Etnopolitike u Rimskom carstvu

Postao je uobičajeni trend da ljevičarski akademici koriste svoj status "stručnjaka" u pokušajima da uvjere javnost u naizgled kontraintuitivne tvrdnje o povijesti. Mediji establišmenta rado promiču tvrdnje koje su prilično korisne kod popularizacije  multikulturalizma i pluralizma u masama. Među njima je i slučaj "Cheddar Man": otkriće ljudskih ostataka koji datiraju iz 9. tisućljeća prije Krista u Britaniji, što navodno dokazuje kako su izvorni stanovnici zemlje bili tamnoputi, čime se očito negira bilo kakvo pravo na zemlju starosjedioca. Britanci, kako smo ih do sada zamišljali, možda i jesu.

U području studija nacionalizma došlo je do jednako žestoke politizacije i pokušaja ljevičarskih, često marksističkih znanstvenika, da preokrenu ono što mislimo da znamo o povijesti nacionalizma i etniciteta. Popularni znanstvenici na tom području, posebno iz takozvane modernističke škole, obično inzistiraju na "novosti" nacionalizma. Slijedeći znanstvenike poput Ernesta Gellnera i Erica Hobbsbawma, neizbježno se susrećemo s argumentom kako je nacionalizam rođen u kasnom 18. stoljeću, ili kasnije. Prije toga, uvjeravaju nas, jedini identiteti koji su ljudima bili važni su vjerski ili lokalni identiteti, ili kojem gradu ili župi pripadaju. Etnički afinitet, odnos između krvnih veza i nacionalizma, izostavljen je iz ove slike.

Modernistički znanstvenici ukazat će na multikulturalna carstva, poput Rimskog carstva, kako bi pokazali da nacionalni identitet nije postojao u antičkom razdoblju. Za lijeve povjesničare je Rimsko Carstvo primjer multikulturalizma, kao prirodnog stanja Europe. Popularni povjesničari poput Mary Beard predstavljaju rimsku Britaniju kao raznoliko, multikulturalno mjesto, u kojem su ljudi malo razmišljali o rasnim razlikama – što je stanje stvari koje je prirodno postojalo prije izuma nacionalizma.

Da li je to istina? Nasuprot modernistima, vjerujem da se može dokazati kako je za većinu multikulturalnih carstava prošlosti etnička pripadnost bila ključna za njihovo samopoimanje i interakciju s drugim skupinama. Iako bi bilo pogrešno tvrditi kako su neki od ovih primjera bili "nacionalistički", u smislu koji mi danas razumijemo, postoje uvjerljivi dokazi da su etnička pripadnost i plemensko srodstvo bili ključni za njih. Iako su postojali u vrijeme prije moderne nacionalne države i popratne akademske nomenklature nacionalizma, još uvijek je moguće identificirati nacionalne identitete unutar tih imperija, koji su jačali ili slabili,   ovisno o okolnostima. Također vjerujem da se može dokazati kako su se te rodbinske lojalnosti prirodno osjećale među običnim ljudima, ne među elitnim tvorevinama, lažne svijesti, kako tvrde modernistički teoretičari pod utjecajem marksizma. Ako prihvatimo temeljni uvid sociobiologije – da se ljudi, kao biološki organizmi, ponašaju na način koji koristi njihovim genetskim rođacima – bilo bi vrlo iznenađujuće osvrnuti se na povijest i ne vidjeti etnocentrizam, koji u velikoj mjeri utječe na politiku. Dakle, pogledajmo posebno rimsku povijest i što nam ona govori o međuodnosu etničke pripadnosti i politike.

Prije širenja Rimskog Carstva, talijanski poluotok bio je dom za više od trideset italskih etničkih skupina, kao i Etruščana, Kelta i Grka, koji su uglavnom bili organizirani u gradove i gradove-države. Sukob između tih skupina bio je uobičajen, ali veći etnički identiteti dolazili su do izražaja kada su se udruživali kako bi se nosili s vanjskim prijetnjama, upravo kao što su to učinili i grčki gradovi-države, kada su se suočili s prijetnjom perzijskog osvajača. Različiti latinski gradovi-države dijelili su jezik i kulturu s Rimljanima, te su bili prisiljeni na bližu suradnju kada su se nosili s invazijom raznih drugih skupina, uključujući Kelte i Etruščane, između 06. i 04. stoljeća prije Krista, formirajući Latinsku ligu.

