Upoznajmo umjetnike iza umjetnika

Nije lako naučiti kako se kobasica stvarno priprema. Gađenje, užas, fascinacija, samo su neki od osjećaja koje doživljavamo dok otkrivamo kako su neke od naših omiljenih namirnica stvarno napravljene. Ali, što je s pjesmama koje slušamo i kulturom koju konzumiramo? Koliko često imamo priliku vidjeti kako se stvarno izrađuju?

Od vremena Platona i njegove Republike, politika se shvaćala kao da se nalazi nizvodno od kulture. Pjesme i umjetnost s kojima osjećamo, kao i priče koje zarobe naša srca i umove, oblikuju naše afektivne sustave i oboje našu maštu na načine koje je teško realno opisati. Doista, učinke je gotovo nemoguće izmjeriti, jer prožimaju sve aspekte našeg bića, uključujući nesvjesne i automatske sustave. Kao rezultat toga, posljedice raznih kulturnih fenomena često mogu postati vidljive tek nakon godina tijekom kojih su istkali svoju magiju i bacili svoje čarolije na generacije.

Dakle, zašto ne bi pobliže pogledali neke od najpopularnijih umjetnika našeg doba, te upoznali čarobnjake koji stoje iza te magije? U našem sadašnjem vremenu se izdvajaju dva duhovna i umjetnička mentora - svjetske pop-zvijezde, Lady Gage.

Uzmimo npr. Fernanda Garibaya. Poznat je kao meksičko-američki polimat, glazbeni producent, tekstopisac, poduzetnik, autor i akademik, dok Garibay sebe opisuje kao nekoga tko podučava kreativnost i pomaže pop zvijezdama neka se "pronađu". Jedan je od vodećih umjetnika koji stoje iza umjetnika, Garibay je bio glazbeni mentor Lady Gage, te sada podučava i predaje kreativnost, kao vještinu, mladim globalnim vođama Svjetskog ekonomskog foruma (WEF).

Garibay vlastitim riječima opisuje svoj kreativni odnos s raznim svjetskim pop zvijezdama na sljedeći način: “Ja sam tvoje ogledalo. Pokazati ću ti najbolju verziju tebe, verziju koju ne možete vidjeti, jer ne možete staviti ogledalo u svoj mozak.”

Kada je riječ o pisanju pjesama, ali i magičnoj umjetnosti stvaranja novih “hitova”, Garibay je u intervjuu za 'Gulf Business',  objasnio sljedeće:

"Ljudi ne znaju što žele. Morate im pokazati. Ili, točnije, morate stvoriti stvarnost koju oni još nisu percipirali. Pokaži mi dio mene za koji nisam znao da postoji, i imaš pogodak. Način na koji stvarate stvarnost za ljude jest da kreirate priču koja je autentična, koju mogu prihvatiti, tako da ona postaje njihova priča. Priča koju pričate, što nosite, što vaš video prikazuje, mora biti u skladu s vašom porukom i identitetom.

Stvorite taj svijet kako bi bio toliko autentičan da oni žele biti poput vas, družiti se s vama, ili žele imati romantičnu vezu s vama. Udari sve te oznake i imaš nešto. To su N.W.A, Beatlesi, Pink Floyd, ili Led Zeppelin. Stvorili su cijele svjetove. Prince je stvorio stvarnost drugačiju od one u kojoj riskirate život i borite se protiv negativaca. Poslušate jednu pjesmu i odmah ste oduševljeni. Stvarnost se pomiče i povezuje s publikom, od Srednje Amerike do Japana. Kada umjetnost, pop glazba, film, ili bilo koji drugi mediji prevladavaju, to je zato što ste stvorili alternativnu stvarnost za ljude."

Iako možda malo poznat općoj populaciji, Fernando je doista primjer umjetnika koji stoji iza umjetnika. Utemeljitelj Instituta Garibay, Fernando igra ulogu polihistora i gurua kreativnosti za novu generaciju mladih globalnih lidera, pop zvijezda i pojedinaca "visokih performansi", koji žele nadići uobičajene "ograničenja" svakodnevnog života i pristupiti svom dubljem "ljudskom potencijalu".

Pod sloganom “Kreativno industrijskog kompleksa”, web stranica Instituta Garibay opisuje Institut slijedećim terminima:

"KREATIVNO-INDUSTRIJSKI KOMPLEKS™ je ekosustav koji je osnovao Institut Garibay, prva i jedina istraživačka i razvojna institucija usmjerena na umjetnost, kreativnost, zabavu (film, igre, glazbu, iskustvo) kao instrument za meku moć, kulturni identitet i baštinu, intelektualnu renesansu i održivi ekonomski rast.

​Dijete renomiranog producenta hit ploča i polihistora Fernanda Garibaya, Institut ujedinjuje globalne vođe, sveučilišta i akademike svjetske klase, financijske institucije i svjetske mislioce, s elitnim članovima kreativne klase, kako bi zajednički katalizirali inovacije, osnažili dijalog i odnjegovali angažirane i inspirativne ikone budućnosti.

Naše istraživanje i primijenjene metodologije spajaju najbolje prakse kreativnih industrija. Surađujemo s izvanrednom mrežom vrhunskih umjetnika, izvođača, producenata, influencera/ključnih lidera mišljenja, financijera, empresarija, inteligencije i zabavljača. Donosimo inovativna otkrića u kreativnosti, instinktu/intuiciji i osjetilnoj pismenosti™ za organizacije: javne i privatne, suverene i disruptivne, profitne i neprofitne."

Na ovom mjestu moram upozoriti čitatelje: ovo je zečja rupa.

Jao, toliko malo vidimo i čujemo o umjetnicima koji stoje iza umjetnika, a opet, oni su daleko zanimljiviji i kreativniji. Doista, s razrađenijim idejama i profinjenim perspektivama, moglo bi se potvrditi kako su oni pravi umjetnici i vizionari.

Razmotrite još jedan spin-off Garibaya i njegovih krugova: Liminal Collective. Vođeni vizijom čovječanstva 2.0 - oni sebe opisuju kao elitnu instituciju koja okuplja visokoučinkovite pojedince iz svijeta vojske, zabave, znanosti i poslovanja:

"Okupljamo prilagođene multidisciplinarne timove za rad na povećanju praga ljudskog potencijala, primjenjujući duboku znanost elitnog učinka, dodirujući drevne tradicije i kršeći konvencije..."

