Dugo su se pratila i prakticirala proricanja o energijama i značenjima našeg materijalnog svijeta. Bili su dio 'philosophia perennis', vječnog tijeka drevnih mudrosti, ljudskog velikog luka svijesti koji je obuhvaćao stoljeća, od starih elementarnih bogova do današnjeg modernog vremena.
****************
* Čvrsti, snažni prsti drže bambusovo stablo. Žilava ruka povlači, bambusova je drška požutjela, ali s tu i tamo tragom blijede zelene boje, savije se. Dobro, kaže majstor u sebi, ovo je prava stabljika za ono što ću napraviti. Ali on nekoliko trenutaka gleda oko sebe. Postoje i druge stabljike u šumarku bambusa, više i deblje; neke i ne toliko, ali s bujnijim lišćem oko baze. Oni koje ima u mislima; oni će biti potrebni za veće, ceremonijalnije predmete koje će on morati izraditi za dva mjesečeva ciklusa od sada. Za običnu radnu košaru koju će napraviti poslužit će i stabljika u njegovoj ruci.
Još jedno pregledavanje uvježbanim očima preko brda, točno iznad sela. Šumak je dovoljno zdrav, vidljivi su znakovi dovoljne količine vode. Zatim nekoliko riječi izgovorenih, polako i jasno, da ih čuje živa stabljika bambusa, i stanka. Zatim duboko udahne i zamahne mačetom. Njegov očvrsli i naoštreni rub zarezuje se u tešku bambusovu stabljiku, ali ne do kraja. Još dva zamaha i osovina je presječena. Još jedna stanka i još jedna spora rečenica, ovaj put upućena korijenu koji je ostao. Mačeta je očišćena i spremljena, visoka drška je sada uhvaćena, postavljena preko jednog ramena, a majstor se vraća polaganim korakom prema svojoj kući.
* Jedno brzo preskakanje, i mali potočić je prijeđen. S ove strane, iscjelitelj-sakupljač zna, sunčeva svjetlost ravnomjernije pada kroz lisnate krošnje iznad glave i uzrokuje da grmovi atamantikuma dosegnu više, a njihovi cvjetovi imaju svjetlije bijele nijanse. U ovom dijelu šume ih nema niti malo niti ih ima u izobilju, i iako zna da će kilometar i po dalje u onome što traži biti i obilan i moćan, otisnuti se dalje također bi bilo riskantno, jer ovo je utočište crnog medvjeda. . Vješto vitlajući svojim malim srpom, tiho pjeva, gotovo ispod glasa, zaziv šumskoj majci. Stabljike se spuštaju, jedna za drugom, i ulaze u - cvijet i list i stabljiku, jer će svaka biti stavljena u drugu svrhu - njezin tkani tache.
Sada njezini koraci škripe dok njezina stopala u teškim sandalama gnječe lagani mraz koji prekriva šumsko tlo. Odavde, zna ona, ne smije se uzimati athamanticum, jer zima, iako se povlači, još uvijek vlada najnižim slojem šumskog tla, a svako ljekovito piće destilirano iz tog grmlja bit će mnogo slabije nego inače. Ali njezin je tache već više od pola pun, a skupila je dovoljno i više za svoje potrebe (jer je zamoljena za liječenje bolesti zglobova i kukova). Za mjesec dana vratit će se, a s obzirom na obećanje toplijeg vremena koje će donijeti novu vitalnost biljnim grmovima, trebat će joj dva velika noža i pomoćnik.
* Potrebno je nekoliko riječi nagovaranja, ali samo nekoliko, i zaprega volova zakorači s bunara u polje. Pred njima, na crvenkasto-smeđoj zemlji, leži jednostavan laki plug od drveta i željeza. Volovi znaju da će im to biti prvi posao u sezoni i na svoj nestašan način glume lijenost. Ali farmer ih dobro poznaje. Ubrzo ih uprežu, a farmer iz male torbe izvadi malu metalnu posudu. Ovo odvrne i iz njega izlije ulje na dlan, da namaže metal pluga. Ulje je posvećeno u hramu i nad njim je izgovorena mantra.
Iz papirnatog paketa zatim uzima pepeo, pastu od kurkume i cinober. Oni se stavljaju na čela i rogove volova. I drvo pluga je tauširano. Zatim se iz vrećice izvadi pregršt mirisnih štapića. Hodajući bos po obodu svoje njive, farmer stavlja nekoliko upaljenih štapića u svaki kut njive, kako bi zamolio četiri četvrtine da donesu njegovu njivu čist i svjež zrak. Posljednja šaka štapića se zatim zabode u tlo pokraj male statue Ganeshe, koji flegmatično sjedi na niskom stolcu. Farmer izgovara šloku, Ganesha sluša, a zatim se plug pričvrsti na gredu. Riječ volovima i oni koraknu naprijed. Diže se smeđa prašina, zemlja se budi.
Ove se vinjete mogu činiti poznatima starijima među nama, ali nažalost više nisu tako bezvremene kao što su se smatrale, ne baš tako davno. Njihovi protagonisti – obrađivač bambusa, travar-iscjelitelj, uzgajivač riže – oduvijek su bili likovi nadohvat ruke, iako donekle udaljeni od vreve tipičnog ruralnog društva zbog nadosjetilnih sposobnosti, koje im je potrebno vježbati u potrazi za svojom umjetnošću, ipak blizu i stoga poznato.
