Početna razmišljanja o Prvom svjetskom ratu

Britanski premijer danas kuka i plače kako će im Rusi zagušiti zrak, more, ceste. Mogli bi se ovom nasmijati, gledati na njega kao na balavog i brbljavog globalističkog luđaka, što mnogi u njemu i vide - da situacija nije puno ozbiljnija. Jer cijelu ovu britansku predstavu smo već vidjeli; ne mi, nego naši djedovi i očevi. Gledali smo to dvaput. No, valjda on previše knjiga čita i filmskih hitova gleda - tamo su obično u pitanju trilogije. Tako da, vjerojatno, ovaj balavi idiot navija i ovdje za trilogiju.

Na nama je prepoznati ovaj užegli obrazac: dotjeravanje, zabadanje nožem u leđa, obmana koja curi iz UK....Ovdje se ne radi o Britancima, jer ovo je za njih, ovo je dobačen pojas za spašavanje, iz muljevitog blata, u koje ih je bacila njihova vlada. Koliko god mogu, pročešljati ćemo zajedno ostatke ove izuzetno krvave povijesti, sve do danas, kada se UK ponovo pjeni na sva usta u svojoj želji da gurne cijeli planet u još jedan svjetski rat. Naravno, lako bi bilo ovaj najnoviji ratni hir velikana svaliti samo na SAD (to je sada izuzetno moderno; usput, ona govna u Washingtonu zaslužuju svaki udarac) - no, treba okrenuti glavu i baciti pogled na pompozne, okrunjene kretene, koji se skrivaju na tom vlažnom i maglovitom otoku. 

Za kormilom te čudne monarhije je danas, nikada apsurdniji monarh (koji je opsjednut tamponima) i naziva se: kralj Charles. To je jedan mali jadnik, žabljeg lica, koji je toliko daleko otplovio od stvarnosti da bi zamijenio krunske dragulje za sanduk košer  mesa i nazivao to svojom velikom pobjedom. Uz bok mu stoji kraljica (koja je kraljica samo po imenu), čije naborano lice i ruke, uljepšavaju sliku najpoznatijeg kraljevskog para. Sve je to baš poput loše šale. Ah, tu je i njihov jadni pas, onaj napuhani, kićeni dječak od soje, kojega su gurnuli u premijersku stolicu. Sve je ovo razmetljiva i ljigava parodije, stereotip za koji su se Britanci stoljećima zaklinjali kako su iznad njega.

Ova bijedna trojka i njihovi psići, odlučni su gurnuti cijelu Europu natrag u krvavu septičku jamu rata. Zazvonilo vam je u glavi? Pa, prokleto bi i trebalo. Ovi pompozni imperijalni lakrdijaši to rade već treći jebeni put, jer očito dvije prethodne katastrofe (u prošlom stoljeću) nisu bile dovoljne. Od nas se očekuje samo da klimnemo i pognemo glave, poput poslušnih kmetova, pred raspadajućim Carstvom, koje je već odavna propalo. Posebno mi u ovom dijelu Europe trebamo jako pratiti što smišljaju luđaci sa tog čudnog otoka, no o tome ću detaljnije uskoro (mislim kako je došlo vrijeme i za naše povijesne trenutke). 

Dosta je dosta. Vrijeme je da, baš svi mi, zapalimo ružičasti i čajem umrljani mit o "Velikoj Britaniji"; da razotkrijemo prijevaru kakva je Britanija oduvijek i bila. Prosvetiteljsku gornju koru ovog otoka, odnosno tzv. elitu sa svojim ukočenim gornjim usnama i mekom kralježnicom - treba izvući na svijetlo dana i prisiliti ih neka priznaju poprilični popis učinjenog grijeha. Zato, gdje je najbolje započeti, nego sa onim što ih je dovelo do globalne katastrofe: Prvim svjetskim ratom?