Uloga Liminal Collectivea jest okupiti različite visokoučinkovite pojedince koji žele izazvati svoje granice i raditi na "višem pragu ljudskog potencijala". Posjetite njegova intimna okupljanja "Legende Ibize", samo na poziv. Ekskluzivno druženje opisano je sljedećim terminima:

"Intimno i ekskluzivno okupljanje, samo uz pozivnicu, za raznoliku grupu vrhunskih izvođača, uključujući poduzetnike, poslovne vođe, sportaše, vojnike, glazbenike, kulturnjake i umjetnike. Ako ste na vrhuncu svoje igre ili želite povećati svoj ljudski potencijal, ovo je iskustvo za vas. Ovo impresivno putovanje kroz kreativnost, znanost, tehnologiju, glazbu i drevnu mudrost,  osmišljeno je da vam promijeni život."

(Napomena: web-stranice su ili istekle, ili ih je nemoguće više pronaći)

Zanimljivo, izvršni Acheron kolektiva nudi "iskustvene avanture", koje okupljaju takozvane "elitne vođe" svijeta kako bi mogli naučiti otključati svoj skriveni "ljudski potencijal". Opis ekskluzivnog programa kako slijedi:

"Referirajući se na Danteovo zloglasno putovanje, voditi ćemo vas na iskustvenu avanturu, koja okuplja kohorte svjetskih elitnih vođa, kako bi istražili prve principe čovječanstva. U moćne i transformacijske prakse drevnih obreda prijelaza unijeti ćemo vrhunsku znanost i uvide, tako da možete optimizirati sebe i za život i za posao. U izazovima leže naše najveće transformacije."

Iako ga mnogi možda doživljavaju kao generički pojam, pojam otključavanja nečijeg dubljeg "ljudskog potencijala", ili skrivenih rezervi. jest tema koju je popularizirala jedna od avangardnih kontrakulturnih institucija i New Age meka - Institut Esalen. Pionirska djela Abrahama Maslowa, Aldousa Huxleya, Alana Wattsa, Sigmunda Freuda, između ostalih - objašnjavaju kako pojam širenja ljudskih potencijala ima svoje korijene u vrlo specifičnom povijesnom razvoju na modernom Zapadu - dublje implikacije ostaju uglavnom nepoznate, unatoč tome što je oblikovalo generacije umjetnika i misaonih vođa diljem zapadnog svijeta.

Ljudski potencijal

Osnovan 1962. godine, Institut Esalen služio je kao avangarda nove kontra-kulturne vizije Amerike i zapadnog svijeta. Konkretno, nastojalo se uspostaviti novu religijsku i duhovnu etiku, koja bi zamijenila ono što se smatralo zastarjelim religijskim tradicijama platonizma i judeo-kršćanstva. Među njihovim su interesima bili: misticizam prožet drogama, psihička istraživanja, integracija istočnjačkog misticizma u američki život, te veliki fokus na "oslobađajuće" učinke promijenjenih stanja svijesti kroz kemikalije, meditaciju i razne oblike "iskustvenog" učenja.

Kao što Jeffrey J. Kripal primjećuje u svom "Esalen: America and the Religion of No Religion":

"Godine 1960. Price je otišao slušati Aldousa Huxleya kako drži predavanje pod nazivom “Ljudski potencijali” na Kalifornijskom sveučilištu, u Medicinskom centru San Francisco. Iako smo "prilično isti kao što smo bili prije dvadeset tisuća godina", rekao je Huxley, mi smo "tijekom ovih dvadeset tisuća godina aktualizirali ogroman broj stvari koje su u to vrijeme i mnogo, mnogo stoljeća nakon toga, bile potpuno potencijalne i latentne u čovjeku." Nastavio je sugerirajući da druge mogućnosti ostaju skrivene u nama, te je pozvao svoju publiku neka razviju metode i sredstva za njihovu aktualizaciju. “Neurolozi su nam pokazali”, rekao je Huxley, “da nijedno ljudsko biće nikada nije iskoristilo čak deset posto svih neurona u svom mozgu. I možda bismo, ako se toga prihvatimo u pravom smjeru, mogli proizvesti izvanredne stvari od ovog čudnog djela kakvo čovjek jest.” 

Ovaj pojam "ljudskog potencijala" nastaviti će nadahnjivati ​​više od pukog intelektualnog pokreta, prepun je bezbrojnih novih gurua samoaktualizacije, proročanstava New Agea, istočnjačkih tantričkih praksi i škola psihodeličnog oslobođenja, a sve će to biti najavljeno kao nova "religija bez religija". Uz velikodušno financiranje Lawrencea Rockefellera, čiji bi se "početni novac" dijelio diljem Kalifornije, kako bi se pomoglo u osnivanju procvata novog ekosustava "duhovnih" institucija, ova nova religija bez religija bila bi ona u kojoj bi se Amerika i moderna zapadna civilizacija konačno oslobodile stega klasične zapadne filozofije i duhovnosti.

Jer, to je bilo doba, rečeno nam je, u kojem su 'Bitak i postajanje' bili razdvojeni. U svojoj knjizi, Kripal se poziva na opaske Aldousa Huxleya, iz njegovih "Vrata percepcije":

"Istigkeit — nije li to bila riječ koju je Meister Eckhart volio koristiti? "Is-ness." Bitak platonske filozofije - osim što se čini da je Platon napravio ogromnu, grotesknu pogrešku, odvajajući Bitak od postajanja i identificirajući ga s matematičkom apstrakcijom Ideje. Nikada, jadnik, ne bi mogao vidjeti hrpu cvijeća kako sjaji vlastitim unutarnjim svjetlom i samo ne drhti pod pritiskom značaja kojim su bili zaduženi... prolaznost koja je ipak bila vječni život, vječno nestajanje, koje je u isto vrijeme bilo čisto Biće, skup sićušnih, jedinstvenih pojedinosti u kojima je, po nekom neizrecivom, a opet samoočiglednom paradoksu, trebalo vidjeti božanski izvor sveg postojanja."

