Osuda Hitlera zbog mnogih razloga

General Leo Geyr von Schweppenburg: “Svaki će objektivni promatrač priznati da je nacionalsocijalizam podigao društveni status radnika, a u nekim aspektima čak i njegov životni standard.”

Feldmaršal Wilhelm Ritter von Leeb: "Ovo je jedno od velikih postignuća nacionalsocijalizma. Ekscesi nacionalsocijalizma bili su u prvoj i konačnoj analizi uzrokovani Führerovom osobnošću."

General Heinz Guderian: "Temeljni principi su bili u redu."

Leeb: "To je istina."

(izvadak iz tajno snimljenog razgovora u savezničkom zarobljeništvu, nakon rata)

Na šok i užas onih koji su više mainstream, konzervativnijeg uvjerenja, mnogi različiti glasovi u disidentskim desničarskim, krajnje desničarskim i populističkim desničarskim krugovima, izrazili su dodvoravanje, divljenje i odobravanje Adolfu Hitleru, naizgled bez smisla ili rezerve. Osobito u "Kulturi kao programiranju", izrazio sam simpatije i slaganje s velikim dijelom njemačke perspektive u Drugom svjetskom ratu (kakva je postojala u to vrijeme), dok sam još uvijek izražavao snažnu averziju prema Hitleru, kao što sam to činio u mnogim različitim kontekstima i na mjestima, u svom osobnom životu i na internetu, kroz dugi niz godina. Točnije, ja, za razliku od mnogih, čak i danas razumijem i priznajem niz temeljnih uzroka koji se s pravom mogu prepoznati kao pravi izvori Drugog svjetskog rata, čija je litanija navedena u nastavku, budući da mnogi od tih uzroka i pritužbi otkrivaju da je anglo-američko savezništvo u Prvom svjetskom ratu i njegovim posljedicama bilo sve drugo, samo ne sila dobra za koju toliki vjeruju kako to jest, i do danas. Probijanje ovog furnira dodatno osporava i optužuje isto savezništvo u Drugom svjetskom ratu. Neoprezni, ili povremeni čitatelji, ili oni koji jednostavno prestanu čitati kada naiđu čak i na jednu rečenicu koja simpatira Njemačku u Drugom svjetskom ratu ili godinama prije, mogli bi pogriješiti tumačeći tvrdnje o takvim stvarima kao bezrezervno podržavanje ili odobravanje Hitlera.  Naprotiv, ovaj autor prihvaća noviju poziciju, koja ne samo da razumije nego i podržava legitimne njemačke pritužbe u to vrijeme, slaže se i divi mnogim (ali ne svim) glavnim načelima nacionalsocijalizma i posebno fašističkih pokreta u širem smislu, dok još uvijek gaji duboku averziju prema Adolfu Hitleru zbog njegovih bezbrojnih moralnih, političkih i vojnih neuspjeha - da ne spominjemo zločine protiv bijelih slavenskih naroda i samih njemačkih ljudi. 

Ovo gledište u velikoj mjeri proizlazi iz razmišljanja posebno Ernsta Noltea. Netko bi mogao pretpostaviti kako ova gledišta također potječu u manjoj mjeri iz knjige Patricka Buchanana: "Churchill, Hitler i nepotrebni rat", osim što sam ja već bio uvjeren u ovo Nolteovo stajalište mnogo prije nego što je Buchananova izvrsna obrada ove teme objavljena. Nadalje, moj stav ima benigniji pogled na njemačku perspektivu, nego što to čini eminentni američki paleokonzervativac.

Obično nema ničega nimalo zanimljivog ili novog u osudi ovog diktatora: osuda Hitlera nije samo možda najsigurniji potez u povijesti diskursa, već je za većinu obvezna i gotovo neka vrsta svakodnevnog obreda u modernom životu, neka vrsta banalne rutine koja je mnogima uobičajena, npr. kao svakodnevne stvari poput pranja zuba ili oblačenja cipela. Ali, kao što će biti pokazano, razlozi moje averzije, pa čak i prezira prema diktatoru, razlikuju ovo jedinstveno i doduše kontroverzno stajalište od vrste dosadnog, vrtno raznolikog osuđivanja Führera, koje prožima gotovo cijeli povijesni i kulturni diskurs - stajališta koje otuđuje i konzervativce glavne struje i one radikalnijih uvjerenja.

Otvoreno rečeno, ne osuđujem Hitlera iz razloga na koje nas pozivaju Abraham Foxman, Jonathan Greenblatt, Liga protiv klevete, ili zapravo “poslijeratni konsenzus” - nego ga osuđujem što je izgubio Drugi svjetski rat putem niza grešaka, taktičkih i strateških, navedenih u nastavku, kao i moralno osuđujuće politike u tretmanu bijelih rodovskih slavenskih naroda, pa čak i samog njemačkog naroda na kraju rata. Mora se usput napomenuti kako, iako je holokaust, pretpostavljam, za osudu, on je, citirajući pokojnog Jean Marie Le Pena: "samo detalj u povijesti" u stoljeću u kojem je više od stotinu milijuna ljudi ubijeno od strane raznih državnih sila. Svakako se nikada nije smjelo dopustiti da se koristi kao sredstvo za ucjenu i iznudu od strane raznih židovskih organa, na način koji je dokumentirao i razotkrio Norman Finkelstein u svojoj "Industriji holokausta". Obzirom na to da je Europa na rubu zaborava,  dok se europski narodi strmoglavo guraju u rasno samoubojstvo i civilizacijsku propast; obzirom na to da mnogi intelektualni pokreti i razne makinacije (koje podupiru ove egzistencijalne prijetnje) imaju vrlo jak košer i naknadni okus, najblaže rečeno, holokaust doista ne bi trebao biti važan za svakoga tko razaznaje i prepozna egzistencijalne prijetnje, s kojima su danas suočeni sinovi i sinovi kćeri Europe.

Ova jedinstvena perspektiva možda neće biti odmah uočljiva onima koji proučavaju moje spise ili izjave o Drugom svjetskom ratu,  čak možda niti onima u mom osobnom životu ili poznanicima koji znaju za moj osobni interes, pa čak i afinitet prema njemačkim oružanim snagama u Drugom svjetskom ratu, izražen u određenim interesima i hobijima, kao i dubok i trajni interes za njemačku perspektivu u povijesti Drugog svjetskog rata i godinama koje su mu prethodile, otkrivajući njegovu pravu uzroka i podrijetla. Drugim riječima, ja sam okorjeli i nepopravljivi "Wehraboo". Moje rastuće razočaranje, pa čak i prezir prema demokraciji, također će mnoge navesti na pogrešan zaključak da me pogrešno zamijene s Hitlerovim obožavateljem. Ispitivanje ove stvari prvo mora započeti kratkim, ali jezgrovitim sinopsisom zašto je toliko Nijemaca, bez prednosti naknadne pameti, slijedilo Hitlera i prigrlilo svastiku uopće.

Simpatije za nacističku Njemačku: Kratak sinopsis o podrijetlu i uzrocima Drugog svjetskog rata

Versajski ugovor je jedna od najvećih nepravdi u povijesti. Razotkriva laž o takozvanoj američkoj izuzetnosti svakoj osobi koja je dovoljno razumna da vidi krajnje licemjerje i monstruoznost američke vanjske politike u to vrijeme, i od tada. To je laž, toliko  očigledna, svakome tko je želi vidjeti. Iako zasjenjeno monstruoznom i nesavjesnom sudbinom Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, Versajski Diktat je isključivu krivnju za Veliki rat pripisao njemačkom narodu i nametnuo Njemačkoj obvezu plaćanja odštete za sve troškove i gubitke povezane s Velikim ratom. Nije se uzelo u obzir ratobornost i provokacije Austro-Ugarskog Carstva, Rusije, pa čak i Francuske, koje su više pridonijele iznenadnom lancu reakcija koja se vrlo brzo rasplela u izbijanje rata nego što je to ikada učinila navodna njemačka ratobornost. To je istina, iako je carska Njemačka tako učinkovito ocrnjena i mnogi neuki Amerikanci do danas misle kako je samo Njemačka odgovorna za izbijanje Prvog svjetskog rata, ili da je Kaiser težio osvajanju svijeta. Blokada, koja je prethodila potpisivanju Diktata je dovela do masovne gladi i neimaštine, što je dovelo do smrti nešto manje od milijun Nijemaca. Danzig, Posen i područja zapadne Pruske s velikim njemačkim manjinama ili izravnom njemačkom većinom, koja su pripadala Njemačkoj ili prethodnim državama prije njemačkog ujedinjenja 1871. godine, pogrešno su oduzeta Njemačkoj. Tako su  prekršili načelo "samoodređenja", za koje su Woodrow Wilson i njegovi pristaše tvrdili kako ga podržavaju. Nijemci su pretrpjeli hiperinflaciju tijekom razdoblja weimarskih godina. Tražeći kolica umjesto novčanika, svakodnevni Nijemci nisu plaćali samo milijune maraka za štrucu kruha, već vrlo često i milijarde maraka za štrucu kruha. 

To je bilo popraćeno brojnim oštrim poslovnim praksama, koje su uglavnom počinili Židovi, poput braće Barmat, koji su bili u središtu skandala s podmićivanjem i špekulacijama valutama, koji je dospio na naslovnice 1925. godine, ali i mnogo kasnije. Hiperinflacija, koja je pogodila Njemačku, čineći njemačku valutu bezvrijednom, pružila je prilike autsajderima, obično Židovima, neka pokupuju nekretnine stranom valutom praktički za bescijenje: nesavjesno iskorištavanje patnje njemačkog naroda u ime prezirne (židovske) pohlepe. Važno je napomenuti kako je prve njemačke zakone koji su zabranjivali oštre poslovne prakse proglasio nacionalsocijalistički režim, te da još uvijek postoje u knjigama do danas.

Konačno, poraz Njemačke u Prvom svijetskom ratu, izravno se pripisuje Balfourovoj deklaraciji, prema kojoj bi, barem prema onome što je poznato kao teorija Benjamina Freedmana (vidi također: "Židovska ruka u svjetskim ratovima" Thomasa Daltona), britanska vlada, po nalogu lorda Rothschilda, ustupila Palestinu židovskim cionistima u zamjenu kako bi židovski financijeri i lobisti u Americi uveli Sjedinjene Države u Veliki rat. Nepravda i tiranija koju su Njemačkoj nametnule posebno Sjedinjene Države (Njemačka bi vjerojatno pobijedila bez američke intervencije) posijale su sjeme Drugog svjetskog rata, čak i dok su zla koja je počinila ova zemlja zaogrnuta bolesnom slatkoćom same Doris Day - među ostalim raznim zabludama, halucinacijama i izmišljotinama američkog uplitanja i ratnog huškanja - poznato kao "američka izuzetnost." To je zauzvrat i tragično dovelo do još veće nepravde i tiranije nametnute njemačkom narodu, uključujući uništavanje Istočne Pruske, Šleske i Istočne Pomeranije, s nekoć velikim njemačkim gradovima Danzigom, Breslauom i Königsbergom, koji su zauvijek izgubljeni; usput je sve popraćeno masovnim ubojstvima i silovanjima od strane pljačkaške Crvene armije, uz odobrenje samog Churchilla.

Najopsežnija karta koju je ovaj autor mogao pronaći, a koja ilustrira promjene i gubitke teritorija raznih njemačkih država u 20. stoljeću. Ova karta nažalost ne prikazuje preuzimanje i gubitak Memellanda 1939. i 1945. Ova karta također ne prikazuje Danzig kao neovisni grad-državu; niti prikazuje Berlin ili Hamburg kao neovisne gradove-države.

Ekonomske poteškoće i neimaština koje je pretrpio njemački narod su pojačani moralnom izopačenošću, koja je zahvatila određena urbana središta Njemačke, ponajviše Berlin, tijekom takozvane Weimarske Republike. Seksualni libertinizam i zapravo rasipnost, koji su se obrušili na Berlin tijekom tog doba su vrlo dobro dokumentirani, ali zanimljivo je što nisu dovoljno razotkriveni. Možda nema boljeg avatara za takvu degeneraciju od Anite Berber, ozloglašene osobe na berlinskoj "party" sceni. Umrla prije svog 30. rođendana, bila je biseksualna narkomanka, koja je neumoljivo konzumirala kokain, heroin, opijum i druge droge. Među njezinim raznim bijegovima u krajnje izopačenosti bio je seks u troje, s drugom ženom i 15-godišnjom kćeri te žene, koje je Berber obje držala kao "seksualne robinje" (Gordon 57-58). Na društvenoj razini, ne samo da je prostitucija bila uobičajena, nego su i dječja prostitucija, kao i prostitucija mladih djevojaka koje su tek izašle iz puberteta, također bile raširene.

Privlačnost nacionalsocijalizma i njegova stalna važnost za probleme suvremenog svijeta otkrivaju se i na druge načine. Transrodna prijetnja koja muči moderno društvo nastala je u Weimar Berlinu. Magnus Hirschfeld, homoseksualni Židov, osnovao je Institut für Sexualwissenschaft, iz kojeg proizlazi moderna ludost o transrodnosti. Nacisti su uništili Insitut i spalili većinu (možda i sve njegove spise) i imali su apsolutno pravo to učiniti. Također je ilustrativno kako kulturni marksizam, egzistencijalna prijetnja Europi i Zapadu, potječe iz Frankfurtske škole, kabale židovskih akademika, kojima je nažalost bilo dopušteno pobjeći iz Njemačke u Sjedinjene Države gdje su zatim ponovno uspostavili Frankfurtsku školu na Sveučilištu Columbia, iz koje su svojim podmuklim idejama ubrzo zarazile cijelu američku, a zatim i zapadnu akademsku zajednicu, u zloglasnom marširanju kroz institucije.

Uspon nacionalsocijalizma bio je odgovor na ove i bezbrojne druge uvrede, i (bez prednosti naknadne pameti) izrazito pravedan i ispravan odgovor, koji je ublažio ta i druga zla s nepokolebljivim uvjerenjem, koje je brzo postignuto. Bauk sovjetskog boljševizma u Njemačkoj i Europi općenito je bio razlogom privlačnosti nacionalsocijalizma, obzirom na ulogu Židova u komunističkim revolucijama 1919. godine. Štoviše, novine na njemačkom jeziku, za razliku od svojih kolega u angloameričkom svijetu u to vrijeme, pa čak i u manjoj mjeri danas, dokumentirale su ono što se događalo na Staljinovim poljima smrti.

Legitimnost njemačkih teritorijalnih zahtjeva na Danzig i Posen već je spomenuta. Ove su tvrdnje u konačnici bile glavni katalizator za izbijanje rata kada je Njemačka napala Poljsku 1939. godine. No, poslijeratni konsenzus gotovo ujednačeno osuđuje remilitarizaciju Rajnske oblasti, austrijski anschluss i sudetsku krizu, kao vjesnike onoga što se doživljava kao Hitlerovo beskrajno osvajanje sve više i više zemlje za koju je, prema konvencionalnim mudrosti, trebao zamoliti za čvrst i ispravan odgovor čestitih saveznika. Neuspjeh intervencije tijekom Sudetske krize, nalaže konvencionalna mudrost, doveo je do izbijanja Drugog svjetskog rata i tako nije suzbijena navodna nacistička prijetnja "u korijenu", budući da je rat u konačnici postao najveća katastrofa u povijesti čovječanstva.

Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka je bila u pravu što je remilitarizirala Rajnsku oblast. To je na kraju krajeva njemačko tlo. To je osobito bitno ako se uzme u obzir francuska politika postavljanja crnačkih kolonijalnih trupa u Ruhrskoj regiji u Njemačkoj 1920-ih godina - što je dovelo do slučajeva, ne samo miješanja na temelju pristanka, već i silovanja i seksualnog napada. Gledajući unatrag, Anschluss se slično osuđuje, ali željeli su ga i Nijemci i Austrijanci. Ideja da su Austrijanci posebna nacionalnost, odvojena od Njemačke, donekle je dvojbena, budući da razlika u dijalektu, običajima i tako dalje, nije ništa izraženija od nekih drugih regija u Njemačkoj: od Bavarske, do onih koji govore Plattdeutsch, ili PlattdUEtsch, kako ga ti Nijemci ponekad speluju. Isključenje određenih naroda njemačkog govornog područja na temelju nasljeđa habsburške dinastije činilo bi se krajnje dvojbenim prijedlogom da nije riješeno diktatima i hirovima konačnih pobjednika. Njemačka je također imala legitimne teritorijalne zahtjeve za Sudete, unatoč tome što se popuštanje po ovom pitanju tako često koristi za osudu Nevillea Chamberlaina, i zapravo samog pojma popuštanja, u gotovo bilo kojem kontekstu moderne vanjske politike.

Posljedice Sudetske krize, u kojoj je Hitler podijelio ostatak Čehoslovačke između Reicha i novoformirane marionetske države Slovačke, u ožujku 1939. godine, prva je uvreda zbog koje se Hitler s pravom osuđuje. Za razliku od drugih teritorijalnih ustupaka, Njemačka nije imala legitimne teritorijalne zahtjeve prema ostatku Čehoslovačke, naime Češkoj i Moravskoj. U ovom pokušaju da se dočepa zemlje, Hitler je potpuno i trajno diskreditirao sebe, kao i legitimitet mnogih njemačkih pritužbi na međunarodnoj sceni. Chamberlaina je to razbjesnilo i smatrao je da je bio prevaren pristati na razumne i pravedne ustupke, učinjene tijekom Sudetske krize. Osobito otuđenje Britanije je na ovaj način onemogućilo povrat Danziga diplomatskim putem, a neposredan uzrok uništenja takve nade u diplomatsko rješenje ovih pitanja bila je Hitlerova aneksija i podjela Čehoslovačke. Do današnjeg dana, zavedeni Britanci i drugi koji do apsurda tvrde kako je Winston Churchill bio "najveći Britanac" i poriču kako bi Britaniji bilo bolje da je onda zatražila mir, bilo nakon Danziga ili nakon Dunkerquea i pada Francuske, rutinski tvrde da je Hitler "opetovano" kršio ugovore i da bi bilo apsurdno da mu Britanija vjeruje u bilo čemu.

Problem s ovom pozicijom je očit: za razliku od Čehoslovačke, Britanija je imala Kraljevsku mornaricu i La Manche kao zaštitnu barijeru, kao i Carstvo koje se protezalo cijelim svijetom - što bi učinilo takvu jednostranu i iznenadnu aneksiju, ili okupaciju Britanije, od strane njemačkog Reicha nemogućom. Umjesto da bude potčinjena ili podređena Njemačkoj, postala je podređena i dužna američkom carstvu, ali i svim njegovim mnogim ružnim, pogubnim sklonostima, koje uništavaju civilizaciju.

Konvencionalna mudrost - ortodoksija "poslijeratnog konsenzusa" - jednoobrazno osuđuje svaku akciju njemačkih oružanih snaga kao barbarsku, bezobzirnu, golu agresiju, prepunu zabluda, kako je Hitler nekako želio osvojiti svijet: zabluda koje ustraju među neupućenijima, osobito u angloameričkom svijetu. To je posebno apsurdno, jer Njemačka nikada nije imala, niti u jednom od dva svjetska rata, niti manji djelić pomorske moći kako bi uopće mogla zaprijetiti zapadnoj hemisferi, niti je mogla zamisliti razdoblje u kojem bi se mogla približiti postizanju takvog kapaciteta. U odnosu na razloge, konkretno i izbijanje rata u rujnu 1939. godine, Njemačka je imala, kao što je prije navedeno, legitimne teritorijalne zahtjeve prema Poljskoj, posebno Danzigu i Posenu. Unatoč Hitlerovim nečasnim i žalosnim postupcima u vezi s podjelom Češke i Moravske- Francuska i Britanija bile bi mudre da su onda potražile diplomatsko rješenje (gubitak Britanskog Carstva, demografska implozija u Francuskoj i velikom dijelu Europe to potvrđuju). Naravno, treba osuditi tešku, žalosnu okupacijsku politiku koja brutalizira poljske nežidove, ali Njemačka je unatoč tome imala legitimne teritorijalne zahtjeve i rat se mogao izbjeći da je Poljska tada ustupila Danzig i druge teritorije, koji su s pravom pripadali Njemačkoj.

Neki ljudi ni dan danas ne znaju kako Njemačka nije objavila rat Francuskoj ili Britaniji, nego su Francuska i Britanija objavile rat Njemačkoj. Uz stoljetnu agresiju, koju je Francuska nanijela Njemačkoj (Otto von Bismarck jednom je izjavio kako Napolean nije ostavio nijedno stablo u Njemačkoj neogrebano), ova objava rata od strane Saveznika legitimizira invaziju Francuske, kao i invaziju na Belgiju i Nizozemsku (iz vojne nužde): Maginotova linija je posebno zahtijevala invaziju Niskih zemalja kako bi Njemačka imala ikakve šanse za uspjeh. Pobjeda nad Francuskom mogla se postići samo nekom varijacijom Von Schlieffenovog plana, posebice Mansteinovim majstorskim potezom, Sichelschnittom.

Baš kao što kondenzator toka omogućuje putovanje kroz vrijeme u filmu Povratak u budućnost, Mansteinov Sichelschnitt je ono što je omogućilo uspješno osvajanje Francuske, osim što ovo drugo nije holivudska bajka. Šteta što je tako spektakularna pobjeda posijala sjeme takve katastrofalne propasti i poraza, uglavnom zbog grešaka i nedostataka Adolfa Hitlera.

Invazija na Dansku i Norvešku bila je također neophodna. Osim planova o rudarenju u norveškim vodama, Britanija, posebno Churchill prije nego što je postao premijer, imala je planove za invaziju Norveške. Njemačka je izvršila invaziju na Dansku, kao odskočnu dasku da bi zauzela Norvešku prije Britanaca, te osigura vitalnu švedsku rudu kroz luku Narvik. Oni koji zlotvore nacističku Njemačku, rutinski ističu osvajanje Grčke kao optužbu za njemački militarizam, ali i bezobzirnu želju da osvoji sve više i više zemlje. Nikada nemojte zaboraviti kako je Mussolini prvi napao Grčku, a ne Hitler. Hitler je zapravo bio ljut na Mussolinija zato što je to učinio unilateralno, ne samo zbog prkošenja klupskom redu u Čeličnom paktu, već zato što je to Britancima dalo uporište u južnoj Europi, što je u konačnici zahtijevalo da Wehrmacht (a ne talijanska vojska) pobijedi u kampanji u Grčkoj, nakon što su Grci izbacili talijanske snage na toliko sramotan način. Invazija na Jugoslaviju bila je isto tako nužna, jer je došlo do antifašističkog udara, neposredno prije operacije Barbarossa. Na stranu, invazija na Jugoslaviju odgodila je invaziju na Sovjetski Savez za mjesec ili više. Pokretanje operacije Barbarossa nekoliko tjedana ranije možda bi Nijemcima dalo dovoljno vremena da opljačkaju Moskvu, prije nego što su potpuno zaglavili u povijesnoj ruskoj zimi sa 1941. na 1942. godinu. 

Osuđuju Hitlera, ali i dalje prihvaćaju svastiku

Dok je invazija na te zemlje bila opravdana (pa čak i nužna), brutalna okupacijska politika u južnoj i istočnoj Europi, koju nisu provodile borbene jedinice, barem ne općenito, nego okupacijske snage, bila je odvratna i kontraproduktivna. Ovaj istaknuti odlomak iz "Tapping Hitler's Generals", između Obersta Horsta Egersdorfa i bojnika Ulricha Boesa, daje najilustrativniji prikaz. Nakon što je jedan od njemačkih časnika osudio "naše ponašanje na svim okupiranim područjima - svjedočio sam tome i u Grčkoj", drugi je odgovorio izjavom:

"Vojnici [njemačkog Wehrmachta su] najbolja propaganda za Treći Reich koju [netko] može zamisliti. Ovi ljudi u Francuskoj i na Balkanu koje sam upoznao bili su oduševljeni disciplinom njemačke vojske. I sam trenutak kada su Partija i SS uzeli. . . kontrole, čak su i najbezazleniji građani postali fanatici - protiv nas. …Je li to mudro ili dio vjerovanja? Kada bi to doista bio dio nacionalsocijalizma, onda bi nacionalsocijalizam bio najveći zločin koji postoji. Ali, ni u kom slučaju nije tako - nacionalsocijalizam je zapravo divna vjera! Ljudi koji trenutno igraju prvu violinu uopće nisu nacionalsocijalisti, oni su kriminalci." (Neitzel 173, gramatičke i tipografske anomalije ispravljene).

Ovaj kratki sažetak i procjena njemačkih postupaka, prije invazije na Sovjetski Savez, ne daje mnogo razloga da se na Hitlerov (ili točnije, njemački)  ratni napor gleda s tolikom averzijom, kao što je ranije aludirano. Jedina iznimka su, naravno, teške okupacijske snage, ne od strane postrojbi na prvoj crti, već policijskih i pomoćnih postrojbi, koje su bile poznate po takvim stvarima.

Mnogi osuđuju Hitlera za invaziju Sovjetskog Saveza, na ono što se često smatra greškom, koja je i dovela do gubitka rata. Invazija na Sovjetski Savez je u konačnici bila ključni, odlučujući faktor u katastrofalnom porazu Njemačke, ali uopće nije jasno kako je ova  kampanja bila osuđena na propast od samog početka, kao što neki tvrde. Još važnije, odluka se mora procijeniti na temelju informacija dostupnih u tom trenutku. Carska njemačka vojska prilično je brzo obradila Rusko Carstvo u Prvom svjetskom ratu, iako taj protivnik očito nije pao u šest tjedana, kao što je to učinila Francuska 1940. godine. Ranije, Crvena armija nije uspjela na spektakularan način pokoriti odvažnu Finsku u Zimskom ratu. Također je vrijedno napomenuti kako su američki obavještajci predvidjeli, prilično mračno (obzirom na to tko je čak i tada kontrolirao Washington), da će se Sovjeti raspasti u nekoliko mjeseci.

Dok je Operacija Barbarossa ispravno procijenjena i analizirana na temelju informacija dostupnih u to vrijeme, invazija na Sovjetski Savez doista daje informaciju za prosvijećeniju vrstu osude, koju je prihvatio i ovaj autor. Ova osuda je, međutim, u velikoj mjeri izvedena iz pogrešaka počinjenih u Staljingradu i drugdje, odbacujući premisu da je odluka o invaziji na Sovjetski Savez sama po sebi bila greška, i umjesto toga usredotočujući se na različite razloge koji su izravno pridonijeli kapitulaciji i propasti Njemačke.

Prvo i najvažnije, invazija na Sovjetski Savez, pod okriljem Hitlerovih osebujnih rasnih teorija o europskim slavenskim narodima,  omogućila je Staljinu da učvrsti vlast, okupi Ruse i druge sovjetske narode da se zajednički odupru nedvojbeno genocidnoj politici protiv njih, čiji je uspjeh u konačnici omogućio Staljinu neka porazi Hitlera, i u tom procesu zauzme Berlin i pola Europe. Da je Reich napao s daleko manje zlim namjerama, isključivo kao osloboditelji od sovjetskog boljševizma, a ne kao kvazigenocidni osvajači koji brutaliziraju veliki dio ruskog i drugog stanovništva, kritična masa ruskog naroda bi se najvjerojatnije pobunila i stala na stranu Nijemaca, a sovjetski boljševizam bi bio poražen. Ovi i drugi moralni nedostaci naglašavaju kako Hitler, suprotno onima koji ga tako grubo hvale, nije bio paneuropski nacionalist, već njemački nacionalist, s najgorim sklonostima barbarstvu i brutalnosti.

Osuda postupanja nacističke Njemačke prema ruskom narodu (prema Hitlerovoj direktivi) mora, naravno, prethoditi brojnim kvalifikacijama. Jedno važno razmatranje jest u tome da Sovjetski Savez nikada nije potpisao Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima. Postoje neki pokazatelji kako su njemački emisari pokušali uvjeriti Sovjete da to poprave. Mansteinovi memoari i drugi izvori, također tvrde kako su Sovjeti prvo pokrenuli jezive zločine nad zarobljenim njemačkim vojnicima (što je vjerodostojna tvrdnja), ali ne i ona, koju svi ili možda većina povjesničara, ne priznaju. Njemačko postupanje s ukrajinskim narodom bilo je posebno zbunjujuće, jer mnogi izvještaji pokazuju kako su Nijemci zaista došli kao osloboditelji za Ukrajince, te da su kao takvi i dočekani. To nije potrajalo, barem ne kategorički, budući da su mnogi sovjetski partizani postavljali zasjede na ranjive kontingente njemačkih snaga, prije nego što bi ih mučili i sakatili, prije i nakon smrti. Partizani bi često počinili te zločine na način koji bi implicirao prijateljski ili neutralni ukrajinski grad ili selo. Njemačke okupacijske snage redovito su se hvatale za taj mamac i provodile jezive odmazde protiv nedužnih civila, koje su namjestili partizanski teroristi, za koje neki povjesničari lažno tvrde kako su Ukrajince kategorički okrenuli protiv Nijemaca. To je, naravno, opovrgnuto velikim brojem Ukrajinaca koji su se dobrovoljno prijavili da se bore za Nijemce do kraja, što je i sporna točka u modernom ukrajinskom ratu, jer neke ukrajinske jedinice preuzimaju slike i simbole Trećeg Reicha. Ovo je stvorilo čudne prijatelje u krevetu u odnosu na suvremeni rat, jer je kanadski parlament čak primio ukrajinskog veterana Waffen SS-a.

Konačno, veliki kontingenti njemačkog časničkog zbora nisu dijelili Hitlerov dehumanizirajući pogled na ruski narod, budući da mnogi veterani pričaju barem o nekim prijateljskim interakcijama s ruskim civilima - čiju istinitost dovode u pitanje isti oni koji uporno osuđuju cjelokupnost njemačkih oružanih snaga na svakog pojedinog čovjeka. Usprkos ovim i drugim kvalifikacijama i rezervama, njemačko barbarstvo koje se redovito (ali ne, kao da se često tvrdi, kategorički) iskazuje prema Rusima je žalosno i diskreditira Hitlerove apologete koji Hitlera lažno prikazuju kao paneuropskog nacionalista.

Taktičke i strateške pogreške

S utvrđenim ovim važnim kvalifikacijama u vezi s postupanjem s Rusima i drugim slavenskim Europljanima, fokus se ponovno može vratiti na pitanje kako su Hitlerove taktičke i strateške pogreške bitno pridonijele njemačkom porazu i potpunoj propasti. Neki osuđuju Hitlera što nije krenuo izravno na Moskvu, nego je umjesto toga odgodio prodor na istok kako bi dokrajčio izolirane džepove Crvene armije u Ukrajini i drugdje, koji su bili okruženi i obavijeni brzim napredovanjem njemačkih oružanih snaga. Guderian, von Leeb i drugi su artikulirali, donekle uvjerljivo, ali ne i konačno, zašto je ova odluka bila pogreška, ali ovo se pitanje nastavlja raspravljati sve do danas.

Daleko veća osuda, i središnji temelj za moju osudu Führera, bila je Hitlerova apsurdna odluka da objavi rat Sjedinjenim Državama,  dok je bio zaglavljen u predgrađu Moskve usred najgore zime viđene u stoljeću; dok je Britanija istovremeno ostala netaknuta na matičnim otocima, i u Egiptu. Drugim riječima, Hitler je uvukao Njemačku u rat s trećom ravnopravnom silom, dok se očajnički borio s dvije druge velike sile na dvije različite fronte, dok je istodobno branio atlantsku obalu Francuske i nizine kao treću frontu. On je to učinio, iako je prvo načelo vojne i političke strategije za Njemačku i njezine prethodnike, vraćajući se stoljećima unatrag, bila njezina ranjivost - sjedište u samom središtu Europe - i njen prvi prioritet je bio izbjegavanje uplitanja u rat na više frontova, kao i nužnost izbjegavanja dugotrajnih zapleta bilo koje vrste. Doista, ovo prvo načelo njemačke vojne strategije kroz stoljeća bilo je geneza za formulaciju Bewegungskriega, što je sama srž njemačke vojne doktrine koja seže do pruske vojske, Fridrika Velikog i prije. Jedan je njemački časnik s pravom osudio to ludilo kao "misliti da možemo izazvati svijet je bezobrazno glupo" (Neitzel, 159).

Uvijek su ovakvi prigovori i osude Hitlera izložili ovog autora bujici kritika i podrugljivih komentara, od kojih su veliku većinu izrekli nepopravljivo glupi i namjerno odvratni ljudi. Vrlo često će me klevetnici optužiti kako ne poznajem dovoljno okolnosti, koje su i  dovele do toga da je Njemačka objavila rat Sjedinjenim Državama, dok se još uvijek očajnički borila s Britanijom i Sovjetskim Savezom. Ovaj autor je naravno svjestan kako su Sjedinjene Države bile “neutralne samo po imenu”. Politika zakupa Velike Britanije i Josipa Staljina nakon invazije na Sovjetski Savez, posuđivanje razarača Britaniji za pomoć u bitci za Atlantik, bile su samo neke od provokacija. Incident koji se odnosi na USS Reuben James, koji je napao njemačku podmornicu (bez njemačke provokacije);  torpedirala je i potopila, posebno je vrijedan pažnje, budući da je taj incident poslužio za moju osudu anglo-američkog saveza općenito, a posebno Sjedinjenih Država, kroz dugi niz godina. Američka agresija na njemačke podmornice, unatoč svim naporima da se ne napadaju američki brodovi, bila je toliki problem da su mnogi visoki časnici u Kriegsmarineu pljeskali toj odluci, iako je to bila neposredna i očita strateška pogreška, koja je uskoro presudila Njemačkoj.

Neki Hitlerovi entuzijasti, također tvrde kako je rat sa Sjedinjenim Državama bio neizbježan. To može, ali i ne mora, biti istina. Prije nego što je Hitler glupo objavio rat, slučajno je prevaren od Japanaca lažnim obećanjima o objavi rata Sovjetskom Savezu. Također je i američko javno mnijenje bilo odlučno protiv pridruživanja ratu. Pearl Harbor, kao i objava rata od strane Njemačke, su to promijenili i više nisu zahtijevali od FDR-a ili Židova (u njihovom kabinetu) uvjeriti američku javnost neka objavi rat Njemačkoj. Hitler im je učinio tu uslugu. Da li bi američki narod bio toliko zainteresiran za objavu rata Njemačkoj, osobito ako bi Reich uspio prisiliti Sovjetski Savez na kapitulaciju, jednako je nejasno, osobito s obzirom na brutalne borbe koje su se odvijale na Pacifiku, gdje se Japanci nisu pridržavali zapadnih normi, kao što je predaja kada su svladani ili poraženi u bitci.

Bez obzira na to, nema prednosti u tome da se rat sa Sjedinjenim Državama ne odgađa što je duže moguće (u slučaju ako bi rat bio neizbježan), upravo zato što Njemačka nije imala vojne kapacitete ili sredstva za pokretanje rata protiv Sjedinjenih Država s bilo kakvim izgledima na uspjeh, dok je bila u ratu s Ujedinjenim Kraljevstvom i suprotstavljena Crvenoj armiji u najbrutalnijim i najstrašnijim borbama na Istočnom frontu.

Ova i druga razmatranja uvjerljivo pokazuju da mnoge američke provokacije i uvrede protiv Njemačke ne mijenjaju analizu u vezi s odlukom da se objavi rat Sjedinjenim Državama. Da su Njemačka i njezin ratni stroj bili doista svemoćna sila, nepobjediva poput imaginarnih svemirskih osvajača s Marsa ili nekog drugog fantastičnog dalekog planeta, Njemačka bi odluka bila apsolutno i potpuno opravdana u objavi rata Sjedinjenim Državama. Ali, iako je Wehrmacht bio uzor vojne discipline i jedna od najvećih borbenih sila u analima vojne povijesti, Wehrmacht, iako doista najsmrtonosniji instrument, nije bio svemoćan. Čak je i njemačka vojska imala ograničenja u pogledu materijalne nadmoći koju je ikada mogla nadvladati. Svaka zdrava, racionalna osoba je stoga bila prisiljena osuditi odluku da se objavi rat Sjedinjenim Državama, odluku koja je zapravo dala Churchillu i FDR-u upravo ono što su željeli, pritom bacajući osudu na Njemačku. Uključujući Njemačku u rat s trećom ravnopravnom silom, prije nego što je smirio bilo koju od druge dvije sile s kojima je već bio u ratu, Hitler je njemački poraz učinio praktički apsolutnom, matematičkom sigurnošću. Nije brinuo na neusporedivu žrtvu, hrabrost i borbenu snagu tih palih, tragičnih heroja, tih velikih branitelja Njemačke i Majke Europe, tih strašnih kolona feldgraua, koje su bile hvaljeni njemački Wehrmacht.

Usporedite Hitlerovu megalomaniju, koja ga je navela na tako katastrofalnu stratešku pogrešku, s načinom na koji je Abraham Lincoln riješio aferu Trent. Afera Trent odnosila se na pritvaranje britanskog broda Trent, koji je prevozio dva izaslanika Konfederacije na Britansko otočje, u diplomatskoj misiji. USS San Jacinto mornarice Unije je presreo i zadržao Trent, protivno međunarodnom i pomorskom pravu, zaplijenili su diplomate Konfederacije koji su bili u britanskom pritvoru, čime su prekršili britanski suverenitet i isprovocirali najmoćniju naciju na Zemlji. To je razbjesnilo javno mnijenje u Britaniji i stvorilo stvarnu mogućnost uvlačenja Britanije u rat na strani Konfederacije, bez obzira na averziju prema instituciji ropstva koju je imala velika većina Britanaca. Unatoč ratnohuškačkom temperamentu nekih u njegovom kabinetu, Lincoln je pustio delegate Konfederacije. Kada su se neki u njegovom kabinetu usprotivili, Lincoln je jednostavno odgovorio: "Rat po jedan, gospodo." Ova umjerenost je  omogućila Lincolnu da dobije svoj rat. Nedostatak takve umjerenosti, unatoč prilično nečuvenim provokacijama FDR-a i njegovog kabineta s vrlo jakim košer okusom, osudio je Njemačku na propast i učinio gotovo nemogućim Njemačku pobjedu u Drugom svjetskom ratu, vjerojatno time zauvijek osudivši Europu i Zapad u tom procesu.

Jedan od palih heroja Staljingrada. S lijeve strane je poznata slika jednog od njemačkih vojnika koji su poginuli kod Staljingrada. Prilično dobro ukrašen, kapetanov Željezni križ prve klase, značka za ranu i borbena kopča vidljivi su, s odlomljenim vrhom borbene kopče, što je praksa koju su usvojili njemački vojnici u Staljingradu kako bi označili posebnu brutalnost borbenih uvjeta koje su proživjeli. Zvao se Friedrich Konrad Winkler, a s desne strane čitatelji će vidjeti njegovu vjenčanu sliku. Umro je nedugo nakon predaje u veljači 1943. godine. One koji tako bezobrazno odbacuju Hitlerove zločinačke malverzacije u vezi sa Staljingradom i drugim debaklima treba podsjetiti na bezosjećajno zanemarivanje života stotina tisuća ljudi poput Winklera, ljudi daleko boljih od onih koji su ih izdali.

Unatoč tome koliko je njemačka pobjeda bila nevjerojatna nakon ove odluke, Hitler je dodatno iznevjerio Njemačku i nacionalsocijalizam, što je uzrok drugim strateškim i posebno taktičkim pogreškama. Prvo i najvažnije bila je Hitlerova apsurdna naredba stoj ili umri nakon bitke za Staljingrad. Mnogi od njegovih generala mudro nisu dijelili fiksaciju na Staljinova imenjaka, budući da mnoge povijesne knjige i rasprave uvjerljivo pokazuju kako je Hitlerovo inzistiranje da zauzme grad, pod tim posebnim okolnostima, bilo krajnje glupo. Ali, kada je ofenziva prekinuta, i kada je koridor, koji se uglavnom sastojao od rumunjskih, mađarskih i talijanskih trupa, bio ugrožen - Hitler je odbio narediti povlačenje opkoljene Šeste armije na sigurno, i umjesto toga je izdao svoju krajnje apsurdnu zapovijed: stoj ili umri. Ova je naredba osudila Šestu armiju na propast i dovela izravno do njezina okruženja i uništenja. Čak i dok je Manstein dirigirao herojskim, ali neuspjelim naporima generala Hermanna Hotha da oslobodi staljingradski džep, Hitler je odbio dopustiti von Paulusu da se povuče i krene prema Hothovoj 4. oklopnoj armiji. Time je zapečatio turobnu sudbinu Šeste armije; stotine tisuća njemačkih vojnika koji su umirali u staljingradskom džepu, ili naknadno poumirali u sovjetskom zarobljeništvu pod neizrecivo pokvarenim uvjetima, koji su bili tipični za život njemačkih ratnih zarobljenika u sovjetskom gulagu.

Slične naredbe izdane su i u drugim kontekstima: njemački odgovor na operaciju Zvijezda, kao i nakon Rommelove ofenzive koja je odbijena kod El Alameina, u kojoj je Pustinjska lisica otkazala poslušnost ovom samoubilačkom Führerbefehlu. Paul Hausser, zapovjednik SS oklopnog korpusa koji je držao Kharkov, zanemario je takve naredbe povlačeći svoje opkoljene snage. Da nije to učinio, tri najslavnije (i najstrašnije) postrojbe u njemačkim oružanim snagama: Waffen SS Panzer Divisions Leibstandarte Adolf Hitler (LAH), Das Reich i Panzergrenadier Division Großdeutschland, gotovo bi sigurno pretrpjele istu sudbinu kao i njihovi poginuli drugovi u Šestoj armiji kod Staljingrada. Manstein se također oglušio na sličnu zapovijed početkom 1943. godine, ali umjesto da se glatko ogluši i povuče u prkos Führerbefehlu, Manstein je uvjerio Hitlera neka dođe u njegov stožer u Zaporožju, nekih 50 kilometara od fronte, i uvjerio Hitlera da potpiše potrebno povlačenje. Manstein je spasio Grupu armija Don na Donbasu svojim majstorskim povlačenjem, dok je uspostavio preteču svog slavnog Udarca s leđa u Harkovu. Da Hausser ili Manstein nisu otkazali poslušnost Hitleru na svoj poseban način, Hitlerove smiješne naredbe "stoj i brani" dovele bi do potpuno istih ili čak i gorih katastrofa koje su zadesile Šestu armiju, ubrzale bi njemački poraz za godinu ili više, i vjerojatno dopustile Crvenoj armiji neka promaršira kroz cijelu Europu, sve do La Manchea.

Ovo nudi samo mali okus Hitlerovih ogromnih operativnih i taktičkih neuspjeha. Ima i drugih. Npr. na dan iskrcavanja u Normandiji, obrambene njemačke snage bile su u razdoblju neaktivnosti tijekom najkritičnijih sati, jer su neki generali ulizice odbili probuditi Führera, napominjući kako voli spavati. Ova i druge epizode vjerojatno su bile povezane s ovisnošću o opijatima, amfetaminima i drugim nedopuštenim supstancama, problemu o kojem je Darryl Cooper dosta dugo izlagao tijekom njegovog nedavnog pojavljivanja u podcastu Joea Rogana.

Odnos prema njemačkom narodu

Ove i druge pogreške složene su bezosjećajnim zanemarivanjem, pa čak i prezirom, koji je pokazao prema životima njemačkog naroda, čak i (kao što je više puta pokazano u izdavanju samoubilačkih naredbi za stoj i obranu spomenutih gore) prema vojnicima i časnicima koji su se borili pod njegovim zapovjedništvom. U posljednjim mjesecima rata, ovo bezosjećajno zanemarivanje života Nijemaca eskaliralo je do masovnog ubojstva drugačije, namjernije vrste, kada je Hitler svoju demonsku brutalnost izravno okrenuo protiv njemačkog naroda. SS postrojbe tipa Dirlewangerove brigade (općenito, ne borbene postrojbe u dobroj vjeri kao što su SS LAH, Das Reich) i drugi odmetnički elementi ubijali su sve Nijemce, čak i za koje se samo posumnjalo da su dezertirali, bilo vojne ili civilne. To nije učinjeno s nadom da će se promijeniti ishod rata, već da se Hitleru i njegovoj vrhunskoj sviti kupi još nekoliko dana života, prije nego što moraju učiniti neizbježno. Daleko užasniji bio je Neronov dekret koji je dao Albertu Speeru, a Speer, srećom, nikada nije razmišljao o provođenju istog. Da je učinio kako mu je naređeno, ovaj Neronov dekret učinio bi mnogo više od pukog desetkovanja njemačkog stanovništva.

Istini za volju, politika bezuvjetne predaje bila je katalizator; stjerala je opaku, opasnu i ranjenu životinju u kut, u situaciji u kojoj ona  umire, bez obzira što učinila. Unatoč tome što Saveznici zaslužuju mnogo veću krivnju nego što to dopušta “poslijeratni konsenzus”, Hitlerove namjere s njemačkim narodom tijekom završnih faza rata više su nego odvratne. Dok je Njemačka u mukama egzistencijalne prijetnje, koju se jedva može ispravno sagledati kroz iskrivljenu perspektivu izazvanu krivnjom za rat, savezničkom propagandom i raznim pokroviteljstvom američke Unkulture (koja je ugrađena[i] u njemačku svijest kroz gotovo stoljeće okupacije). Hitlerovi planovi na kraju rata bi doista bili Finis Germania, jer bi on praktički proveo plan Morgenthaua (kao da je sam planirao), čime je Židovima uštedio trud da sami obave veliki dio prljavog posla. Optužnica je i naredba da se Pariz spali gotovo godinu dana ranije je također odbijena. Vraćajući se na ono što je namijenio velikom broju njemačkog naroda zbog svog krajnjeg neuspjeha, moralnog i vojnog, kao što pokazuje Albert Speerov izvještaj koji ledi krv u žilama, o tome što mu je Hitler rekao kada je Speeru izdao zapovijed da provede Neronov dekret: 

"Kada bi se rat izgubio, nestao bi i narod. Ova sudbina je neizbježna. Nema potrebe da se u obzir uzme osnova koja bi ljudima bila potrebna za nastavak najprimitivnije egzistencije. Naprotiv, bolje bi bilo da sami uništimo te stvari, jer će se ovaj narod pokazati slabijim, a budućnost pripada samo jačem istočnom narodu. Osim toga, oni koji bi ostali nakon bitke bili bi inferiorni, jer su dobri ubijeni."

Druge izjave pokazuju da je Hitler imao smjelosti kriviti njemački narod, a iznad svega milijune njemačkih vojnika i časnika koji su se tako žestoko i hrabro borili, ginući pritom prečesto zbog njegovih pogreški i neuspjeha.

Ništa od ovoga ne znači kako smatram, ili da bi bilo tko trebao smatrati Saveznike, a posebno Sovjete, nečim drugim osim zlom samo po sebi, možda i gorima nego što je bio Hitler. Također se mora naglasiti kako su se Hitlerove najgore karakteristike ozbiljno pokazale tek nakon američkih provokacija, koje su prethodile njegovoj katastrofalnoj odluci da objavi rat Sjedinjenim Državama. O ovome se žestoko raspravlja među povjesničarima. Holokaust smatram "običnim detaljem u povijesti", uvjeravaju me ljudi poput Richarda J. Evansa koji tvrdi kako je holokaust pokrenut tek nakon što se rat sa Sjedinjenim Državama činio neizbježnim, opisujući konačno rješenje kao "najveći talački scenarij" u povijesti čovječanstva. Doista, Darryl Cooper je nedavno isto primijetio kako je žuta zvijezda Juden, koju su Židovi bili prisiljeni nositi u nacističkoj okupiranoj Europi, primijenjena tek nakon objavljivanja i proglašenja Theodorea Kaufmana: Njemačka mora nestati.

Čini se kako je brutalna i kriminalna okupacijska politika također ojačala nakon što je Njemačka prikazana kao ranjena, zarobljena životinja, bez vidljivog bijega. Oni koji su pročitali i razumjeli “Škotsku predstavu” razumiju kako propast i očaj dovode do bezobzirnog i besmislenog ubijanja, prije svega kada se borite s tiranima poput ovoga. Citirajući nekoć hrabrog MacBetha dok je bio tako stjeran u kut: "U krvi sam / Zakoračio sam toliko daleko da, ne bih li više gazio, Povratak bi bio dosadan kao i put."

Stupanj do kojeg je saveznička politika, osobito odbijanje Britanije da pregovara o miru nakon pada Francuske, kao i anglo-američka politika "bezuvjetne predaje", navodi na ono što se može činiti kontradiktornim mišljenjem: unatoč gore navedenom popisu optužnica, Velikoj Britaniji bi bilo bolje da je nacistička Njemačka prevladala, bilo s lordom Halifaxom koji je prevladao tijekom krize ratnog kabineta, ili čak u manje vjerojatnom scenariju u kojim je Njemačka nekako mogla upravljati okupacijom i kapitulacijom Britanije 1940.–1941. godine. 

Nije slučaj niti u tome da su saveznici doista bolji u sveobuhvatnom ubijanju nevinih civila ili njihovom besramnom ratnom huškanju. Oni koji brbljaju o navodnom “mitu o čistom Wehrmachtu”, vole nastaviti o ratnim zločinima izolirane okupacijske jedinice u ovom ili onom selu u Jugoslaviji, ili o nekom strašnom događaju u ruskom selu, dok su cjelokupne američke i britanske zračne snage ciljale cijelo njemačko stanovništvo putem terorističkih bombardiranja, kampanja koje su bile javno poznate i koje je angloamerički svijet u cjelini podržavao. Dok bi pozadinske jedinice strijeljale stotinu ili čak tisuću civila, kao odmazdu za ilegalne partizanske zločine protiv njemačke vojske (i to su činile gledajući svoje žrtve u oči), samodopadni Amerikanci i Britanci ubijali su desetke tisuća. U nekim prilikama, kao što je bilo bombardiranje Dresdena, radilo se čak i o stotinama tisuća njemačkih civila na dnevnoj bazi, neviđeno.

Staljin i Churchill dogovorili su buduću sudbinu Pruske i Šleske, pristajući na reviziju sovjetske, poljske i njemačke granice s tri šibice. Posljedica toga bilo je “etničko čišćenje” svih Nijemaca iz Istočne Pruske, Šleske i drugih područja, prepuno masovnih ubojstava i silovanja od strane pljačkaške Crvene armije. Unatoč tome što su imali prednost atomske bombe, "dobri saveznici" su pristali i dopustili Sovjetima neka podijele ono što je ostalo od Istočne Njemačke na Njemačku Demokratsku Republiku, poznatiju kao Istočna Njemačka. Ovdje je naravno slijedilo suučesništvo, ako ne i prešutno odobravanje silovanja i ubojstava njemačkih civila u Pruskoj, Šleziji i drugim područjima naseljenim Nijemcima. Jedna trećina njemačkih i savezničkih žrtava u posljednjih šest mjeseci možda bi se mogla izbjeći da se nije inzistiralo na bezuvjetnoj predaji. Sudbina njemačkih ratnih zarobljenika, koje su zapadni saveznici predali Sovjetima, kao i njemačkih ratnih zarobljenika koji su umrli u savezničkom zarobljeništvu, čija je statistika u najboljem slučaju mutna - dodatno nanosi krv na "čiste ruke" Saveznika.

Naposljetku, većina ne razmatra koliko je zloglasni Morgenthauov plan bio blizu provedbe; iako se čini da je proveden, samo u mnogo blažem, postupnijem opsegu. Zavedeni i ispranog mozga stalnom, neprekidnom dijetom savezničke poslijeratne propagande i ratne krivnje, mnogi moderni "dobri" Nijemci nekako misle kako su Amerikanci, ili točnije Američko carstvo, njihovi prijatelji.

Također se mora primijetiti (ne priznati, ali primijetiti, jer nikada nisam sugerirao drugačije) da je Hitler rano želio mir i nekoliko puta pokušao pregovarati s Britanijom, dok je Francuska kampanja bila na izmaku. Churchill, i kasnije FDR nakon njega, bili su ratni huškači i masovni ubojice jednako kao i sam Hitler, ali barem se karakterizacija potonjeg uzima zdravo za gotovo, umjesto da se prikriva apsurdnim nacionalnim mitom, koji je toliko duboko prožet s obje strane Atlantika i gotovo je neizbrisiv.

Žalost i posljedice

Dva pisma britanskih veterana koji su preživjeli dovoljno dugo da vide Britaniju u modernim vremenima, preuzeta iz knjige "Nepoznati ratnici". Koliko god osuđujuća bila procjena Hitlera, ovaj se autor slaže s procjenom, osobito zato što su se najgore sklonosti Führera pokazale tek nakon što su zavladali potpuna propast i očaj, koncept lako dostupan svakome tko je čitao i razumije MacBetha.

Unatoč praznim tvrdnjama onih koji tako bezrezervno podržavaju austrijskog slikara, bit jest u tome da je Hitler izgubio rat. Posljedice toga su višestruke, očite i nesagledive. Podjela Europe između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza učvrstila je uspon američkog carstva, pri čemu su Sjedinjene Države bile usamljena supersila gotovo 35 godina, od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Sjedinjene Države su danas sigurno u padu i dokazale su kako nisu u stanju poraziti razne protivnike iz Trećeg svijeta; koji su u krpama, sandalama, od farmera rižinih pljeskavica u Sjevernom Vijetnamu do Talibana u Afganistanu, oboje naoružani samo AK-47 i improviziranim eksplozivnim napravama. Čak i tako, blagoslovljene s dva oceana, nuklearnim arsenalom i dovoljno zastrašujućim oružanim snagama (barem na papiru), propadanje Sjedinjenih Država je neizbježno, ali će isto tako sigurno biti sporo, gotovo neprimjetno, odvijati će se tijekom mnogih desetljeća, čak stoljeća ili duže. Krajnji će učinak biti u tome da će Sjedinjene Države, po svoj prilici, ostati dovoljno dugo na nogama kako bi konzumirali smrt Majke Europe i potomstvo njezinih sinova i kćeri. Iako još uvijek ima jako malo nade za Njemačku, izgledi se povremeno čine mračnim, jer je njemačka nacionalna svijest bila podvrgnuta dubokoj marinadi ratne krivnje, pojačanoj postojanim i neumoljivim uništavanjem njihovog jezika i kulture putem uvoza američke Unkulture; zasićenjem njemačke i drugih kultura putem reklama na engleskom jeziku, glazbi i drugim medijima, kao i ulijevanjem usrane glazbe i usrane američke kulture u sve aspekte europskog društva. Poraz nacističke Njemačke, za koji Hitler snosi toliku odgovornost, omogućio je Americi: "naciji koja proizvodi ovu "kulturu", u mjeri u kojoj se to uopće može nazvati kulturom, da okupira Europu, dok je europske nacije svela na "vazalne države - prije svega svetu Njemačku".

Pogled prema naprijed: Ispod njegove duge sjene

Mnoge vjerodostojne i opipljive dobrobiti i prednosti nacionalsocijalizma, ali desničarskog autoritarizma općenito, toliko su temeljito diskreditirane ovim i drugim Führerovim neuspjesima, moralno i vojno, te se europska civilizacija možda nikada neće osloboditi laži, do samouništenja, koja je moderni liberalizam i sama demokracija. Ovo je osobito kritično, jer se demokratski sustav pokazao krajnje nepodobnim i nesposobnim odgovoriti na mnoštvo zala koja prijete rasnim samoubojstvima i propašću civilizacije - od Velike zamjene i demografske zime, do sklonosti neobuzdanog kapitalizma da prodaju bezbroj poroka, od pornografije do nedopuštenih droga, od sporta i drugih kockanja do otpadne brze hrane koja ne odgovara za konzumaciju bilo kome - posebno europskih muškaraca i žena.

Ovi i drugi neuspjesi pokazuju da, dok je autoritarizam sposoban provoditi državnu politiku kroz akcije koje su zapravo sposobne riješiti stvarne probleme, imati jednog čovjeka kao apsolutnog vladara jest najopasnija mogućnost. Rizik povjeravanja apsolutne vlasti jednom čovjeku, koji predvodi ovakav autoritarni pokret u katastrofu, je prevelik. Neki preporučuju ograničavanje glasanja na zemljoposjednike, ne trudeći se primjećivati ​​vrste ljudi koji posjeduju zemlju u daleko većem omjeru u odnosu na njihov broj, a zanemaruju probleme generacijskog bogatstva i slična razmatranja. Thomas Jefferson zamislio je ono što je nazvao "prirodnom aristokracijom", prema kojoj bi oni koji imaju sirove, izvorne osobine visoke inteligencije, dobrog zdravlja i neki privid klasičnog obrazovanja (bez obzira na obiteljsko bogatstvo ili siromaštvo u kojem su rođeni), trebali biti uzdignuti na najviše položaje prosvijećenijeg društva. Taj su ideal zapravo prigrlili nacisti u konceptu poznatom kao Volksgemeinschaft, koji je naglašavao važnost umanjivanja i smanjivanja klasnih razlika koje su postojale između aristokracije, buržoazije i proletarijata, te nagrađivanja i priznavanja pojedinca na temelju zasluga, dok je poticao veću koheziju i jedinstvo u njemačkom narodu. Kao što smo ja i mnogi drugi napisali, Robert Heinlein nudi veliki dio rješenja u društvu koje je zamislio u nesretno nazvanim Starship Troopers: "Služba jamči državljanstvo", tj. oni koji služe, ili su služili naciji, u vojsci ili u drugim važnim područjima javne službe, imaju riječ. Odbaciti ljubav multi-kulti, ujedinjenih naroda-svijeta, te vratiti u društvo prve principe rase, krvi i tla. Ako se to postigne, otkriti će se rješenje vrste problema predstavljenih u Hitlerovom katastrofalnom neuspjehu. Churchill, FDR i kabala međunarodnog židovstva, sigurno su željeli uništenje Njemačke. Ali, da su Hitler i nekolicina njegovih odvratnijih pristalica, poput Himmlera, Goeringa i Goebbelsa, nekako poginuli u zrakoplovnoj nesreći dok je Fall Gelb bio u tijeku; te se stvorila neka vrsta velikog nacionalnog socijalističkog vijeća, koje se sastoji od najboljih njemačkih vojnih i drugih vođa dobije vlast; ili da je Albert Speer, Rudolf Hess ili ekvivalent,  preuzeo vodstvo, dvojbeno je da li bi mnoge od gore navedenih pogrešaka, koje su dovele do gubitka rata, bile počinjene.

Ako ostavimo ove kolosalne probleme s Hitlerom po strani, pa čak i pretpostavimo da se svaka od ovih strateških i taktičkih grešaka, kao i monstruozni, barbarski čin protiv bijeloslavenskih Europljana i samog njemačkog naroda, može nekako previdjeti, kao što razni klevetnici tako glupo inzistiraju, oni koji podržavaju desničarski populizam i dijele skepticizam ili čak prezir prema demokraciji i Američkom Carstvu - trebali bi i moraju Hitlera gledati istom razinom averzije. To je jednostavno stoga, čak i kada bi netko mogao previdjeti, opravdati ili objasniti ove ogromne nedostatke i užase - javni pogled na Hitlera nikada neće biti reformiran od strane dovoljno velikog broja stanovništva da bi takva retorika postala održivom strategijom za uvjeravanje kritične mase ljudi o pitanjima koja nacionalsocijalizam dijeli s današnjom disidentskom desnicom, etno-nacionalističkom desnicom i desničarskim populističkim pokretima.