Vjerujte Planu

Postoji vidljiva kontradikcija, koja se nadvija nad velikim teorijama, o tome gdje se nalazimo u shemi povijesti i što bi trebali učiniti u vezi s tim. Bilo da se radi o darvinističkoj evoluciji, ciklusima prekomjerne proizvodnje elite, Strauss-Howeovim "zaokretima",  Spenglerovim civilizacijskim dušama i sudbinama - ova se kontradikcija predstavlja popularnim motivom: "Postoji taj prirodni povijesni razvoj zbog nekog skrivenog zakona, koji nas sve osuđuje na određeni ishod. Međutim, ako ga postanemo svjesni, možemo raditi protiv njega i promijeniti naše sudbine.” U posljednje je vrijeme, npr. Bret Weinstein snažan zagovornik takve teorije, u njegovom slučaju se referira na darvinističku neprilagođenost modernom svijetu i kako joj se trebamo suprotstaviti.

Postuliranje o postojanju neke vrste prirodnog zakona koji vodi ljudsku sudbinu, potom savjet neka prekršimo taj zakon, predstavlja očit problem. Ili ovo jest doista prirodni zakon, što znači kako mu ne možemo nikako pobjeći, kao što ne možemo disati pod vodom, ili izbjeći smrt. Ili, možemo prihvatiti ovaj zakon činom volje, ali ako to možemo učiniti sada, mogli su i razni ljudi u prošlosti i na različitim povijesnim raskrižjima, što onda postavlja pitanje: koliko je to zapravo zakon ili zašto su ljudi u prošlosti trebali imati manje slobodne volje od nas.

Uzmimo u razmatranje ideju kako smo neprilagođeni suvremenom životu zbog darvinističkih programa, koji su se pojavili u sasvim drugačijem kontekstu i sada zeznu stvari nama modernima, koji smo suočeni s okruženjem tako radikalno drugačijim od prošlosti. Sve je to u redu i dobro, dok ne kažete: "Ali dobro, samo djelujte protiv tih programa." Ili Darwinov proces prirodne selekcije funkcionira kao što se reklamira i jednostavno mu se ne može pobjeći; odnosno, mi ćemo se prirodno prilagoditi ili ćemo biti izbačeni iz igre, a evolucija nastavlja po svome bez obzira na ikakvu slijepu silu, kakva god da jest. Ili, mi imamo svjestan izbor, ali onda moramo reći kako su je imali i ljudi u prošlosti: to ipak onda nije bio prirodan proces odabira, već su ljudi stalno donosili odluke, kako bi svjesno djelovali u promjenjivim okolnostima. Ali, to onda i znači kako nema razloga zašto i mi ne bismo bili prilagođeni našem modernom okruženju, budući da su se ljudi vjerojatno svjesno prilagođavali tijekom našeg zajedničkog hoda u modernost. Svjesna prilagodba znači da nam ne trebaju ogromni vremenski okviri i da je naš bio-psihološki sastav rezultat mnogo fleksibilnijeg procesa - suprotstavlja se ideji kako bi mi mogli biti "neprilagođeni". Drugim riječima, ako možemo razbiti darvinizam u bilo kojem trenutku, što onda preživljava od darvinizma? Ista je to dilema s kojom se susreću eugeničari iz drugog smjera: ili će se Darwin pobrinuti za to, ili neće uspjeti i onda stvar zahtijeva naš "ispravak", ali to onda nema veze sa nikakvim Darwinom.

Slično, ako ciklusi prekomjerne proizvodnje elite dovode do određenih ishoda, jer normalno dan slijedi noć, tada ih ne možemo prekinuti; ali, opet, ako mi možemo to učiniti, mogli su i ljudi u prošlosti. Ali, ako je tome tako, onda: ili ti ljudi jednostavno još nisu shvatili svoju nevolju (eto, mi prosvijećeni moderni jesmo i stoga možemo učiniti nešto u vezi s tim), ili nešto gadno nije u redu sa samom teorijom. Zato oni koji iznose takve slučajeve, implicitno (ili eksplicitno), postuliraju temeljnu razliku između nas i ljudi iz prošlosti: kada jednom prepoznamo teoriju, onda možemo i promijeniti svoju sudbinu. Ali, opet, ako možemo razbiti teoriju, koliko je onda teorija uistinu istinita? Ili, određeni čimbenici dovode do određenog ishoda, ili ne dovode.