To katastrofalno krvoproliće nije bio neki plemeniti sukob ideala ili tragična neizbježnost. Ne, rat je izbacila sićušna klika britanskih aristokrata, koji nisu mogli podnijeti činjenicu da ih je Njemačka nadmašila na sve zamislive načine. Industrija, znanost, inženjerstvo, Nijemci su se vrtjeli u krug oko njih; Britanci, sa svojim krhkim egom i nestajućim carstvom, nisu mogli podnijeti da budu drugi najbolji. Pa što su onda učinili? Zapalili su šibicu i spalili svijet, povukavši milijune ljudi u smrt, samo kako bi utažili bol zbog svog natučenog ponosa.

To je podli i klizeći uzorak, užegla nit koja se odmotava kroz britansku prljavu povijest, poput smrada iz prepunog toaleta. U slijedećim tjednima i mjesecima ćemo gledati kako se ova groteskna priča ponavlja: cmizdrava, zavidna elita, toliko opsjednuta svojim raspadajućim iluzijama o superiornosti, te će baciti sve u vatru kako bi poduprli svoje klimavo prijestolje; uključujući i jedini dragulj koji je Britanija ikada imala: vlastiti narod. Ovi maloumni gospodari, sa svojim ljepljivim rukama koje se drže za izblijedjelu slavu, više puta su dokazali kako bi radije vidjeli svijet, kao i svoje građane, pretvorene u pepeo - nego što bi priznali kako je njihov dragocjeni pijedestal trula laž.

"Velika Britanija" nikada nije bila velika, i duboko u sebi, ti napudrani pederi s perikama su to znali cijelo vrijeme. Proveli su stoljeća prikrivajući svaku pukotinu pompom i propagandom, ali stvar je izgleda za njih završena. Vrijeme je da se suočimo s glazbom i vjerujte mi, neće se pjevati: “God Save the King.”

Unatoč pravom brdu književnosti, koja je izbačena na stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata (2014. godine), putove koji su doveli do te kataklizme tek treba ispitati...i to, što dalje od lažnih, službenih bajki, koje se plasiraju svekolikim  masama. Čak se niti, mnogo hvaljeni Mjesečari ("Sleepwalkers"), Christophera Clarka, ne usuđuju se dotaknuti pedantne temelje, koje je za ovaj rat postavila tajanstvena kabala financijskih marioneta i geostrateških spletkara.

Jezive paralele između današnjeg kaotičnog nereda, i samog uvoda u taj prvi globalni pokolj, nemoguće je zanemariti: crte razdvajanja postavljene prije jednog stoljeća ponovno pucaju i prijete nas ubaciti u iste stare sukobe. Nalazimo se na rubu Trećeg svjetskog rata, prijeteće katastrofe za koju se jedino možemo nadati da ćemo je spriječiti, samo ako konačno strgnemo lažne maske s cesta koje su vodile u Prvi (i Drugi) rat - pokušati razotkriti zjapeći ponor između uglađene naracije (koja se prikazuje javnosti) i prljavih, sebičnih interesnih skupina, koji vuku konce iza zastora.

Ratove ne vode nacije, pa čak niti njihovi figurirani i postavljeni "vladari" - nemojte se zavaravati. Orkestriraju ih hladne i proračunate grupe stratega i ljudi koji se bave novcem, koji su vođeni isključivo većim profitom i stjecanjem još veće moći. Oni pedantno pripremaju pozornicu, mnogo prije, nego što odjekne prvi hitac.

Vlade koje su u neredu su samo posrnule budale, zaslijepljeni događajima, prisiljeni su na kraju reagirati - sviđalo se to njima ili ne. Kao što će kasnije biti razotkriveno: kroz otrovnu mješavinu namjernih dezinformacija i pažljivo insceniranih “katalitičkih” okidača (npr. poput sarajevskog atentata), osmišljen je scenarij u kojem rat postaje neizbježan, označen kao “bez alternative”. Arhitekti ovog kaosa imaju svaku prednost u odnosu na naivne dobročinitelje koji se bore da ga zaustave, njihovi su planovi previše ukorijenjeni i njihova je mreža prečvrsto ispletena.

