Bog živi

Vizija zapadne civilizacije je uvijek bila vođena nezasitnom željom nadilaženja granica uma i materije, mogućnost dosezanja  beskonačnog i otimanje smisla nepokorenom onostranom. Ova čežnja, koju su tijekom srednjovjekovnog kršćanstva iskovali redovnici, mistici i bardovi, koji su ponovno otkrivali drevnu mudrost nakon sloma Rima, rodila je viziju stvarnosti: relacijsku, teleološku i dinamičnu.

U srcu ove vizije bio je metafizički svjetonazor: Bog kao nepromjenjivi izvor svega nastajanja i transcendentni temelj samog postojanja. Svaki pokret i trenutak je sudjelovao u Božjem održavajućem činu stvaranja. Ova kršćanska vizija - Bog kao izvor i horizont svega bića - pružila je temelj za najveća postignuća naše civilizacije.

Ipak, Zapad je zaboravio. Razmontirali smo staru metafiziku i zamijenili je mehanicističkim pogledom na stvarnost, rođeno u znanstvenoj revoluciji i prosvjetiteljskom racionalizmu. Modernost nam je dala moć, ali je svijet pretvorila u stroj; život u kemijsku nesreću, a svijest u iluziju. Znanost je spljoštila značenje u mehanizam.

Odvajajući čovječanstvo od njegove transcendentne razine, te potkopavajući njegovo metafizičko i epistemičko jedinstvo -  moderna filozofija, zajedno sa sekularizacijom - vratila nam je natrag još ozbiljnije opažanje: Bog je, kako nam je rečeno, umro.

Izgovarajući te zloglasne riječi, Nietzsche nije slavio nego tugovao. No, on je i proricao. Bez božanskog, kao ujedinjujućeg izvora i konačnog uzroka svega bića, kozmos je ostao razbijen u proizvoljne i relativističke fragmente. Dok moderni čovjek stoji usred nastalih ruševina, egzistencijalno otuđenje postaje veliki simptom ove metafizičke katastrofe.

Kolaps metafizike je ostavio čovječanstvo na ovome sada. Prestali smo pitati zašto stvari postoje ili čemu služe. Umjesto toga smo se stali pitati zašto stvari tako funkcioniraju i kako se mogu "poboljšati".

Naš mehanički obrat je odbacio rituale, odnosno, prakse koje su nekada davale teksturu ljudskom životu i zajednički osjećaj značenja i pripadnosti. Kao što Byung-Chul Han primjećuje, zamijenili smo utjelovljeni ritual pukom komunikacijom, plitkim oblicima povezanosti, koji je odvojen od stvarne zajednice. Rezultat: moć nad prirodom, ali otuđenje od našeg mjesta u njoj.

U posljednje vrijeme je materijalni redukcionizam rasuo svoje atome. Kompjuteracionalizam, tj. uvjerenje da se stvarnost svodi na formalno računanje - sada utječe na maštu filozofa i tehnologa, posebno u Silicijskoj dolini. Za mislioce poput Eliezera Yudkowskog, svijest je samo slučajan nusprodukt algoritama. Ipak, ovaj pogled ostaje mehanički i beživotan, ne ostavlja mjesta za transcendentnu dušu ili svrhu.

Ali, priča ovdje ne završava. Bog je ponovno otkriven. Ne kao ostatak vjerovanja, već kao nužni temelj svekolike stvarnosti. Znanost nas je vratila misteriji. Kvantna teorija i kognitivna znanost otkrivaju svemir koji je živ, i to na načine koji idu dalje od puke materije, ili samog računanja.

Ova otkrića, zajedno sa spoznajama iz psihologije i filozofije, upućuju nas na ono što su stari i srednji vijek već znali: stvarnost nije mrtva materija, već je dinamička i relacijska.