338. godine prije Krista, Rim je osvojio ostatak Latinske lige. Postupanje Rima prema tim državama bilo je prilično benigno: pregovaralo se o mirovnim ugovorima, koji nisu nametali oštre kazne poraženima, a državljanstvo je velikodušno dijeljeno.  Grad Lanuvium imao je više sukoba s Rimom, ali kada su ga Rimljani konačno osvojili, Livije pripovijeda kako su "dobili puno građanstvo i povrat svojih svetih predmeta, s tim da hram i gaj Junone Sospite trebaju pripadati zajednički i rimskom narodu i građanima koji žive u Lanuviju". (Titus Livius (Livy), The History of Rome, Book 8, Chapter 14)

Neko je vrijeme jedini hram Junone bio upravo u Lanuviumu, te bi rimski pontifiki putovali onamo svake godine, kako bi prinijeli žrtve. To je bio izvor prestiža za Lanuvium, ojačao se osjećaj zajedničkog identiteta između naroda Rima i Lanuviuma, fokusirano na njihove zajedničke bogove. Rim je imao niz tradicija i mitologija povezanih s njihovim porijeklom, mješavinom Rimljana i Sabinjana. Tradicija mješovitog podrijetla za jednu etničku skupinu – slično engleskom osjećaju porijekla od Anglosa i Sasa – pomogla je Rimljanima da normaliziraju svoju politiku inkorporiranja novih plemena i širenja kulturne latinizacije.

Mnogi su primijetili kako je jedan od razloga uspjeha Rima (za razliku od npr. grčkih gradova-država) bila njihova spremnost da pokorenim narodima ponudi državljanstvo. Stalni rast građanstva učinio ga je silom kojoj se manje države nisu mogle oduprijeti, u svom kasnijem razdoblju to je bilo jedno od najotvorenijih carstava, koje je u velikoj mjeri davalo puna građanska prava. Ali, suvremeni povjesničari često se previše usredotočuju na tu konačnu praksu u kasnijim fazama carstva i ignoriraju kako se taj proces odvijao stoljećima; prvotno dugo razdoblje pravo na državljanstvo je bilo ograničeno samo na druge narode na talijanskom poluotoku, u svojevrsnom talijanskom proto-nacionalizmu. U ovim ranim fazama rimske ekspanzije, središnja Italija je postupno romanizirana u procesu asimilacije.

1776. godine (dok još nije bilo začetka nacionalizma, prema nekim modernističkim znanstvenicima), Edward Gibbon, je napisao:

"Sve dok se povlastice Rimljana nisu progresivno proširile na sve stanovnike carstva, sačuvana je važna razlika između Italije i provincija. Prvo je bilo cijenjenim središtem javnog jedinstva i čvrstom osnovom ustava. Italija je tvrdila kako je poroditeljica, ili barem rezidencija, careva i senata. Imanja Talijana bila su izuzeta od poreza, a oni kao osobe su bili izuzeti od samovoljne jurisdikcije namjesnika. Njihovim općinskim korporacijama, formiranim prema savršenom modelu prijestolnice, povjereno je, pod neposrednim nadzorom vrhovne vlasti, izvršenje zakona. Od podnožja Alpa do kraja Kalabrije, svi starosjedioci Italije bili su rođeni građani Rima. Njihove djelomične razlike bile su izbrisane i oni su se neprimjetno stopili u jednu veliku naciju, ujedinjenu jezikom, običajima i građanskim institucijama, jednaku težini moćnog carstva." (Gibbon, E. The history of the decline and fall of the Roman empire Vol. 1 Chapter II Part II)

Rimski pisac Vitruvije također je identificirao zajedničku talijansku etničku pripadnost, kada je napisao O arhitekturi, istraživanje razlika između rimskih i grčkih arhitektonskih stilova. Vitruvije je teoretizirao kako je klima oblikovala prirodu različitih naroda u Sredozemlju i da su te grupne osobine zauzvrat manifestirale jedinstvene arhitektonske stilove. Vitruvije je vjerovao kako su Talijani, kao i Rimljani, posebna narodna skupina koja se može identificirati s jedinstvenim obilježjem prema ostatku svijeta - kao zasebna etnička skupina. Nije stoga iznenađujuće kada Vitruvije zaključuje kako je Italija bila tako idealno smještena, usred zemlje, te da je božanski predodređena.