Ti su se likovi viđali i prepoznavali u našim selima. Bili su susjeda, sestra od oca, mlađi stric. Bili su: i obitelj, i čuvari tradicije. Ta familijarnost i ta bliskost jenjavala je tijekom posljednje četvrtine 19. stoljeća, zamračila se tijekom prve polovice 20. stoljeća, treperila dosadno tijekom posljednje četvrtine 20. stoljeća (još brže tijekom ove prve četvrtine 21. stoljeća). Ovi likovi, i drugi njima slični, sada uopće nisu poznati, nego su danas dosta čudni - kao da su iz nekog prošlog vremena, ostaci nedavnog svijeta koji je iznenada postao stariji.
Poznavao sam ih sve, likove poput ovih i drugih. Tijekom svoje mladosti sam imao sreću kada sam ih čuo i vidio, prolazio kroz njihova sela i njihova brda i prelazio njihove rijeke, kada je njihova umjetnost još imala nekih ostataka vitalnosti staroga. Prisjećajući se kako sam ih tada gledao, nijednom me u to vrijeme nije uhvatila misao kako bi moglo doći vrijeme kada takvih likova više neće biti među nama, i kako neće biti nikoga tko bi zauzeo njihovo mjesto. Činilo bi mi se to tada fantastično, nemoguće. Ipak, u sadašnjosti, nekih 40 godina odmaklih od dana kada je moje život bio premrežen i povezan sa tim ljudima, mjestima, radnjama, dojmovima - oni su možda skliznuli u taj alter-svemir koji nazivamo poviješću, tiho i nezapaženo, izgubili su se u ovim postmodernim elektronskim dobima.
Zajedničko za tri glavna lika u tri vinjete jest njihovo razumijevanje suštine i suptilnosti prirode (tako se to naziva i shvaća, u europskim jezicima – Nature, Die Natur, la Nature, Natura, la Naturaleza – ali slojevi značenja koja prate pojam prirode samo se rijetko ispituju). Obrtnik koji obrađuje bambus primjećuje vitalnost zemlje i vode kako su se spojili u stabljici bambusa. Iscjeliteljica-sakupljačica može procijeniti moć biljke, koje sakuplja, jer posjeduje sposobnost vida i mirisa, različitosti prema obliku i bojama biljke, prisutnost zračenja prikupljenih od mjeseca, sunca i drugih nebeskih tijela. Poljoprivrednik ima svoj kalendar, kojim se vodi, onaj koji mu označava sezonske dane i mjesečeve rasporede koji su pogodni za pripremu tla, obradu, presađivanje sadnica riže. On je u stanju osjetiti prijemljivost zemlje za ono što od nje traži da mu prinese, upravo zbog te sposobnosti. ima malu moć pri mijenjanju kalendara.
Ono što ti likovi i njima slični znaju, s čime su u svakodnevnom zajedništvu, to su elementi. Upravo ti elementi – bilo da su ugrađeni u jednu ili drugu kulturu, kao skupine od četiri ili pet (četiri su češća na Zapadu, pet na Istoku) – čije je razmatranje ključ za most između materijalnog svijeta i svijesti - ne samo za pojedinca, nego i za (da upotrijebim izraz koji je postao popularno povezan s 'zemaljskom filozofijom' i 'panteizmom' i sličnim idejama) zemaljsku svijest. Ali prirodno, obzirom na opsjednutost naše moderne (postmoderne ili postindustrijske) ere s materijalima, grubim oblicima elemenata, učiniti to danas je vrlo teško, ako ne i gotovo nemoguće, za vrlo veliki broj ljudi. Elementi imaju oblike izvan grubog materijalnog osjeta, i njihove se brojne moći mogu razaznati samo na nadosjetilnoj razini, daleko izvan uobičajenih granica naših osjetila, čak i izvan dosega mnogih, koji su proveli godine usklađujući se, kako bi prešli osjetilne barijere .
Usprkos tome, među ljudima se mogu pronaći obrtnici, tradicionalni iscjelitelji i liječnici, uzgajivači i poljoprivrednici, koji i dalje slijede prastare metode, koristeći autohtono sjeme i svoje vlastite kalendare, koristeći nadosjetilne sposobnosti. Oni su u stanju 'vidjeti' elemente izvan njihovih neposrednih grubih oblika, uočiti način međusobne interakcije elemenata, izračunati za svaku interakciju njezine astrološke i kozmološke utjecaje....zatim uzeti sve što vide, te promotriti rezultat koji će dobiti, unaprijed, - za ručno izrađen predmet, za napitak, za zrno – mogu vidjeti kroz vrijeme. Oni su bliži pravoj prirodi elemenata nego bilo tko drugi, u ovom našem višestruko poremećenom planetarnom potrošačkom i elektroničkom društvu prve četvrtine 21. stoljeća.