Tomistička metafizika - sinteza vjere, razuma i stvarnosti, koju je Toma Akvinski razvio prije nekih osam stoljeća - pružila je temelje za svu kasniju zapadnu misao. To je bilo više od teologije: to je duboka filozofska vizija, koja se bavi pitanjima bitka, uzročnosti i svrhe. Bog živi i sama stvarnost svjedoči o Njemu. Ovdje nalazimo nadu za razbijeni svijet.

Stroj se pokvario

Trijumf moderne je izgrađen na metafizici, koju je (uz moderni trijumf) odbacio. Renesansa i prosvjetiteljstvo, koje su proizašle iz srednjovjekovne misli (i koje su kasnije preinačene u mračni srednji vijek) su obećavale oslobođenje putem razuma. Likovi,  poput Newtona, Leibniza i Galilea, nisu gledali na znanost kao odbacivanje Boga, nego kao način da se otkrije Njegov poredak. Ipak, s vremenom, ova se potraga za razumom odvojila od svojih metafizičkih korijena. Znanost je procvjetala, tehnologija je transformirala svijet, a ljudska moć se proširila zahvaljujući tim razvojima.

Ali, ovakvo oslobođenje je imalo svoju cijenu. U demontiranju stare metafizike, Doba razuma je odvojilo je stvarnost od njene povezanosti s vječnim. Čak je i samo vrijeme postalo sekularizirano: organski ritmovi liturgijskog vremena, usklađeni s godišnjim dobima bogoslužja i vječnosti, zamijenjeni su prikazom vremena na satu, mehaniziranom i apstraktnom. Zvijezde, nekoć shvaćene kao znakovi koji pokazuju onostrano, postale su dalekim kuglama u golemoj, ravnodušnoj praznini. Kozmos, nekoć participativni poredak koji je stvorio Bog, koji je i transcendentan i imanentan - sveden je na puki mehanizam.

Stvarnošću, govore nam, upravljaju bezlični zakoni. Kartezijanski dualizam je odvojio um od materije, svodeći fizički svijet na puko i beživotno proširenje. Newtonova fizika otkrila je svemir reda i preciznosti; dokaz božanskog Stvoritelja.

Ali, kasniji su mislioci ogolili ovaj teistički temelj i ostavili su nam mehanički kozmos, koji više nije usmjeren izvan sebe, nego je inertan, predvidljiv, i u konačnici nebitan za ljudski život. Kant je povukao crtu: možemo spoznati pojavnost, a ne konačnu stvarnost. Ipak, čak je i on ostavio prostora za vjerovanje - Bog i moralna istina su nužnosti, a ne relikvije.

Iako briljantno u svojoj moći objašnjenja, zamjena značenja mehanizmom je potaknula redukcionistički način razmišljanja, koji je vremenom okamenio cijelu kulturu. Ako se nešto ne može izmjeriti ili kvantificirati, može se odbaciti kao nestvarno.

Taj se redukcionizam proširio u svaki kutak zapadne misli. Materijalistički filozofi su objašnjavali svijest kao epifenomen: iluziju koju stvaraju neuroni, koji se aktiviraju u determinističkom mozgu (koji bi isto tako mogli biti u bačvi). Ili, modernije, naša subjektivna svijest je zarobljena u računalnoj simulaciji.

Po prvi put u povijesti se čovječanstvo otuđilo od samoga sebe. Duša, nekada shvaćena kao odraz božanskog, sada je postala nevažna. Čovjek više nije bio čovjek; čovjek je postao samo materija. Samo značenje je redefinirano kao ljudski konstrukt; proizvoljan, subjektivan, i na kraju isprazan.

Ipak, mehanicistički pogled je uvijek bio nepotpun. Čak i na vrhuncu prosvjetiteljskog optimizma, Johann Wolfgang von Goethe je to znao i osjetio. Za njega se život nije mogao svesti na puke zakone; priroda je živi organizam, a ne stroj.

