Kralj skitnica

BY: Paul Kingsnorth; 05.02.2025. 

Nedavno sam pisao o šutnji i kako mi se ušuljala. Kada se Bog ukazao proroku Iliji, nije došao u vatri, vjetru ili potresu, nego kao "tihi, tihi glas", nakon što je sve to prošlo (1. Kraljevima 19:11-13). "Mir Božji koji nadilazi svaki razum" (Filipljanina 4:7), tako ga je opisao sveti Pavao. Riječi, naravno, nikada ne mogu doći do samog izvora.

Neko sam vrijeme razmišljao kako bih trebao odgovoriti na neke od odgovora na moje predavanje u listopadu, objavljeno prošli mjesec u 'First Things', pod naslovom "Against Christian Civilisation", ali želja da se nešto kaže natjecala se sa željom da se ne kaže ništa. Još uvijek se to događa. Reakcija je, međutim, bilo dosta. Gotovo svakodnevno, otkako sam održao govor, primao sam e-poruke u kojima mi se zahvaljuje na predavanju. Ljudi kažu kako su zahvalni što smo ih podsjetili da se kao kršćani trebamo usredotočiti na pokušaje živjeti životom poput Krista, umjesto da se zapetljamo u svjetovne poslove rata, politike, kulture i ostalog.

https://paulkingsnorth.substack.com/p/against-christian-civilisation-ea2

Suština tog razgovora bila je dvojaka i prilično jednostavna, barem u teoriji. Možete me vidjeti kako raspravljam o suštini i njenim implikacijama s Jonathanom Pageauom (video dolje). Prvo, bila je to kritika rastuće plime 'kršćanskog civilizacijizma', u kojem ljudi otimaju kršćansku vjeru kao politički instrument. Mnogi od ljudi koji to rade ne vjeruju u kršćansku priču, ali je smatraju korisnom u svojoj stalnoj borbi da pokrenu 'Zapad' i obrane ga od bilo kojih sila, unutarnjih i vanjskih, za koje smatraju da ga ruše.

To vodi do druge točke. Kada pogledamo Isusov život i učenja, vidimo kako nam on daje upute koje su upravo suprotne onima, za  koje mislimo kako trebamo slijediti da bi nešto učinili. Zapadna civilizacija je trenutno izgrađena na valorizaciji Sedam smrtnih grijeha. Vjerojatno i sama institucija civilizacije, definirana kao društvo izgrađeno oko urbanog života i naseljene poljoprivrede, zahtijeva od nas neka učinimo mnoge stvari, za koje nam je Krist izričito rekao neka ih da ne činimo. Civilizirana, urbana kultura,  zahtijeva gomilanje bogatstva, kolonizaciju ljudi i zemalja izvan svoje orbite, stalne ratove i neizbježnu podjelu između bogatih i siromašnih. Pisao sam o tome prije nekoliko godina, pozivajući se na radove Jamesa C. Scotta i Jacquesa Ellula: 

https://paulkingsnorth.substack.com/p/the-jellyfish-tribe

Poanta razgovora, međutim, nije bila potvrditi kako je civilizacija sama po sebi loša stvar. Iako je ovo bio sporedni argument, ali na koji su se mnogi kritičari od tada usredotočili, on je zaista bio sporedni u odnosu na glavnu poantu. Glavna poanta bila je sugerirati kako su, Ohiyesinim riječima: "kršćanstvo i moderna civilizacija suprotstavljeni i nepomirljivi". U svojoj knjizi "The Civilization of Christianity" iz 1986. godine, katolički svećenik i teolog, John L. McKenzie je još oštrije prikazao istu točku. "Postoji smrtonosna i nepomirljiva suprotnost između zapadne civilizacije i kršćanstva", napisao je, "i jedno od njih mora uništiti drugo". Ako je to istina, onda je korištenje kršćanske vjere, kao oružja za obranu protiv ove stvari zvane ‘zapadna civilizacija’, izgubljena bitka od samog početka. Naša je kultura možda nominalno bila kršćanska prije pet stotina godina, ali već dugo je to kultura prosvjetiteljstva, modernosti, Stroja, Mamona. Ona ne valorizira Boga, nego veliča svijet.