Kako bismo razumjeli skupinu ljudi poput ove, morati ćemo otputovati u doba kada su nadosjetilne sposobnosti bile uobičajene. U zapadnoj tradiciji (tj. staroj Europi, sjevernim umjerenim zemljama i planinskim regijama, regiji koja bi odgovarala zapadnim uzvisinama Urala, koje se protežu do atlantske obale i gore u današnju Skandinaviju) postojala su četiri glavna elementa i (treperenjem kroz stoljeća, dok taj pojam nije postao bolje prihvaćen, zahvaljujući alkemijskim piscima) - peti element. Naša tri glavna lika, u navedenom europskom okruženju, (iscjelitelj-sakupljač je već tu) tada bi bili: šumar-zanatlija (on bi odabirao brezu, jasen, ariš, smreku, bukvu, topolu, brijest, bor, itd., umjesto bambusa); dok bi poljoprivrednik radio na uzgoju ječma, zobi, pira, jednozrna, emmera, raži, rogena.
"Jednom uspostavljen, četverostruki sustav elemenata postao je temelj zapadne tradicije magije, a također je utjecao na duhovnost religija u razvoju ... četiri elementa predstavljaju građevne blokove oblika i transformativnog djelovanja sile."
Tako su Rankine i D’Este napisali u svojoj raspravi o četiri elementa zapadne tradicije.
("Praktična elementarna magija, praktični vodič za rad s četiri elementa – Zrak, Vatra, Voda i Zemlja – u zapadnoj ezoteričnoj tradiciji", David Rankine i Sorita D’Este, Avalonia, 2008. godine)
Podrijetlo četiri elementa može se pronaći i u spisima predsokratovskog, grčkog filozofa Empedokla, iz petog stoljeća naše ere. U svojoj 'Tetrasomiji' (ili doktrini o četiri elementa)', Empedoklo je u pjesničkom djelu 'O prirodi' objasnio kako četiri elementa nisu samo građevni blokovi svemira, već i duhovne esencije. On je izvore elemenata izjednačio s božanstvima, dajući elementima božansko podrijetlo.
(Iako ga se obično smatra jednim od utemeljitelja zapadne znanosti i filozofije, bolje ga je promatrati kao starogrčkog “Božanskog čovjeka” (Theios Anêr); odnosno Jatromantisa (iscjelitelja-vidovnjaka, “šamana”), ili Magos (svećenik-mađioničar). U svoje vrijeme na njega se gledalo kao na proroka, iscjelitelja, čarobnjaka i spasitelja. Njegova vjerovanja i prakse izgrađeni su na drevnim misterioznim tradicijama, uključujući orfičke misterije, pitagorejsku filozofiju i misterije podzemnog svijeta Hekate, Demetre, Perzefone i Dioniza. Oni su isto bili pod utjecajem bliskoistočnih tradicija, kao što su zoroastrizam i kaldejska teurgija. Empedoklo je, sa svoje strane, bio izvor za glavne struje zapadnog misticizma i magije, uključujući alkemiju, grčko-egipatsku magiju (kao što se nalazi u grčkim magičnim papirusima), neoplatonizam, hermetizam i gnosticizam. "Tetrasomija, ili doktrina četiri elementa" daje temeljni okvir na kojem se temelje ove i druge duhovne tradicije - tako ga je opisao na svojoj web stranici http://opsopaus.com/OM/BA/AGEDE/Intro.html, John Ospopaus, referirajući se na "Ancient Philosophy, Mystery and Magic: Empedocles and Pythagorean Tradition", Peter Kingsley, Oxford University Press, 1995.)
Empedoklo nije za zapadnu tradiciju stvorio sustav Četiri elementa. Mnogi su tekstovi kompletni, mnogi su u fragmentima, ima onih tekstova na koje su nadograđeni noviji tekstovi; no, za koje se čini kako su nestali, kroz stoljeća, prenijelo se do sustava grčkih filozofa. Ako je Empedoklo predložio obrasce odnosa između Vatre, Vode, Zraka i Zemlje – ono što je nazvao “četiri korijena” – koji su u njegovo vrijeme i nakon toga smatrani temeljima iz kojih su sve stvari nastale, onda to nije bila njegova originalna misao. Jer, postoji obilje dokaza, u manje poznatom i rijetko citiranom, nekatalogiziranom korpusu književnosti – gdje najveći dio njih uopće nije u pismima klasičnih kanona učenja (tj. latinskog i grčkog), nego se doista nalaze na svakom europskom jeziku. Ako je u četvrtom stoljeću prije Krista, Aristotel govorio o elementima kao o duhovnim esencijama, onda niti on nije bio originalan. Kada je nekoliko desetljeća kasnije, u svom "Timeju", Platon objasnio nešto drugačiji pogled na četiri elementa, sugerirajući kako su Velika četiri promjenjiva, kao manifestirane kvalitete onoga što je on nazvao primarnom materijom svemira - to, opet, nije bilo izvornik. Nijedan nije bio, niti je mogao biti (osim originalnosti izražavanja kroz jezik, ili poeziju, ili dramu) za same elemente – najstarija povijest o njima, koja se može pronaći jest u kulturama, kako postojećim tako i onima (očigledno) izumrlima na zemlji. Te kulture svjedoče, tj. dovele su do toga, da njihove karakteristike postanu poznate, te da elementi dobiju svoja imena.
("O prirodi“ se temelji na premisi da je sve sastavljeno od „četiri korijena“, a njih pokreću dvije suprotstavljene sile, ljubav i svađa.
“Poslušajte prije svega četiri korijena svih stvari:
Zeus sjajni, Hera koja daje život, Aidoneus,
I Nêstis, koja kvasi svojim suzama izvor smrtnika."
