri mjeseca. Ali, tijekom cijele ceremonije nije podignut niti jedan neprijateljski glas. Čulo se samo opće odobravanje.

Ceremonija je prava riječ za to. Bio je to gotovo magijski obred. Hitleru i Goebbelsu nije bilo ravnih u organiziranju ceremonija ove vrste. Najprije su svirane popularne pjesme, zatim sjajne wagnerijanske himne koje bi zaokupile publiku. Njemačka ima strast prema orkestralnoj glazbi, a Wagner dodiruje najdublju i najtajnovitiju žilu njemačke duše, njen romantizam, njen urođeni osjećaj za moćno i veliko. U međuvremenu su stotine zastava lebdjele iznad govornice, izbavljene iz tame strijelama svjetla.

Sada je Hitler koračao do govornice. Za one koji su stajali na udaljenom kraju igrališta, njegovo je lice moralo djelovati nestajajuće maleno, ali njegove su riječi trenutno preplavile hektare ljudi u publici. Latinoamerička publika bi više voljela glas koji je manje grub, delikatnije izražajan. Ali, nije bilo sumnje kako je Hitler pogodio psihu njemačkog naroda.

Nijemci su rijetko imali sreću iskusiti čari izgovorene riječi. U Njemačkoj su ton uvijek davali govornici, više naklonjeni slonovskoj pedantnosti, nego govorničkoj strasti. Hitler je, kao govornik, bio čudo od djeteta, najveći govornik svog stoljeća. Posjedovao je, iznad svega, ono što običnom govorniku nedostaje: tajanstvenu sposobnost projiciranja moći.

Pomalo poput medija ili čarobnjaka, bio je opčinjen, čak zapanjen, dok se obraćao gomili. Odgovaralo se na Hitlerovu projekciju moći, zračeći je unatrag; uspostavljajući, tijekom bezbrojnih razmjena, struju kojoj bi se govornik i publika jednako posvetili, i iz koje su je crpili. Trebalo je osobno doživjeti njegov govor kako bi se razumio ovaj fenomen.

Ovaj poseban dar jest osnova Hitlerove sposobnosti pridobivanja masa. Njegova visokonaponska projekcija nalik munji prenosila je i transformirala sve koji su joj prisustovali. Deseci milijuna bili bi prosvijetljeni, prikovani, raspaljeni vatrom njegovog bijesa, ironije i strasti.

Kada je klicanje zamrlo, te večeri prvog svibnja, stotine tisuća prethodno ravnodušnih, ili čak i neprijateljski raspoloženih radnika,  koji su došli u Tempelhof na nagovor vođa svojih radničkih federacija - sada su bili pridobijeni. Postali su sljedbenicima, poput SA jurišnih trupa, s kojima su se mnogi svađali posljednjih godina.

Veliko ljudsko more se vratilo od Tempelhofa do Berlina. Milijun i pol ljudi stiglo je u savršenom redu, njihov odlazak je bio jednako uredan. Nema uskih grla, koja bi zaustavljala automobile i autobuse. Za nas koji smo tome svjedočili, ova stroga, ali radosna disciplina zadovoljnog naroda, sama je po sebi bila je izvorom čuđenja. Sve oko prvomajskog masovnog okupljanja išlo je glatko,  kao podmazano.

Nikada me neće napustiti sjećanje na onu fantastičnu gomilu koja se vraćala u središte Berlina. Mnogi su bili pješice. Lica su im sada bila druga lica, kao da su bila prožeta nekim čudnim i potpuno novim duhom. Ne-Nijemci u gomili bili su isto tako  zaprepašteni i ništa manje impresionirani od Hitlerovih sunarodnjaka.

Francuski veleposlanik André François-Poncet istaknuo je:

"Stranci s govorničke platforme, kao počasni gosti, nisu bili jedini koji su odnijeli dojam doista lijepe i prekrasne javne svetkovine, dojam koji je stvorio režimski genij za organizaciju, uz noćno pokazivanje uniformi, igru ​​svjetla, ritam glazbe, uz zastave i šareni vatromet; i nisu bili jedini koji su mislili kako Trećim Reichom prolazi dašak pomirenja i jedinstva.

