The White Man’s Ghost Dance

U 19. stoljeću došlo je kraju razdvajanje koje je postojalo stotinama godina između europskih sila i američkih indijanskih naroda. Novo osnovane  Sjedinjene Američke Države su se oslobodile engleske krune, kao i ograničenja ugovora koji su kočili širenje bijelog čovjeka prema zapadu. Vlakovi su se počeli kotrljati prema zapadu, proširujući pseudo-podije naselja u indijansku zemlju. Ubrzo je vagone zamijenio parni stroj, čime je mlaki mlaz europske ekspanzije postao potop.

Rat je bio neizbježan, uostalom kao i kraj rata. Crveni se čovjek borio žestoko i hrabro, unosio je divlji strah uljezima, klao doseljenike, uzimao skalpove i žene. Ali svaki metak koji je ispalio morao je, na kraju, zamijeniti trgovinom s tim neprijateljem protiv kojeg se borio, dok je za svakog od tih neprijatelja koje je mučio do smrti dolazilo još deset novih. I usprkos svemu što je bio sposoban za neljudsku brutalnost, ledena voda koja je tekla ravnodušnim venama njegovog neprijatelja bila je jednako zastrašujuća. Crveni čovjek, brojčano nadjačan i tehnološki nadmašen, bio je osuđen na propast.

Na putu prema kraju, zavladao je očaj.

Baš kad je crveni čovjek bio na koljenima, nada mu je ponovno preplavila srce.

Došao je mesija i rekao im da ako budu plesali ispravno, plesali na način na koji su plesali njihovi preci, duhovi tih predaka će se vratiti iz drugog svijeta da im pomognu u borbi protiv bijelog čovjeka. Bilo je tu još nešto – mesija je govorio o miru, o bratstvu, o suradnji između plemena; podučavao je čistom životu, odbacivanju otrovne vatrene vode bijelog čovjeka; i prorekao je ne samo pomoć sablasnih legija, već i Armagedon, kataklizmičku obnovu Zemlje koja će oprati sve željeznice i telegrafske žice bijelog čovjeka i ograde za stoku i smeće. Hrabri su osvojili ovu usamljenu svjetlost nade koja je sjala u mračnijim vremenima nego što je njihov narod ikada znao, počeli su nositi majice duhova, za koje se vjeruje da onoga tko ih nosi čini otpornim na metke.

Ples duhova nadahnuo je Indijance da se ujedine, ili barem da teže jedinstvu, i da obnove svoj otpor nasrtajima bijelaca.

Nije išlo. Ispostavilo se kako se meci ne odbijaju od košulja duhova.

Ples duhova doveo je izravno do masakra u Wounded Kneeju 1890. godine, i dok je bjelačko društvo bilo užasnuto hrpama mrtvih žena i djece, dominacija crvenog čovjeka na kontinentu je prekinuta i više se nije vratila.

Ples duhova nije bio jedinstvena povijesna pojava. Apokaliptični pokreti prohujali su kroz populaciju pod stresom invazije i strane dominacije nakon prijelomnih točaka mnogo puta u povijesti.

Također na kraju 19. stoljeća, tek nakon poniženja Opijumskog rata, dok je Stoljeće srama razbijalo tisuće godina ugodnih pretpostavki o lakoj dominaciji Srednjeg kraljevstva nad manjim barbarima, Bokserska pobuna digla se protiv strane okupacije Chung Kuo-a. Nastalo iz časne tradicije borilačkih tajnih društava, Društvo pravednih i složnih šaka privuklo je nezaposlene mladiće ljute zbog svoje besperspektivnosti, sramotnog položaja u rukama europskih sila, širenja tuđinskog kulta kršćanstva kroz srca njihovih ljudi i tajni dogovor marionetske dinastije Qing s grabežljivim trgovačkim kompanijama. Poput Plesača duhova, Bokseri su bili uvjereni kako ih kung fu čini neprobojnima na metke. Zašto bi imali potrebu za vatrenim oružjem, kada su imali qi? To ih je uvjerenje potaknulo na ustanak koji ih je uglavnom uspio ubiti.

