UVOD

ZAPIS MLADENA KUŠECA O PRIČAMA IZ VUKOVARA
Uz ove lijepe i tužne crtice Siniše Glavaševića osjećam obvezu prema čitateljima i Siniši
zapisati kako su te priče, u ovo zlo ratno vrijeme, stigle iz razrušenog i opkoljenog Vukovara.
Ispisujem iz svog ratnog dnevnika:
Zagreb, 11. studenoga 1991. U Hrvatskoj je rat.
Siniša Glavašević, čovjek uvijek uzbuđenog novinarskog glasa kojega sam već odavno
povezao s glasom slobodnog i nepokorenog Vukovara, sinoć me je, u telefonskom razgovoru,
tko zna po koji put, ponovno iznenadio. Uz nezaobilazni molbu da kao novinar i književnik
učinim sve što mogu za Vukovarce i Vukovar, očito predosjećajući strahote koje su iz sata u
sat sve više prijetile i ljudima i gradu, zamolio me da učinim nešto i za njega osobno. Ne
znam možete li razumjeti uzbuđenje kada vas netko u pola noći telefonom nazove iz
okruženoga Vukovara i gotovo bojažljivo najavi da ima osobnu molbu. Što vam tada sve
može proći kroz glavu i srce. Ali, svakako, najmanje sam očekivao: „Mladene, u razrušenom
Vukovaru nešto sam, uz novinska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako
uspijem, poslat ću vam faxom svoju dječicu pa vas molim da, kada to pročitate, kažete što je
to i treba li to još kome osim meni i mome gradu.“
I dan kasnije, 12. studenog u 17 sati i 31 minutu, počele su na privatni fax u zagrebačkom
predgrađu stizati priče Siniše Glavaševića.
Samo tri dana nakon toga u programima Hrvatskog radija mogli ste svaku večer slušati po
jednu Sinišinu priču.
Od tada su prošla dva mjeseca. U međuvremenu se s Vukovarom dogodilo ono najstrašnije, a
u toj tragediji hrvatskoga naroda stradao je i novinar Radio Vukovara i Hrvatskog radija
Siniša Glavašević.
U želji da za našu djecu i sve nas sačuvamo njegovo sjećanje na Vukovar, Matica hrvatska
prihvatila je tiskanje knjige priča o Sinišinim ljudima i gradu. Jer, one su zaista do Boga
djetinje i iskrene, lijepe i tužne, ali su ujedno i teška optužba zla i vremena, i ljudi bez ljubavi
i poštenja.

Kao kamen tiha i postojana ostaje za sva vremena i Sinišina ljubav i ljubav Vukovaraca
prema svojem gradu i slobodi.
Zagreb, ožujak 1992.
Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno je 1992. godine izdala Sinišinu zbirku Priče iz
Vukovara, sastavljenu od toplih priča o temeljnim ljudskim vrijednostima koje je Siniša čitao
slušateljima radija opkoljenoga grada. Priče su prije tiskanja od Matice hrvatske čitane na
Hrvatskom radiju u večernjem programu, stigle su 12. studenoga 1991. godine na privatni
faks u zagrebačkom predgrađu i bile su poslane iz podruma vukovarske Opće bolnice. Ove
lirske priče jedini su sačuvani literarni pokušaji Siniše Glavaševića. Knjiga Priče iz Vukovara
je izdana u četiri izdanja (2. izd. 2001., 3. izd. 2007., 4. izd. 2009.). Esperanto izdanje
objavljeno je 1993. godine (Rakontoj el Vukovar, Zagreb: Kroata esperantista unigo; Osijek:
Esperanto societo Liberija Stelo, 1993.) a izdanje na njemačkom jeziku objavljeno je 1994.
godine (Geschichten aus Vukovar, Trier: Verlag Kleine Schritte, 1994.).Također prevedena je
na engleski jezik 2011. godine a prevela ju je Tamara Budimir.

