Zašto se moderni čovjek osjeća toliko praznim?

Čini se kako je moderno društvo ispunjeno sa sve više osjećaja beznađa, praznine i besmisla. Osjećam kako je to tužno, ali je i dobar mehanizam kako bi poduzeli povratnu reakciju. Po mom mišljenju, ovo je simptom tekuće promjene u svijesti (sada nazvane metakriza), a koja se u posljednje vrijeme ponovno pojavljuje. Trenutno imamo nevjerojatan tehnološki napredak, bolju kvalitetu života za mnoge i veći pristup dobrim stvarima, ali većina ipak ne osjeća ništa drugo no prazninu.

Zašto?

Po mom mišljenju, ovaj osjećaj praznine može se pratiti do višestranog niza društvenih, psiholoških i egzistencijalnih čimbenika koji kolektivno oblikuju moderno ljudsko iskustvo. Prije nego što uđem u njih, želim reći kako evolucija i društvena promjena mogu biti složene. Samo zato što se razvijamo i mijenjamo ne znači da bismo se zbog toga trebali osjećati dezorijentirano.

Može biti PREVIŠE promjena, ali može se dogoditi da imamo premalo kapaciteta i otpornosti u našem umu, tijelu i duhu - tako da nam se čak i male promjene - čine nepodnošljivima. Vjerujem kako ono kroz što prolazimo nije samo brza i dezorijentirajuća promjena, već se događa dok smo kolektivni svjedoci pada općeg kapaciteta i otpornosti, zbog čega sve to izgleda mnogo izazovnije. Pad naših kapaciteta i otpornosti dovodi do toga da se donose sve gore i gore odluke, jer smo vođeni fiziologijom preživljavanja, što nadalje dovodi do dezorijentirajućih osjećaja.

     Izolacija i nedostatak zajednice

Tradicionalne strukture zajednice, kao što su susjedstva, proširene obitelji i lokalne organizacije, oslabile su u modernom društvu. Ovo opadanje zajedničkih veza dovelo je do osjećaja izoliranosti i nedostatka pripadnosti zajednici.

Dok sam odrastao, provodio sam većinu svojih nedjelja uz veliku talijansku obitelj (20+ ljudi), na obaveznom zajedničkom, nedjeljnom ručku. To je završilo kada je život postao brži, ljudi nisu više imali dovoljno vremena. Brzina života i nedostatak vremena su razbili obiteljske povezanosti. 

Dodatno, prolazna priroda modernog života, s čestim selidbama i promjenama posla, otežava stvaranje trajnih odnosa i osjećaja zajedništva s ljudima. Također je izgubljena izgradnja dubine u međiljudskim odnosima.

Iako nas je tehnološki napredak globalno povezao na nevjerojatne načine, najčešće je to odnos na površini, bez ikakvog mogućeg stvaranja dubljih ili smislenih veza. Taj odnos je jasno vidljiv u tome da ljudi mogu biti toliko užasni jedni prema drugima na internetu, dok osobno ne osjećaju baš ništa od toga.

Društveni mediji i digitalna komunikacija mogu zamijeniti interakcije licem u lice isključivo kratkotrajnim (neosobnim razmjenama), zbog čega se mnogi, na kraju, i osjećaju toliko izolirano.

Nadalje, velika urbanizacija je nepovezanost učinila još gorom. U velikim, prepunim gradovima, osobne interakcije su vrlo daleke i gotovo nemoguće, što dodatno pridonosi osjećaju usamljenosti i otuđenosti. Zapravo, veliki gradovi, bez obzira na veličinu, obično su najosamljenija mjesta na svijetu, i uvelike doprinose epidemiji usamljenosti.

     Materijalizam, potrošačka kultura i teorija kapitalnih igara

Uzmite u obzir činjenicu kako tvrtke koje zarađuju od društvenih medija, kao i prehrambene tvrtke, ali i sve druge velike industrije imaju fiducijarnu odgovornost prema svojim dioničarima. To znači kako, pravno gledano, čelnici tih tvrtki moraju svojim dioničarima zaraditi što je moguće više novca. Bez obzira na sve.

To ih motivira neka rade ono što se pokazalo učinkovitim u stvaranju dugoročnih kupaca - nametnuli su previsoke životne standarde, koje predočavaju putem vrijednosti kupaca (pri čemu tvrtke rastu) - samo se prepustite ovisnosti. Mi pazimo na vas.

