Priča o nepostojećem natpisu na katedrali u Magdeburgu
"Sačuvaj nas Bože kuge, rata i Hrvata"
(vezano uz sudjelovanje Hrvata u Tridesetogodišnjem ratu 1618. - 1648. godine)
(Napomena: U nekoliko navrata zadnjih godina čujem izraz "Sačuvaj nas Bože gladi, rata i Hrvata", pa kako tko želi iskoristiti taj izraz kaže "da, nalazi se na nekoj crkvi u Njemačkoj" ili "eto vidiš, mi Hrvati imamo taj neki ratnički gen", dok susjedi nam čak isti izraz koriste kad žele objasniti "milijune" njih ubijenih u Jasenovcu, jer "da, evo vidite svi kakvi su ti Hrvati", ma ima toga stvarno dosta posljednjih godina. Tog natpisa nema, nikada ga nije niti bilo niti na jednoj crkvi u Njemačkoj. I to je činjenica. No, kako je došlo do toga da se nepostojeći natpis danas koristi kao narativ - to je baš čudna priča?!
U ovom tekstu ću navesti 4 teksta koji govore o tom nepostojećem natpisu na katedrali u Magdeburgu, natpis je navodno uklesan na katedralu nakon pada grada Magdeburga 1630. godine tijekom Tridesetogošnjeg rata koji je harao gotovo cijelom Europom od 1618. do 1648. godine.
Evo primjera kako izmišljotina i laž postaje "opće prihvaćena povijesna činjenica", upravo još jedna u moru drugih "povijesnih istina".)
1. Za Vatican News priču piše Marito Mihovil Letica o sudjelovanju Hrvata u Tridešetogodišnjem ratu
O sudjelovanju Hrvatâ u Tridesetogodišnjem ratu i posljedicama toga rata za njemačke zemlje
Marito Mihovil Letica - Zagreb
"U Tridesetogodišnjem ratu, koji je trajao od 1618. do 1648., stanovništvo Njemačke doslovno je prepolovljeno – prije rata imale su njemačke zemlje između 20 i 25 milijuna stanovnika, a nakon njega između 10 i 15 milijuna. Njemačka je uz to ostala razdijeljena, s plamtećim antagonizmima između katolika i evangelika, što je dovelo do njezina nazadovanja. Upropaštena demografski i gospodarski, postala je Njemačka drugorazrednom u Europi. To njezino dvostoljetno zaostajanje za Francuskom i Engleskom (poslije Velikom Britanijom), državama koje su bogatstvo umnogome crpile iz svojih kolonija, uzrok je povijesnog deficita njemačkih zemalja, a to je krajem 19. stoljeća potaknulo njihovu snažnu militarizaciju. Oba svjetska rata možemo shvatiti kao pokušaj Njemačke da postane svjetska i kolonijalna sila, što joj je bilo onemogućeno velikim dijelom zbog stradanja i razaranja u Tridesetogodišnjem ratu.
Nipošto se ne bi smjelo zaobići sudjelovanje Hrvata u dotičnome ratu. Hrvatski ratnici vojevali su praktički na svim bojištima – od Baltičkoga mora do Bavarske, od Ugarske do Francuske, čak do okolice Pariza.
Zanimljivo je da vojnici koji bijahu poznati pod općim imenom ″Krovaten″ ili ″Krabaten″ nisu svi u narodnosnom smislu bili Hrvati, premda većina njih jest. Pod imenom ″Krovaten″ borili su se uz Hrvate i pripadnici inih naroda: Poljaci, Ugri, Kozaci i drugi, velikim dijelom kao plaćenici. Svi su oni ratovali, može se reći, ″na način Hrvatâ″. A to najčešće podrazumijeva pokretnu, brzu i prodornu laku konjicu. Na njezinim krilima Hrvati su hitro presretali neprijatelja, odvajali dijelove njegove vojske od glavnine, hvatali neprijateljske izvidnice i glasnike, izviđali iza neprijateljskih crta, prekidali njihove opskrbne pravce, započinjali i okončavali sukobe. Treba spomenuti barem neke među brojnim bitkama u kojima sudjelovahu Hrvati. Istaknuli su se u bitki kraj mjesta Záblatí u Češkoj 1619. godine, za opsade Magdeburga 1631. preplivali su na konjima Labu i prvi prodrli u grad, a kada je 1632. u bitki kod Lützena izgubio život švedski kralj Gustav II. Adolf, pronio se glas da su ga ubili Hrvati.
