Friedrich-Georg i Ernst Jünger
Friedrich-Georg Jünger o tehnologiji i prometejstvu
Prema Friedrichu-Georgu Jüngeru, obožavanje modernog čovjeka prema tehnologiji otkriva njegovu daleku srodnost s Titanima iz mita. Ovaj 'titanski' impuls za dominacijom i potrošnjom izražava se kroz naše industrijsko gospodarstvo vođeno tehnologijom, koje sada određuje svaki aspekt života, od zraka koji udišemo do hrane koju jedemo.
Tekuće rasprave o sve većoj moći tehnologije, implikacijama napretka umjetne inteligencije, zdravlju okoliša su učinile pogodnim trenutak za ponovno razmatranje radova koji kritički ispituju naš odnos prema tehnologiji. Jedno takvo djelo koje bismo mogli uzeti u obzir jest djelo njemačkog esejista Friedricha-Georga Jüngera, "Savršenstvo tehnologije" (orig. Die Perfektion der Technik).
Napisano usred razaranja (bez presedana) u Drugom svjetskom ratu, u 'Savršenstvu tehnologije' (ili 'Technik', kako ću ga ja nazivati), Jünger se oslanjao na svoje zavidno poznavanje zapadnjačke književne i filozofske tradicije, kako bi istražio zlobne učinke tehnološkog napretka na duhovne vrijednosti suvremenog čovjeka. Iako je prošlo više od 70 godina od ove turbulentne ere, u kojoj je Technik začet, Jüngerova upozoravajuća poruka možda je time još relevantnija u naše vrijeme - gdje su raznorodne tehnologije odavno postale sveprisutne - više nego ikada prije. Doista, neki bi ustvrdili kako bi mnoge od Jüngerovih uvida u budućnost tek treba opovrgnuti.
Jedna od glavnih tema Jüngera, pjesnika s jakim smislom za metaforu, jest da štovanje tehnologije modernog čovjeka - otkriva njegovo daleko srodstvo s Titanima iz mita. U zapadnoj tradiciji, Titani su se pobunili protiv olimpskih bogova i nastojali uzurpirati njihovu moć za sebe. Najpoznatiji od svih bio je Prometej, koji je ukrao iskonski plamen, te je time postao simbolom opasnosti koje nose ljudske težnje i nadmašivanja. “Sva tehnologija je od titanskog kalupa,” piše Jünger, “a čovjek tvorac jest uvijek iz rase titana. Iz njegovog titanskog srodstva proizlazi njegova ljubav prema ogromnom, divovskom, kolosalnom; njegovo oduševljenje visokim djelima koja impresioniraju svojom količinom i masom, golemošću svoje nagomilane materije.”
Za Jüngera, ovaj 'titanski' impuls se izražava kroz našu tehnologijom vođenu industrijsku ekonomiju, koja je izrasla (od skromnog porijekla u zapadnoj Europi) i pokrila cijelu Zemlju, određujući svaki aspekt života, od zraka koji udišemo do hrane koju jedemo. Dok bi se zdrava i humana ekonomija pobrinula za očuvanje temeljne supstance s kojom radi, bilo u smislu radne snage ili prirodnih resursa, moderna "globalna ekonomija" nastoji iznad svega maksimizirati proizvodnju i potrošnju. Iako formulirano jezikom slobode – slobodnog poduzetništva i slobodnog tržišta – često se čini kako ljudi postoje samo zato da bi služili gospodarstvu i održavali njegovo funkcioniranje, a ne obrnuto.
Dok smo sami sebe uvjeravali kako je takav kontinuirani ekonomski rast opravdan stjecanjem sve većih količina "bogatstva", Jünger tvrdi da se istinsko bogatstvo ne sastoji isključivo od materijalnih stjecanja; nego je bogatstvo u autentičnom "biću", koje pokreće sve istinske civilizacije: “Neizostavno, znak bogatstva je to što rasipaju obilje poput Nila. Bogatstvo je kraljevska priroda u čovjeku koja prolazi kroz njega poput zlatnih žila.” Dok je ova razlika bila poznata našim precima, danas su je pokopali oni koji izjednačavaju bogatstvo i ekonomski imetak. Međutim, što se čovjek više posvećuje takozvanoj "tužnoj znanosti", to se više odvaja od tih nematerijalnih, duhovnih bogatstava, koja se ne mogu uredno kvantificirati ili nagomilati.
