Silmarillion - nije originalni Tolkien, ili je njegovo najveće postignuće?

Naslov je ipak malo pretjeran, ovo je tekst o Tolkienovom najvećem postignuću - Silmarillionu.

Vjerojatno ima mnogo onih koji se sa ovom tvrdnjom neće složiti, i kao argument će navesti brojke prodanih knjiga….da, to je dobar argument. Svatko tko misli kako prodajne brojke nisu faktor, mislim kako laže, ili je preveliki idealist. To je veliki čimbenik,  jer ako mase nešto vole, često postoji dobar razlog za to. Imajte na umu da Gospodar prstenova nipošto nije loša knjiga, to je jedno od najvećih djela ikada napisanih, i smatra se takvim s vrlo dobrim razlogom. To je remek-djelo koje rado čitam, rado  pišem beskrajane bilješke iz tog djela.....s tim u vezi, kako stvarno obožavam to djelo, mogu reći kako bih ga mogla čitati jednom godišnje.....ali, onda ću Silmarillion čitati dva do tri puta godišnje. Nije mi prije bilo baš previše jasno zašto je tome tako, ali sada shvaćam zašto.

Jednostavno, Silmarillion je bolje napisan. Ne samo s tehničkog stajališta, daleko je poetičniji, i daleko arhaičniji. Ima nešto u toj  arhaičnoj verziji engleskog koja potječe iz viktorijanskog razdoblja, doba poznatog po svojoj neusporedivoj ljepoti kada je u pitanju engleska kultura. Inspiracija, i veliki izazov za prevoditelje.

Tolkien je rođen u sjeni tog doba i odrastao je u njemu, pripada mu kao što Beethoven na mnogo načina pripada onom razdoblju klasične glazbe. Također, Silmarillion priča puno veću priču, odnosno bolje rečeno veće priče. Množina je prikladnija,  jer postoji nekoliko velikih epova ispričanih unutar Silmarilliona. Prvo što imamo jest Valaquenta, zatim je tu 'Tragedija kuće Finwe', priča o Berenu i Luthien, Djeci Hurina, Pad Gondolina, Pad Doriatha, Rat gnjeva, Uspon Numenora, Konačni pad Numenora; zatim ako uključimo i nedavna dodatna djela Drugog doba, prethodno spomenute Numenorove priče, ali i proširenu Mornarevu ženu, Rat Saurona i vilenjaka, i naravno Posljednji savez i Smrt Isildura. Ovo je uglavnom povijest Međuzemlja - kroz Eldarove dane do početka Trećeg doba. To je veći skup priča i legendi od onoga u Gospodaru prstenova.

Iako bi mi se više svidjelo da se Tolkien vratio i ispričao, više u formatu 'romana', priče o Djeci Hurina, Hobita i Gospodara prstenova, ili možda i napisao pravi roman za nešto poput Rata gnjeva, ili Pad Tar-Atanamira (vodeći kandidat za kralja vještica Angmara), ili čak jedan roman u više dijelova o Trećem dobu i padu Arnora....istina jest kako on nije napisao puno ovakvih detaljnih priča, osim što su ovo bile zabilješke i fusnote u Dodacima, ili Silmarillionu.

Silmarillion je zbirka poezije i priča, koje govore o usponu i padu civilizacija; kao i o mnogim pojedincima, koji nisu ništa manje veličanstveni od onih koje susrećemo u LOTR-u. Mnogi od njih su titani, u usporedbi s ordinarima u nastavku Hobita, i ovdje  Silmarillion nadmašuje priču u LOTR-u. Postoji veća kolekcija heroja, zlikovaca, velikih djela, upravo usporedivih s onima koje su postigli sjajni Samwise Gamgee i mudri Frodo Baggins.

Pitate se, odakle bi moglo potjecati ovo lupetanje? Zašto gorljiva strastvena obrana Silmarilliona? Sve više se napada ovo remek-djelo, po grupama na društvenim mrežama, ali i tekstovima po internetu, ili u videozapisima. http://slavenorth.com/columns/tolkien.htm 

Kaže npr. Davenport tvrdi u ovom tekstu kako: "Postoji cijela polica knjiga objavljenih posthumno pod njegovim imenom, počevši od "Simarilliona." Ali, umjetnost u njima postaje sve tanja. Njegovi su nasljednici ispraznili njegove ormare, u potrazi za dokumentima i bilježnicama, te su proslijedili rezultate (dosta izmijenjene) kao njegovu fikciju, što zapisi očito nisu."