Naravno, ovaj je argument izazvao određena neslaganja. Pojavili su se podcasti i tekstovi koji opovrgavaju moj govor, te iznose svoje protuargumente. Možete pogledati neke od njih: 

https://www.furtherup.net/p/strangers-and-sojourners

https://www.youtube.com/watch?v=sRt1YczIUgo&t=3223s

https://www.youtube.com/watch?v=YuH21qAYLok&t=276s

https://www.youtube.com/watch?v=xgKRfZ8gW30&t=1s

Neki od njih zapošljavaju ljude čije su glave napunjene slamom, neki pogrešno razumiju moj argument ili ga krivo predstavljaju (slučajno ili namjerno), dok neki uključuju poštene odgovore koje bih trebao razmotriti. Drago mi je što sam započeo razgovor i vrlo sam sretan što sam probrao svoje riječi. Ako moj govor ne učini ništa drugo, nego pomaže nekim ljudima neka preispitaju narativ o 'kršćanskom građanstvu' kada se negdje pojavi, tada će moj govor imati željeni učinak.

Pojavljuje se, sve češće i česšće. Nedavno se pojavilo u vladi SAD-a, čiji novi predsjednik vjeruje kako mu je Bog spasio život da bi on Ameriku mogao ponovno učiniti velikom. (Čak je dostupna za kupnju posebna patriotska Biblija, kao uspomena baš na ovu konkretnu prigodu. Tko kaže da se Bog i Mamon ne miješaju?). Pitate se što bi taj njegov Božji zadatak mogao uključivati? Pa, "Sjedinjene Države ponovno će se smatrati rastućom nacijom, onom koja povećava naše bogatstvo, proširuje naš teritorij, gradi naše gradove, podiže naša očekivanja i nosi našu zastavu na nove i lijepe horizonte [i] slijediti će svoju Manifestnu sudbinu, putujući prema zvijezdama, lansirajući američke astronaute neka zasade zastave po zvijezdama i sagrade pruge za odlazak na Mars."

Hej, sigurno bi Isus baš to želio.

Predsjednikov novi pomoćnik (do njihovog prvog neizbježnog sukoba) jest Elon Musk - transhumanist, wannabe osvajač Marsa i samoopisani "kulturni kršćanin"? Musk, koji ima 12 djece s 4 različite žene (od kojih je jednu nazvao 'Techno Mechanicus'), smatra kako Put nije dovoljna Sigma. "Ako ne bude više hrabrosti da se zauzme za ono što je pošteno i ispravno, kršćanstvo će nestati", izjavio je. Što ovdje on konkretno misli pod 'kršćanstvom' nije jasno. Možda misli na "zapadnu kulturu", ili na "američku kulturu", ili na "kapitalizam", ili na "tehnološki napredak", ili na sve njih odjednom. Ono na što on sigurno ne misli su "stvarna Kristova učenja". Najbogatiji čovjek u svemiru, naposljetku, vjerojatno ne želi obratiti pozornost na Isusovo stajalište o toj temi.

https://www.commonwealmagazine.org/christs-rabble

U međuvremenu, ovog mjeseca se organizira druga ARC-konferencija Jordana Petersona, u Londonu. "Savez za odgovorno građanstvo", koji uglavnom vode desno-liberalni tipovi establišmenta, s velikim i napuhanim medijskim profilima, jest ono što bismo ovih dana mogli nazvati "kršćanski kodiranim", ali njihovi navedeni ciljevi, opet, imaju vrlo malo veze s Kristom. ARC želi "ujedinjujuću priču" za Zapad, fokus na obitelj i zajednicu, promicanje "slobodnog poduzetništva", kao i neke lijepe i jako odgovorne rasprave o vađenju strateški važnih resursa i granicama rasta. Neke od ovih ideja mogu biti dobre stvari, ako su u projekt uključeni i neki dobri ljudi (uključujući npr. Jonathana Pageaua, čijem radu se divim). Ipak, ono što se ovdje promiče nije kršćanstvo, pa čak nije niti "kršćanska civilizacija". Ovo su konkretno potrebe i želje liberalne, zapadne moderne: kredo faustovskog čovjeka. Kršćanska vjera, tamo gdje se pojavljuje, posve je sekundarna u odnosu na projekt obnove zapadne politike i kulture.

