“Katolička crkva nema nikakve veze s Bergoglianskom crkvom”

Napisao: Josip Horvat; 28.12.2024.

Objavila: epoha.hr

Slijedi intervju s nadbiskupom Carlom Marijom Viganòom koji je vodio Andrea Caldart za Quotidianoweb objavljen 20. prosinca. 

Andrea Caldart: Čini se kako je Crkva pape Bergoglia u krizi: mnogi vjernici i dalje vide kako ovaj Papa ekskomunicira svećenike i druge, jer iznose dokaze da se Papa Benedikt XVI. nikada nije odrekao Petrovskog “munusa”. Monsinjore Viganò, u kojoj Crkvi živimo?

Carlo Maria Viganò: Bergogliova “Crkva” nije samo u krizi: ona je u punom deliriju. Ako se to može dogoditi, to je upravo zato što više nije riječ o Katoličkoj crkvi, nego o njezinom skandaloznom falsifikatu; i zato što na mjestu pape na Petrovom prijestolju sjedi heretik i uzurpator tiranin.
Navodna razlika između munusa i ministeriuma jest izmišljotina koju je proizvela hegelovska misao Josepha Ratzingera, Benedicta XVI. Opširno sam to objasnio u svom eseju na tu temu, govoreći o “rastavljenom papinstvu”. Želio bih iskoristiti ovu priliku da ovdje ponovim koncept koji smatram temeljnim: svaki napad na božansku instituciju papinstva (i, zajedno s njom, Crkvu) ima za krajnji cilj transformaciju svete moći rimskog Pape, koji je namjesnik jedine Vlasti, one Krista Pape, u vlasti ljudskog podrijetla, prema modelu modernih liberalnih demokracija s parlamentarnim ustrojem. To je ono što krivovjerna doktrina o sinodalnosti ima za cilj učiniti: potkopati božansku konstituciju i monarhijsku narav Crkve, koju želi njezin božanski utemeljitelj, naš Gospodin Isus Krist, koji je Kralj, ne samo vremenitih društava, nego također – i iznad svega – redovničke zajednice, odnosno Katoličke Crkve, otajstvenog Tijela kojemu je On Glava.

Kada bi Bergoglio doista bio papa, to bi značilo da bi Gospodinovo obećanje posebne pomoći princu apostola i njegovim nasljednicima - zapravo bilo neutemeljeno i lažno. Ali, ta je mogućnost potpuno nezamisliva, kao i protivna katoličkoj vjeri.
Ako je, dakle, Bergoglio u stanju provoditi vlastitu razornu akciju protiv Crkve i širiti njezine zablude, to je zbog činjenice što je njegov prividni autoritet - uzurpiran s predumišljajem i zlobom, te je kao takav ništavan.

Vara se tko misli kako je kriza započela ovim “pontifikatom”: želja za manipulacijom rimskog papinstva seže još od Drugog vatikanskog koncila; nastavljena je enciklikom Ut unum sint Ivana Pavla II.; potvrđena anomalijom ostavke Benedikta XVI., koju je potom prihvatio Bergoglio – u potpunoj koherentnosti sa svojim prethodnicima – sa studijskim dokumentom Rimski biskup, koji je izdao Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana.

Redefiniranje papinstva “u ekumenskom i sinodskom ključu” tipičan je modus operandi heretika - kako bi iza nejasnih formula sakrili namjerno i subverzivno djelovanje - suprotno vjeri i stalnoj praksi Rimokatoličke crkve.

Moramo uzeti u obzir državni udar, koji je duboka Crkva isplanirala i koji je na vlast, na vrh katoličke hijerarhije, doveo neprijateljske pete kolone, odnosno masonsku anticrkvu: Sinagogu sv. Sotone.

Andrea Caldart: Tijekom godina iznijeli ste nekoliko kritika na pitanje transparentnosti i upravljanja unutarnjim problemima Crkve. Koje korake smatrate bitnima za vraćanje povjerenja vjernika?

Carlo Maria Viganò: Ono što vi, birokratskim jezikom nazivate “transparentnost”, nalazi svoj vjerski pandan u spoznaji kako smo uvijek pod Božjim pogledom. Našem Gospodinu ništa ne izmiče: niti ono što činimo, niti ono što ćemo učiniti, niti nakane koje nas pokreću.
Kada bi oni koji podupiru Bergoglia i potvrđuju njegovu prijevaru, postupali s tom savješću, ne bi ga nikada primili u Konklavu. Kako bi državni udar bio uspješan, bilo je potrebno imati korumpiranu i ucjenjivačku hijerarhiju: kvarenje volje u kršenju moralnih načela prati kvarenje intelekta u progresivnom krivotvorenju katoličke vjere; čak i prije: u rušenju aristotelovsko-tomističke filozofije, koja je – budući kako je bila jedini filozofski okvir čvrsto usidren u stvarnosti, te stoga kompatibilan s božanskom Objavom – nužno morala biti eliminirana.