"Skupine podrijetla Italije najsavršenije su sastavljene u oba pogleda: u tjelesnom obliku i u mentalnoj aktivnosti, koja odgovara njihovoj hrabrosti. Upravo kao što je planet Jupiter sam po sebi umjeren, njegov smjer leži na sredini između Marsa, koji je vrlo vruć, i Saturna, koji je vrlo hladan - tako je i Italija, koja leži između sjevera i juga, kombinacija onoga što se nalazi na obje strane , a njezina je prednost dobro regulirana i neosporna." (Vitruvius, On Architecture 6.1-12)

Zanimljivo je kako Vitruvije koristi rimski i talijanski naizmjenično u pisanju, budući da je odrastao u vrijeme kada je rimsko građanstvo bilo dijeljeno diljem talijanskog poluotoka, podupirući Gibbonovu tvrdnju o postojanju talijanskog nacionalnog identiteta koji se formirao unutar Rimskog Carstva.

Moderni učenjak, Gary D. Farney, također piše o procesu nacionalizacije, koji se odvijao unutar Italije pod Rimom. Primjećuje kako proces romanizacije u Italiji nije bio samo jednosmjerno širenje rimskih običaja i građanstva, nego razmjena kulture, uz istovremeni razvoj zajedničke talijanske kulture.

"U prvim stoljećima Rimskog Carstva, različite etničke skupine koje su činile Italiju, stopile su se u jedan jedinstveni talijanski identitet. Te su skupine izgubile nešto od svog osebujnog italskog identiteta, poput svojih jezika, svoje jedinstvene nomenklature, aspekata svoje religije i svoje jedinstvene reputacije. Ipak, neki od istih aspekata njihove kulture postali su smatrani rimskim i talijanskim, a ne samo praksama jedne talijanske skupine." (Farney, G. D. (2011). Aspects of the emergence of Italian identity in the early Roman Empire. Communicating Identity in Italic Iron Age Communities, 221-230.)

Ova razina kulturne hibridizacije nikada nije bila replicirana sa skupinama poput onih iz Male Azije, iako je Rim usvojio i latinizirao neke od njihovih kultova i mitologije. Do trećeg stoljeća poslije Krista, kada se Carstvo proširilo mediteranskim svijetom i primilo stotine različitih naroda, biti Talijanom se i dalje smatralo 'najboljom' etničkom pripadnošću. Od 01. do 03. stoljeća, velika većina senatora bili su Talijani ili potomci talijanskih kolonista u zapadnim provincijama, a Farney primjećuje kako su i senatori i carevi željeli dokazati vezu predaka s Italijom. Povjesničar Ronald Syme dokumentirao je koliko su se carevi iz 03. stoljeća jako trudili dokazati kako se njihovo porijeklo može pratiti do područja Etrurije u središnjoj Italiji. (Syme, R. 1983. Emperors from Etruria. In Historia Augusta Papers, 189–208. Oxford.)

Ako je unutar Rimskog Carstva postojao osjećaj nacionalnog identiteta, nije li čudno kako ga pisci toga vremena nisu identificirali? Modernistički teoretičari sigurno bi istaknuli odsutnost svjesnog nacionalnog identiteta kod predmodernih pisaca, kao dokaz kako su to nedavne konstrukcije, ali to nije nužno slučaj. Iako drevni pisci možda nisu koristili terminologiju koja nam je poznata u raspravama o nacionalizmu i etnicitetu, oni su svjedočili o nečemu što bismo intuitivno nazvali nacijom: narod sa zajedničkim srodstvom, zajedničkom kulturom i vjerskim uvjerenjima, koji žive u jedinstvenoj državi, koja upravlja iz svoje pradomovine. Kao što je prikazano na primjeru Virtuvija, pisci često su jasno smatrali italske narode rasom koja se razlikuje od ostatka svijeta i imali su jasno razumijevanje granica ove veće nacije.

