Opstanak u nacističkim sjenama 1944. godine. Bijeg iz mađarskog crvenog stiska 1947. godine. Krčenje puta kroz englesku vrištinu.
(Napomena: Ovaj tekst prati putovanje Georgea Sorosa od lukavog tinejdžera koji je preživio nacističku okupaciju Mađarske 1944. godine (krivotvoreći papire i sliježući ramenima, uz osjećaj krivnje), do emigranta koji se muči u Engleskoj, studira na LSE pod Popperovim utjecajem i posrće kroz neobične poslove poput prodaje raznih sitnica - prije nego što se uvalio u financije u Singer & Friedlander 1953. godine, gdje je postavio temelje za carstvo vrijedno milijarde dolara i kontroverznu "filantropsku" mrežu Otvorenog društva.)
Naletjeti na ime George Soros je praktički neizbježno, zar ne? Istražite malo ovog čovjeka - milijardera koji raspolaže ogromnim bogatstvom, kojim rasplamsava filantropiju diljem svijeta - i mogli biste se naći zaslijepljeni njegovom osobom, njegovim navodnim neumornim križarskim pohodom, sve za dobrobit čovječanstva. On je samoprozvani zaštitnik potlačenih, koji se nikada ne umara od propovijedanja svog osobnog evanđelja socijalne pravde i “otvorenih društava”.
Uz utjecaj koji se proteže poput sjene nad nacijama, ali i resursima koji nadmašuju BDP manjih zemalja - Soros navodno ulaže svoje bogatstvo u stvaranje svijeta gdje vlada dostojanstvo, gdje su ljudska prava svetinja, gdje razmjena mišljenja slobodno teče bez straha, gdje se diktature raspadaju u prah - sve dok njegova moralna vrlina svijetli poput svjetionika. Tko bi mogao osporiti takvu utopiju? Svijet mira, kulturnog sklada i univerzalne slobode? Zvuči kao san u koji se isplati uložiti, zar ne?
Ipak, ispod ove svetačke priče počinju se pokazivati pukotine. Zaronite dublje u Sorosa i njegovu raširenu mrežu utjecaja - one hvaljene Zaklade Otvorenog društva koje se miješaju u desetke zemalja, posebno istočne Europe - i spotaknuti ćete se o nedosljednosti, koje vas zabole poput šamara. Njegove riječi ne odgovaraju uvijek njegovim djelima i ishodi njegovih "plemenitih" intervencija često zaudaraju na proturječnost.
Pitate se: što ako je sva ova humanitarna pompa samo maska? Što ako, ispod fino ispredene tapiserije dobrohotnosti, vreba hladnija, proračunatija agenda? Što ako su to geopolitički šahovski potezi odjeveni u milosrđe, osmišljeni ne da uzdignu čovječanstvo, već da pojačaju stisak vlasti, zbog svojih sebičnih ciljeva? Ta vas misao nagriza, zar ne?
Nemojmo se zavaravati kako je Soros izgradio svoje carstvo. Ovo nije bajka od beskućnika do bogataša; ovo je saga o predatoru iz hedge fondova koji je zgrabio milijarde, ponekad destabilizirajući i cijela gospodarstva, prilikom tog procesa. Sjećate li se fijaska Crne srijede, 1992. godine, kada je on slavno "slomio Banku Engleske"? Britanska funta je pala, Soros je pospremio cool milijardu, a milijuni običnih ljudi ostali su koprcati na suhom, bez ičega, na olupini.
Zvuči nekako poznato? Nathan Rothschild je izveo isti trik 1815. godine, u Waterloou. Dok je Napoleon gazio prljavštinom protiv Wellingtona, Rothschildovi kuriri su prenijeli vijesti preko kanala: pobjeda je bila na britanskoj strani. Ali, on to nije glasno uzviknuo. Umjesto toga, napao je na Londonsku burzu, odbacio svoje obveznice i izazvao paniku. Cijene su pale i trgovci su rasprodavali, bez ikakvih konkretnih znanja. Njegovi su ljudi onda dionice kupovali jeftino; kada je istina konačno stigla - bum! - Rothschild je dobro unovčio svoje saznanje, ostavljajući mnoge naivčine bez novca. Soros je ponovio potpuno isti potez, samo stoljećima kasnije.
Možda ima noćne more zbog nevolja koje je uzrokovao? Ne vjerujem. Za Sorosa je to bio samo još jedan krug velike igre: uočavanje neravnoteža, njihovo nemilosrdno iskorištavanje i unovčavanje, dok svijet pritom gori. Sam se time hvalio, nazivajući se majstorom neravnoteže, lešinarom koji kruži oko kaosa, koji je sam pomogao stvoriti. Insajdersko trgovanje? Osuđen je u Francuskoj, ni manje ni više, ali kazna od milijun dolara je sitniš za čovjeka poput njega. Za prosječnog Joea, to je kazna za parkiranje; za Sorosa, to je trošak poslovanja. Njegovi rezultati vrište profitom nad ljudima, svaki put.
