One BANK to rule them ALL

Stoljećima su priče o tajanstvenoj kabali koja vuče konce globalnih poslova uzburkavale maštu ljudi, jer su te priče prožete mješavinom poluistina, glasina i izravnih izmišljotina. Ipak, usred ovih isprepletenih pričama o zavjerama, jedna se institucija ističe, i to ne po svojoj tajnovitosti, već po svojoj odvažnoj vidljivosti: Banka za međunarodna poravnanja (BIS).

Ova takozvana “središnja banka za središnje banke” djeluje pod krinkom promicanja globalne monetarne stabilnosti, ali nemojmo biti naivni. BIS je oličenje kontrole elite nad svjetskim ekonomskim polugama, maskirana kao benigni entitet, smješten i napravljen kao nevjerojatno ružan arhitektonski grijeh.

Nije skriveno nigdje u nekoj mračnoj i tajnoj odaji: oh, ne, to je upravo tamo u Baselu, Švicarska, naočigled svima, gdje se svjetska financijska elita može sastajati u 'tajnosti' (ovaj je izraz smiješan kada uzmete u obzir otvorena vrata BIS-a svima onima koji su važni u hodnicima svjetske moći). BIS, koordinirajući monetarnu politiku, u biti diktira i ekonomsku sudbinu milijardi, no, ostaje nedodirljiva bilo kojem demokratskom procesu. Tvrdnja da bi ova organizacija mogla biti pokretačka snaga - dobra je farsa.

Najelitnija kabala na svijetu, sa svojih 18 članova, okuplja se svakog drugog mjeseca, nedjeljom navečer u 19 sati - u konferencijskoj dvorani (zlokobnog imena E) smještenoj unutar kružnog tornja, čiji zamračeni prozori gledaju na središnji željeznički kolodvor u  Baselu. Njihov razgovor traje tek sat vremena, ili možda devedeset minuta, iako se prave makinacije događaju nakon sastanka. Neki se članovi usude dovesti kolege, ali ti pomoćnici samo su gledatelji u ovom kazalištu i rijetko smiju progovoriti i riječ, tijekom ovog najtajnovitijeg skupa.

Nakon što se formalnosti ovog sastanka završe, suradnici izlaze i ostavljaju prave lutkare neka se popnu na 18. kat na večeru, koja nije ništa drugo do kulinarski i vinogradarski spektakl. Ovdje, u ovom svetištu finih večera, gdje su se protokol i gostoprimstvo usavršavali tijekom osam desetljeća, pravi se posao vodi pod krinkom gurmanskog uživanja. Razumljivo je kako je razgovor za ovim stolom svetinja - zapečaćena unutar tih zidova i nikada se o bilo čemu ne smije šaputati izvan njih.

Ove pojedince koji uživaju u visokim kulinarskim dostignućima i najskupljim berbama kroz stoljeća (neke od najboljih švicarskih ponuda) - obični ljudi u prolazu kraj tornja - teško bi prepoznali. Ipak, oni su među najutjecajnijim osobama na svijetu, uglavnom su  muškarci, koji upravljaju i orkestriraju financijskim sudbinama nacija. Oni se okupljaju u Baselu - ne samo zbog pukog druženja, već pod pokroviteljstvom i pozivom - Ekonomskog savjetodavnog odbora (ECC) Banke za međunarodna poravnanja.

Među onima (između ostalih) koji se okupljaju u ovoj tajnovitoj konklavi u Baselu jesu: Jerome H. Powell, koji upravlja gospodarskom sudbinom Sjedinjenih Država, kao predsjednik Federalnih rezervi; Andrew Bailey, koji plovi financijskim vodama Ujedinjenog Kraljevstva iz Banke Engleske; Christine Lagarde, koja je orkestrirala monetarnu kakofoniju Europe kao predsjednica Europske središnje banke; kao i Yi Gang, koji drži uzde kineske financijske moći u Narodnoj banci Kine.

Pridružuju im se nadalje: Joachim Nagel iz njemačke Bundesbanke; François Villeroy de Galhau iz Banke Francuske; Ignazio Visco iz središnje banke Italije; Stefan Ingves koji predstavlja Švedsku; Tiff Macklem iz Kanade; Shaktikanta Das iz Indije i Roberto Campos Neto iz Brazila. Zajedno, uz Agustína Guillerma Carstensa, generalnog direktora BIS-a, oni čine krug utjecaja u kojem se ekonomske politike oblikuju pod krinkom promicanja globalne stabilnosti, ali u stvarnosti oni diktiraju ekonomske sudbine milijardi ljudi, uz bogatstvo okusa dobro servirane berbe vina.