Rimski nacionalni identitet i rat

Azar Gat piše o tome kako je etnička lojalnost igrala ulogu u sukobima koji su podijelili Rimsko Carstvo. Rim je podredio grčke države na jugu svojom hegemonijom, samo kako bi se one entuzijastično udružile s grkom Pirom iz Epira. Sličan se obrazac opaža u sukobu Rima s njegovim najvećim neprijateljem, Hanibalom od Kartage. Hanibalova pobjeda kod Cannae, tijekom Drugog punskog rata 216. godine prije Krista, uspjela je razbiti rimski savez. Grci i drugi narodi južne Italije napustili su Rim, kako bi potražili svoju slobodu pod Hanibalom, dok su se isto tako separatistički raspoloženi Kelti i Etruščani na sjeveru angažirali u nizu drugih pobuna.

Samo su Latini i druge temeljito romanizirane zajednice središnje Italije ostale lojalne Rimu (iako su, iscrpljeni stalnim ratom, neki od njih odbili doprinijeti, s dodatnim vojnim snagama, u ratnim pohodima Rima). Nedvojbeno, rimska prisutnost i odvraćanje terorom, bili su najjači u njegovoj neposrednoj blizini; ali, prijetnja Hanibalovih vojski nije bila ništa manje moćna. U konačnici, zajednice središnje Italije više su voljele hegemona iz svoje etničke zajednice nego strane.

Hanibal je očito prepoznao razlike u lojalnosti Rimu među različitim narodima. Tijekom svoje invazije na sjevernu Italiju, istaknuo je kontrast oštrog postupanja prema zarobljenim rimskim zarobljenicima, nasuprot ljubaznosti pokazanom prema keltskim narodima koji su se borili na rimskoj strani. U jednom se trenutku Hannibal čak pozvao na suverenitet ovih naroda, protiv represivne, carske rimske vladavine:

"U svom zimskom boravištu sazvao je skupštinu svih svojih zarobljenika i govorio im o okrutnosti i bezvjernosti Rimljana, uvjeravajući ih kako on nije došao ratovati s njima, već samo s Rimom. Njegov motiv, tvrdio je, bila je sloboda za sve ljude koje je imperijalizam rimske države toliko dugo zlostavljao. Rim je bio poput raka koji se širio Mediteranom, proždirući nacije i njihove drevne slobode u svojoj gladi i pohlepi. S druge strane, Kartaga je stoljećima trgovala s Italijom, i nikada ih nije pokušala osvojiti. Nije tvrdio kako su njegovi motivi bili isključivo altruistički, jer oni u to ne bi vjerovali. Jasno je kako je želio poraziti Rim kako bi koristio Kartagi, ali Talijani su imali sve razloge da mu pomognu - jer je to također koristilo i njima." (Freeman, P. (2022). Hannibal: Rome's Greatest Enemy, Simon and Schuster, p55)

Ukoliko etnička pripadnost i nacionalni ponos nisu bili motivirajući čimbenici u antičkom razdoblju, kao što je danas moderno ovo tvrditi, bilo bi čudno za Hannibala upućivati ​​ovakve apele ili očekivati ​​kako će keltski narodi unutar Rima, biti manje lojalni Rimu od Talijana. Hanibal je bio u pravu, keltska plemena nije trebalo puno nagovarati neka se okrenu protiv Rima i pridruže Hanibalu. Nasuprot tome, nepokolebljiva lojalnost središnjih Talijana Rimu, daleko je premašila Hanibalova očekivanja.

Ova izvanredna odanost prikazana je nakon bitke kod Trazimenskog jezera, gadnog poraza Rimljana. Hanibal je zarobio kontingent Latina koji su se borili za Rim, obećavajući im sigurnost ako prebjegnu. Polibije citira Hanibala koji je rekao kako "on nije došao boriti se protiv Talijana, nego u ime Talijana protiv Rima." (Polib. 3.85) Pa ipak, nijedan latinski saveznik nije prebjegao, niti se pridružio Hanibalu. Tako je bilo i sa bilo kojim drugim narodima središnje Italije. Doista, nastavili su stajati uz svoju rodbinu u Rimu, čak i kada je rat izgledao kao izgubljen slučaj, protiv Hanibalove osvajačke vojske, koja se činila nezaustavljivom.