Budući kako se korijeni identificiraju s imenima božanstava - a ne tradicionalnim nazivima za elemente vatre, zemlje, zraka i vode - postoje suprotna tumačenja o tome koje božanstvo treba identificirati s kojim korijenom. Ipak, postoji opće slaganje kako se ovaj ulomak odnosi na vatru, zemlju, zrak (gornji, atmosferski zrak, ne zrak koji udišemo ovdje na zemlji) i vodu. Aristotel u 'Metafizici' daje potvrdu kako je Empedoklo prvi jasno razlikovao ova četiri elementa. Međutim, činjenica kako ti korijeni imaju imena božanstava ukazuje na to kako svaki od njih ima aktivnu prirodu, te da nije samo inertna materija. Ovi korijeni i sile su vječni i jednako uravnoteženi, iako možebitni utjecaj kod ljubavi i svađe, raste ili opada.
Za potpuni uvid u Empedokla pogledajte: https://plato.stanford.edu/entries/empedocles/).
Ne možemo početi od početka, jer postoji mnogo početaka, a tako malo njih ih je poznato kao takvo. Ali, budući kako nam pradjedovski korijeni naših najtrajnijih sjećanja govore kako je vrijeme ciklično; te da u potrazi za 'početkom' možemo otići samo do suprotne točke u spirali ciklusa vremena - možemo, u najboljem slučaju, nazvati tu suprotnu točku - jednom od dubina vremena (doista ih je jako puno). U jednoj od tih točaka (koje su beskonačne), ljudi su na polagani način počeli uviđati (budući da je bilo sporo, njihovo je učenje trajalo jako dugo, kao ponovno pronađeni glas među mnogo ranijih glasova; to zapadna tradicija naziva klasičnom antikom) kako biljke, šume i travnjaci, ptice i životinje, ribe i druga stvorenja koja obitavaju u riječnim ili pelagijskim vodama (rijeke, potoci ili jezera, vode i oceani) koji se protežu kroz horizonte jedne generacije; kako su oluje, tajfuni i cikloni, ili led, ili suha pješčana pustoš, kao i močvare, ili suha šipražja - kako je svaka prirodna pojava, koja se mogla promatrati i kojoj je dano ime (ili imena koja su zaboravljena) bila stvorenjem Velikog Četiri; ili točnije, Velikih pet; i pojave su imale duhovnu prirodu i volju, svoje pokrete i karakteristike, svoje utjecaje i svoje favorite.
Ne možemo početi od početka, jer postoji mnogo početaka, a na tako malo njih igledamo kao na takve. No, budući kako nam pradjedovski korijeni naših najtrajnijih sjećanja govore kako je vrijeme ciklično, te kako u potragu za 'početkom' možemo otići samo do suprotne točke u spirali ciklusa vremena - možemo, u najboljem slučaju, nazvati tu suprotnu točku jednom od dubina vremena (zaista ih je jako puno). U jednoj od tih točaka (koje su beskonačne) ljudi su na polako počeli uviđati (jako sporo, učenje je trajalo jako dugo, ponovno pronašli glas, koji zapadna tradicija naziva klasičnom antikom) kako su biljke, šume i travnjaci, ptice i životinje, ribe i druga stvorenja koja obitavaju u riječnim ili pelagijskim vodama (rijeke, potoci, jezera, oceani)) koji se protežu kroz horizonte jedne generacije....kao i oluje, tajfuni i cikloni, led ili suhe pješčane pustoši, močvare i suha šipražja....dakle, konačno su ljudi ponovo uvidjeli kako je svaka prirodna pojava, koju su mogli vidjeti svojim očima i kojoj su dali ime (ili imena koja su zaboravljena) bila sastavljena iz Velikih Četiri, češće Velikih pet elemenata, su imali svoju duhovnu prirodu i volju, svoje pokrete i karakteristike, svoje utjecaje i svoje favorite.
Postojao je, koliko u petom i četvrtom stoljeću prije Krista, toliko i tijekom srednjeg vijeka Europe (i odgovarajućih razdoblja u ne-europskim zemljama), zatim ponovno tijekom renesanse - izvor mudrosti, koji se smatrao drevnim, za bilo koje od tih razdoblja, te je odatle potekla i ideja o Tetrasomiji. Tijekom vremena kada je ovo vrelo mudrosti prevođeno i korišteno, nazivano je raznim imenima (i u stoljećima koja su uslijedila): animizam, panteizam, politeizam i njihove kombinacije. To su oni nazivi koji se mogu naći u korijenima većine kultura, doista su prisutni u svim kulturama koje imaju vlastitu tetrasomiju, ili pentasomiju. Barem do kraja 20. stoljeća, ostao je veliki broj živih kultura, koje su još uvijek bile vjerne tim korijenima.
U poimanju elemenata, kako i u proricanju pomoću upotrebe materijala (tekućina, vidljivih i nevidljivih sila), umjetnosti korištenja elemenata su bile povezane. Bile su to tri primarne djelatnosti predstavljene u početnim vinjetama ovog eseja, i pratile su ih druge, marginalno manje vitalne, ali ne i manje manje umjetničke djelatnosti, poput: građevinske umjetnosti, obrade metala, astrologija i mnoge druge. U svakom dobu, tijekom kojeg su kulture posjedovale znanje i pridavale veliku važnost tom posjedu, umjetnosti koje je inspirirala su bile povezane s prevladavajućim religioznim tendencijama i trenutnim filozofijama o prirodi i njezinom značenju za naš boravak na ovoj Zemlji.