Ali, to su sada stvari prošlosti, rečeno nam je.

Kao što Kripal primjećuje, u vezi s pojavom novih psihodeličnih prozelitista, poput: Aldousa Huxleya, Alana Wattsa, Timothyja Learyja i drugih koji zagovaraju novo "prosvjetljenje tijela":

"Što se tiče Wattsove "Radosne kozmologije", sam podnaslov sugerira kako je prosvjetljenje tijela brzo ulazilo u kemijsku, pa čak i molekularnu i genetičku razinu, kroz neku vrstu mikromisticizma. S Learyjem, štoviše (koji je zajedno sa svojim kolegom s Harvarda, Richardom Alpertom, napisao predgovor u "The Joyous Cosmology"), neće proći dugo, prije nego što čitav genetski misticizam DNK stajališta bude pušten u kulturu. Vrlo mali broj pisaca, umjetnika i intelektualaca, transformirao je čitavu generaciju, a činili su to s onim što su u biti bili kemijsko-duhovni traktati prožeti, češće nego ne, nekom vrstom suptilnog redukcionizma svetog kemijskom." 

Sada, čovječanstvo bi konačno imalo priliku ponovno ujediniti materijalno i nematerijalno, materiju i duh, tijelo i um, kažu nam. U terminima Lawrencea Rockefellera: čovjek bi sada bio ujedinjen u "umu, tijelu i duhu".

Danas možda nijedan umjetnik ne utjelovljuje novi "bezgranični" etos takozvanog potpuno samoaktualiziranog "ja", od Marine Abramavić, renomirane luciferijanske umjetnice performansa. Poznata kao baka izvedbene umjetnosti, glavna je duhovna i kreativna mentorica Lady Gage.

“Bezgranična” Marina se slavno spominjala u curenju e-pošte DNC-a, kao voditeljica večeri “kuhanja duhova”, na kojima su sudjelovali pokretači Washingtona, uključujući osobe poput Johna Podeste, čija povezanost s lancima trgovine djecom teško da je tabu tema 2023. godine. Ništa manje od Lady Gage, koja je postala je posvećenica “Abramovićkine metode”, koja se sastoji od raznih praksi osmišljenih neka potaknu ljude da dotaknu svoje apsolutne "granice".

U ovom trenutku trebamo primijetiti kako ih je često teško analizirati ili razlučiti, budući da njihove ideje često poprimaju oblik novih estetskih pokreta. Često izražene u obliku hipnotičkih ritmova, spektakla, zaraznih tekstova i katarzičnih glazbenih izvedbi, pjesme funkcioniraju slično kao što je Platon primijetio u svojim "Zakonima" prije više od 2000 godina, tj. kao "čaranje". Jer, pjesme ne poprimaju oblik bilo kakvog diskretnog skupa logičkih prijedloga ili argumenata, već se manifestiraju kroz niz "promijenjenih stanja" i emocionalnih transformacija, dočaranih suptilnim tretmanom slika, glazbenih ritmova i priča. U većini slučajeva, u onoj mjeri u kojoj se izriču određene poruke, one ostaju u velikoj mjeri skrivene ispod dubokih struktura naše psihe, poprimajući oblik "misli iz osjećaja", melodija za dobar osjećaj i zaraznih himni.

Bez obzira na to da li pjesme sugeriraju bilo kakav izravan tijek radnje, te nas "misli iz osjećaja" često usidre na određeni skup ideja i emocija, htjeli mi to ili ne. Čujemo stih ili stihove, te ih zatim povezujemo s određenim raspoloženjem; a to posebno raspoloženje postaje povezano sa skupom misli ili ponašanja. Iz tih razloga, umjetnost postaje jedna od stvari koju je najteže propitivati ​​ili analizirati izvan svoje šarmantne površine, budući su njeni učinci tako suptilni i prikriveni. Stoga, također, postaje jedna od potencijalno najsubverzivnijih stvari.

Nažalost, nalazimo se dirnutima, ali ne možemo točno artikulirati kako ili zašto - a ipak su učinci jasni, trenutni, iako vrlo često privremeni. Međutim, s vremenom, stalno i redovito iskustvo takvih eteričnih čarolija može izazvati naizgled trajnu čaroliju, koja je izvedena nad nama i bezbrojnim drugim pojedincima.

Danas ne bi bilo kontroverzno smatrati većinu onoga što poznajemo kao modernu pop kulturu i glazbu nekom vrstom umjetne magije, koju je stvorila skupina uglavnom nevidljivih čarobnjaka, ali postavlja se pitanje: je li ovo zaista toliko novo?

Ukratko: znamo li danas kako se pravi kobasica?

Jahači oluje (Riders of the Storm)

Ackeridge, Susan. Ova slika Jima Morrisona je profesionalna fotografija. Fotografija je licencirana pod Creative Commons.

Većina nas se vjerojatno njihala uz zavodljive ritmove pjesme “Riders of the Storm”, ili klimala glavom uz čarobne himne “Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band.” Ali, na što su točno mnogi od nas odmahivali glavom? Mnogi bi jednostavno mogli reći: “Koga briga? Zbog toga se osjećamo dobro.”

Od 'Ljeta ljubavi' do "Teorije kaosa", različiti pomodni narativi i historicistička objašnjenja, oblikovali su službenu priču.

Dok smo svi bili pogođeni karikaturalnim prikazima teorija zavjere o plastičnom vražjem rogu i slušali buncanje mnogih konzervativnih mama iz predgrađa koje upozoravaju na "đavolju glazbu", stvarna priča o rocku i modernoj glazbi doista je fascinantna i rijetko istražena priča. Naravno, legende i šaputanja o okultnim utjecajima su oduvijek lebdjeli uokolo, ali u većini slučajeva reakcija je bila jednostavno slijeganje ramenima ili smijanje, bez obzira na moguće veze i/ili zanemarive utjecaje, koje su možda zaista na glazbu imali.