Ovo je samo primjer tih natpisa, otprilike svi pišu slično gore navedenom. Ovakvi mi zapisi smetaju. Možda mislite 'zašto bi bilo važno što drugi kažu', ali jednostavno volim Silmarillion....i znate li tko ga je isto jako volio? Tolkien.

Znate li da je Tolkien počeo pisati Silmarillon u ratnim rovovima Sommesa? Da je to napisao za svoju ženu? Počeo je pisati velike vilenjačke priče za Englesku, ali i za Edith. Osim supruge, ta mu je knjiga bila jedan od glavnih razloga zašto je preživio Prvi svjetski rat, jer mu je davala snagu za život. Nakon završetka rata je radio na Silmarillionu, te je u više navrata 1930-ih godine poslao jedno (ili drugo) izdanje Silmarilliona izdavačima, koji su izdali Hobbita, neka ga objave. Uvijek su to odbijali.

Dakle, Silmarillion nije samo sadržaj 'kartoteka i bilježnica', već je to Tolkienovo životno djelo. Štoviše, umjetnički gledajući priču o npr. Feanoru, ona je upečatljiva i čini se izvučena iz starih nordijskih mitova. Priča je ona u kojoj se rađa najveći među vilenjacima, uzdiže se do najviših visina, no onda se okreće od njih u potrazi za vlastitim uništenjem. Vjerojatno postoji nešto umjetnosti u tome, sigurno ima odviše i ljepote i tragedije.

Tu je i priča o Hurinu i Turinu Turambaru, nagoviještena u LOTR-u. Dakle, može li netko raći kako taj dio nije umjetnički? Jer, Turinova priča ima golem utjecaj na Elrondovo vijeće. Što je sa još puno priča o padu Numenora, ili Berenu i Luthien sa svojom očaravajućom ljepotom? Padu Gondolina, koji je izravno inspiriran padom Troje? Koji se događaj u Gospodaru prstenova može usporediti sa ovim pričama? To ne znači kako u LOTR nema ljepote, nego samo da u Silmarillionu ima 7-12 priča, koje su usporedive sa LOTR, ali sigurno i ljepše nego one u toj knjizi. 

Reći kako priča o Silmarillionu zapravo nije Tolkienova također je jako čudna izjava. Očito Davenport nije čitao Tolkienova pisma. U njima se može pročitai koliko je broj ljudi koji su učestovali u stvaranju Gospodaru prstenova. LOTR je istinski sjajna knjiga, ali je imala možda previše urednika. Tu je bila Edith Tolkien, koja je očito morala pročitati prve nacrte, i prokomentirati ih. Onda je tu bio Christopher Tolkien (vjerojatno glavni urednik), zatim su tu bila braća Lewis CS ili 'Jack' (kako ga zovu) i Warnie Lewis, zajedno s ostatkom Inklinga, koji bi pročitali poglavlja i onda dodali njihovo mišljenje o događajima, prozi i promjenama koje bi trebali biti u toj priči. Radi se o gotovo 10 ljudi, tako da je knjiga na neki način manje tolkienovska nego Silmarillion.

Možda se može reći, kako u trenutku kada dobijete toliko ljudi, knjiga postaje knjiga koju je napisala Družina (ili Fellowship, ako vam je draže). Sviđa mi se ta dugačka knjiga (osobito Opsada Isengarda, Bitka u poljima Pelennora, svi dijelovi Rohana i putovanje Froda i Sama), ali postoje dijelovi u priči koji su previše uređeni, nekako ne pristaju tamo, i to se mora priznati . Postoje dijelovi u kojima se nakon mnogo čitanja može vidjeti utjecaj braće Lewis, Christophera, utjecaj nekoga drugoga. Warnie je bio stručnjak za Luja XIV., pa ponešto od tog znanja procuri tu i tamo, posebno u Gondoru. Jack Lewis je bio, kao i njegov brat iz sjeverne Irske (Ulster ako vam se više sviđa), i bio je strastveni kršćanin, tako da se dio njegovog utjecaja može vidjeti u Rohanu i vilenjacima, koji su mu bili posebno dragi, ili se samo tako čini. Ovo su samo dva najvrijednija spomena koja se mogu naći među urednicima (moglo bi biti zanimljivo proći kroz svakog pojedino i popisati njihov utjecaj).