“Naša je želja”, uzviknuo je Hitler, kao da je uzeo nebo za svjedoka, “da se slažemo i da se borimo zajedno kao braća, kako bismo mu mogli reći, u času kada ćemo doći pred Boga: Vidi, Gospodine, promijenili smo se. Njemački narod više nije narod koji se stidi, narod zlih, kukavica i podijeljenih. Ne, Gospodine! Njemački narod je ponovno jak u svom duhu, u svojoj volji, u svojoj ustrajnosti, u svom prihvaćanju svake žrtve. Gospodine, ostajemo Ti vjerni! Blagoslovi našu borbu!” (A. François-Poncet, Souvenirs d’une ambassade à Berlin, str. 128.)

Tko bi drugi mogao uputiti takav inkantirajući apel, a da ne ispadne smiješan?

Nijedan političar nikada nije govorio o pravima radnika s takvom vjerom i takvom snagom, niti je tako jasnim izrazima iznio društveni plan, koji je obećao provesti u ime običnih ljudi.

List ljevičarske radničke federacije, ADGB, komentirao je masovni skup - na kojemu su najmanje dvije trećine okupljenih (milijun ljudi) – bili radnici. “Pobjeda nacionalsocijalizma”, rekao je Gewerkschafts-Zeitung čitateljima u svom posljednjem izdanju, “također je naša pobjeda”.

S tako pridobijenim radnicima, kakva je daljnja potreba postojala za tisućama lokalnih sindikalnih radnika, koji su toliko dugo trovali društveni život Reicha, i koji nikada nisu postigli ništa trajnije, pozitivne prirode?

U roku od nekoliko sati, nakon završetka tog "pobjedničkog" sastanka na polju Tempelhof, nacionalsocijalisti su mogli mirno preuzeti potpunu kontrolu nad cijelom njemačkom radničkom organizacijom, uključujući sve njene zgrade, poduzeća i banke. Era marksističke opstrukcije naglo je završila: od sada će jedna nacionalna organizacija utjeloviti kolektivnu volju i interese svih njemačkih radnika.

Iako je sada bio na dobrom putu stvoriti ono za što je obećao da će biti prava "vlada naroda", Hitler je također shvatio kako su mu  ostale velike prepreke. Kao prvo, komunistički vladari u Moskvi, nisu spustili svoj gard, niti svoje oružje iz ruku. Obnova nacije zahtijevala je više od riječi i obećanja, bila su potrebna solidna postignuća. Tek tada bi entuzijazam, koji je radnička klasa pokazala na masovnom skupu Prvog svibnja, bio izrazom trajne pobjede.

Kako je Hitler mogao riješiti veliki problem - koji je prkosio rješenju svih ostalih (i u Njemačkoj i izvan nje) problema: kako vratiti milijune nezaposlenih na posao?

Što bi Hitler mogao učiniti po pitanju plaća? Radnog vremena? Slobodnog vremena? Kućanstava? Kako bi uspio konačno zadobiti  poštivanje prava i dostojanstva radnika?

Kako bi se životi ljudi mogli poboljšati – materijalno, moralno i, moglo bi se čak reći, duhovno? Kako bi mogao nastaviti s izgradnjom novog društva prikladnog za ljudska bića, oslobođenog inercije, nepravde i predrasuda iz prošlosti?

“Nacionalsocijalizam,” Hitler je izjavio na početku, “ima svoju misiju i svoj čas; to nije samo prolazno kretanje, nego faza u povijesti.”

Instrumenti stvarne moći, koji su sada bili u njegovim rukama: autoritarna država, njene podređene pokrajine (ali kao organski dijelovi nacionalne cjeline) – Hitler je brzo djelovao kako bi se oslobodio posljednjih ograničenja nemoćnih sektaških političkih stranaka. Štoviše, sada je mogao upravljati kohezivnom radnom snagom koja više nije bila podijeljena u tisuće rječica, već je tekla kao jedinstvena, moćna struja. Hitler je bio samouvjeren, siguran u snagu vlastitog uvjerenja. Nije imao namjeru, niti potrebu, pribjeći uporabi fizičke sile. Umjesto toga, namjeravao je pridobiti, jednog po jednog - milijune Nijemaca, koji su mu još uvijek bili protivnici, pa čak i one koji su ga još uvijek mrzili.

