Foršpan jednoj ljubavi

Gledam u čitulju,
na slici je netko 
koga sam poznavala.
S njim sam se znala 
i smijati i plakati 
i razbiti tanjur
iz bakine zbirke Rosenthal,
koji sam joj obećala čuvati,
a onda bi se mirili 
dok me kao bombonjeru 
odmatao na klupi ispod platane
gdje smo dahom urezali 
svoja imena.
I ne bih vas sada 
zamarala detaljima
kako me volio,
a volio me je, 
vjerujem u to,
premda je laži izvlačio
kao zečeve iz masnog šešira.
Zaklela bih se da je to jutro
kada se tiho, oko četiri, 
iskrao kupiti cigarete,
imao namjeru vratiti.
Godinama sam preskakala
onih pedeset i šest stepenica
sa sedam odmorišta,
ispuštajući dušu da uhvatim
propuštene pozive,
jer rekao je – “Sanjaj!”, 
i ja sam to doslovno shvatila,
perući petrolejom njegove laži
kao mater djeci ušljivu kosu.
Ne, nije to imalo veze
s tim što je rekao 
kako život nije fer 
i da želi živjeti jureći,
jer tuga se bira pažljivo 
kao jelo u skupom restoranu – 
da ne košta puno, 
a fino legne na želudac i dušu.
Jesen u kojoj sam ga upoznala
nije mirisala na ratove
kao jeseni koje su prolazile,
a ti ljudi što su mu bili 
tako nalik,
za kojima sam se okretala, 
neke i ljubila,
polako su nestajali.
Zašivam riječi kao rane
da vrišteći ne izlaze iz usta,
na čitulji piše “tragično”,
bit će, umro je jureći
onako kako je želio živjeti.
Taj, netko, na čitulji.
Koga sam poznavala.
Okrećem se,
dok mi niz lice teku
njegovi odlasci.

(Tanja Belobrajdić/Hrvatsko nebo)

Na današnji dan u 69. godini života preminuo je Tomislav Merčep. Merčep je hrvatskoj javnosti postao poznat 1990. godine kada je kao kandidat HDZ-a ušao u gradsku vlast, te je obnašao funkciju sekretara narodne obrane. Iz Vukovara u kolovozu 1991. odlazi u Zagreb gdje je imenovan za savjetnika ministra unutarnjih poslova.

Merčep je tijekom devedesetih bio i zastupnik u Županijskom domu Sabora, a 1997. godine napušta ministarstvo unutarnjih poslova. Tada izlazi iz HDZ-a, te osniva Hrvatsku pučku stranku s kojom nije polučio osobit politički uspjeh. Kandidirao se na predsjedničkim izborima 2000. godine i osvojio 0,85 posto glasova, a nije mu pošlo za rukom niti ući u Sabor.

Merčepa tada već prate sumnje za ratne zločine počinjene na Pakračkoj poljani. Uhićen je 2010. godine, a dvije godine poslije započeo je sudski postupak. Nakon izmjene optužnice 2015. osuđen je na pet i pol godina, a Vrhovni sud mu je 2016. poslije povisio kaznu na sedam godina zatvora.

Nije tajna da je Merčep bio jako važan za obranu Vukovara

Unatoč presudi za ratni zločin, nemali broj Hrvata, a osobito Vukovaraca, tvrdi da je tijekom rata u tom gradu Merčep je dao cijeloga sebe, te da nije u redu to prešućivati. Svojom aktivnošću, tvrdile su brojne braniteljske udruge, spriječio je da Vukovar ne bude srpski grad već sredinom 1991. godine, a svojom odlučnošću i razumnim odlukama kontrolirao je stanje u gradu.

Osim političke bore, borio se za ekonomsko i sigurnosno stanje. To tvrdi u svojoj knjizi “S obe strane pakla” novinar Branislav Gulan, Srbin koji je cijelo vrijeme 1991 godine bio u Vukovaru i koji je također napisao kako mu je bilo sigurnije u štabu Tomislava Merčepa, nego u štabu ratnoga zločinca Gorana Hadžića. “Tomica je nacionalist, ali nije šovinist. On je odan narodu koji mu je važniji od svega”, ustvrdio je.