Revolucija je, u svojoj ontološki antikršćanskoj i antikristovoj matrici, zanijekala božansko podrijetlo zemaljske vlasti, oslobađajući vladare od njihove obveze vršenja njihove vlasti unutar granica Dobra, kao izraza Vrhovnog Gospodstva Krista.

(Napomena: podebljano i označeno: ja osobno, ne epoha)

To je autoritet – i građanski i crkveni – učinio samoreferentnim, i u biti tiranskim - izopačujući kršćansku poslušnost u servilno suučesništvo. Građani i vjernici su se našli pokorni svjetovnoj i duhovnoj vlasti, čak i kada je ova izdala vlastitu svrhu; i objavila  neposlušnost istinskom i jedinom nositelju Autoriteta, Našem Gospodinu, kojega je liberalni i koncilski sekularizam ograničio na privatnu sferu individualnog vjerovanja.

Bez prekida veze između Krista Kralja i Velikog svećenika i njegovih predstavnika na zemlji - ništa od ovoga što smo vidjeli (i što nastavljamo gledati) da se događa ne bi bilo moguće.

Onima koji tvrde kako subverzivno djelovanje modernističke hijerarhije, unatoč svemu ovome, uživa potporu i sveopće “miroljubivo” prihvaćanje kršćanskog naroda, mora se prisjetiti kako je 60 godina modernističke indoktrinacije od strane koncilskog klera – i 50 godina anarhije, heretičke i svetogrdne na liturgijskom području – postupno normaliziralo filozofske, doktrinarne i moralne zablude, koje je Sveta Crkva oduvijek osuđivala, i protiv kojih se borila.

Malobrojni, koji žele ostati vjerni Tradiciji, moraju shvatiti kako smo u vremenima progona i otpadništva, te se moraju organizirati kako bi se oduprli vukovima u janjećoj koži i lažnim pastirima.

U sjajnoj prispodobi, Gospodin nam govori o lažnim pastirima i najamnicima koji ne mare za ovce, te nas podsjeća kako ovce prepoznaju glas pastira (Ivan, 10): to je sensus Ecclesiæ - koji Crkvi omogućuje preživljavanje, čak i u ovoj privremenoj odsutnosti i izdaji od strane Hijerarhije.

Andrea Caldart: Kako ocjenjujete trenutno stanje Katoličke crkve, obzirom na tradicionalne vrijednosti i suvremenost?

Carlo Maria Viganò: Katolička crkva nema nikakve veze s Bergoglianskom crkvom, koja je: “koncilska”, “sinodalna”, “ekumenska”, ali svakako nije katolička. On se takvim pretvara samo kako bi dobio poslušnost od svojih vjernika, istovremeno on jako dobro zna kako, upravo na toj laži, njegova hijerarhija može i dalje izvršavati i provoditi svoju moć.

S druge strane, fikciju subverzivne vlasti koja djeluje protiv institucije kojom on upravlja također repliciraju i građanski vladari, koji su jednako tako izdajice i uzurpatori.

Ono što je zabrinjavajuće jest do koje je razine zamagljenosti savjesti došlo u društvu, jer ono ne zna kako reagirati na kršenje najsvetijih načela, te zapravo pasivno surađuje u vlastitom fizičkom i moralnom istrebljenju.

Andrea Caldart: Čemu pripisati ovaj stav odricanja, dapače, potpune prostracije, pred ideološkim pozicijama suvremenog svijeta, od strane Crkve Bergoglio?

Carlo Maria Viganò: Želja da se udovolji mentalitetu svijeta je započela u trenutku kada je Hijerarhija, na svojoj najvišoj razini, prestala biti preprekom, te postala suučesnikom i suradnikom u širenju liberalnih i svjetovnih načela. To se dogodilo u Katoličkoj Crkvi trajnom revolucijom, koju je inaugurirao Drugi vatikanski koncil, i koja je potpuno srušila cjelokupnu “hijerarhiju vrijednosti” samovoljnim i nelegitimnim premještanjem težišta crkvenog tijela s Boga na svijet, s Krista na muškarca.

Ova revolucija, koja govori kako želi obnoviti središnje mjesto čovjeka u svijetu, njegova prava i njegovo “beskonačno dostojanstvo” - posljedično niječe središnje mjesto Boga, te ga zatvara u privatnu sferu savjesti pojedinca - na taj način izbacuje našeg Gospodina iz njegova gospodstva. To stanje je univerzalno i, zapravo, također oduzima autoritet učiteljskoj Crkvi.
U onom trenutku, u kojem autoritet Pape i biskupa nalazi svoj legitimitet u pristanku vjernika - oni više ne djeluju kao Kristovi namjesnici (koji im od gore daje svetu moć neka paze i napasaju svoje stado) - nego postaju pukim predstavnicima “kolegijalnog” ili “sinodalnog” mandata (i stoga dolaze od dolje). Evidentno je kako sada ovakav autoritet postaje samoreferentan i neograničen, a samim tim jest, i suštinski, tiranski.