Njegovo osvajanje Njemačke zahtijevalo je godine pažljivog planiranja i napornog rada. Slično će ostvariti svoje pomno razrađene planove preobrazbe države i društva. To nije značilo samo promjene u upravnim ili državnim strukturama, već i dalekosežne socijalne programe. Jednom je obećao: "Doći će čas kada će 15 milijuna ljudi koji nas sada mrze čvrsto stati iza nas i s nama, te će pozdraviti novo buđenje koje ćemo zajedno stvoriti." Naposljetku će uspjeti pridobiti čak i mnoge od svojih najtvrdokornijih skeptika i protivnika. Njegova vojska obraćenika već je formirala svoje redove. Odajući izuzetnu počast, povjesničar Joachim Fest osjećao se dužnim nedvosmisleno priznati:

"Hitler je brzo prešao iz statusa demagoga u status cijenjenog državnika. Žudnja za pridruživanjem redovima pobjednika širila se poput epidemije, a manjina onih koji su se opirali porivu vidljivo je gurana u izolaciju - Prošlost je bila mrtva. Budućnost je, činilo se, pripadala režimu koji je imao sve više sljedbenika, koji je posvuda hvaljen i koji je odjednom imao zdrave razloge na svojoj strani."

Čak je i istaknuti ljevičarski pisac, Kurt Tucholsky, osjetivši smjer neumoljive plime koja je zahvatila Njemačku, slikovito prokomentirao: “Ne ide se protiv oceana”. (J. Fest, Hitler, str. 415 f.)

“Naša moć”, Hitler je sada mogao izjaviti, “više ne pripada nijednom teritorijalnom djeliću Reicha, niti bilo kojoj pojedinačnoj klasi nacije, nego narodu u cijelosti.”

Međutim, ostalo je još mnogo toga za učiniti. Do sada je Hitler uspio raščistiti put od prepreka svom programu. Sada je došlo vrijeme za izgradnju. Mnogi drugi nisu uspjeli riješiti mnoge zastrašujuće probleme, koji su sada postali njegovom odgovornošću. Iznad i prije svega: narod je tražio rješenje velikog problema nezaposlenosti.

Da li je Hitler mogao uspjeti tamo gdje su drugi tako tužno podbacili?

5. Gdje pronaći milijarde?

Dok je te siječanjske večeri stajao, tih i zaokupljen, na prozoru svog ureda, uz klicanje gomile, Hitlera je uhvatila tjeskoba – i to nikako bez razloga.

U svojim memoarima, dr. Hjalmar Schacht se prisjetio: “Činilo mi se da sam prvi put imao priliku vidjeti dušu čovjeka; Imao sam dojam kako ga teret njegovih novih odgovornosti teško opterećuje... Vidio sam vanjski i vidljivi izraz unutarnje emocije, koja nije bila samo 'izvođenje glume' - to je bila prava stvar.” (H. Schacht, memoari, Confessions of ‘The Old Wizard,’ 1956, str. 275.)

Hitler je, međutim, bio čovjek sposoban prevladati ovakve tjeskobe. Iako se suočio s mučnom nacionalnom tragedijom – ogromnom nezaposlenošću, općom bijedom, gotovo potpunom industrijskom stagnacijom – koju nijedan drugi političar nije uspio godina čak niti ublažiti - ovaj će se mladi vođa suočiti s ovim izazovom, s izvanrednim osjećajem za svrhu, i voljom za uspjehom.

Tek što su Hitleru izglasane plenarne ovlasti, zasukao je rukave i počeo provoditi svoje dobro zacrtane planove.

Za razliku od ostalih odgovornih (ili neodgovornih) političara u Europi dvadesetog stoljeća, Hitler nije vjerovao kako borba za ekonomsko zdravlje zemlje znači ravnodušno prihvaćanje jednog nazadovanja za drugim, ležanja u krevetu dok industrije umiru,  promatranja milijuna nezaposlenih radnika koji bauljaju ulicama....

U to je vrijeme, jedino rješenje za ove probleme (koje su prihvaćali političari i ekonomisti u demokracijama) bilo drastično rezanje potrošnje, kako državne, tako i privatne. Stezanje remena bio je dogovoreni lijek.

Tako su njemački čelnici prije Hitlera srezali plaće za 25 posto, ograničili isplatu naknada za nezaposlene na šest mjeseci, smanjili ukupne privatne investicije za pet šestina. Životni standard zemlje srušio se poput ispuhanog balona. Nezaposleni na kraju šest mjeseci očito ne bi nalazili novi posao. Naprotiv, pridružili bi im se dugi redovi novih nezaposlenih. Lišeni svih sredstava za život, gravitirali su prema uredima socijalne skrbi.

Ljudi su trošili sve manje i manje, s neizbježnom posljedicom: industrije za proizvodnju robe široke potrošnje su zatvarale svoja vrata, jedna za drugom, zbog nedostatka narudžbi, opet šaljući tako nove tisuće nezaposlenih radnika na ulice. 1932. godine je njemačka industrija posustajala, proizvodnja se smanjila za polovicu.