Zaduženi za specijalne zadaće, Hrvati bijahu, mogli bismo kazati, nekovrsni ″komandosi″ onoga vremena. Naraštajima prisutni na vazda nemirnome turskom pograničju, na području banske Hrvatske i Vojne krajine, hrvatski vojnici stekli su ratničke vještine u neprekidnim borbama s Osmanlijama, usvojivši i usavršivši njihov način ratovanja.
Zbog svega su Hrvati nakon Tridesetogodišnjeg rata došli na dobar glas kao više nego hrabri, vješti i pouzdani vojnici. Nije poznato je li istina ili pak legenda da je Napoleon rekao ″Dajte mi sto tisuća Hrvata i osvojit ću svijet″, ali je nedvojbeno da su hrvatski plaćenici stekli istaknuto mjesto na dvoru francuskih kraljeva. Također je činjenica da habsburški je carski general Albrecht von Wallenstein, kojega povijest pamti kao jednoga od najistaknutijih vojskovođa u Tridesetogodišnjem ratu, inzistirao na hrvatskim postrojbama jer su znatno pouzdanije od ugarskih, koje se i prije završetka bitke raštrkaju za ratnim plijenom, i učinkovitije od njemačkih, kojima zbog teškog oklopa nedostaje brzina i pokretljivost.
No također treba reći da su Hrvati došli i na zao glas kao okrutni pa i čudovišni, premda nisu postupali ništa gore nego druge vojske. Jedan od najstarijih stereotipa o Hrvatima, koji se dugo provlačio kroz povijest, a nije u Europi zaboravljen ni danas, jest upravo taj: Hrvati su ratoborni, hrabri i okrutni. Uz stereotipe idu ruku pod ruku i brojne narodne predaje i legende o tim strancima s ruba Habsburškoga Carstva.
Kralj Gustav II. Adolf znao je reći da Hrvatima ni sâm vrag ne bi utekao na bojištu. Kada je dotični švedski vladar poginuo, počele su među Šveđanima i Nijemcima kružiti priče da mu nitko drugi nije mogao doći glave nego Hrvati. Ispredale su se legende da na Hrvate ne vrijedi pucati jer im tanad iz puščanoga naboja ne može nauditi. Navodno su za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata i nakon njega majke u njemačkim protestantskim sredinama plašile svoju djecu riječima: ″Ako ne budeš dobar/dobra, doći će Hrvat i odnijet će te!″ Nadalje, može se pročitati u literaturi, napisanoj ponajvećma na hrvatskome i njemu srodnim južnoslavenskim jezicima, da na protestantskoj katedrali u Magdeburgu stoji natpis ″Čuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata″ – ali toga natpisa na magdeburškoj katedrali nema... Nekima je očito stalo fikciju prikazati kao fakciju.
U svemu tome kao jedno od objašnjenja treba spomenuti da su Hrvati već svojim izgledom – umnogome neobičnim i egzotičnim te u isti mah zastrašujućim – bili pojam neke nepoznate drugotnosti koja dolazi s dalekih i surovih balkanskih margina. Veliki brkovi i krznene kape bijahu njihova prepoznatljiva osobitost. Odore, oružje i vojnička oprema Hrvatâ velikim su dijelom nalikovali turskima. K tome originalnost i posebnost bijaše rubac oko vrata zavezan u uzao. Imao je taj odjevni predmet uz dekorativnu i druge namjene, praktične: mogao je štititi vojnike od udisanja dima i služio je za omatanje rana.
Hrvatski vojnici koji su kao plaćenici ušli nakon Tridesetogodišnjeg rata u francusku službu, nosili su takve rupce. To se kralju Luju XIV. toliko svidjelo da je imao posebnoga dvorjanina koji mu je svaki dan donosio novi rubac. Od francuske riječi za Hrvata – ″Cravate″ ili ″Croate″ – nastala je riječ ″kravata″. Zahvaljujući Francuzima taj je odjevni predmet postao i do danas ostao dijelom otmjenoga odijevanja muškaraca sa svih kontinenata. Pa možemo primijetiti da su, recimo to tako, okrutni Hrvati i ne htijući dali trajan biljeg posvudašnjoj kulturi odijevanja, eleganciji i modi.