1. Riječ prva

Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još do jučer mnoge geste,
pojedine riječi i znakovlja kojima smo se oholo koristili, sada, u vrtlogu smrti, postali su
jasniji.
Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu jer se svaka riječ može gotovo isti tren
ogledati u srcu.
Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko poželi dobar dan, a da to i ne osjeća.
Kada vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili što slično. Oni zapravo misle o
vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu.
Mogli ste ih dobiti pomažući nekome na ulici. Geler, šrapnel, kuglica brži su od vaših misli i
prekinut će grubo čak i najljepši djetinji san, kao onom šestomjesečnom djetetu u majčinom
zagrljaju. Uništit će i ono malo trenutaka koje svi ratom zahvaćeni otmu da bi makar u mašti
bili s dragim ljudima.
Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato
da bi poslije svega u sažaljenju mogao iznova prljati.
Čini mi se, jedan sam od malobrojnih sretnika koji je svoju misao uspio zabilježiti u traganju
za izgubljenim, ili još ne stečenim, svejedno. I uvijek, pišući, negdje u dnu svojih misli, a
ponekad i pred živom slikom krvi, smrti i razaranja, nisam zaboravljao borce, hrvatske
branitelje koji nisu imali sreće, koji nisu dočekali svoje misli, a kamoli svoje obitelji i svoje
ljubavi.
Umjesto njih primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi.

2. Priča o Mariji

Dok sam s prijateljima trčao po parkovima svojega djetinjstva, ljutio sam se što neki vrijeđaju
stabla ispisujući imena po njima. Imena sam zatjecao i po đačkim klupama, nalazio ih
skrivena u izgužvanim papirima, na zidovima. Što tjera ljude da šaraju, pitao sam se. To je bio
najdraži dio trenutka koji je trebalo ukrasti zaboravu. I u pjesmama je tako svatko nosio neko
ime. Mariju ili nešto drugo. I, ako ti ime ne upiše već na drvo, upiše ga negdje na neko
skrovitije mjesto i kada mu je najteže u životu, pa makar to bilo i za dvadeset i za pedeset
godina, sjeti ga se i olakša brigu ili bol. Ili strah.
A Marija je možda tek želja, nestvaran lik, mašta. Marija je skriveni put u san. Ona je pojam
nade da će sutra biti kao jučer. I premda smo svi svjesni da se to neće dogoditi, opet nam je
Marija potrebna, ako ne za ljepši život, onda za bolju, i ljepšu i mirniju smrt.
Marija je jedina koja će zaustaviti vrijeme kada se umorite, ona će jedina smoći snage da
shvati vašu grešku, jedina će razumjeti ono što nitko ne razumije, vratit će vašem dostojanstvu
sigurnost. Marija je potrebna i, ako još niste stigli, potražite je.
Lako ćete je prepoznati. Ona je najljepša i najbolja, ona je sve što niste, a htjeli biste, i sve što
jeste, i drago vam je zbog toga.
Od svega što vam treba, Marija je svakako najvažnija.

3. Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim
vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar
početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati
ako se svi odreknemeo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga
čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako
sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim
porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još
mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još
urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je
jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili
vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost
jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti
svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost.
A grad, za nj ne brinite, on je svo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.
Grad – to ste vi.

4. Priča o ljubavi

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da
se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno
ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama,
Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfeni, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života.
Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i,
kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu
životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje
iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može
vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama
velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova
radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad.
Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u
čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama.
Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su.
Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih,
jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

6. Priča o neprijateljima

Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li
ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja, negoli prijatelja? Cijeli sam život želio biti
okružen dobrim, vrijednim ljudima koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani,
barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od
njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte,
najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa
svima se pozdravite.
Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni
nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće
smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja
zanese u svojoj jarosti pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se dogoditi da mrak
zadavi svaku ružnu misao.
Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.
Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i
bit će manje neprijatelja. Za početak, dovoljno je i to.