Svi imaju njegovo ime u ustima: šapuću o njegovom tajanstvenom utjecaju, nazivaju ga baukom globalnog kaosa, ali nekako ovaj tip ostaje pokriven šiframa. Opsesivno ćemo razotkrivati svaki potez Klausa Schwaba, proučavati makinacije WEF-a kao mjesta zločina, ali Soros? Prošulja se, nedirnut, dok mi sliježemo ramenima, puštamo neka se glasine i dalje šire.
Filantropija je igralište za milijardere. To je blještavi PR trik za poliranje njihovog ega i planova. Soros nije iznimka; štoviše, on je dijete s postera. Desetljećima su ovi tajkuni zapletali društvo u čvorove, pod zastavama svojih navodnih "dobrih djela", a sve kako bi osigurali vlastitu dominaciju. Ideja da je on nekakav svetac? Više nego smiješno.
Zaurlao bi protiv fosilnih goriva u javnosti, a zatim bi potopio kompanije za ugljen, iza zatvorenih vrata, potopio je milijune. Klasični Soros: licemjerje je njegova posjetnica. Naravno, mogli bi sve ovo nazvati špekulacijama i krenuti dalje, ali koliko daleko seže ova isprika? Dovoljno daleko da se umiješa u globalnu politiku, zamiješa juhu tek toliko da okrene sve u svoju korist?
Soros ruši nacije i kontinente svojim evanđeljem "otvorenog društva". On slaže svoje slijedeće ekonomsko ubojstvo, on namješta tržišta i geopolitiku, poput lutkarske predstave. Je li njegova mreža utjecaja spora blokada Europe? Migracijski projekti, koje financira bez prestanka? Čemu fiksacija na miješanje stanovništva, umjesto na utvrđivanje izvora problema? Kaos kao strategija, možda? Koliko je slojeva debela ova maska dvoličnosti?
Pitanja se slažu kao kula od karata, koja je spremna za rušenje. Izgovorite ova pitanja u ovom našem tzv. "otvorenom društvu" i odmah ćete dobiti etiketu naciste; razmazati će vas uokolo, prije nego što stignete i trepnuti. Odmaknite se centimetar od zagušljive uzice političke korektnosti, i evo ih: vratari nasrću.
Sloboda tiska? Sloboda misli? Sve nestaje brzinom munje, i to nije slučajnost. Povijest je prepuna ovakvog scenarija: kada se "veliki dizajn" pokrene, samo jedno mišljenje dobiva prolaz, dok je sve ostalo igra za drobilicu. Milijarderi poput Sorosa i njegovi pajdaši koriste cijeli svoj arsenal - nameću neku krivnju, ubacuju crne liste i koriste svoju financijsku snagu - sve samo kako bi zapušili usta onima koji sumnjaju u njihovo djelo. Previše je sve predvidljivo, način na koji se kotač neprestano okreće, melje neslaganje u prah.
Vratimo se natrag na srž svega toga: koji je pravi motor koji pokreće nemilosrdne makinacije Georgea Sorosa? Kako bih provalili kroz ovu zamršenu zbrku, snažno sam se oslonila na izvore koji su još uvijek na dohvatu prosječnog građanina, barem za sada.
Internet još uvijek nudi rijetku šansu da zaobiđete zagušljivu komoru odjeka mainstream gluposti, pod uvjetom da imate kičmu da sve preispitate. Recite što god hoćete o njegovom kaosu, ali to je slamka spasa za one koji ne žele progutati uniformni mulj (koji prodaju takozvani "ugledni" mediji) i koji, ne brinite, također dobivaju svoj dio u ovom seciranju.
Knjige i web nisu suparnici; oni su ekipa koja moli da bude iskorištena. Zato je ova stvar zatrpana referencama, mrvicama kruha ne samo da potkrijepe sočne dijelove, već i da potaknu svakoga tko je dovoljno znatiželjan prema Sorosevim vlastitim riječima, spinu njegovih saveznika, odnosno samim sirovim podacima.
Nije sve smo izvučeno iz mlakog bunara mainstreama. Namjerno su iskopani i "neugledni" glasovi. Zašto? "Ozbiljnost” je udoban mali ogrtač za sklanjanje svega što ne kleči pred oltarom političke korektnosti. To je jednostavna galama: udarite "vjerodostojan" pečat na ono što odgovara scenariju, a sve ostalo bacite u "kantu", prije nego što uspije udahnuti.
Ali, koliko su ti samopomazani čuvari vrata "kvalitetnih medija" doista "ozbiljni"? Mnoštvo oštrih umova je potrošilo litre tinte kako bi razotkrili kako činjenice i istina zauzimaju stražnje sjedalo, ili su samo izbačeni van, u elitnom tisku. Ipak, ljudi više nisu slijepi i krdo “teoretičara zavjera” nastavlja rasti. No, kada moćnici ne mogu podnijeti vrućinu, onda samo pobacaju blato i uguše neslaganje. Što se događa kada se gomila preokrene i masovno pridruži "staniol" redovima?
