Smije li holokaust biti opravdanje za novi holokaust?

Napisao: Sead Alić

Objavila: epoha.hr; 06.10.2024. 

Bertolt Brecht je, kako navodi Norman G. Finkelstein u knjizi Industrija holokausta, jednom upitao: ‘Što je pljačka banke u usporedbi s posjedovanjem neke?’. To navođenje ilustrira odnos Finkelsteina prema bankama i bankarstvu općenito. Nema razloga dakle braniti banke. Finkelstein se time i ne bavi. No, tragajući za istinom i pravedno interpretiranom poviješću židovskog naroda, Finkelstein ulazi u propitivanje razloga i načina ucjenjivanja koja su predstavnici židovskog naroda provodili nad švicarskim i njemačkim bankama.

Te su ucjene, smatra Finkelstein rezultat industrije holokausta, dakle poslovanja s uspomenom na žrtve nacističkog pokušaja istrebljenja židovskog naroda - kako u Njemačkoj tako i na područjima osvojenim od strane nacionalsocijalističkog režima. No, kako bismo do analize tog dijela došli potrebno je predstaviti Finkelsteinovo razumijevanje holokausta. Uz predstavljanje promisliti i o važnosti holokausta za razumijevanju fenomena isključivosti ‘odabranog naroda’. U traganjima za korijenima nesporazuma ovaj se fenomen nameće kao ishodište i poveznica između vjerskih knjiga, vjerskog osjećaja, razloga neprihvaćanja od nežidova, te stavova suvremenih cionističkih vođa.

Holokaust i holokaust

Finkelstein svoju studiju započinje razlikovanjem holokausta kao povijesnog događaja i ideološke predodžbe nacističkoga holokausta. Genocid nad Židovima, katastrofa, Šoa, Holokaust, kakogod nazvali tu tragediju židovskog naroda, neupitna je povijesna činjenica. No, Finkelstein smatra kako je holokaust postao ideološko oružje: „Njegovom uporabom jedna od najvećih vojnih sila, sa zastrašujućom bilancom kršenja ljudskih prava, pretvorila se u državu ‘žrtvu’, a najuspješnija etnička skupina u SAD-u na sličan je način postigla položaj žrtve’. Na djelu je uobičajen psihološki obrazac ponašanja pojedinca koji je bio izložen psihičkom i/ili fizičkom maltretiranju. Na djelu je također nužna posljedica komemorativne demokracije, onog oblika sjećanja koje prerasta u preuzimanje uloge svog tlačitelja. Objekt iskaljivanja bijesa u pravilu nije bivši tlačitelj nego netko slabiji koji se na svoju nesreću nađe u blizini. Židovi su, nažalost, vođeni pogrešnim ljudima, bježali u ulogu žrtve, umjesto da bježe iz te uloge. To je još više pripomoglo oblikovanju kruga isključivosti, koji danas odlučuje o sudbini židovskog naroda.

Finkelstein  govori o problemima koji prate industrijaliziranje jednog zločina: o ‘lažnom predstavljanju žrtvom’, o nedopuštanju kritike, moralnoj upitnosti pa čak i pokvarenosti, te problematičnosti pristupa ključnog pronositelja ‘dogme holokausta’ – Eliea Wiesela. Piše bez dlake na jeziku, osuđuje, ali u namjeri da skine teret prevare s leđa židovskog naroda. U najmanju ruku, kao dijete roditelja koji su bili u logoru, mogao je odvagnuti svaku inicijativu nositelja industrije holokausta i reagirati na nju.

Finkelstein uvodno navodi Johna Stuarta Milla koji je „shvatio da istine koje se stalno ne ispituju ‘prestaju imati učinak istine jer se preuveličavaju do laži”.  Finkelstein je ustao protiv „korištenja genocida za opravdanje zločinačke politike izraelske države i američke potpore toj politici“. Riječ je o kritički orijentiranom misliocu koji razobličava stereotipe stvorene od strane grupa ljudi i institucija, koji su šansu za vlastito bogaćenje, ali i za dobivanje kapitala za svoje institucije, vidjeli u proizvođenju i naplaćivanju krivnje od država i banaka koje su se na bilo koji način ogriješile o Židove u holokaustu.

Finkelstein s pravom smatra da bi se od holokausta najviše naučilo kada bi se inzistiralo na moralnoj dimenziji katastrofe. Nažalost, kampanja industrije holokausta naglašava materijalnu dimenziju. To pak omogućuje svojevrsno postavljanje ekskluzivnosti za ‘našu patnju’: “…kampanja industrije holokausta da se izvuče novac od Europe u ime ‘žrtava holokausta koje žive u oskudici – bilježi Finkelstein –  obeščastila je njihovo mučeništvo spustivši ga na razinu kasina u Monte Karlu.“ Za izvlačenje novca od Europe bila je potrebna ekskluzivnost židovske patnje. Nesumnjivoj patnji jednog naroda pridodana je uobičajena isključivost predstavnika odabranog naroda. I sve je krenulo u smjeru financijskih potraživanja za žrtve, zahtijevanje novca, od kojeg najveći dio neće nikada stići do žrtava holokausta..

Ono što se radi, smatra ovaj autor, „ne predstavlja odavanje počasti židovskim patnjama, već židovskom pretjerivanju.“ Već tu se vide potencijalni, a kasnije i realizirani, promašeni oblici rabljenja židovske patnje. Ekskluzivnost ‘naše patnje’ ponovno naglašava isključivost pozicije ‘odabranog naroda’. Umjesto moralne dimenzije naglašavat će se politička. Umjesto moralne satisfakcije tražila se financijska. Umjesto odavanja počasti žrtvama, žrtve su iskorištene kao sredstvo pritiska na banke i politike. Danas smo svjedoci kako je holokaust postao trajno opravdanje za zločine koji se čine i koji će se činiti. U ime holokausta, ubijanjem se želi ‘preventivno zaštititi. Holokaust je postao brend u ime čije se kvalitete susjedima može prodavati bofl roba. Bila bi to politička paranoja da nije riječ o svjesnoj propagandnoj igri proizvodnje krivnje i stvaranja novoga istočnoga grijeha. Ništa nije slučajno i nije slučajno preuveličano.