Godišnje privatne investicije pale su s tri milijarde maraka na jedva 500 milijuna. U industrijski sustav nije ubrizgana nova krv, nisu modernizirana radna mjesta. Gospodarstvo je stagniralo.

Vlada ne samo da nije imala novih inicijativa, nego je gotovo bankrotirala. Fiskalni primici pali su na deset milijardi maraka, od čega su samo mizerne i kratkotrajne naknade za nezaposlene apsorbirale dvije trećine tih primitaka.

Njemačka nije mogla dočekati poslovni uzlet, kako bi se gospodarstvo ponovno pokrenulo. Kao što je Hitler odavno shvatio, vlada je morala donijeti gospodarsku obnovu - hrabrim djelovanjem i maštovitim poduzetništvom. Nezaposlenost se može suzbiti i eliminirati samo ako se industriji daju financijska sredstva za novi početak, za modernizaciju, čime se stvaraju milijuni novih radnih mjesta. Normalna stopa potrošnje ne bi se mogla ponovo uspostaviti, kamoli povećati, osim ako se prvo ne povećaju naknade na nezaposlene, zbog kojih je kupnja bilo koje vrste bila gotovo nemoguća. Naprotiv, proizvodnja i prodaja bi se morale obnoviti, prije nego šest milijuna nezaposlenih ponovno postane kupcima.

Velika ekonomska depresija mogla se prevladati samo ponovnim poticanjem industrije, dovođenjem industrije u korak s vremenom i promicanjem razvoja novih proizvoda.

Budući kako Njemačka, npr. nije imala nafte - treba što više poticati proizvodnju sintetičkog benzina (iz ugljena). Tehnika je već bila poznata, ali ju je trebalo opet primijeniti. Slično tome, Njemačka je uspjela proizvesti umjetnu zamjenu za gumu: "Buna". Ali,  planovi za razvoj i proizvodnju su i dalje bili pohranjeni po raznim ormarima s dokumentima. Samo mali postotak praktičnih izuma je ikada i otišao dalje od arhiva.

Veliki projekti javnih radova bili su još jedan način za otvaranje novih radnih mjesta, poticanje industrijske aktivnosti i oživljavanje gospodarstva. Kao prvo, osrednje njemačke ceste je trebalo znatno poboljšati. Štoviše, zahtjevna vremena su tražila izgradnju nacionalne mreže modernih autocesta. Zračeći tisućama kilometara, ove velike betonske linije života, potaknule bi povećanu trgovinu i komunikaciju među mnogim regijama Reicha.

Nove autoceste bi također i potaknule povećanu proizvodnju automobila. Obzirom na potencijal, Njemačka je tada još uvijek bila prilično zaostala u proizvodnji automobila. Proizvela je samo jednu petinu automobila koje proizvodi Francuska.

Gotovo deset godina ranije, dok je bio u svojoj zatvorskoj ćeliji, Hitler je već zamislio zastrašujući sustav nacionalnih autocesta. Također je zamislio mali, lagani automobil (kasnije poznat kao "Volkswagen"), čak je predložio njegov nacrt. Trebao bi imati oblik bubamare, predložio je. Sama priroda je sugerirala aerodinamičku liniju automobila.

Do dolaska Hitlera na vlast, automobil je bio privilegija bogatih. Financijski nije bilo nadohvat ruke srednjoj klasi, a kamoli radnicima. "Volkswagen", koji je koštao jednu desetinu više od standardnog automobila ranijih godina s vremenom će postati popularno radno vozilo i izvor užitka nakon posla: način da se opustite i udahnete malo svježeg zraka; te otkrijete, zahvaljujući novoj mreži autocesta - veličanstvenu zemlju koja je tada, u svojoj ukupnosti, bila gotovo nepoznata njemačkom radniku.

Hitler je od početka želio da se ovaj ekonomični novi automobil napravi za milijune. Proizvodni bi pogoni također postali jedni od najvažnijih njemačkih industrijskih središta, ali i poslodavaca.

Tijekom svog zatočeništva, Hitler je izradio planove za izgradnju popularnih stambenih naselja i veličanstvenih javnih zgrada. Neke od Hitlerovih grubih skica su preživjele i uključuju stambena naselja grupirana od pojedinačnih radničkih kuća s vlastitim vrtovima (kojih je trebalo izgraditi u stotinama tisuća), plan za natkriveni stadion i ogromnu kongresnu dvoranu u Berlinu (koja je trebala biti drukčija od bilo koje druge na svijetu i koja bi simbolizirala veličanstvenost nacionalsocijalističke revolucije).