Prvi svjetski rat nije nastao iz ničega; bio je to truli plod imperijalne kolonijalne igre. Taj rat nije bio zapaljen samo da bi se međusobno obračunali, nego da bi se ugušio novonastali savez između Njemačke, Austrije i Rusije (u samom početku). To je bio potencijalni, moćni suparnički blok, u srednjoj Europi, koji je mogao srušiti pretpostavljenu dominaciju Britanije.

Njemački ekonomski uspon bio je šamar britanskom ponosu. Vizija Walthera Rathenaua o kontinentalnoj europskoj ekonomskoj zoni (možemo je smatrati ranijim planom stvaranja današnje eurozone) je samo još okrenula nož u britanskoj otvorenoj rani. Tu je onda bio i projekt željeznice Berlin-Bagdad, hrabar potez za povezivanje euroazijskog gospodarstava (sve do Indije), što je bila izravna prijetnja britanskoj pomorskoj nadmoći, koja se tada širila i prema američkim ambicijama (bile u nastajanju). Zvuči poznato? Pa, trebalo bi samo zamijeniti Bagdadsku željeznicu za kineski projekt “Pojas i put” (moderni Put svile, zamišljen kao mirni trgovački put, koji se proteže od Šangaja do Duisburga i Hamburga), i onda pogledati kako se američki korporativni gospodari koprcaju, pri pomisli kako će izgubiti svoju globalnu kontrolu.

Prije više od sto godina Britanci nisu sjedili prekriženih ruku. Naoružali su srpski nacionalizam kirurškom preciznošću, pretvorili su sarajevske ubojice u savršeni fitilj, koji je zapalio eksploziju Prvog svjetskog rata. Taj krvavi gambit nije im samo osiguravao daljnju (britansku) pomorsku nadmoć, nego im je u ruke dao kontrolu nad bliskoistočnom naftom (što je nagrada koju su ščepali grčevito, poput lešinara koji se dočepa plijena). Paralele s današnjicom su jezive: očajna elita, koja se drži moći koja je izblijedila i koja je spremna spaliti svijet, prije nego ga podijeliti. Povijest se ne ponavlja; povijest samo pronalazi nove lutke za istu staru predstavu.

Suprotno licemjernoj drskosti službene historiografije, izgradnja njemačke mornaričke flote nikada nije bila egzistencijalna prijetnja Velikoj Britaniji, kakvom su je predstavljali propagandni huškači ratnog straha. Ova je činjenica razotkrivena brutalnim ishodom rata, kada je potonula njemačka istočnoazijska eskadrila, 08. prosinca 1914. godine. Ali, kako je to bilo zgodno postignuće za britanski propagandni stroj! Industrija oružja zgrabila je njemačku izgradnju flote kao zlatnu gusku, oslikavajući je kao prijetnju i kako bi iscijedili posljednji peni iz pacifističke Campbell-Bannermanove administracije za njihov novi, sjajni ratni stroj.

Još i bolje, ovo je dalo Britaniji savršenu batinu: Njemačku je režeći agresor u europskom pješčaniku. Kako njemačka vlada nije primjetila ovu šaradu? To je prava mrlja u njihovoj glavnoj knjizi, greška koja im, zapravo, na teret stavlja odgovornost za posrnuće u Prvom svjetskom ratu.

Zaslijepljeni vrhuncem svog ujedinjenja iz 1871. godine, potaknuti uspješnim prosperitetom i globalnim znanstvenim prestižem (zahvaljujući i nemalom dijelu besprijekorne integracije židovske populacije), Nijemci jednostavno nisu očekivali kako će postati hodajuća meta za ljubomorne velike sile, koje su kružile uokolo poput lešinara. Bili su previše zauzeti uživanjem u vlastitom sjaju i vjerojatno nisu primijetili postavljanje zamke. To se desilo mnogo prije 1914. godine, očigledno nezakonitom (prema međunarodnom pravu) pomorskom blokadom , osmišljenom da uguši i upokori njemačko gospodarstvo.