U srednjem vijeku – koji se ponekad naziva i “doba vjere” (inače je proizvoljno podijeljen na rani, visoki i kasni srednji vijek) – ono što je bilo skriveno, ili neviđeno, ili skriveno s namjerom - ipak je bacalo čudna svjetla i sjene na umove i djela mislilaca, te onih koji su eksperimentirali sa saznanjima, tijekom nekog određenog doba. Pod tim utjecajem, koji je bez napora dopirao iz prošlih stoljeća, prirodni oblici su izmijenjeni, supstanca i reprezentacija supstance poprimili su promjenjive i prolazne aspekte.
Iako je izvor mudrosti, koji je već bio vrlo star u zoru onoga što se nazvalo ranom antikom, bio neugasiv i neiscrpan, samo njegovo postojanje nastojalo se zamračiti na sve moguće načine. To se odnosilo na ideju preobrazbe europskog društva i njegovih institucija, od kasne antike do ranog srednjeg vijeka. Bila je to, vrlo jednostavno rečeno, transformacija iz poganskog kasnog Rimskog carstva u hegemoniju kršćanskog skupa vjerovanja i praksi. Jedan od prvih takvih načina zamagljivanja izvora, ako ne i odvraćanja znatiželjnika od njega, bio je prilijepiti mu etiketu 'barbarski' - čime bi mu se ontološki pripisala manja vrijednost. Kao što je André-Jean Festugière formulirao u svom monumentalnom La Révélation d'Hermès Trismégiste, “prevladavajuća je ideja bila kako su Barbari posjedovali čišće i bitnije predodžbe o Božanskom, ne zato što su koristili svoj razum bolje od Helena, već naprotiv, zato jer su, zanemarivši razum, pronašli načine komuniciranja s Bogom tajnijim sredstvima.”
(André-Jean Festugière (1898.-1982.) bio je francuski dominikanac i povjesničar. Nakon klasičnih studija, koje su ga dovele do proučavanja starih jezika Bliskog istoka, ušao je u dominikanski red 1924. godine, nakon toga je pripadao Francuskoj francuskoj školi u Rimu (1921.), a potom i u Ateni (1922.), te se posvetio analizi grčke misli (L'Idéal religieux des Grecs et l'Évangile, 1932; le Monde gréco-romain au temps de Notre-Seigneur, 1935). Zatim je preveo i komentirao Corpus hermeticum, La Révélation d’Hermès Trismégiste, 4 sveska, 1944.-1949. godine).
Ovo je stajalište postalo nazvano 'pripovijestima drevnih mudrosti' (kao što je Wouter J. Hanegraaff, stručnjak za povijest hermetičke filozofije na Sveučilištu u Amsterdamu), i kako bismo razumjeli o čemu se radi, rekao je: "moramo prevladati takve normativne pristranosti, koji religiozne prakse i spekulacije procjenjuju neprikladnim mjerilom racionalne filozofije i anakrono projiciraju moderne stereotipe 'okultnog' natrag u davnu prošlost”. Tada je, u nekom trenutku, odnosno u nekoliko točaka (jer preobrazba kasne antike u rani srednji vijek svakako se nije dogodila odjednom na cijelom području onoga što danas nazivamo Europom, nego se odvijala sporo, od jednog do drugog grada, od samostanskog posjeda ovdje do tamošnjeg tresetišta tamo) sam filozofski sadržaj ovih tradicija počeo biti nazivan poganskima i pretkršćanskima; zatim su, u nekoliko desetljeća, nazvani 'okultnima', te su time izvan okvira europskog kršćanstva. Kada se to dogodilo - gnostičkim, hermetičkim i srodnim platonskim religioznostima ranijih doba, ali i doba (antike) - bilo je suđeno da izblijede iz umova, i pogleda ljudi. Mada, vrijedi ponoviti, kako niti sve te rane i antičke religioznosti - nisu one prvotne, drevne; nego su samo djelomična slika i prikaz, ondašnje shvaćanje istih.
Isto tako, ono za što se smatralo kako je nestalo u zabitima povijesti se samo povuklo u samoću, daleko od sjaja promjena koje su donijele nove religioznosti. Kao i uvijek, dobro mjesto za povlačenje bila je šuma. Ovdje su se druidske prakse i učenja nastavila odvijati, relativno neometano. Za druide je voda bila prvo načelo svih stvari, postojala je prije stvaranja svijeta, u neokaljanoj čistoći. Vodu su štovali i stoga jer je svojim neiscrpnim resursima predstavljala simbol kontinuiranih i uzastopnih dobrobiti darovanih ljudskoj rasi, kao i zbog mistične simpatije koja postoji između čiste ljudske duše i čistoće vode.