U 1. stoljeću nove ere Judeju je pokorio i okupirao Rim. Sve unatoč tome što su Rimljani štovali lažne bogove, dok je Judeja bila pod zaštitom Jahve – jedinog pravog Boga, koji je obećao uzdići Izrael iznad svih drugih naroda, Judeja je bila zaštićena. U svjietlu judejske podjarmljenosti cvjetali su apokaliptični kultovi. Učili su kako su Rimljani uspjeli u okupaciji, jer je Judeja okrenula leđa Zakonu - dakle, vraćanjem Zakonu, poštujući ga u svakom pogledu, do najsitnijeg detalja, ponovno bi pridobili Jahvinu naklonost, i On bi poslao mesiju na čelu vojske anđela da kazni Babilonsku kurvu i počisti njen zagađujući utjecaj sa Zemlje. Bande mladića učinile su se provoditeljima Zakona danju, sramoteći i kamenujući sve svoje ljude koji bi ga prekršili; noću su napadali i maltretirali rimske okupatore, sigurni kako će na kraju pobijediti, jer su imali Boga na svojoj strani, i Bog je imao anđele. Nisu prevladali. Umjesto toga, veliki Hram u Jeruzalemu, središnja i definirajuća struktura kulta, rastavljen je ciglu po ciglu, i njegove svete relikvije paradirale su rimskim ulicama u samo još jednom od brojnih trijumfa po gradu, dajući rimskoj rulji zadovoljstvo ruganja i pljuvanja po tim relikvijama. 

Nismo do sada bili pokoreni nadmoćnom vojnom silom nekog stranog carstva. Barem ne još. Samo su nas riječi osvojile. Ipak, naša situacija nije toliko različita od one američkih Indijanaca, Hana ili Judejaca. Naše su granice porozne, naše različite "nacionalne" države svake godine prihvaćaju milijune imigranata iz trećeg svijeta, osvajača koji dolaze sve većom brzinom. Stanovništvo Kanade već je raslo po stopi od 1% godišnje – stotine tisuća godišnje – desetljećima, samo da bi stanovništvo zemlje skočilo za gotovo 3% u jednoj godini, s milijunom migranata koji stižu usred lockdowna zbog Corone....Isti obrazac se vidi u SAD-u, Australiji, Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj. Male zemlje poput Švedske ili Irske, s populacijom od samo nekoliko milijuna, riskiraju biti potpuno preplavljene milijardama iz trećeg svijeta.

Naše vlade su potpuno zarobljene, kvislinške države bez ikakve lojalnosti prema narodima kojima vladaju. Svi napori da se sruše te okupacijske vlade do sada su uzaludni, ne samo zato što većina još ne prepoznaje da su one uopće okupacijske vlade. Uostalom, oni nisu bili nametnuti oružanom silom osvajača, nego su mutirali korak po korak u neprimjetno postupnom procesu od predstavnika narodne volje i jamca interesa naroda, do prekršitelja interesa naroda i krajnje su neosjetljivi na volju naroda.  Velika većina našeg stanovništva podržava režim i njegov program pljačke i etničke zamjene s fanatičnim žarom, entuzijastičnim obraćenicima na novu vjeru koja je i sama evoluirala korak po tako-logičan korak od duhovnih i građanskih religija naših očeva do zloćudne hereza koja kao moralni imperativ drži oduzimanje i istrebljenje potomstva upravo tih očeva. Do sada se većina pučanstva opirala blaćenju kulta samoubojica, ali unatoč svemu što im se ne sviđa, ostaju moralno razoružani pred jezičnim napadima kulta, sustežući se u strahu od svakog pozivanja na čarobne riječi 'rasist', 'fašist', 'nacista', 'bijelog nadmoći', za koje su Zapadnjaci trenirani vjerovati u najgore moguće stvari, i za koja zla protiv kojih se bori zli kult samoubojica tvrdi – i sam vjeruje.

Te zarobljene vlade ne žele zatvoriti te imigracijske bujice. Oni provode nemilosrdne govorne kodekse, kažnjavajući sve domoroce koji odu čak i malo predaleko u žaljenju na beskrajnu rijeku stranaca, i to posebno one koji se žale na ponašanje osvajača.

Crveni čovjek hranjen je vatrenom vodom u kojoj je utopio svoj um, čineći ga beskorisnim, pasivnim, ovisnim i na kraju mrtvim. Opioidi čine isto bijelom čovjeku, dok okupacijske vlade zatvaraju oči ili čak igraju ulogu pomagača kroz medicinski sustav i inicijative za smanjenje štete.