Povijest kravate trebali bismo kao narod i država maksimalno iskoristiti u promidžbene i turističke svrhe. Četristota godišnjica početka Tridesetogodišnjeg rata nadaje se pravom za to prigodom."
(Opaska 1: natpisa na katedrali NEMA)
2. Neka verzija wikipedije - wikiwand - isto piše o Hrvatima u ovom ratu
https://www.wikiwand.com/hr/Hrvati_u_Tridesetogodi%C5%A1njem_ratu
Lijevo: hrvatski konjanik oko 1620. godine, Vojno-povijesni muzej u Beču
Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu
From Wikipedia, the free encyclopedia
"Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu sudjelovali su kao pješaci i laki konjanici te su glasili za vrlo cijenjene plaćenike u carskoj, bavarskoj, španjolskoj, danskoj i francuskoj vojsci. Hrvatsko konjaništvo i pješaštvo je tada ostalo zapaženo kao izvanredno učinkovito i proslavilo se u brojnim bitkama. Posebno presudni bili su hrvatski ratnici u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena. Osim u carskoj vojski postrojbe hrvatskih vojnika osnovane su i u: Bavarskoj (1631. i 1645.), Španjolskoj (1638., 1639. i 1642.) i vjerojatno u Nizozemskoj. Nakon rata je i u Češkoj 1656. godine osnovana jedna hrvatska satnija.
Povijest
Nakon prestanka ratova s Osmanlijama hrvatski vojnici (laki konjanici i pješaci) se na poziv carske vojske odlaze boriti diljem Europe. Ti laki konjanici, koji su bili naoružani kratkim puškama, u carskim zapovijedima vode se kao "Hrvati" odnosno "hrvatski arkebuziri". Narednih godina bi bilo ustrojavano po nekoliko četa, a kasnije hrvatska pukovnija imala je i do 10.000 konjanika. Najveći broj Hrvata bio je 1636. godine, kada se u sklopu carske vojske nalazilo 19 pukovnija s oko 15.000 Hrvata. Nekolike zastave hrvatskih pukovnija iz Tridesetogodišnjeg rata danas se čuvaju se u Vojnom muzeju u Stockholmu. One tako predstavljaju najstarije ikada sačuvane hrvatske zastave.
Hrvati, imajući iskustva u dotadašnjem ratovanju s Osmanlijama, sa sobom donose vlastiti i poboljšani način ratovanja. Kao konjanici i kao pješaci bili su univerzalni ratnici svojeg vremena. Živjeći na granici s Osmanskim Carstvom, na kojoj se do tada već čitavo stoljeće ratovalo, Hrvati su izbrusili instinkt u snalaženju i preživljavanju. U bitkama bi Hrvati zauzimali mjesto na krilima kako bi natkrili protivnika, te upali u njegovu pozadinu.
Prvi spomen Hrvata u sklopu carske vojske je iz 1619. godine u bitci kod Zablatha. Kasnije se nalaze u sklopu careve vojske pod zapovjedništvom generala Boucquoisa u južnoj Češkoj, a sudjeluju i u pobjedi nad pobunjenim Česima u bitci na Bijeloj Gori (Bílá Hora). Sljedećih godina bore se pod zapovjedništvom generala Johanna Tserclaesa Tillya; sudjeluju u pohodu kroz Bavarsku, zatim u Palatinatu pa sve do rijeke Rajne. Hrvatski konjanici su se proslavili kada su 1623. godine kod Heidelberga na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika te upali u grad. Kasnije se hrvatski vojnici nalaze pod zapovjedništvom Albrechta von Wallensteina.
Albrecht von Wallenstein je imao posebno dobro mišljenje o Hrvatima, pa je zapisao:
»Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad… «(Albrecht von Wallenstein)
Poslije sudjeluju u borbama protiv Gabora Bethlena, protestantskog princa iz Transilvanije koji je želio preoteti Habsburgovcima krunu. Tada je hrvatskim pukovnijama zapovijedao Juraj V. Zrinski. Nakon toga Hrvati sudjeluju u borbama protiv danskoga kralja Kristijana IV. koji je poražen u bitci kod Luttera am Barenberga. Sam kralj je protjeran sve do Danske te je bio prisiljen na potpisivanje primirja. U daljnjim borbama protiv Švedske Hrvati djeluju pod zapovjedništvom grofa Holcka, Gallanta i Saradetzkog. U prvoj bitci kod Breitenfelda hrvatsko konjaništvo je razbilo švedske pukovnije i uspjelo zarobiti četiri zastave i dva topa. U bitci kod Magdeburga 1631. godine ponovno su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad. Godine 1633. sudjeluju u pohodu na grad Leipzig.