Međutim, 2023. godine, sa sotonističkim i luciferijanskim slikama, koje sada u biti služe kao zaštitni znak moderne pop glazbe (ako smo se uopće potrudili obratiti pozornost), i to u svjetlu "otkrića Jeffreyja Epsteina", koja su razotkrila da su veliki dijelovi naše političke elite privrženi pedofilskim ucjenama - znatiželja je razumljivo porasla: gdje točno nastaju sve te luciferijanske šale, i odakle dolazi to sotonsko trolanje?

https://unlimitedhangout.com/epstein/

No, zar je to zaista samo trolanje?

Marina Abramović i Lord Jacob Rothschild ispred "Sotona poziva svoje legije" (1796.-1797.), Sir Thomasa Lawrencea

Bez sumnje, nešto od toga trolaju potencijalni kontraši, koji nemaju ništa pametnije za raditi. Ali, znatiželja nekih marljivih istraživača pokazala je kako ovo nipošto nije šala. Uzmimo za primjer strastvenog istraživača teorija zavjere, Julesa Evansa. Uz tendenciju odbacivanja bilo kakve vrste globalne zavjere, ili karikaturalne varijante pripovijedanja o plastičnom vražjem rogu, Evans istražuje povijest i profil jednog od glavnih "umjetnika koji stoje iza umjetnika" 1960-ih godina - rock, droge, seksualne protukulture: Aleistera Crowleya. U svom djelu "Crowleyjeva djeca", Jules istražuje Crowleove i okultne utjecaje na kontrakulturu 1960-ih, na neobično trijezan i umjetnički zadovoljavajući način.

Započinje jednostavnim ukazivanjem na nekoliko neobičnih "priča":

"Njegov (Crowleyev) utjecaj je ogroman. Ispostavilo se da su svi oni ludi kršćanski evanđelisti, koji su upozoravali da je rock and roll demonski, bili u pravu. Ploča pop glazbe natopljena je okultnim, osobito u visoko egoističnoj verziji Aleistera Crowleya.

Dakle, brzi čarobni misteriozni obilazak:

Crowley se pojavljuje na omotu Beatlesovog +Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band+. John Lennon je jednom rekao 'Cijela stvar s Beatlesima bila je radi što želiš, znaš?'"

Prema Julesu, Crowleyev lik se čak pojavljuje na jednom od albuma Doorsa:

"Njegov se kip također pojavljuje na omotu albuma Doorsa, Doors 13. Doorsi su se divili Crowleyu kao nekome tko se 'probio na drugu stranu' i tko je bio majstorom anarhičnog show-mansha. Jim Morrison jednom je rekao, vrlo slično Crowleyjevim riječima: 'Zanima me sve o pobuni, neredu, kaosu, posebno o aktivnostima koje izgledaju kao da nemaju smisla.'"

"Jimmy Page bio je veliki obožavatelj Crowleya i kupio je njegovu kuću, pokraj jezera Loch Ness. Crowleyev slavni moto, 'Radi što hoćeš', bio je utisnut na vinilu Led Zeppelina III."

"Rolling Stonesi i Marianne Faithfull bili su podložni Crowleyjevoj magiji preko redatelja Kennetha Angera - otuda njihov album "His Satanic Majesties" i njihova pjesma "Sympathy for the Devil". Jagger je također napravio soundtrack za Angerov film, "Invocation to my Demon Brother", dok se Marianne Faithful pojavila u Angerovom filmu "Lucifer Rising", gdje je glumila  budućeg člana obitelji Manson."

Govoreći s bivšim basistom grupe Blondie, koji je postao stručnjak za okultno, Garyjem Lachmanom, u vezi s okultnim utjecajima na rock n’ roll scenu – a posebno o Crowleyevom etosu: “Radi što želiš” – Evans piše:

"Ovaj novi eon biti će, piše Lachman, "vrijeme neograničene osobne slobode", u kojemu će šačica superljudi (predvođeni Crowleyem) usavršiti svoje volje i postati bogovi. 'Čini što hoćeš, biti će cijeli zakon' za superljude. Oduševiti će ih 'vino i čudne droge', koje 'vam neće nimalo naškoditi', kao i svaka vrsta seksualnog ekscesa. U međuvremenu, ostatak čovječanstva, 'robovi', biti će natjerani neka služe superljudima. 'Suosjećanje je porok kraljeva', rekao je Aiwass Crowleyu. ‘Ugušite jadne i slabe.’

Crowley je bio uzbuđen, iako možda ne i iznenađen, otkrivši kako je on Mesija New Agea. Pokušao je uvesti New Age magičnim ritualima, kako privatnim (duge orgije seksa, droga i magije), tako i javnim - najpoznatijim, 'Rite of Eleusis' - koji je organizirao u Londonu 1910. godine, gdje su sudionici uzeli pejotl, plesali uz bongoe i slušali Crowleyja kako deklamira svoju magičnu poeziju. Ovo je, mislim, bio prvi halucinogeni rave modernog doba." (Jules Evans: "Crowleyjeva djeca")

Prema autoru, povjesničaru i istraživaču Davidu McGowanu i njegovim "Weird Scenes Inside the Canyon: Laurel Canyon, Covert Ops and the Dark Heart of the Hippie Dream", super groupie Pamela Des Barres primijetila je kako je on [Morrison], uz konzumiranje svih stvari od Crowleyja, također "čitao sve što je mogao o incestu i sadizmu".

Kako McGowan piše:

“Poput Hendrixa, Morrison je bio strastveni proučavatelj okultizma, s posebnom naklonošću prema radu Aleistera Crowleya. Prema super-grupiji Pameli Des Barres, također je "pročitao sve što je mogao o incestu i sadizmu". 

Međutim, na višoj razini, McGowan primjećuje kako je Jim Morrison bio posebno znatiželjan i zanimljiv pojedinac, koji se uzdigao do vrhova kontrakulturnog tsunamija, kao misteriozni pjevač The Doorsa.

Nazvani po djelu "Doors of Perception", Aldousa Huxleya, koji je ocrtao novu viziju prosvijetljenog čovječanstva koje rastače stare veze i pristupa novom carstvu skrivenog "ljudskog potencijala", The Doors će brzo poslužiti kao glazbena ulazna vrata,  koja pomaže novim generacijama mladih ljudi da se probiju na "drugu stranu".

