BY: Maja Hrgović za 7 dnevno; 20.12.2024.

Koliko je jezive simbolike u činjenici da je zločin iz okolice Varaždina, koji je potresao Hrvatsku, otkriven baš na početku adventa. Dok su se u domovima vjernika pekli kolači i postavljali božićni ukrasi u iščekivanju Isusova rođenja, u dvorištu obiteljske kuće u općini Ljubešćica, na području Ljublja Kalničkog, pronađena su zakopana tijela dviju beba - čiji su roditelji sljedbenici sektaškog kulta.

Nevjenčani par, doznalo se uskoro, pripada religijskom pokretu mesijanskih židova, koji vjeruju da je OIB žig zvijeri; državi i institucijama nisu se bili voljni povijati (pa tako niti rođenje djece nisu prijavili); otac je selom hodao u crnoj halji i s bradom do pupka; subotama se iz njihove kuće čuo jeziv zvuk. “Kao da netko puše u rog. Nije to bila muzika, to je tulilo kao da se krava davi! Trajalo je i po dva sata. Od toga nas je zvuka usred noći lovila prava jeza”, ispričao je novinarima susjed.

Mesijanski židovi

Tko su zapravo mesijanski židovi? Mesijanski judaizam je novi vjerski pokret koji kombinira različite židovske tradicije i elemente židovske molitve s evanđeoskom protestantskom teologijom. Smatraju se kršćanskom sektom. Oni vjeruju kako je Isus Krist Mesija kojeg su predvidjeli hebrejski proroci. Oni su, ukratko, židovi koji prihvaćaju Isusa kao Mesiju, ali zadržavaju židovski identitet i prakticiraju mnoge aspekte tradicionalnog judaizma.

Da je Hrvatska plodno tlo za sekte, svjedoči – posredno, ali na vrlo zanimljive načine – i naša kultura. Koliko je samo okultnih pojava našlo put do naših najcjenjenijih djela iz područja filma, književnosti i likovnosti! Neki od klasika kinematografije, književnosti i slikarstva su nadahnuti upravo okultnim pojavama, koje su iz crne kronike (poput zastrašujućeg varaždinskog slučaja), pronašle svoj put do popularne kulture i umjetnosti.

O tome da je sjeverozapadna Hrvatska iznimno aktivan epicentar okultnih zbivanja ne svjedoče samo bizarni slučajevi novijeg datuma iz crne kronike. Zdenko Bašić, multimedijalni umjetnik i ilustrator, koji je u centru Zagreba nedavno otvorio Muzej zaboravljenih priča, a koji je posvećen mitovima i legendama koje su se na ovim područjima prenosile s koljena na koljeno. U tom je muzeju, u stalnom postavu, posebno mjesto namijenio velikoj specijaliziranoj karti za, recimo to tako - okultne pojave koje su golicale maštu naših predaka – i ovdje je područje oko Varaždina i Čakovca osobito gusto “istočkano”. Vještice, vragovi, demoni i monstruozni zločini, koji su uključivali vađenje očiju i utrobe su narativi ovih priča, kojima su zaboravljena ishodišta možda bili upravo događaji nalik na ovaj najnoviji iz Ljublja Kalničkog.

Epidemija samoubojstava

Ako bi trebalo naći metaforu koja bi najbolje pristajala jezivom varaždinskom okultizmu, onda je to ona koju je za naslov svog hit-romana uzeo Kristian Novak: “Črna mati zemla”. Radnja romana, kojim je ovaj pisac osvojio publiku i kritiku, smješten je u međimursko selo i govori o smrti oca, osam samoubojstava, dva demona, gubitku prijatelja, velikim mitovima i lokalnim legendama, a neke od njih motivom nisu daleko od slučaja zakopanih beba u Varaždinu.

Sredinom osamdesetih je Zagreb je potresao tzv. Kult crne ruže. Nadahnuo je jednu žilavu urbanu legendu, koja traje sve do danas: sve je počelo samoubojstvom djevojčice iz Dugog Sela, koje je nadalje pokrenulo epidemiju samoubojstava… Ljudi su bili uznemireni i zgroženi, željni nekog racionalnog objašnjenja. Mediji su se energično uključili.