To je kao onaj stari vic o vozaču duhu koji juri autocestom, čuje radio upozorenje i mrmlja: "Jedan vozač duh? Ima ih na tisuće!" Držati se ustajalih etiketa i ugušiti slobodu govora nije sitnica – to je Molotovljev koktel. Čak i oni prisebni se počinju odmicati od centra, hraneći samu spiralu tvrdnjom "odgovornih", koju pokušavaju zaustaviti. Pomislili biste da će glavni umovi uočiti povratnu spregu, osim ako nisu previše samozadovoljni (ili su previše suučesnici) da bi ih uopće bilo briga.
Nije bilo drugog načina, nego dovući hrpu alternativnih izvješća i suprotstaviti se dominantnoj simfoniji. To je jedini način da se uhvate pojedinosti o Sorosu i njegovoj labirintskoj mreži, koju nikada ne bi pohvatili u pročišćenom zapadnom tisku.
Nisam u zabludi kako bi mislila da se istina o Sorosu može zapakirati u urednu malu kutiju. Čovjek je prevelika zagonetka za to. Njegovi potezi uvijek se odvijaju po određenoj metodi, koja je pametnija i uglađenija nego što većina političara može i sanjati. On je preljigav da bi bio dobra meta. No, očekivati kako će ovo otkriti neku veliku zavjeru je samo početnička naivnost. Ovdje se ne radi o sceni trenutka, niti odvlačenju Sorosa na vješala. Nisam ovdje kako bi "dokazala" da on lutkari planetom. Ono što imaš, uzmeš. Ja prebirem po neredu i smeću, bez pretvaranja da sam nekakva osoba iz kule bjelokosne. Nema zatvorenog slučaja, nema velike teorije, samo hrpa tragova koje je preteško ignorirati.
Veliki dio prljavštine dolazi ravno iz konjskih usta: Soroseva vlastita hvalisanja, isječci iz njegovog unutarnjeg kruga, provjerljivi potezi, priče samohvalne koje je isprela njegova mreža, kao i sve financijske zavrzlame koje vrište glasnije od riječi. Ne treba vam prsten za dekodiranje da biste vidjeli kako njegove "neovisne" nevladine organizacije često marširaju korak u korak, s povodcem na kojem je drugo kraju američka vlada. Spojite ove niti i uzorak je neosporiv, tj. zaključci se praktički sami izvlače. Budimo realni: svatko mora izvući svoju istinu iz ove močvare. Pogotovo sada kada ovaj američki tajkun, koji je rođen u Mađarskoj, zapravo ima ogromni utjecaj na budućnost Europe? Kakva je njegova uloga u političkim preokretima i poplavama izbjeglica koje ruše vrata kontinenta? Što on zapravo juri? Neki će se rugati onome što je očito, krunišući Sorosa velikim majstorom lutaka globalne zavjere, bez imalo razmišljanja. Drugi će biti ogorčeni što se o "filantropu" njegova kalibra, uopće može šapnuti u istom dahu, kao o zavjeri. Dobro. Neka sukob započne. U tzv. "otvorenom društvu", svaki glas bi se trebao čuti.
Soros je divlji lik za proučavanje, iako nisam ovdje u ulozi suca i porote njegovoj duši. Trebalo bi zaviriti u čovjekovu srž, što je ipak prokleto nemoguće. One stvari koje otvaraju slučaj se ne mogu pomesti pod tepih, kao niti lukavi manevri kojima je zgrnuo svoje ogromno bogatstvo. Ipak, i unatoč svemu, njegove tržišne igre ovdje nisu glavni događaj. Glavna je stvar rasprostranjena mreža koju je ispleo, kao i njeni pipci koji stežu svijet kako bi ukrali cijeli spektakl samo za sebe.
Zakačiti partizanske oznake na ovaj nered je jako jeftino izbjegavanje. To je prljavi trik za uklanjanje neugodne buke, ništa više. Istina ne bira timove, nije ni lijevo, niti desno, kako god. Sitne plemenske svađe odvlače pažnju, sada, kada je svijet ovoliko jako izopačen. Osobno, ne vjerujem više nijednoj političkoj skupini (nitko od njih ne vidi dalje od vlastitog nosa) i nitko od njih nema platformu ili integritet vrijedno niti vraga. Činjenice? Čini se da nitko više ne mari za činjenice. Ovo je postao prejadni emocionalni cirkus: politika, mediji, cijela javna šarada.
Saga o Sorosu bi se mogla čitati poput pulp romana, prepunog raznih trijumfa i mračnih obrata. Proglašen je jedinim preživjelim u holokaustu i još se uvijek šuška kako se on, Židov, priklonio nacistima. Sfinga u odijelu, Soros je zagonetka umotana u kontradikcije, dok propovijeda svoje evanđelje "otvorenog društva". U isto vrijeme, njegova prošlost su pitanja bez odgovora.
Službeno, priča ide nekako ovako: Ovaj maestro hedge fondova, koji je rođen u Mađarskoj, jurišao je na SAD i iz ničega je onda stvorio carstvo vrijedno milijarde dolara. Lukavi grabežljivac trgovačkog podija, jedan od onih strašnih skakavaca globalnih financija, uz um oštar poput britve, puno nemilosrdnosti i kockarskim živcima - uspio se probiti još i višlje od samog vrha igre. On je legenda. Prodan je mit o tome kako je perilica posuđa postala milijarderom na steroidima. Ispada kako je on, još uvijek, živi dokaz američkog sna, ali koji je poneki put natjeran izvršiti opscene ekscese.