Kompanije su potrošile milijune dolara za "stručnjake" koji su svojim proučavanjima zaključili kako stvoriti pravu kombinaciju masti, šećera i ugljikohidrata - koji u hrani izazivaju ovisnost. Stvorili su algoritme za izigravanje pozornosti, pristranosti i emocija ljudi, kako bi ljudi postali ovisni o društvenim medijima.

Sva je ta ovisnost preuzela ljudske dopaminske receptore, stvarajući nestalne skokove u dopaminu - zbog kojih ljudi žele sve više i više, s malo dugoročne vrijednosti, ili značenja. Na kraju, uopće ne razumiju čemu sve to služi.

Ovo se odnosi i na konzumerizam, gdje se desetljećima implementirala ideja kako sreća proizlazi iz materijalnih dobara. To stvara neumoljivi krug želja i razočaranja, budući da materijalna dobra ne uspijevaju pružiti trajno zadovoljstvo.

Naglasak na stjecanju bogatstva i imetka često navodi pojedince neka previše vremena provode na poslovima za koje smatraju kako ih ne ispunjavaju, vođeni potrebom da održe svoj potrošački životni stil poznat kao: "Moj novac, moji problemi."

Pri tim kapitalističkim poticajima za kupnju i stjecanje svega, kao ​i fokus na materijalni uspjeh (umjesto osobnog ispunjenja) - dovodi do još većeg osjećaja praznine, i nezadovoljstva.

Pretjerano korištenje društvenih medija

Društveni mediji su me povezali s nevjerojatnim ljudima, ali ja to držim na distanci. Provodim možda 1 sat tjedno na društvenim mrežama (čisto prikupiti odgovore koje ne mogu pronaći nigdje drugdje). Društvene mreže su toksične. Platforme društvenih medija neprestano se natječu za vašu pažnju (bojama, slikama, reklamama, zbukom, brzim izmjenama tisuće informacija); one će nanijeti štetu vašem mozgu i vama kako bi je dobile... na kraju krajeva, njihovi čelnici zavise od dioničara, a ne od vašeg zdravlja.

Njihovi nemilosrdni planovi da otmu vaše dopaminske receptore, s vremenom, čine sve ostalo u životu manje poželjnim i dobrim.

Povrh toga, društveni mediji često predstavljaju odabranu, idealiziranu verziju života - što dovodi do nerealnih očekivanja i neprestanih usporedbi. Stalna izloženost tuđim prividnim uspjesima i sreći, stvara osjećaj manje vrijednosti i nezadovoljstva vlastitim životom.

Iako može poslužiti kao izvrsna poveznica i način za pronalaženje informacija, u mnogim je slučajevima korištenje društvenih medija nesvjesno i preveliko - zbog čega njihove mane nadmašuju njihove prednosti za veliku većinu ljudi.

     Nedostatak smisla i svrhe - "Umjesto toga jurite za uspjehom"

Kako se dezorijentiranost nakuplja, možemo početi osjećati nedostatak smisla i svrhe.

Zašto radimo stvari koje radimo? Što to radim sa svojim željama, ukoliko ih nemam gdje naplatiti? Koliko vremena imam za bavljenje stvarima koje volim, kada stalno moram raditi? Trebam li pokušavati držati korak sa svima ostalima?

Moderno društvo snažno je usredotočeno na pojedinca - što je prvi znak namjerne svjesnoti izgrađene na odvajanju i natjecanju.

To je potpuno suprotno od autohtonih svjetonazora koji poštuju zajednicu i povezanost. U modernom društvu, 'zajedništvo i povezanost' jest postala samo krilatica političara, bez ikakve stvarne primjene.

Kao rezultat toga, sama priroda naše biologije koja kaže kako ljudi napreduju u grupama; kada pridonose zajednici - značenje, kao i i doprinos zajednici ostaje bez podrške, dok smo kolektivno opsjednuti individualnim ciljevima i gomilanjem bogatstva.

Nadalje, mnogi gurui osobnog razvoja reklamiraju prihode od 6 i 7 znamenki, ali i nevjerojatan uspjeh koji postižete slušajući njim, te time ostvarujete svoj potencijal. Zašto je ljudski potencijal definiran novcem? Zvuči mi kao staro sranje. Ipak danas prevladava.