Intuitivno vezana za ekonomski faktor jest moderna administrativna država, koja je također eksponencijalno narasla u smislu veličine i utjecaja. Prošla su vremena kada je državu definirao karakter njezinih ljudi, njihova kultura i tradicija. “Sama država sada je zamišljena tehnologijom, kao organizacija koja se mora dovesti do savršenstva”, piše Jünger. “Tehničar tvrdi kako država može pravilno ispuniti svoje zadaće samo kada postane organizirana na potpuno tehničkoj osnovi, kada su ideja države i njezina svrha organizirani u centralizirani funkcionalizam, sveobuhvatni stroj kojemu ništa ne može pobjeći.”
Pod vodstvom tehnokrata, pravo postaje podređeno potrebama tehnološke organizacije nauštrb pravde. Tehnokracija daje prednost stvaranju fleksibilnih statuta i izvršnih dekreta u odnosu na (i protiv) formalističkog, tradicionalnog tipa sudske prakse, koja samo rijetko tolerira odstupanje od pravila. Prema Jüngerovom mišljenju, ovo prihvaćanje zakona lako je vidljivo u neprestanim napadima na osobne slobode i vlasnička prava, koji stavljaju težak teret na dinamičko planiranje tehnokrata, zbog osjećaja trajnosti koji daju:
"Tehničar se bori protiv vlasništva, ali ne na teoretskoj osnovi, kao što to čini društveni agitator; on ga zapravo transformira, podvrgavajući ga svojoj svemoćnoj organizaciji koja njime slobodno raspolaže s racionalnih točaka gledišta. Prije svega on napada pravo na zemlju; prema zemljišnom posjedu on osjeća prezir, koji dinamički um gaji prema svemu što je nepokretno."
Ova organizacija sebe opravdava pružanjem veće sigurnosti, kao jednog od nužnih zala modernog života. U praksi, međutim, kida kulturno tkivo - sve dok sve što je nekoć bilo stabilno, i u mirovanju, ne bude bačeno u vrtoglavo stanje kretanja. Tehnički organizirano društvo tako postaje “masovno” društvo, u kojem nitko ne može samostalno egzistirati, čak i kada bi to htio.
Kako bi nadoknadio gubitak organskih, neorganiziranih aspekata života, koji su iskorijenjeni tehničkom preobrazbom države, Jünger primjećuje kako se razne ideologije počinju razmnožavati. Dok sustavi vjerovanja, navodno, zadovoljavaju ljudsku čežnju za transcendentnim vizijama futurističke utopije, u praksi se potvrđuju razmjer do kojeg je moderni čovjek sveden na neku vrstu masovnog proizvoda, budući da sve ideologije pretpostavljaju mehaničku uniformnost, unutar glava svojih pristaša. U vrijeme kada je Jünger pisao, prvenstveno su se nacizam i komunizam, koji su nastojali spojiti potencijal tehnologije s prometejskom voljom za moći, razvili na ovakav način. Bilo bi, međutim, naivno misliti da je suvremena liberalna demokracija, koja je prihvatila tehnologiju u interesu održavanja onoga što je nazvano "meki" totalitarizam, na neki način oslobođena istih ideoloških tendencija.
U tom pogledu, najviše govori reorganizacija škola i sveučilišta. Umjesto klasičnog i srednjovjekovnog ideala, koji je naglašavao enkyklios paideia, ili "zaokruženo obrazovanje"; današnje obrazovne institucije nalikuju tehničkim centrima za obuku, gdje je prevladalo "činjenično" znanje čisto empirijskog karaktera nad integriranim oblikom znanja, ukorijenjenog u formiranje zajedničke kulture i mudrosti. Kao što Jünger tvrdi, moderni se čovjek jako ponosi ovom akumulacijom pukog činjeničnog znanja, ali takvo znanje može biti samo mare tenebrosum, ili "mračno more"; jer bezgranično znanje jest znanje koje je postalo lišeno karaktera i oblika. "Ako su ljudskom umu sve stvari jednako vrijedne znanja", piše Jünger, "onda znanje gubi svaku vrijednost."