Na taj je način Gospodar prstenova, u stvari, studija o Tolkienovim prijateljstvima, ljubavima i vezama 1940-ih godina.

Također, znamo kako je napisan kao rezultat poticaja od strane izdavača Alwina i Unwina, koji su tražili 'Hobit-nastavak'. Tako je Tolkien na neki način bio prisiljen, nakon njihvog višestrukog odbijanja Silmarilliona, napisati LOTR. U početku ga je pisao pomalo pod prisilom, jer su njegovi prvi nacrti bili čisto smeće. Urednici i Družina su ga, srećom, spašavali od greške za greškom...i nakon što je prošao pored Toma Bombadila, stiže u širi svijet 'Romanze' i 'Legendi', na kojima je radio cijeli život.

Roman koji je nastao je sjajan, ali ipak nije zadržao njegovo srce kao Silmarillion. Bilo mu je stalo do toga, ali ne smijemo zaboraviti kako je prava za knjigu prodao čim je mogao za nešto novca, što samo po sebi govori o financijskoj potrebi, koja je nadjačala sentimentalnost.

Za razliku od LOTR, prava za Silmarillion su ostala što dalje od TV i radijskih studija. Štoviše, priče iz Silmarilliona, poput onih o Berenu i Luthien, kao i o sjajnim kulama Gondolina, ali i drugih gradova i mjesta Prvog i Drugog doba, prepričavao je svom sinu  Christopheru dok je bio dječak. To se sa sigurnošću može reći, jer je Christopher jednom u svojoj starosti ispričao kako je odrastao u gradovima koji se zovu Gondolin i Menegroth i drugim sličnim mjestima, i nije tada čuo previše ni za Babilon, niti  Atenu i slično, jer je njegov otac volio čitati i prepričavati priče o vilenjacima, umjesto povijesnih priča ( Tolkien je bio dobar i uključen roditelj koji nije štedio novac niti energiju kada je bilo u pitanju obrazovanje njegove djece).

Iz citata Davenporta zvuči kao da su Tolkienova djeca bila pohlepna i 'prostituirala' (da tako kažem), njegove zabilješke i  bilježnice. Ovo ne može biti dalje od istine; javnost je bila ta koja je zahtijevala te priče. Također, nemojmo zaboraviti koliko je i sam Tolkien molio nekoliko puta izdavače nega objave te priče. Izdavači, najduže od svih, nisu imali želju objaviti Silmarillion.

Također, jedna vrlo zabavna činjenica: Akademici su počeli pokušavati polagati pravo na LOTR, ali istodobno žele diskreditirati Silmarillion, i napadaju ga godinama, jer ga većina ne razumije (u smislu jezika, gramatike, strukture zapleta). Razlog zašto ovo govorim jest zato što jednostavno kada Akademicima spomenete Silmarillon, oni gotovo počnu drhtati od gađenja; odmah će se pohvaliti kako izuzetno cijene i vole LOTR. LOTR je dobar i odličan, u rukama Akademika je siguran, pa prema njihovom shvaćanju to djelo pripada svijetu akademije.

Ali, Silmarillion je neshvatljiva zbrka za njih. Evo jednog citata jednog od njih: “Oh, slažem se kako je Silmarillion bio mnogo bliži Tolkienu nego LOTR, on između ostalog piše tamo o svojoj ženi. On tamo koristi svoj osobni preopširni jezik, a ne dobro napisanu prozu, kao u LOTR. Potpuno razumijem: postoji pisanje za sebe, pisanje za bližnje i pisanje za široku publiku. Količina angažmana koju netko mora prihvatiti je različita u sve tri.”