“Zgrada s monumentalnom kupolom,” objasnio je povjesničar Werner Maser, “nacrt koji je nacrtao dok je pisao Mein Kampf, imala bi raspon od 46 metara, visinu od 220 metara, promjer od 250 metara, a kapaciteta od 150 do 190 tisuća stajaćih mjesta. Unutrašnjost zgrade bila bi 17 puta veća od katedrale Svetog Petra u Rimu.” (W. Maser, Hitler: Legenda, mit i stvarnost)

"Ta dvorana", istaknuo je arhitekt Albert Speer, "nije bila samo pusti san koji se ne može ostvariti."

Stoga je Hitlerova mašta bila prepuna niza ambicioznih projekata, od kojih će mnogi na kraju biti realizirani.

Srećom, potrebni poduzetnici, menadžeri i tehničari bili su mu pri ruci. Hitler ne bi morao improvizirati.

Povjesničar Werner Maser, iako prilično anti-Hitler – kao i gotovo svi njegovi kolege (kako bi inače pronašli izdavače?) – priznao je: “Od početka svoje političke karijere on [Hitler] se sustavno trudio organizirati što god mu treba da provede svoje planove.”

“Hitlera je odlikovala”, također je primijetio Maser, “iznimna inteligencija u tehničkim pitanjima.” Hitler je svoje znanje stekao posvećujući tisuće sati tehničkim studijama od svoje mladosti.

“Stekao je ogromnu količinu znanja o knjigama i pokazao ta postignuća poput virtuoza u svim raspravama i govorima. U nekim pogledima nedvojbeno je bio genij. Pale bi mu na pamet ideje koje nikad nikome drugome nisu pale na pamet, one vrste ideja koje su ponekad sračunate da prevladaju velike prepreke, bilo svojom zapanjujućom jednostavnošću ili često svojom zapanjujućom brutalnošću." (H. Schacht, memoari, Confessions of ‘The Old Wizard,’ 1956, str. 415-416.)

Mnogo milijardi maraka bilo bi potrebno za početak velike socioekonomske revolucije, koja je bila predodređena (kao što je Hitler uvijek namjeravao), da Njemačku ponovno učini europskim liderom u industriji i trgovini i, najhitnije, kako bi brzo iskorijenila nezaposlenost u Njemačkoj. Gdje bi se novac našao? I, nakon što bi se novac dobio, kako bi se ta sredstva rasporedila da se osigura maksimalna učinkovitost ulaganja?

Hitler nipošto nije bio diktator u pitanjima gospodarstva. On je, prije svega, bio stimulator. Njegova bi se vlada obvezala učiniti samo ono što privatna inicijativa nije mogla. Hitler je vjerovao u važnost individualne kreativne mašte i dinamike, u potrebu da svaka osoba superiornih sposobnosti i vještina preuzme odgovornost.

Također je prepoznao važnost motiva zarade. Lišena izgleda kako će njegov trud biti nagrađen, sposobna osoba često se suzdržava od riskiranja. Ekonomski neuspjeh komunizma je to pokazao. U nedostatku osobnih poticaja i mogućnosti za stvarnu individualnu inicijativu, sovjetska "komandna ekonomija" je zaostajala u svim područjima (osim u nekoliko) i njena je industrija godinama zaostajala za konkurentima.

Državni monopol ubija svaku inicijativu, a time i svaki napredak. Za sve ljude bi nesebično udruživanje bogatstva moglo biti sjajno, ali je također i protivno ljudskoj prirodi. Gotovo svaki čovjek želi da njegov rad poboljša njegovo vlastito stanje i stanje njegove obitelji, kao i što smatra kako njegov mozak, kreativna mašta i upornost zaslužuju svoju nagradu.

Budući da je zanemarivao ove osnovne psihološke istine, sovjetski je komunizam, do samoga kraja, ogrezao u ekonomskoj prosječnosti....usprkos svom golemom rezervoaru radne snage, tehničkoj stručnosti i bogatim prirodnim resursima - što ga je trebalo učiniti industrijskim i tehnološkim gigantom.

Hitler se uvijek protivio ideji državnog upravljanja ekonomijom. Vjerovao je u elite. “Jedna jedina ideja genija”, govorio je, “ima veću vrijednost od cijelog života savjesnog rada u uredu.”