O karakteru inicijative židovskih zajednica prema europskim bankama govori i vrijeme u kojemu je inicijativa započela, odnosno politički kontekst. Finkelstein smatra važnom činjenicu kako godinama nakon Drugog svjetskog rata židovska zajednica nije isticala temu holokausta. O njoj se malo i pisalo. Čekala se Njemačka. Ključ je bio u želji američke administracije neka se Zapadna Njemačka uvuče u hladni rat protiv Sovjetskog Saveza, a to je pripremano od 1949. godine: “…vodeće američke židovske organizacije brzo su se pridružile službenoj američkoj potpori ponovno naoružane i jedva denacificirane Njemačke“. U takvoj atmosferi teško da bi se holokaust mogao unovčiti.

Holokaust postaje identitetska odrednica Židova

Američki Židovi, sve do 1967. godine, nisu bili tema u Americi. Čak je i napad na Egipat i Nasera, 1956. godine, izveden uz pomoć Engleske i Francuske, a ne Amerike. Prije lipnja 1967. godine, piše Finkelstein, “samo je jedan od dvadeset američkih Židova imao želju posjetiti Izrael…“, a samo su dva poznata intelektualca uspostavila vezu s Izraelom – Hannah Arendt i Noam Chomsky. Ironijom sudbine i Arendt i Chomski intelektualci su koji su i te kako kritički znali govoriti i pisati o Izraelu.

Jačanje Egipta i Sirije, smatra Finkelstein, povezalo je interese Izraela i Amerike. Izrael je postao strateškim partnerom Amerike.  Američki Židovi postali su glasniji i vidljiviji u Americi (Izrael je, Finkelstein citira Podhoretza, postao ‘religija američkih Židova’). Izrael je tako preuzeo ulogu američke Sparte, a židovske vođe su postali glasnogovornici (kasnije će se pokazati i kormilari) imperijalnih ambicija Amerike. Veliku ulogu u tome odigrao je protestantski pokret u Americi i Europi.

Poslije lipanjskog rata 1967. godine, krenula je svjetska kampanja poistovjećivanja izraelske situacije sa holokaustom. Sličnosti su bile izvanjskog karaktera - opet je malo Židova bilo u okruženju velikog broja neprijatelja. Pronađene su slabe i uglavnom lažne poveznice između nacista i Arapa. Izraelci su snažno zaigrali na ulogu žrtve. Tu ulogu će igrati i u igri s europskim bankama.

Suđenje Eichmanu, 1961. godine, bilo je također jedna od prekretnica. Bio je to čin za koji je Erich Fromm izjavio: “Eichmannova otmica djelo je bezakonja upravo istoga onoga tipa koji su nacisti sami…prakticirali”. Naime, povrijeđen je suverenitet jedne samostalne i neovisne države. Eichmann je uhapšen u Argentini i prokrijumčaren od strane Mosada u Izrael. Bila je to najava budućih, pa i aktualnih zadiranja u suverenitet zemalja, koje pruže utočište borcima otpora protiv izraelskog apartheida. Lista je impresivna. Osim Argentine, na različite načine Mossad je djelovao u Libanonu, Francuskoj, Iranu, Siriji, Njemačkoj, Ujedinjenim Arapskim emiratima, Sudanu, Grčkoj, na Cipru, u Jordanu, za vjerovati je i u mnogim zemljama za koje se ne zna.

Pravo na opstanak, potencirano žrtvama holokausta, stvorilo je isključivost politike koja je sebi davala prava koja nije imala nijedna suvremena država. Američke intervencije biti će i slične i snažnije, no dok su Amerikanci opravdavali svoje intervencije uvođenjem demokracije ili geostrateškim interesima – u temeljima Mossadovih intervencija bilo je uništavanje neprijatelja doseljeničkog entiteta – Izraela. “Ideološki prekrojen. – piše Finkelstein – holokaust se pokazao savršenim oružjem za onemogućavanje kritike Izraela.” 

Izrael i holokaust postaju tako argumenti za igru moći američke židovske elite. “Židovi su, zaključuje Finkelstein, potražili identitet u holokaustu”. Sve podsjeća na Bibliju uživo, kao i kreiranje neke vrste novog političkog istočnog grijeha. Zato što je svijet dopustio holokaust – Židovi imaju pravo kazniti sve one koji su protiv Izraela, pa ako treba poslati ih i u pakao. Holokaust je tako postao identitetskim simbolom, fenomenom koji simbolizira, ali i simbol s kojim se može i operirati. Postao je simbol novog, političkog Istočnog grijeha.

Naknade za žrtve holokausta trebale su ići siromašnim preživjelim žrtvama holokausta. Finkelstein primjećuje: “Zapravo politika identiteta i holokaust nisu uhvatili korijena među Židovima zbog položaja žrtve, nego zato jer nisu žrtve”. U Americi, od kuda je i pokrenuta inicijativa, Židovi su živjeli solidno. Posebno oni koji će odlučivati o raspodjeli novca koji će se dobiti od Europe. Za industriju holokausta bilo je još samo potrebno detektirati neprijatelje židovstva koji prijete novim holokaustom

Identitet u holokaustu tražio je dakle nove neprijatelje židovstva. Američki Židovi našli su ih u Arapima. U najmanju ruku, Arapa je bilo mnogo više nego židovskih doseljenika. Bili su i ljuti na židovske doseljenike, pa se ta ljutnja dala preoblikovati kao sistemsko napadanje Arapa na Židove. Kao novi nacisti, Arapi su u vremenu koje dolazi bili osuđeni na rušenja svojih vlada, američke napade, promjene režima, kolorirane revolucije… Dok je u samim temeljima svega bio je identitet holokausta - kao opravdanje Židovima za mržnju prema Arapima. Sama briga Amerikanaca za Židove je naplaćena putem uništenih ili ovisnih arapskih režima prodajom oružja, jeftinom ili ukradenom naftom, odnosno marionetskom poslušnošću.