Nakon poraza carske vojske, od švedskih protestantskih snaga u bitci kod Lützena, u kojoj je poginuo i švedski kralj Gustav II. Adolf, udružene carske snage izvojevale su pobjedu nad Šveđanima kod Nordlingena 7. rujna 1634. godine. Tada su Hrvati odigrali ključnu ulogu prodrvši u pozadinu, napadajući Šveđane s leđa. Prema jednoj od teorija sami Hrvati su ubili švedskog kralja Gustava, četverobridnim mačem koji je bio karakterističan samo za hrvatske lake konjanike.
Nakon što je Francuska ušla u rat na protestantskoj strani, Hrvati predvode prodore carske vojske do St. Dennisa, gotovo do samog Pariza. Kasnijim Rakoczyevim ustanakom u Ugarskoj i prodorom Šveđana do Praga pred sam kraj rata, Hrvati bivaju ponovno pozvani na bojna polja. Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, car i kralj Ferdinand III. imenovao je Nikolu Zrinskog 27. prosinca 1647. godine "Generalom svih Hrvata" (Croatorum omnium generalis).
Oprema
Hrvatski vojnici bili su naoružani sabljom, palošem, dugim mačem za probijanje pancira, trobridnom ili četverobridnom šiljatom oštricom, buzdovanom, bojnim čekićem, sjekirom, te vatrenim oružjem arkebuzom. Pojedini konjanici su nosili i duga koplja te bič, kompozitni luk i strijele ili kolašicu. Kako bi ostvarivali što veću brzinu smanjivali su broj zaštitne opreme.
»Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu.«
Među značajnijim dijelom odjeće hrvatskih konjanika je marama koju su Hrvati čvorom vezali oko vrata. Ona je služila kako bi se vojnici zaštitili od prašine i znoja te za previjanje rana. Kasnije je taj rubac u Parizu postao popularan modni ukras. Danas je ta marama u svijetu poznata kao "kravata" kojoj je ime nastalo od naziva za Hrvate.
Mitovi
Povodom sudjelovanja brojnih hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), koji su širili strah medu protestantskim protivnicima, protuhrvatski nastrojeni promidžbenjaci često iznose kako na katedrali u istočnonjemačkom gradu Magdeburgu stoji natpis: "Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!".
Prema Željku Bistroviću, navodni "citat natpisa na katedrali" je potpuna izmišljotina protuhrvatskog promidžbenjaka Laze M. Kostića iznijeta u knjizi Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata tiskanoj u Chicagu 1953. godine, koju su u novije doba rado prepisivali promidžbenjaci iz Srbije. Na katedrali u Magdeburgu takvog natpisa nema, a u napadu na Magdeburg je među preko 25 tisuća vojnika Katoličke lige sudjelovalo nekih 850 pripadnika hrvatske lake konjice."
(Opaska 2: opet natpisa na katedrali NEMA, čak wiki o tome piše)
3. dr Tomislav Dragun već u svom tekstu polako objašnjava kako nepostojeći natpis postaje postojeći
https://otporas.com/sacuvaj-nas-boze-kuge-gladi-i-hrvata-pise-dr-tomislav-dragun/
Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata, piše dr. Tomislav Dragun
7. travnja 2022.
Knjiga:
Tomislav Dragun: JUGOSLAVENSKO TROLAŽJE
Zagreb, 2021.
* * *
SAČUVAJ NAS BOŽE KUGE, GLADI I HRVATA…
Školska lektira
Svi citati su navedeni prema knjizi prof. Laze M. Kostića, “Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata” (stranice 5-11):
"Kada se spomene koljački nagon Hrvata, svi će odmah pomisle na ustaše i NDH, ali malo će njih znati kako je taj zločinački mentalitet mnogo stariji od ustaša.
Ova divljaštva o kojima će sada biti riječ se totalno poklapaju s ustaškim koljačkim mentalitetom (i na žalost danas su već skoro pali u zaborav), jedina razlika jeste što su se desila 300 godina prije ustaškog pokreta.
O divljaštvu Hrvata nad Nijemcima danas stoje mnogi spomenici i dešavanja uklesana u kamenje još iz 17. stoljeća.
