“Virusologija je lažna pseudoznanost i polje koje umire”

Virusologija (ili virologija) je "pseudoznanstvena prijevara" i "područje koje umire" prema biomedicinskom znanstveniku Simonu Leeju, koji ima više od 30 godina u svom području rada, od čega je gotovo jedno desetljeće proveo radeći u području virusologije. Ipak, on tvrdi kako “iako većina ljudi virologiju smatra bona-fide čvrstom znanošću, ona ne slijedi znanstvenu metodu i ima  čvrste korijene u lažnoj pseudoznanosti".

Simon, koji često piše članke za čitatelje Exposea, kao i za druge publikacije kao duh-pisac od početka plandemije, također je i znanstveni časnik Anew UK, te u tekstu u nastavku objašnjava zašto je došao do ovog zaključka.

Virusologija je lažna pseudoznanost i polje koje umire

Koraci znanstvene metode uključuju:

 - Promatrajte prirodnu pojavu.
 - Predložite hipotezu za objašnjenje fenomena.
 - Odaberite nezavisnu varijablu (pretpostavljeni uzrok).
 - Odaberite zavisnu/e varijablu/e (promatrani učinak/e).
 - Kontrolne varijable.
 - Test/eksperiment.
 - Analizirajte zapažanje/podatke.
 - Potvrdite/poništite hipotezu.

Praćenje znanstvene metode počinje promatranjem prirodnog fenomena, postavljanjem hipoteze, a zatim određivanjem nezavisne varijable (IV) koja je pretpostavljeni uzrok, zavisne varijable (DV) koja je promatrani učinak i kontrola za eksperimentiranje.

Znanstvene kontrole koriste se kao sustav provjere i ravnoteže u eksperimentima kada istraživači pokušavaju utvrditi uzrok učinka. Kontrole su osmišljene kako bi se osiguralo da je pretpostavljeni uzrok (neovisna varijabla) jedina stvar koja bi mogla uzrokovati opaženi učinak (ovisna varijabla).

Kontrole omogućuju proučavanje jedne po jedne varijable ili čimbenika. Ključno je da i kontrolna i druge eksperimentalne skupine budu izložene potpuno istim uvjetima osim jedne varijable koja se proučava. To omogućuje izvođenje točnijih i pouzdanijih zaključaka iz eksperimenata.

Virusologija opovrgava samu sebe

Za virusologe (ili virologe), jedini početni prirodni fenomen su ljudi koji imaju slične simptome.

Sve do 1952. godine, virolozi su vjerovali kako je virus toksični protein ili enzim koji truje tijelo, te kako se nekako razmnožava u samom tijelu i može se širiti u tijelu, kao i između ljudi i životinja.

Međutim, ovi sumnjivi virusi nisu se mogli vidjeti izravno u bolesnom tkivu pomoću elektronske mikroskopije. Također je priznato kako čak i zdrave životinje, organi i tkiva ispuštaju iste produkte, tijekom procesa razgradnje, koji su prethodno pogrešno protumačeni kao "virusi".

Virolozi su desetljećima bili neuspješni u svojim pokušajima da pročiste i izoliraju pretpostavljene “virusne” čestice kako bi izravno dokazali postojanje i patogenost tih čestica. Virolozi su imali samo neizravne dokaze o raspadanju iz eksperimenata na kulturi ljudskog i životinjskog tkiva, za koje se tvrdilo da ih uzrokuje dotični "virus". Ovo isto raspadanje je viđeno u tkivima zdravih domaćina.

Različite skupine istraživača nisu mogle reproducirati ili replicirati svoja otkrića. Zapravo, rezultati su često bili kontradiktorni kao što ističe esej Karlheinza Lüdtkea iz 1999.:

“Otkrića o kojima su u to vrijeme često izvještavali određeni istraživači virusa nisu potvrdili drugi istraživači kao rezultat vlastitih eksperimenata, ili zapažanja nisu mogli reproducirati svi znanstvenici koji rade s virusom. Često su prijavljivana suprotna otkrića, ili su ispitani nalazi smatrani artefaktima... Nalazima koji su korišteni za empirijski potvrđivanje sumnje na vezu često su se ubrzo pridruživali negativni nalazi o kojima su izvještavali drugi istraživači.”

U biti, virologija je do ove točke opovrgla samu sebe.

Metoda kulture stanica spašava umiruće područje virologije

Kako bi zaobišli ispravnu znanstvenu metodu, virolozi su uspostavili metodu laboratorijske stanične kulture koja služi kao pseudoznanstvena zamjena za prirodni fenomen.