Govoreći konkretno o Morrisonu, McGowan bilježi nekoliko zanimljivih činjenica o misterioznom "Kralju guštera" (Lizard King), posebno o njegovoj obiteljskoj pozadini:

"Zanimljivo je da samoproglašeni "Kralj guštera" također ima još jednu slavnu prošlost, premda onu koju nitko od njegovih brojnih kroničara neće smatrati od velike važnosti za njegovu karijeru i moguću preranu smrt: on je sin, kako to već biva, gore spomenutog admirala Georgea Stephena Morrisona, koji će nastaviti voditi američki incident u Tonkin zaljevu, koji će biti iskorišten za ubrzanje rata u Vijetnamu."

McGowan podsjeća svoje čitatelje:

"Za zapisnik, čini se kako se incident u Tonkinškom zaljevu donekle razlikuje od ostalih navodnih provokacija, koje su ovu zemlju dovele do rata. Ovo nije bila, kao što smo već toliko puta vidjeli, operacija pod lažnom zastavom (što će reći, operacija uključuje Ujka Sama koji napada samog sebe, te zatim optužujući prst upire u nekoga drugoga). Također nije bio, kao što smo također vidjeli više puta, napad koji je bio sasvim namjerno izazvan. Ne, ono što je zapravo bio incident u Zaljevu Tokin, kako se ispostavilo, jest "napad" koji se uopće nije dogodio. Cijeli je incident, kao što je gotovo službeno priznato, ispleten iz cijeloga platna."

Kako McGowan objašnjava:

"I tako se, čak i dok se otac aktivno urotio kako bi iskonstruirao incident, koji će biti iskorišten za masovno ubrzavanje i početak ilegalnog rata, sin se pozicionirao kako bi postao ikonom “hipijevske” antiratne gomile. Ništa neobično u tome, pretpostavljam. To je, znate, mali svijet, i sve tako. I nije kao da je priča Jima Morrisona na bilo koji način jedinstvena." 

Otac Jima Morrisona bio je nitko drugi nego admiral američke mornarice George Stephen Morrison, visoki vojni dužnosnik koji je nadgledao jednog od najozloglašenijih psihologa vojnog industrijskog kompleksa.

Ali, dogodile su se čudnije stvari.

Jim Morrison i njegov otac, George Stephen Morrison, na mostu USS Bon Homme Richard (1964.)

Međutim, pozivajući se na neobičnu pozadinu umjetnika iz Laurel Canyona, za koje se činilo kako uvijek potječu iz obitelji vojnih i obavještajnih establišmenta, McGowan primjećuje:

"Na samom početku ovog putovanja, primijećujemo kako priča Jima Morrisona nije "ni po čemu jedinstvena". To, međutim, nije baš točno. Svakako je istina da se Morrissonovo obiteljsko podrijetlo nije bitno razlikovalo od onog njegovih glazbenih vršnjaka, ali na mnoge druge značajne načine, Jim Morrison je doista bio jedinstvena osoba, i vrlo moguće, najnevjerojatnija rock zvijezda koja je ikada naišla na pozornicu."

Morrison je, u biti, stigao na scenu kao potpuno razvijena rock zvijezda, zajedno s pratećim bendom, scenskim likom i impresivnom zbirkom pjesama: dovoljno, zapravo, kako bi popunilo prvih nekoliko albuma Doorsa.

"Kako se točno izmislilo, na tako radikalan način, ostaje pomalo misterija, budući da prije svoje iznenadne inkarnacije kao pjevač/tekstopisac, James Douglass Morrison nikada nije pokazivao ni najmanji interes za glazbu. Nikakvu. Zasigurno nikada nije studirao glazbu, i nije je znao niti pročitati, niti zapisati. Prema vlastitom iskazu, nikada nije imao previše interesa niti za samo  slušanje glazbe. Rekao je u jednom intervjuu kako "...gotovo nikada nije išao na koncerte - najviše jedan ili dva." A prije nego što se pridružio Doorsima: “...nikada nisam pjevao. Nikada to nisam niti zamišljao." 

McGowan zatim nastavlja:

"Dakle, ovdje smo imali tipa koji nikada nije pjevao; koji "nikada nije niti zamislio" da može otvoriti usta i ispuštati zvukove; koji nije znao svirati instrumente i nije imao interesa za učenje sličnih vještina; i koji nikada nije previše slušao glazbu, niti bio u blizini nekog benda, čak i samo da bi gledao njihov nastup - no, ipak se nekako pojavio, gotovo preko noći, kao potpuno formirana rock zvijezda, koja će brzo postati ikonom svoje generacije. Što je još bizarnije, legenda kaže kako je sa sobom donio dovoljno originalnih pjesama, koje su popunile prvih nekoliko albuma Doorsa. Morrison nije, vidite, radio kao drugi pjevači (ili tekstopisci) i pisao pjesme istodobno uz karijeru benda; umjesto toga, navodno ih je napisao sve odjednom, prije nego što je bend uopće i osnovan. Kao što je Jim jednom priznao u intervjuu: “...nisam bio vrlo plodan tekstopisac. Većinu pjesama koje sam napisao, napisao sam na samom početku, prije otprilike tri godine.

Zapravo, sve dobre pjesme za koje se smatra kako ih je Morrison napisao su i napisane u tom razdoblju - razdoblju tijekom kojega je, prema samoj rock legendi, Jim provodio većinu svog vremena viseći po krovu stambene zgrade u Venicu i  konzumirajući velike količine LSD-a. To je bilo neposredno prije nego što se povezao s Rayem Manzarekom i osnovao 'The Doors'. Legenda također kaže, začudo, kako se ovaj 'slučajni' susret dogodio na plaži, iako se čini mnogo vjerojatnijim da se ovaj par zapravo upoznao na UCLA, gdje su oboje pohađali, prilično malu i blisko povezanu, filmsku školu sveučilišta."