Počnimo s dvojicom insajdera iz pomorskog odjela britanskog Odbora za imperijalnu obranu (CID): Maurice Hankey i AC Bell. Ova su gospoda prosula nesnosne detalje: Hankey u Vrhovnom zapovjedništvu i Bell u Povijesti blokade Njemačke. Njihovi izvještaji otkrivaju shemu za pretvaranje Sjevernog mora u zaključani kavez - odvajanje Njemačke od oceana i ostatka svijeta.

Zatim, tu je Sir Julian Corbett; mornarički povjesničar, strateg i službeni kroničar Kraljevske mornarice, koji je izrekao kako su Prvi svjetski rat orkestrirali lord Hankey i njegovi ortaci unutar britanske vlade: "naređenom potpunošću u detaljima, koja nema usporedbe u našoj povijesti". Blokada Njemačke, kao i plašt tajnosti ogrnut tijekom njena planiranja, jedan je od krunskih geostrateških trijumfa imperijalizma.

Ipak, usprkos užasnom papirnatom tragu koji su ostavili Hankey, Bell i Corbett, ali i mnogi drugi autori - ova je imperijalistička igra nekako ostala sakrivena od očiju javnosti. Prelistajte gomilu dokumenata vezanih uz Prvi svjetski rat i teško ćete pronaći spomenuta imena. Nikako ne u Mjesečarima Christophera Clarka, niti u knjigama njemačkih povijesnih titana, poput: Winklera, Münklera, Friedricha ili Leonharda. Kao da je cijela prljava afera raščišćena, dok je svijet ostavljen bez puno znanja o spletkama  koje su zapalile 20. stoljeće.

U tjednima koji dolaze, polako ću razotkrivati zakrivljene puteve koji su doveli do Prvog svjetskog rata; putevi koji su se spojili u zlokobnu autocestu, koja je odvela svijet ravno u pakao. Neće biti onih priča iz udžbenika povijesti, gdje je neki jadnik upucan ili kako je Kaiser poludio. Još uvijek se živo sjećam tog smeća iz udžbenika povijesti: puno stranice čistih gluposti.

Nadvojvodu Franza Ferdinanda ubio je u Sarajevu srpski nacionalist Gavrilo Princip, 28. lipnja 1914. godine. Prema udžbenicima povijesti: taj jedini događaj koji je izmakao kontroli, razbjesnio je gadno Kaisera Wilhelma II, te je pokrenuo lančanu reakciju raznih savezništva i tako je Europa gurnuta u rat.” Čak i tada, sjećam se kako sam pomislila: "Nema šanse. Ne samo to."

Tijekom godina, postavljajući teška pitanja o motivima i spletkama raznim ljudima; uz pronalazak tajanstvenih gospodara marioneta (nacije koje su upletene u Prvi svjetski rat), počela sam sakupljati dokumente i skrivene tragove koji su doveli do ovog pokolja. Za razliku od povjesničara establišmenta, nisam zatvorena unutar uskih i zagušljivih hodnika njihove akademske dogme. Sastavila sam drugačiju sliku, oslanjajući se na vlastito iskustvo, razne perspektive i širi pogled na svijet. Ono što sam otkrila: tajnovitost, koja prikriva planiranje rata i stvarne okidače koji stoje iza njega, danas funkcionira bolje nego ikada prije.

Ključni dokumenti su nestali, ili su ostali sakriveni; npr. poput dosjea o incidentu na Lusitaniju, koji vjerojatno još uvijek tinjaju u Britanskom mornaričkom obavještajnom odjelu. U međuvremenu je tadašnja (i današnja) anglo-američka ratna propaganda duboko zarila svoje kandže u akademsku zajednicu i medije, kako bi ubuduće prikazivali njihovo evanđelje.

Nakon Drugog svjetskog rata smo ponovno smo bili na raskrižju. Postoji rečenica gdje je opisan taj trenutak, u knjizi Karla Jaspersa: Atomska bomba i budućnost čovjeka iz 1958 . godine: "Živimo na prijelazu između povijesti koju smo do sada poznavali, povijesti ratova, i budućnosti, koja će ili donijeti potpuno uništenje, ili stanje svjetskog mira." Priča koju ću ispričati ima za cilj maknuti brdo poricanja i zabluda, jednu po jednu neuljepšanu istinu.