U tridesetogodišnjem ratu (1618-1648) između katolika i protestanata, na katoličkoj strani pod vodstvom Habsburškog cara su se borili mnogi (Mađari , Poljaci, Talijani, itd), ali Nijemci su tada od svih njih jedne posebno upamtili Hrvate.
Europa je još u prvoj polovici 17.-og stoljeća skovala krilaticu-prokletnicu koja glasi:
“Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!”
Ovaj sramni biljeg za čitavu jednu naciju isplivao je na europsku površinu za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata 1618.-1648. g koji se vodio između europskih katolika i protestanata (faktički europski Jug protiv europskog Sjevera). Ovaj vjerski rat se slobodno u povesti može smatrati Prvim općim europskim ratom u kome su pojedine regije Centralne Europe ostale doslovno opustošene a najviše su uvjerljivo stradali Nijemci. Nakon ovoga rata računa se da je oko jedne trećine njemačkog stanovništva pobijeno au pojedinim njemačkim područjima čak i do čitavih 90 posto.
Europsko zgražanje, a posebno njemačko, na Hrvate i njihova nedela ostao je i u dokumentirano-pisanoj formi kao gore spomenuti natpis (krilatica-prokletnica) na katedrali u istočnonjemačkog gradu Magdeburgu koji je za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata bio prvi europski grad koji je osjetio na svojoj koži i ulicama sadističko biće Hrvata koje će doći do punog izražaja u Jasenovcu i ostalim stratištima duljem Lipe Njine za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. -1945. g ali i nakon toga za vrijeme Otadžbinskog rata 1991.-1995.g.
Ostalo je zabilježeno i jedno svjedočanstvo o hrvatskim zvjerstvima iz vremena Tridesetogodišnjeg rata u kome su Hrvati služili svoje bečke katoličke gospodare i to od strane jednog švedskog generala koji je zabilježio da su Šveđani našli u hrvatskom vojnom logoru glave beba nabijene na kolce.
Ovu tradiciju su Hrvati nastavili sve do danas tako da se o srpskom glavama nabijenim na drvene ograde po Krajini može naći svjedočanstvo očevidca u monografskoj knjizi Jelene gusku, Povijest jugoslavenske krize (1990-2000) u dva sveska, Beograd 2003. g (prijevod s ruskog).
Dakle, hrvatski sadizam se povijesno može pratiti još od vremena Tridesetogodišnjeg rata od kada se može argumentovano, tj. zasnovano na povijesnim izvorima, pokazati i što je najbitnije i dokazati da genocid nad srbskim narodom uključujući monstruozna iživljavanja nad srbskim ženama i djecom kao i rušenje srbskih spomenika kulture i povesti zajedno sa bogomoljama i pisanom tradicijom kako za vrijeme Drugog tako i za vrijeme Otadžbinskog rata od strane Hrvata nije nikakav novovekovne izum već prije svega dugostoletna tradicija pa čak i način nacionalne samorealizacije u Hrvata. Prof. Lazo M. Kostić je povodom ovog pitanja bio decidan pišući:
“Ali ne samo da su Hrvati u ovom našem decenijumu pokazali svireposti kojih bi se svaki Hun ili Avar sramio, nego uopće je sva njihova povijest puna grozote, izdaja, otimačine, krađe, pljačke, ubojstva nevinih i bespomoćnih. Nema nijednog suvremenog naroda, to znači još preostalog naroda, o kome se povijest tako odvratno izrazila kao što su Hrvati. Njihova djela opisuju se s puno groze. Gdjegod su se pojavili, svuda su osramotili svoje ime i opoganili svih koji su s njima surađivali.” (Lazo M. Kostić, “Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata”, Chicago, 1953. g, izdanje Srpske narodne obrane, str. 5.)
Katedrala u Magdeburgu pred čijim je ulazom do drugog svjetskog rata (tada je katedrala teško bila nastradala i kasnije su je renovirali) bilo uklesano
“Gott, behüte uns von Pesten, Krieger und Kroaten!”
što u prijevodu znači:
“Bože sačuvaj nas od kuge, rata i Hrvata“. Samo u toj katedrali su Hrvati porezali glave od preko 50 žena i djece. Nisu gledali je li mlado ili staro. Proboli su dijete koje je sisalo na majčinim prsima. U Magdeburgu je preko 25.000 ljudi poklano na najsvirepiji način i to samo za tri dana. Žene redom silovane. Ljudi totalno iskasapljeni. Ista zversta, koja su se ponovila u Jasenovcu i diljem NDH.