Dogma holokausta

Da je kroz sve protkano to osjećanje posebnosti ‘odabranog naroda’ vidljivo je i po riječima američkog književnika židovskog podrijetla, kojega citira i Finkelstein: “Ono što američko židovsko dijete nasljeđuje, prema romanopiscu Philipu Rothu, nije ni pravo, ni učenost a mi jezik, niti naposljetku Bog… nego neka vrsta mentaliteta; a taj mentalitet može se preoblikovati u tri riječi: Židovi su bolji”.

Izgovara li Roth, na drugi način, ideju ‘odabranog naroda’. Koliko se ta ideja razlikuje od nacističkog übermenscha? Je li religijska isključivost i isključiva vjera u zakone Tore i Talmuda rezultirala osjećajem nadmoći, koji je kroz povijest rastao onako kako je rastao kapital naroda osuđenog na bogaćenje? Pitanja su to na koja se mora odgovoriti. Stoljeća stereotipa danas traže novu optiku oslobođenu straha. Zločini koji su na djelu u Gazi, kao i opasnost od uvlačenja čovječanstva u Treći svjetski rat, tjeraju kritičku misao na propitivanje svakog fenomena koji se pojavi na obzoru kao potencijalni uzrok zla.

Jedan od takvih fenomena jest i ideja straha od drugog holokausta. Ideja je rođena kao logična posljedica zaposjedanja tuđeg teritorija. No, da bi bila snažna, trebalo ju je osvježavati. Ni to nije bio problem, jer su provokacije židovskih doseljenika prema Palestincima bile svakodnevne. Provokacije su inicirale odgovor. Svaki odgovor bio je izgovor za napad. Svaki je napad bio tragičan za Palestince. Stvoren je kotač zla koji je bilo nemoguće zaustaviti, jer je i oblikovan da bi bio razlogom za istrebljenje nežidovske populacije u Izraelu.

Holokaust je postao izgovor za sve. Opravdanje i reklamni slogan osvajanja novih teritorija. Rečenica koji je Norman Podhoretz rekao, poslije lipnja 1967. godine, mantra je koja se ponavlja i danas: Riječ je o odlučnosti Židova “da se odupru bilo komu tko bi nam na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri i zbog bilo kojega razloga pokušao naškoditi… Odsad ćemo biti svoji na svome”.

Dovoljno je posumnjati na nekoga. Dovoljno je misliti kako narod, koji se želi istrijebiti, neće pristati na to istrebljenje – i odmah je riječ o novim nacistima, sljedbenicima drugog holokausta, teroristima koji prijete civiliziranoj demokratskoj državi… Danas je, nakon ubojstava vođa otpora po susjednim neovisnim državama,  aktualno prodiranje u Libanon, navodno zbog prijetnje za izraelski narod, a zapravo zbog bolesne ideje stvaranja Velikog Izraela (čija se mapa mogla vidjeti na rukavima prvih doseljeničkih izraelskih terorističkih organizacija).

Ključne riječi o holokaustu izrekao je poznati izraelski pisac Boas Evron. Rekao je: “Svijest o holokaustu je službena promidžbena indoktrinacija, mješavina parola i pogrešnoga pogleda na povijest, čiji stvarni cilj nije nipošto shvaćanje prošlosti, nego manipulacija sadašnjošću… Spomen na nacističko istrebljenje poslužio je kao moćno oruđe u rukama izraelskoga vodstva i Židova u dijaspori”.

Finkelsteinova analiza upotrebe holokausta u poslovne svrhe jest indikativna za razumijevanje cjelokupne židovske pozicije u povijesti. Finkelstein bira teoretičare koji traže korijene inzistiranja na izuzetnosti holokausta u odnosu na sve druge slične katastrofe u povijesti. Tako među ostalim navodi povjesničara Davida Standarda i njegov stav o „’maloj industriji hagiografa o holokaustu’ koji energijom teološkog fanatizma dokazuje jedinstvenost holokausta u cjelokupnoj ljudskoj povijesti“.

Ponovno se dakle pojavljuje isključivost, posebnost, jedinstvenost židovske pozicije u povijesti. “Univerzalnost holokausta leži u njegovoj jedinstvenosti”, reći će tako Wiesel. Edward Alexander u jedinstvenosti holokausta vidi ‘moralni kapital’. Wiesel ide do kraja svojom tvrdnjom: “Sve u vezi s nama je jedinstveno”. Židovi su dakle, primjećuje Finkelstein, ‘ontološki’ iznimni. 

Ponavljanje iznimnosti holokausta postalo je neka vrsta ‘intelektualnog terorizma' (Chaumont). Finkelstein to ponavljanje smatra moralno nečasnim. Razlog tog ponavljanja vidi u činjenici kako “jedinstvena patnja daje jedinstvena prava” .

Jedinstvenost dakle postaje moralni kapital, koji služi kao alibi za sve što jest, ili što će Izrael još učiniti. Posebno pravo tako se uzdiže na razinu prava prema drugima: “Posebnost židovske patnje – citira Finkelstein Petera Baldwina – pridonosi mogućim moralnim i emocionalnim zahtjevima Izraela…prema drugim državama”. 