Unatoč našim najvećim naporima, danas smo preplavljeni "rastućom plimom" ovih činjenica. Iako su nam tehnološke inovacije, poput interneta i pametnih telefona, doslovce stavile “svijet na dohvat ruke” (omogućujući nam neka u svojim stražnjim džepovima nosimo gotovo božansku zalihu znanja), često se čini da znamo manje nego ikada prije. Prema Jüngerovom mišljenju, "ne bi bilo iznenađujuće da postanemo umorni od ove golemosti znanja, kao od teškog tereta, koji opterećuje naša leđa."
Još jedna domena, u kojoj se otkriva naša titanska priroda, jest moderna znanost. Umjesto "velikih koncepata", koji su postojali na počecima znanosti, Jünger primjećuje kako danas nalazimo hiperspecijalizaciju (karakterističnu za moderne laboratorije i istraživačke centre), tj. onu "golu utilitarističku pamet" koja je animirana željom da se prodre u "mračne džungle fenomena” i muče prirodu sve dok ona ne oda svoje tajne. Dok nam je ovaj moderni, ‘prometejski’, oblik znanosti omogućio izvođenje mnogih čudesnih pothvata, od putovanja u svemir do liječenja bezbrojnih bolesti, također nas je uvjerio kako možemo oblikovati stvarnost u skladu sa svojom voljom. U svojim najneobičnijim primjenama, moderna znanost priprema put za trijumf biotehnike i transhumanizma, koji zagovaraju spajanje čovjeka sa strojem, u nastojanju da nadmašimo svoja inherentna ograničenja.
Ironično, iako moderna znanost smišlja sredstva kojima bismo mogli nadvladati vlastitu ljudskost, ona postaje žrtvom prevelike ljudske ludosti, jer je također stvorila instrumente ogromnog destruktivnog potencijala (poput nuklearnog oružja), koji prijete uništiti život na zemlji kakav poznajemo. Kao veteran Prvog svjetskog rata, Jünger je bio intimno upoznat s razornim mogućnostima modernog oružja, koje je degradiralo borbu čovjeka protiv čovjeka na borbu čovjeka protiv stroja. Razmotrite sljedeći odlomak, gdje Jünger opisuje svoje iskustvo u Flandriji, 1917. godine:
"Priznajem da sam u prvoj bitci kod Flandrije bio šokiran, ne toliko spektaklom smrti i razaranja, koliko ljudskim preobrazbama cijelih krajolika. Topničke granate koje su padale tjednima pretvorile su ovo ratište u svojevrsni mjesečev krajolik prekriven kraterima. Njegov vulkanski karakter bio je nepogrešiv. Bilo bi teško pronaći ijedan predmet koji nije bio najnasilnije oštećen. Fantastično iskrivljeni i raskomadani strojevi bili su razbacani u fragmentima - zrakoplovi, motorna vozila, vagoni, poljske kuhinje - njihovi kosturi u grotesknim hrpama. Ova deformacija tehničkog aparata - i ljudskih tijela, uključenih u njega - bila je naličje razine tehnološkog razvoja, u kojoj je ogromna količina elementarne energije bila sputana mehaničkim aparatima. Mnogo je onih kojima se takvo uništavanje čini besmislenim i neobjašnjivim, jer ne razumiju odnos koji to predstavlja."
Za Jüngera, upravo se usred ratne magle, tehnologija pokazuje kao prava faustovska pogodba. Iako moderni čovjek iskreno vjeruje kako je tehnologija njegov vjerni sluga - kaos borbe stvara priliku za elementarne sile, koje smo kanalizirali unutar tehnologije, neka se oslobode iz svojih čeličnih zatvora. Kada se oslobode, okreću se protiv čovjeka i osvete se.