Teško je zamisliti osjećaj nadolazeće propasti u Rimu u to vrijeme. Hanibalovo razbijanje njihove vojske kod Cannae, koje se još uvijek smatra jednom od najvećih vojnih pobjeda svih vremena, koštalo je Rim i njihove saveznike gotovo 80 000 vojnika – zapanjujući broj, koji je predstavljao oko dvadeset posto njihovih vojno sposobnih ljudi. Bio je to najgori u nizu velikih poraza od  Hanibala, koji je iscrpio Rim ne samo za desetke tisuća vojnika, već i za mnoge iskusne vođe i vojno osoblje, te potaknuo višestruke promjene strana. Nekoliko dana nakon Cannae, cijelu rimsku vojsku uništila je galska vojska u sjevernoj Italiji. Rimski povjesničari izvještavaju o situaciji u kojoj su stanovnici Rima svakog trenutka čekali kada će se Hanibalova vojska spustiti u njihov grad. Razmjeri poraza kod Cannae bili su toliko ogromni, te su rimske vođe natjerane na očajničke mjere, poput slanja delegacije neka se posavjetuje s proročištem u Delfima i prinošenja ljudskih žrtava bogovima.

Rimljani su poduzeli do tada nezamislive mjere kako bi pokušali preokrenuti svoju sreću. To je uključivalo dopuštanje regrutiranja u vojsku svih muškaraca starijih od sedamnaest godina, neki čak i mlađi bili bi unovačeni. Time su razbijene neke od klasnih prepreka koje su postojale pri novačenju u vojsku: potencijalni vojnik prije je morao imati minimalnu količinu zemljišnih posjeda, kako bi bio podoban za vojsku. Rimska potraga za vojnicima bila je toliko ekstremna, čak su oslobađali  robove kako bi ih pretvorili u vojnike. Čitajući o ovoj situaciji, može se zamisliti kako je raspoloženje u Rimu bilo slično onom u Berlinu 1945. godine, jer su Nijemci očajnički pozivali sve članove Hitlerove mladeži neka se priključe pokušaju obran od nezaustavljive Crvene armije.

Ipak, rimski senat pokazao je nepokolebljiv prkos, sekunde ne razmišljajući o predaji. Ovo se čini kao ključni trenutak u pojavi svjesnijeg rimskog nacionalizma. Nepokolebljivu odanost Rimljana i njihovih latinskih saveznika, čak i nakon godina velikih poraza i naizgled bezizlazne vojne situacije, bilo bi teško objasniti ako prihvatimo modernistički pogled na nacionalizam kao moderni fenomen konstruiran isključivo od strane elite, te koji je imao malo utjecaja na obične mase kroz povijest. Daleko od toga kako je patriotizam nešto rezervirano za elite Rima, povjesničar Adrian Goldsworthy piše kako su izvanredne mjere poduzete da se popuni vojska uspjela samo stoga jer je "omogućena spremnošću običnih građana da se podvrgnu godinama oštre vojne stege i iznimno opasnih kampanja. Važno je zapamtiti kako su sve klase u Rimu i među većinom saveznika, osjećale vrlo jake veze lojalnosti jednih prema drugima, i prema državi."

Dok su neki dezertirali, “ogromna većina nije i bili su vođeni žestokim domoljubljem, kako bi se žrtvovali za državu.” (Goldsworthy, A. (2012). The Fall of Carthage: The Punic Wars 265-146BC, Weidenfeld & Nicolson, p315-316)

Nije bilo razloga za nevjerovati kako će se suočiti sa sigurnom smrću, ili još gorom sudbinom ako i oni prebjegnu, ili zatraže mir s Hanibalom. Hanibal je odustao od napada na sam Rim, nadajući se kako će oni pristati na pregovore o njihovoj predaji. Livije je napisao kako Hanibal:

"Nije vodio rat istrebljenja s Rimljanima, već se borio za čast i carstvo. Kada su njegovi preci pokleknuli pred rimskom hrabrošću; i kada je nastojao da drugi budu prisiljeni da se, sa svoje strane, zajedno pokore njegovoj sreći i hrabrosti." (Titus Livius (Livy), The History of Rome, Book 22, Chapter 58)

Hanibal je ustrajao u pokušaju da pridobije latinske države neka prebjegnu na njegovu stranu, kao što su to učinile druge skupine na jugu Italije. Izašavši iz carstva gradova-država, s restriktivnim zahtjevima za državljanstvo, Kartaga je osigurala svoje saveznike mnogo više prisilom i nasiljem nego Rim. Povjesničari su primijetili kako se čini da nije prepoznao razliku u načinu razmišljanja uvijek lojalnih Srednjih Talijana i Južnih Talijana, od kojih su neki stoljećima ratovali s Rimom.