Goetheov Faust dramatizirao je tu čežnju za cjelovitošću: težnju ljudske duše koja se želi uzdići iznad granica koje joj nameće mrtvi i mehanički svijet. “Tko god se trudi svom svojom snagom”, napisao je Goethe, “toga čovjeka možemo iskupiti.” Sama težnja je ukazala na dublju istinu: čovjek je stvoren za više. Život se opire redukciji.

Kako je modernost napredovala, tako su se pukotine u mehanicističkom svjetonazoru produbljivale. Dok je relativnost proširila mehanističku paradigmu, kvantna mehanika ju je potpuno razbila i otkrila potencijal, opažanje, pa čak i svijest - kao središnje mjesto u odvijanju stvarnosti.

Neki vodeći fizičari 20. stoljeća, poput Johna von Neumanna i Johna Archibalda Wheelera, ponudili su tumačenja kvantne mehanike, gdje je svijest nužna za mjerenje. Ali, ove teorije nisu univerzalno prihvaćene među fizičarima, jer, kao metafizičke tvrdnje, one nadilaze ono što empirijska fizika može dokazati.

Von Neumann je u Matematičkim temeljima kvantne mehanike tvrdio kako kolaps valne funkcije, tj. prijelaz iz potencijalnog u stvarno - završava sa sviješću. Lanac mjerenja, govorio je i pokazao von Neumann, može beskonačno nazadovati kroz fizičke instrumente, ali uvijek završava s ljudskim promatračem. London i Bauer su unaprijedili ove tvrdnje, predlažući kako granica kvantnog kolapsa leži u samoj svijesti.

Wheeler je to opisao kao "participacijski svemir". U njegovoj filozofskoj interpretaciji, stvarnost nije samo pasivna, nego ona nastaje kroz interakciju - pri čemu promatrač igra konstitutivnu ulogu. Wheelerova hipoteza "to iz bita" sugerira kako su informacije temeljne za stvarnost. Ali, za razliku od računarstva, implicira relacijski i participativni kozmos, u kojem svijest igra integralnu i nezamjenjivu ulogu. Dok su tumačenja poput Wheelerova uvjerljiva; druga tumačenja, kao što je teorija mnogih svjetova, odbacuju svijest kao uzročni čimbenik, ali oni tek trebaju objasniti samu svijest.

Ovi razvoji bi mogli potkopati reduktivne materijalističke i kompjutorističke, "mehaničke", paradigme. Ako je um granica promatranja i ako se stvarnost urušava kroz svijest, onda svijest ne može biti puki nusprodukt materije, mehanizma ili algoritma. Umjesto toga, to je nešto apsolutno temeljno.

Ovo ima radikalne implikacije za razvoj strojne svijesti.

Ako je čovjek samo materija, tada umjetna inteligencija postaje sljedeći logičan korak. Čovjek postaje samo superiorni stroj.

Ali, ako je svijest participativna i nerazdvojna od života kakav poznajemo, onda umjetna inteligencija ostaje samo moćan alat, ništa sposobniji za istinsku svijest ili transcendenciju, od sofisticiranog kalkulatora.

Svemir govori

Za Tomu Akvinskog ovaj kolaps mehanicizma ne bi bio iznenađenje. Tomističko razumijevanje stvaranja počiva na razlici između čina i moći, između onoga što nešto jest i onoga što može postati. Stvoreno biće uvijek je mješavina ovo dvoje i sudjeluje u Božjoj čistoj stvarnosti (actus purus). Tomistički okvir čin-potencija daje upečatljivu filozofsku paralelu s konceptima potencijalnog i aktualizacije kvantne mehanike. Svemir ne postoji odvojeno od Boga, nego sudjeluje u Njemu. Ovo sudjelovanje nas usmjerava prema svijesti. Ako je Wheeler u pravu i promatranje sukreira stvarnost, tada um mora biti ontološki ispred materije.

"Teški problem" svijesti, tj. pitanje kako subjektivno iskustvo proizlazi iz materije se pokazalo otpornim na bilo kakvo materijalističko objašnjenje. Znanstvenici i filozofi sve više razmatraju mogućnost kako svijest uopće nije pojavno svojstvo materije, već nešto temeljno u samoj stvarnosti.

Teoretskih nagađanja ima na pretek. Kognitivni znanstvenik, Donald Hoffman, predlaže ideju kako fizička stvarnost proizlazi iz mreža svjesnih agenata, izazivajući materijalističke pretpostavke. Kognitivno-teorijski model svemira (CTMU), Christophera Langana, opisuje cjelokupnu stvarnost, cijeli svemir - kao samoreferencijalnu svijest.

Ovi modeli, iako moderni, u skladu su s onim što je Akvinac uvijek smatrao: stvarnost nije utemeljena u mrtvoj materiji, već u beskonačnom i samoopsistirajućem intelektu - Božjem umu. Bog nije samo čisto biće, nego je i čista inteligencija. 

Relacijska metafizika

Tomistička metafizika ovakve uvide dovodi u koherentnu viziju stvarnosti. Za Akvinca stvaranje nije događaj iz daleke prošlosti, već čin koji je stalno u tijeku, creatio continua, gdje Bog održava sve stvari kao izvor samog njihovog postojanja. Ova dinamična vizija rezonira s modernim pitanjima o postojanju i relacijskom redu, otkriva svemir koji sudjeluje u nečemu većemu.  Akvinčev actus purus opisuje Boga kao čistu stvarnost, kao potpuno i ostvareno biće, bez potencijala ili promjene. Za razliku od kontingentnih bića, koja se kreću između moći i djelovanja, Bog je nepromjenjivi izvor svega nastajanja. Ova božanska jednostavnost osigurava stanje stvari gdje Bog nije samo sudionik u stvarnosti, već je njen uzrok i cilj. “Kroz njega je sve postalo.” U Njemu sva odnosnost nalazi svoju koherentnost.

Ništa, dakle, ne postoji izolirano. Svako je biće definirano svojim odnosom s Bogom, izvorom (alfa) svog postojanja i ciljem (omega) prema kojemu teži. Svemir je dinamičan, teleološki i živ, jer je uređen prema svom konačnom uzroku u Bogu. Nedavna otkrića u znanosti sugeriraju relacijski pogled na stvarnost. Kvantne čestice postoje u relacijskim stanjima moći, i međusobno djeluju. A svijest, daleko od toga da je samo slučajna, nego se sve više čini kako prožima samu stvarnost.

Ova relativnost nalazi svoje krajnje ispunjenje u onome što Jacques Lacan naziva Realnim (Stvarnim). Za Lacana: Stvarno leži s onu stranu simboličkog poretka, s onu stranu svih jezika, reprezentacije i kulturnih sustava. To je neposredan susret s onim što se ne može uhvatiti ili zadržati. Dok je Lacanovo Stvarno psihoanalitičko i provokativna je analogija za nepredstavljivu, ali uzemljujuću prirodu samog Boga, kao beskonačnog bića. Bog nadilazi sve ljudske kategorije, a ipak ostaje njihovo stanje.

Za čovječanstvo ova relacijska metafizika otkriva nešto ključno. Naš egzistencijalni nemir, odnosno: osjećaj čežnje, težnje i nepotpunosti, koji obilježava ljudski život – nije slučajnost. Naša egzistencijalna čežnja (ono što je Augustin nazvao "nemirno srce") odražava ovu težnju za Stvarnim. To je prirodna posljedica našeg sudjelovanja u Božjem činu postojanja. Stvoreni smo za Boga i samo naše postojanje ukazuje na Njega i izvan sebe.

Moderni čovjek u potrazi za Bogom

Božja smrt, kako ju je Nietzsche vidio, nije bila intelektualni zaključak, nego jest kulturna katastrofa. Bez Boga, čovječanstvo je izgubilo svoje uporište, svoju svrhu i svoj horizont. Nietzscheova "volja za moći" je bio pokušaj da se popuni ta praznina, taj nagon za nametanjem značenja čistom snagom volje.

Ali, volja za moći, koliko god bila uvjerljiva, ne može zadovoljiti. To ukazuje na dublju istinu: čovječanstvo je stvoreno da teži onome izvan sebe. Tamo gdje je Nietzsche ovu težnju vidio kao samopotvrđivanje; tomistička metafizika je vidi ispunjenu, ne u moći samoj po sebi, nego u sudjelovanju u Bogu, koji je početak i kraj svega bića i istinske moći.

Heideggerov Bitak-prema-smrti hvata još jedan aspekt ovog nemira. Smrt je za Heideggera krajnja granica, koja životu daje hitnost. Ali, za tomiste, zapravo za sve kršćane - smrt nije kraj. To je prag vječnog sudjelovanja u božanskom životu.

Simone Weil ide još dalje. Za Weil, put do Boga zahtijeva kenozu — samoispražnjujuću ljubav. Ova ljubav odražava narav samoga Boga, koji kao Trojstvo postoji kao zajednica samoponuđene ljubavi. U Kristu je ova ljubav postala tijelom: Bog se ispraznio u Kristu, kako bi nas privukao u jedinstvo sa sobom.

Egzistencijalisti su bili u pravu kada su na nemir gledali kao na središnji dio ljudskog stanja. Ali, nisu ga uspjeli ispuniti. Nemir nije apsurdan ili proizvoljan, nego je teleološki. Otkriva našu usmjerenost prema Bogu, koji je i naše podrijetlo i naša sudbina.

Mrtav stroj i živi Bog

Povratak i oporavak ove vizije nije po našem izboru, on je neophodan. Fragmentacija moderne vizije (redukcionizam, otuđenje i očaj) se može izliječiti samo metafizikom koja integrira istinu gdje god se ona nalazila. Tomizam, kao velika sinteza klasične filozofije i kršćanske objave, pruža mogući most za novi okvir koji nam je prijeko potreban. Bog - kao actus purus i konačna stvarnost - osigurava potporu i telos svega nastajanja. Konvergencija moderne znanosti i egzistencijalne filozofije nije slučajna, već upućuje na ovo izgubljeno metafizičko jedinstvo.

Obnovljena metafizika potvrđuje znanstvena otkrića, dok razotkriva njihova ograničenja. Tomizam integrira egzistencijalnu kritiku, preoblikuje ljudsku potragu za smislom, kao dokaz dublje stvarnosti. Obnavlja se i svemir; ne kao mrtvi mehanizam, već kao živi i ​​relacijski poredak, koji održava božansko biće.

Bog živi. To nije hipoteza koju treba testirati, niti je ostatak prošlosti. To je sam čin postojanja, svijest koja održava svu stvarnost, ali i konačni uzrok koji sve privlači k sebi. Kozmos nosi Njegov znak i samo naše postojanje ukazuje na Njega.

Mehanički pogled na svijet nije uspio. Ne može objasniti misterij svijesti, odnosno, prirodu stvarnosti, kao niti duboku čežnju ljudske duše. Ključni pravci moderne znanosti i filozofije upućuju nas na ono u što je Zapad nekad vjerovao: postojanje se nalazi utemeljeno u Bogu, čistom činu postojanja.

Na kraju, glasine o Božjoj smrti su bile porilično preuveličane.

“Božja smrt” nije bio kraj priče. Bio je to samo privremeni trenutak krize. To je bio raskid i razotkrivanje, koje omogućuje ponovno otkrivanje i obnovu. Bog živi, ​​tako i svemir. U ovoj istini leži nada kako će razlomljeni svijet postati ponovo cijeli.

Hvala na čitanju.