Ovdje opet nalazimo tragove drevnih mitova, jer dok je Prometejev dar vatre omogućio čovječanstvu da stvori civilizaciju, također nam je pružio mogućnost izrade sredstava za vođenje međusobnih ratovanja, ubrzavajući tako pad civilizacije: od zlatnog doba do sadašnjeg željeznog doba. U tom smislu, Jünger sugerira kako se naše doba "sve savršenije tehnologije" može usporediti s mitom o Saturnu, jer baš kao što je Saturn proždirao vlastitu djecu, moderna civilizacija proždire vlastitu sigurnost - kroz svoju ovisnost o istoj tehnologiji, koja uništava svoje temelje.
Zašto, pita se Jünger, “žudnja za sigurnošću”, koja prožima modernu svijest, raste u korak s tehnološkim napretkom? Odgovor mora biti u tome da su zagovornici tehnologije postali svjesni inherentnih opasnosti sila koje su razvojem tehnologije pokrenuli. Prema Jüngerovim riječima: "Moderni čovjek se budi pred činjenicom kako se elementarne sile, koje je porobio u svojoj mašineriji, okreću protiv njega sa sve većom i opako destruktivnom snagom."
Kako bismo spriječili činjenicu da naši strahovi od neizbježnog samouništenja postanu stvarnost, Jünger nas potiče neka učimo na primjeru starih Grka - "poznavatelja zlatnog pravila ljepote". Oni su bili ti koji su, više od bilo koje druge rase koja je hodala zemljom prije ili poslije, nadvladali iskušenje da se svrstaju uz Titane tako što su slijedili primjerom olimpskog Zeusa - koji simbolizira latentnu, kraljevsku prirodu, skrivenu duboko u čovjekovom biću. “Zeusovo veličanstvo jest punina bića, mirna snaga”, piše Jünger. Nasuprot tome, Prometejeva snaga leži u “buntovnom preokretu, u porivu da zbaci Zeusa s njegovog zlatnog prijestolja, da istjera sve bogove i postane gospodarem svijeta”.
Kroz takvu simboliku, Jünger sugerira kako je zapadnjačka mašta uvijek razvučena u dva različita smjera. S jedne je strane: iskušenje korištenja tehnologije pri pokušajima ovladavanja svijetom, kako bi zadovoljio svoju žudnju za moći. S druge strane: traži ravnotežu i sklad, koji se mogu pronaći samo na "vrhovima Olimpa", gdje borave bogovi. Samo se po sebi razumije kako više težimo jednoj krajnosti, nego drugoj. Suvremeni svijet odavno je postao, kako je to Jünger dobro prepoznao: "radionica Titana". Međutim, sve dok se nekolicina među nama još uvijek iskreno posveti potrazi za dobrim, istinitskim i lijepim - možda ćemo nekako nadvladati ove kolosalne, titanske, sile.
BY: Matthew Pheneger; prvi puta objavljeno u lipnju 2021. godine
Ponovno objavljeno: 24.04.2024. na: https://theimaginativeconservative.org/
"Šumski prolaz" Ernsta Jüngera
Esej za naše doba - o tome kako živjeti pod tiranijom
Ernst Jünger je fascinantan lik. Iako su ga u poslijeratnoj Njemačkoj mnogi lijevo orijentirani intelektualci prozivali kao protonacista, njegova misao očito nadilazi političke kategorije, pa je uvijek nalazio poklonike i na ljevici i na desnici, osobito izvan Njemačke. Također je bio veoma cijenjena osoba u Francuskoj, jer je živio u Parizu tijekom njemačke okupacije, gdje se družio s francuskom kulturnom elitom tog vremena.
Jünger se nikada nije pridružio nacistima i bio je možda jedini Nijemac, koji je živio u Njemačkoj pod Hitlerom, koji se usudio objaviti knjigu koja je naveliko bila opisivana kao antirežimska. Premda nikada nije bio borac otpora, bio je tangencijalno upleten u Stauffenbergovu zavjeru, koja je pokušala oduzeti Hitlerov život. Njegovo je pisanje moglo čak i nadahnuti neke od zavjerenika.
Ali, većinom je odabirao ono što se često naziva "unutarnjom emigracijom", pojam koji mnogi ljudi nisu mogli razumjeti sve do nedavno, kada je to opet postalo opaka stvar (što bi djeca rekla). Ipak, zapanjujuće je kako je Jünger nastavio ići istim putem čak i nakon rata, ostajući prijemčiv za golemi konformizam koji karakterizira ljudsko stanje, kao i za tiransku prirodu moderne birokratske države, bilo nacista u blizini ili ne. Njegov esej, 'Šumski prolaz', napisan je početkom 1950-ih godina.