Izuzev toga, činjenica jest kako je Merčep spasio pun autobus srpske djece iz sela Trpinje. O obrani Vukovara ispisane su povijesne stranice, no nigdje niti riječi o tome da je obranu postavio Tomislav Merčep i da se tako ustrojena održala sve do pada grada, 18. studenoga. Tomislav Merčep je, u to nema sumnje, organizirao postrojavanje prvih nenaoružanih odreda - koji su 10. ožujka 1991. godine postrojeni u Bogdanovcima.

“Bio sam taj dan u Bogdanovcima gdje nas je okupio Tomislav Merčep. Bila su postrojena sva sela, a zapovjednik moga bio je Marijan Popović. Tada smo vidjeli s kakvim oružjem raspolažemo za slučaj da Hrvatska bude napadnuta i to nije bilo ohrabrujuće. Uglavnom smo imali lovačko oružje i pištolje, a ja sam imao lovačku pušku. Merčep nas je tješio kako ćemo na drugom susretu imati i viška”, kazao nam je vukovarski heroj Ivan Anđelić Doktor.....

(dnevno.hr)

Pad Lušca označio je početak vukovarske kalvarije

Iako je danas uvriježen termin slom obrane, prije 33 godine na Dušni dan, među braniteljima i stanovnicima Vukovara prohujala je tjeskobna vijest: Pao je Lužac!

O vukovarskom prigradskom naselju Lužac u hrvatskoj se javnosti ne zna dovoljno, ni o njegovoj strateškoj važnosti u obrani Vukovara, ni o žrtvi onih koji su ga branili, ni o strahovitom zločinu koji su nakon njegova pada nad zarobljenim braniteljima i civilima izvršili pripadnici tzv. JNA i srpske paravojne snage, poglavito zloglasni arkanovci, na čelu sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je u napadima na Lužac i ranjen. Borbenu liniju na Lušcu, dijelu grada koji se nalazi između Vukovara i Borova naselja, dugu četiri kilometra, branilo je tek 60-ak branitelja. Ona je jedna od prvih bojišnica, i to ne samo kao dio bojišnice Vukovara, nego i puno šire, na kojoj se ratovalo i ginulo dok za mnoge rat nije niti započeo. Već 25. srpnja 1991. godine, u akciji gdje su sudjelovali domaći branitelji, koji su prvi pristigli na mjesto okršaja, te ubrzo potom i pripadnici MUP-a, poginuo je Ante Glavinić, pripadnik Bojne Zrinski.

Do kobnoga 02. studenoga 1991. godine su domaći branitelji, uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali  očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Nažalost, na Dušni dan Lužac je pao. Slomljena je obrana malobrojnih branitelja koji su gotovo potpuno ostali bez protuoklopnih sredstava, a preživjeli su se u nekoliko smjerova pokušali povući prema gradu. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile dotada jedinstvenu obranu Vukovara, a branitelji su podijeljeni u dvije skupine; jedna je ostala u Borovu naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom centru, na Sajmištu i Mitnici.  Slom Lušca označio je početak sloma obrane grada i početak kalvarije stanovnika i branitelja Vukovara, Hrvata i nesrba, ali i Srba koji su bili lojalni Domovini.

Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna. Nakon pada Lušca, ukupno 59 branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok ih je 23 pri povlačenju upalo u zasjedu u neposrednoj blizini područne osnovne škole. Pored školskog igrališta direktno su naletjeli na neprijatelja koji je na njih odmah zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti niz bajer, prema Vuki, a ostali su zarobljeni i bez milosti pogubljeni. Dvije, od tada 23 mučki ubijene žrtve, među kojima je bilo i maloljetne djece, bile su i braniteljice Nada Kušnjer Glavaš i Marija Kreko.