Zrak su smatrali prebivalištem bića profinjenije i duhovnije prirode od ljudi (s tim su stavom povezali svoje razmatranje bića zraka, primamljiv savez koji je sezao nadaleko, čak do hinduističkih shvaćanja o stanovnicima područja koja nisu zamjetljiva običnim ljudskim osjetilima). Na vatru su gledali kao na vitalni princip, koji je pokrenut pri stvaranju. Ceres, božica poljoprivrede, izvorno je bila božanstvo vatre, i jedno od njezinih ranih imena bilo je Cura (Sunce). U njezinim su tornjevima svete vatre neprestano bile upaljene (odjek, eho...jednako primamljiv slavnim obožavateljima vatri iz drevne Perzije, svetih građevina Mazdayasnija, i Zoroastrijanaca). U tim su tornjevima se skladištio kukuruz, (što im je bila sekundarna upotreba), ali ne manje važno za životni ciklus - povezanost duha i žitarica.
Vatra ima vlastite ceremonije. Prema Strabonu i Pliniju, obredi s vatrom su se prakticirali u starom Laciju (zapadno-središnja regija Italije, koja uključuje Rim). Običaj, koji se zadržao čak i do Augustova vremena, sastojao se od ceremonije u kojoj su svećenici hodali bosonogi nad gorućim ugljenom (koliko je obred istodobno istočnjački i orijentalni). Druidi su štovali Zemlju, jer je bila majka čovječanstva, a posebnu čast odavali su drveću, jer je ono pružalo dokaz goleme proizvodne moći zemlje. Druidi su stoljećima odbijali graditi zatvorene hramove, smatrajući uvredljivim sugerirati kako se Božanstvo može zatvoriti unutar bilo kakvih granica. Nebeski svod i dubine šume, izvorno, su bile njihovo jedino utočište.
(‘Druidism, the ancient faith of Britain’, Dudley Wright, J. Burrow & Co. Ltd., 1924.)
Prevladavajuća ideja tog doba bila kako su najstariji 'barbarski' narodi posjedovali čistu i superiornu znanost i mudrost; proizašle ne iz razuma, već iz izravnog mističnog pristupa božanskom; te kako su svi važni grčki filozofi, uključujući Platona. primili svoje 'filozofije' iz ovih izvora. Što je helenski svijet (Heladski, Kikladski, Minojski, Egejski, Mikenski) mislio o druidima? Teško o tome možemo nagađati, iako je nemoguće da jedno – druidsko društvo – nije znalo za drugo, i obrnuto. Da li je helenski um i njima dodijelio etiketu barbara? Možda politički, ali ne mogu zamisliti kako bi to učinili prirodoslovci i hijerofanti starih grčkih kultura.
Ali, otisak europskih 'barbara' je imao zaista dug doseg. Postojale su: Varna na obali Crnog mora u današnjoj Bugarskoj; Ovcharovo u regiji donjeg Podunavlja; nalazište kulture Tripolye Kolomischiina, zapadno od rijeke Dnjepar u današnjoj Ukrajini; Brześć Kujawski, zapadno od rijeke Visle, u nizinama sjeverno-središnje Poljske; rondeli Karpata (u Behemiji, Moravskoj, Slovačkoj). Ove navedene lokacije, kao i mnoge druge - od Iberijskog poluotoka do zapadnih obala rijeke Volge, te do jezera Ladoga – dali su nam uvid u kulture koje su bile vrlo dobro upoznate s tetra i penta somias, barem nekih 3500 godina prije ranog helenskog doba.
(Pogledajte „Drevna Europa 8000 godina prije Krista-A.D. 1000: enciklopedija barbarskog svijeta', Peter Bogucki i Pam J. Crabtree, urednici, Charles Scribner's Sons, 2004.)
Odgovor na pitanje – do kojih su izvora stare mudrosti došli mislioci i filozofi grčkog i rimskog doba? – jest: došli su do mnogo ranijih doba, ili mnogo vjerojatnije - pratili su šaputanja i glasine iz ranijih doba. Te su misli i saznanja njima prenijeli intelektualci, koji nisu htjeli biti imenovani. Zato se mogu naći vrlo brojna svjedočanstva koja potvrđuju kako su sam Platon, i svi njegovi ugledni prethodnici, osobno putovali u Egipat, Babilon, Perziju i Indiju - gdje su učili kod svećenika i mudraca, kod magova i rišija. Ne samo da se smatralo kako je grčka filozofija proizašla iz (ili nadahnuta, ili da je uzela upute iz) istočnjačkih izvora, već se vrlo dobro shvaćalo kako je "filozofija" mnogo više od potrage za znanjem pomoću ljudskog razuma i bez njegove pomoći- Pravi smisao te davne 'filozofije' jest bilo saznanje o božanskoj mudrosti i spasenju duše (atman).
(U svojim monumentalnim spisima, o velikim monarhijama drevnog istočnog svijeta, George Rawlinson ima ovo za reći (u knjizi o medijima): “Veza zajedničkog jezika, zajedničkih manira i običaja, i u velikoj mjeri zajedničkog vjerovanja, ujedinio je u antičko doba sva dominantna plemena velike visoravni, protežući se čak i izvan visoravni u jednom smjeru do Jaxartesa (Syhun), u drugom do Hyphasisa (Sutlej). Perzijanci, Medijci, Sagarti, Korazmijci, Baktrijci, Sogdijci, Hirkani, Sarangi, Gandari i sanskritski Indijci pripadali su jednom staležu, razlikujući se jedni od drugih, vjerojatno ne mnogo više, nego što se sada razlikuju različite podpodjele Teutonaca ili Slavena.” I tako vidimo kako su Grci i njihovi filozofi poznavali drevne narode, koji se spominju u Rawlinsonovim knjigama, njihove običaje i način razmišljanja, budući da su Grci tako nazvali Jaxartes i Hyphasis.)