Kao što postoje političke ili intelektualne elite, tako postoji i industrijska elita. Proizvođač velikih sposobnosti ne bi trebao biti sputan, proganjan od strane internih poreznih službi poput kriminalca, ne bi trebao biti necijenjen od strane javnosti. Naprotiv, važno je za gospodarski razvitak da se industrijalac što više moralno i materijalno potiče.

Najplodonosnije inicijative koje je Hitler poduzeo od 1933. godine su bile u ime privatnog poduzetništva. Pazio bi, doduše, na kvalitetu njihovih direktora, klonio bi se nesposobnjakovića (iako ih je katkad bilo poprilično); podržavao je one najbolje, one s najbistrijim umovima, najmaštovitije i najhrabrije, čak i ako se njihova politička mišljenja nisu uvijek slagala s njegovima.

“Nema govora”, vrlo je odlučno izjavio, “otpuštanje vlasnika tvornice ili direktora pod izlikom da nije nacionalsocijalist.” Hitler bi pokazao istu umjerenost i isti pragmatizam u administrativnoj, kao i u industrijskoj sferi. Ono što je prije svega zahtijevao od svojih suradnika je bila stručnost i učinkovitost. Velika većina dužnosnika Trećeg Reicha – oko 80% – nikada nije bila učlanjena u Nacionalsocijalističku stranku. Nekoliko Hitlerovih ministara, poput Konstantina von Neuratha i Schwerina von Krosigka, te veleposlanika na ključnim položajima poput Praga, Beča i Ankare, nisu bili članovi stranke. Ali, bili su sposobni.

Dok je Hitler pomno pazio na oportuniste (kao što je Franz von Papen, koji je bio inteligentan i pametan), istovremeno je znao  kako najbolje iskoristiti takve ljude, odati im počast i priznati njihova postignuća.

Slično tome, nije oklijevao zadržati kompetentne birokrate, koje su izabrali njegovi prethodnici. Dobar primjer bio je dr. Otto Meissner, koji je vodio predsjedničku kancelariju pod socijalistom Ebertom i konzervativcem von Hindenburgom; koji je činio sve što je bilo u njegovoj moći, do posljednjeg trenutka, kako bi spriječio Hitlerov dolazak na vlast. Ali, Meissner je znao svoj posao i Hitler ga je mudro zadržao na poslu. Hitler se prema njemu odnosio s poštovanjem i povjerenjem, a Meissner je služio Führeru vjerno i učinkovito dvanaest godina.

Možda je najznačajniji takav slučaj bio onaj dr. Hjalmara Schachta, najpronicljivijeg i najkompetentnijeg njemačkog financijera,  1933. godine. Hitlerov pristaša? Nipošto! Schacht nikada nije bio, niti će biti nečiji navijač, osim samog sebe. Ali, bio je najbolji u poslu: nije mu bilo ravnog u ponovnom pokretanju gospodarstva Reicha.

Deset godina ranije, 1923. godine, Schacht je financijski spasio Weimarsku Republiku - tako što je pomogao da se izmisli "Rentenmark". Bio je pronicljiv i maštovit, stoga i sposoban razumjeti i provesti najsmjelije Hitlerove planove. Schachtova osobna ambicija bila je ogromna, ali to je bio još jedan razlog više da mu Hitler pruži svaku mogućnost da se uzdigne što više može. Nekoliko tjedana nakon preuzimanja vlasti, Hitler ga je imenovao predsjednikom Reichsbanke; potom, godinu dana kasnije, i ministrom gospodarstva. Schacht nije mogao biti sretniji.

Opasno? Naravno! Dvostruko, budući da je Schacht bio kapitalist do srži, s bliskim vezama s glavnim stranim bankarskim interesima, koji uključuju židovske financijere u Londonu i New Yorku. Štoviše, Schacht nije mario za Hitlerov revolucionarni program - gdje je rad smatrao pravim izvorom nacionalnog bogatstva.

Hitler je pozvao briljantnog dr. Schachta neka osmisli nove načine pribavljanja sredstava, potrebnih za ono što je namjeravao postići. To je bila velika stvar, ali bilo je sve što je trebalo. Suradnja nije išla dalje: Schachtu nikada nije bilo dopušteno da intervenira u politička pitanja. Kada bi Schachtove financijske formule poslužile svrsi, suradnja bi završila. Sve dok nije smijenjen s mjesta predsjednika Reichsbanke, 1939. godine, Hitler je dobro iskoristio svoje izvanredne talente. Ali, Schacht mu nikada nije oprostio otpuštanje i gajio je prema njemu kipuću ogorčenost.