Slušao sam stravične krike zarobljenih žena

Krvavi pir koji su o2. studenoga 1991., slomom obrane iscrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja, nad njima, ali i nenaoružanim civilima, mahom ženama i starcima, izvele srbočetničke postrojbe potpomognute JNA i pobunjenim domaćim Srbima, preživio je branitelj, stanovnik Lušca, Zdravko Krnjić: "Napad je započeo rano ujutro. Taj dan se zemlja tresla, napali su nas avionima, tenkovima i topništvom. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, a potom su preko Vuke postavili pontonski most",  ispričao je, pokazujući mjesto događaja.

"Oko jedan sat poslijepodne bilo nam je jasno kako gubimo položaj, meni je upravo pred očima poginuo bratić Jovica Strunja. Neposredno pored mene pogođen je direktno u prsa. Kada sam ga okrenuo licem prema meni, bio je mrtav, no izgledao je kao da se smiješi. Bilo mi je strašno, želio sam ga nositi na leđima, ali napad je bio strahovit i to je u tome trenutku bilo neizvedivo. Morali smo ga ostaviti, s nadom kako ćemo se po njega vratiti kasnije. Nažalost, izgubili smo Lužac, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Krenuli smo prema područnoj osnovnoj školi, našem položaju iza nas, a usput smo iz podruma kupili civile. Nismo znali kako u školi više nema branitelja te da nas u njoj i između kuća preko puta škole četnici čekaju u zasjedi. Pustili su nas da priđemo, a onda smo odjednom začuli povik: 'Sad udri po ustašama!'.

Oko mene, suborci i civili, padali su pokošeni rafalima. Bacio sam se uz zid, pored moga prijatelja Ilije Antolovića i danas postoje rupe u zidiću pored škole. Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Dopuzao sam s druge strane zidića i tamo ugledao, stisnute uz zid, braniteljicu Mariju Kreko i petnaestogodišnjeg dječaka Josipa Bandića. Četnici su me pozivali da se predam, da pokupim ranjene, ali ja sam se primirio, nisam se micao. Ne znam koliko sam dugo tamo ležao, za to vrijeme iz škole su se čuli stravični krici zarobljenih žena, i danas mi je strašno dok se toga prisjećam. Mariji, Maja smo je zvali, i Josipu pokazivao sam smjer u kojem sam mislio da trebamo potrčati, ali oni su mi prstom pokazivali prema nebu. Bilo je oko četiri sata poslijepodne, shvatio sam da žele pričekati da se još malo smrači. Ja nisam čekao, digao sam se, pojurio i bacio u prirodnu strminu, rupu koja se nalazila tamo i nestao u šiblju. Svi preživjeli, ranjeni, ali i ostali kasnije zarobljeni, pobijeni su, nažalost, među njima i Maja Kreko i Josip Bandić".

U sjećanju Vukovaraca ostat će zapamćena i strašna tragedija Stjepana Vidakovića, prvog zapovjednika obrane Lušca, kojemu je čak devetero članova obitelji poginulo kao branitelji ili su mučki ubijeni nakon zarobljavanja, a među njima i sin Antonio, tek napunio 16 godina, te bratova trudna snaha. Također, ostat će zapamćeno i kako za taj pokolj do danas nitko nije odgovarao.

Arkan gost na prvoj proslavi zločina

Dan prije, 01. studenoga 1991., tijekom planiranja napada na Lužac, ratni zločina Željko Ražnatović – Arkan, a kako dokazuje televizijska snimka načinjena u tome trenutku, zapovjedio je svojim podčinjenima: "Pobit u borbi svakog, nema milosti! …Prema neprijatelju koji je pucao na vas, nema milosti!!!". Vukovarske novine koje su u okupiranome Vukovaru tiskane na ćirilici, godinu dana nakon toga nezamislivog zločina opisale su dio proslave krvavoga pira koji su 2. studenoga 1991. slomom obrane iscrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja Lušca, nad zarobljenim braniteljima i nenaoružanim civilima, mahom ženama i starcima izvele srbo-četničke postrojbe potpomognute JNA i pobunjenim domaćim Srbima.