Nerazumijevanje nečije isključivosti - samu isključivost - vodi do ideje o mržnji. Svi nas mrze. Mrze nas kroz cijelu povijest. Isključivost tako proizvodi mržnju i njome se hrani. Isključivost proizvodi dogmu o mržnji.

“Ta je dogma – piše Finkelstein – pribavila Izraelu punu slobodu djelovanja; budući da nežidovi stalno namjeravaju ubijati Židove, Židovi imaju puno pravo štititi se, kakogod im se čini pogodno. Štogod proračunati Židovi poduzeli, čak agresiju i mučenje, predstavlja legitimnu samoobranu.”

Holokaust pruža platformu i za kritičare Izraela, izraelske vlasti, cionizma, neokolonijalizma, kao i zločina učinjenih ‘u ime obrane’. Naime, budući da je nacistički čin ubijanja Židova nešto uistinu iracionalno, holokaust je dao prividno opravdanje isključivosti da svaku kritiku proglasi antisemitizmom, a samim tim i nečim iracionalnim: “Antisemitizam je, prema Nathanu i Ruth Ann Perlmutter proizašao iz ‘nežidovske ljubomore i mržnje prema Židovima koji su nadmašili kršćane na tržištu…mnoštvo neuspješnih nežidova mrze mali broj uspješnih Židova’. Premda na negativan način, holokaust je tako potvrdio izabranost Židova. Budući da su Židovi bili bolji, ili uspješniji, trpjeli su bijes nežidova koji su ih ubijali'”.

Veliku prevaru, kakve je fabricirala industrija holokausta, Finkerstein je vidio već u  knjizi poljskog emigranta Jerzyja Kosinskog –Obojena ptica. Uz roman se vežu različite afere, od one o autorstvu, preko ocjena kako je riječ o ‘pornografiji nasilja’ i ‘proizvodu uma opsjedniutog sadomazohističkim nasiljem’ , do opisivanja poljskih seljaka kao antižidova (premda su ti isti Poljaci među ostalim sačuvali i njegove roditelje). Problemi zapravo započinju kada je Elie Wiesel ovaj roman ocijenio kao ‘jednu od najboljih’  optužnica protiv nacističkog doba, ‘napisanu s dubokom iskrenošću i osjetljivošću’. Slijedile su ocjene Kosinskoga, kao Židova koji je preživio holokaust, dobivanje niza nagrada, a knjiga je postala ‘osnovni tekst holokausta’. Prije samoubojstva Kosinski je ipak rekao i svoje prave stavove o židovstvu i holokaustu: „ Mnogi sjevernoamerički Židovi skloni su ga participirati kao Shou, kao isključivo židovsku katastrofu… no barem polovina svjetskih Roma (nepravedno nazvanih ciganima), nekih 2,5 milijuna poljskih katolika, milijuni sovjetskih državljana i stanovnika drugih država, bili su također žrtve tog genocida…odao je počast ‘junaštvu Poljaka’ koji su ga ‘skrivali…tijekom holokausta’ unatoč njegovu tzv ‘semitskom’ izgledu“.

Druga knjiga koju Finkelstein također smatra prevarom su Fragmenti, Benjamina Wilkomirskog, koji je, kako to Finkelstein kaže „besramno reproducirao neke elemente kiča holokausta“. Osim toga, knjiga je predstavljena kao memoarsko djelo, a autor je cijeli rat proveo u Švicarskoj.

Tako su ključna književna djela o holokaustu, djela koja su bila okosnica za razvijanje teza o holokaustu - zapravo prevare.

No, te prevare nisu ključne za razumijevanje holokausta kao ideje koja opravdava isključivost odabranog naroda. Te su elemente tim djelima donijele interpretacije industrijalaca holokausta.

Bilo bi logično vjerovati onima koji su širili istinu o holokaustu. Patnja židovskog naroda uistinu bi treba biti zabilježena, te biti upozorenjem da se to nikome ne smije dogoditi. Ljudi koji govore o toj patnji i koji upozoravaju – trebali bi biti moralni i intelektualni autoriteti. Posebno bi takvim trebao biti najistaknutiji od njih – Eli Wiesel. No, tu se rađaju sumnje.

Ne samo da je orkestrirao uspjeh romana Kosinskog  Obojena ptica kao romana o holokaustu, te Fragmente kao osobno iskustvo holokausta - Eli Wiesel se proslavio i nekim izjavama koje pokazuju slabost sjećanja čovjeka koji se posvetio sjećanju. Finkelstein naime navodi kako je Wiesel tvrdio da je čitao Kritiku čistog uma i to na jidišu u vrijeme kada nije niti poznavao gramatiku jidiša. Kantova kritika, do izlaska Finkelsteinove knjige, uopće nije bila prevedena na jidiš.

Mi smo i sudac, i porota, i krvnik…

Probleme s industrijalcima holokausta Finkelstein vidi i u broju ljudi koji su preživjeli holokaust. Bilo ih je, pred kraj rata, oko 100.000. Ako se uzmu u obzir godine i stanja logoraša, taj broj je, uslijed prirodnih smrti, relativno brzo prepolovljen, ili čak pao na četvrtinu. No, ured izraelskog premijera objavio je broj od milijun preživjelih.

Njemačka je vlada na temelju reparacija isplatila Konferenciji za židovska potraživanja od Njemačke oko šezdeset milijardi dolara. Premda su ta sredstva bila namijenjena preživjelima u logorima, do njih je stiglo najmanje novca. Gotovo sav novac usmjeren je za rad židovskih zajednica i njihovih projekata. Jedan od najvećih projekata bio je iseljavanje Židova iz istočne Europe i njihovo useljavanje u Palestinu.