Danas Soros posjeduje bogatstvo nešto više od 32 milijarde američkih dolara. Mali dio tog bogatstva bi financirao cijeli život veliku većinu ljudi (o ukupnom iznosu zaista samo mogu maštati). Što jedan stari čovjek, koji je sigurno jednom nogom u grobu, radi s ovolikom golemom ratnom škrinjom? Pogotovo ovakav čovjek, poput Sorosa, koji nije puno mario za uobičajene gluposti iz visokog društva; navodno su mu jahte, gala prijemi i druge igračke za bogataše, dosadili do suza.
Ne. Soros ima puno veće planove. On je odlučan u oblikovanju "boljeg svijeta", i to ne bilo kojeg svijeta, nego njegovog svijeta: pedantno izrađenog i koji je u skladu s njegovim pravilima. To je vrsta moćne fantazije koju biste očekivali od ateista koji glumi Boga: nacrt koji se ne vodi uzdizanjem čovječanstva, nego samo vlastitog nedostižnog ega.
George Soros je rođen kao György Schwartz, 12. kolovoza 1930. godine,u Budimpešti. Navodno je njegovo rođenje bilo objavljeno kozmičkim fanfarama, ili barem tako kaže priča. Meteorska kiša Perzeida obasjala je nebo te noći, pljuštale su suze s neba, dok se gotovo pun mjesec poigravao sa zvijezdama. Astrolozi bi mogli sliniti i nad drugim debijem iz 1930-ih: Plutonom, patuljastim planetom podzemlja, koji je dobio svoje ime te iste godine. Nekada bi to bio loš znak ispisan u zvijezdama, ali za Schwartza će se nebesa uskoro posložiti u njegovu korist.
Porijeklom je bio iz dobrostojeće židovske obitelji, iako njegove prve godine nisu bile sve u znaku ruža. No, navodno je čak i tada već imao smisla za pretvaranje limuna u zlato, sebičnu crtu, kojom svjedočimao u bezbrojnim intervjuima tijekom desetljeća. Njegov otac, Tivadar Schwartz, bio je oštrouman odvjetnik i esperantski entuzijast, mislilac sa smislom za ponovno otkrivanje.
1936. je promijenio "Schwartz" za "Soros" - što je ime preuzeto iz esperanta, te znači "uzdići se" ili "uzdići se". Time je odbacio židovske odjeke za nešto s više mađarskim okusom. Mali György imao je šest godina, na pragu je škole, kada je otac Tivadar potpuno napustio vjeru; iako, istini za volju, ta obitelj od samog početka nikada nije bila previše pobožna. Bio je to pragmatičan stožer, a za Sorosa je uspon tek počeo.
Kako sam Soros pripovijeda: njegova je majka bila potpuno zbunjena zbog promjene imena, ali istovremeno i oduševljena što je odbacila židovsku etiketu, koju je smatrala grimiznim slovom. Ipak, svijet nije shvatio ovo što su napravili. Ljudi su ih i dalje smatrali Židovima i kada je mali George krenuo u srednju školu, jedino slobodno mjesto bilo je u židovskom razredu.
Nema bijega od željeza brendiranja. Zanimljivo, njegov otac nije igrao na kartu žrtve, pod nacističkim terorom. Njegov život bio je tobogan s visokim ulozima (ravno iz ratnog romana). Soros tvrdi kako je starac odveden u sibirski zarobljenički logor u Prvom svjetskom ratu, gdje je osmislio bijeg iz zatvora i pobjegao, te uhvatio prva mjesta na krvavom debiju ruske revolucije.
"Ta nam je hrabrost dobro došla tijekom njemačke okupacije", kaže Soros. Tivadar, odvjetnik koji navodno poštuje pravila, brzo je naučio da su u vremenima preokreta - zakoni samo papir koji čeka da izgori. Opstanak je nadjačao sve; neka su načela prokleta.
Dana 19. ožujka 1944. godine su njemački tenkovi protutnjali preko Dunava. Bio je to Dan D nacističkog preuzimanja Mađarske. George Soros imao je jedva 14 godina, ali se kune kako nikada nije osjetio zadah smrti na svom vratu. Cijela "noćna mora" neće potrajati, zaključio je - nacisti se već raspadaju diljem Europe, a kraj rata je na vidiku. Ipak, okupacija se odužila, brutalnu godinu.
Fašistički mađarski Željezni križ je održavao njemački ubilački pohod na životu, sve do gorkog kraja. Soros se prisjeća kako je šetao Budimpeštom, prošao pokraj rasvjetnog stupa na kojem su visjela dva Židova, dok se ispod njihao natpis: "Ovo se događa Židovu koji se skriva."