Počeli smo cijeniti sve stvari za koje su nas učili kako su važne, ali one ipak nisu ono (umirući kažu kako je njihova najveća žalost što su potrošili vrijeme na besmislene stvari u životima). O tome govori tekst The 5 Regrets of The Dying.

1. “Volio bih da sam imao hrabrosti živjeti život vjeran sebi, a ne život kakav su drugi očekivali od mene.”

2. “Volio bih da nisam toliko radio.”

3. “Volio bih da sam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje.”

4. “Volio bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima.”

5. “Volio bih da sam si dopustio biti sretniji.”

Bez zajedničkog osjećaja svrhe, pojedinci se mogu osjećati izgubljeno i zalutalo, tražeći smisao u svijetu koji duboko u sebi djeluje neprirodno i strano.

     Brze promjene i neizvjesnost

Ljudsko se društvo mijenja prebrzo da bi naši mozgovi mogli držati korak sa tim. I da, doista, naš svijet se doista mijenja vrlo brzo. Toliko brzo da naši mozgovi ne mogu pratiti te promjene. Ova brza promjena se događa kao rezultat tehnološkog napretka, kapitalizma, i onoga što ću nazvati ljudima pod velikim stresom.

Prva dva su očiti pokretači, ali ljudski stres jest onaj okidač koji nas dovodi u stanje nemira i tjeskobe. Pri tome uvijek gledamo uokolo tražeći drugog krivca, pokušavamo izvana popraviti narušeno u sebi, želimo promjene i rješenja. Sve navedeno ne dovodi do korijena problema, tako ne rješavamo ništa. Zato se uokolo krećemo vrtoglavom brzinom i bez mudrosti.

Slijedi ekonomska i društvena nestabilnost, zajedno s ogromnom količinom informacija i izbora pred nama, zatim se pojavljuje umor od donošenja odluka, stvara se osjećaj preopterećenosti.

Često se osjećamo bez smjera i nestabilno, ne znajući gdje je naše mjesto, u krajoliku koji se neprestano mijenja.

Protuotrov je usporiti, ali za usporiti treba imati pravi poticaj. Treba osobnu odluku. 

     Gubitak veze s prirodom

Život u gradovima je povezan s povećanim mentalnim problemima, stresom, izolacijom i usamljenošću. Postoji mnogo razloga zašto je tome tako, ali nedostatak dodira sa prirodom jest velikim dijelom uzrokom svega. Pretpostavljam kako isto vrijedi i za većinu današnjih predgrađa.

Urbani život često rezultira odvajanjem od prirode. Čudno je to što, ako niste proveli dugo vremena u prirodi, postaje jako teško prepoznati što propuštate, i koliko to utječe na vaše zdravlje i dobrobit. Počnete, npr. bolje čuti, i bolje primjećivati detalje.

Stres, zauzet um, zujanje u vašem tijelu, nemogućnost fokusiranja - ovo postaje naša baza, kada nismo u dodiru s prirodom.

Povrh toga, u gradovima i predgrađima mnogi ljudi provode većinu svog vremena u zatvorenom prostoru, vodeći sjedilački način života - koji dodatno doprinosi lošem mentalnom, emocionalnom, tjelesnom i duhovnom zdravlju, na kraju definitvno rezultira osjećajem usamljenosti i praznine.

Prije 10 godina učinio sam ono što sam oduvijek želio: preselio sam se na selo. Život u prirodi me zvao tijekom cijelog odrastanja, no odrastao sam u gradskim i prigradskim sredinama. Unatoč tome, kao dijete provodio sam tisuće sati vani, u što prirodnijem okruženju. Nisam znao zašto, jednostavno sam to volio.

Sada živim okružen travom i drvećem, teško mi je čak i otići u gradsko okruženje dans, jer mi se ne čini pogodnim za ljudski život. Mogu BITI tamo sasvim dobro dan po dan, prisiljavajući se tjerati tako. No, nikako ne mogu više to činiti neko dulje vrijeme. Stoga sam nevjerojatno zahvalan što imam iskustva, ali i za život koji danas vodim. 