“Posljednjih godina – piše Finkelstein – industrija holokausta otvoreno se bavi ucjenama. Predstavljajući se kao zastupnica svih Židova svijeta , živih i mrtvih, polaže pravo na židovsku imovinu iz doba holokausta diljem Europe.”

Švicarske banke su krajem 1995. godine, pretragom pronašle 775 mirujućih bankovnih računa, sa 32 milijuna dolara. Svjetski židovski kongres tražio je puno više. Kada nije dobio traženo, angažirao je američku politiku, odnosno svoje sponzore te politike: „Koristeći odbore za bankarstvo oba doma Kongresa kao ishodišnu točku, industrija holokausta je orkestrirala bestidnu kampanju demonizacije. Uz pomoć uvijek poslušnih i lakovjernih medija, koji su bili spremni pružiti najveću moguću pozornost svakoj vijesti vezanoj uz holokauste, koliko god ona bila besmislena, kampanja se pokazala nezaustavivom. Gregg Rickman, glavni DAmatov pomoćnik za zakonodavstvo hvali se u svom opisu događaja kako su švicarski bankari bili prisiljeni ‘izaći pred sud javnog mnijenja gdje smo mi vodili glavnu riječ. Bankari su došli na naš teren, te smo mi prikladno bili sudac, porota i krvnik’“.

To javno mnijenje, o kojemu se govori, jest mišljenje javnosti oblikovano medijima. Mediji su u vlasništvu vlasnika kapitala. Nimalo lakovjerni, mediji su zapravo usmjeravani. To i nije bilo teško budući je bila riječ o napadu na banke. Svjetska židovska organizacija dobro je znala gdje su banke ranjive, kako posluju, i što ih može uplašiti. Ali, priznanje kako je javno mnijenje prostor gdje će Svjetski židovski kongres biti istovremeno i sudac i porota i krvnik – oslikava doba sprege kapitala, medija, sudstva i politike. Židovski svjetski kongres u ovom je slučaju pokazao još jednu dimenziju isključivosti odabranih. Ucjenom se traže određeni iznosi, a ako se ne dobiju na scenu stupa ideja žrtava holokausta, jedinog i najvećeg svjetskog pogroma i to baš naroda koji je od Boga odabran. Popuštanje švicarskih banaka bio je pucanje brane koja će u svijet propustiti mulj. Rezultate te ‘najveće pljačke u povijesti čovječanstva’ osjetimo i danas.

Švicarske banke krajem 1998. godine, da bi spriječile daljnje napade, kao i odnose s američkim fondovima, odlučuju isplatiti 1,25 milijardi dolara. U zahvalnost onima koji su istovremeno bili i sudac, i porota, i krvnik....Benjamin Netanyahu je rekao: "Rezultat nije samo postignuće u materijalnom smislu, nego i moralna pobjeda i trijumf duha…" – Finkelstan je pridodao kratak, ali ubojit komentar – "Šteta što nije rekao volje“.

Ono što se događalo švicarskim bankama, ponovilo se i sa njemačkim bankama.

Za kraj ovog dijela interpretacije cionizma, nije na odmet ponoviti neke Finkelsteinove misli, u sažetom obliku. Knjigu je pisao kao Židov koji se osjeća odgovornim za izraelsku politiku, koja se nametnula ulogom glasnogovornika židovstva. Smatra kako  takvu knjigu ne bi mogao objaviti nežidov. Pisao je otvoreno o ključnim ljudima industrije holokausta. Zbog knjige je izgubio profesorsko mjesto. I dalje smatra kako je industrija holokausta varala na mrtvim Židovima i bavila se ucjenama. Za Centar Simon Wiesental smatra kako je to "banda bezdušnih i nemoralnih propalica, čije je glavno obilježje to da bi sve učinili za novac“. Veliki postotak Židova koji su došli iz Rusije uopće nisu Židovi, a prihvaćeni su jer "izraelski establišment voli plavooke, plavokose arijske tipove kao rasnu skupinu. Rusi izgledaju ispravno, čak i ako nisu Židovi, čime se čuva dominacija aškenaske elite“. 

SAD je, po definiciji, glavna teroristička vlada na svijetu.

(knjiga: Norman G Finkelstein, Industrija holokausta, Razmišljanje o izrabljivanju židovske patnje, Hasanbegović, Zagreb, 2006.)

Industrija holokausta nas je trenutno dovela do.... 

Najnovijeg ažuriranja podataka o Trećem svjetskom ratu

Napravite si kokice, sjednite i samo gledajte - kraj svijeta će biti zabavan!

Ako ste bili zabrinuti kako Izrael neće uspjeti pokrenuti Treći svjetski rat, možete prestati brinuti, jer imam neke uzbudljive vijesti! Tijekom protekla 24 sata, Izrael je uspio proširiti ovaj rat iznad svih najluđih snova.

Činilo se kako sve ide u krivom smjeru kada je Macron zaustavio prodaju oružja Izraelu, nakon samo godinu dana genocida. Francuski je predsjednik čak imao drskosti zatražiti od drugih zemalja da učine isto. Što taj tip misli tko je? Izrael obustavu naoružanja smatra velikom uvredom, jer želi da genocid potraje puno duže od godinu dana. Stoga su poslali veliku pošiljku eksplozivnih vibratora u Francusku. Cionisti imaju tako briljantan smisao za humor.

Francuska nije jedina zemlja koja se protivi Izraelu. Irska je sramotno odbila ukloniti svoje mirovne snage iz Libanona, jer štite civile u selima koja Izrael želi etnički očistiti. Izrael je razumljivo objavio rat Irskoj. Irsko-američkom predsjedniku Joeu Bidenu tek treba reći kako će bombardirati domovinu svojih predaka, ali koga briga za tako nešto? Pradomovine su jako precijenjene.