'Polet' je razbuktao strasti objavivši senzacionalističku reportažu o tobožnjem Kultu crne ruže, sotonističkoj sekti čiji se sljedbenici odijevaju u crno, šuruju s Nečastivim, te na tajnim obredima tjeraju svoje žrtve neka si oduzmu život. Jedan od najboljih romana Pavla Pavličića: “Čelični mjesec”, nadahnut je upravo Kultom crne ruže i govori o nizu zagonetnih samoubojstava u Domu za nezbrinutu djecu, odakle se epidemija samoubojstava počela širiti po gradu i zabrinjavati gradske vlasti. Prosinac je, “vrijeme maglovito, slinavo, vlažno i teško”, a svaki pronađeni leš samoubojice u ruci drži mali čelični polumjesec…

Crni obredi

Histerija je trajala neobično dugo: ugasio ju je tek početak rata, kada je cijela priča okarakterizirana kao urbana legenda. No,  srpski stručnjak za sekte Dimitrij Pastuović, autor knjige “Sekte i mentalna manipulacija”, nedavno je tamošnju publiku uvjeravao kako je Crna ruža zaista postojala i kako je tu riječ o sekti koja se razvila u okrilju Sotonine crkve Antona La Veya. Također, kako ova sekta djeluje na ovim prostorima još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

“Više sam puta ulazio na njihove obrede. Crna misa počinje na skrovitim mjestima. Članovi se skupe te konzumiraju pogačice natopljene krvlju i izgovaraju molitvu Oče naš unazad, a obred završava orgijama! Osobno sam izvlačio djecu od 14-15 godina iz grobnica, posve izbezumljenu!”, ispričao je u jednom intervjuu, dodajući kako sektaši ranjivu omladinu vrbuju nudeći im seks, novac i narkotike. Za razliku od motiva većine sekti, motiv u pozadini Crne ruže nije financijski: mladi ljudi vrbuju se u prvom redu kako bi ih se nagnalo na suicid, jer vođe sekte vjeruju da tim činom povećavaju osobnu moć.

Crni obredi, kojih danas navodno nisu bila pošteđena niti novozagrebačka naselja, tema su novog romana Željka Špoljara, “Caffe Utrine”. Istraživanje je proveo uz pomoć pokojnog Mira Glavurtića, autora knjiga“Satana”, poznatog zagrebačkog pisca i slikara. U toj knjizi Glavurtić postavlja i razrađuje tezu da su remek-djela svjetske umjetnosti nastala pod utjecajem sotone. Prvi put objavljena 1978. godine, ta studija govori o demonima i njihovu djelovanju na ljude, mističnim zbivanjima, egzorcizmu, magiji, vješticama, okultnim pojavama, spiritizmu, sotoni. Autor u njoj navodi brojne primjere iz daleke prošlosti, otkako su se demoni pojavili u prvim stoljećima kršćanske crkve, preko sjednjovjekovnih primjera, pa sve do kraja 20. stoljeća.

Ratovanje s demonima

“U Zagrebu je bilo sotonističkih sekti, a sigurno ih ima i danas. U način njihova djelovanja upućivao me demonolog Miro Glavurtić. Bio je izniman doživljaj voditi razgovore s čovjekom čiju sam knjigu ‘Satana’ čitao devedesetih i slušati o njegovu ratovanju s masonima i sotonistima u Beogradu. Odlazio sam k njemu u stan na Zrinjevcu. Nakon razgovora s Glavurtićem spopadala me paranoja kako su najveća djela svjetske književnosti napisana pod utjecajem demona. Nije onda niti čudno što je pisac Mirko Kovač svojevremeno rukopise svojih romana nosio Glavurtiću neka procijeni širi li taj roman zadah đavolske tame. Glavurtić je odobrio roman ‘Vrata od utrobe’, zaključio je da se Kovač u njemu othrvao tami, a autor je to i napisao na početku knjige”, govori Špoljar.

Zaista, u uvodu Kovačeva kultnog romana stoji: “Rukopis ove knjige pročitao je Gabrijel K., u neku ruku odobrio ga.” Gabrijel je, objašnjava Špoljar, bilo jedno od Glavurtićevih tajnih imena. Pod tim imenom Kovač ga je uveo i u svoj roman “Kristalne rešetke”. Opisao je ondje i Gabrijelov susret s đavlom, koji ga je izravno napao i ostavio mu modrice svuda po tijelu, no Glavurtić je donekle bio spreman za taj susret, jer je u Francuskoj mjesecima po zabačenim samostanima meditirao s čuvenim francuskim egzorcistima.

Miro Glavurtić, autor “Satane”, bio je kum jedine okultne dodjele književne nagrade u nas. Bilo je to 2010. godine na Jurjevskom groblju, poznatom zagrebačkom okupljanju sotonista. Tamo je Nives Celzijus, autorica autobiografskog romana “Gola istina”, sudjelovala u obrednoj književnoj seansi. Dodijeljena joj je nagrada Roza, pehar i tanjur graha. Glavurtić i Špoljar bili su u žiriju, odlučili su kako je njena knjiga bolja od onih kojima su se u finale plasirali konkurenti Ivan Aralica i Damir Karakaš.