Crveni je čovjek bio natjeran na gladovanje sustavnim istrebljenjem bivola koji su mu bili izvor prehrane, od strane strijelaca koji su koristili stada za vježbanje gađanja kako bi kratili vrijeme na putovanjima željeznicom na zapad, i koji su pustili masakrirane tisuće lešina trunu na suncu. Baš tako, bijeli je čovjek postao tvrtka, stvorenje tvornice, ureda i institucije... i sustavno mu se isključuje sudjelovanje u samim organizacijama koje je izgradio i izvan kojih više ne može lako preživjeti, dok te iste organizacije više ne mogu opstati bez njega, ležeći i truneći uz put poput lešine bivola.​

Male političke pobjede izvojevane su tu i tamo – predsjednici disidenti uzdignuti na položaje protiv nastojanja režimskih medija, referendumi koji su čudesno pobijeđeni protiv preferencija režima, male kohorte populističkih prvaka gurnute u zakonodavna tijela. Ali to barem dosad nije imalo gotovo nikakav učinak na politiku. Populističke stranke su u izbornoj karanteni od strane većih frakcija lojalnih režimu, stalne birokracije odbijaju surađivati s tribunima plebsa, a u međuvremenu svaki organ formalne i neformalne moći radi na uklanjanju problematičnih buntovnika svim poštenim i lošim sredstvima. Izmišljene optužbe iznose se na temelju izmišljenih dokaza, izbori se utvrđuju, glasovi koji ih podržavaju ušutkavaju, dok su narodni prvaci prisiljeni boriti se za svoje pozicije bez dovoljno ni vremena ni energije za bilo kakvu smislenu promjenu same države.

Posljednje desetljeće bilo je demoralizirajuće. Teško je razaznati put do pobjede, jer neprijateljeva moć je ogromna; naprotiv, čini se da svi mogući putevi vode samo do uništenja. Unutar jedne generacije, čini se, svaki će zapadni narod biti potpuno razvlašten. Bit ćemo prezrena i nemoćna manjina u našim vlastitim domovinama, dok polovica našeg poremećenog naroda odlazi s praznim pogledom u veliku Darwinovu noć.

Sve bez ispaljenog metka.

Je li onda ikakvo čudo, bez jasnog puta naprijed, s porazom koji vodi u poraz i bez obzira na male pobjede koje izvojujemo i koje opet također vode u poraz, da se toliki dio diskursa na disidentskoj desnici okrenuo prošlosti, kultu tijela, tradiciji? Moramo RETVRN, kažemo. Moramo se vratiti. Morate dizati utege, osposobiti se, možda naučiti borilačke sportove – početi boksati ili MMA. I naravno, morate pronaći Boga. Idite u crkvu, idealno onu koju su pohađali vaši preci. Čitaj Bibliju. Čitajte stare knjige. Postani mudar na način starih filozofa, osobito Rimljana i Grka. Ponovno se povežite sa svojim korijenima, to je vrlo indo-europsko razmišljanje.

Nije li sve ovo upravo ono što je Crveni čovjek učinio? Han Boxer? Judejski zelot?

Da li je pravo disidenta ništa više od Plesa duhova, ovaj put bijelca?

Da li je to sve čime se možemo nositi?

Volio bih misliti kako nije. Uostalom, i ja dižem utege, čitam stare knjige i pronalazim Boga... ili pokušavam. Ali onda, to što sudjelujem u tim stvarima sigurno je snažna kognitivna prepreka tome da ne mislim da je sve to ništa više od Plesa duhova. Oduzimanje posjeda mojim ljudima duboko me pogađa i osobno. Kao relativno mlad muškarac, osjećam svu snagu toga. Uvijek su mladi muškarci ti koje okupacijske vlade prvo nastoje pokoriti. Nije uopće očito ni što mogu učiniti u vezi s tim. Nije očito što bilo tko od nas može učiniti. Bi li bilo toliko iznenađujuće da smo tražili načine da se nosimo? I ne bismo li trebali očekivati da će ta suočavanja biti vječna suočavanja ljutitih i osjetljivih mladića?

U skladu s hipotezom o Plesu duhova jest kako je pojava kulture samo-usavršavanja na disidentskoj desnici izgleda nastala nakon preokreta i izdaja za vrijeme Trumpa i godina nakon Brexita. Staro pravilo nas je 2015. godine uputilo poput orbitalnog topa smrti na političku učinkovitost; osjećaj kako se  može pobijediti, i njegova je energija u potpunosti potrošena u ratu mema. Disident odmah nakon 2018. godine, ili tako nešto više ne vjeruje u politiku, pa se zato okrenuo prema sebi, propovijedajući si evanđelje željeznog hrama. Plesači duhova nisu bili samo apokaliptični mistici. I oni su propovijedali čist život. Boksači su bili poznati kao iznimno atletski građeni, provodeći veći dio dana radeći na svom tijelu i vježbajući mačevanje.

Također je u skladu s ovom hipotezom da je okretanje religiji, bilo da je riječ o tradicionalnim katolicima, krščanima, pravoslavcima, ili raznim okusima vitalizma i pogana, također jako naraslo otprilike u isto vrijeme. Isto tako intenzivno i zanimanje za povijest, posebno za klasičnu povijest.