Tvrdnja kako Crkva mora biti demokratska, te da laici mogu ili trebaju sudjelovati u njezinoj vlasti, očito je kolosalna laž: ne samo zato što je u suprotnosti s monarhijskim ustrojem, koji joj je Gospodin dao kada ju je utemeljio na Petru - nego i stoga, što iza subverzivnog djelovanja zagovornika krije neizrecivu odlučnost da unište ovaj ustroj, pogađajući njegovo srce, odnosno papinstvo.

U suludoj iluziji da bi mogli uništiti Katoličku Crkvu, njezini neprijatelji dobro znaju kako jest najučinkovitiji način za to - ne povjeriti mnoštvu ono što pojedinac najbolje može učiniti - već naprotiv moći računati na korumpirani i izopačeni autoritet koji zlorabi moć,  koju nezakonito uživa, kako bi svojim podanicima nametnuo naredbe koje su same po sebi destruktivne.

Prvi korak prema samouništenju Crkve jest učinjen upravo usađivanjem vjernicima osjećaja manje vrijednosti u odnosu na one koji ne ispovijedaju vjeru, te uvjeravanjem kako se vjera suprotstavlja i kako je u suprotnosti sa znanošću, tj. kako Gospodin nije bio autor oba. Kaže se, dakle, da su vjernici lakovjerni, sanjari, zabludjeli; oni koji vjeruju u čuda: u padanje mane u pustinji, u ozdravljenje slijepog ili hromog čovjeka, u umnožavanje kruha i ribe; kao i u Uskrsnuće Kristovo - odnosno, u svim onim dogmama koje Katolička crkva naučava, ali za koje “moderni” um koji nije “pomračen” “papskim praznovjerjem” zna kako se sve to samo “metafore” koje razgrađuju “primitivnu zajednicu”.

Zajednica varalica, u kojoj je potreba da se izjavi sadržaj organiziranoj instituciji, kako bi se onda mogla natjecati s drugim religijama i koja je navodno izmislila niz mitova, prije svega onaj o božanstvu našega Gospodina. To je, ukratko, misao modernizma rođena u 19. stoljeću, osuđena početkom 20. stoljeća, te koja je postupno prodirala u Crkvu, sve dok joj nije nametnuta Drugim vatikanskim saborom.

Znanstvena, i neznanstvena, vizija religije je uvjerila svećenstvo i vjernike da se smatraju inferiornima, te da oni zaslužuju (u najboljem slučaju), slabo prikrivenu toleranciju, no svakako nisu ovlašteni podržavati Istinu, koja se sada smatra samo relativnom, a ne univerzalnom.

U biti, đavao je uspio prvo dati za pravo građanstvu u zabludi, a onda to pravo uskratiti Istini, i rezervirati građanstvo neka ostane u samoj zabludi. Početni alibi - “slobode za sve religije” . pokazao se upravo onakvim kakav jest: otvoreni rat protiv jedine Božje Istine, zbog pobjede višestrukih laži Sotone, princa laži.

Jorge Bergoglio, u kontinuitetu sa svojim neposrednim prethodnicima (iako svakako na nepovezaniji i agresivniji način) je uzurpirao papinsku vlast, kako bi je iskoristio protiv vlastitih ciljeva: budući da je samo predstavljajući se kao papa mogao dobiti neposrednu poslušnost klera i laika u svom subverzivnom vladanju.

I upravo oni, koji danas priznaju Bergoglia kao legitimnog Papu, ali zadržavaju tobožnje pravo da mu se odupru i ne poslušaju u onim aspektima koje smatraju proturječnima papinstvu i katoličkom nauku - čine ovu situaciju ljudski nepovratnom - gdje je on, koji bi trebao biti Kristov namjesnik, zapravo glavnim arhitektom raspada papinstva i Katoličke crkve. Mislim na svoju braću Burkea, Sarah, Muellera, Schneidera… koji, nažalost, čine medvjeđu uslugu Istini.

Andrea Caldart: Postavlja se pitanje: gdje Katolička crkva danas “preživljava”? Kako Katolička Crkva može postojati bez vidljivog poglavara?

Carlo Maria Viganò: Katolička crkva sigurno ne postoji u Bergoglianskoj crkvi, niti u samostanu kardinala i biskupa koji podržavaju tiranina iz straha, bojažljivosti, interesa, ucjene ili pristanka.

Ovo bi nam svima trebalo biti dovoljno da u eshatološkoj perspektivi kraja vremena i konačnog progona, najavljenog Svetim pismom, shvatimo jedinstvenost i izvanrednost onoga što se događa u Crkvi Kristovoj.