Šire gledano: postoji evidentni problem koji proizlazi iz znanstvenog razmišljanja o ljudskom stanju, stanju koje je nedostupno našem modernom konceptu znanosti, koji je (na kraju krajeva) modeliran na fizici i onome što se počelo smatrati "mrtvim stvarima". Spengler je barem bio dovoljno dosljedan i izbjegao je ovu zamku po cijenu što je postao arhetipski doomer: ne možete pobjeći od sudbine svoje civilizacije, kaže on; jedino čemu se možete nadati jest uživati ​​u zalasku sunca i iskoristiti ga najbolje za sebe. Za razliku od drugih, nije nam prodao veliku teoriju o prirodnom razvoju civilizacija, niti nepoštenu Bijelu pilulu koja magično prekida takve prirodne procese.

Nemojte me krivo shvatiti: razumijem što ljudi misle kada govore o ciklusima iz kojih trebamo svjesno izaći, ili o biološkoj neprilagođenosti modernom svijetu. Ove misli nisu posve pogrešne ili beskorisne. Ali, prepoznati logičku napetost u tim idejama je  nužno - barem samo zato što može biti produktivno, kao što svako prepoznavanje napetosti može biti. Ovo nam može otvoriti oči prema temeljnoj ulozi svijesti, kada je riječ o povijesnim ciklusima.

Naše iskustvo znanstvenog doba nas je uvjetovalo da o tome ne razmišljamo na taj način, ali možda "zakoni" koji vode u civilizacijske cikluse, slijepe ulice neprilagođenosti i ostaloga - nisu vanjski prirodni zakoni, nego principi svijesti: kvalitete misaone razine, krajolik nevidljivog svijeta, kojemu mi ljudi imamo jedinstven pristup. To bi bilo više u skladu s hegelijanskim pristupom: do stupnja u kojem postoji sudbina, teleologija, obrazac u povijesti koji upućuje na budućnost, to nije nešto "prirodno" (kako obično mislimo o tome), već nešto što se nalazi u svijetu Geista (duha). U onoj mjeri u kojoj takvi obrasci postoje, oni su svojstva svijesti: igraju svoju ulogu u oblikovanju i moduliranju našeg iskustva, u bilo kojoj točki ciklusa.

Postoje obrasci razvoja koji uvode red, ali ako se oni nalaze na razini svijesti, za razliku od "prirodnog svijeta", onda bi mogli biti vrlo različiti od obrazaca koje vidimo i pronalazimo u prirodi. Nisu oni posve neovisni jedni o drugima, kao što bi neki previše duhovno nastrojeni ljudi mogli vjerovati; samo što svijet prirode i svijet svijesti (ili Geist) nisu u međuodnosu uzroka i posljedice, ili svođenja jednog na drugo, nego čiste analogije. Stoga Spenglerov pristup usporedbe civilizacija s organizmima ima intuitivnog smisla, iako su to potpuno različite stvari.

Cikličnost prirodnih procesa je sukladna cikličnosti naših unutarnjih iskustava: radost i depresija, visoka i niska energija, kreativnost i pasivnost, foteljaško filozofiranje i praktičan rad. Sve redom dolazi u sezoni. Slično tome, ljepota u prirodi nije samo proizvod naše mašte, koja proizlazi iz neke sanjane koristi za maksimiziranje fitnessa u dalekoj prošlosti - to je ekvivalent božanske ljubavi, koju i mi možemo manifestirati u svojoj svijesti i djelima. Ružni paraziti nisu samo rezultat neke evolucijske strategije, koja je dobra kao i bilo koja druga, već metafore za zlo koje se događa na ljudskim (i višim) razinama. Također, poprima različite oblike,  koji se u konačnici temelje na istoj vrsti energije.

Vraćamo se na našu početnu zagonetku: ako postoje obrasci, teleologije, "zakoni" (ako tako hoćete) u području svijesti, koji su bitno različiti od onoga što znanost pridružuje području prirode, što su onda oni? I u kakvom su odnosu s našom sposobnošću da ih "prebrišemo", odnosno s našom slobodnom voljom kada se suočimo s ovakvim stvarima?

"Čekaj, znači Spenglerovi ciklusi nisu samo materijalni?" — "Svijest, Joe, radi se o svijesti. Gledaj, možda će Zapad završiti, možda ne. Ali, doći će do ogromne promjene u svijesti u koju ne biste vjerovali. Biti će to najveća stvar koju smo ikada vidjeli."