U istoj svojoj knjizi se Kostić poziva citatima i na knjigu Europska pozornica iz godine 1653. koja je izašla u Frankfurtu na Majni a u kojoj se navode konkretni primjeri i dokazi o zvjerskim hrvatskim zločinima, iživljavanjima nad civilnim stanovništvom i nezasitnom pljačkaškom karakteru koji su hrvatski vojnici pokazali tjedna Tridesetogodišnjeg rata. Tako se primjerice kroz opis događaja iz godine 1621. u Europskoj pozornici govori o velikom broju divljih Hrvata koja je poslije borbe kod Praga, tj. nakon bitke kod Bile Hore koju su češki protestanti izgubili od habzburških katolika, sakupila pljačkom veliki plijen ne samo od protestantskih neprijatelja već i od svojih saveznika bohemskih katolika uz monstruozna ubojstva žena, muškaraca i djece kojima su odsjecali glave, ruke i noge i nakon toga ih sjekli u komade.
Međutim, najstravičnija zvjerstva je hrvatska vojska prema knjizi Europska pozornica (drugi tom koji je tiskan godine 1679.) počinila u njemačkom gradu Magdeburgu nakon čega je i nastala krilatica ali i molitva Gospodu poznata diljem Europe pod sloganom: “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata! “Naime, godine 1630. Hrvati su ušli u ovaj istočnonjemački grad i prema pisanju Europske pozornice kao povijesnog izvora desilo se sljedeće:
“Tada je zapravo počelo i pljačkanje, otimanje, mrcvarenje, sramoćenje djevojaka i žena, i postupalo se preko svake mjere užasno i grozno. U crkvi Katarine oni su pedesettrojici, uglavnom žena, sasvim nemilosrdno odrubili glave, tu su one pronađene mrtve sa savijenim i preklopljenim rukama. Neke su žene prilikom porođaja od tiranskih vojnika pogubljene. Uopće ne može opisati ni izreče kakav je to bio jad, kakva bijeda i žalost … Oni su, ipak, pored konja i nešto stoke, odveli sobom u logor mnogo žena i djevica sa nešto muškaraca, povezane lancima. Ženske su tu zloupotrebljavali u njihovoj đavolskoj požudi na bijedan način, da su mnoge, osobito male djevojčice od deset ili dvanaest godina, koje također nisu poštedjeli, morale platiti glavom … ”
U Londonu je 1638. godine izašla knjižica “Žalovanje nad Njemačkom” u kojoj opisuju strahote tog rata i gdje opisuju Hrvate kako jedu djecu (među ostalom). Silili svećenike da se mole pred oltarom dok su ih klali, silovali žene u crkvi, vadili ljudima oči, derali im kožu, JELI novorođenčadi, rezali ženama ruke i noge, pekli žive ljude, čupali prste s užetom, oderali ljudima lice, rezali nos i uši i pravili od njih privjesak, bacali žene u rijeku, sipali ljudima mokraću kroz cijev u trbuh …
Kada su se poslije pijančenja, orgijanja, pljačkanja i svakovrsnih zločina nad mjesnim stanovništvom konačno Hrvati povukli iz grada Magdeburga:
“10, 11. i 12. svibnja se tako žalosno jaukanje i deranje od preostale djece čulo, koja su stalno dovikivala oca i majku i koja zbog nerazumnosti nisu mogla da saopšte čija su. Neka su sjedila pored svojih pobijenih roditelja koji su na ulicama ležali u krvi, i uvijek su dozivali i vikali: o tata, o mama! Neka su djeca sisali njihove mrtve dojke i pri tome tako žalosno se drala da bi se i kamen u zemlji smilovao i da bi se najokrutniji tirani pokrenuli na samilost.”
Knjiga Europska pozornica nije jedina koja svjedoči o zvjerstvima hrvatske vojske u okupiranom gradu Magdeburgu.
O ovim magdeburškim događajima iliti o “Magdeburškoj tragediji” ostao je zabilježen i izvješće gradskog pisara Magdeburga Danijela Fraja prema kome su i saveznički vojnici upozoravali civilno stanovništvo grada Magdeburga da se čuva Hrvata jer oni sve redom ubijaju, pa i on sam svjedoči kako su kroz probijenu kapiju “Hrvati prohujali i pored nas sve živo posekoše”. Postoji i izvješće magdeburškog cehovskog starješine koji je užasnuto svjedočio:
“Pošto su mnogi Hrvati prebrodili (rijeku) Labu ili Elbu, jer je voda bila vrlo mala, i tako naše ljude opkolili i mnoge pobacali u vodu i smaknuli, to se rđavo zbilo jedno žalosno klanje i ubijanje da nitko koga je neprijatelj zatekao nije bio pošteđen, ni žene ni djeca, tako da se to ne može dovoljno opisati.”