Gotovo kao da mnogi od nas žele vjerovati da ako živimo čisto, razvijamo fizičko tijelo i molimo se Bogu kojem su se molili naši preci na način na koji su se molili naši preci, pronaći ćemo izlaz.

Protiv ove hipoteze je činjenica da nitko koga sam vidio ne vjeruje da je imun na metke. Vjerojatno postoji neki šizo koji će mi uskoro dokazati da nisam u pravu s izazovom na TikToku ... zapravo se nekako nadam da će se to dogoditi, bilo bi smiješno. Niti itko vjeruje kako će se Nebo otvoriti i poslati ekspedicione snage Einherjara neka unište naše neprijatelje i natjeraju ih da se pokore, i to samo ako snažno LARP-ujemo na stare načine.

Naprotiv, široko rasprostranjen osjećaj prije je osjećaj propasti. U najboljem slučaju, u najboljem slučaju, mogli bismo se nadati kako ćemo posaditi sjeme, u nadi kako će naša djeca, ali ipak vjerojatnije naši unuci ili praunuci, ponovno živjeti u naprednom i funkcionalnom društvu koje ih ne mrzi. Mi sami, mi koji sada živimo, izgubljena smo djeca povijesti, napuštena i izdana od naših bespomoćnih starijih, lišena našeg naslijeđa, prokleta da smo doživjela da vidimo posljednje umiruće žare zlatnog doba koje je sada prošlo, osuđeno na sada upoznati samo tamu koja će samo postajati dublja i hladnija dok živimo ostatak života. Mi smo Spenglerov rimski vojnik, koji čuva njegovu predstražu u prijetećoj sjeni Pompeja.

Ne kažem da je to ono što budućnost nosi, samo da je ovo prevladavajući osjećaj: stvari su sranje, i sranje će biti još jače od sada nadalje. Treniramo, čitamo i molimo se, ne zato što mislimo da možemo vratiti dobra vremena, nego samo kako bismo imali snage izdržati ova vremena i možda i pronijeti kroz sebe neke male fragmente koje će vrijediti prenijeti onome tko dođe sljedeći. Okupljamo se uz stare simbole jer nas podsjećaju na to tko smo, pružaju neko sidro našim identitetima dok nas vrtložni vrtlog nastoji otopiti u post-ljudskom ludilu. Mi prakticiramo čist život – onoliko koliko ga prakticiramo - kao što mislim kako nije pretjerano reći, budimo iskreni – jer znamo da smo napadnuti, i lijekovi i zatrovana hrana jedno su od primarnih oružja neprijatelja.

Iracionalna nada je opasna stvar, ali napuštanje svake nade još je opasnije. Zombi-narkomani koji umiru na našim ulicama, mjesta su gdje umire zaista svaka nada.  Malo je vjerojatno kako će se stvari poboljšati za nas Zapadnjake u bliskoj budućnosti, ili čak možda u našim životima. Previše toga je usmjereno protiv nas, posebno uključujući našeg najgoreg neprijatelja: nas same. Ipak, primjeri Plesača Duhova, Boksera i Zelota ne moraju voditi u očaj. Američki Indijanci nisu vratili svoje zemlje, ali su daleko od izumiranja i barem u Kanadi brzo rastu u broju, bogatstvu i političkom utjecaju. Hani su sasvim sigurno vratili svoju zemlju, i dok su pretrpjeli stoljeće i pol masakra i ludila, ponovno su zauzeli svoje mjesto kao jedan od najvećih svjetskih naroda. Te, na kraju, što se tiče Židova, recite što hoćete o njima, ali uništenje Hrama sigurno nije bio kraj njihove priče.

Ipak, Ples duhova još uvijek je priča upozorenja, a pouka te priče i mnogih sličnih kroz povijest je po mom mišljenju sljedeća: usprkos dispoziconiranosti u svijetu koji se brzo mijenja, iako je jedino prirodno, zdravo i neophodno za ponovno utvrđivanje kulturnog identiteta i ponovno uspostavljanje biološkog zdravlja - to nije dovoljno. Nije dovoljno izvoditi rituale. Jedina božanska pomoć koju možemo očekivati je kakva god se čuda dogodila u našim srcima, i moramo biti jako sretni ako toliko dobijemo, iskreno. Očaj je opasan, ali opasna je i zabluda. Ne možemo se vratiti u svijet koji više ne postoji, već se moramo prilagoditi svijetu koji jest i svijetu koji postaje. Jedini put van iz ovog ludog svijeta jest kroz taj ludi svijet. 

​