9. Priča o ratu

Rat je najgore što se čovjeku moglo dogoditi. Ali, čovjek i ne zna o drugom osim o ratu i
ubijanju pa se onda s pravom treba pitati je li to normalno?
Ako je normalno znanost stavljati u službu oružja, ako je normalno pucati iz sporta, ako je
normalno hvaliti se time, onda je normalno i ratovati. To je, dakle, prirodni način da se svijet
oslobodi svih zala koji ga opterećuju. Nažalost, ginu i mnogi od kojih se nerado opraštamo.
Ali, to je cijena napretka; pogodbi nema. Uzmi ili ostavi! Ili: idi ili ostavi! Nemoj otići! Umri
u svom gradu, u svojoj ulici, u svojoj kući! Ali, nipošto od svojega prijatelja. Prijatelji su za
sve, osim za to da presuđuju o tvojoj smrti.
Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje
poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je
više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju, da bi se čovjek u ratu snašao.
Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi?
Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti?
Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije?
Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam
mnoge sposobne, ali i glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez
kojih ne bi bili ni vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao
i toliko često slušao?
I njih i jeku koja je odzvanjala od udaraca u njihova vlastita prsa. Gdje li su svi oni sada kad
krvari Vukovar? Zašto ne viču? Zašto svojom vikom ne pomažu plašiti neprijatelja odavde
odakle niču svi njihovi korijeni? Zašto ih nema sada kad je važno zemlji vratiti davni dug,
sada kada tradicija ovog grada, kojom su se toliko dičili, mora ponijeti najteži teret? Ali, rat
je nemilosrdan. On je bič koji puca na svim svojim krajevima. Rat je istodobno i vlast i
bezvlašće. Za neke pakao, a za neke, a svi znamo koji su to, i dar Božji.

10. Priča o ratniku

Generacija čiju sam zastavu nosio i sam po sletovima i kojoj sam ime izvikivao punih usta,
uvijek se divila i čudila borcima. Njih smo gledali kao sportaše koji igraju neku svoju igru, a
mi smo poslije te igre nastavljali navijati za njih i pobijeđivati već pobijeđenog protivnika.
Ti su borci sada stari i umorni ljudi koji se teško sječaju svojeg imena, a mnoge smo od njih
ispratili uz sve počasti i dobronamjerno zaboravili. Kada bih htio biti pošten prema vama,
morao bih priznati da sam u svojoj glavi mislio kako je baš to najbolji način da zametnem trag
ratu i nesreći.
Međutim, čini se da mnogi iz mojeg naraštaja nisu tako mislili i da im je draža bila takva
prošlost, čim su se tako brzo uhvatili pušaka. Za nekoliko mejseci rata stekao sam toliko
neprijatelja da se pitam gdje su bili do sada. Zašto nisu lijepu mladost opijali mirisima ljubavi,
zašto su još gladni kada su cijeli život otimali drugome, možda baš svojem jučerašnjem
prijatelju? Otkud tolike laži u prijateljstvu? Je li ovaj grad uvrijedio nekoga od njih svojim
bićem kada ga tako zdušno zatiru?
Razgovarao sam s mnogim borcima koji brane te ruševine; i oni misle isto. Što će nekome
moj grad, osim meni i mojim sugrađanima i Hrvatskoj? Uvijek se znalo da ne možeš biti ono
što nisi. Tako je i s gradovima. Tako je i sa zemljom. Braneći tu ideju stoje ljudi, divovi
hrvatske hrabrosti, i nikako da objasne onima iz drugog dvorišta da je vrijeme ratova na
izmaku. Zar to nisu shvatili noseći školsku torbu i ljubeći se po parkovima, u sumračje?
Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima, jer ovaj rat su izgubili, ako ne
prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti
nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost.
Hvala im u ime svih koji su izginuli i u ime svih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i
proždrljive želje da uzmu tuđe i u svoje osobno, malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti
veće od njihova.

Hvala vam svima znanima i neznanima koji ste svoje živote dali za nas

Svijetlost vječna svjetlila vam

Počivali u miru Božjem