Rekavši to, McGowan primjećuje kako, u stvarnosti nitko od članova 'The Doorsa', nije imao prethodnog iskustva s bendom:

"Nije samo Morrison bio taj koji je, retrospektivno, bio pomalo čudan; cijeli bend je bio drugačiji od ostalih Laurel Canyon bendova, i to na nekoliko značajnih načina. Kao što je 'Vanity Fair' jednom primijetio: "Doorsi su uvijek bili drugačiji." Sva četiri člana grupe, primjerice, nisu imali nikakvog prethodnog iskustva s bilo kojim bendom. Morrison i Manzarek, kao što je spomenuto, bili su studenti filma; bubnjara Johna Densmorea i gitarista Robbyja Kreigera je Manzarek regrutirao iz svoje skupine, 'Transcendental Medication' - što je, pretpostavljam, mjesto gdje se ide pronaći glazbenike za popunjavanje benda. Tom bendu je očito nedostajao basist, pa su radili bez njega, osim u onim slučajevima kada su koristili session glazbenike, kao i kada su tvrdili kako rade bez njih."

Prema producentu benda, Paulu Rothchildu:

"The Doors nisu bili sjajni glazbeni izvođači uživo. Bili su teatralno i kinetički uzbudljivi, ali kao glazbenici nisu uspjeli; bilo je previše nedosljednosti, bilo je previše loše glazbe. Robby bi bio užasno neusklađen s Rayem, Johnu bi nedostajali znakovi, bilo je i loše upotrebe mikrofona, gdje uopće niste mogli čuti Jima." 

Ali, tko je bio Paul Rothchild?

Pa, kako nas McGowan obavještava:

"Još jedan zanimljiv lik koji se nastanio u Laurel Canyonu bio je producent Paul Rothchild, koji je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju zvuka i Doorsa i Lovea. U lipnju 1981. godine, izdavač 'Sports Illustrated', Philip Howlett, napisao je kratki članak kako bi čitateljima predstavio novog pisca Bjarnea Rostainga:

Rođen u Lincolnu, N.Y., Rostaing je odrastao na raznim mjestima u Connecticutu, gdje je pohađao, kako se sjeća, čak desetak škola. “Dobio sam B.A. i magistrirao engleski na Sveučilištu Connecticut,” kaže. “Tada sam napravio dio doktorata na Sveučilištu Washington, prije nego što sam otišao u Vojni obavještajni korpus 1959. godine. Imali smo Paula Rothchilda, koji je kasnije postao producent za Doorse i Janis Joplin, da vam da nekakavu ideju o tome kakva je postrojba bila.’” 

McGowan razmišlja o jednoj od onih otvorenih tajni u svijetu "zabave":

"Bilo je to, po svoj prilici, poput bezbrojnih drugih obavještajnih jedinica, osmišljenih da izbace kreatore javnog mnijenja, bilo da su to glumci, romanopisci, novinari ili, u ovom slučaju, sportski novinari i producenti popularne glazbe. Prilično je šokantno, naravno, saznati kako je voditelj dvaju najutjecajnijih i revolucionarnih bendova Laurel Canyona imao iskustvo u obavještajnom radu. Očigledno, još uvijek je u tijeku potraga za bilo kim tko je bio istaknut na sceni Laurel Canyona i tko nije imao izravne veze s obavještajnom zajednicom." 

Kao da već nije očito, čitatelje treba upozoriti kako su McGowanovi "Čudni prizori unutar kanjona: Laurel Canyon...", naizgled beskrajna zečja rupa, u koju se može ulaziti sve dublje, i dublje, i dublje....

Želite još čudnih scena?

Popis članova koji pripadaju Laurel Canyonu, s vojnim i obavještajnim iskustvom, gotovo je "neograničen".

Kao što primjećuje voditelj 'Weird Scenes':

"Razmotrite, na primjer, "tatu" Johna Philipsa, koji je napisao veliki hit "San Francisco" (Be Sure to Wear Flowers in Your Hair),  pozivajući tisuće bjegunaca na hodočašće prožeto bakanalijama, u Grad pored zaljeva. Sin kapetana marinaca, Philips je bio jedan od istaknutijih članova Laurel Canyona, koji je imao posebno zanimljiv međuodnos s vojnim strojem." 

Kao što McGowan kasnije primjećuje u knjizi:

"Tata" John Phillips, vjerojatno više nego bilo koji drugi slavni stanovnik Laurel Canyona, igrati će glavnu ulogu u širenju nove "kontrakulture" mladih, diljem Amerike. Njegov će doprinos biti dvostruk: prvo, biti će suorganizatorom slavnog 'Monterey Pop Festival', koji će, kroz neviđenu medijsku izloženost, većinskoj Americi pružiti prvi pravi pogled na glazbu i modu hipi pokreta u nastajanju. Drugo, Phillips će napisati neukusnu pjesmu poznatu kao "San Francisco" (Be Sure To Wear Flowers In Your Hair), koja će se brzo popeti na vrhove ljestvica. Zajedno s 'Monterey Pop Festivalom', pjesma će biti instrument u mamljenju obespravljenih (od kojih će većina biti maloljetni bjegunci) u San Francisco, kako bi stvorili fenomen Haight-Ashbury i slavno 'Ljeto ljubavi' iz 1967. godine. 

Prije nego što je stigao u Laurel Canyon i otvorio vrata svog doma budućim slavnima, ili već slavnima i ozloglašenima (kao što je Charlie Manson, čija je “Obitelj” također provodila vrijeme u Log Cabinu, i u domu “Mame” Cass Elliot u Laurel Canyonu, koji se, ako niste znali, nalazio točno preko puta kuće Abigail Folger i Voytek Frykowski, ali nemojmo ovdje pretjerivati), John Edmund Andrew Phillips bio je, dovoljno šokantno, još jedno dijete vojno-obavještajnog kompleksa. Sin kapetana američkih marinaca Claudea Andrewa Phillipsa i majke, koja je tvrdila da ima psihičke i telekinetičke moći, John je pohađao niz elitnih vojnih pripremnih škola na području Washingtona, DC, što je kulminiralo imenovanjem na prestižnu Američku pomorsku akademiju u Anapolisu." 

Uz gotove hitove i himne, koje pozivaju novu generaciju neka sudjeluje u događajima koji bi iskristalizirali novi protukulturni pokret, gdje bi eksperimentiranje sa "seksom, drogom i rock n' rollom" bilo najavljeno kao nova čarobna vrata u doba "oslobođenja"; sve to, sa neobičnim tajnim vojnim objektom i laboratorijem, smještenim na vrhu planine Lookout i pogledom na cijeli Laurel Canyon, možda je i bilo pošteno da McGowan bude barem malo znatiželjan.