Ako ste jedan od 12 Britanaca, koji još uvijek podržavaju Izrael, vjerojatno se sada osjećate samozadovoljno. Francuzi će dobiti svoje, Irci isto, ali ipak bi možda mogli biti sljedeći. Budimo iskreni, to i jest ono što zaslužuju, nakon što je Starmer zaustavio 8% dozvola za izvoz oružja Izraelu, kako bi ugodio woke mafiji. Netanyahuovoj pažnji nije promaknulo kako su stotine tisuća pripadnika Hamasa marširale Londonom i Dublinom. Ovo je bilo posebno uznemirujuće za cioniste, jer se bore da pridobiju bilo koga neka podrži njihovu stvar, osim samih političara koji primaju njihove velikodušne donacije. Razumljivo, Netanyahu je zgrožen što britanska vojska nije pokupila sve ove prosvjednike i skinula ih gole u javnosti, prije nego što ih je pozatvarala. Starmer je istovremeno očajnički pokušavao objasniti kako zakoni o ljudskim pravima smetaju.

Kako bi zaliječio diplomatski razdor s Izraelom, Starmer je osudio libanonske borce, koji su se trebali predati i dozvoliti biti odvedeni na silovanje. Libanon se nema pravo braniti od kopnene invazije, jer se to računa kao terorizam. Sve što osramoti Izrael smatra se terorizmom, uključujući dobivanje puno lajkova na Twitteru. Upozoreni ste.

Kao što vidite, Izrael mora biti okružen teroristima, jer se stalno sramoti. To znači da nema drugog izbora nego započeti ratove. Jedini problem kod pokretanja ratova jest taj što su izraelski vojnici sposobni samo snajperski gađati djecu i hvaliti se svojim ratnim zločinima na TikToku. Izrael ne može voditi oružanu borbu. Također, čini se kako im nitko nije objasnio kako njihovi  susjedi imaju više dronova i projektila od njih. Ovo bi moglo postati veoma neugodno...i više.

Izrael se žali kako je napadnut na sedam frontova, samo zato što je odlučio bombardirati sedam zemalja u isto vrijeme. Kako je Izrael mogao znati da će te zemlje imati hrabrosti uzvratiti? Irak je upravo dronovima bombardirao izraelsku bazu na Golanskoj visoravni, pa pretpostavljam kako je Izrael sada u ratu i sa Irakom. Nijedna zemlja ne bi tolerirala neka netko bombardira vojnu bazu na zemlji koju nezakonito zauzima.

Biden i Starmer su zabrinuti zbog širenja rata, pa su se odlučili pridružiti zabavi i bombardiraju Jemen u ime Izraela. To je zbog odvratnih pokušaja Jemena da zaustavi genocid, nešto što bismo bili svi zakonski dužni učiniti. Jebote, pretvarajte se kako ovo nije rečeno. Izrael trenutačno briše gradove u Libanonu s karte, jer je to puno lakše nego suočiti se s vojnicima čovjek na čovjeka. Zadnje što Izrael želi je poštena borba. Izrael još uvijek bombardira Gazu, iako je Iran jedina zemlja koja mu je nedavno nanijela ozbiljnu štetu. Glasnogovornik IDF-a potvrdio je kako ne napadaju Iran, jer je nedavno nanio ozbiljnu štetu Izraelu.

Netanyahu vaga hoće li mu Biden dopustiti da se izvuče s nuklearkom na Teheran, jer mu je to jedina održiva opcija. Ako je odgovor potvrdan (kao da bi bio ne), Netanyahu također želi nuklearnim bombama gađati Pariz i Dublin - možda i London, ako marširanja protiv Izraela ne prestanu. Starmer kaže kako u potpunosti podržava svaku odluku koju Netanyahu donese, sve dok je to samo taktička nuklearna bomba. On je dobio obavijest neka evakuira svoju najnoviju garderobu. Starmer se nada kako bi mu to moglo pomoći u anketama...to da se demonstranti uspiju zbrisati: No, torijevska baza ne želi nikakve taktičke nuklearne bombe u svom dvorištu. Sigurno se Netanyahu može uvjeriti neka izostavi zeleni pojas iz ovog sukoba. 

Cionisti su također ljuti što je BBC prikazao snimke ajatolaha Khemenija, jer jedine vjerske luđake se smiju čuti su oni iz Izraela. To što BBC prikazuje obje strane znači kako je BBC pristran prema našim preferiranim vjerskim luđacima. Nije pretjerano reći kako je jaz između Izraela i BBC-ja veći čak i od jaza između Izraela i Hamasa. U iznenađujućem obratu događaja, Netanyahu se našao u dogovoru s vođom Hamasa, Yahwom Sinwarom. Netanyahu je ranije usmjerio milijardu dolara katarskog novca Hamasu kako bi poništio dvodržavno rješenje. Pošteno je reći kako se obojica čelnika protive miru - ali srećom, naše su vlade stale na stranu dobrog tipa, onoga koji bombardira ambulantna kola i bolnice. Sinwar je takav luđak koji govori kako nema nikakvi poticaj za pregovarati s Izraelom, jer će ga ovi ionako ubiti. Čini se kako je neprekidno ubijanje političkih vođa ipak učinkovita pregovaračka strategija.

Zanimljivo, i Netanyahu i Sinwar se slažu kako bi regionalni rat bio fantastičan, samo iz različitih razloga. Netanyahu misli kako  dobiva svoj Veliki Izrael, blaženo nesvjestan da dominacija eskalacije leži na Iranu. Sinwar jedva čeka neka Iran skine zavjese s Gaze i zajebe Izrael svojim hipersoničnim oružjem. Za oba lidera, Treći svjetski rat ne može početi dovoljno brzo.