Spiegelov Gregor Peter Schmitz, u dugom razgovoru sa Sorosem, potaknuo ga je pitanjem: "Nije vas to zaprepastilo, kao dijete koje tako što vidi?". Njegov odgovor je bio dosta žestok: "Naravno, ali bili smo spremni." To je to, ukratko "spremno i sigurno", omekšano slijeganjem ramenima prema mjerama opreza. To je zavirivanje iza maske: tip prožet jezivo tankom žilicom empatije, pogleda uprtog isključivo u samoodržanje. Njegovi vlastiti ljudi nanizani po stupovima, javni spektakl užasa, ali to nije velika stvar kada je njegovo vlastito skrovište sigurno. Tivadar je krivotvorio papire kako bi zaštitio obitelj i druge; uobičajen potez, pošten.
Budimpeštanske "praonice rublja" su izbacivale krivotvorene osobne iskaznice. No, Sorosev klan je toliko naginjao krivotvorinama, te su se datumi pobrkali: rođenja braće i sestara dolaze u razmaku od par mjeseci, te su prisiljeni izbjegavati "grupne izlete". Bilo ih je jedanaest, raštrkani po skrovištima. Tijekom provjera njemačke policije, mladi George bio je drhtava olupina: "skoro sam se popišao", priznaje, dok je držao lažne papire, znajući da je riječ o životu ili smrti. Njegov život, njegova smrt. "Uvijek sam pazio da me nitko ne vidi kako piškim, bio sam obrezan, židovski dječak", prisjeća se.
Ipak, ovu godinu naslikava kao veliki uspjeh. U intervjuima, s razmakom od nekoliko desetljeća, on udvostručuje, uz jezivu dosljednost - kaže, 1944. godina je možda bila njegov najsretniji period u životu. "Stavite se u moju kožu: 14-godišnji klinac, koji živi ovu divlju vožnju sa mojim tatom, kojega sam obožavao. Bilo je uzbudljivo", rekao je. Dvadeset godina ranije, razgovarajući s novinarkom rođenom u Budimpešti, Krisztinom Koenen, koja je ni manje ni više nego Soroseva obožavatelja, odjekivao je istim ozračjem. Ona se čudi, zaprepaštena: “Teško bi bilo pronaći mnogo Židova u Europi koji s takvim žarom pričaju o tim godinama."
Soros tvrdi kako je u ono vrijeme nosio u sebi iskonsku vjeru u vlastiti opstanak, drski instinkt kako će jednom doći na vrh. On je nostalgičan za svojim djetinjstvom: svojom njemačkom dadiljom (mekom njemačkom točkom) i njenim jezikom. Njegov otac, Tivadar, bio je uporan u podjeli na "Nijemce" i "naciste" - nije svaki Nijemac bio čudovište, nisu svi nosili ljagu svastike.
Čak i nakon invazije, brbljavi Tivadar i dalje je opsjedao kafiće, uspostavio bi prijateljsku vezu s njemačkim časnikom, dok se ostatak obitelji skrivao u sjenama. Njemački časnik, ljekarnik iz Breslaua, jednom mu je ispričao o mračnom poslu postrojavanja Židova za deportaciju. Tko se našao tamo da ga blago tapše po ramenu? Tivadar, Židov, umirujući ga: "To je samo bila tvoja dužnost - odbij, i spržiti će te vojni sud. Nemoj se tući dok nikome ne naudiš." Soros prepričava ovu iskrivljenu scenu uz smiješak: “Prilično ironično, Židov koji se skriva, istovremeno tješi njemačkog časnika.”
Postaje još čudnije kada zavirite u Soroseve vlastite nestašluke. Nakon što je Tivadar podmitio slugu mađarskog ministarstva poljoprivrede, po imenu Baumbach, neka udomi mladog Györgyja i predstavi ga kao kršćanina, klinac je pritisnuo čudan prekidač. Pratio je kako je Baumbach konfiscirao židovsku imovinu. Na prvi pogled, sve je suhoparno: 14-godišnjak, snažnih ruku, živi u poslušnosti, preživljavanje nadmašuje sve ostalo: nemoj se razotkriti, samo stisni zube i kreni. Ali, desetljećima kasnije, kada Soros o tome progovori, njegov spin ne klizi toliko lako.
Dana 20. prosinca 1998. godine, Steve Kroft (vijetnamski veteran, koji je postao as u 60 minuta), sjedio je sa Sorosem. Zrnasta snimka deportacije treperila je iza njih, dok ju je Kroft obrazlagao: "Gledali ste bezbrojne ljude otpremljene u logore smrti." Soros nije ustuknuo: "Da, imao sam 14 godina. Tada se moj karakter iskovao." Kroft je pritisnuo: "Kako to?" Soros se nagnuo: "Naučiš razmišljati unaprijed; shvatiti događaje, predvidjeti ih, osobito pod prijetnjom. Bila je to golema i zla prijetnja - izbliza i osobno."
Pomagao je u otimanju imovine, kako je to rekao Kroft, koji je potom rekao: "To zvuči kao nešto što bi većinu ljudi godinama držalo na kauču psihijatra. Je li bilo teško?" Soros je to odbacio: "Nipošto. Ni malo. Kao dijete, možda ne povezuješ stvari. To nije bio problem, nema problema." "Bez osjećaja krivnje?" upita Kroft. "Ne", odbrusio je Soros, hladan poput leda.