"Čini se kako su blaži odnos Rima prema poraženim talijanskim neprijateljima u prethodnim stoljećima, njegova inkluzivna politika prema građanstvu, kao i učinci romanizacije, doista stvorili neraskidivi rimski savez. Ovaj središnji talijanski blok, sa zajedničkim pravima i dužnostima za sve članove, zajedničkom kulturom, zajedničkim jezikom i isprepletenim vjerskim praksama, sada u kombinaciji sa spremnošću da umru za svoju naciju, sada nastupa kao zajednička nacija." (Roberts, T. (2014). The Roman nation: Rethinking ancient nationalism (Doctoral dissertation, University of Rhode Island). p109)

Dok je Rim učinio nezamislivo i preokrenuo tok rata protiv Kartage, iz njihove očajničke borbe proizašao je okorjeliji nacionalizam. Hanibal je očekivao kako će njegova invazija razbiti talijanski saveznički sustav, i doista je bio uspješan na sjeveru i jugu, ali u središnjoj Italiji koja je sadržavala Rim i blisko povezane latinske skupine, učinila je ovim da se povijesne razlike povuku i katalizirala pojavu šireg rimskog nacionalizma. Cijela muka pokazuje važnost etničkog identiteta i osjećaja zajedničkog srodstva u određivanju stavova masa i formiranju nacionalnih država. To također pokazuje kako su, nasuprot mnogim ljevičarskim povjesničarima, etnička pripadnost i nacionalni ponos bili ključni za Rimsko Carstvo, barem u središnjoj Italiji, što se na kraju proširilo na cijelu Italiju.

Kada je Rim konačno okrenuo ploču prema Hanibalu, te krenuo trupama na matični teritorij Kartage u sjevernoj Africi, ista dinamika se ponovila, pri čemu su narodi na periferiji pokazali brzu spremnost kako bi prebjegli invazionoj sili. Mnogi narodi, koje je Kartaga pokorila, iskoristili su priliku neka prebjegnu na rimsku stranu, dok je jezgra feničkih gradova-država ostala lojalna Kartagi, sve do točke potpunog vojnog poraza. (Gat, A. (2012). Nations: The long history and deep roots of political ethnicity and nationalism. Cambridge University Press. Pg 77)

Poraz Hanibala, nakon gotovo uništenja Rima od njegovih ruku, doveo je do pojave nadahnutih rimskih povjesničara koji su žurno zabilježili potpunu povijest Rima. Quintus Fabius Pictor, prvi rimski povjesničar koji je, nakon poraza kod Cannae, također bio imenovan neka otputuje u proročište u Delfima po smjernice, započeo je svoj rad kao povjesničar početkom drugog stoljeća. Kvint Enije, koji se smatra ocem rimske poezije, napisao je svoju epsku pjesmu Annales u istom razdoblju. Rimljani su odjednom smatrali važnim zabilježiti svoju povijest, kao jednog naroda, te objasniti izvore svoje nadmoći koja je dovela do takve vojne dominacije. Dok je prije Drugog punskog rata postojao rimski nacionalni identitet, čini se kako ga je herojski prkos Rima na rubu uništenja, učvrstio i posijao osjećaj nadmoći nad ostalima.

Sada bi trebalo biti jasnije kako su, nasuprot modernističkoj teoriji nacionalizma, etnička pripadnost i osjećaj nacionalnog identiteta i ponosa bili moćne sile u Rimskom Carstvu - sile koje su ojačale u njegovom najmračnijem trenutku, dok se ono približavalo uništenju od ruku Kartaganjina. Niti spremnost neitalskih naroda na talijanskom poluotoku da se odcijepe, niti odlučnost talijanskih saveznika Rima da se bore s njima, ne mogu se objasniti bez pozivanja na etnocentrizam i nacionalni osjećaj tih naroda. Antički pisci tog vremena, kao i povjesničari nepristrani prema dogmama moderne akademije, jasno potvrđuju talijanski nacionalni identitet koji je nastao unutar Carstva – identitet koji je ostao važan čak i dok je Carstvo bilo u svojoj najmultikulturalnijoj fazi, s carevima i Senatorima koji se ponosno pozivaju na svoje talijansko nasljeđe. Prije uspona Italije, nacionalne države, postojala je Italija, nacija, ponosno srce jednog od najvećih carstava u povijesti.

Hvala na čitanju.