Jedno pitanje: ako i Netanyahu i Sinwar žele istu stvar, znači li kako je Netanyahu sada Hamas? Ako vas uhvati panika, ne bojte se, jer Izrael još uvijek stvara sve potrebne ratne planove. Napravili su popis svih škola i bolnica u regiji, te trnutno provjeravaju  imaju li dovoljno raketa kako bi ih sve bombardirali. Biden je toliko zabrinut zbog eskalacije, te je upozorio Netanyahua kako  neće imati drugog izbora, nego mu poslati još jednu isporuku oružja vrijednog 57 trilijuna dolara. Netanyahu kaže kako to neće biti dovoljno i pokušava namjestiti izbore u korist Trumpa. Demokrati već ionako podržavaju Netanyahua.

Dok Netanyahu pokušava promijeniti režim u SAD-u, Biden pokušava promijeniti režim u Libanonu, jer se ne slaže s izborom libanonskog naroda. Zbunjena sam, mislila sam kako je Biden ljut na Venezuelu, jer nije demokratska. Sada kaže kako je ljut na Libanon, jer je demokratski? Baš kao što je bio ljut na Pakistan, jer je demokratski? A Egipat? Vjerojatno sada otvoreno svi priznajemo kako je demokracija loša stvar.

Sve što jest bitno je da Izrael ima svako pravo počiniti genocid. Nakon 07. listopada, Netanyahu je podsjetio sve na svijetu kako su Palestinci poput Amalečana, što znači kao i Bog mora željeti genocid. Ako ne podržavate genocid, zapravo vrijeđate Bibliju. Činite zločin iz mržnje.

Njemačka se svakako slaže sa Izraelom, jer je još uvijek mučena krivnjom zbog onoga što su nacisti radili tijekom holokausta. Srećom, Netanyahu je ponudio oslobađanje Njemačke od krivnje, ukoliko Njemačka dopusti neka Palestina bude kažnjena u ime Njemačke. Budimo iskreni, svi bismo prepustili svoju krivnju da smo počinili jedan od najstrašnijih zločina u povijesti, zar ne?  Kažnjavanje nekog drugog za vaše zločine definitivno je moralno. Bitno je samo kako je Njemačka opet na strani koja ponovno započinje svjetski rat. Zašto prekinuti životnu naviku? 

Ili sam možda ipak potpuno u krivu, pa onda je.....

Izrael nervozan?

Možda im je stvarnost ipak udarila u glavu

Dobro. Ovo jest pomalo kontradiktorno i bizarno. No, sve je i previše bizarno zadnjih godina. Pa, onda možda ipak....?

Od 07. listopada prošle godine, Izrael je pijan od moći, jer je bez otpora i prevelikog napora bombardirao maleni pojas zemlje na svom pragu. Zeloti u Izraelu su uvjereni kako je Bog doista na njihovoj strani, dok su ateisti u ovome vidjeli priliku da očiste okolne zemlje od svojih neprijatelja. "Moćniji smo nego što smo mislili", rekli su sami sebi. "Ovo će biti lako."

Ali, bilo jest lako - dok nitko nije uzvraćao.

Odjednom shvaćaju kako je Izrael ranjiv, baš kao što je i Gaza ranjiva. Odjednom vide koliko je pogrešno bombardirati drugu zemlju, ali samo onda kada sami postanu potencijalne žrtve. “Ovo je barbarski!”, vrište na društvenim mrežama - dok su bili izloženi 0,01% napada od onoga čemu su sami izložili ljude u Gazi. Odjednom su se zapitali hoće li se njima dogoditi da žive u šatorima. Odjednom više ne zvuče tako samozadovoljno.

Naravno, teško je saznati puni razmjer štete koju je Izrael pretrpio od iranskog raketnog napada. Neki vojni youtuberi govore istu stvar: bilo je stvarno loše. Bilo je puno gore nego što nas je Izrael pustio vidjeti - i to je zbog samo 200 do 400 raketa (razni izvori navode različito). Što ako slijedeći napad bude sa 2000 do 3000 raketa?

Ovo je uvelike promijenilo odnos snaga. Kao i ukupni izračun. Tepih bombardiranje cijelih zemalja je skupo. Pobrinuti se da imate protuzračnu obranu, kada vam netko uzvrati udarac, jest dodatno i znatno skuplje. Izraelu je jasno kako Iran ne samo da može nadjačati i iscrpiti njihovu željeznu kupolu konvencionalnim projektilima (kojih ima stotine tisuća), već su dokazali kako mogu probiti željeznu kupolu zastrašujuće preciznim hipersoničnim projektilima.

Izrael ne može voditi kopneni rat, kao što je već pokazao u svom jadnom pokušaju kopnene invazije na Libanon. Medijski su prodrli duboko u Libanon, no stvarno se nisu pomakli. Sada, nakon toga svega, bi Izrael mogao otkriti kako ne može voditi niti zračni rat. Ako se njihove zračne baze mogu oštetiti ili uništiti, i vojna infrastruktura degradirati, neće moći dugo održavati učinkovitu borbu. Nemojmo zaboraviti kako im nitko nije uzvratio udarac u 12-mjesečnom bombardiranju Gaze, i unatoč tome nisu mogli ostvariti svoje zacrtane vojne ciljeve.

Željezna kupola je glavni razlog zašto je Izrael mogao djelovati nekažnjeno i odjednom je propusna. Dakle, sada dolazimo do drugog problema za Izrael: troškova i zaliha. Možda mislite kako će SAD zauvijek opskrbljivati ​​Izrael oružjem, kao što SAD radi isto za Ukrajinu. Problem jest u tome što si SAD ne može priuštiti da Ukrajini pošalje puno više oružja, jer su njihove zalihe zaista pri kraju i time su SAD ostavljene poprilično ranjive. Mnogi vojnici sugeriraju kako SAD nije sposoban voditi rat protiv svojih protivnika, te da hitno treba obnoviti opskrbu. I Izrael i Ukrajina dokazuju se kao teret za carstvo, a u jednom bi trenutku SAD mogle izračunati kako ovi nisu vrijedni truda. Imperij ima podulji popis odbacivanja svojih saveznika, nakon što su poslužili svrsi. Možda mislite kako je nevjerojatno da bi se SAD udaljio od Izraela, ali savezništvo se djelomično svodi na ulogu Izraela, koju ima u očuvanju petrodolara. Ako prestane služiti toj funkciji, svašta bi se moglo dogoditi.

SAD vjerojatno ne može proizvesti zalihe koje su mu potrebne, ukoliko svoje gospodarstvo ne postavi na ratnu nogu, kao što je to učinila Rusija. Problem s ovim ratnim stanjem jest u tome što veliki dio američke populacije prezire ratni stroj, te su odbili u tome sudjelovati. Hillary Clinton nedavno je rekla kako ako oni ne poduzmu nešto u vezi s društvenim medijima, onda “gubimo potpunu kontrolu”. Vjerojatno to "nama" predstavlja ratni stroj, i tu je totalno u pravu. To je razlogom zašto svjedočimo svakodnevno toliko cenzure, dok Hillary tvrdi da samo cenzura nije dovoljna. Ona se zalaže za kraj slobode govora. Ako mislite da to zvuči melodramatično, John Kerry je nedavno predložio kako  SAD treba ukinuti prvi amandman. Autoritarci oduzimaju prava kada se boje kako njihova moć opada, a Clinton je to u biti priznala.

Dok smo svi bili prestravljeni mogućnošću svjetskog rata, definitivno bismo trebali biti, stvarnost sviće i SAD-u i Izraelu. Možda čak i nije moguće poraziti zemlju poput Irana, ukoliko ih ne pogodite nuklearnim oružjem. Čak i da je to moguće, trajalo bi vraški dugo, a cijena bi bila astronomska. Sada zamislite da se i druge zemlje uključe. Mnogi ratni jastrebovi u SAD-u nisu previše dobri u razmišljanju unaprijed, ali u prijašnjim ratovima nisu morali trpjeti posljedice. 

Čujem tvrdnje koje ne mogu potkrijepiti, kako je ruski brod oborio izraelske rakete koje su išle prema Libanonu. Recimo kako je to istina, te zamislimo da Rusija pomogne Iranu i Libanonu u jačanju njihove protuzračne obrane. Iznenada, ne samo da je Izrael ranjiv na napade, nego su njihovi napadi mnogo manje učinkoviti. Odjednom, ideja kako će se izraelski susjedi raspasti poput Gaze, i da će Izrael postići regionalnu hegemoniju izgleda varljiva. Izrael bi se suočio s izborom ciljati Rusiju i onda bi stvari mogle postati stvarno jebeno loše. Izrael je suočen s hrpom loših opcija. Ako napadne iransku naftu, Iran bi mogao zatvoriti trgovinu naftom u regiji, i to bi izazvalo globalni ekonomski kolaps. Utjecaj na američko gospodarstvo bio bi posebno razoran, jer bi označio totalni kraj petrodolara. Ako se pitate zašto je Biden odjednom postao hladan po pitanju napada na iransku naftu, to je zato što mu je netko nešto šapnuo. Druga mogućnost jest da Izrael napadne iranska nuklearna postrojenja, ali to je gotovo sigurno besmislena vježba. Osim činjenice da bi to bilo nepromišljeno i opasno, Iran ima više objekata skrivenih duboko pod zemljom u labirintu tunela, što znači da je mogućnost uništenja tih objekata praktički jednaka nuli. Iran nije glup.

Izrael bi mogao pokušati gađati iranske vojne baze, ali Iran je već jasno dao do znanja kako će uzvratiti Izraelu mnogo jače,  superiornom raketnom tehnologijom. To znači kako dominantna eskalacija sada leži na Iranu, osim ako u jednadžbu ne uključite nuklearne bombe - kada je Izrael uključen, nuklearne bombe se ne mogu isključiti. Ovdje govorimo o ekstremistima.

Izrael se nada kako će SAD voditi njihov rat, a to i dovodi do mog straha: mogućnost lažne zastave. Ne bih se kladila kako Izrael nije spreman učiniti nešto jako užasno kako bi uvukli SAD još više u ovaj rat. Čak i kada bi se to dogodilo, SAD se ne mogu približiti Iranu dovoljno blizu, a da svoje brodove ne izlože ozbiljnoj opasnosti. U takvom bi ratu SAD pretrpjele ogromne gubitke i brzo bi izgubile podršku javnosti. Pitanje je samo bi li ih to odvratilo od pokušaja?

BRICS održava summit 22. listopada u Kazanu u Rusiji, te ako objave novu BRICS valutu - onda je to zaista početak kraja za petrodolar. Regionalni rat bio bi posljednji pokušaj da se spasi petrodolar, ali bi samo ubrzao njegovu propast i ostavio SAD izolirane na globalnoj sceni. Ironično, to bi išlo na ruku neprijateljima carstva. U ovom trenutku postoji samo jedna razumna opcija, a to je prihvatiti kako je imperijalna igra završena, kako je globalna hegemonija je gotova i kako će SAD biti samo jedne manje ribe u svijetu malih riba. Alternativa tome jest smrt milijuna ljudi, kako bi se hrpa ogorčenih i izopačenih staraca mogla još malo održati na vlasti. Muškarci koji će ionako uskoro umrijeti bi mogli povući jako puno nas sa sobom.

Ovi ljudi su neprijatelji čovječanstva.

Hvala na čitanju.

Evo malo tvrđe glazbe, tko voli ovakav ritam......Pozdrav. Zdravi i veseli bili.