Anarh ulazi u šumu…
U ovoj kratkoj knjizi Jünger kristalizira svoje ideje o tome kako pobjeći od tiranije, dok živi usred tiranije. Za ovaj oblik otpora potreban je izuzetan čovjek - anarh, onaj koji hoda šumom (metaforički rečeno) – čovjek koji je u društvu, ali ne od njega.
On je netko tko njeguje nemilosrdnu neovisnost uma i duše, stoga bježi od snažnog pritiska konformizma i hipnotiziraje kvalitete života, pod jarmom moderne birokratske tiranije. Ova kultivacija također može uključivati rad na svom tijelu, uz mentalnu pripremu za zadavanje odlučujućih udaraca: to jest, odbijanje vjerovanja u iluziju sigurnosti i zaštite od strane tiranina. Drugim riječima, Šumski šetač percipira svijet oko sebe drukčije od većine ljudi, razumije temeljnu dinamiku iz koje nastaju društvo i tiranija, te odbija da ga oni kontroliraju.
Jünger je ponekad bio kritiziran zbog promicanja neke vrste unutarnje rezignacije i političke neaktivnosti. U tome svakako ima istine: njegov "anarh" nije anarhist; ne učlanjuje se niti u jednu stranku i kloni se "-izama" bilo koje vrste. On može biti čovjek koji se izvana igra, ima posao, pokazuje prihvatljiv izgled prema vanjskom svijetu - dok je u svom unutarnjem životu potpuno drugačiji čovjek, koji svoje slobodno vrijeme koristi za čitanje, pripremu i njegovanje žestoke unutarnje slobode. Ovo podsjeća na G.I. Gurdjieffov stav o tome kako iskrenost i poštenje prema svima također mogu biti i slabost. (Zapravo, Jünger je znao za Gurdjieffa, kojega spominje, smiješno, u kontekstu: “...graditelja kultova i malih krugova, čije je namjere teško razaznati, kao što je, npr. i sam Gurdjiew jedan, po mnogo čemu, čudan bijelac”).
Jünger izražava istu ideju onda kada upozorava kako puko reagiranje na tiraniju ponekad može značiti samo malo više od dragovoljne predaje popisa disidenata tiraninu. Međutim, ponekad se čini kako Jünger preporučuje izravnu akciju, pa čak i ponešto govori o partizanskom gerilskom ratovanju. Ima i ovo za reći, što su ponekad znali citirati zagovornici prava na oružje:
"Važnije je primijeniti staru maksimu, kako je slobodan čovjek naoružan - i to ne oružjem pod ključem u oružarnici ili kasarni, nego s oružjem koje drži u svom stanu, ispod vlastitog kreveta."
"Duga razdoblja mira potiču određene optičke iluzije: jedna je uvjerenje kako je nepovredivost doma utemeljena na ustavu, koji bi je trebao jamčiti. U stvarnosti, to je utemeljeno na ocu obitelji, koji sa sinovima uz sebe, ispunjava vrata sa sjekirom u ruci."
Dakle, s jedne strane, Jüngerove ideje o njegovanju slobode (pod tiranijom) su usmjerene isključivo na unutarnji i mentalni razvoj; dok, s druge strane, on govori o oružju i nasilju. Kako bismo razumjeli ovu prividnu kontradikciju, trebamo imati na umu da je Jüngerova misao uvijek duboko metafizička, čak i mistična: on nastoji razgolititi duhovnu stvarnost, iza određenih pojava. Ono što se događa i kako se s tim treba nositi proizlazi iz toga. Ono što se računa jest duhovna spremnost, temeljena na istinskom razumijevanju skrivene stvarnosti.