Odlučan u namjeri da prikupi milijarde maraka što je prije moguće, i svim dostupnim sredstvima - početkom veljače 1933. godine je Hitler u svoj ured pozvao Schachtova prethodnika na mjestu predsjednika Reichsbanke, dr. Hansa Luthera. Luther, kojeg je prethodna administracija imenovala na to mjesto 1930. godine, imao je staromodna stajališta, bio je krajnje razborit u upravljanju državnim sredstvima. Budući da je državna blagajna bila gotovo prazna, bio je još razboritiji. Njegov odvojivi ovratnik, krut poput posjetnice, obznanjivao je krutost njegovih načela. Pripadao je staroj školi računovođa - koji troše dolar,  samo onda kada imaju dolar.

Hitler je bio itekako svjestan da ovaj sposoban čovjek nije sretan što predsjeda središnjom bankom kojoj nedostaju sredstva. Međutim, Hitler ga nije pozvao zato da Luther isprazni državnu riznicu, već da od njega zatraži neka osmisli nove načine financiranja oporavka Njemačke. Bilo je to pitanje mašte, ali Lutherov mozak nije bio vulkan novih ideja; bio je to kalkulator. "Koliko novca", pitao ga je Hitler, "mi možete staviti na raspolaganje za otvaranje radnih mjesta?" Luther je oklijevao odmah odgovoriti; njegov mentalni kalkulator je počeo funkcionirati. Nakon što je u mislima izračunao, odgovorio je, kao da razgovara s direktorom velike financijske tvrtke: "Sto pedeset milijuna."

Elokventan odgovor, koji je pokazao koliko je Hitlerovim prethodnicima i njihovim kolegama nedostajalo razumijevanje opsega resursa koji bi bili potrebni da se spasi Reich. Stotinu pedeset milijuna, u vrijeme kada je njemačka vlada svaka tri mjeseca ulijevala milijardu maraka samo u naknade za nezaposlene! S proračunom od 150 milijuna maraka, njemačka državna blagajna teško bi mogla izdvojiti tri ili četiri marke dnevno za pet, šest ili sedam milijuna nezaposlenih, tijekom jednog kratkog tjedna.

Jasno je kako ovo pitanje nikada nije bilo postavljeno dr. Lutheru, niti jedan vođa Reicha prije Hitlera nikada se nije potrudio naučiti kako prikupiti sredstva, koja bi bila neophodna za provođenje ozbiljnog programa da se Njemačka vrati na posao.

Očito, dakle, dr. Luther nije bio osoba koja bi Hitlerov program provela u djelo. Novi se kancelar tada sjetio Schachta, lukavog starog lisca. Uvijek je bio dobar za trikove, a sada je Hitleru trebalo malo njegove magije. “Herr Schacht,” rekao je, “svakako se slažemo u jednom: nijedan drugi zadatak s kojim se vlada trenutno suočava ne može biti toliko hitan kao rješavanje nezaposlenosti. Za to će biti potrebno mnogo novca. Vidite li ikakvu mogućnost da ga pronađete osim Reichsbanke?" Nakon trenutka, dodao je: “Koliko bi trebalo? Imaš li kakvu ideju?"

Želeći pridobiti Schachta, pozivajući se na njegovu ambiciju, Hitler se nasmiješio i potom upitao: "Biste li bili spremni ponovno preuzeti zapovjedništvo nad Reichsbankom?" Schacht je rekao kako je sentimentalno zabrinut za dr. Luthera, te da ne želi povrijediti osjećaje sadašnjeg predsjednika. Poigravajući se, Hitler je uvjeravao Schachta da će Lutheru naći odgovarajući novi posao negdje drugdje. Schacht je tada naćulio uši, uspravio se i usredotočio pogled na Hitlera: "Ako je tako, spreman sam ponovno preuzeti dužnost predsjednika Reichsbanke." Ostvarivao se njegov veliki san. Schacht je bio predsjednikom nacionalne središnje banke između 1923. i 1930. godine, ali je onda smijenjen. Sada bi se vratio trijumfalno. Za nekoliko tjedana, genijalno rješenje za goruće financijske probleme Njemačke - izletjeli su iz njegova inventivnog mozga.