Oswald Spengler bio je blizu kada je pisao o sudbini:

“Ideja sudbine ukorijenjena je u životnom iskustvu, a ne u znanstvenom iskustvu; u sili prodorne mašte, a ne u proračunu; u dubini, a ne u intelektu.
…
Sudbina je riječ za unutarnju sigurnost koja se ne može opisati riječima.”

Prema njegovom mišljenju, postoji odnos između sudbine i života, te između uzročnosti i smrti.

Iako mi se ova vrsta holističkog koncepta sudbine čini ispravnim načinom gledanja na povijesne obrasce, jer naglašava duboku i maštovitu empatiju nasuprot mjerljivim zakonima, on i dalje tretira povijest kao nešto "izvan", što se može proučavati kao što proučavamo životinje u terariju. Spengler čini konceptualni skok iz mrtve fizike u život, kada je u pitanju povijest, ali ono što ovoj slici nedostaje jest element dijaloga između naše vlastite svijesti i svijesti koju nam nameću povijesni obrasci.

Ako povijesni obrasci djeluju tako što se nameću našoj svijesti, utječu na našu svijest i na to kako vidimo svijet oko sebe, onda ovdje govorimo o utjecaju na um. Znamo kako su interakcije između umova dvosmjerna ulica: ne možete nekoga uvjeriti u nešto bez dijaloga, niti ako druga osoba dobrovoljno ne želi prihvati promjenu. Čak i u slučajevima grube manipulacije, postoji element pristanka, i naravno: uvijek treba biti moguće prozreti manipulaciju i stoga je zaustaviti. To znači kako, u našem odnosu s povijesnim obrascima, igramo aktivnu ulogu: obrasci će neizbježno pokušati promijeniti nas i društvo, dok prolazimo kroz cikluse. Ali, ti se obrasci mogu prilagoditi, ovisno o našoj reakciji. Mi imamo izbor kako ćemo s njima djelovati, kako ćemo ih integrirati, kako ćemo pronaći pravu ulogu koju možemo igrati kada se suočimo s tim silama. Drugim riječima: naš odnos s povijesnim ciklusima nije poput odnosa planeta, kojima upravljaju fizikalni zakoni; to je više poput dijaloga s inteligentnim umom, koji radi pod određenim ograničenjima, pokušavajući utjecati na određene promjene. Točnije, povijest u svojoj ukupnosti ide nizvodno od uma, a uočljivi obrasci koji se sami pojavljuju su značajke samog uma, onako kako se pojavljuju iz naše perspektive. Budući da smo i mi  sami dijelom tog uma, njemu je važno kako opažamo i razmišljamo o stvarima, kao što je i nama važno kako ovaj um radi.

Što sve ovo znači za nas? To znači kako će promjena sigurno doći, dapače, promjena je već došla i mi tu ne možemo ništa učiniti. U tom su smislu povijesni ciklusi i obrasci deterministički. Međutim, to također znači kako je način na koji će se ova promjena odvijati za nas, pojedinačno i kolektivno, vrlo promjenjiv i podložan je našoj vlastitoj svijesti. Ako je cilj uma (kao takvog) postići određenu promjenu, nije ga previše briga za način kako se to postiže. U idealnom slučaju: jednostavno se maknemo s puta i pustimo neka se naša perspektiva prirodno promijeni, kako se stvari počnu mijenjati, čak iako takva promjena nužno znači kaos. Međutim, gledajući stanje u svijetu, šanse su takve da mnogi od nas trebaju pretrpjeti puno više, samo kako bi sagorjeli sve te neistine i slijepe ulice koje se odvijaju u našoj psihi, sprječavaju nas da se promijenimo i preuzmemo vožnju. Hoće li patnja doći u obliku ekonomskog kolapsa, građanskog rata, kometa koji udara u Zemlju, iznenadnog ledenog doba, neke prave pandemije ili kombinacije, samo se može nagađati. Ili, možda se ne dogodi ništa od navedenog: imajte na umu kako drastična promjena civilizacije, iako neizbježno uzrokuje kaos, ne znači nužno i njen fizički kraj. Doista, kaos bi mogao biti ograničen na kaos uma, za razliku od materijalnog kaosa, ili čak i njihove kombinacije. Puno ovisi o nama, posebno zbog načina na koji komuniciramo s promjenjivim energijama i otkrićima trenutne točke infleksije.