Ipak, ovo je jako lijepi citat; u stvari su Akademici vrlo zli kod komentara o Silmarillonu. Nikada ne bi trebalo zaboraviti kako je ta knjiga njegovo srce, njegova ljubav prema ženi, sinu Christopheru i prema njegovoj voljenoj Engleskoj, koja se 'utjelovila' u toj knjizi. Sve su to stvari koje akademici i modernisti mrze, jer oni općenito preziru sve čovječanstvo. Ako netko mrzi Silmarillion, ne može onda niti tvrditi kako voli Tolkiena. Jer, upravo je njegova duša ogoljena svim čitateljima u toj knjizi. Bila mu je najveća želja da se ona objavi i da njegova ljubav bude otkrivena neka ju svi vide. Mrziti Silmarillon znači mrziti Tolkiena.

Vidite, ako je Gospodar prstenova bio Tolkien koji je pisao za širu javnost jer je MORAO izdati nastavak svog uspješnog Hobita, onda možemo zaključiti kako je Silmarillion bilo ono što je napisao za sebe, svoju djecu i za svoju ženu.

Na taj način, to je najčišći oblik Tolkiena. Također, ako netko kaže kako voli Tolkiena, neka kaže točno kojeg Tolkiena voli? Ako kaže kako je to Hobit, onda mu se vjerojatno sviđa otac Tolkien, koji je za svoju djecu napisao smiješnu malu priču o Hobitu.

Ako odgovori kako je to Gospodar prstenova, onda mu se sviđa Tolkien, profesor koji mu drži moralnu lekciju, ali ima i veliko  recenzirano povjerenstvo koje ga isto podržava, jer su tu citati i posveta njegovoj ženi, kao i, naravno, tu je i ljepota, tu je izvrsnost i posveta svojim voljenim prijateljima iz Prvog svjetskog rata, kao i svojoj braći u pisanju. 

Ali, što ako kaže kako je to Silmarillion? Onda to znači kako mu se sviđa najsiroviji, najčišći oblik Tolkiena. To znači voljeti sve ono što on jest u svojoj srži: sin koji je pokopao svoju majku, čovjek koji je oženio Edith, vojnik koji se hrabro borio za svoju naciju, preživljenoj mladosti u vrijeme najgoreg rata u povijesti, čovjek koji voli pse, strastveni katolika koji voli Boga, brižni otac koji voli svoju djecu, onaj koji je brat Lewisovih, strastven i eruditan profesor, učenjak, ali najviše od svega krasno ljudsko biće koje voli učenje, poeziju i umjetnost.

Ako je Gospodar prstenova došao iz njegovog pera, Silmarilion je došao iz njegove duše. Iako je prvi stvarao iz svojevrsne obveze, postupno ga je zavolio. Drugi je nastao iz strastvene, bezglave ljubavi.

Nisu djeca praznila kante i gledala što bi mogla pronaći odbačeno, tu je bio njihov koji je volio svoje priče i pisao, prepisivao i stalno radio na poboljšanju svog rada. Bio je to njegov pokušaj da njima, njihovoj majci i njihovoj naciji pokloni korpus legendi, bajki i izmišljenu povijest koju će zvati svojom. Irska je imala Lorda Dunsanyja, Teksas je imao Howarda, pa zašto Engleska ne može imati Tolkiena?

Silmarillion, u umjetničkom smislu, nije manji od Gospodara prstenova. Ne bi mogli imati Gospodara prstenova bez Silmariliona. Štoviše, koje je djelo prvo završeno? Silmarillion je tehnički dovršen oko 1937. godine. Gospodar prstenova neće biti dovršen do 1954. godine. Silmarillion će doživjeti više prirodnih obrata, nacrta, revizija i prerada, sve do 1960-ih. Zašto je tome tako? Zato što je Tolkien bio savršen kreativac. Morao je stalno prepravljati, pisati iznova, nikada nije bio potpuno zadovoljan. Ukoliko pročitate dodatne legende i nacrte njegovog Silmarilliona, mnogi od njih su daleko bolji od prvih nacrta LOTR-a. Konačni nacrt LOTR-a je izvrstan, ali nikada to ne bi mogao biti bez pomoći Inklings i braće Lewis, koji su Tolkiena gurali neka ga dovrši. Tolkien u nekoliko svojih pisama nagovještava kako je udario u zid, ili kako je prezauzet nečim drugim, pa ga je često trebalo poticati neka nastavi pisanje. Očito se u početku dosta mučio u kojem smjeru krenuti s pričom; prema drugoj priči o Hobitu, ili u malo hrabrijem, više tolkienovskom, smjeru Silmarilliona. Očito je odabrao ovo drugo, jer su mu povijest i književnost više odgovarale. Ali, hvaliti LOTR i odbacivati Silmarillion, znači odbaciti samog Tolkiena, po mom osobnom mišljenju. To znači odbaciti sve što je on bio u svojoj biti i odbaciti hrabru, nevjerojatnu viziju koju je imao.