Numénius d'Apamée (Numenius iz Apameje) je platonistički filozof iz sredine drugog stoljeća, koji je utjelovio ono što je kasnije nazvano 'philosophia perennis' - tok drevne mudrosti; ponekad skrivene, a ponekad u obliku, jeziku i idiomu opisane kako ih je, u nekom trenutku vremena, objavio filozof ili mislilac, kojem su se objavili sami glasovi elemenata, 'philosophia perennis'. Prema Henri-Charlesu Puechu, Numénius je tražio „filozofiju bez škola ili frakcija, i, moglo bi se dodati, bez povijesti: mudrost po uzoru na transcendentnog Boga, koja bi, poput njega samoga, ostala izvan vremena, prebivajući u miru apsolutne nepromjenjivosti”.
(Puech, H. C., 1934, “Numenius d’Apamée et les théologies orientales du second siècle”, in Mélanges Bidez, Brussels: Secretariat de l’Institut, vols. I–II)
Promatranje elemenata i njihova moć naveli su čak i Euzebija – biskupa Cezareje tijekom ranog četvrtog stoljeća, i autora Historia Ecclesiastica – da citira poznati Numenijev postulat: u traženju istine treba uzeti u obzir različite izvore - od ' svjedočanstva' Platona, preko 'učenja' Pitagore, do 'obreda', 'vjerovanja' i 'posvećenja' Brahmana, Židova, maga i Egipćana. Ovo sugerira kako je Numenije odabirao one ideje koje su mu se činile korisnima za proučavanje drevne mudrosti: Platon je potvrdio ono što je Pitagora otkrio, ali se istina, također, mogla pronaći u različitim kulturnim praksama ne-grčkih naroda.
(Domaradzki, M. (2020.), OF NYMPHS AND SEA: NUMENIUS ON SOULS AND MATTER IN HOMER’S ODYSSEY. Greece & Rome, 67(2), 139-150. doi:10.1017/S0017383520000030)
Na taj su način velike škole 'philosophia perennis' (vječnog toka drevne mudrosti) nastajale i ponovno oblikovane, oslabile u jednom stoljeću, kako bi ponovo procvjetale u sljedećem. Vidljivi kao škole, sa vrsnim praktičarima i učiteljima, kada su vremena i utjecaj moćnika bili dobri prema njima. Sa druge strane bi bili poslani u progonstvo, ili su se povlačili u podzemlje (okludirani), onda kada su se vrijeme i vladari okretali protiv protiv njih. Ovako su putovali kroz stoljeća, od zapisa kasne antike, kroz različite postaje srednjeg vijeka, odatle do samog praga renesanse i dalje, u ono što je postalo poznato kao rana moderna Europa.
Tako stižemo do Paracelsusa (Theophrastus Bombastus von Hohenheim). Njegova je zastrašujuća zbirka spisa drugi najveći korpus spisa iz 16. stoljeća na njemačkom, nakon Lutherovog. U spisima piše o medicini, prirodnim znanostima, alkemiji, filozofiji, teologiji i ezoterijskoj tradiciji. U djelu Liber de Nymphis je dao nazive elementalima: daždevnjaci su bića vatre; silfi su bića zraka; undine su bića vode; gnomovi su bića zemlje. Čineći to, Paracelsus je upravljao tetrasomijom; baš kao i poljski alkemičar Michal Sedziwoj, također poznat kao Sendivogius, koji je u svom djelu NovumLumen Chymicum (1605.) objasnio: "Postoje četiri zajednička elementa, a svaki ima u središtu još jedan dublji element, koji ga čini onim što jest. To su četiri stupa svijeta. Oni su u početku bili razvijeni i oblikovani iz kaosa Stvoriteljevom rukom; a njihovo suprotno djelovanje održava sklad i ravnotežu ovozemaljske mašinerije svemira; oni su ti koji kroz vrlinu nebeskih utjecaja proizvode sve stvari iznad i ispod zemlje.”
Ovdje su, dakle, pisana svjedočanstva koja su zabilježili neki od najintuitivnijih i najprijemčivijih umova, još u 16. stoljeću, o elementima koji su stupovi svijeta, o tome kako imaju imena i poprimaju oblike kako bi ih se mogli razabrati ljudskim osjetilima (koja su jako slaba); javljaju se u oblicima poput kaosa, ravnoteže, strojeva svemira, ruke stvoritelja, prisutnosti dubljeg elementa. To jest više od traga, ovo nam jasno pokazuje posuđivanje i razmjenu koncepata i praksi između 'Istoka' i 'Zapada'. Ne. Ovo razmišljanje je daleko više od toga, jer 'philosophia perennis' (vječni tijek drevne mudrosti), kao i oni koji su u nju upali, nisu imali nekih granica regija, kao što su 'Istok' i 'Zapad'; oni su lutali i igrali se, ispod i iznad površine zemlje, kako bi shvatili elemente.