Zato ovu krizu nije moguće ocjenjivati ​​prema kategorijama i normama koje je Crkva zadala sebi za vremena relativne normalnosti. Dakle, ako ne možemo fizički odvojiti kukolj od dobre pšenice, možemo barem razlikovati kukolj, dok čekamo da žeteoci dođu i bace ih u oganj.

Andrea Caldart: Mnogi ljudi diljem svijeta su rekli kako su spašeni od prisilnog cijepljenja zahvaljujući vašim brojnim intervencijama i osudama perverznih i zlih stvari, koje su vlade činile i nastavljaju činiti, u službi provedbe Velikog resetiranja i Novog Svjetskog poretka, i slijedeći njegove smjernice. Što možete učiniti danas?

Carlo Maria Viganò: Pandemijska farsa, čiji se zločini i strahote polako pojavljuju i u mainstream medijima, otvorila je oči mnogim intelektualno poštenim ljudima, a među njima ima i ateista i nekatolika.
Ovo buđenje savjesti je nedvojbeno prilika za približavanje Gospodinu - onda kada ljudi shvate jedinstvo sotonskog i antiljudskog plana Velikog Reseta, te u njemu prepoznaju djelovanje đavolskog uma - koji u uništenju čovjeka nastoji poništiti Božje stvaranje i otkupljenje koje je izvršio naš Gospodin.

Svi možemo slijediti opomenu svetog Petra: "Ostanimo čvrsti u vjeri, znajući kako naša braća po cijelom svijetu trpe isto što i mi".    (1 Pet 5,9).

Ne smijemo izgubiti mir srca ili prijateljstvo s Bogom pred događajima kojima svjedočimo. Što se neprijatelj čini moćnijim i bližim trijumfu, to je bliži njegov neumoljivi poraz od ruke arkanđela Mihaela. Od nas se traži neka ostanemo vjerni, i to materijalnim i duhovnim sredstvima, koja nam Gospodin jamči u vremenima kušnje.

Organizirajmo se u male zajednice, u kojima je uobičajena misa srce našeg osobnog, obiteljskog i društvenog djelovanja. Čuvajmo djecu i mlade, odgajajući ih prije svega u ljubavi prema Bogu i Blaženoj Djevici. Ohrabrimo one koji se osjećaju sami i napušteni, jer samoća je jedno od oružja kojima se protivnik služi kako bi nas oborio da padnemo. Molimo marljivo svetu krunicu. Živimo bratsku ljubav, pod Božjim pogledom.

Andrea Caldart: Gledajući u budućnost: koji su prioriteti vašeg pastoralnog poslanja i koju poruku smatrate bitnom prenijeti vjernicima u ovom povijesnom trenutku?

Carlo Maria Viganò: Zadaću biskupa, odnosno nasljednika apostola, sažeo je sveti Pavao (2 Tim 4, 1-5): "Molim te, pred Bogom i Kristom Isusom, tko će suditi žive i mrtve, za njegovu pojavu i za njegovo kraljevstvo: on propovijeda riječ, ustrajava u svakoj povoljnoj i nepovoljnoj prilici, uvjerava, kori, potiče svakojakim naukom i strpljivošću. Jer će doći vrijeme kada više neće podnositi zdrav nauk, nego će, imajući svrbež ušiju, u velikom broju tražiti učitelje prema svojim vlastitim požudama, i odvraćati će uši od istine i okrenuti se bajkama."
Ali, budi budan u svemu, trpi patnju, ispuni zadaću evangelizatora, vjerno ispuni svoju službu. To je ono što pokušavam učiniti. Ovo ću činiti do posljednjeg daha. I žarko molim neka to čine i drugi biskupi i svećenici, pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, svojom pojavom i svojim kraljevstvom.

U toj duhovnoj borbi je bitno razmišljati i o budućnosti našega društva i Crkve. Stoga, baš kao što se u svjetskim poslovima mnogi ljudi organiziraju u zajednice, kako bi se pobrinuli za materijalne potrebe – npr. kako bi osigurali zdravu hranu ili dali neideološko obrazovanje svojoj djeci – tako je i u duhovnim stvarima potrebno organizirati otpor, što osigurava postojanje dobrih i svetih svećenika koji nastavljaju slaviti misu i sakramente u vjernosti predaji.

Zaklada Exsurge Domine ima upravo kao glavnu svrhu promicanje i formiranje novih svećeničkih zvanja, u vjernosti Tradiciji i Liturgiji svih vremena, u ljubavi prema Rimokatoličkoj Crkvi i Papinstvu.

https://exsurgedomine-it.translate.goog/?_x_tr_sl=auto&_x_tr_tl=en&_x_tr_hl=es-419

Hvala na čitanju.