Npr. držanje oružja ispod vlastitog kreveta možda nije praktično, pa čak niti preporučljivo, ovisno o tome gdje živite i pod kojim okolnostima. Niti se možda nećete pojaviti sa sjekirom na vratima. Međutim, ono što jest ovdje važno: priznati skrivenu stvarnost. Naime, nasilje uljeza uvijek ostaje mogućnost i samoobrana bi mogla postati nužnost, iako tiranska država tvrdi kako jamči sigurnost svojih građana. Kultiviranje ovakvog načina razmišljanja jedan je od načina stjecanja unutarnje slobode, jer odbija ono mentalno predati na moć tiraninu, u obliku povjerenja i ovisnosti: ako se ikada pojavi potreba za samoobranom, nećete biti šokirani, nego ćete biti psihički spremni. Pa, čak i ako se nasilje nikada ne manifestira, barem živite u skladu s istinom kako su i nasilje i samoobrana sastavni dio ljudskog stanja, te da ih nikakva državna propaganda ne može iskorijeniti.
Slično je i s partizanskim ratovanjem: zapravo, možda uopće nije dobra ideja upuštati se u nešto takvo, ali treba biti mentalno pripremljen za tu situaciju i razmišljati o tome kao o stvarnoj mogućnosti - sve je to dijelom procesa stjecanja i održavanja „neovisnosti duše ” pod tiranijom. Isto vrijedi i za razmišljanje o vlastitoj smrti, spremnosti na smrt, razmišljanje o različitim planovima bijega za različite situacije, neidentificiranje s materijalnim posjedima, jer čak i sama pomisao na ovu mogućnost vas udaljava od duhovnog ropstva, koje nastoji uspostaviti pjesma tiraninovih sirena.
Jüngerova poruka jest kako trebate mentalno, fizički i duhovno neprestano raditi na sebi, ukoliko želite pripadati u onih 1% "šetača po šumi" ili "anarha", onih koji su sposobni oduprijeti se tiraniji koja razbija duše na najdubljoj razini. Većinu vremena to neće uključivati akciju. Ali, također ćete biti spremni za trenutak kada se vaša sudbina neočekivano razotkrije: tada znate što vam je činiti - što god da bude, kada god se ostvari i ako se uopće ostvari. Ovdje se također postavlja pitanje: koliko ste zaista slobodni ako samo emocionalno reagirate na tiraninove smicalice? Hoćete li biti tu kako bi ispunili svoju sudbinu ako se bezumno žrtvujete, samo zato što su vaši gumbi pritisnuti, igrajući tako na ruku tiraninu?
Inače, u svojim kasnijim radovima, Jünger još više ističe unutarnji aspekt otpora. Zapravo, dok njegov program duhovne pripravnosti ostaje valjan, kasnije se čini da sve više naginje uzaludnosti političke akcije (bilo koje vrste): u intervjuu za francusku TV, kasno u svom životu, rekao je: “Le poète, c'est le seul qui peut changer les choses maintenant.” (“Pjesnik je jedini koji sada može promijeniti stvari.”) Ovo opet pokazuje Jüngerov duboko metafizički pogled na stvari: nema smisla bilo kakva vanjska sloboda, ili borba za slobodu, ako se istinska metafizička percepcija ne probudi i ne njeguje. Suptilnost jest u tome što ovo dvoje može ići zajedno, na neki način: postoji vječni ples, vječna dijalektika. Za njega je, međutim, razvoj unutarnje slobode osnovna duhovna potraga, i kao takva je zapravo cijela poanta povijesti.
Ostaviću vas s ovim citatom (prijevod moj):
"Pravi problem leži prije u činjenici kako velika većina ne želi slobodu, dapače je se boji. Čovjek mora biti slobodan kako bi postao takvim, jer sloboda jest postojanje - prije svega je to svjesna korespondencija s postojanjem i želja, koju osjećamo kao sudbinu, kako bi ju ostvarili. Tada je čovjek slobodan, a svijet ispunjen ograničenjima i sredstvima prisile i sada mora služiti tome kako bi slobodu učinio vidljivom u svom punom sjaju, baš kao što velike mase iskonskih stijena svojim pritiskom rađaju kristale.
Nova sloboda jest stara; apsolutna je sloboda u ruhu vremena, jer uvijek iznova treba dovesti do njene pobjede, usprkos svim lukavstvima zeitgeista: to jest smisao povijesnog postojanja."
Hvala na čitanju.
BY: L. P. Koch; 12.03.2023.
Add comment
Comments