Sa svim gore navedenim povijesnim izvorima o sudbini Magdeburga nakon ulaska hrvatske vojske u njega slažu se i knjiga pod naslovom Švedsko oružje iz 1631. godine kao i povijesni dokumenti koji se uobičajeno tiskaju zajedno i poznati su pod naslovom Pisma iz Cerbsta od 11. siječnja te iste 1631. godine.
Na kraju da iz knjige Švedsko oružje citiramo samo jedan detalj koji će se i kasnije na balkanskim prostorima Lipe Njine (i natopljene srbskom krvlju) sukcesivno ponavljati u 20. stoljeću:
“Dva vojnika su našla jedno malo dijete gdje dreči ležeći na ulici, svaki ga je od njih uzeo za nožicu i po sredi raščupao.”
Sačuvaj Europu Bože kuge, gladi i Hrvata!"
(opaska 3: eh, ovo već nekako zvuči poznato, ono iste stvari kroz povijest, baš iste - opisane od strane onih kojih u toj povijesti nije bilo; dakle, lagano jasnije kako je nepostojeće postajalo postojeće)
4. Svijetlo na kraju tunela - Ž. Bistrović: Predrag Lucić prepisuje neprovjerene podatke iz četničke propagande
Željko Bistrović za portal hkv 2014. godine objavljuje tekst naslova:
"Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata"
"U Novom listu od 7. prosinca 2013. objavljena je pjesma pod nazivom 'Povijest Hrvata za Boba Dylana' autora Predraga Lucića koji se ismijava Hrvatima stavljajući im u usta riječi historijske poduke Bobu Dylanu. U navedenoj pjesmi autor se osvrnuo na povijesni događaj pada Magdeburga u Tridesetogodišnjem ratu u kojemu su navodno učestvovale hrvatske postrojbe pod grofom od Tillyja i na izreku „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata" koja se navodno nalazi na portalu magdeburške katedrale.
U Tridesetogodišnjem ratu, vjerskom ratu između katolika i protestanata, koji je buktio od 1618. do 1648. na strani katoličke lige sudjelovala je i laka konjica koju su njemački izvori nazivali Krabaten. Osim što se pod ovim nazivom podrazumijevala vrsta postrojbe, tj. laka konjica, upitna je i etnička pripadnost ovih „Hrvata" jer su većinom unovačeni s područja Militärgrenze, nama poznatijeg kao Vojna krajina, golemo područje habsburškog obrambenog pojasa protiv Osmanlija koje se protezalo od Jadranskog mora do Karpata.
Jedan od većih zločina u kojem su učestvovali pripadnici navedene lake konjice bio je i pad Magdeburga u kojem je nastradalo više od 20.000 stanovnika toga grada.
Od sveukupnog broja vojnika postrojbi carske vojske i katoličke lige (oko 22.600 pješaka i 3.100 konjanika - Poljaka, Mađara, Valonaca, Kozaka, tzv. hajduka i mnogih drugih plaćenika raznih nacionalnost) koji su sudjelovali u pljačkanju Magdeburga učestvovalo je oko 850 pripadnika navedene konjice.
Zbog ovog događaja Nijemci su navodno na pročelju magdeburške katedrale napisali: Gott beschütze uns vor der Pest dem Hunger und den Kroaten (Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata). No kolikogod se potrudili nećete pronaći ovaj natpis na spomenutoj katedrali zato što je on izmišljotina četničke propagande koja želi dokazati kako su Hrvati genocidan narod.
Podvala Vladislava Sotirovića
Dezinformaciju o natpisu na magdeburškoj katedrali internetom je proširo Vladislav B. Sotirović, docent Filološkog fakulteta u Vilniusu i osnivač on-line časopisa „Serbian Patriotic Front", a detalje o padu Magdeburga donosi citirajući djelo Laze Kostića „Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata" tiskane u Chicagu 1953. u izdanju Srpske narodne obrane.