Kroft se nije mogao zaustaviti, kružeći natrag do kuta krivnje: "Kao, 'Ja sam Židov, a evo gledam ove ljude kako odlaze. To bih mogao biti ja, trebao bih biti tamo.' Ništa slično?" Soros je to spljoštio u hladnu logiku: "Pa, naravno, mogao sam biti na drugoj strani, onaj koji gubi sve. Ali, besmisleno je reći da nisam trebao biti tamo, jer je to smiješno, poput tržišta. Da ja to ne radim, netko drugi bi, netko bi to svejedno uzeo. Dakle, svelo se na ovo: bio ja tamo ili ne, bio sam samo promatrač. Stvari su uzete s moje strane." Time se uredno povezao i problem riješen. Nije svatko mogao toliko samozadovoljno isplesti ovaj čvor.
Kakav moralni kompas vodi čovjeka, koji može odbaciti vlastite pogreške, uz ispriku kako bi to i tako netko drugi ionako učinio? To nije univerzalni melem za čišćenje ruku i izbjegavanje krivnje; ovo je prilagođena filozofija za koju se Soros drži poput pojasa za spašavanje. Ideja kako je on samo zamjena, nikada pravi zlikovac, pojavljuje se uvijek iznova, pouzdani štit za svaki sumnjivi potez. Njegovi ispitivači najčešće samo kimaju glavom, puštajući neka to prođe bez dodatnog pipkanja.
Čak i Soros priznaje kako je njegovo priznanje 1944. godinom, o kojoj je mogao satima lupetati, i nazivati je najsretnijom u svom životu - "ključna i paradoksalna istina". Piše: "Imao sam 14 godina, idolizirao sam svog oca, koji je imao sve pod kontrolom, znao je kako se kretati i pomagao drugima. Bili smo u smrtnoj opasnosti, ali sam bio uvjeren kako sam iz ovoga izuzet. U toj dobi, ne mislite da vas zlo može dotaknuti. Za 14-godišnjaka, to je bila najluđa zamisliva avantura. To iskustvo me oblikovalo - učenje preživljavanja od majstora. Bilo je važno i za moju financijsku karijeru." Naravno, nabacuje kako je njegov otac pomagao drugima, ali riječi su prepune opsjednutosti sobom - ja, moj opstanak, moj put.
Kasnije, kao investitorska zvijezda, svjetla reflektora se nikada nisu smanjila; svi su željeli čuti djelić mita o Sorosu, očajnički želeći otkriti kako se ovaj tip probio do milijardi. On nije najbogatiji na svijetu, ali je tamo gore, a sa svojim raširenim, skliskim utjecajem; zapravo, možda je najmoćniji. Samousredotočenost bi se mogla pripisati svjetskoj fascinaciji njime, ali kopajte po njegovim ranim godinama i vidjeti ćete kako egomanija već cvjeta, uparena sa jezivom ravnodušnošću prema tuđim sudbinama.
Je li to prestrogo? Većina ljudi zna pogoditi trenutke koji testiraju njihove granice i Soros nije imun na ovo. Guru hedge fondova, Byron Wien, bivši velikan Morgan Stanleya, jednom ga je pitao da li se suočio s bolnim trenucima prije bijega iz Mađarske i kako su ga oni obilježili. Soros je, doduše, to odbacio: "Uopće nisam trznuo. Znao sam za opasnost, ali sam se osjećao nepobjedivim." Zatim dodaje: “Patnja oko nas bila je očigledna, ali učinili smo sve da pomognemo.”
To izvlači one paradokse iz 1944. godine natrag na svjetlo dana (osobito njegov razgovor sa Steveom Kroftom). Pomogli? Ne sasvim. On je imao drugačiji način: on i obitelj su skupljali cigarete za Židove koji su ostali u židovskim kućama, nesposobni sami stati u red. Razmislite o tome. Ali, onda ispušta rijetku bombu: "Jedini put kad sam fizički patio bilo je odmah nakon opsade Budimpešte, s tijelima posvuda. Jednoj je žrtvi razbijena lubanja, danima sam osjećao mučninu." Jednom je, dakle, osjetio težinu. Je li ga pogodila gruba prijetnja samom sebi ili stvarno sažaljenje za mrtvim tipom? Pitanje lebdi u zraku poput dima.
S ovim pitanjima, koja su nam sada ostala neodgovorena, trag postaje sve uzbudljiviji: kako se George Soros pretvorio u velikog filantropa i koje se sheme vijugaju ispod njegove legije zaklada i odjela? Značajno je kada se prava opsjednutost Sorosem obično razbukta među onima koji sline nad njegovim financijskim knjigama, žudeći razbiti njegovu zlatnu formulu za vlastitu korist. Filantrop Soros? On vreba u sjenama, manje seciran, manje zasljepljujući čoporu gladnom profita.
Nije da se Soros libi isklesati svoju javnu masku - on nije prostak. Ali, čarobnjak je za novac, moderni Mida bez prokletog dodira, on jest taj koji uvlači špekulante, tržišne lešinare, koji onda kruže uokolo u potrazi za komadićima njegovog genija. Ipak, uspon do tih prvih velikih pobjeda nije bio izlet preko noći.