To nije nimalo iznenađujuće. Idiosinkratične definicije Boga Jordana Petersona: "nešto poput duha hijerarhijske harmonije", ili "dobrohotnosti koja sjaji kroz dobrog oca", ili "poziva na avanturu" - opisuju božanstvo izgrađeno za psihološku ili društvenu korisnost, a njegova ljutita politika protiv wokeizma i zelenih jasno pokazuje što je njegova ideja o "odgovornom građaninu".

Ali, Isus nije došao na Zemlju da nas nauči kako da budemo 'odgovorni građani', bilo kojeg političkog opredjeljenja. Odgovorni građani ne ostavljaju vlastite očeve nepokopane. Oni ne mrze vlastitu majku i oca, niti dijele svoje bogatstvo, niti uspoređuju vjerske vlasti s okrečenim grobnicama punim trulog mesa. Odgovorni građani obično ne završe razapeti.

Kršćanstvo je zapravo, od samog početka, bila duboko neodgovorna vjera: izazov svijetu i njegovim vrijednostima. Rimljani su ga sigurno smatrali neciviliziranim; zato je Neron upotrijebio toliko 'odgovornih građana' kao ljudske svijeće. Zato su Kristovi sljedbenici bili siromašni i provodili vrijeme sa siromašnima i prezrenima. To je isti razlog zašto se kršćani danas progone i ubijaju diljem svijeta, od Nigerije i Kine do Bliskog istoka. Oni nisu htjeli izgraditi ili obraniti neku zemaljsku civilizaciju. Niti su neku namjeravali srušiti ili potkopati. Ovo pitanje jednostavno nije bilo relevantno za Kristovu sljedbu, kamo ih je on vodio.

Kršćanstvo jest, i uvijek je bilo, radikalna kontrakultura. Božja je mudrost, kako nam govori sveti Pavao, ludost za svijet, a to vidimo u Isusovim učenjima. Dajući bogatstvo koje smo teško zaradili; ili dopuštanje našim neprijateljima neka nam se rugaju ili nas udaraju; umjesto toga, ostavljamo svoje domove i obitelji radi obećanja o raju; odbijanje nasilja; ljubav prema bližnjima i neprijateljima; razumijevanje kako naši pravi susjedi možda nisu naši rođaci, već stranci ili tuđinci - ništa od toga nema smisla na svakodnevnoj razini. Ali, nije dobro tvrditi kako se takve upute na neki način "ne smiju shvatiti doslovno". Sigurno moramo prihvatiti Boga, koji je utjelovljen na njegovu riječ - i onda shvatiti što to znači za nas, u našim životima. Kako god se to odigralo, čini mi se jasnim da ne postoji način da se takva učenja žive u središtu svjetovne kulture. Zbog toga su kršćani uvijek bili autsajderi, čak i onda kada je 'kršćanstvo' nominalno bilo na vlasti.

Mnogi ljudi, koji su kritični prema ovakvim stavovima, vjeruju kako sam ja naivni došljak koji ne razumije dovoljno dobro Bibliju ili vjeru da bi komentirao. Također sam, prema nekima od njih, rousseauovski romantičar, tolstojevski anarhist, anabaptist, hipi, primitivist, 'trojanski konj' unutar kršćanstva, protivnik organizirane religije. Za nadati se da ću, kako budem rastao u vjeri, pod pretpostavkom da ne skočim s broda i postanem druid (ili tako nešto), uvidjeti kako je kršćanstvo, zapravo, oruđe za stvaranje svjetskih civilizacija, prisilno pokoravanje Kristovih neprijatelja, te promicanje ideja Rogera Scrutona i Miltona Friedmana. Uostalom, kao što je jedan kritičar istaknuo, ako ne stvaramo bogatstvo, kako ćemo ga podijeliti siromašnima?

Pusti! Daj mi Tolstoja bilo koji dan u tjednu.

Ali, ne smijem biti nepravedan. Mislim kako neki od mojih kritičara imaju pravo: najbolje što imaju jest ono što je iznio Peter Leithart, u svom odgovoru na moje predavanje. Leithart je oprezni zagovornik civilizacijskog kršćanstva, za koje vjeruje kako ima biblijsku potvrdu prema uputama Postanka, i koje je Bog dao čovječanstvu neka "načinimo čovječanstvo na svoju sliku, na našu priliku, tako da mogu vladati nad ribama u moru i pticama na nebu, nad stokom i svim divljim životinjama, i nad svim stvorenjima koja se kreću po zemlji". Leithart brani ono što bismo mogli nazvati narativom "od vrta do grada", u kojem je čovječanstvo uvijek bilo predodređeno uroniti u svoj civilizacijski projekt, i čija će onda krajnja točka biti "nebeski Jeruzalem" (što bi prema njima bila Božja verzija onoga kako bi dobra civilizacija zapravo trebala izgledati). "Raj je grad", napisao mi je Peter Leithart u e-poruci. Priznajem da mi se od te pomisli zaledila krv u žilama.

https://firstthings.com/for-christian-civilization/

Pošteno je reći kako se još uvijek trznem kada začujem izraz "mandat dominiona". Ovdje su moji kritičari u pravu, kada kažu da moja pozadina ekocentričnog zelenaša s anarhističkim sklonostima, još nije temeljito pročišćena. Nadam se da nikada neće ni biti. Iako moj svjetonazor više nije ekocentričan (umjesto toga je logocentričan), nije mi niti izdaleka ugodno što su ljudi činili sa svojom "vlašću". "Uzimajući u obzir cjelokupnu biblijsku povijest" piše Leithart, "ljudski poziv je izgradnja zemlje, podizanje i njegovanje vrtnih zemalja i vrtnih gradova". Pa, možda i jest - iako ovo prilično valorizira, ili čak opravdava, čovjekov pad. Ali, čak i ako je Leithart u pravu, njegova prilično privlačna vizija "izgrađene Zemlje", načičkane lijepim vrtnim gradovima, nije mjesto gdje se sada  nalazimo - niti kamo idemo. Mi nismo izgradili Zemlju; uglavnom smo je uništili i još nismo gotovi.

Ipak, Leithart mora biti u pravu kada kaže da nam nije suđeno zauvijek ostati nevini u Edenu. Pravoslavno shvaćanje, onoga što je čovječanstvo trebalo učiniti s tim "znanjem o dobru i zlu", jest kako bi nam Bog dao dopuštenje neka ga 'pojedemo', kada budemo spremni, što će reći: spremni da i sami budemo obogotvoreni. U vrtu smo bili kao djeca, još nespremni za izazove koje donosi znanje. I tako, kada smo to iskusili nepripremljeni smo pali u svijet; tu smo nastavili graditi kule, gradove, vojske, oružje i sve ostale pokvarene i ružne stvari, koje neizbježno proizlaze iz neobogotvorenih umova, koji pokušava na sebe nabaciti plašt Boga.

Kao što sam rekao u razgovoru s Jonathanom Pageauom, svi se vjerojatno slažemo kako su ljudi graditelji. Izrada alata jest ono što radimo i nikada ne možemo sjediti mirno. Čak i "najprimitivnije" pleme obično gradi prilično sofisticirane mitske i kulturne svjetove, te je vješto živjeti unutar tih svjetova i manipulirati svojim okolišem. Od toga se ne može pobjeći: to smo mi. Pitanje jest: mora li ovo dovesti do onoga što bismo danas nazvali 'civilizacijom', i ako je odgovor potvrdan, može li ta 'civilizacija' ikada biti Božja? To je,  vjerojatno, mjesto gdje se Leithart i ja razilazimo.

Leithart vjeruje kako je Bog dao, ono što on naziva, "geopolitičko obećanje Abrahamu". Ali, ja ne vidim nikakvu geopolitiku nigdje u Isusovom životu ili učenjima, i pokušati slijediti ta učenja je sve što želim učiniti u ovom trenutku. Gotovo svakodnevno se pitam kako. Imam praksu i učenja moje vjere, koja me vode po tom pitanju; i što god da jesam, ja sam samo obični pravoslavni kršćanin. Jedan od razloga zašto sam postao pravoslavac jest to što se srce ove vjere ne nalazi u naslijeđu carskog Bizanta, već u duhu pustinjskih otaca, hezihasta i svetaca iz zatvora. Ne mislim da mnogi moji kritičari stvarno razumiju pravoslavlje; ali život i učenja, recimo, svetog Ivana Zlatoustog, svetog Izaka Sirina, svetog Mojsija Crnog ili modernih svetaca, kao što su sveti Porfirije ili sveti Nektarije, više su nego dovoljni za opovrgnuti neke od argumenata "mišićavog kršćanstva", koje internet trenutno iskašljava.

"Kada biste bili od svijeta", kaže Isus svojim sljedbenicima pred kraj, "svijet bi ljubio svoje. Ali, budući da niste od svijeta, nego sam vas ja odabrao od svijeta, zato vas svijet mrzi" (Ivan 15:19). Ovdje smo svi došljaci, na ovom mjestu, na neko vrijeme. Moje razumijevanje, koje je proizašlo iz pola desetljeća uronjenosti u pravoslavnu kršćansku teologiju i praksu, jest kako naš posao nije razbiti naše neprijatelje i izgraditi nebesko kraljevstvo na Zemlji, pomoću mačeva, zakonima, ili putem slavne moći slobodnog tržišta. To je tražiti teozu. Sve što nas Krist uči jest putokaz kako možemo tamo stići. Kao što opetovano inzistira, osim ako se ne oslobodimo svih svojih svjetovnih vezanosti (bogatstva, kulture, politike moći i, da, čak i same civilizacije), ostati ćemo u blatu i nikada se nećemo vratiti kući.

Ali, kako to zapravo učiniti? Monaštvo nudi jedan odgovor, ali većina nas nikada neće biti redovnicima. Možda bi se mogli ugledati na jednostavne Božje sljedbenike po u svijetu. Uzmimo npr. najnoviju američku, i zasad jedinu sveticu, matušku Olgu s Aljaske. Evo opisa njezina rada tijekom života:

“Ona je prva svetica koja nije otišla na veliko misionarsko putovanje, nije objavila nijednu teološku knjigu, nije postala redovnica ili monahinja, nije bila mučenička za vjeru... Ona je dokaz kako, sve dok ste vjerni svom kršćanskom pozivu, živite dobrim kršćanskim životom, čak i u najskromnijim okolnostima, kakve bismo sigurno mogli reći da su bile njezine, to je dovoljno dobro.”

Matuška Olga, prva svetica iz naroda Yup’ik s Aljaske, živjela je tihim, skromnim životom, bila je babica i supruga svećenika. To je bilo sve; zaista je to "sve" bilo sve. Bilo je to više nego što ću ja ikada učiniti. Tako bi kršćanstvo, u jednom od svojih najčišćih oblika, trebalo izgledati.

Razumijem kako ljudi žele živjeti u dobrim kulturama. I ja vjerujem u kršćanske kulture: mislim kako one mogu biti stvarne, iako privremene i nesavršene. Pitanje je kako nastaju. Kultura nije isto što i civilizacija. Potonje se gradi od vrha prema dolje, korištenjem sile prisile. Prvo se pojavljuje odozdo prema gore, iz kombinacije onoga što ja nazivam četiri P: ljudi, mjesto, molitva i prošlost.

Nakon mog govora u listopadu, žena mi je prišla i razgovarali smo. Tada je rekla nešto što ću, mislim, zauvijek pamtiti. "Dobro je što su Evanđelja zapisana tako rano, za života onih koji su poznavali Isusa", rekla je, "jer, inače bi ih kasniji kršćani, oni komotni, sigurno cenzurirali. Jednostavno su previše uznemirujuća." Od tada sam puno razmišljao o tome. Ponekad pomislim da, ukoliko postoji jedna osoba, koju mi ​​kršćani ne možemo podnijeti, onda je to sam Krist. On sve upropasti.

Možda se ovakvi argumenti na kraju svode na to kakvog Krista vidimo. Svima su nam poznate izjave poput "Isus je Gospodin" ili "Krist je Kralj". Ali, kakav gospodar? Kralj kojeg kraljevstva? Vidim jedno Kraljevstvo koje sve svjetovne predodžbe o moći okreće naglavačke. Nietzsche je mislio da su Krist, a samim time i kršćani, bili slabići iz tog razloga; i u svjetovnom smislu, Isusovo zemaljsko kraljevanje je bio potpuni promašaj. Na kraju su ga napustili svi, osim dvanaest njegovih sljedbenika, a nakon njegove smrti čak su se i oni pitali zašto su gubili vrijeme prateći ga. Ali, onda je došao događaj koji je svu moć okrenuo naglavce; događaj koji je potpuno novim bojama obojio sve što je govorio o žrtvi, vladanju služenjem i ostavljanju vrijednosti svijeta.

Kakav je onda on kralj? Kralj lutalica, seljački kralj, pustinjski kralj. Kralj koji vlada služeći, kralj koji pere noge svojim podanicima. Svi znamo priče. Kršćanstvo okreće moć naglavačke. To nije isto što i odbacivanje moći. Umjesto toga, transformira ga. Božja moć nije ljudska moć. Naši sitni pokušaji da nametnemo svoju volju dominacijom, silom i nasiljem ne znače ništa Ocu, koji ih prezire. Moć se posjeduje kroz ljubav; moć se ostvaruje kroz žrtvu. Ima nešto golemo, poput samog oceana u tome. Tako veličina zapravo izgleda.

Mogu napisati ove riječi, ali nisam siguran da ih stvarno razumijem. Ja ih sigurno ne prakticiram. Ali ipak, ponekad, u djeliću sekunde vremena, doći će trenutak kada ih, zapravo, i prakticiram. Samo na trenutak, u molitvi ili u svakodnevnom životu, nešto će se dogoditi i koprena će se skinuti i uvidjeti ću što sve to zapravo znači, kako to živjeti. Onda opet nestane, pa i ja. Ali, događa se. Moguće je. Opet se vraćamo na onu tišinu. Tišina koja dolazi nakon požara i potresa, a koja se nikada ne može postići mačevima, argumentima ili teologijom.

Dopustite mi da završim savjetom jednog redovnika. Arhimandrit Hrizostom, opat samostana Faneromeni na Naksosu, u nedavnom tekstu upozorava na opasnost brkanja "puta" života, s "domovinom", kamo on može odvesti. "Ako je moje krajnje odredište moć", piše on, "bilo pojedinačna ili kolektivna, a moja svakodnevna briga svjetovna moć i hegemonije, onda sam krivo poistovjetio cestu sa svojom domovinom, ostavljajući sebe imobiliziranog i zarobljenog u određenom kilometru nacionalne ili pokrajinske ceste, neoprostivo kratkovidan." 

Želimo li zaglaviti na provincijskoj cesti, kratkovidno mašući mačevima uokolo?

Ili želimo - u tišini, u miru - nastaviti hodati dok ne dođemo do kraja ceste?

Do kojeg odredišta vodi ova cesta?

Tko je taj Čovjek kojega pratimo?

"Krist nije nigdje utvrđen; On postaje stranac, prosjak i 'skitnica'", piše Ivan Zlatousti, kako bi nas naučio da nijedna "institucija" sadašnjosti nije vječna, kako Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, niti je ovom svijetu nametnuto svjetovnim oružjem.

Amen na ovo.