Naravno, 'The Doors' i 'The Mamas and the Papas' nisu bili jedine grupe čiji su središnji članovi imali izravne veze s visokim vojnim i obavještajnim operativcima SAD-a. Kao što McGowan primjećuje, gotovo svaki član iz Laurel Canyona jest imao neke veze. I ovo jest bila prava kolijevka hipijevskog sna, činjenica koja se obično zanemaruje u službenoj priči. Nažalost, potrebno je neko vrijeme da se iscrpi popis vodećih osoba na glazbenoj sceni Laurel Canyona, koji je potekao iz sumnjivih obavještajnih službi i vojnih obitelji.

Kao još jedan primjer, McGowan primjećuje:

"Poput oca Kralja guštera, Zappa stariji bio je kotačić u mračnim spletkama obavještajne zajednice; Francis Zappa bio je stručnjak za kemijsko ratovanje, s vrhunskom sigurnosnom provjerom u Edgewood Arsenalu u blizini Baltimorea, Maryland. Neki bi čitatelji mogli prepoznati Edgewood kao mjesto zloslutnih eksperimenata kontrole uma koje je provodila CIA, pod rubrikom MK-ULTRA."

Kao što McGowan primjećuje, postojanje tajnog vojnog laboratorija i filmskog studija smještenog iznad Laurel Canyona, osnovanih više od 20 godina prije nego što će doći bilo koja od budućih rock zvijezda. McGowan primjećuje:

"Objekt je zadržao čak 250 producenata, redatelja, tehničara, montažera, animatora itd., i civila i vojske, svi s vrhunskim sigurnosnim provjerama, te su se svi prijavili za rad u osamljenom kutku Laurel Canyona. Računice se razlikuju, obzirom na to kada je objekt prestao s radom. Jedni tvrde kako je to bilo 1969. godine, a drugi kako je objekt radio i dulje. U svakom slučaju, i po svemu sudeći, tajni bunker bio je u funkciji više od dvadeset godina prije buntovnih tinejdžerskih godina Laurel Canyona, i ostao je operativan tijekom najturbulentnijih godina, od svih tih godina." 

Dakle, McGowan primjećuje sljedeće u vezi sa slučajnim dolaskom djece dužnosnika industrijskog kompleksa na visokoj razini na neobično mjesto koje će potom iznjedriti djecu kontrakulture, kao što su Jim Morrison i Frank Zappa:

"Iako gotovo svi potječete iz područja Washingtona, DC, sada ste se našli na suprotnoj strani zemlje, u izoliranom kanjonu, visoko iznad grada Los Angelesa, gdje ste svi okupljeni oko tajnog vojnog postrojenja. Obzirom na njegovo iskustvo u istraživanju atomskog oružja, vaš otac vjerojatno je donekle upoznat s postojanjem i radom Lookout Mountain Laboratoryja, kao i otac vašeg prijatelja iz vrtića." 

Za one koji su znatiželjni, McGowan objašnjava da je Lookout Mountain Laboratory bio:

"Postrojenje koje je ostalo nepoznato široj javnosti, sve do ranih 1990-ih godina, iako se dugo šuškalo kako CIA upravlja tajnim filmskim studiom, negdje u/blizu Hollywooda. Redatelj Peter Kuran prvi je saznao za njegovo postojanje, putem povjerljivih dokumenata do kojih je došao, kada je istraživao svoj dokumentarac iz 1995. godine: "Trinity and Beyond". Pa ipak, čak i danas, gotovo dvadeset godina nakon ograničenog javnog otkrivanja, bilo bi teško pronaći i jedan spomen ovog tajnog vojno-obavještajnog objekta bilo gdje u “zavjereničkoj” literaturi." 

U jednom trenutku u knjizi, McGowan se obraća svojim kritičarima koji bi ga mogli optužiti za vješto sortiranje činjenica, kako bi izmislio neutemeljenu teoriju zavjere:

"Prilično je lako prikupiti nekoliko različitih izoliranih činjenica i upotrijebiti ih za slikanje puno drugačijeg portreta ovih umjetnika i napisati strastvenu obranu bilo kojeg od njih... Ali, ono što tražim je da se pokušate odmaknuti i sagledati širu sliku, a zatim si postaviti sljedeće pitanje: Koliko je točno slučajnosti potrebno da se napravi zavjera?" 

Nadalje, McGowan tvrdi:

"Pretpostavimo, hipotetski govoreći, da ste vi Jim Morrison i da ste nedavno stigli u Laurel Canyon, te ste sada frontmen benda koji je na rubu osvajanja cijele zemlje. Samo kilometar i pol niz Laurel Canyon Boulevard od vas živi još jedan tip [Frank Zappa] koji je također nedavno stigao u Laurel Canyon, a također predvodi bend, koji je na pragu slave. Slučajno je oženjen djevojkom s kojom ste išli u vrtić, a njezin je tata, baš kao i vaš, bio uključen u istraživanje i testiranje atomskog oružja (admiral George Morrison jedno je vrijeme obavljao povjerljive poslove u White Sandsu). Otac njezina supruga, u međuvremenu, je uključen u drugu vrstu istraživanja WMD-a: kemijsko ratovanje." 

Ali, McGowan može nastaviti još dugo:

"Još jedna od tih ikona, i jedan od najistaknutijih stanovnika Laurel Canyona, jest mladić po imenu David Crosby, osnivač temeljnog benda 'Laurel Canyon Byrds', kao i, naravno: 'Crosby, Stills & Nash'. Crosby je, što ne iznenađuje, sin diplomca iz Annapolisa i vojnog obavještajca iz Drugog svjetskog rata, bojnika Floyda Delafielda Crosbyja. Kao i drugi u ovoj priči, Floyd Crosby je proveo veliki dio svog vremena, nakon službe u vojsci, putujući svijetom. Ta su ga putovanja odvela na mjesta kao što je Haiti, kojega je posjetio 1927. godine, kada se ta zemlja, slučajno naravno, našla pod vojnom okupacijom američkih marinaca. Jedan od marinaca, koji je vršio tu okupaciju, bio je tip kojeg smo ranije upoznali po imenu kapetan Claude Andrew Phillips.