Soros se čvrsto oslanja na dug koji duguje svom ocu, Tivadaru, ali se također žali zbog toga što će ostati pod starčevom sjenom. U jednom trenutku rekao mu je otvoreno: "Neprirodno je da 15-godišnjak razmišlja kao 50-godišnjak." Dosjetka koja daje naslutiti da je već nadmašio pamet svojih vršnjaka. .
U glavi su mu plesale dvije destinacije: Engleska ili Sovjetski Savez. Engleska, jer se obitelj gutala po emisijama BBC-ja. Tinejdžer Soros se onesvijestio zbog "objektivnih vijesti" i "britanske sklonosti za poštenu igru"; krasna ironija kada pogledate njegove kasnije vratolomije razbijanja kilograma. Pravednost se, čini se, priklanja promatraču.
Zatim je tu bio Sovjetski Savez, sustav za kojim je žudio. Njegov otac, koji je iz prve ruke preživio kaos, podsjetio ga je kako mu može ispričati svaki grubi detalj. Odluka je donesena - to je bila Engleska, zemlja nepristranih naslova i džentlmenske časti.
Prvo je, međutim, stigla prava muka: birokratske zavrzlame, kontakt s obitelji u Engleskoj neka podmažu kotače za mjesto u školi. Rođak je zamaglio početno slovo iz Mađarske. Tivadar, uvijek mudrac, svom je dječaku usadio upornost: pošalji razglednicu svaki tjedan, nagovarao ga je, i Britanac će popustiti. Upalilo je.
Mađarski ured za putovnice bio je još jedan problem koji se odugovlačio, sve dok Tivadar nije gurnuo Sorosa neka pronađe šefa i podigne pakao. Glavni frajer je odbrusio da bi izdao propusnicu bilo kome osim "onom odvratnom klincu koji ne prestaje cviliti." Ipak, "neprijatni klinac" je pobijedio i imao je putovnicu u ruci. Engleska je pozivala.
Godine 1947. Soros je zajedno sa svojim ocem otišao u Bern na Svjetski esperantski kongres, a zatim, dva tjedna kasnije, i uz osiguranu vizu je odjurio u Ipswich na Kongres esperantske mladeži, dok se Tivadar vratio u Mađarsku.
Soros je ostao u Engleskoj. Odbacio je "Sorosz" radi "Sorosa". Jednostavnije rečeno: pobjegao je iz Mađarske, izbjegavajući tako tamošnju komunističku plimu. Na izborima u Mađarskoj 1945. godine su komunisti osvojili 17 posto, dok je Partija malih zemljoposjednika osvojila 57 posto, ali sovjetska je snaga zadržala crvene u koaliciji. Mirovni sporazum od 10. veljače 1947. godine nije promijenio ništa: sovjetske čizme su ostale na mađarskom tlu, uvodeći nacionalizaciju i klizanje prema staljinističkoj željeznoj vladavini.
Kada je stigao u Englesku, Soros je morao čekati svoje vrijeme i upražnjeno mjesto na London School of Economics (LSE). U međuvremnu se provlačio kao spasilac na bazenu u Brentfordu. Stigao je kao stranac bez novca, prisiljen financirati vlastito obrazovanje i preživljavanje. Njegov otac je ranije uspio skupiti nešto novca, ali političko i društveno tkivo Mađarske se raspalo pod sovjetskim pritiskom. Tek je pobuna, 1956. godine, pomogla pri ponovnom ujedinjenju klana Soros u Engleskoj.
Dok je čekao LSE, budući financijski titan je žonglirao sa raznim poslovima: slikar, prijevoznik, gunđalo za Britanske željeznice. No, njegova prava glad je bila ona za filozofijom. Prije nego što je nastava uopće i počela, gutao je tekstove, uključujući Sir Karla Poppera: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (prvi put objavljeno 1945. godine).
Popper, austrijsko-britanski mislilac, koji je isto tek pristigao u Britaniju, 1946. godine. Ubrzo je predavao na LSE-u, pogodio je svojim idejama Sorosa poput groma. U knjizi Popper istresa zajedničku zabludu o nacizmu i komunizmu: obje ideologije se drže navodnog monopola na apsolutnu istinu, fantazija, prema ljudskim mjerama. Kako bi poduprli svoje iskrivljene vizije, oni izvrću stvarnost, kako sve provode samo grubom silom i ne postoji drugi način da se ovolika dogma nabije društvu u grlo. Ovi režimi plešu na vlastitu iskrivljenu melodiju, slijepi su za svijet kakav jest.
Popperov protuotrov? Otvoreno društvo, koje apsolutnu istinu naziva sranjem, tj. nedostižnom, glupom zadaćom; umjesto toga se odlučuje za postavku gdje suprotstavljena gledišta koegzistiraju bez krvoprolića. Oslanja se na institucije - neka očuvaju mir usred nereda pluralizma. Soros, koji je okusio i nacističke i komunističke čizme na svom vratu, zakačio se za ovaj Popperov okvir, kao za pojas za spašavanje. Postao je, prema njegovim riječima: "žestoki sljedbenik ideala otvorenog društva".