U redu je reći kako vam se više sviđa LOTR. Jednako je u redu ne voljeti Silmarillion. Ali, moram se ozbiljno ne složiti s onima koji kažu kako je ovo drugo nekako 'umjetnički inferiorno'. Pogotovo zato što se Silmarillon u Tolkienovoj mašti i viziji nazirao puno jače, i sa više odjeka, od prvog. Gospodar prstenova ne postoji izvan Silmariliona, već kao njegov produžetak. Bio je izravno povezan s legendama koje je Tolkien napisao, i nikada ne zaboravite kako je napisao 5-6 stranica u LOTR-u, s detaljima događaja na kraju Silmarilliona. To pokazuje kako ju je mogao napisati na puno kraći način, ali i da u sveukupnoj povijesti (kako ju je on vidio) to nije samo kulminacija cijelog jednog doba, već produžetak, nastavak ranijih, jednako velikih priča i mitova.

To je slično čitanju Zmajevog sata i odbacivanju svih kratkih priča koje je Howard napisao, kao nekako beznačajnih, ili na neki način nevažnih. Odbaciti ove, neke od najboljih Howardovih legendi i priča, znači odbaciti pozadinsku priču Conana, u vezi sa Satom zmaja. To je svakako Howardovo najbolje djelo i najbolja priča o Conanu Cimmerianu. 

Moje je mišljenje da ukoliko vam se sviđa svijet LOTR-a, onda obavezno trebate pročitati Silmarillion: proširene i izgubljene priče, i sve ostale druge razne priče koje je Tolkien napisao. Mnoge od njih su prekrasne. Možete se kladiti kako ću se ponovo vratiti na Tolkiena, kada uhvatim vremena pročitati njegova pisma, jer su izvrstan izvor ideja za priče koje se mogu naknadno ispisati vezano uz Gospodara prstenova, Silmarillion, kao i druge detalje i djela velikog Tolkiena.

Rat Rohirrima - Peter Jackson ponovno osakaćuje djelo J.R.R. Tolkiena!

Još jedan niz prevara i izmijenjenih Tolkienovih priča dolazi od Petera Jacksona

Woke komunjare iz Warner Brothersa ponovo su u tome, ponovo guraju svoj uvrnuti, izopačeni program svijetu. Ovaj put su uzeli priču koja se nalazi u Dodatku A knjige - Povratak kralja. Ta priča uključuje Helma Hammerhanda i njegova dva sina, uz vrlo kratko spominjanje neimenovane kćeri.

Stoga je, naravno, Warner Brothers odlučio promijeniti priču koju je Tolkien stvorio - kako bi se usredotočio na neimenovanu kćer. Hej, koga briga za stvarnu priču, kada imamo priliku za još jedan girrrrrrl-power propagandni događaj, zar ne?

Ovdje je dobar pregled odvratnosti koju je stvorio Warner Brothers, kroz pogled na marketinški dokument, za taj film:

"Sada, novi marketinški dokument koji je dobio YouTuber Arch pruža nove detalje o nadolazećem animiranom filmu, te o tome kako će promijeniti Tolkienovu priču.

Prema dokumentu, Héra, neimenovana kći u Tolkienovoj priči - glavna je junakinja. U dokumentu se navodi: "Nalazeći se u sve očajnijoj situaciji, Héra, Helmova kći, mora prikupiti svu svoju snagu kako bi predvodila otpor protiv smrtonosnog neprijatelja, kako bi potpuno uništila neprijatelja." Dodaje se: "Ova potpuno nova samostalna kinematografska avantura kuje legendu o Héri, buntovnoj kćeri Helma Hammerhanda, koja odgovara na poziv da zaštiti svoj narod u njihovoj borbi za njihov opstanak,  koja oblikuje sudbinu Međuzemlja."