“Bilo je potrebno”, Schacht je kasnije objasnio, “otkriti metodu kojom bi se izbjeglo neumjereno napuhavanje investicijskih fondova Reichsbanke i posljedično prekomjerno povećanje cirkulacije novca.” Nastavio je: “Morao sam pronaći način da izvučem ovaj otpadni kapital iz sefova i džepova u kojima je sada ležao, ne očekujući kako će dugo ostati odsutan ili da će izgubiti svoju vrijednost... To je prilično jednostavno, odnosno je to jednostavna ideja koja stoji iza Mefo-računskih sustava.”

Kakvi su to bili računi “Mefo”? Mefo je bio suradnik Metallurgische Forschungsgesellschaft m.b.H. (Poduzeće za metalurško istraživanje). S početnim kapitalom od milijun maraka – za koje su Hitler i Schacht dogovorili neka ga osiguraju četiri divovske tvrtke: Krupp, Siemens, Gutehoffnungshütte i Rheinmetall – ova će tvrtka na kraju promovirati investicije vrijedne mnogo milijardi maraka.

Poduzeća, stara i nova, koja su ispunjavala vladine narudžbe, morala bi povući mjenice na Mefo, za dugovane iznose. Ove su se mjenice, kada bi bile predane Reichsbanci, odmah mogle pretvoriti u gotovinu. Uspjeh Mefo programa je u potpunosti ovisio o javnom prihvaćanju Mefo obveznica. Ali, lukavi Schacht je dobro isplanirao. Budući kako su Mefo obveznice bile kratkoročne obveznice, koje su se mogle unovčiti u bilo kojem trenutku, nije bilo stvarnog rizika u njihovoj kupnji, prihvaćanju ili držanju. Nosile su kamatu od 4% – u to vrijeme sasvim prihvatljiva cifra – dok novčanice skrivene ispod madraca nisu zarađivale ništa. Javnost je sve to brzo uzela u obzir i spremno prihvatila obveznice.

Dok je Reichsbank iz vlastite riznice ponudila relativno beznačajnih 150 milijuna maraka za Hitlerov rat protiv nezaposlenosti, u samo četiri godine njemačka je javnost upisala više od 12 milijardi maraka vrijedne Mefo obveznice!

Ove milijarde - plod udružene mašte, domišljatosti i oštroumnosti Hitlera i Schachta - pomele su privremeni i zastrašujući konzervativizam bankara. Tijekom sljedeće četiri godine, ova ogromna kreditna rezerva, omogućila je čuda. Ubrzo nakon početnog kredita od milijardu maraka, Schacht je dodao još jedan kredit od 600 milijuna - kako bi financirao početak Hitlerova velikog programa izgradnje autocesta. Ovaj Autobahn program je trenutno osigurao posao za 100.000 nezaposlenih, te na kraju osigurao plaće za oko 500.000 radnika.

Koliko god ovaj izdatak bio velik, odmah je nadoknađen odgovarajućim smanjenjem državnih naknada za nezaposlene, kao i dodatnim poreznim prihodima, koji bi narasli kao rezultat povećanja životnog standarda (i potrošnje) novozaposlenih. Unutar nekoliko mjeseci, zahvaljujući kreditu stvorenom Mefo obveznicama, privatna se industrija ponovno odvažila preuzeti rizik i proširiti se. Nijemci su se vraćali na poslove u stotinama tisuća.

Je li sam Schacht bio isključivo zaslužan za ovaj izvanredni preokret? Nakon rata je i sam odgovarao kao optuženik pred sudom za “denacifikaciju”. Kada ga je tužitelj optužio kako je pomogao Hitlerove napore, on je uzvratio: “Ne vjerujem da je Hilter ovisio samo o meni. On bi pronašao druge metode i drugu pomoć; nije bio čovjek koji bi odustao. Vama bi, gospodine, bilo drago da je Hitler poginuo i bez moje pomoći. Ali, cijela njemačka radnička klasa nestala bi s njim.”

Čak su i marksisti prepoznali Hitlerov uspjeh, kao i svoj vlastiti neuspjeh. U broju časopisa Zeitschrift für Sozialismus, iz lipnja 1934. godine, koji je bio časopis njemačkih socijaldemokrata u egzilu, pojavljuje se ovo priznanje:

"… Hitler duguje svoj uspon i svoju konačnu pobjedu, u biti, svjetskoj ekonomskoj krizi; očaju nezaposlenog proletarijata, akademski obrazovanoj mladež bez budućnosti; srednjim gospodarstvima i obrtnicima pred bankrotom; poljoprivrednicima,  kojima je zaprijetio pad cijena njihovih proizvoda. U tom smislu, svi smo doista zakazali... Nismo bili u poziciji ponuditi masama ništa više od socijalističke retorike."