Zanimljivo, neki ljudi smatraju kako nisu "ljudi prirode". Ali, nisam baš siguran da je to istina. Oni su ipak ljudi. Umjesto toga, pitam se: mogu li ljudi koji prvenstveno žive u visoko kontroliranim okruženjima otići u prirodu i cijelo vrijeme provesti pod stresom, jer su naišli na nekoliko buba, ili ima toliko grozne prljavštine (u prirodi)? Nisu li i oni ljudi prirode, ili su s vremenom provedenom u gradovima, toliko odvojeni od prirode, da se samo u klinički čistim prostorima osjećaju dovoljno sigurno?

https://www.thepulse.one/p/living-close-to-trees-comes-with

Vjerujem kako, dok se nerazborito udaljavamo od svoje prirode i gubimo svoju otpornost i urođene sposobnosti, sve u korist modernog načina života - moramo cijelo vrijeme tražiti načine kako da održimo korak sa tim napretkom.

Dio transhumanizma nam nudi stalne stimulanse poput najobičnijeg kofeina, ali u krajnjem slučaju, njihov je cilj ugradnja moždanih implantata kojima bi poništili našu ljudskost. Provođenju ideje sigurno pomaže nemogućnost čovjeka da drži korak sa ovim ubrzanjem, kao i žudnja nas samih da održimo korak s uznapredovalom bolešću našeg modernog načina života.

Vjerujem kako postoji zdrav način, ukoliko se odvažite živjeti u skladu sa prirodom, ali to zahtijeva mudrost,i razumijevanje ljudskih sposobnosti, i vrijednosni sustav koji prirodu, ljude i život stavlja iznad svih kapitalističkih nastojanja.

     Što možemo učiniti u vezi s tim

Put natrag do radosnog, smislenog i uspješnog postojanja ne zahtijeva da se cijeli svijet promijeni. Zapravo, na mnogo načina, počinje tako što se svatko od nas usredotočuje na ono što možemo učiniti, kako bismo ponovo pronašli smisao i radost.

Prvo, gledanje na naš postojeći svijet s prijezirom i prosuđivanjem neće puno pomoći. Ideja neutralnosti odnosi se na promatranje onoga što se događa, znatiželju, i postavljanje pitanja da li iz promatranog proizlaze neki osjećaji. Ključ je u procesuiranju bilo kakvih osjećaja, ali i usvajanju mudrosti, kako biste napravili promjenu u budućnosti. Na taj način nećemo zaglaviti u vječno zatvorenim krugovima, nego ćemo ovisiti o prosudbi u ovom trenutku.

Zatim razmislite o tome da učinite suprotno od svega ovoga, što je istaknuto u gornjim primjerima.

Kako se možete češće ponovno povezati s prirodom? Ako živite u gradu, možete li provoditi više vremena oko drveća, staviti ruke na zemlju, ili skinuti obuću i bosi hodati po zemlji? Kako bi bilo raditi ovo samo pola sata dnevno?

Što kažete na društvene mreže, zašto trošite svoje vrijeme na njima? Što to uistinu čini za vas? Možete li ograničiti svoje vrijeme na tim mrežama? Možete li samostalno odlučiti što vam se sviđa, ili želite ovisiti o algoritamu koji vam govori što je za vas dobro? Cilj platformi društvenih medija jest učiniti baš sve izuzetno bitnim; te vas natjerati neka mislite kako propuštate nešto izuzetno važno, ako neprekidno niste uključeni u njih. Prekinite tu ovisnost. Ograničite svoje vrijeme koje ćete provesti na društvenim mrežama. 

Njegujte povezanost, obitelj, prijatelje, zabavu i odmor. Njegujte zajedništvo. Dobro promotrite ciljeve koje ste si postavili i pravilno utvrdite želite li ih doista, ili su ti ciljevi samo nametnuta tuđa priča. Nema ničeg lošeg u zarađivanju novca, to nije poanta ovdje - ali kada se odreknemo vlastitog blagostanja, želja i stvari koje nam pomažu da napredujemo, samo zbog toga kako bismo zaradili sve više i više - ne trebamo se iznenaditi kada se osjećamo praznima i samima.

Ipak, moramo uravnotežiti sve ovo, u svijetu koji je trenutno izgrađen na lošim postavkama.....ovo je čin balansiranja.

Bilo koji pravi izazov vam može pomoći kako bi usporili u životu, te vas usmjerava na upoznavanje sebe.

Hvala na čitanju. Pozdrav. 

BY: JOE MARTINO; 15.06.2024.