Nadalje, dokument tvrdi kako je Héra "žestoka, mlada, složena, buntovna žena, koja brani i osigurava opstanak svog naroda, čak i protiv svojih prijatelja iz djetinjstva."

Treba napomenuti kako Tolkien uopće ne imenuje Héru, i kako ona ne igra nikakvu ulogu u stvarnoj priči koju je napisao. Povrh svega, nema dokaza kako da su Wulf i Hammerhandova neimenovana kći bili prijatelji iz djetinjstva. Zapravo, Tolkien jasno kaže kako “Helm nije vjerovao [Freci], ali ga je pozvao na vijeća; i dolazio je kada mu je drago.”

Ironično, dokument također implicira kako oni namjeravaju namamiti, ali i promijeniti strukture potencijalnih gledatelja. Detaljno navode kako žele privući gledatelje filma jačanjem “veza između svijeta koji obožavatelji LOTR-a poznaju i vole, s ovim novim filmom – poznati likovi (Helm, Eowyn, glumci kaskaderi), prekrasna okruženja; Tolkienova uskršnja jaja i kontinuirana tradicija kvalitetnog snimanja filmova u svom najboljem izdanju.”

Evo trailera Rata Rohirrima:

Kao što možete očekivati, Peter Jackson je upleten u ovu zbrku (iako je redatelj Kenji Kamiyama). U prošlosti je bilo podosta problema s Jacksonovim karakteriziranjem Aragorna, Gandalfa i drugih likova iz Gospodara prstenova...ali su ovdje on, i njegov miljenik Kamiyama, otišli još puno dalje u krađi Tolkienovih ideja, kako bi ih zatim ih osakatili - jer uvijek treba progurati obvezni woke-commie program.

Znam kako ima mnogo onih koji vole i idoliziraju Jacksonove filmove, čak smatraju kako u njima nema woke propagande, iako to jednostavno nije istina. Ja isto volim cijeli spektar ovih filmova i Jackson jest neke stvari odradio kako treba. Ali, ti filmovi nisu vjerni nekim likovima u knjigama. Razmotrite samo ove primjere:

 - u filmovima Aragorn izgovara: "Ne želim tu moć", dok ga je Arwen morala potaknuti neka postane kralj. U knjigama, Aragorn vjeruje kako mu je sudbina namjenila biti kraljem i samo mu Sauron stoji na putu. Aragorn je samouvjeren, siguran u sebe i svoju sudbinu. Filmski je Aragorn je slab i nesiguran, ne želi za sebe preuzeti moć koja mu pripada rođenjem;

 - Arwen je loš klon Xene, Princeze ratnice u Jacksonovim filmovima. U jednom trenutku, ona se prišulja Aragornu (koji je, prema knjigama, najveći rendžer na Zapadu) i prisloni mu mač na grlo. Filmskoj Arwen nedostaje gracioznosti i dostojanstva Arwen iz knjige i ona je najobičnija pretenciozna imitacija Xene;

 - na putu prema brodu (krajnje scene) odlučuje Arwen, a ne Frodo. U knjizi, Frodo je taj koji sam jaše bijelog konja i pokušava prkositi prstenastim utvarama, koje se mu pričinjavaju na brodu. Arwen je samo dodatno postavljena u tu scenu kako bi progurala narativ "moći djevojke", i to je uništilo vrlo važan trenutak u Prstenovoj družini. Frodov odlazak;

 - u filmovima je Arwen ta koja poziva rijeku neka zapriječi put utvarama prstena, a ne Elrond. U knjizi Elrond zapovijeda, dok  Gandalf čini neka voda izgleda kao konji, itd.;

 - Glorfindel, muški vilenjak iz knjige je potpuno izbrisan, kako bi napravio mjesta za Arwen: princezu ratnicu;

 - prema knjizi je Gandalf Sivi porazio Balroga u Moriji prije nego što je umro. On se zatim vratio, sa naraslom moći i vjerojatno je drugi po moći, ispred njega je samo Sauron. U filmovima je Gandalfov štap slomljen, s konja ga je oborio Kralj vještac. U knjizi se oni nikada nisu borili, a Kralj vještac je nestao kada je Gandalf stigao u Rohan;