Dakle, jesu li elementi bili dovoljno poznati, iako su rijetko bili formalno proučavani, opisivani i korišteni na 'Zapadu'. Unutar mnogih krugova prirodnih znanosti i ezoterijskih tradicija, koje su fermentirale čak i u razdoblju poznatom kao rana moderna Europa, elementi su smatrani transcendentnim silama, punima milosti, koliko i neshvatljivom moći. "Pojedinačni dio elemenata dobiva svoj djelomični elementalni status samo na temelju rasporeda svakoga na svom položaju i bilo kakvim unutarnjim slučajnim učincima kojima može biti podvrgnut, a koji se odnose na njegove posebne karakteristike u ovom stanju", tako glasi odlomak u vrlo zanimljivoj knjizi pod nazivom Cilj mudraca, koju je cijelu preveo na engleski s arapskog Hashem Atallah, i koja je postala poznata kao Picatrix. “Voda, na primjer, dobiva svoju vlažnu i hladnu prirodu svojim položajem, ali i onim što joj se nadovezuje u svjetskom poretku. Međutim, njegovo postojanje, prije statusa Elementa opstaje kao cjelina. Ove ukupnosti postoje po prirodi, bez obzira na to da li ih čovjek opaža mentalno, da li ih primjećuje ili ne.”
Nakon pronalaženja mosta (iako on doista nije potreban, nakon toga nestaje podjela između 'Istoka' i 'Zapada', kao i ona između pogana i bilo koga drugoga, onoga što se naziva poganskim) razmatranje elemenata postaje organsko i automatsko. Tu nam u fokus ulazi Taittiriya Upanishada, koja govori kako svaka kreacija (bilo kozmička, ljudska materijalna ili umjetnička) mora započeti od pet elemenata: zemlje, vode, vatre, zraka, prostora - jer su oni zamišljeni kao osnove svemira, ali i ljudskog tijela, u jednakom omjeru, podjednako. Ova Upanišada daje elemente u njihovom nizu (prema drevnoj indijskoj misli vedskog doba), koji ide od suptilnijeg prema grubljem: akasa (prostor), vayu (vjetar), agni (vatra), ap (voda), prithvi ( Zemlja).
Bilo fizički ili simbolički, oni čine primarne i nezamjenjive kategorije stvarnosti (tattva). Elementi se nikada ne vide samo na njihovoj gruboj, materijalnoj razini - jer sadrže suptilnu, kao i božansku razinu. “Osnovni koncept prakriti, iskonske prirode ili materijalnosti, koja je takoreći matrica svih elemenata, daje opću pozadinu razumijevanju prirode.” Takvo je izlaganje koje nudi Kalatattvakosa, Leksikon temeljnih pojmova indijske umjetnosti. Ovo je sustav korelacija između vedskog i tantričkog svjetonazora (most koji je prijeđen i sam se raspao), kao i u budističkoj i đainskoj misli - i sve se temelji na primordijalnim elementima.
(U 3 sveska, Kalatattvakosa - Leksikon temeljnih pojmova indijske umjetnosti, koji su sastavili i objavili Nacionalni centar za umjetnost Indire Gandhi i izdavači Motilal Banarsidass, 1996.)
Zašao sam ovako daleko u područje koje se nalazi između 'Istoka' i 'Zapada' jer se činilo, isprva nejasno prije nekoliko godina, u posljednje vrijeme s većim shvaćanjem kako 'philosophia perennis' ispire sve granice i prodire kroz sve, i oko svega. Zaokružuje poznato i nepoznato (stare misterije); na onaj način na koji je nekada Okeanos bio more koje opasuje svijet, od koga su nastale sve vode, i u koje se sva voda vratila. Moram se još jednom osvrnuti na ona tri reprezentativna lika iz ovog eseja – obrtnike; tradicionalne iscjelitelje i liječnike; uzgajivače i poljoprivrednike – veliki broj njihovih bratstava i sestrinstava nije želio biti zapažen, oni nisu bili filozofi, niti mislioci, niti slavni teolozi, pogotovo ne nekakva velika eminencija .
“Tisućama godina civilizirani narodi, kao i najbarbarskija plemena, ako izuzmemo nekoliko divljih hordi, njegovali su, osuđivali i nastojali se zaštititi od moći za koju su vjerovali kako je dana nekim ljudima neka promijene uobičajeni tok prirode, posredstvom određenih tajanstvenih operacija.” Tako je razmišljala Eusèbe Salverte, prije nešto manje od dva stoljeća, u Des sciences occultes ('Essai sur la magie, les prodiges et les miracles', ili Okultne znanosti, filozofija magije, čuda i prividna čuda).
Na sličan način, oni koji su bili najbliži oblicima elemenata, koji su mogli čuti njihove kozmičke tonove i koji su dugo razmatrali njihove unutarnje transmutacije - došli su do usvajanja, zatim i oblikovanja jezika živog znaka i živog simbola.
Na taj su način služili, ne samo svojoj braći, već i elementarnim božanstvima iz davnina – Odinu, Thoru, Baldru, Freyru, Heimdalu, Branu, Apolonu, Hefestu, Posejdonu, Jupiteru, Ceresu, Artemidi, Rudri, Vishnuu, Parjanya – i tako su takva činjenja dovela (kako nam Tantraloka govori o onima koji čuju glasove elemenata) "do ogromnog širenja".
Tekst napisao: Rahul Goswami; 29.03.2023.
Add comment
Comments