Priče kojima smo bili hranjeni, vezano uz pokolj koji se odigrao od 1914. do 1918. godine, počiva na temelju laži i lukavstva, koje su mukotrpno učvrstili u Versaillesu, 1919. godine, razmetljivi pobjednici. Od tada legija poslušnih povjesničara stražari nad ovom obmanom, pazeći da se nitko ne usudi izbušiti rupe u njihovoj svetoj izvedbi.

Kada je taj užasni rat došao do svog mračnog kraja - Britanija, Francuska i Sjedinjene Države pribile su cijelu ovu krvavu zbrku na prsa Njemačke (kao grimizno slovo krivnje za sve) - pritom su spalili, zakopali ili prekrojili svaki komadić dokaza koji bi se usudio proturječiti njihovoj samodopadnoj presudi. Njemačka je, prema njihovoj presudi: jedini i usamljeni arhitekt globalne katastrofe zvane Prvi svjetski rat. Njemačka je urlikala u znak prosvjeda (i to s pravom), inzistirajući na tome kako ona nije bila poticatelj, te je samo vodila rat za svoje samoodržanje, protiv oštre strane agresije.

Ali, pisaljka koja zapisuje povijest pripada pobjednicima, a njihova je presuda grmila po raznim službenim ediktima. Od tada pa nadalje: evanđelje o podrijetlu ovog rata (laži koje je cijeli progutao svijet) se vrtilo oko: njemačkog militarizma, njemačkog ekspanzionizma, Kaiserovog nadmenog hvalisanja i divljih ambicija, i zgodne invazije na "jadnu, nevinu, neutralnu" Belgiju.

Ova "službena" priča o Prvom svjetskom ratu je prožeta rupama koje su toliko velike da kroz njih možete promarširati cijelu vojsku. Rat je razjasnio kako pravi korijeni sukoba nisu nikli u Berlinu, nego u maglom okupanim salonima Engleske.

Vratimo se na kraj 19. stoljeća i pogledajmo na skupinu opsceno bogatih Londončana, pijanih od moći, koji sklapaju tajni pakt. Njihova misija: raširiti pohlepne prste Britanskog Carstva po cijeloj kugli zemaljskoj. Ova gospoda nisu oklijevala izazvati iskru Drugog burskog rata (1899.-1902.), što je bilo sračunato otimanje zlata Transvaala. Njihovi krvavi otisci prstiju, koje su ostavili na tom ratu, kao i užasi britanskih koncentracijskih logora (gdje je 20.000 djece dočekalo svoj kraj) su izbrisani iz povijesnih knjiga, pa nas navode neka povjerujemo kako su ovakvi logori smrti bili isključivi njemački izum.

Druga faza njihovog velikog dizajna je zahtijevala ništa manje od potpunog uništenja Njemačke, koja se prebrzo ekonomski uzdizala, sigurno za njihov ukus. Atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda? Nemojte vjerovati kako je to bio neki nasumični ubojica, nije to bila šibica koja je zapalila fitilj budućeg rata. Ne, bila je to velika baklja bačena na trag baruta, postavljen s hladnom namjerom, trag koji se vijuga od Sarajeva preko Beograda i St. Petersburga, sve do tajnog čvora u Londonu.