 - Gandalfova je uloga jako umanjena u LOTR filmovima, jer predstavlja arhetip bijelog muškog patrijarha. Umanjenje njegove uloge je još gore u filmovima o Hobitu. Tamo ga Galadriel, princeza ratnica, mora spasiti iz Dol Guldura;

 - Gimli, ozbiljan i herojski muški lik u knjigama, u filmovima je pretvoren u reljefnu komediju. U jednom trenutku on padne s konja, a Eowyn se nasmije (što je za nju bilo potpuno neuobičajeno);

 - Aragorna - muškog heroja - scenaristi su namjerno umanjili kako bi povećali sliku Arwen, princeze ratnice. On mora biti oslabljen, kako bi ona mogla biti prikazana što jačom. Isto vrijedi i za Gandalfa; njegov lik mora biti umanjen u filmovima o Hobitu, samo zato da bi Galadriel, princeza ratnica, mogla biti prikazana jačom. Frodo - još jedan muški heroj - također je umanjen, time što je postao krpena lutka, koju Arwen drži na konju, dok bježi od utvara prstena. 

Ovdje bi se moglo pokriti još mnogo toga iz filmova Petera Jacksona, ali shvaćate poantu. Iako vrijedni divljenja, u smislu spektakla, njegovi su filmovi bili preteča probuđenog komunističkog smeća koje je producirao Amazon pod nazivom “Prstenovi moći”. Ta serija je bila toliko loša i ne treba ju ovdje niti spominjati. Na drugim mjestima možete pronaći tone materijala koji govore o toj seriji, koliko je ispala grozna, u smislu probuđene komunjarske propagande.

Kada god ističem neuspjele karakterizacije Jacksonovih filmova, dobivam sranja od ljudi čija je percepcija knjiga površna, i koji su oduševljeni spektaklom tih filmova. Ali, važno je sve to zabilježiti, jer mi smo sišli u sam pakao, puno dana nakon što je Jackson snimao te filmove. Sakaćenje Tolkienovih likova u koje se Jackson uključio nije NIŠTA u usporedbi s onim što će se sada učiniti.

Nove Tolkienove TV emisije i filmovi biti će sigurno jednako loši kao "Prstenovi moći", u smislu probuđene komunističke propagande. Sve filmske studije preuzeo je virus budnog uma prije puno godina, a komunjare u potpunosti kontroliraju sav sadržaj koji proizvode. Malo je vjerojatno kako će bilo koji sadržaj povezan s Tolkienom biti slobodan od virusa budnog uma.

U svakom slučaju, sve ovo iznosim kao primjere zašto Peteru Jacksonu (i bilo kome povezanom s njim) NIKADA ne treba vjerovati kako predstavlja Tolkienovo djelo. Rat Rohirrima očito je još jedan pokušaj da se iz Tolkienova djela izvuče još koji dolar, dok se publici potura pod nos probuđeni komunistički program. Ovo jest Jacksonov način rada, i takav je od originalnih LOTR filmova, koje je on snimio i objavio. Jedina stvar koja je donekle spasila te filmove bila je u tome da virus probuđenog uma još nije metastazirao kao sada na Zapadu. Ti bi filmovi bili puno gori da su snimljeni deset godina kasnije.

Moja preporuka jest - ne plaćajte da biste gledali The War of the Rohirrim. Neka to ostane još jedna probuđena bomba za Warner Brothers. Pošaljite im poruku tako da im ne date ni novce za gledanje ovog smeća. Ja to sigurno neću platiti, niti ću gubiti vrijeme gledajući taj crtić i da mi ga netko ponudi besplatno. To je samo još jedno probuđeno smeće, koje sramoti i obezvrjeđuje katolički genij J.R.R. Tolkiena. Pitam se koliko će još Tolkienovihih mamaca i prebačenih filmova doći od Petera Jacksona? Već je napravio dovoljno štete, ali sumnjam kako je to zadnje što je učinio. Isisati će bit Tolkienovog rada zbog novca, neprestano brišući svoju debelu guzicu pravim duhom Tolkienovih priča.

Kakva sramota!