Ta filozofska iskra, koja je kasnije bila okosnica njegovih Zaklada otvorenog društva koje su se proširile cijelim svijetom, ipak nije ublažila sumornu stvarnost britanskih “otvorenih” ruku. Soros se prisjeća tih ranih londonskih dana: "Tamošnji život bio je hladan nalet trezvenosti. Bez novca, bez prijatelja. Nakon mladosti pune uzbuđenja, mislio sam kako sam vruća stvar, ali nikoga nije bilo briga. Bio sam autsajder, poznavao sam samoću. Onda je novac presušio."
Platio je jadan obrok, ali onda nada. Taj krajnji trenutak, jedini put kad je Soros ostao bez novca, zapalio je vatru. "Sada sam u ponoru - samo gore odavde. Ovo će me očvrsnuti", rekao je sebi. Pola stoljeća kasnije, hvalio se: "Pobrinuo sam se da nikada više ne padnem tako nisko." Sudbina mu je bacila kost — doslovni slom. Nesrećom na radu slomio je nogu, ali su mu željeznice ipak iskašljale odštetu. Od tada je Sorosu bilo lakše, njegov financijski oslonac bio je osiguran.
Nakon što je završio studij, Soros je opet udario o zid razočaranja - to je faza koju će kasnije nazivati najnižom točkom svog postojanja. Zapreka nije bila čežnja za domom ili pokidane obiteljske veze - to je bila brutalna stvarnost stranca bez ikakvih korisnih veza, bez ikoga u toj zemlji kome bi bilo do Sorosa stalo. Izgledi za posao bili su slabi. Njegov pojas spasa? Bivši kolega iz razreda koji mu je dobacio uže, što mu je omogućilo nastup u istoj tvrtki u kojoj je i ovaj radio.
Tako je započeo Sorosev rad, kao pripravnika u tvrtki koja je prodavala raznoliku mješavinu bižuterije, suvenira i sitnica. Nije postojao nikakav formalni program obuke: ubacili su ga kao trgovačkog putnika, razvozio je sitne stvari po velškoj obali u škripavom Fordu Angliji (najjeftinijem vozilu koje je tada tvrtka mogla pronaći). Ovo nije bio njegov san. Nije se on mučio kroz sveučilište da bi prodavao jeftinu bižuteriju. Čak i nakon što je nagomilao milijarde, opisivao bi ovo razdoblje kao ponižavajući trag u njegovoj veličanstvenoj priči. Rezultat je bio mizeran: trafike nisu htjele zagristi i uzeti bilo što od njega, jer su bile povezane s veletrgovcima i tako je Soros ostavljen zaglavljen u slijepoj kolotečini.
Kako bi se izvukao iz tog blata, Ford Anglia ili ne, trebao mu je oštar zaokret. Soros je ispalio pisma svakoj trgovačkoj banci u Londonu, obraćajući se izravno glavnim honchosima. Hrabar potez, ali tada je preskakanje posrednika za vrhunsku momčad bilo teško, i pogotovo za stranca bez utjecaja.
Šef Lazarda Frèresa se sažalio i pozvao ga na grubu provjeru stvarnosti. London se vodio svetim kodeksom, objasnio je: "inteligentni nepotizam". Najpametniji nećak, ili netko s pravom fakultetskom kravatom, dobio bi priznanje. Nema veza, nema kockica. "A ti uopće nisi odavde”, dodao je šef, kao da je Sorosu trebao podsjetnik. Možda je bio ljubazan, ali nije prekršilo pravila.
Igra je bila izluđujuće jednostavna: Soros je trebao nešto - bilo što - da ga poveže s bankarstvom. Godine 1953. uletio je u ured Singer & Friedlander, trgovačku banku londonskog Cityja, osnovanu 1907. godine. Udica? Mađarski korijeni, koji sjede u direktorskoj stolici - isto naslijeđe koje bi ga zabranilo drugdje, ovdje je širom otvorilo vrata.
Posao je ipak bio nezadovoljavajući za ovog velikog milijardera. Plaće su bile gore nego prije, Soros je posrtao. Knjigovodstvo mu je bilo u neredu: obračun svake večeri trebao je biti ravan nuli, ali on je svaki put pogriješio. Momak, koji će kasnije postati njihovom vrhunskom zvijezdom stipsa nije mogao računati. "Matematika mi nikad nije bila jača strana", priznao je kasnije.
Čak se i na LSE-u, studirajući ekonomiju, naježio zbog računskih modela.: previše su uredni, previše su distancirani. Ipak, ovaj "matematički glupan" je dosegao financijsku stratosferu: samo slučajnost ili lukavo hvalisanje? Hedge fondovi žive ili umiru od brojeva, ali Soros se, prema analitičaru Tomu Woodsu, rugao "formaliziranim, matematičkim" teorijama Friedricha Hayeka... ironično, budući da je sam Hayek odbacio matematički teži pristup.
U svakom slučaju, Soros je završio s mučenjem u Singer & Friedlanderu. Stjerao je šefa u kut, izlažući to: želio je van. Tog istog dana, za vrijeme ručka s Robertom Mayerom (još jednim pripravnikom), on to tada još nije znao, ali život mu se trebao okrenuti naglavačke za nekoliko minuta.....
Nastavlja se....
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments