I. Andropovljeva obmana - Zašto je, za ime svijeta, SSSR napao Afganistan?

(Napomena: u svijetlu događaja u Siriji, mislim kako je bitno objaviti ovaj dio Rurikovog proučavanja Andropova. Samim tim što je vezano uz rusku vojsku, Afganistan......kao da se neki događaji, nakon završenog kruga, ponavljaju opet i opet. Uživajte)

Pozadina današnjeg posta je priča o drugu Juriju Andropovu (pravo ime: Fleckenstein) koji je preuzeo KGB, popunio ga svojim sunarodnjacima i pokrenuo plan za detonaciju SSSR-a. Ovo je sve nešto s čim biste već trebali biti upoznati, jer smo to obradili u dva duga i detaljna eseja o ovoj dubokoj temi. 

Ranije sam spomenuo kako je Andropov bio uključen u namamljivanje sovjetske vojske u Afganistan, ali sam se požalio da nisam imao vremena ulaziti u detalje te konkretne priče, jer smo bili više usredotočeni na njegov uspon na vlast i njegove planove da detonira SSSR i pokrene Konvergenciju sa zapadnom elitom. Zahvaljujući Andropovljevim naporima: on je pomogao rađanju potpuno novog sustava koji je samo estetski sličan nekadašnjem SSSR-u i koji se nastavlja u današnjoj takozvanoj Ruskoj Federaciji. Ovaj SSSR 2.0 odbacio je mnoge svoje imperijalne teritorije, svoju komandnu ekonomiju i svoje stare kadrove (u korist vlade koju u potpunosti vode KGB-FSB) i još uvijek se drži primarnog cilja približavanju Zapadu i nametanja globalne vlade, ali uz više ustupaka prema lokalnoj eliti, nego što je to zapadu u ovom trenutku ugodno dijeliti.

Svi Putinovi napori od 2014., ili možda čak i ranije, od 2007. godine su bili učinjeni s ciljem dovođenja Zapada za pregovarački stol i ispunjavanja obećanja danih elitama SSSR-a, neposredno prije nego što su ovi detonirali SSSR.

Ne samo da je Andropov postavio temelje za približavanje Zapadu, već je također namamio sovjetsku vojsku u zamku, namjerno. Ciljeva ove operacije, koliko ja mogu reći, bilo je mnogo, i svi su bili zlokobni:

  - Preusmjeriti planiranu invaziju SSSR-a na Iran i spriječiti da tamošnja CIA-ina vlada bude zamijenjena prosovjetskom; 

  - Sovjetsku vojsku, tada najbolju i najveću na svijetu, iskrvariti i nanijeti joj značajan ugled i materijalnu štetu;

  - Diskreditirati Brežnjeva i njegov Politbiro, vojsku, i druge konkurentske centre moći u elitu SSSR-a;

  - Reformirati KGB i uvelike obogatiti njegove šefove golemim količinama novca izvučenih iz ratnih napora, napora obnove i uspostavljanja unosne trgovine drogom;

  - Nanijeti štetu sovjetskom društvu preplavljujući ga drogom;

  - I okrenuti cijeli islamski svijet protiv SSSR-a. 

Kao rezultat pada iz Afganistana, imamo rascjep koji se pojavio između nekoliko unutarnjih frakcija moći u kasnom SSSR-u, koji je prerastao u gotovo sveobuhvatni rat bandi za vlast. Ove unutarnje borbe nastavile su se u postsovjetskom razdoblju, s FSB-om koji je vodio tajni rat protiv svojih unutarnjih neprijatelja,  kao što su:

  - Vojska, kroz sustavnu kampanju ubojstava popularnih sovjetskih časnika; 

  - GRU (vojna obavještajna služba, strane operacije), ili barem njezina frakcija, prodajom svoje imovine zapadnim obavještajnim službama i otkrivanjem imena njihovih agenata; 

  - Ministarstvo unutarnjih poslova (policija koja nije pripadala KGB-u u SSSR-u) koji su se, svaka čast, pokušali suprotstaviti operacijama organiziranog kriminala KGB-a i platili krvavu cijenu za to; 

  - Domoljubno rusko civilno društvo, koje je bilo sustavno ciljano, a Putin je na kraju donio zakone koji zabranjuju bilo kakav oblik organizacije oko ruskog nacionalnog identiteta. 

Kada se prašina slegla, Andropovljev KGB se pretvorio u FSB, i oni su naslijedili vladavinu Rusijom. U tome su im pomogli njihovi prijatelji oligarsi, od kojih je većina počela kao mafijaški šefovi - radeći za KGB u SSSR-u u crnoj ekonomiji. Gotovo svi ti oligarsi,  svoje su položaje zahvaljivali povoljnim ugovorima i položajima koje su uspjeli osigurati pod Andropovom i zbog pristupa kapitalu na Zapadu - prednosti u kojoj su mogli uživati, ​​jer su imali rođake na Zapadu.

Da bi došao do ove točke, Andropov je usput morao eliminirati mnoge moćne ljude i frakcije.

Ne možemo shvatiti suvremenu Rusku Federaciju, Ukrajinu ili Bjelorusiju, Baltik i Središnju Aziju, bez razumijevanja radikalnih promjena koje je Andropovljev KGB izvršio na sovjetsku vladu.

Dakle, imajući na umu sve te pozadinske informacije, današnju priču započinjemo čudnom, neshvatljivom odlukom SSSR-a da napadne Afganistan, groblje imperija. Osnove ove priče mogu se pronaći na Wikipediji, ali važne stvari mogu se pronaći samo u memoarima starih sovjetskih generala, birokrata i GRU-ovih duhova, koji su ostali na rubu ceste u novoj Ruskoj Federaciji kojom upravlja KGB-FSB kasnije.

Također, kako bi ova priča imala smisla, u dramu smo uveli još nekoliko likova. Prvi je Ustinov, koji je bio ministar obrane, glavni general SSSR-a, u biti, koji se odlučio spojiti s Andropovim. Brežnjeva već znamo. I konačno, tu su moćni KGB-ovi mafijaški bossovi i sredstva CIA-e koja djeluju unutar SSSR-a u bliskoj suradnji s Andropovim, a također i u Afganistanu. Nudim ovaj pregled unaprijed kako se čitatelj ne bi izgubio u detaljima i imenima (koja zvuče strano) dok dublje kopamo. Ono što se dogodilo zapravo je prilično lako razumjeti, ali dovodi u pitanje mnoge pretpostavke koje ljudi imaju o prirodi Hladnog rata, temelju svjetskog poretka nakon Drugog svjetskog rata; te uvodi čitatelja u metode subverzije i društvenog inženjeringa koji su korišteni od strane transnacionalnih obavještajnih agencija protiv vlastitog stanovništva, što je teško prihvatiti zbog moralnih implikacija ovih informacija. Ali, lekcije iz tajne povijesti sovjetske intervencije u Afganistanu, imaju duboke implikacije na naše razumijevanje načina na koji se vodi moderna Ruska Federacija. Možda i posebno za Amerikance i Britance, ova bi priča mogla  pružiti objašnjenje za inače zbunjujuću odluku Washingtona da ponovi isti eksperiment u Afganistanu, koji je SSSR izveo samo nekoliko desetljeća prije.

Ali, već sam dovoljno rekao unaprijed.

Vidjeti ćete što mislim.

Zaronimo odmah.

Intervencija u Afganistan

Moramo negdje započeti, a Iran je vrlo zanimljivo mjesto za početak. Jedna ključna točka za koju malo tko zna jest kako je izvorni plan SSSR-a bio invazija na Iran. Ondje je GRU obavio mnogo posla pripremajući sovjetske simpatizerske snage u vojsci, koje su bile spremne svrgnuti novu islamsku vladu koju je uspostavila CIA, sve dok bi imali potporu Moskve. Ipak, u posljednjem trenutku su svi ovi planovi odbačeni, a sovjetska vojska je umjesto toga bačena u nebitnu zabit Afganistana, groblje imperija.

Čovjek koji je sastavio istraživanje koje ćemo koristiti u prvom dijelu današnjeg eseja je vrlo poznati politički aktivist i teoretičar zavjere u Rusiji, te je i sam bivši sovjetski aparatčik. Ima ogroman broj sljedbenika na Telegramu i prije toga na LiveJournalu. Njegov unos na Wikipediji vrlo je utemeljen i otkriva kako je sve do danas bio anticionistički aktivist u SSSR-u.
ru.wikipedia.org/wiki/Скурлатов,_Валерий_Иванович (morate dodati sami https)

Unatoč tome što je rođen 1938. godine, Skurlatov je popio nekoliko crvenih pilula, te je dokaz tome da biti star ne znači kako  morate biti standardni komunist (Istok), ili liberal (Zapad). Većina njegovih pogleda na Putina i rat identična je mojim, ili Sofa Strategistovim, ili Strelkovljevim, što se toga tiče. U bivšem Sovjetskom Savezu postoji blok domoljubnih ljudi, koji i dalje gaje duboke sumnje u svoje vlastite vlade. Ovo ne biste znali da ste isključivo slušali duhovite duhove, poput: Andreja Rajevskog (Saker), Larryja Johnsona, Jurija Martjanova i Scotta Rittera, jer oni prikazuju cijelo rusko patriotsko društvo kao jednoobrazno i ono koje stoji iza Putina i njegove vlade. Dovoljno je smiješno, jer su svi ti obavještajni agenti zarezali su zube u antisovjetskim operacijama u Afganistanu. Njihovo prikazivanje ruske stvarnosti jest očito lažno, a ja dajem sve od sebe da svojim pisanjem izložim disidentsku patriotsku perspektivu iz Rusije engleskim govornicima na Zapadu.

Bez svega toga, bacimo se na Skurlatovljev prikaz uvoda u invaziju na Afganistan:

"Šef KGB-a i najutjecajniji član Politbiroa KPSS-a, Jurij Vladimirovič Andropov, pokrovitelj Mihaila Sergejeviča Gorbačova, praktički je sam inzistirao na ovom koraku [Afganistan], kobnom za našu zemlju.

U to sam vrijeme bio zadužen za Sektor zemalja u razvoju na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova SSSR-a i u ime rukovodstva, koje je pak dobivalo upute od Ministarstva obrane SSSR-a, analizirao sam situaciju za susjedni revolucionarni Iran, u kojemu je prosovjetska Narodna stranka Irana (Tudeh) u to vrijeme zauzimala vrlo jake pozicije.

Obrazac djelovanja bio je sljedeći: Tudeh se suprotstavlja islamistima, tudeističko vodstvo iranske mornarice zauzima ključnu pomorsku bazu Bandar Abbas na ušću Perzijskog zaljeva i proglašava se Narodna vlada Irana, koja se okreće Sovjetskom Savezu za međunarodnu pomoć. Amerikanci su daleko i demoralizirani nakon Vijetnama, američkih ratnih brodova u Indijskom oceanu praktički nema, naše zrakoplovstvo slijeće u Bandar Abbas, cijeli Zapad je suočen s činjenicom blokade ili prijetnjom blokade "naftne slavine"; postrojbe Transkavkaskog vojnog okruga, uz pomoć niza iranskih vojskovođa, napreduju prema Tabrizu i dalje prema Teheranu, a napreduju i postrojbe Turkestanskog vojnog okruga prema Teheranu, kao i u Mashhad, Isfahan i dalje u Bandar Abbas. Islamisti su još uvijek slabi, a tudeisti u iranskim oružanim snagama već su jaki. A u Firyuzi, blizu Ashgabata, u kolovozu 1979. godine sam održao sastanak sa stožernim časnicima Turkestanskog vojnog okruga, te sam napisao izvješće o procjeni opcija i predao ga svojim nadređenima.

Cijelu sam jesen bio nervozan zašto se ovaj plan ne provodi.

Početkom prosinca 1979. godine je moj neposredni nadređeni, Igor Dmitrievich Ostoya-Ovsyanny, ušao u moj ured i rekao: "Valery, daj da vidim tvoje materijale o Iranu." Izvadio sam ih iz sefa, a Ivan Dmitrijevič, meni bliska osoba, rekao je: “Moram ih predati specijalnoj jedinici. Ako nešto ostane, daj mi.” "Što je bilo?" Bio sam iznenađen. Igor Dmitrijevič me povjerljivo obavijestio kako je opcija s Iranom otkazana, jer je Jurij Vladimirovič Andropov svu nevjerojatnu akumuliranu vojnu moć zemlje preusmjerio u Afganistan. “Afganistan umjesto Irana – to je apsurdno!” Iran je naša dominacija u svijetu, a Afganistan je naše samozadovoljavanje u pijesku!" uzviknuo sam. "Valery, nije na nama da odlučujemo, razumiješ", odgovorio je moj šef. I dodao kako je Ustinov izgubio od Andropova u borbi za vrh.

(…)

Amerikanci su za te planove [za Iran] na vrijeme saznali od prebjega, časnika KGB-a, Kuzičkina. Inače, jedan poznati zaposlenik strane obavještajne službe nedavno mi je rekao kako Kuzičkin, za razliku od Gordijevskog i drugih izdajnika, nije odao nijednog agenta koji je s njim bio u kontaktu.

Činilo se kako Pentagon ozbiljno planira našoj vojsci zatvoriti prolaz Elbrus u sjevernom Iranu s osamnaest preventivnih nuklearnih udara “prljavih bombi”. Vojska bi morala proći kroz kontaminirane zone, izgubiti divizije, a da uopće ne uđe u bitku. Noćna mora!

(…)

Ti planovi nisu provedeni. Ako se sjećate, u to je vrijeme ajatolah Homeini pokrenuo masovnu represiju protiv stranke TUDEH. Američki nosači zrakoplova stigli su do Perzijskog zaljeva, a skupina Delta čak je neuspješno sletjela u blizini Teherana, navodno kako bi oslobodila američke taoce.

[NAPOMENA: Jasno je da su Amerikanci bili tamo da podupru mule u stvarnosti. Moderni Iran je britanska i američka tvorevina. Zato se osjećaju tako ugodno izazivajući ih. To nije ništa drugo nego satrap s kolonijalnom, na Zapadu obrazovanom elitom,  koja ima djecu i unuke i imovinu na Zapadu, baš kao i njihove kolege iz Kremlja.]

Ono što se zna jest kako se na području Azerbajdžana gomilalo mnogo oružja, raspoređivalo se taktičko nuklearno oružje. Pripremljeno je podzemno zapovjedno mjesto za L.I. Brežnjeva, odakle je bilo moguće kontrolirati oružane snage cijele Unije i istovremeno usmjeravati akcije trupa u bliskom ratu. U SSSR-u su postojala samo dva tako moćna bunkera, jedan u blizini Moskve, drugi u blizini Bakua.

A sada riječ imaju "ustinovci" iz Glavnog stožera, koji su bili potpuno zbunjeni "afganistanskom opcijom" - novine "Krasnaja zvezda" od 18. veljače 2009., članak "Test Afganistana": 

"U Moskvi je za 20. obljetnicu povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana objavljena knjiga Aleksandra Ljahovskog i Sergeja Davitaja "Igra Afganistana" (v. "Krasnaya Zvezda", 6. veljače 2009.). Donosimo izvadak iz knjiga koja govori o dramatičnim okolnostima odluke o uvođenju trupa u prosincu 1979. godine

(…)

Dana 8. prosinca, u takozvanoj orahovoj sobi, koja se nalazila odmah iza sobe za sastanke Politbiroa Centralnog komiteta KPSS-a, održan je sastanak na kojem je sudjelovao "uzak krug ljudi": Andropov, Gromyko, Suslov i Ustinov. Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga SSSR-a, maršal Sovjetskog Saveza, N.V. Ogarkov, koji je dvadesetak minuta iznio svoje poglede na afganistanski problem: /"Ne smijemo uvoditi trupe u Afganistan!"/.

Članovi Politbiroa dugo su raspravljali o situaciji, vagajući prednosti i nedostatke uvođenja sovjetskih trupa.

Posebno su aktivni bili Gromyko i Andropov. Ustinov je šutio. Andropov je naveo sljedeće argumente u prilog potrebe za takvim korakom: nastojanja američke CIA-e (sa sjedištem u Ankari, Paul Henzi) da stvori "Novo veliko Osmansko Carstvo" uključivanjem južnih republika SSSR-a; nepostojanje pouzdanog sustava protuzračne obrane na jugu, koji bi, ako bi američki projektili Pershing bili raspoređeni u DRA, ugrozili mnoge vitalne objekte, poput kozmodroma Baikonur; mogućnost da Pakistan koristi afganistanska nalazišta urana za stvaranje nuklearnog oružja; uspostava oporbene vlasti u sjevernim regijama Afganistana; pripajanje ove regije Pakistanu.

Sat vremena, odgovarajući na brojna pitanja Gromyka i Andropova, načelnik Glavnog stožera pokušavao je uvjeriti članove Politbiroa Centralnog komiteta KPSS-a da ne mijenjaju svoju odluku o neslanju sovjetskih trupa u Afganistan.

Nakon što je Ogarkov otišao, odlučili su razraditi dvije mogućnosti: koristeći sposobnosti Odbora državne sigurnosti u Kabulu, eliminirati Amina i prenijeti vlast u zemlji na Karmala; ako to ne uspije, onda pošaljite neke trupe u DRA za iste svrhe. Povučen je prvi neuspješan potez u "Afganistanskoj igri".

Vratiti ćemo se na ovu točku u sljedećim paragrafima, ali ključno je razumjeti da je KGB uopće postavio Amina na vlast. Zatim su ga pokušali "spasiti", pokušavajući natjerati Politbiro neka potpiše upućivanje trupa u Afganistan, jer su njihove vlastite marionete komadale zemlju. Sve su to učinili unatoč tome što su znali kako je Amin član CIA-e sa Sveučilišta Columbia, koji je imao bliske veze, ni s kim drugim doli sa zloglasnim geostrategom neokonzervativaca, Zbigniewom Brzezińskim. Stavili su Amina na vlast i zatim vojno intervenirali kako bi ga se kasnije riješili. Nevjerojatne stvari iz KGB-a, ljudi.

Svatko bi trebao znati što je Brzeziński mislio o intervenciji SSSR-a u Afganistanu. Vidio je to kao veliku priliku:

Nastavljamo:

"Sljedeći dan, predsjednik Vijeća ministara SSSR-a, A.N. Kosigin, je nazvao načelnika Glavnog stožera i obavijestio ga kako se priprema odluka o slanju sovjetskih trupa u Afganistan, te ga upitao za njegov stav u vezi s tim korakom. Ogarkov je odgovorio da ima negativan stav prema tome. A.N. Kosigin ga je zamolio neka uvjeri Ustinova da ne nastavlja s tim.

N.V. Ogarkov pozvao je načelnika Glavne operativne uprave generala armije, V.I. Varennikova, i razgovarao s njim o problemu, a zatim su pozvali Ustinova i zamolili ga neka dođe radi izvješća o važnim dokumentima.

Nakon što je izvijestio o dokumentima, načelnik Glavnog stožera ponovno je pokušao iznijeti svoj stav o uvođenju sovjetskih trupa u Afganistan, ali ga je ministar oštro prekinuo, čak je počeo vikati: “Hoćete li držati lekciju Politbirou? Trebali bi slijediti naredbe. Stalno pletete nekakve spletke! Sustavno sabotirate moje odluke! I sad vam se više ne sviđa ono što priprema rukovodstvo zemlje. Što se odlučuje u Politbirou, to se vas ne tiče. Vaš posao je sjedište...”

N. V. Ogarkov mu je prigovorio, rekavši da Glavni stožer, kao organ Stožera Vrhovnog vrhovnog zapovjedništva, ne može ostati po strani kada se donose sudbonosne odluke za zemlju. To je dodatno isprovociralo ministra obrane. Ustinov je počeo optuživati ​​načelnika Glavnog stožera za sve grijehe, a zatim je rekao da ne namjerava više razgovarati s njim i otišao u toalet. Njihov odnos je prije bio hladan, ali ovo je zapravo bio prekid, iako je svojedobno na preporuku Ustinova Ogarkov imenovan na mjesto načelnika Glavnog stožera. Nakon ovog razgovora s ministrom, N.V. Ogarkov nazvao je A.N. Kosygina i prvog zamjenika ministra vanjskih poslova SSSR-a G.M. Kornijenka, te ih je izvijestio ih o stavu Ustinova, rekavši da ga nije bilo moguće razuvjeriti u pitanju slanja trupa u Afganistan.

Istog dana N. V. Ogarkov hitno je pozvan u Brežnjevljev ured, gdje se okupio "mali Politbiro". Prema svjedočenju generala armije V.I. Varennikova, prije odlaska na ovaj sastanak, njih su dvojica dugo razgovarali o stavu koji bi načelnik Glavnog stožera trebao zauzeti po pitanju slanja vojnika u Afganistan. Dogovoreno je kako će stajati do kraja, braneći mišljenje da je takav korak neprimjeren. Kao alternativu odlučili su predložiti uvođenje malih jedinica u DRA za čuvanje pojedinih objekata. Nakon toga je otišao u Kremlj.

Maršal Sovjetskog Saveza N.V. Ogarkov, sada u prisustvu L.I. Brežnjeva, je još jednom pokušao uvjeriti članove Politbiroa Centralnog komiteta KPSS-a da problem treba riješiti političkim sredstvima, bez oslanjanja na silu. Osvrnuo se na tradiciju Afganistanaca koji nikada nisu tolerirali strance na svom teritoriju i upozorio na vjerojatnost uvlačenja naših trupa u vojnu akciju, no sve se pokazalo uzaludnim. "Okrenuti ćemo sav istočni islamizam protiv sebe", rekao je Ogarkov, "i izgubit ćemo politički u cijelom svijetu." Ali, Andropov ga je naglo prekinuo: "Miješajte se u vojne poslove! A mi ćemo se partija, Leonide Iljiču, baviti politikom!"

Nikolaj Vasiljevič pokuša prigovoriti: "Ja sam načelnik Glavnog stožera". Ali Andropov ga opet zaustavi: "I ništa više. Niste pozvani da dajete svoje mišljenje, nego da zapišete upute Politbiroa i organizirate njihovu provedbu." Predsjednika KGB-a SSSR-a podržao je A.A. Gromyko, K.U. Černenko, M.A. Suslov, D.F. Ustinov, D.P. Kirilenko. Zatim je L.I. I Brežnjev rekao svoje: "Jurija Vladimiroviča treba podržati". N. V. Ogarkov tada je stvorio mišljenje kako je sve već unaprijed raspravljeno, unaprijed određeno, te da se ništa, uz sav njegov trud ,ne može više promijeniti...

Osjećajući kako stvar poprima neželjeni smjer, načelnik Glavnog stožera, pridobivši podršku S.F. Akromejeva i V.I. Varennikova,  je zajedno s njima ponovno pokušao uvjeriti D.F. Ustinova, pripremom pisanog izvješća o afganistanskom problemu.

Iz memoara armijskog generala, V.I. Varenikova:

“Ogarkov je pozvao Akhromeyeva i mene u svoj ured, dao nam je na čitanje izvješće u kojem je analizirana situacija, u i, oko Afganistana, izneseni su naši prijedlozi i potpisao smo ga. Sjećam se kako je u izvješću stajalo da Glavni stožer vjeruje da bi bilo moguće suzdržati se od uvođenja naših trupa na teritorij suverenog Afganistana, što je odgovaralo ranijoj odluci vodstva SSSR-a o ovom pitanju i omogućilo bi nam da izbjegnemo ozbiljne političke sukobe, uz ekonomske, socijalne i vojne posljedice. Potpisali smo ovo izvješće i otišli kod ministra obrane. Kada smo ušli u Ustinovljev ured, načelnik glavnog stožera je rekao da smo zajedno pripremili dokument na njegovo ime i predao mu izvještaj.

Dmitrij Fjodorovič je počeo polako čitati, bilježeći na marginama. Mislio sam da će njegova reakcija biti burna, ali Ustinov je izvana bio miran, iako smo intuitivno osjećali njegovu unutarnju napetost. Nakon što je završio s čitanjem, ministar je sa stola uzeo neke iskaznice i stavio dva lista izvješća. Zatim se potpisao na vrhu prve stranice, rekavši: “Ovo je za vas, tužitelju”. Zatim je zatvorio iskaznice, mirno vratio izvještaj Ogarkovu i rekao: “Kasnite. Odluka je već donesena.”

Ogarkov je ponovno pokušao prigovoriti: “Dmitrije Fjodoroviču, ali Glavni stožer o tome ništa ne zna. Uostalom, naše akcije diljem svijeta mogu se smatrati ekspanzijom.”

“Opet vam kažem da je odluka o uvođenju trupa donesena. Stoga ne biste trebali raspravljati o postupcima Politbiroa i provoditi ovu odluku”, nervozno je dodao Ustinov, jasno dajući do znanja kako je razgovor završen."

Vojska je u SSSR-u uvijek bila najslabija frakcija, i nije joj vjerovala moćnija frakcija tajne policije i Politbiroa. Na njih se gledalo kao na previše reakcionarne i nedovoljno privržene idealima komunizma. Vojsku su također većinom činili etnički Rusi, a biti etnički Rus uvijek je štetilo nečijim izgledima za karijeru u SSSR-u.

"Predsjednik Vijeća ministara SSSR-a: Na sjednici Politbiroa CK KPSS /12. prosinca 1979./ nije bio prisutan Kosigin, čiji je stav prema uvođenju trupa u Afganistan bio negativan. Na dokumentu nema potpisa. Ubrzo je poslan u mirovinu, a umire u listopadu 1980. godine. Time su otklonjene mnoge nedosljednosti i pogrešna tumačenja o tome tko je odgovoran za ovu odluku. Iako postoje podaci da sastanak Politbiroa CK KPSS uopće nije održan, a kada je odluka donesena u užem sastavu (Brežnjev, Andropov, Gromiko, Ustinov, Suslov, Černenko), preostali članovi Politbiro Centralnog komiteta KPSS-a bili su  "zamoljeni" neka ga potpišu. Odnosno, oni su za sve saznali naknadno." Od urednika /novine "Krasnaya Zvezda"/:

"Cjelokupna pozadina okolnosti koje su vodstvo SSSR-a potaknule na odluku o uvođenju trupa u Afganistan još uvijek nije u potpunosti razjašnjena.

Zašto se, konkretno, Yu. V. Andropov izjasnio za takvu odluku? Moguće je kako je predsjednik KGB-a SSSR-a, najobaviješteniji od svih sovjetskih vođa - mogao posjedovati obavještajne informacije koje su potaknule kolebljivog L. I. Brežnjeva i koji se onda ipak složio s argumentima skupine članova Politbiroa, među kojima je bio i ministar obrane D.F. Ustinov. No, što je točno Andropov saznao iz obavještajnih izvješća, kao i to da li je Hafizullah Amin doista bio agent CIA-e ili nije, najvjerojatnije će nam ostati nepoznanica. Uostalom, tajne službe ne objavljuju sve svoje dokumente – čak ni nakon mnogo desetljeća.”

Još jednom ću pojasniti kako Dmitrij Fjodorovič Ustinov nije bio "jedan od inicijatora" uvođenja sovjetskih trupa u Afganistan, jer je u ljeto, pa čak i u jesen njegov odjel radio na "međunarodnoj pomoći" revolucionarnom Iranu i Narodnoj stranci Irana Tudeh,  koji su namjeravali djelovati protiv islamista. Ali, Jurij Vladimirovič Andropov je žurno preusmjerio tada najmoćniji sovjetski vojni stroj na svijetu neka isprazni svoje zalihe i moć u afganistanskoj slijepoj ulici. Tako smo se našli u afganistanskoj zamci.

Što se dalje događalo, sve do dolaska na vlast „andropovca“ Putina, dobro je poznato.

Doista.

Autor razumije kako su priče o Andropovu i Putinu - jedna te ista priča. Potonji je jednostavno nastavak prethodnog.

Dakle, sada znamo kako je Andropov bio arhitekt iza Afganistana.

Sada možemo postaviti ključno pitanje: Zašto?

Ovdje ćemo se osloniti na istraživanja i insajderske informacije do kojih je došao Alexander Shevyakin koji je napisao: "Tko je pripremio kolaps SSSR-a?." Usredotočit ćemo se na izvadak iz njegova istraživanja.

https://history.wikireading.ru/234541

"Poglavlje 14.

Afganistan. Kako su se dogovorili CIA i KGB.

Andropov je učinio sve kako bi naše trupe napale Afganistan. (Maksim Kalašnjikov)

Bez sumnje, Amerikanci su bili najzainteresiraniji za uvođenje naših trupa u Afganistan. (Valentin Varennikov)

Imam izravne dokaze da Sjedinjene Države zapravo pridonose i popuštaju zlim silama komunizma. (Anastasio Somosa)"

Kao što sam mnogo puta pokušao istaknuti na ovom blogu, glavna pokretačka snaga i sponzor komunizma u svijetu je vlada Sjedinjenih Država. Vanjska politika Sjedinjenih Država u 20. stoljeću bila je potpora komunistima protiv nacionalista i lokalnih vojski, u zemljama diljem svijeta. To postaje sasvim jasno s njihovim radom u Afganistanu, ali je jasno posvuda, posebno u njihovim operacijama u Africi i Južnoj Americi.

"Godine 1979. dogodila su se dva događaja, naizgled naizgled nepovezana: u Nikaragvi je pobijedila sandinistička revolucija i  sovjetske trupe uvedene su u Afganistan. I premda su ti događaji dobro poznati, gotovo nitko ne obraća pozornost na neke detalje koji upućuju na zakulisnu suradnju KGB-a i CIA-e. U Nikaragvi i Afganistanu provedene su dobro koordinirane akcije obje strane, koje su u konačnici dovele do višegodišnjeg oružanog sukoba.

Prvo, razmotrite povijest ulaska naših trupa u Afganistan.

Ključne osobe tog događaja, koji su doveli do ulaska sovjetskih trupa u Afganistan 1979. godine, bili su Hyp Mohammad Taraki i Hafizulla Amin, koji su jedan za drugim bili generalni sekretari Centralnog komiteta NDPA i predsjednici Revolucionarnog vijeća Afganistana, tijekom 1978./79. godina.

Rođen 1929. godine, u obitelji šefa provincijskog zatvora, X. Amin je diplomirao i počeo raditi u Kabulu u liceju «Ibn Sina». 1957. godine su Amerikanci obratili pažnju na njega, a Aminu je ponuđeno neka besplatno studira u Americi, uz dobivenu stipendiju. 28-godišnji Amin otišao je u SAD. Amin je boravio u SAD-u od 1957. do 1965. godine, s kraćim prekidom (1962. se nakratko vratio u Afganistan), te je studirao najprije na Sveučilištu Columbia, a zatim na Sveučilištu Wisconsin.

Amin je 1957. godine ušao na Sveučilište Columbia. 1958. godine su sovjetski studenti stigli su u istu obrazovnu ustanovu.

[NAPOMENA: on misli na trockiste koji su pobjegli iz SSSR-a zbog pitanja cionizma i koji su se na Zapadu rebrendirali u neokonzervativce.]

O. Kalugin i A. Yakovlev pisali su o Kaluginu u članku «Kako smo zauzeli Afganistan», izvješćuju kako je došao u Afganistan u kolovozu 1978. godine sa šefom KGB PSU V. Kryuchkovom, i susreo se sa šefom Afganistana N. M. Tarakijem i s X. Aminom. "Kada smo se sreli s Aminom", kako piše Kalugin, I i kada se pokazalo da smo oboje studirali u New Yorku na Sveučilištu Columbia, odmah smo se složili. Razgovarali smo na engleskom i prisjećali se često posjećivanih i poznatih mjesta."

Sjećate li se tko su bili Kalugin i Jakovljev?

Kalugin je bio Andropovljev glavni čovjek KGB-a koji je 80-ih osnovao “Ekonomski krug” u Lenjingradu, koji je uključivao:  Chubaisa, Gaidara, Maua i ostale etničke perestrojke, koji će nastaviti sustavno pljačkati akumulirani kapital SSSR-a i uspostaviti kolonijalni model neoštednje, kojim je Rusija okovana do danas.

A Jakovljev je bio otac konačnog raspada SSSR-a, sivi kardinal iza Gorbačova, čovjek koji je odvojio teritorije od SSSR-a, podupirući lokalne kriminalne šefove i podupirući antiruske političke snage u svim odcjepljenim republikama.

Pogledajte moje prethodne eseje o Andropovu u uvodu za osvježenje.

Dakle, pokazalo se kako su kasniji arhitekti uništenja SSSR-a, prepoznata zapadna obavještajna sredstva s moćnim prijateljima u Andropovljevom KBG-u - bili u kontaktu sa šefom afganistanske vlade, kojeg je Andropov na kraju postavio na vlast u Kabulu. Amin je navodno bio prosovjetski tip i bio je dio prosovjetskog režima, koji se pojavio nakon Saurske revolucije 1978. godine, kojom je svrgnuta prethodna vlada. Sada ćemo dublje istražiti njegove veze sa zapadnim obavještajnim službama i važnim osobama u KGB-u, koji će nastaviti orkestrirati sovjetski poraz u Afganistanu.

"Temeljna razlika u njegovom položaju, u usporedbi s Kaluginom i Jakovljevim, bila je u tome što učitelj X. Amin nije predstavljao afganistansku državu, te što su ga za poučavanje odabrali sami Amerikanci. Jedino razumno objašnjenje u ovom slučaju jest kako su ga iskoristiti kao svog agenta u budućnosti. Ima li dokaza za takvu verziju?

Evo odlomka iz knjige general-majora KGB-a B.C. Shironina (iako je knjiga napisana u stilu "nismo mi krivi, CIA je to sama sredila", ipak se u njoj mogu naći zanimljive informacije):

"Dokumentarni materijali pokazuju da je Amin dugo bio u kontaktu s američkom obavještajnom službom ... Postalo je poznato kako su tijekom Aminovih studija u SAD-u, službenici FBI-a održavali bliske odnose s njim."

Evo što je knjiga "Tragedija i hrabrost Afganistana", rekla iz perspektive sudionika rata (???):

«U lipnju 1977. godine su (...) X. Amin i S. Hashemi optuženi za njihov odnos s CIA-om, dok su bili u Sjedinjenim Državama. Pročitana im je dokumentacija o primitku sredstava od ove agencije. Međutim X. Amin se tada uspio izvući iz toga. Izjavio je kako se on samo igrao s CIA-om, jer je morao završiti studij u SAD-u i nije imao od čega živjeti (transkript ovog sastanka dugo je bio pohranjen u Centralnom komitetu KPSS-a, R. Uljanovsk) » [14.1].

Kao što vidite, dokumentarni dokazi o Aminovu primanju novca od CIA-e bili su dostupni još u lipnju 1977. godine (ako ne i ranije). Kada su B. Kryuchkov i O. Kalugin razgovarali s Aminom, već su znali s kim imaju posla. Mogao je Amin lakovjernim Afganistancima reći kako se «igrao s CIA-om», jer «tada se nije imalo od čega živjeti», ali naše operativce nećete uvjeriti takvim krokodilskim suzama. Kada bi pronašli dokumente o primanju novca od strane Amina, tada su znali kako ima pravo na stipendiju američke vlade.

(…)

Ali, najvažnija stvar ovdje nije psihička stabilnost Amina, već činjenica kako je već 1977. godine, vodstvo KGB-a i Međunarodnog odjela Centralnog komiteta KPSS-a (R.A. Ulyanovsk — zamjenik šefa ovog odjela), znalo kako je X. Amin bio agentom CIA-e. Zato akcije KGB-a i partijske elite 1978./79. godine izgledaju još čudnije, ali o tome malo kasnije.

Još jedna važna činjenica - na Sveučilištu Columbia je od 1961. godine radio - Brzezinsky. Nije poznato da li se Amin susreo (1961-1962) s Brzezinskim, ali imali su priliku za susret. Vrativši se iz SAD-a 1965. godine, X. Amin je postao nastavnik na Sveučilištu u Kabulu. 1966. godine se pridružio NDPA-i, koja je osnovana 01. siječnja 1965. godine i koja stoji na marksističko-lenjinističkim pozicijama. Godine 1977. Amin je postao članom Središnjeg odbora NDPA. Obzirom na činjenicu da X. Amin nije bio zainteresiran za marksizam-lenjinizam, možemo zaključiti kako je pristupio partiji - po naputku svojih kustosa iz CIA-e."

Dakle, Andropov i njegova kabala su znali kako je Amin imovina Zapada. Unatoč tome, sovjetsku vojsku su uputili u Afganistan kako bi poduprli ovog čovjeka. I što je još gore, on nije bio ni marksist, sve dok nije pohađao američko sveučilište.

Zbunjujuće, zar ne?

Pa zapravo i ne, sve ima savršenog smisla ako je cilj bio poniziti sovjetsku vojsku, i na kraju detonirati SSSR, postavljanjem zamke u Afganistanu. To i svaki nesretni roditelj, koji je svoju djecu poslao u te vrhunske škole, vjerojatno može razumjeti što se dogodilo s Aminovim preobraćenjem na komunizam, dok je bio na studiju. Ako ne znate, Columbia je bila srce trockističke dijaspore, koja se smjestila u Americi. Dakle, Amin se nije preobratio na staljinizam, već na trockizam (pod pretpostavkom da nije samo glumio). Ova priča jednostavno ne može imati smisla, ukoliko niste shvatili tko je zapravo bio Andropov, i koje su bile njegove stvarne namjere prema SSSR-u.

Ako mislite da je bio tajni sovjetski antiglobalistički domoljub, onda to jednostavno nema smisla, naravno. Nažalost, do danas milijuni ljudi to još uvijek misle. Kult Andropova prilično je jak u bivšem Sovjetskom Savezu i među oldtajmerima. Dobivam dosta kritika i od zapadnih hladnih ratnika, koji žele vjerovati kako su porazili komunizam zbog vrijednosti slobodnog tržišta i Jahvine naklonosti, kao i od simpatizera SSSR-a/multipolarista koji žele za sve okriviti Gorbačova ili Jeljcina. Oni suprotstavljaju Andropova i Putina, Gorbačovu i Jeljcinu, pri čemu su prvi silovički moralni čuvari starog poretka, a drugi rasprodani ljudi zavedeni trapericama, žvakaćim gumama i Walkmenima.

Ali ovo je karikatura povijesti, ovo nije stvarnost.

Ti ljudi ne razumiju prirodu i način rada transnacionalnih sigurnosnih bandi. CIA i FBI i vojna obavještajna služba nisu bastioni američkog domoljublja i vrijednosti malog grada, koje štite od terorizma i komunizma. Ove su organizacije desetljećima financirale i promovirale trockizam i islamizam.

Počinili su brojne napade pod lažnom zastavom i atentate na Amerikance. Preplavili su Ameriku drogom iz svojih tajnih operacija diljem svijeta. Oni su rutinski davali lažne obavještajne podatke za poticanje sukoba i oružane intervencije koje prolijevaju američku krv i troše američko najveće blago. Njihov cilj je uništenje svega što Amerika predstavlja. Oni su međunarodna banda pedofila, ubojica, iznuđivača, društvenih inženjera i dilera droge.

Ovo bi trebali dobro razumjeti američki disidenti ovako kasno u igri, ali neprestano se iznenađujem kada saznam koliko njih izgleda ne razumije ovu osnovnu stvarnost o tome tko je neprijatelj i kako djeluje. Ali, ako ste napravili domaću zadaću o zapadnjačkim bandama sablasti, trebali biste moći razumjeti što govorim i o KGB-FSB-u. Jedino pravo otkriće ovdje jest kako su Istok i Zapad surađivali mnogo bliže nego što su mnogi od nas mogli i zamisliti.

Nastavimo:

"Ali, još je zanimljivija druga činjenica: osnivač i generalni sekretar Centralnog komiteta NDPA, N. Taraki, također je postao marksistom tek nakon povratka iz Amerike! Od 1953. do 1955. godine je radio kao glasnogovornik afganistanskog veleposlanstva u Sjedinjenim Državama; tijekom 1955.-1958. je bio prevoditelj u «Prekomorskoj misiji SAD-a» u Kabulu; 1962. i 1963. je bio prevoditelj u američkom veleposlanstvu u Afganistanu.

Opisujući kratku biografiju N. Tarakija, X. Kakar, osobno upoznat s njim, u svom djelu "Afganistan. Sovjetska invazija i afganistanski odgovor, 1979. — 82.", piše kako N. Taraki nije pokazivao nikakve znakove toga da je marksist. Tek kada se vratio iz Amerike i tijekom rada kao prevoditelj, odjednom je postao komunistom. [14.2]

Ispostavilo se, kao što Drakulin ugriz pretvara normalnu osobu u vampira, tako putovanje u Ameriku pretvara Afganistanca u marksista. Šale su šale, ali poklapanja su vrlo sumnjiva — i Taraki i Amin postali su marksistima upravo nakon povratka iz Amerike. Obzirom na to da u misijama i veleposlanstvima značajan dio diplomatskog osoblja čine agenti, N. Taraki je svakodnevno kontaktirao CIA-u."

Ako još uvijek mislite kako su Sjedinjene Države bile u ideološkom Hladnom ratu protiv komunizma, niti jedna od ovih činjenica nema smisla. Pravi sukob bio je između trockizma i staljinizma, koji je već bio poražen u SSSR-u, usponom Andropova. Razlog zašto ste bili prisiljeni čitati Orwella u srednjoj školi jest taj što je on bio trockist koji je kritizirao staljinizam, a ne vrsta borca ​​za slobodu. O tome sam i prije opširno govorio.

…

Sada počinjemo naslućivati kako se zaplet spaja. Regruti obučeni od strane CIA-e vraćaju se iz vremena provedenog u Ivy Leagues u svoje domovine, a Andropovljev KGB ih podržava u preuzimanju vlasti. Zasada je dobro. Sovjetska vojska je predana podupiranju CIA-inog marionetskog vladara u Afganistanu. Time ulazimo u 2. fazu plana.

Možete li pogoditi što slijedi?

…

Točno: dugotrajan, besmislen i demoralizirajući rat protiv prolaznog neprijatelja, za kojeg se čini da nikada neće biti poražen.

Tijekom ovog rata u Afganistanu je KBG ponovno iskovan. Proći će kroz još transformativniji proces tijekom Čečenije, ali Afganistan je mjesto gdje je sve počelo.

Nastavljamo:

"General B. V. Gromov, koji je služio u Afganistanu 1980. – 82., 1985. – 86. i 1987. – 1989. godine, pisao je o ovoj vrsti izviđača [terenski agenti KGB-a], a pouzdanost informacija dobivenih od njih definitivno govori sama za sebe:

'Očito, budući kako se nisu borili sa svojim sunarodnjacima, ljudi iz KGB-ovog kabineta nastojali su pod svaku cijenu pokazati hrabrost u Afganistanu. Da bi netko od njih napravio rupu na reveru jakne za sljedeću medalju [gdje bi visila], su vojnici i časnici 40. armije zapravo morali riskirati svoje živote.'

Čekisti [duhovi] očito su 'ukaljali svoj ugled u Afganistanu'. Koliko se sjećam, više od deset puta su izvijestili Moskvu kako su Masouda [neprijateljskog militanta] likvidirali, nakon čega bi se on opet pojavio u jednom ili drugom dijelu zemlje. Ahmad Shah vjerojatno nije čitao izvješća KGB-a koja se tiču ​​njega osobno.....(...)

KGB-ovi strani obavještajci radili su na veliki način ... Unatoč posebnoj situaciji u kojoj su strane obavještajne službe uvijek bile okupirane, vojno zapovjedništvo u Kabulu bilo je vrlo oprezno prema informacijama koje su dolazile od zaposlenika ovog odjela. Često su se fokusirali samo na vlastite interese. Pokušavajući obraniti čast svoje odore, ljudi iz stranih obavještajnih službi ponekad su čak uspijevali protumačiti objektivne podatke radio presretanja i snimanja iz zraka, te zaključke do kojih su došli njihovi moskovski šefovi. U takvim je slučajevima predstavnik KGB-a SSSR-a izvijestio Moskvu o podacima koje je prikupio, a da o njima nije obavijestio zapovjedništvo 40. armije.

... U pravilu se kasnije, pažljivijom analizom i detaljnijom provjerom, pokazalo kako informacije koje je prikupio KGB SSSR-a, najblaže rečeno, nisu istinite. (...)"

Dakle, Andropovljev KBG, iz nekog razloga, provodi svoje vrijeme u Afganistanu šaljući lažna izvješća u Moskvu, uvjeravajući ih da su pobili vođe pobunjenika, te kako se nose s pobunama i pravilno raspoređivali sredstva, i tako dalje. To je stvorilo iluziju kako situacija u Afganistanu lagano napreduje, dok je u stvarnosti postajala katastrofom. Nadalje, Andropov je u to vrijeme kontrolirao sovjetske medije. To je upravo ono što i sada rade u Rusiji, u vezi s takozvanim SMO-om. Situacija je potpuna katastrofa za rusku vojsku, no te se informacije revno čuvaju i skrivaju od javnosti. Samo samizdat blogeri i ratni dopisnici na Telegramu zvone na uzbunu.

U svakom slučaju, čini se kako se ovo uklapa u našu hipotezu da je Andropov bio saboter SSSR-a, zar ne?

"Ne isključujem kako su neka od obavještajnih izvješća, koja su ležala po stolovima velikih moskovskih šefova, zapravo bila  besmislica nekog dopingiranog anasha dushmana » [14.4].

Obratite pozornost na sljedeće riječi: «Često su se fokusirali samo na svoje interese (...) kako bi potvrdili zaključke do kojih su došli njihovi moskovski šefovi». Ako su moskovski šefovi, u nekim interesima, došli do zaključka kako je recimo Daoud loša osoba i mora biti uklonjen, onda bi KGB-ovci dostavljali upravo takve informacije koje su se sviđale njihovim nadređenima i stvarale negativno mišljenje o Daoudu, i time bi ga oni predstavili kao tajnog neprijatelja Sovjetskog Saveza.

U međuvremenu, «marksisti američkog podrijetla», Taraki i Amin, nisu zadrijemali, nego su aktivno novačili pristaše u afganistanskoj vojsci. Novi vojni udar dogodio se 27. travnja 1978. godine i nazvan je «Travanjska revolucija».

(…)

Najzanimljivije jest da je «revolucija» mogla završiti neuspjehom, da nije bilo iznenadne odluke sovjetske strane da pomogne zavjerenicima. Ovako je L.N. rekao Gorelovu: "Sama revolucija je počela (...) tako. Veleposlanik je otišao na uzletište. Ne sjećam se sada, upoznao je nekoga, ja sam bio u ambasadi. I odjednom su, kažu, tenkovi ušli u Kabul i ispalili nekoliko hitaca na Ministarstvo obrane i palaču. Na gubitku smo. Počinjem stupati u kontakt sa savjetnicima. Kažu — da, dobili smo naređenje. Jedan tim je spreman za odlazak u Kabul. Peti bataljun 15. brigade već je otišao u Kabul. Dolazi veleposlanik i kaže: „Pucnjava, svuda se puca“.

I što se na kraju događa s tim američkim marksističkim Afganistancima sa Sveučilišta Columbia i bliskim vezama s neokonzervativcima i CIA-om, nakon što ih Andropov postavi na vlast u Kabulu?

Pa, stvari se počinju odvijati povoljno za njih.

"Pobjednici su proglasili Afganistan Demokratskom Republikom i najavili svoju namjeru izgradnje socijalizma. Već 30.-tog su  novu vlast Afganistana - priznale i SSSR i Sjedinjene Države."

Iz nekog razloga, Andropov nema problema s postavljanjem američke imovine na vlast u Kabulu, na račun planirane invazije na Iran gdje su STVARNE prosovjetske snage spremne preuzeti vlast. S druge strane, Amerikanci su bez problema odmah prepoznali navodnu komunističku antiameričku vladu, koja je na vlast došla državnim udarom u Kabulu.

"Dakle, vođe pobjedničkih revolucionara: Druga Tarakija — bivši zaposlenik američkog veleposlanstva (poznato, barem od 1963.), i njegovog prvog zamjenika, Druga Amina — agent CIA-e (poznato, barem od lipnja 1977.), ovu dvojicu "marksista američkog podrijetla" je Moskva podržala u najkritičnijem trenutku, onda kada je njihova zavjera mogla propasti.

Pa želim pitati: što je ovo — glupost ili izdaja?

U rukovodstvu KGB-a i Centralnog komiteta KPSS-a nije bilo glupih ljudi. Ispostavila se zanimljiva situacija: sovjetski drugovi su namjerno gurnuli američke agente na vlast, znajući kako su oni američki agenti. Čemu je to služilo?"

Imate li nagađanja?

Sjajno pitanje za sada bi bilo: "Zašto je USSA naknadno napao Afganistan, desetljeće i nešto nakon SSSR-a?"

Razmislite samo o priči oko Afganistana koju većina ljudi zna. Oni su bili američki saveznici u borbi protiv SSSR-a, zar ne? Nije li Osama Bin Laden doslovno bio agent CIA-e, koji se borio protiv Sovjeta u Afganistanu? Nisu li Scott Ritter i Larry Johnson također u Afganistanu i radili istu stvar, kada bolje razmislimo?

Dakle, što daje?

Hoćete li mi reći kako Sjedinjene Države postavljaju ljude na vlast samo zato da bi se kasnije okrenuli protiv njih i da bi vodili krvavi rat, kako bi onda zbacili te iste ljude u ime vrijednosti liberalne demokracije?

Pa, ukoliko možete prihvatiti da se to dogodilo u Afganistanu, možda možete razumjeti i zašto USSA sada financira rat protiv zemlje koju vodi čovjek kojeg su oni uopće i postavili na dužnost (Putin). Čak i ako ne razumijete zašto bi to učinili, sada imamo još jedan primjer USSA-e koja vodi rat protiv jedne od svojih marioneta, koju treba dodati na popis, zar ne?

Zapravo, ima više smisla voditi rat protiv vlastitih marioneta, nego ne. To je zato što je lakše voditi rat protiv protivnika koji neće ozbiljno uzvratiti. Ovaj koncept bi, teoretski, zapravo trebao biti više-manje razumljiv kada se objasni jednostavno, kao što sam ja, ili kada je Julian Assange učinio isto u svojoj knjizi, koju sam citirao prije kako bih dokazao svoje teze.

Ovaj koncept, iz nekog razloga, jednostavno lomi ljudske umove.

Mislim kako je to zato što oni ne mogu razumjeti politiku bez jasnih moralnih uloga raspodijeljenih ključnim igračima. Bez ove moralne igre, politika većini ljudi postaje potpuno neshvatljiva. Kako će znati za koga navijati, ako ne postoje jasno definirane uloge: good guy i bad guy?

U svakom slučaju.

Napustili smo naše neustrašive afganistanske marksističke Ivy League maturante baš kada su preuzeli vlast. Što mislite što su sljedeće učinili? Jesu li djelovali razborito i odmjereno, uzimajući si vremena da izgrade stabilnu bazu podrške, ili čineći geste dobre volje kako bi objasnili stanovništvu svoju pouzdanost i namjere?

Pa, pustiti ću vas da dalje čitate:

"Afganistan je islamska zemlja, i to zemlja u kojoj islam postoji u svojim najfanatičnijim oblicima. A najcjenjeniji ljudi u islamskom društvu su predstavnici muslimanskog svećenstva. Svaki postupak protiv muslimanskog svećenstva u islamskoj zemlji će  neizbježno izazvati nezadovoljstvo kod većine stanovništva, a onda će se to stanovništvo vrlo lako organizirati u protuvladinim akcijama. Taraki i Amin poznavali su svoje ljude.

Ne može se, dakle, reći kako su to učinili iz gluposti, nego je napravljena namjerna kalkulacija.

22. rujna 1978. godine je Taraki proglasio mule neprijateljima države.

Zatim su u listopadu mule, iskoristivši svoj utjecaj na stanovništvo, pobunile Kandahar. Gomila ljudi, koju su mule predvodili poharala je guvernerovu rezidenciju, podigla zelenu zastavu umjesto crvene, sukobila se s nekoliko desetaka pripadnika NDPA-e i onda je vojska morala biti pozvana neka uguši [pobunu].

Imajte na umu: u kolovozu 1978. godine su Kryuchkov i Kalugin [Andropovljevi dečki iz KBG-a] došli u Afganistan, sastali se s Tarakijem i Aminom, dok u rujnu Taraki počinje provocirati muslimansko svećenstvo kako bi nastupili protiv vlade. 

Koincidencija?"

mislim da ne.

"Sovjetski vojni savjetnici nalaze se u zemlji od 1975. godine (od 550 ljudi), ali su tamo samo u ulozi savjetnika: metodološke pomoći, planiranja operacija, pomoći u borbenoj obuci, ali ne i za sudjelovanje u bitkama. No, Taraki je tražio upravo sudjelovanje naših trupa u neprijateljstvima protiv pobunjenih muslimana (koje je sam isprovocirao na pobunu).

Što je prijetilo ulasku naših trupa, bilo je jako lako predvidjeti: ako samo pokušaj opismenjavanja žena tamo izazove tako burnu reakciju, što će se dogoditi kada "nevjernici" uđu u zemlju i počnu ubijati vjerne muslimane? Što će se dogoditi? Džihad!

Ispostavilo se kako je bivši prevoditelj američkog veleposlanstva, koji je na vlast došao uz sovjetsku pomoć, imao zadatak izazvati rat između SSSR-a i islamista. General armije V.I. Varennikov, koji je između 1984. i 1989. godine bio u Afganistanu, izravno piše kako su "Amerikanci (...) Washington preko CIA-e, učinili sve da izazovu takav poticaj" [14.5].

I samo tako, CIA i KGB su u sukob umiješali cijeli islamski svijet!

"U međuvremenu, od Pakistana i Irana do Afganistana, trupe muslimanskih militanata prešle su planinskim stazama kako bi pomogle afganistanskim istovjernicima.

(…)

Dana 17. ožujka 1979. godine, sastao se Politbiro Centralnog komiteta KPSS-a, kako bi raspravljali o zahtjevu Tarakija.

(…)

Na sastanku Politbiroa nije se raspravljalo o nikakvim vezama između Tarakija, Amina i Amerikanaca. KGB i Međunarodni odjel Centralnog komiteta KPSS-a skrivali su ovu informaciju od Politbiroa. Andropov o tome također nije rekao ništa. Ali, u isto su vrijeme neki članovi Politbiroa intuitivno počeli sumnjati kako nešto nije u redu. Kosigin je rekao: "Ipak, što god govorili, Taraki i Amin skrivaju od nas pravo stanje stvari ... Oni su naizgled dobri ljudi, ali ipak nam puno toga prešućuju. Koji je razlog, teško je razumjeti”.

Sljedećeg dana Politbiro je ponovno raspravljao o situaciji, a D. Ustinov je rekao kako je, osim Tarakija, pomoć zatražio i Amin.

(…)

Sada, osim politikanstva na visokoj razini i beskrajnog ciklusa podizanja marionetskih vlada i njihovog rušenja, i zatim opet  postavljanja novih marionetskih vlada koje ćete vi opet srušiti, postoji i puno novca koji će biti proizveden u ovim ratovima. Sablasti djeluju poput međunarodne kriminalne mafije, koja se ne razlikuje od npr. meksičkih kartela. Što se Amerikanaca tiče, mogli biste samo poslušati intervjue Kay Griggs u kojima ona objašnjava kako su njezin izraelsko-američki homoseksualni strašni marinac muž i njegovi prijatelji išli po svijetu ubijajući ljude, i uz to otimajuli djecu, trgovali ženama i prodavali puno droge kako bi platili svoje operacije. Ona objašnjava kako su, ideološki, svi oni bili strausovci, platonisti, egzistencijalisti i cionisti, po svojoj ideologiji. Na kraju, ona kaže kako su njihove organizacijske strukture bile temeljene na spartanskom modelu, što je vjerojatno najstrašnije otkriće, ukoliko im razumijete implikacije.

Nakon ovog dubokog poniranja, trebali biste više-manje razumjeti osnovni konceptualni model.

Sada, sve što trebate učiniti jest primijeniti svoje novostečeno razumijevanje na KBG i njegovog nasljednika FSB-a i sve druge bande sablasti koje divljaju po cijelom svijetu u našoj globalnoj utopiji. Zamislite ih kao neku vrstu moderne isusovačke operacije, u osnovi, koja je: mješavina krijumčarenja droge, trgovine robljem, korporativnih napada, vojnog svrgavanja i ideoloških subverzivnih operacija vođenih protiv ... gotovo svake zemlje na svijetu. Ili, proučite povijest Nizozemske istočnoindijske kompanije. Imamo potpuno istu stvar koja se događa u modernim vremenima... i vodi je potpuno ista etnička skupina ljudi.

"Nakon što je u ožujku 1979. godine Politbiro odbio uvesti sovjetske postrojbe, KGB je počeo uporno destabilizirati situaciju u Afganistanu, kako bi jednostavno natjerao partijsko vodstvo na vojnu opciju."

Zvuči baš kao kada obavještajna zajednica na Zapadu kuha obavještajna izvješća o Sadamu koji je nabavio nuklearno oružje i koristio poštu s antraksom za trovanje Amerikanaca, zar ne?

"Svjedoči bivši šef skupine savjetnika Glavne političke uprave afganistanske vojske, general V.P. Zaplatin: "Pukovnik Watanjar imenovan je ministrom obrane, ali taj teret nije bio na njegovim plećima. Tome je pridonijela i činjenica da je do ljeta 1979. godine, takozvana «četvorka» — mladi ministri, među kojima je bio i Vatanjar, koji se nisu baš zamarali nikakvim poslom.

Neslužbeni vođa "četvorke" - a češće su je nazivali "bandom četvorke" - bio je šef Službe državne sigurnosti, Sarvari. Također je uključivao ministra komunikacija, Gulyabzu, i ministra graničnih poslova, Sherjana ...

Na njihovoj savjesti bila je kobna svađa između Tarakija i Amina, opetovani pokušaji atentata na Amina, pokušaji pobune u brojnim vojnim garnizonima.

Sve se to ne bi moglo napraviti bez utjecaja naših specijalnih službi...

Čak i sada, nakon 20 godina, ne mogu shvatiti zašto su predstavnici naših specijalnih službi u Kabulu patronizirali te raskolnike, dobivali od njih neistinite informacije o stanju stvari u vojsci i davali te informacije sovjetskim čelnicima. Na kraju je ova četvorka, kada je konačno bankrotirala, čak tajno preseljena u Sovjetski Savez" [14.7].

Dakle, četveročlana skupina su bili lokalni krimosi, šefovi aveti, koji su lažnim informacijama hranili Sovjete i cijelo vrijeme raspirivali gnijezdo stršljenova u vlastitoj zemlji. Uspjeli su izazvati mnogo problema, prije nego što su odvedeni neka svjedoče, zatim su preseljeni u SSSR.

Priča postaje još gora:

"Slične akcije nastavile su se cijelo ljeto, dok su drugovi iz KGB-a i njihovi afganistanski agenti pokušavali povećati destabilizaciju u zemlji i hranili dezinformacijama Politbiro. Amerikanci su se pripremali za raspoređivanje protiv sovjetskih trupa - 03. srpnja 1979. godine je američki predsjednik J. Carter potpisao dekret o financiranju antikomunističkih (tj. islamističkih) snaga u Afganistanu. Novac je bio namijenjen za obuku i naoružavanje afganistanskih islamista u bazama u Pakistanu. Kada je KGB konačno uvjerio stranačko vodstvo neka pošalje trupe u Afganistan, tamo su ih već čekali.

A u rujnu, KGB-ova operacija uvlačenja Sovjetskog Saveza u afganistansku zamku, dolazi do svog cilja.

Opet, citiram generala B. Vaplatina:

'12. rujna je susret s Tarakijem u zračnoj luci u Kabulu bio veličanstven, ali alarmantan. Sve je govorilo u prilog tome da će uskoro doći do raspleta. U to je vrijeme skupina generala i časnika Ministarstva obrane SSSR-a radila u afganistanskoj vojsci, pod vodstvom glavnog zapovjednika Kopnenih snaga, generala Pavlovskog. Veleposlanik SSSR-a u Afganistanu, Puzanov, zajedno s Pavlovskim, generalom KGB-a Ivanovim i savjetnikom Gorelovim, dobili su instrukcije neka obave razgovor s Tarakijem i Aminom, i neka ih pomire.

Dana 14. rujna su sovjetski izaslanici stigli u Tarakijev ured. Puzanov je najavio svrhu posjeta i zamolio neka pozove Amina na razgovor. Amin je došao u palaču i ovdje je zamalo ubijen. Glavni Tarakijev pomoćnik, Tarun, je umro, a njegova pomoćnica Amina je teško ozlijeđena. Do razgovora nije došlo, grom je udario. Kada su sovjetski predstavnici napustili palaču i otišli u veleposlanstvo, cijelu večer vodila se očajnička borba između Tarakija i Amina, zbog utjecaja na trupe kabulskog garnizona...

Već sljedećeg dana Taraki je izoliran od vodstva zemlje. 16. rujna je u zgradi Ministarstva obrane održan prvo sastanak Revolucionarnog vijeća, a potom i plenarna sjednica Centralnog komiteta NDPA. Taraki je razriješen dužnosti predsjednika Revolucionarnog vijeća i glavnog tajnika Središnjeg odbora NDPA. Amin je jednoglasno izabran na ove dužnosti.' 

Jasno je kako nije Taraki bio taj koji je inscenirao pokušaj atentata na Amina — bio bi idiot da ga je pokušao ubiti u prisutnosti sovjetskih predstavnika. Tko je onda organizirao pokušaj atentata? To je bilo na njihovoj savjesti - kobna svađa Tarakija i Amina, opetovani pokušaji atentata na Amina.

Provokacija koju je KGB izveo rukama svojih agenata "četvorke", koji su potom odvedeni u Sovjetski Savez, bila je prilično uspješna. Taraki, kojeg je Amin smatrao krivim za sam pokušaj ubojstva je ubijen nakon smjene s vlasti, a našem Politbirou izneseni su teški dokazi kako se u Afganistanu ne razumije što se događa, čelnici države se ubijaju, dogovaraju se državni udari.

Procjena situacije u toj zemlji, između vojske i KGB-a je bila toliko različita, te je umalo došlo do tuče. General Zaplatan piše: "Nažalost, sačuvana je različita ocjena stanja u Afganistanu između vojnih savjetnika i čelnika naših specijalnih službi, te je kao takva otišla u vodstvo naše zemlje... došla je do te mjere da smo bili spremni [boriti] se međusobno". 

Dana 14. listopada 1979. godine je u Heratu započela pobuna 7. pješačke divizije afganistanske vojske, ali je brzo ugušena. O tome piše general Zaplatin [da pojasnimo: u našem su veleposlanstvu pod krinkom diplomatskih radnika radili uglavnom djelatnici rezidencije KGB-a]: "Nakon gušenja pobune otišao sam u veleposlanstvo podnijeti izvještaj o zadatku. Na recepciji veleposlanika sjedio je jedan od djelatnika veleposlanstva i plakao. Na moje pitanje što se dogodilo, Puzanov je odgovorio kako roni suze zbog neuspjele pobune. Tako smo «radili zajedno»". [14.7]

Možete razumjeti plač "zaposlenika veleposlanstva": vjerojatno se već pripremala ova pobuna, a onda takva nevolja. Kao što vidite, KGB je radio toliko nespretno da su njihove provokacije, u cilju destabilizacije situacije u Afganistanu, bile vidljive golim okom i veleposlaniku i našim vojnim savjetnicima."

Navodno je glavni KGB-ovac koji je vodio operacije u Afganistanu, Ivanov, bio smješten u New Yorku. On je bio šef drugog šefa KGB-a, kojeg će Andropov postaviti za šefa “Ekonomskog kluba” u Sankt Peterburgu, koji je kasnije bio zadužen za pripremu “Perestrojke”, Kalugina. U stvarnosti, postoji zapravo samo desetak imena svake strane, koji su bili odgovorni za ove psihopate i ona se uvijek iznova pojavljuju u priči o raspadu SSSR-a.

Jedna uspješna operacija vodi do druge, ambicioznije operacije cure niz liniju.

"Šef operativne grupe KGB-a u Afganistanu od 17. ožujka 1979. godine, B.S. Ivanov, je u razdoblju od 1955. do 1959., te 1962. i 1964. godine bio rezident KGB-a u New Yorku, a kakav je kontakt imao s Amerikancima — tajna je pokrivena tamom. Ali, uplitanje Sovjetskog Saveza u afganistanski sukob bilo je u interesu Sjedinjenih Država, a general Ivanov je tome pridonio na sve načine. Usput, tamo negdje 1962. do 1964. godine. OKO.

Kalugin je bio izravno podređen B. Ivanovu."

Vojska je, osim vrhunskog momka Ustinova (koji je bio Andropovljev pomoćnik), učinila sve da NE ode u rat u Afganistanu.

Kako je to za "vojno-industrijski kompleks", koji upravlja SSSR-om i raspiruje ratove zbog svog militarističkog, autoritarnog barbarstva, eh? Ne, ozbiljno, antivojna propaganda, kojoj smo svi bili izloženi, bila je sama po sebi sablasna operacija. Ovo je bila tekuća operacija ocrnjivanja, i u zapadnim, i istočnim medijima, u vlasništvu duhova.

Zašto?

Jer je vojska jedina institucija koju su aveti vidjele kao prijetnju. Vojsku su ti hipi agenti sablasti uvijek smatrali nazadnom i reakcionarnom. Što je još gore, tradicionalno je nudila društveni uzlet sposobnim menadžerima muškaraca, čega se vladajući najviše boje. Tj- sposobni ljudi koji mogu organizirati grupe ljudi koje se onda mogu okupiti da se suprotstave njihovoj vladavini.

Uz sve njihove mane i uskogrudnost, “da, gospodine! ne, gospodine”, koji marširaju u krugovima hvatajući vlastite repove, što bi i trebalo ljutiti svakog slobodnog čovjeka, predstavljanje vojnih ljudi kao krvožednih lakrdijaša vrlo je namjerno i vrlo nepošteno.