Ali, Crosby je mnogo više od sina bojnika Floyda Delafielda Crosbyja. David Van Cortlandt Crosby, kako se ispostavilo, izdanak je blisko isprepletenih obitelji van Cortlandt, van Schuyler i van Rensslaer. I dok vjerojatno mislite, "obitelj Van Who?", uvjeravam vas da ako ta imena dodate na Wikipediju, možete provesti prilično vremena čitajući o moći koju je ovaj klan imao u posljednja, ili dva i četvrt stoljeća, ili tako nešto." 

Kao što je McGowan spomenuo, Byrdsi su bili temeljna grupa u sceni Laurel Canyona, a opet vrlo neobična: 

"Richie Unterberger je zabilježio u 'Turn! Turn! Turn!', kako su se momci iz Byrdsa “jedva poznavali prije nego što su ubačeni u studio, još uvijek su učili svirati električne instrumente, a u nekoliko slučajeva uopće nisu niti svirali instrumente koji su im dodijeljeni".  Zapravo, Michael Clarke nije niti imao instrument za početak; na svojim prvim probama, pa čak i nekim snimanjima, držao je takt na kartonskim kutijama.

Gene Clark, iako daleko najdarovitiji tekstopisac u bendu i također talentirani pjevač, jedva je znao svirati gitaru, pa je bio prisiljen  udarati u tamburu, koja je također bila instrument po izboru Jima Morrisona (i raznih neglazbeno naklonjenih članova obitelji Partridge). David Crosby, zadužen za ritam gitaru, nije bio puno bolji. Crosby je sam priznao, u svojoj prvoj autobiografiji (usput, treba li itko doista napisati više od jedne autobiografije?), kako je "Roger bio jedini koji je stvarno mogao svirati."

…

Carl Franzoni je to možda najbolje sažeo, kada je prilično otvoreno izjavio kako su proizvedene ploče Byrdsa: "Konkretno, prvi album je bio potpuno osmišljena stvar, stvorena uzimanjem zbirke pjesama vanjskih tekstopisaca i izvođenjem od strane grupe bezimenih studijskih glazbenika (za zapisnik, stvarni glazbenici bili su Glenn Campbell na gitari, Hal Blaine na bubnjevima, Larry Knechtel na basu, Leon Russell na elektroničkom klaviru i Jerry Cole na ritam gitari), nakon čega su bendovi u potpunosti zaštitili vokalne harmonije, koji su studijska kreacija i koji su dodani u miks." 

Mogli bi ovako nastaviti još jako dugo.

U ovom trenutku možemo primijetiti da su mnogi povjesničari kontrakulturne revolucije 1960-ih godina primijetili kako su obavještajne institucije i ukorijenjene anglo-američke špijunske agencije, dugo smatrale antiratnu pobunu mladih kao jednu od najvećih prijetnji službenoj vladinoj politici, što se tiče američke vladajuće klase, obavještajnih agencija i vojno-industrijskog kompleksa.

Nakon što je više nego ocrtao bezbrojne "sinkronicitete", i 'slučajne' susrete koji su doveli do nastanka grupa Laurel Canyona, McGowan postavlja pošteno pitanje:

"Kao što se obično priča, kontrakulturni pokret iz 1960-ih godine je predstavljao prilično ozbiljnu prijetnju statusu quo. Ali, ako je tome doista tako, zašto su onda "stupovi establišmenta", da upotrijebimo Unterbergerove riječi, prvobitno i pokrenuli ovaj pokret? Zašto je "čovjek" potpisao i snimio sve ove izvođače? Usput ih je jako promoviralo na radiju, televiziji, kao i u tisku? I to im je omogućilo vlastitu radio stanicu i vlastito mjesečno novinsko izdanje?

Moglo bi se potvrditi, pretpostavljam, da je ovo jednostavno bio slučaj korporativne Amerike, koja radi ono što zna najbolje: zarađuje na svemu i svačemu. Zaslijepljeni pohlepom, mogao bi reći devijev zagovornik, korporativni su titani nenamjerno stvorili čudovište. Međutim, pitanje koje nameće to objašnjenje je zašto, nakon što je postalo sasvim jasno kako je čudovište navodno stvoreno, ništa nije poduzeto da se zaustavi rast tog čudovišta? Zašto država nije iskoristila svoje ovlasti za provođenje zakona i kazneno pravosuđe da ušutka neke od najistaknutijih kontrakulturnih glasova?

…

Literatura je prepuna spominjanja raznih rock zvijezda koje su dobile pozive za regrutaciju, ali ta su spominjanja uvijek praćena zabavnim anegdotama o tome kako su spomenuti ljudi prevarili komisiju za regrutaciju, pretvarajući se da su homoseksualci, ili su se pretvarali da su ludi, ili da su na neki drugi način nesposobni za službu. Naravno, stvarno je bilo toliko lako navući vunu na oči regrutnoj komisiji, jer tada ujak Sam vjerojatno ne bi uspio smisliti sva ta tijela da ih pošalje u Vijetnam. Stvarnost jest kako su tisuće mladića diljem zemlje isprobali iste trikove, ali činilo se kako su uspjeli samo oni koji su nastupali za publiku Laurel Canyona."

Da. Mogli bi još jako dugo....

No, u ovom trenutku možemo primijetiti kako su kroz kulturu - ideje koje su nekoć smatrane tabuima ili subverzivnima, često postajale normativne, naizgled magičnim sredstvima. Što se točno krije iza ovog niza sinkroniciteta, možda nikada nećemo u potpunosti saznati. Ali, ono što je očito jest činjenica je da ta "magija" doista ima određenu strukturu i obrazac. Dok sami čarobnjaci i njihove čarolije nisu baš izvan našeg stupnja razumijevanja. Naše malo putovanje nameće pitanje: ako je popularna kultura, koju konzumira opća populacija, zapravo vrsta umjetne magije, kako onda izgleda prava stvar danas? Ukratko: kako izgleda prava magija?

Ovdje to ne možemo reći, možemo samo pokazati.

Hvala na čitanju.