Britanski dvorski pisari odigrali su svoju ulogu u izvrtanju ove priče i upiranja prstom, ali najokrutniji udarac je došao od strane Njemačke. Šezdesetih godina 20. stoljeća, Fritz Fischer (1908–1999), profesor Sveučilišta u Hamburgu, svojom je knjigom Griff nach der Weltmacht: Die Kriegszielpolitik des kaiserlichen Deutschlands 1914–1918 razbio stršljenovo gnijezdo. On je ovdje, kako bi objasnio ciljeve Njemačke u Prvom svjetskom ratu, zamahnuo na Njemačku razarajućom loptom, tvrdeći kako je Njemačka snosila cijelu moralnu težinu rata i kako ga je izazvala zbog svojih ekspanzionističkih snova diljem Europe. Uprljao je ruke 1950-ih godina, kada je prekopavao istočnonjemačke arhive u Potsdamu i iskopao dokumente iz vremena rata gdje su čelnici Reicha iznosili svoje ambicije. Za Fischera je ovo bio nepobitni dokaz krivnje Njemačke. To je diglo britanske medije na noge, te su stavljali na naslovnice ovaj "briljantni" dokaz. Ali, Fischerova kuća od karata imala je pukotine kroz koje se mogao probiti tenk. Marc Trachtenberg, ondašnji profesor sa Sveučilišta u Kaliforniji, ubacio se u priču i razotkrio zbrku osnovnih grešaka.

Fischer je iskrivio dokumente, izobličio njihovo značenje i prepisivao razgovore kako bi odgovarali njegovoj priči, ne činjenicama. Zbrkao je vremenske okvire i sheme, tvrdeći kako su ciljevi koje je Njemačka zacrtala, nakon što je izbio Drugi svjetski rat, isti oni koje je njegovala i prije (što je činjenica koja se urušila pod vlastitom težinom).

Naoružani sigurnošću kako je Njemačka vodila samoobrambeni rat 1914. godine, skupina cijenjenih njemačkih povjesničara, mislioci poput: Gerharda Rittera, Karla Dietricha Erdmanna, Egmonta Zechlina i Hansa Herzfelda - odbacili su Fischerov rad kao plod mašte, kao dvorac izgrađen na pijesku. Postavljalo je pitanje: kako je ugledni akademik poput Fischera mogao tako divlje promašiti cilj? Pa, ogulite gornje slojeve i trulež će se ukazati.

Fisher se 1937. godine upisao u NSDAP; 1939. godine je sjedio do nogu nacističkog povjesničara Waltera Franka, kao njegov učenik. Unovačen je u vojnu službu, ali je izbjegao prve crte bojišnice i dobio je ugodan posao kao izvanredni profesor na Sveučilištu u Hamburgu, 1942. godine. Tijekom ratnih vremena je održavao predavanja na temu “Infiltracija Židova u kulturu i politiku”. Nakon kolapsa, hladio se neko vrijeme u zatvoru, zbog automatskih uhićenja (trajali do 1947. godine). Fisher se vratio na scenu godinu dana kasnije, 1948. godine, i dobio ponovno posao predavača u Hamburgu. Kakav čarobni preokret!

Danas se njegov rad uvelike odbacuje kao besmislica, ali (nije to šokantno) britanski dvorski povjesničari i dalje se njegovim radom razbacuju kao da je sveto pismo. Fischerova velika laž? Zaklinjao se kako su njemački ratni ciljevi, izrečeni nakon početka pucnjave, bili urezani u kamen, prije nego što je ijedna čizma prešla granicu.

Gledajte, u ranim 1900-ima, vojni vrh svake nacije (koji je išta vrijedio) morao je biti spreman za rat. Bili su to ulozi koji se stavljaju na stol. Njemačka, okružena neprijateljima sa svih strana, nije bila u tome iznimka. Vojska je napravila oštre planove, naravno, ali Kaiser i njegova civilna posada nikada nisu dali imali takve ambicije. Prije kolovoza 1914. godine, Njemačka nije imala nikakve ratne ciljeve i to je jasno kao dan, jer niti Kaiser niti njegova vlada nisu imali ni najmanju želju upasti u takvu zbrku (osobito ne negdje preko Kanala, ili u ruskoj stepi).

Britanski velikaši hranili su parlament i javnost stalnom hrpom laži; zaklinjali se kako Entente Cordiale s Francuskom, iz 1904. godine, nije imala veze s ratom. Čuvali su svoj ruski pakt čvršće od faraonove grobnice.