Metodu stanične kulture uveo je 1954. godine, John Franklin Enders tijekom svojih pokušaja identificiranja “virusa” ospica. Virolozi nisu mogli ispravno pročistiti, niti izolirati pretpostavljene čestice "virusa" izravno iz tekućina bolesne osobe, pa je odlučeno da se čestice umjesto toga "uzgajaju" u laboratorijskoj kulturi stanica.

Tvrdili su kako u tekućinama domaćina nije bilo dovoljno čestica koje bi omogućile izravnu detekciju. To nije u skladu s idejom da se virusne bolesti prenose s osobe na osobu, pri čemu zaražene osobe izbacuju milijarde virusnih čestica koje zaraze druge. Sjećate li se zlokobnih tamnih oblaka koji su okruživali “zaražene” tijekom kampanje terora covidom?

Pretpostavlja se kako "virus" koji se nije mogao pronaći izravno u tekućinama, kako bi se pravilno proučavao, treba stanicu domaćina kako bi se replicirao, te kako bi se potom mogao pronaći i proučavati.

Enders je promatrao ono što se naziva citopatski učinak, što je obrazac oštećenja koji se pojavljuje u kulturi dok se stanice raspadaju i umiru. Pretpostavlja se kako je ovaj učinak izravan rezultat nevidljivog "virusa" unutar ispiranja grla koji se replicira unutar stanica što dovodi do stanične lize.

Pretpostavio je da su komadići staničnih krhotina iz otrovane stanice novostvorene kopije "virusnih" čestica. Unatoč neznanstvenoj prirodi metode, stanična kultura brzo je uspostavljena kao "zlatni standard" za "izolaciju virusa", a virolozi je koriste i dan danas.

Indirektna metoda stanične kulture oživjela je izumiruće područje virologije. Enders je ironično dobio Nobelovu nagradu 1954. godine za dokaze koje je prikupio koristeći stare opovrgnute pokuse kulture tkiva, koji su naknadno zamijenjeni njegovom novom metodom kulture stanica iste godine.

Metoda stanične kulture pseudoznanstvena je metoda, jer uskače u eksperimentiranje bez promatranja prirodnog fenomena, bez identifikacije zavisne varijable (učinak) ili izolacije nezavisne varijable ("virusa"), kako bi se postavila hipoteza protiv koje se može testirati.

Osim što nema valjanu nezavisnu varijablu tj. pročišćene i izolirane “virusne” čestice, Enders je stvorio i svoju zavisnu varijablu u citopatskom učinku. Ovaj učinak nije prirodno opažen fenomen, već je umjetno stvoren u laboratoriju eksperimentiranjem.

Pretpostavljalo se kako “virus” postoji i kako će izazvati citopatski učinak, ako se doda u staničnu kulturu. To je ono što je poznato kao "potvrđivanje posljedične" logičke pogreške, ponekad nazivano "postavljanje pitanja" ili "kružno zaključivanje".

Iako je kultura stanica prihvaćena kao "zlatni standard" dokaza za "izolaciju" "virusa", jedna stvar koja se često zanemaruje jest kako sam Enders nije bio siguran je li njegova metoda valjana. U svom radu iz 1954. godine, Enders je doveo u pitanje jesu li eksperimentalni rezultati stvoreni u laboratoriju (in vitro) relevantni za ono što se događa unutar tijela (in vivo):

“Patološke promjene izazvane uzročnicima u epitelnim stanicama u kulturi tkiva nalikuju, barem površno, onima koje se nalaze u određenim tkivima tijekom akutnog stadija ospica. Iako nema temelja za zaključak da su čimbenici in vivo isti kao oni koji su u osnovi formiranja divovskih stanica i nuklearnih poremećaja in vitro, pojava ovih fenomena u kultiviranim stanicama u skladu je sa svojstvima koja bi a priori mogla biti povezana s virusom ospica.“

Enders je vidio iste citopatske učinke koje je povezao s "virusom" ospica u normalnim neinokuliranim kontrolnim kulturama bez prisutnog "virusa":

“Mora se imati na umu da citopatski učinci koji površno nalikuju onima koji nastaju kao posljedica infekcije uzročnicima ospica mogu biti inducirani drugim virusnim uzročnicima prisutnim u tkivu bubrega majmuna... Drugi je uzročnik dobiven iz neinokulirane kulture stanica bubrega majmuna. Citopatske promjene koje je inducirao u neobojanim preparatima nisu se mogle s pouzdanjem razlikovati od virusa izoliranih iz ospica.”

Drugim riječima, Enders je pomoću necijepljenih kultura utvrdio kako je citopatski učinak za koji je pretpostavio da je uzrokovan nevidljivim "virusom" ospica, proizveden čak i kada nije bilo pretpostavljenog "virusa" u kulturi.

Tijekom sljedećih pet godina, drugi timovi istraživača pronašli su potpuno iste citopatske učinke kao Enders, kada su za sebe izveli neinokulirane kontrole.

Jasno je kako sama metoda stanične kulture, koja uključuje stres i izgladnjivanje stanica, koje su uklonjene iz svog prirodnog okoliša i zatrovane otrovnim antibioticima, kao i miješanje stranih životinjskih tvari, i drugih kemikalija, uzrokuje smrt stanica .

Kako ovaj citopatski učinak nije bio specifičan za "virus" i javljao se u kulturama bez prisutnih "virusa", ne može se koristiti za tvrdnju o prisutnosti "virusa".

Metoda nevažeće stanične kulture promovirana je kao zlatni standard koji bi svaki virolog trebao koristiti za potvrdu prisutnosti "virusa" u uzorku. Ovo je zacementiralo cijelo polje virologije u svijet pseudoznanosti, dok se znanstvena metoda i dalje ignorirala.

Osim toga, mješavine za koje se pretpostavlja da sadrže nevidljive "viruse", dosljedno su dokazane kako nisu patogene, tako da nisu ispunjavale definiciju "virusa".

Ova su otkrića trebala okončati virologiju upravo tu i tada. Nažalost, to se nije dogodilo.

Drugi opovrgavaju virologiju

Nedavno je dr. Stefan Lanka izveo eksperimente koristeći iste protokole koji su korišteni u svakom eksperimentu izolacije svakog pretpostavljenog patogenog virusa. To je uključivalo promjenu hranjivog medija na "minimalni hranjivi medij", tj. smanjenje postotka fetalnog telećeg seruma s uobičajenih 10% na 1%, smanjenje hranjivih tvari dostupnih stanicama za rast, čime su pod stresom, kao i utrostručenje broja toksičnih antibiotika. 

Dr. Lanka primijetio je karakterističan citopatski učinak, ali ni u jednom trenutku kulturi nije dodan patogeni "virus". Ovaj ishod može značiti samo kako je citopatski učinak bio rezultat načina na koji je proveden eksperiment kulture.

Dodao je i otopinu čiste RNA iz kvasca što je dalo isti rezultat, ponovno dokazujući kako je tehnika kulture - a ne virus - ta koja uzrokuje citopatski učinak. Zanimljivo je primijetiti kako su tijekom nedavne konstrukcije navodnog "genoma majmunskih boginja", kineski komunistički istraživači koristili genetski materijal kvasca tijekom procesa koji, nevjerojatno. uopće nije uključivao nikakve stvarne uzorke virusa s kojima bi mogli raditi.

U zloglasnoj studiji Zhoua i suradnika, koja je jedan od temeljnih stupova prijevare "SARS-COV-2", navode kako je korištena kontrola "lažnog virusa". Iz papira nije jasno što misle pod "lažnim virusom".

Međutim, dr. Mark Bailey je dalje istraživao i otkrio kako su u eksperimentalnoj kulturi, antibiotici udvostručeni tijekom eksperimenata s kulturom, kako bi se postigao citopatski učinak u 1 od 24 kulture. Ne samo kako je ovo visoka stopa neuspjeha u kulturi "virusa", već dodavanje više antibiotika eksperimentalnoj kulturi, potpuno poništava rezultate, budući da kontrola nije tretirana na isti način.

Dodavanje više antibiotika eksperimentalnoj kulturi nikada nigdje u radu nije spomenuto. Zhou i suradnici su počinili znanstvenu prijevaru. Koliko je drugih studija o "virusima" učinilo isto? Pojedinosti o tome što je učinjeno s lažno zaraženim kontrolama trebale bi biti dostavljene uz svaki dokument, ali to se ne događa.

Virologija je lažna pseudoznanost

Metoda kulture stanica nije valjana eksperimentalna postavka, jer nikada nije bila dizajnirana u skladu sa znanstvenom metodom. Eksperiment stvara učinak (citopatski učinak) i zatim pretpostavlja uzrok ("virus") bez provjere da pretpostavljeni uzrok postoji u početku.

Poznato je kako je citopatski učinak uzrokovan mnogim drugim čimbenicima koji nisu povezani s "virusom", što čini objašnjenje fiktivnog "virusa" kao krivca neopravdanim.

Poznato je kako citopatski učinak može uzrokovati:

 - Bakterija
 - Ameba
 - Paraziti
 - Antibiotici
 - Sredstva protiv gljivica
 - Kemijski kontaminanti
 - Starost i propadanje stanica
 - Stres okoline

Citopatski učinak nije valjana zavisna varijabla, jer nije prirodno opažen fenomen i može se objasniti različitim čimbenicima osim nevidljivim "virusom".

Nepročišćeni uzorak dodan staničnoj kulturi nije valjana neovisna varijabla, jer se nije pokazalo kako "virus" za koji se pretpostavlja da postoji u pročišćenom i izoliranom stanju, prije nego što se eksperiment provede. Korištenje metode kulture stanica kao dokaza za "virus" potpuno je neznanstveno.

Valjane kontrole trebale bi se provoditi uz stanične kulture svaki put. Obično se ili ne spominju kontrole unutar studija koje su pružene kao dokaz za postojanje "virusa", ili je ono što je učinjeno s kontrolnom kulturom loše definirano.

Ako virolozi provode kontrolu, obično rade ono što nazivaju "lažnim" infekcijama. To znači kako bi virolozi trebali koristiti istu ćeliju s istim dodacima, ali bez dodanog "virusa".

Kontrola bi trebala eliminirati samo jednu varijablu koja se proučava, tj. pretpostavljene “virusne” čestice. Budući da se tekućine koje se koriste za inokulaciju kulture ne sastoje samo od pročišćenih i izoliranih "virusnih" čestica, već se sastoje od složene juhe tvari kao što su materijali domaćini, bakterije, gljivice, izvanstanične vezikule itd., lažne infekcije gdje nikakve ljudske tekućine nisu dodane kulturi nisu odgovarajuće kontrole.

Pravilna kontrola bila bi korištenje uzorka zdravog čovjeka, koji se tretira na potpuno isti način, kao i tekućine s pretpostavljenim "virusom".

Ostavljanje uzoraka zdravih ljudi izvan kontrole poništava lažnu infekciju, budući da su unutar eksperimentalne kulture prisutne brojne zbunjujuće varijable koje nedostaju lažno zaraženoj kulturi.

Virolozi moraju pokušati promatrati prirodni fenomen gdje se nezavisna varijabla može promatrati u prirodi. U najmanju ruku, to znači da moraju pronaći čestice za koje vjeruju da su "virusi" izravno u tekućinama bolesnog domaćina i odvojiti te čestice od svega ostalog unutar tekućina. Virolozi tada moraju odrediti valjanu zavisnu varijablu kako bi uspostavili hipotezu koju je moguće provjeriti i krivotvoriti.

Virologija je stvorila vlastite laboratorijski stvorene varijable umjesto da dokazuje uzrok i posljedicu proučavanjem bilo kakvih fenomena iz stvarnog svijeta. Korištenje laboratorijski stvorenog učinka za utvrđivanje uzroka koji se ne može promatrati dok se eksperiment ne izvede je antiteza znanstvenoj metodi.

“Virus” je imaginarni konstrukt izmišljen u glavama istraživača koji redovito nisu uspijevali pronaći bakterijski uzrok bolesti. Zatim su pretpostavili kako mora postojati još nešto manje i nevidljivo unutar tekućina bolesnih ljudi.

Virologija ima svoje temelje ukorijenjene u pseudoznanosti budući da nikad nije bilo prirodnih opaženih pojava na kojima bi se moglo graditi osim za ljude sa sličnim simptomima. Virologija je izvan kontrole.

Reference:

1) Virology’s Lack of Control. Mike Stone. https://viroliegy.com/2022/12/19/virologys-lack-of-control/  

2) Peng Zhou et al. “A pneumonia outbreak associated with a new coronavirus of probable bat origin”, Nature, 579 (12 Mar 2020).  

3) The Virus Misconception Part 1: Measles as an example. Dr Stefan Lanka. WISSEnSCHAFFTPLUS magazin 01/2020 · Auszug  

4) The Virus Miconception Part 2: The beginning and the end of the corona crisis. Dr Stefan Lanka. WISSEnSCHAFFtPLUS magazin 02/2020 · Auszug  

5) The Virus Miconception Part 3: Corona simple and understandable. Dr Stefan Lanka. WISSEnSCHAFFtPLUS magazin 03/2020 · Auszug  

6) THE COVID-19 FRAUD & WAR ON HUMANITY Dr Mark Bailey and Dr John Bevan-Smith  

7) A Farewell To Virology (Expert Edition) Dr Mark Bailey https://drsambailey.com/a-farewell-to-virology-expert-edition/  

TEKST PRIPREMILA: PATRICIA HARRITY za The Expose, 21.01.2024.