Himnom Bože pravde i otkrivanjem spomen-ploče palim borcima, otpočeo je program obeležavanja Dana oslobođenja Lušca. O ratnim vremenima, borbi, palim borcima i ratnim akcijama koje su uspešno okončane, govorio je komandant TO Lušca gospodin Dragan Lalić. Uz zahvalnost srpskoj dobrovoljačkoj gardi i pripadnicima JNA za pomoć u oslobođenju Lušca, reč je dao komadantu Srpske dobrovoljačke garde gospodinu Željku Ražnjatović – Arkanu. Gospodin Arkan je također evocirao uspomene na događaje pre godinu dana, istakavši važnost oslobođenja Lušca. "Oslobođenjem Lušca otvoren je put oslobođenju Borova-naselja i Vukovara, jer je na taj način ustaška aždaja presečena na dva dela", istakao je gospodin Ražnjatović i dodao da je akciju izvelo 60 ljudi iz srpske dobrovoljačke garde i 30 domaćih boraca. "Ustaše su očekivale da ćemo ih napasti cestom, tenkovima, a mi smo akciju izveli preko polja, usput razminiravši područje od Đergaja do Lušca".

Nakon što su borbe u Lušcu utihnule, neprijatelj nije imao milosti prema civilima, djeci, ženama i starcima. Osim arkanovaca, posebno okrutni prema dojučerašnjim susjedima i poznanicima bili su pobunjeni mještani Lušca. Hrvatska povijest zabilježila je kako su toga dana prsti poznanika, kao i 30 domaćih boraca koje je u svome govoru pohvalio ratni zločinac Arkan, postali krvava koplja koja su pokazivala na dojučerašnje susjede, prijatelje i kumove, od kojih su mnogi ubijeni na kućnom pragu.

Za 300 maraka prodali su mi moje fotografije

Snježana Kostović, čiji je muž Borislav Kostović kao pripadnik MUP-a ranjen braneći Lužac te nakon zarobljavanja u vukovarskoj bolnici sproveden na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno pogubljen, ispričala je: "Ne znajući za suprugovu strašnu sudbinu, nisam znala ni za sudbinu mojih roditelja Ljubice i Josipa Suljada koji su ostali u svojoj kući na Lušcu. Nisam imala od njih nikakvih vijesti, ništa se nije znalo o tome što se dogodilo s mještanima hrvatske nacionalnosti i drugim nesrbima koji su padom Lušca, 2. studenog 1991. tamo zarobljeni. Čim su u okupiranom Vukovaru uspostavljene telefonske linije, uspjela sam preko nekih ljudi saznati broj naših prvih susjeda koji su tamo ostali. Prije rata smo toliko bili dobri da između kuća nismo imali ni ogradu.

Nazvala sam, javio mi se danas pokojni Boro Mišić i čim je čuo što pitam, opsovao mi je mrtvog oca i majku. Na najstrašniji način sam saznala da su mi roditelji ubijeni. Ipak, zvala sam ponovo i molila da sačuvaju album s fotografijama s moga i Borinog vjenčanja, koji mi je njihov sin, na moje nagovaranje, kasnije prodao za tristo ondašnjih maraka. Od jedne žene koja je preživjela, a bila je školska prijateljica moga oca, saznala sam kako se mještanin Ljubomir Vejić koji je okolo hodao s arkanovcima i presuđivao dojučerašnjim susjedima, pripit pohvalio pred osobama među kojima je bila i ona: 'Boru nismo našli, ali ni stari više nikad neće ići u crkvu".

Ljubica i Josip Suljada slomom obrane Lušca i ulaskom četnika i arkanovaca u naselje, sa susjedima koji su zajedno s njima potražili sklonište u podrumu Snježanine i Borislavove nove kuće, njih ukupno 12, nemilosrdno su strijeljani i pokopani u istom dvorištu, otkuda su asanacijom terena iskopani te preneseni na vukovarsku ciglanu gdje se vršila identifikacija tijela, a potom pokopani u masovnu grobnicu na Novom groblju Dubrava.

Za taj ratni zločin, kao ni za brojne zločine počinjene u Lušcu - do danas nitko nije odgovarao.

(Tanja Belobrajdić, 01.11.2024., direktno.hr)

Pokoj vječni daruj im, Gospodine

Svjetlost vječna svijetlila im

Počivali u miru Božjem

ZAUVIJEK HVALA.