Najmanje jedno desetljeće prije 1914. godine je britanska vanjska politika bila laserski usmjerena na slijedeći ratni cilj: slomiti Njemačku, napuhati Carstvo i baciti kost Francuskoj (vezano uz Alsace i Lorraine). Koji je mito ponuđen Rusiji? Carigrad, carev blistavi krunski dragulj. Tek nakon što su Rusija, Francuska i Britanija zveckajući sabljama gurnule Njemačku u borbu, Berlin je naškrabao vlastite ratne ciljeve. Bilo planom ili greškom, Fischer je zamutio vodu kada je pomiješao njemačke vojne pripreme s nekim izmišljenim, đavolskim glavnim planom.

U posljednje vrijeme, svježiji pogledi na porijeklo ovog rata su smanjili bacanje otrova na Njemačku. Christopher Clark priča priču o tragediji (ne o zlobi), koja je marširala do kolovoza 1914. godine. Clark ima sluha za ideju kako bi njemačka krivnja mogla biti jednaka britanskoj, iili nijednoj. U Britaniji je njegova knjiga izvrgnuta paljbi; Njemačkoj je pala poput melema, ublaživši žaoku Versaillesa i Fischerova slabašnog upiranja prstom. Unutar šest mjeseci se pojavilo dvanaesto njemačko izdanje, odletjevši s polica preko 200 000 puta, tihi uzdah olakšanja u tinti i papiru.

Naravno, Clarkova premisa možda je nekim Nijemcima izmamila kratkotrajni uzdah olakšanja, ali to je samo napuknuta leća koja ne izoštrava pravu priču. Poput mnogih klečavih mainstream kroničara, Clark se ponaša kao hrabar istinoljubac, hrabro zveckajući kavezom povijesti, dok je sve što zapravo radi nabacivanje ustajale fikcije svježim slojem boje.

Svijet nije uletio u ovu globalnu nesreću, poput čopora pospanih mjesečara, kako bi on to želio pokazati. Ne. Svijet je bio namamljen u zamku; zasjedu su postavile mutne klike ratnohuškačkih engleskih bankara, industrijskih baruna i plavokrvnih spletkara. Ova grupa je oštrila svoje noževe više od desetljeća, potpuno svjesni kako im nekoliko pobjeda na bojnom polju ili pomorskih okršaja, neće biti od pomoći. Kako bi ugušili uspon Njemačke kao modernog, naprednog, gospodarskog i industrijskog giganta, trebalo bi im je puno više. Trebao im je iscrpljujući rat koji uništava dušu, onaj koji bi od nekada živahne Njemačke ostavio izdubljenu ruralnu ljusku. To je bio nacrt sastavljen u londonskim jazbinama. 

Ovdje pokušavam razbiti laž kako Njemačka snosi bilo kakvu krivnju za ovaj groteskni zločin protiv čovječnosti. Marš na Belgiju? Navodni bezobzirni i ničim izazvani njemački napad bijesa, kako to britanski povjesničari vole prodavati. Bilo je to očajničko pariranje Njemačkoj, kada su se krajem srpnja 1914. godine, milijuni ruskih i francuskih vojnika počeli savijati po njenim granicama, upravo poput vukova koji kruže oko ranjenog jelena.

Schlieffenov plan nije bio nekakva zavjera za osvajanje. To je bio štit, jedini pokušaj Njemačke da zadrži siledžije sa dvije strane;  Rusiju i Francusku; kako je ne bi jednim potezom rasturili s istoka i zapada.

Ipak, umorna stara pjesma pobjednika, stvorena kako bi oprala njihove prljave ruke, još uvijek odjekuje s jadnog malog otoka britanskog establišmenta. Iskeširali su sjajnih 60 milijuna funti za halabuku, povodom stogodišnjice 2014. godine. Pripremili su raskošan PR spektakl kojim rade ponovno cementiranje svoje jadne bajke o krivnji Njemačke.