Otprilike u 9:30 ujutro, svježeg jutra u ponedjeljak, zrak u sobi B zgušnjava se od prisutnosti moći - dok Agustín Guillermo Carstens, taj debeli meksički simbol središnjih bankara - zapovijeda skupštinom guvernera središnjih banaka iz trideset nacija, koje oni trenutno smatraju najkritičnijima za globalnu financijsku tapiseriju. Ovdje su, uz elitu koja je uživala u povjerljivoj večeri prethodne noći, predstavnici: Indonezije, Poljske, Južne Afrike, Španjolske i Turske, koji dodaju svoje glasove zboru.

Promatračima iz petnaest manje bitnih zemalja, među njima su: Mađarska, Izrael, Novi Zeland...odobrena je tiha nazočnost, a njihove su riječi sakrivene ispod njihovih promatračkih pozicija. U međuvremenu, članovi trećeg ešalona, npr. iz Makedonije i Slovačke, prepušteni su traganju za komadićima informacija tijekom pauza za kavu (ili za ručkom) i isključeni iz glavnog diskursa.

Kako se bliži podne, svih šezdeset guvernera banaka članica BIS-a se opet penju se na 18. kat, gdje ih čeka blagovaonica koju su izradili vizionari tvrtke Herzog & de Meuron (arhitekti pekinškog “Ptičjeg gnijezda”). Sa svojim oštro bijelim zidovima, u kontrastu s crnim stropom, ova soba nudi ne samo kulinarske užitke, već i panoramski pogled na tri nacije: Švicarsku, Francusku i Njemačku. Nakon što su se prepustili bogatom švedskom stolu, točno u 14 sati se ponovo okupljaju u sobi B, a njihove se rasprave o ekonomskim temama protežu - sve dok sat ne otkuca pet sati.

Carstensova uprava ovim sastancima oštro odstupa od metodičke preciznosti jednog od njegovih prethodnika, Jean-Claudea Tricheta. Trichet bi, sa svojom suštinski francuskom formalnošću, orkestrirao dijalog baletnom preciznošću: pozivajući govornike, prema silaznom redoslijedu prestiža. Carstens je, međutim, doveo eru tematskog istraživanja i egalitarnog sudjelovanja, gdje svaki guverner, bez obzira na veličinu gospodarstva svoje zemlje, može doprinijeti razgovoru.

Ova su okupljanja postala ključna u oblikovanju globalnog odgovora na financijske krize. BIS artikulira:

“[Bili smo] ključno središte za središnje bankare koji su prolazili kroz oluju, proširujući našu svrhu. Susreli smo se s izazovima bez presedana, razmišljajući o strategijama kada su konvencionalni alati, poput kamatnih stopa iscrpljeni, raspravljajući o tome kako najbolje prenijeti na politiku. Takve su rasprave neprocjenjive, ne samo unutar naših institucija, nego i ovdje, gdje možemo slobodno razgovarati među kolegama.”

Ove povjerljive rasprave, tvrde čelnici središnjih banaka, ključne su za iskrenost koju si tamo dopuštaju: 

“Kada ste na vrhuncu, na mjestu broj jedan, to ponekad može biti prilično izolirano. Korisno je sastati se s drugima, koji imaju isto mjesto, i reći: 'Ovo je moj problem, kako se ti nosiš s tim?' Sposobnost neformalnog i otvorenog razgovora o našim iskustvima pokazala se neizmjerno vrijednom. Ovdje nismo u javnoj areni; možemo izreći svoje prave misli i uvjerenja, postavljati pitanja i steći uvide jedni od drugih.”

Uprava BIS-a se jako trudi njegovati atmosferu druženja i lagodnosti tijekom tih zajedničkih vikenda, a po svemu sudeći, to im izvrsno polazi za rukom.

Guverneri se dovoze od zračne luke Zürich do Basela u nizu limuzina, čime se osigurava veličanstven ulazak u ovo ekskluzivno područje. Obroci su prilagođeni različitim skupinama, pomno prateći veličinu i vrstu njihovih gospodarstava, sprječavajući svaki osjećaj isključenosti: 

"Centralni bankari osjećali su se više kao kod kuće i opuštenije sa svojim kolegama nego sa svojim vladama", Paul Volcker, bivši predsjednik američkih federalnih rezervi, prisjetio se svog vremena provedenog na ovim vikendima u Baselu.

"Iznimna kvaliteta hrane i vina potiče opušteno druženje", kako je primijetio Peter Akos Bod, bivši guverner Narodne banke Mađarske. “Glavne teme razgovora bile su kvaliteta vina i ludosti ministara financija. Ako nisi imao pojma o vinu, nisi mogao sudjelovati u razgovoru.”

I sudjeluju, uz razgovore koje su središnji bankari opisali kao "stimulativne i ugodne". Laurence Meyer, koji je služio u Upravnom odboru Federalnih rezervi od 1996. do 2002. godine je istaknuo oštru suprotnost između sastanaka Saveznog odbora za otvoreno tržište (FOMC) i večera guvernera G-10 u BIS-u.

U FOMC-u članovi obično čitaju unaprijed pripremljene izjave, bez mnogo interakcije ili rasprave. "Gotovo nikada nije bilo razmjene između dva člana, ili tekuće rasprave o izgledima, ili političkim opcijama", primijetio je Meyer. Međutim: “Na BIS večerama ljudi zapravo razgovaraju jedni s drugima, a rasprave su uvijek poticajne, interaktivne i usmjerene na ozbiljna pitanja s kojima se suočava globalno gospodarstvo.”

Na dvodnevnom okupljanju u Baselu je svakom guverneru zajamčena apsolutna povjerljivost, diskrecija i vrhunska sigurnost. Sjednice se održavaju na katovima koji su rezervirani isključivo za ove prilike i kada su guverneri prisutni. Svakom guverneru dodijeljen je privatni ured, zajedno s pomoćnim osobljem, koje zadovoljavaju njihove potrebe.

Prostorije BIS-a su izvan nadležnosti švicarskih vlasti, zahvaljujući njegovom osnivanju putem međunarodnog ugovora, kao i ojačanom statusu kroz Sporazum o sjedištu sa Švicarskom, iz 1987. godine. Slično UN-u, MMF-u i diplomatskim veleposlanstvima, BIS se smatra "nepovredivim" - i zahtijeva izričito dopuštenje uprave BIS-a za ulazak bilo kojeg švicarskog službenika.

BIS također zadržava pravo korištenja kodirane komunikacije, te slanja i primanja zapečaćenih torbi, pod istom diplomatskom zaštitom kao i veleposlanstva, osiguravajući kako bi njihov sadržaj ostao povjerljiv. Financijski poticaji su isto značajni: banka je oslobođena švicarskih poreza; njeni zaposlenici uživaju neoporezive plaće, koje su izrazito nekonkurentne u privatnom sektoru.

U 2011. godine je generalni direktor zarađivao 763.930 švicarskih franaka godišnje, dok su šefovi odjela primali 587.640 švicarskih franaka, uz dodatne velikodušne naknade. Ovo pravno utočište proteže se i na osoblje i direktore, dajući višim menadžerima status sličan diplomatskom statusu u Švicarskoj. Također, zaštićene su njihove osobne stvari i dokumenti od pregleda, osim ako nema jasnih dokaza o kaznenom djelovanju. Guverneri središnjih banaka, koji posjećuju ovu banku na dvomjesečnim sastancima, na sličan su način zaštićeni tijekom svog boravka.

Dužnosnici banaka uživaju doživotni imunitet (prema švicarskom zakonu) za radnje izvršene u službenom svojstvu zaposlenika BIS-a, i to je još jedna straktivnost koju nudi BIS, uz sve ostale unosne naknade.

Ima oko 600 zaposlenika iz više od 50 zemalja i okruženje je kozmopolitsko (izrazito švicarsko), s naglaskom na jasnu hijerarhiju. Za mnoge, osobito u višem rukovodstvu, rad u BIS-u je prožet misionarskim osjećajem misije i slično je služenju nekoj višoj svrsi, što ih onda postavlja onima koji su iznad "uobičajenih zahtjeva za odgovornošću i transparentnošću".

Što se tiče sigurnosti, BIS ne ostavlja ništa neprevrnuto. Sjedište ima najsuvremenije sustave prskalica s redundantima, medicinske usluge na licu mjesta, sklonište protiv bombaških napada od potencijalnih terorističkih prijetnji ili oružanih sukoba. Imovina banke je u svim segmentima zaštićena od građanskih tužbi i ne može se zaplijeniti prema švicarskom zakonu, čime se osigurava da rad institucije ne ometaju nikakvi vanjski pravni pritisci. Uprava BIS-a pomno je isplanirala svaki zamislivi scenarij, kako bi osigurala da švicarska policija nikada ne mora intervenirati, jer bi to značilo neželjenu pozornost.

Svetost povjerljivosti bankara u BIS-u je strogo zaštićena. Nikada se ne objavljuju službeni zapisnici, dnevni red ili popisi prisutnih (u Global Econome Meeting, ili ECC). Zapravo, ne vode se niti službeni zapisnici; bankari mogu samo zabilježiti osobne napomene.  Nakon sastanka, možda bi se mogla održati neka letimična konferencija za tisak ili dati nekakvu nejasnu izjavu, ali to nije ništa bitno. Ova praksa održavanja privilegirane tajnosti bila/jest zaštitnim znakom BIS-a od njegova osnivanja. 

Jedan američki dužnosnik je 1935. godine uhvatio bit ovih okupljanja, zabilježivši:

“Tišina Basela i njegov apsolutno nepolitički karakter su savršeno okruženje za ova, jednako tiha i nepolitička, okupljanja. Redovitost sastanaka i gotovo neprekinuto prisustvovanje gotovo svih članova odbora čine ih takvima da rijetko privlače bilo kakvu pozornost u tisku.”

Desetljećima kasnije, situacija je uglavnom nepromijenjena. Charles Coombs, nekoć šef deviznog tečaja u Federalnim rezervama New Yorka, i koji je prisustvovao ovim sastancima od 1960. do 1975. godine, naglasio je u svojim memoarima apsolutno povjerenje među bankarima, unutar ovog unutarnjeg kruga:

“Koliko god novca bilo uključeno, nikakvi sporazumi nikada nisu potpisani, niti memorandumi o razumijevanju ikada su parafirani. Riječ svakog dužnosnika bila je dovoljna i nikada nije bilo razočarenja.”

Dakle, što ovo znači za sve nas ostale?

Stoljećima su se bankari sastajali u tajnosti, sve otkako je nastao sam pojam novca. Središnji bankari, koji sebe vide kao vrhovne svećenike financija, ponašaju se kao tehnokrati koji su uključeni u složene i gotovo mistične monetarne obrede, koji su samo za odabranu, samoprozvanu nekolicinu, koja sve to jedina može razumjeti.

Međutim, ovi guverneri centralnih banaka, koji se sastaju u Baselu svaka dva mjeseca, su ipak javni su službenici i njihove se plaće, putni troškovi, smještaj i velikodušne mirovine - financiraju novcem poreznih obveznika.

Nacionalne rezerve, kojima upravljaju centralne banke, su, u biti, javno bogatstvo koje pripada nacijama, kojima ti bankari služe. Ipak, rasprave, razmjena informacija, evaluacije politika i donošenje odluka unutar BIS-a, su duboko politički činovi.

Središnji bankari, sa svojom ustavom zaštićenom neovisnošću, kontroliraju i monetarnu politiku razvijenih zemalja. Oni reguliraju ponudu novca, diktiraju kamatne stope, te na taj način utječu na vrijednost osobne štednje i ulaganja, biraju između puta štednje ili rasta. Njihove odluke nisu samo ekonomske - one oblikuju samu strukturu našeg svakodnevnog života.

Tradicija tajnosti se u BIS-u proteže kroz desetljeća. U 1960-im godinama jest ovo bilo mjestom održavanja London Gold Poola -  gdje je 8 zemalja surađivalo i formiralo cijenu zlata - u skladu sa sustavom Bretton Woodsa.

Iako se Gold Pool raspustio, njegovo naslijeđe je nastavljeno putem Odbora za tržišta BIS-a, koji se sastaje dva puta mjesečno. Tijekom tih sastanaka guvernera  se raspravlja o trendovima na financijskim tržištima, uključujući ovdje i predstavnike 21 centralne banke. Iako povremeno objavljuju radove, sadržaj njihovih rasprava ipak ostaje tajnom. 

Danas, nacije zastupljene na ovim skupovima globalne ekonomije čine otprilike 4/5 svjetskog BDP-a, kao što kontroliraju lavovski udio globalne ekonomske proizvodnje, prema statistici BIS-a.

Središnji bankari su tako postali utjecajniji od mnogih izabranih političkih dužnosnika, u biti, držeći sudbinu globalne ekonomije u svojim rukama. Kako su uspjeli doći do tolike moći i utjecaja? Veliki dio zasluga ide samom BIS-u, koji je od samoga početka bio predan promicanju interesa središnjih banaka i izgradnji okvira za transnacionalno financiranje. To je dovelo do stvaranja odabrane skupine tehnokrata, koji neprimjetno prelaze između zaposlenja u BIS-u, MMF-u, raznim središnjim i komercijalnim bankama.

Arhitekt ove tehnokratske mreže je bio Per Jacobssen, švedski ekonomist, koji je radio pod neupadljivom titulom ekonomskog savjetnika u BIS-u od 1931. do 1956. godine i tamo je imao značajan utjecaj. Njegova godišnja izvješća za BIS su postala dokumenti koji se moraju pročitati i primjeniti u svjetskim riznicama.

Zagovornik europskog federalizma, Jacobssen je zagovarao politiku protiv inflacije i ograničenu vladinu intervenciju - ideologije koje odzvanjaju u današnjoj financijskoj politici. Nakon što je napustio BIS da bi vodio MMF, njegova temeljna uvjerenja u ekonomski liberalizam, fiksacija na stabilnost cijena i eroziju nacionalnog suvereniteta, nastavljaju utjecati na naš suvremeni ekonomski narativ - što je posebno vidljivo u europskim financijskim vijestima.

Zagovornici BIS-a negiraju oznake tajnosti, ističu kako su arhivi banke dostupni za istraživanje dokumenata starijih od trideset godina. Doista, arhivisti BIS-a poznati su po svojoj srdačnosti, susretljivosti i profesionalnosti. Web stranica BIS-a sadrži repozitorij svih njihovih godišnjih izvješća, koja se mogu besplatno preuzeti, uz brojne dokumente o politici cijenjenog istraživačkog odjela. Nadalje, BIS objavljuje opsežne analize o vrijednosnim papirima, derivatima i međunarodnoj bankarskoj statistici, no to su prvenstveno kompilacije javno dostupnih podataka.

Međutim, temeljne aktivnosti banke, posebice njezine bankarske operacije za središnje banke i međunarodne organizacije, i dalje su obavijene velom tajne. Ključni sastanci, kao što su Sastanci globalne ekonomije i sjednice Odbora za tržišta, strogo su zabranjeni za osobe izvana. Individualni privatni računi u BIS-u ne postoje, osim ukoliko netko nije zaposlen u banci, što dodatno sakriva  njene financijske operacije od javnog nadzora.

Dok s prijateljima i poznanicima razgovaram o Banci za međunarodna poravnanja, često nailazim na zbunjene izraze, koji se brzo pretvaraju u pitanje: "Banka za što?"

Ovo nisu neuki pojedinci; oni su dobro informirani ljudi koji se bave aktualnim događajima, posjeduju određeno razumijevanje globalne ekonomije i svjesni su trenutnog monetarnog resetiranja. Ipak, samo je nekolicina njih ikada čula za BIS, što je neobično,  obzirom na to da je ova institucija nedvojbeno najznačajnija banka na svijetu i prethodnik je MMF-a i Svjetske banke, te jest/bila u srcu mreže koja spaja novac, moć i tajni globalni utjecaj - gotovo kroz cijelo stoljeće.

Osnovana 1930. godine, BIS je prvobitno osnovana kako bi upravljala isplatama njemačkih reparacija, kao dio Youngovog plana nakon Prvog svjetskog rata. Ključne osobe u stvaranju su bili: Montagu Norman, tadašnji guverner Banke Engleske, i Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke, koji je BIS ponosno nazivao "mojom" bankom.

Osnivači su bile: središnje banke Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije, kao i grupa japanskih banaka. Dionice su proširene na Federalne rezerve, ali SAD, oprezan zbog prijetnji nacionalnom suverenitetu, to nije prihvatio, nego je dopustio konzorciju komercijalnih banaka: J. P. Morgan, First National Bank of New York i First National Bank of Chicago, neka umjesto njih preuzmu dionice.

Osim tobožnje svrhe navedene u statutu: "promicanje suradnje središnjih banaka i pružanje dodatnih pogodnosti za međunarodne financijske operacije" - BIS je zamišljen kao konačno ostvarenje dugogodišnje ambicije središnjih bankara za institucijom, koja je moćna, neovisna i zaštićena, od političkog uplitanja i nadzora medija. Ono što je ključno: BIS je dizajniran da se samofinancira, osiguravajući svoju vječnost, dok su njihovi klijenti i njegovi osnivači i dioničari, tj. središnje banke.

Tijekom 1930-ih godina je BIS služio kao središnja poveznica za grupu središnjih bankara, prvenstveno predvođenih Normanom i Schachtom, koji su odigrali značajnu ulogu u obnovi njemačkog gospodarstva. Schachta, nahvaljenog kao glavni um iza njemačkog gospodarskog oživljavanja, New York Times je nazvao "pilotom željezne volje nacističkih financija". Tijekom Drugog svjetskog rata, BIS je kontroverzno postala produžetkom Reichsbanke, rukujući opljačkanim nacističkim zlatom, te izvršavajući devizne transakcije u ime nacističke Njemačke.

BIS je također bio jedinstveno mjesto, gdje su se okupljali predstavnici svih nacija uključenih u veliko kazalište Drugog svjetskog rata, navodno kako bi raspravljali o svojim nadolazećim strategijama u atmosferi koja je bila ispunjena radošću i skladom.

Suradnja BIS-a s nacističkom Njemačkom jest bila javna tajna u Washingtonu i Londonu. Ipak, unatoč tom saznanju, postojao je univerzalni konsenzus među saveznicima i silama Osovine o nužnosti održavanja BIS-a operativnim, samo zbog održavanja kanala transnacionalnog financiranja.

Strateški položaj Basela, smještenog na sjevernom rubu Švicarske, u blizini francuske i njemačke granice, čini ga idealnim i navodno neutralnim terenom. Čak i dok je rat bjesnio, samo nekoliko kilometara dalje, s vojnicima s obje strane koji su sudjelovali u smrtonosnim borbama, BIS je nastavljao mirno sa svojim radom. Iako su službeni sastanci odbora prekinuti, osoblje iz zaraćenih zemalja nastavilo je komunicirati s istom razinom srdačnosti, profesionalizma i produktivnosti. Nacionalna odanost predala je svoje mjesto sveobuhvatnoj predanosti svijetu međunarodnih financija.

Vodstvo BIS-a je u tom razdoblju bilo mikrokozmos međunarodne suradnje, pod sjenkom sukoba. Predsjednik Thomas McKittrick je bio Amerikanac; Roger Auboin, glavni direktor, bio je Francuz; Paul Hechler, pomoćnik generalnog direktora, bio je član nacističke stranke, koji je svoja pisma potpisivao s "Heil Hitler"; Rafaelle Pilotti, glavni tajnik, bio je Talijan; a Per Jacobssen, utjecajni ekonomski savjetnik, bio je Šveđanin. Jacobssenovi i Pilottijevi zamjenici bili su Britanci.

Nakon Drugog svjetskog rata, BIS se suočio s javnom pozornošću, kada je pet njegovih direktora, uključujući Hjalmara Schachta, optuženo za ratne zločine. Unatoč vojnom porazu Njemačke, ona se uzdigla iz pepela Drugog svjetskog rata i izgradila snažnu ekonomiju - i to na veliku žalost saveznika - koji su po drugi put dobili rat, ali opet nisu uspjeli demontirati njemačku ekonomsku snagu i moć. Ova otpornost nije bila slučajna, već je znatno pojačana radom Banke za međunarodna poravnanja (BIS).

BIS je, osiguravajući kontinuitet i legitimitet njemačkim financijskim operacijama (tijekom i nakon rata) odigrao ključnu ulogu u osiguravanju da Njemačka (srećom) ostane i dalje ogromna gospodarska sila u Europi. Povijesno gledano: destabilizacija Europe se uvijek vezala (i nastavlja se do danas) oko obuzdavanja njemačke ekonomske moći, ali je ova strategija - sve do postavljanja kancelarke Merkel i nedavnih događaja - konstantno padala i nije postizala svoj krajnji cilj.

Prvih 47 godina svoje povijesti, od 1930. do 1977. godine, BIS je bio smješten u preuređenom hotelu, u blizini glavnog željezničkog kolodvora u Baselu. Ulaz joj je bio diskretno smješten uz prodavaonicu čokolade i obilježen tek skromnim natpisom - utjelovljujući filozofiju banke: pronaći će ulaz oni koji trebaju znati gdje se nalazi, dok šira javnost ostaje nesvjesna postojanja banke.

Charles Coombs, koji je imao iskustva s ovom bankom iz prve ruke, opisao je interijer kao jedva promijenjen tijekom godina, s spavaćim sobama bivšeg hotela pretvorenim u urede, jednostavnim uklanjanjem kreveta i dodavanjem stolova, i time se održao  spartanski, viktorijanski ambijent. Godine 1977. se BIS preselio u svoje današnje sjedište na adresi Centralbahnplatz 2, još uvijek u neposrednoj blizini glavnog kolodvora u Baselu.

Današnji BIS artikulira svoju misiju kroz tri ključna cilja: podržati središnje banke u njihovoj "težnji za monetarnom i financijskom stabilnošću", poticati međunarodnu suradnju u tim područjima, te služiti kao bankar tim istim središnjim bankama. Također pruža kritičnu infrastrukturu za globalnu mrežu središnjeg bankarstva i njene komercijalne partnere, upravljajući iz dvije međusobno povezane trgovačke sobe - iz Basela i Hong Konga. Ovdje se BIS bavi transakcijama koje uključuju zlato i stranu valutu, nudi usluge upravljanja imovinom, te izdaje kratkoročne pozajmnice središnjim bankama.

BIS se ističe kao višestruka cjelina: međunarodna organizacija, visokoprofitabilna banka i istraživački institut, i sve je ovo zaštićeno  međunarodnim ugovorima. Odgovora svojim osnivačima, središnjim bankama, koje su istovremeno njeni klijenti i dioničari, ali također utječe i na njihove politike i operacije.

Prema BIS-u: primarne uloge središnjih banaka jesu upravljanje ponudom kredita i volumenom valute za poticanje stabilnog poslovnog okruženja, kao i održavanje deviznih tečajeva unutar praktičnih ograničenja (kako bi se očuvala vrijednost valute), čime se olakšava neometana međunarodna trgovina i tokovi kapitala. Ova funkcija postaje još više vitalna u globalnom gospodarstvu,  gdje su tržišne reakcije trenutne, a percepcija ekonomske stabilnosti može biti jednako utjecajna kao i stvarni ekonomski uvjeti.

Iako BIS nema zakonske ovlasti nad poslovnim bankama, značajno utječe na njihovo poslovanje putem Baselskog odbora za nadzor banaka, koji postavlja smjernice za kapital i likvidnost. Osnovan pri BIS-u, ovaj odbor nalaže bankama neka održavaju minimalni kapital od 8% imovine ponderirane rizikom. Unatoč nedostatku izvršnih ovlasti, odbor ima znatan moralni autoritet. Kao što je primijetio Peter Akos Bod: "Ova je uredba toliko snažna da je načelo od 8% postavljeno u nacionalne zakone. To je poput napona. Napon je postavljen na 220 volti. Možete se odlučiti za devedeset pet volti, ali to neće raditi.” U idealnom slučaju, kroz razborito upravljanje i međunarodnu suradnju, koju omogućava BIS - globalni bi financijski sustav trebao funkcionirati besprijekorno.

Međutim, ova je njihova teorija u oštroj suprotnosti sa stvarnošću. Prešli smo iz puke recesije u duboku i strukturnu krizu, pogoršanu nezasitnom pohlepom i nepromišljenim ponašanjem banaka, i time je ugrožena svačija financijska stabilnost.

Baš kao i 1930-ih godina, dijelovi Europe teturaju na rubu ekonomskog kolapsa. Bundesbank i Europska središnja banka, ključni igrači unutar BIS-a, agresivno su se zalagali za mjere štednje (koje su npr. Grčku gurnule u propast), uz raširenu korupciju i kratkovidnost vladajuće klase. Ovaj scenarij prijeti da će se ponoviti i u drugim europskim nacijama.

Uspostavljeni poredak vidljivo se urušava, a politički i financijski sustavi iznutra erodiraju. Diljem Europe, od Osla do Atene, jačaju populistički politički pokreti, koji su potaknuti sve većim siromaštvom i nezaposlenošću. Povjerenje javnosti u demokratske procese i pravne sustave opada, a zamjenjuju ga ljutnja i cinizam. Vrijednost imovine (osobito nekretnina) strmoglavo pada, što  podsjeća na ekonomski očaj iz prošlosti. Euro se suočava s raspadom, zbog čega će oni s ozbiljnijim kapitalom potražiti utočište u švicarskim francima, ili kao i uvijek: zlatu. Odljev mozgova je stvarno vidljiv, jer mladi, talentirani i mobilni ljudi napuštaju svoje zemlje u potrazi za boljim prilikama negdje drugdje. Same snage međunarodnog kapitala, koje su i uspostavile BIS i dale mu  njegovu moć i utjecaj, ponovno imaju nadmoć i diktiraju gospodarsku sudbinu nacija.

Unatoč svojoj reputaciji staloženog i tajnovitog, BIS je pokazao impresivnu sposobnost prilagodbe i preživljavanja kroz turbulentna vremena. Prebrodili su prvu globalnu depresiju, prestanak reparacija i zlatnog standarda (koji su i bili srž i njena temeljna svrha), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, uspostavu sustava Bretton Woods, Hladni rat, brojne financijske krize u 1980-ima i 1990-ima, dolazak MMF-a i Svjetske banke, kolaps komunizma, 11. rujna, arapske sukobe, pandemijske prijevare i ratove pranja novca u istočnoj Europi.

Malcolm Knight, koji je upravljao BIS-om od 2003. do 2008. godine je primijetio: "Ohrabrujuće je vidjeti kako se - ostajući malom, fleksibilnom i oslobođenom političkog uplitanja - Banka kroz svoju povijest izuzetno uspjela prilagoditi okolnostima koje su se mijenjale."

BIS se čvrsto ukorijenio kao temeljni element globalnog financijskog sustava. Osim što je domaćinom sastanaka globalne ekonomije, služi i kao dom za četiri kritična međunarodna odbora: Baselski odbor za nadzor banaka; Odbor za globalni financijski sustav; Odbor za sustave plaćanja i namirenja obveza; Odbor Irvinga Fishera za statistiku središnje banke.

Osim toga, tamo se nalaze tri autonomna tijela usmjerena na osiguranje, kao i Odbor za financijsku stabilnost (FSB), koji je ključan u koordinaciji nacionalnih financijskih tijela i oblikovanju regulatornih politika, često opisivan kao četvrti stup globalne financijske arhitekture, uz: BIS, MMF i glavne komercijalne banke.

BIS drži trideseto mjesto u svijetu po zlatnim rezervama, posjeduje 119 metričkih tona zlata u vlastitom sefu ispod Babilonske kule,  koja je njegovo sjedište, i time su nadmašili zemlje poput Katara, Brazila i Kanade. Članstvo u BIS-u vrlo je selektivno i smatra se privilegijom. Upravni odbor selektivno prima središnje banke za koje smatra kako su sposobne značajno doprinijeti međunarodnoj monetarnoj suradnji i aktivnostima ove glavne banke.

Zemlje poput Kine, Indije, Rusije (trenutačno suspendirana) i Saudijske Arabije su se pridružile tek 1996. godine i time naglasile svoju ekskluzivnost. Iako se BIS proširio uredima u Mexico Cityju i Hong Kongu, zadržan je pretežno eurocentričan fokus. Male zemlje poput Estonije, Latvije, Litve, Makedonije, Slovenije i Slovačke (s ukupnom populacijom od 16,2 milijuna) su dobile članstvo, za razliku od Pakistana (sa 169 milijuna stanovnika) i Kazahstana (velikog igrača u srednjoj Aziji), koji nisu članovi.

U Africi su samo Alžir i Južnoafrička Republika članice; isključena je Nigerija, unatoč njenom značajnom gospodarskom položaju. Branitelji politike selektivnog članstva BIS-a tvrde kako oni postavljaju visoke standarde upravljanja, pri čemu se zemlje poput Nigerije i Pakistana razmatraju za članstvo, tek nakon što njihove središnje banke ispune tražene kriterije.