“Closet-ustaštvo”

Zagrebački okultizam našao je put i do odličnog krimića Milane Vuković Runjić: “Faraon iz Ilice je mrtav!” Smješten je u dvadesete godine prošlog stoljeća, a ovo mu je kratki sadržaj: Keops-Ra, samozvani vidovnjak, lažni prorok, koji je nadahnut egipatskim bogovima, tješitelj žena i zavodnik, nađen je mrtav u dvorani u kojoj je primao svoje obožavateljice. Policija, koja je nakon uvođenja šestojanuarske diktature previše zaokupljena likvidacijom političkih neistomišljenika, ne posvećuje osobitu pažnju tom umorstvu, no mlada Edvina Podolsky s tim se ne miri. Iz nekih svojih razloga, odlučuje rasplesti klupko tajanstvenih povezanosti, te u suradnji s inspektorom Lapčevićem, traži po rasplesanim zabavama zagrebačke jazz-ere, kupalištima i izložbama automobila, ali i u zastrašujućim i tužnim siromašnim četvrtima iza Esplanade, razloge tog, no i drugih neobičnih i brutalnih umorstava.

U domaćem filmu, sektaštvo i kultovi su teme koje su se samo uzgred spominjale - tek im je Dalibor Matanić dao središnje mjesto u svome filmu “Egzorcizam”. Od samog filma, koji nije doživio osobit uspjeh, možda je zanimljivija priča o njegovu nastanku: naime, Matanić je bio angažiran na jednom kazališnom projektu u Istri, radio je predstavu o egzorcizmu, kada je odjeknula vijest da je jedna djevojka iz Vodnjana smrtno stradala prilikom izvođenja egzorcizma. Matanić je tu istinitu priču inkorporirao u predstavu, a kasnije i u film, koji u fokusu ima mladu Mašu Artuković (Nika Ivančić), djevojku opsjednutu sotonom, i činu egzorcizma je podvrgava mladi i nadobudni svećenik kojem je to prvi takav obred (Janko Popović Volarić).

Matanićev niskobudžetni politički horor nije dobro prošao ni kod kritike. Jurica Pavičić je zamjerio redatelju njegovu vidljivu nakanu da potpiri kontroveru, ubacujući u radnju senzacionalističko “vruće kestenje”, poput: sotonizma, svećeničkog seksualnog zlostavljanja, pedofilije u obitelji, samoubojstva mladih, čak i praksu “home-schoolinga” i “closet-ustaštvo”.

Sekte i zločini idu zajedno

PsihoterapeutNebojša Buđanovac se dugi niz godina bavi pomaganjem žrtvama opasnih tajnih organizacija. Komentirajući varaždinski slučaj zanemarivanja i potencijalnog čedomorstva, govori i o tijesnoj vezi zločina i sektaštva.

“Njihova učenja svode se na to kako je važnije da bude spašena duša nego tijelo. To je pravilo kod mnogih sekti. Nažalost, onda se može dogoditi da potpuno zanemare neke fizičke potrebe, ili čak da im fizičke potrebe postanu suvišne. Kada je riječ o tome, potpuno se predaju vjeri. Naravno kako je to sve odlika ljudi, koji su prije svega psihološki bili u najmanju ruku labilni, ali u svakom slučaju psihički bolesni. Tu stvarno ne možemo govoriti o normalnim osobama, jer nitko normalan ne bi dopustio da se njegovu djetetu nešto dogodi”, zaključuje Buđanovac, kritičan prema činjenici kako u Hrvatskoj ne postoji regulativa koja bi ograničavala rad bilo kakvoj sekti, niti imamo popis opasnih sekti kakav, na primjer, postoji u zapadnoj Europi.

Nobelovac je bio sektaš

"Živi u meni neki đavo, sitan, sujetan, malouman i vulgaran – đavo, koji pamti sve pročitane ili uz put čuvene šale i anegdote i koji nema mira dok te bedne stvari nekom ne ispriča da bi, kao nagradu, dobio jevtin osmejak. A kad se desi da neku od tih priča zaboravi, đavo se u meni toliko vrti i koprca da mi ne da da spavam ili me sprečava da mirno mislim." Ovaj citat Ive Andrića, jedinog pisca s ovih prostora koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, iz njegove je knjige “Znakovi pored puta”.

Zanimljiv je, a mnogima nepoznat, podatak da je Ivo Andrić vodio uzbudljiv (dvostruki) život kao pripadnik više sekti. Tijekom diplomatske karijere, 1925. godine, učlanio se u Ložu slobodnih zidara, no izbačen je iz masonske lože 'Preporođaj' zbog afere sa suprugom masona iz iste lože, književnika Gustava Krkleca, kojemu je bio i vjenčani kum. Čim je ta seksualna afera zataškana, afiliran je u drugu ložu Dositej Obradović, 1926. godine. Kasnije je zanijekao svoju pripadnost masonima, no arhivska dokumentacija ga je opovrgnula.

U knjizi “Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj” navodi se kako slobodni zidari, među ostalim, naučavaju i “disciplinu šutnje, što je potvrdio i slobodni zidar, nobelovac Ivo Andrić, u svojoj sažetoj pjesničkoj rečenici: ‘U šutnji je sigurnost’.”