Rečeno nam je kako su britanski momci krvarili i umirali za “Boga, slobodu i civilizaciju”; dok se Njemačka borila za “tiraniju”. Ma, gdje sam to nedavno čula? Konce u savjetodavnoj komisiji za ove komemoracije povlačio je nitko drugi doli profesor Sir Hew Strachan, osoba odgojena u Oxfordu, koju poznamo. Još uvijek lupa po bubanjevima isključive njemačke krivnje, pozivajući neka obljetnice, od 2014. do 2018. godine, postanu istaknute britanske "proslave", kojima se busaju u prsa - da, proslave! Nema tu veze nikakva krivnja: ima nečega vrlo jezovitog u organiziranju zabave u sjećanje na pokolj koji je sažvakao i ispljunuo 40 milijuna duša, a sve to za ništa vrijedno (ni samoga vraga), jer britanski je plan propao, pa je opet propao, i opet će propasti.

Britansko bacanje opscenih hrpa novčića u ovu odvratnu orgiju šovinizma, koji maše zastavama; uz raskošne gala svečanosti, sirupaste TV melodrame, muzejska svetišta u njihovu slavu, svetkovine uz svijeće, kao i autobusi prepuni školaraca koji se vrzmaju po poljima zakopanih leševa Zapadne fronte. Sve kako bi dotjerali pomućenu aureolu. Bilo je odvratno ovo gledati. 

U međuvremenu, Njemačka se šulja po kutovima, ruku zaglavljenih u džepovima i previše bez hrabrosti da čak i glavu podigne. Učiteljice u njemačkim školama, praktički ispod glasa, šapuću kako se Prvi svjetski rat jedva spominje po njihovim školama, prigušeno je zaglušujućom krivnjom za Drugi svjetski rat. Nacistički smrad još uvijek guši svaki žamor tog prijašnjeg pokolja.

Što je s milijunima njemačkih momaka koji su iskrvarili u rovovima, jednako jadni, baš kao i njihovi saveznički kolege? Pohode ih mravi i sviraju im cvrčci. Nema spomenika, nema tihog poštovanja, nema nade. Usudi ih se spomenuti i biti ćeš označen kao razbojnik koji maše kukastim križevima, krajnje opasni desničarski ludak. 

Kao da Nijemci, uz svoje jadne vlade, očajnički žele i dalje izigravati glavne idiote u tim stoljetnim cirkusima, izbjegavajući blještavilo, kako bi izbjegli ubode zbog kasnijeg rata. Izgleda kao da u njihovim glavama razdoblje od 1914. do 1918. godine vreba u tišini i mraku poput duha, zasjenjeno monstruoznom sjenom razdoblja od 1939. do 1945. godine. Zapeli su u patetičnom krugu krivnje, bičuju se "moj grijeh", dok grčevito trpe sramotu zbog nametnute krivnje 1914. godine, koju ne zaslužuju.

Priča se kako je tisak u njemačkom veleposlanstvu u Londonu, puzeći pred Britancima tijekom njihovih ratnih  komemoracija, mrmljao nešto poput: "Ovdje smo kako bismo naučili lekcije. Njemačka je prosula najviše blata započevši Prvi svjetski rat, ali i u  drugom smo gazili." Ta cmizdreća spremnost preuzimanja tereta iz Versaillesa je krivo privezan na njihova leđa i smrdi na gadnu obmanu; također, vrišti za obračunom.

Prvi svjetski rat bio je nazubljeni početak 20. stoljeća, njegova povijest natopljena krvlju. Besramno namještene besmislice, koje su urezane u Versailleski ugovor iz 1919. godine i koje su Njemačku zapljusnule kao jedinog pokretača tog globalnog pakla - ostavile su tragove za užase koji su uslijedili, uključujući i podli uspon nacista.

Došlo je vrijeme da dobrodušni ljudi Njemačke prestanu plutati nesvjesni kroz život, neka se direktno suoče sa sirovom stvarnošću, neka raskrinkaju mrežu prevara i odbace sputavajući osjećaj krivnje, koji im je nepravedno nametnut. Ovo je važno i za Britance, jer i oni moraju shvatiti zašto se njihova jadna, ratnohuškačka vlada ovako ponaša (čak i prema njima samima) - prije nego što bude prekasno. I da se ne dogodi - opet!

Hvala na čitanju.