U ovom djelu izašlom u više tomova autor se potrudio sabrati sve primjere koji bi potvrdili riječi iznesene u predgovoru njegova djela: „Ali ne samo da su Hrvati u ovom našem decenijumu pokazali svirepstva kojih bi se svaki Hun ili Avar stidio, nego uopšte je sva njihova historija puna grozota, izdaja, otimačine, krađe, pljačke, ubistva nevinih i bespomoćnih. Nema ni jednog savremenog naroda, to znači još preostalog naroda o kome se historija tako odvratno izrazila kao što su Hrvati. Njihova dela opisuju sa puno groze. Gdegod su se pojavili, svuda su osramotili svoje ime i opoganili sve koji su s njima sarađivali".
Žalosno je da jedan hrvatski pisac (a Predrag Lucić to jest) prepisuje neprovjerene podatke iz četničke propagande, a još je žalosnije da jedan hrvatski dnevnik (a Novi list to jest) ovu četničku propagandu objavljuje. Da nije nepostojeći natpis jedina faktografska greška u ispjevanom pjesmuljku pjesnik Lucić potvrđuje i preimenovanjem grofa od Tillya u vojvodu Tillya. Svaki povjesničar zna da je na kršćanskom zapadu grofovska titula (comes) manja od vojvodske (dux).
Stoga, ako se htio pridržavati analognih srpskih termina, trebao je grofa od Tillya nazvati knjazom od Tillya. Sve to govori o neobrazovanosti samog pisca koji je pokušao hrvatskim građanima dati lekciju iz povijesti. Opravdanje mu možemo naći jedino ako sve protumačimo pjesničkom slobodom. Kao i u Boba Dylana.
Napomena:
U francuskom izdanju časopisa "Rolling Stone" Bob Dylan je izjavio: "Ako imate Ku Klux klan u krvi, crnci to mogu da osjete, čak i danas. Isto kao što Židovi mogu da osjete nacističku, a Srbi hrvatsku krv". Protiv njega je u studenom prošle godine Predstavničko vijeće hrvatskih ustanova i zajednice Francuske (CRICCF) podnijelo tužbu na sudu u Parizu zbog "javnog vrijeđanja" i "poticanja mržnje", ne tražeći tada nikakvu materijalnu odštetu već samo ispriku. Iziritiran ovim postupkom francuskih Hrvata Lucić je u Novom listu objavio gore navedenu satiričnu pjesmu.
Ovo reagiranje, uz manju izmjenu, poslano je redakciji Novog lista te glavnim urednicima ovoga glasila nedugo nakon objave Lucićevog uratka. Nažalost, mišljenja koja se ne slažu s ideologijom koja danas vlada Hrvatskom teško mogu naći svoj put do javnih medija. Iako se možda čini da ovaj tekst nije aktualan, zbog vremenskog odmaka od objavljivanja pjesme, nisam se mogao pomiriti sa širenjem povijesnih falsifikata o hrvatskom narodu.
Prije osamostaljenja Hrvatske, teza o genocidnosti hrvatskog naroda visila je kao Demoklov mač iznad glave svakog svjesnog Hrvata. No niti danas nije nestala te se svatko tko istinski voli svoju Domovinu mora naprezati dokazati da nije ustaša, fašist ili nacional-socijalist.
Treba istaći da je sud u Parizu tužbu prihvatio kao osnovanu. Sutkinja koja je vodila slučaj Dylana je kasnije oslobodila optužbi uz obrazloženje kako je pjevač dao svoj pristanak samo za objavljivanje intervjua u američkom izdanju časopisa, dok to za francusko izdanje nije učinio. Stoga je krivnju zbog "javnih uvreda" i "poticanja mržnje" prebacila na direktora nadležnog za objavljivanje francuskog izdanja časopisa "Rolling Stonea" te naložila Prekršajnom sudu da preuzme slučaj.
(opaska 4: ma da, jednostavno rečeno - još jedna podvala i laž, to je u stvari jako dosadno - no kako te laži ne prestaju, nema druge već biti dosadan i stalno i stalno dosađujući otkrivati te lažne podvale, jednu po jednu)
5. OPASKA (bez dodatnog teksta): KRATKO I JASNO IZREKAO - ZA SVE IZMIŠLJOTINE I LAŽI:
Ma gdje jedan, Mamiću....nakupilo ih se na kamare kroz godine. Pa, odsada - NEĆETE RAZBOJNICI!