Odgajanje Lavova

(Napomena autora: Kako se bliži Dan očeva (samo mala napomena - Ameri danas, treće nedjelje u lipnju proslavljaju Dan očeva; mi Hrvati slavimo taj dan 19.03.); te kako je upravo prošla godišnjica Dana D, pomislio sam kako bih mogao spojiti nešto od obje teme u jednu objavu. Naše društvo prečesto ocrnjuje očeve, što je u skladu s općim odbacivanjem Boga. Čak i oni koji su zaduženi za poticanje štovanja prema potonjima, obično iskoriste prigodu za Dan očeva, kako bi ih omalovažili. No, dosta toga. Očinstvo je veličanstven poziv, a sjajni primjeri očinstva - i općenito vodstva - trebali bi biti glavni fokus jednog dana, ako ne i svakodnevno. Zbog toga, posvećujem ovaj tekst Theodoreu Rooseveltu i njegovoj obitelji. On i oni nipošto nisu bili savršeni, ali bilo bi teško naći uglednog javnog čovjeka, koji bi se više trudio. Uživajte u čitanju). 

Theodore Roosevelt, poput većine velikih ljudi, bio je mješavina pozitivnih i negativnih osobina, a sve su bile povezane s vihornom energijom njegovih ambicija. Danas je zapamćen, prvenstveno, kao najmlađi čovjek koji je ikad postao predsjednik, iako ne i najmlađi čovjek izabran za predsjednika (potražite to za večer trivijalnosti); no, razmišljati o njemu samo na ovaj način jest ponešto  osiromašen pogled na njegov život. Bio je, tijekom svog relativno kratkog vremena na zemlji, revolucionarni povjesničar, daroviti prirodoslovac, lovac na veliku divljač na četiri kontinenta, zakonodavac, kauboj, pomoćnik ministra mornarice, majstor borilačkih vještina, zakonski zastupnik, vojni časnik, guverner, reformator državne službe, istraživač, novinar i, naravno, državnik. On je, također, bio šovinist i ratni huškač; čovjek za kojeg je nasilna akcija bila cilj sam po sebi, koji je živio ideju kako je bijeli imperijalizam progresivna sila, koja će uzdići potamnjele smeđe ljude diljem svijeta. Ali, možda najvažniji aspekt njegova života, točka u kojoj su se sve njegove osobine spojile i koja mu je osobno donijela najveće nagrade, bila je njegova uloga oca.

Ilustriracija suvremene teorije o tome kako se Roosevelt zapravo reproducira

Roosevelt je potjecao iz (za američke pojmove) drevne obitelji, koja je dugo bila naviknuta na novac i visok društveni status, u njegovom rodnom New Yorku. Njegov otac, Theodore Roosevelt stariji, bio je voljeni građanski dobročinitelj i istinski ljubazan čovjek, koji je jako volio svoju djecu. Theodore je bio drugi od četvoro i najstariji sin (njegov mlađi brat Elliot je bio otac Eleanor, koja bi se udala za petog rođaka, iz druge grane obitelji). Bolesljivo dijete, astmatik i jako mršav, Roosevelt je bio žrtva maltretiranja. Kao odgovor na to, njegov mu je otac propisao naporan život, unajmljujući borce i mišićave ljude neka nauče njegovog sina kako da prigrli svoju tjelesnost, što će se pokazati jedna doživotna potraga. Unatoč užasnom vidu, vodio je život sportaša, loveći po američkoj divljini, koju se kao američki predsjednik toliko trudio očuvati.

TR-ova stalna potreba za dokazivanjem nije bila ukorijenjena samo u pozitivnim opomenama njegova oca, već i u još jednoj - za njega, kao sina - sramotnoj epizodi u očevu životu. Roosevelt stariji, kao i mnogi ljudi iz njegove društvene klase, platio je zamjenskoj osobi neka zauzme njegovo mjesto tijekom građanskog rata. To je, na jednoj razini, bio savršeno racionalan izbor; Lincolnovoj vladi jest tada bilo potrebno 300 dolara više od vojne službe na prvoj liniji, nego tamo poslati poslovnog čovjeka u 30-tima bez vojnog iskustva, a Roosevelt stariji jest imao važnu ulogu u upravljanjem sa nekoliko dobrotvornih organizacija za stvar Unije. Također jest i činjenica kako je gospođa Roosevelt bila bivša Martha Stewart Bulloch, iz Roswella u Georgiji, koja je otvoreno podržavala Konfederaciju; njezina su tri brata služila južnjačkim ciljevima u različitim svojstvima (TR se sjećao kako je pomagao svojoj majci u izradi paketa za njegu vojnika Konfederacije, kada god otac mu je bio odsutan). Kao takvom, za njega je imalo smisla držati se podalje od sukoba iz raznih razloga; no, za njegova sina, koji je gorio od duboke potrebe da kultivira i demonstrira vlastitu muškost na očev nagovor, takve su racionalizacije mogle uzrokovati samo psihičku ranu; čija je bol tjerala mladog TR-a naprijed,  poput mamuza u boku ratnog konja.

Theodore Roosevelt, stariji

Nikada nije niti upoznao svog oca kao muškarac, jer dok je TR bio odsutanod kuće (studirao na Harvardu), njegov otac je umro od bolesti, koju je skrivao od obitelji, sve dok nije postala smrtno opasnaa. TR je odjurio kući, ali je stigao satima prekasno na očevu samrtnu postelju. Neki su tvrdili kako su TR-ova karakteristična vrtložna energija i strast za akcijom, predstavljale neku vrstu zaustavljenog razvoja, koji se manifestirao u cjeloživotnoj potrebi da se, kao odrasla osoba, dokaže čovjeku s kojim se nikada ne bi složio u postupcima. Istina ili ne, mislim kako je premisa takvog razmišljanja pokušaj objašnjenja kako je takav način razmišljanja nešto nezdravo, i iako je takvo mišljenje sada uobičajeno, mislim kako postoji dobar dio pozitivnog, u tom osjećaju i potrebi za dokazivanjem svoje vrijednosti u svakom trenutku, posebno u očima dostojnih ljudi, a posebno kada te ocjnjuje tvoj dostojanstveni otac. Gledajući neke datume na Wikipediji, našao sam ovaj citat iz pisma TR-a o njegovom ocu, koji savršeno utjelovljuje ovu ideju:

"Imao sam dovoljno sreće što sam imao oca, kojeg sam oduvijek mogao smatrati idealnim muškarcem. Zvuči pomalo, kao da ne mogu reći ono što ću reći, ali on je spojio snagu i hrabrost, volju i energiju najjačeg muškarca s nježnošću i čistoćom žene. Bio sam boležljiv i plašljiv dječak. Ne samo da se sjajno i neumorno brinuo o meni - neka od mojih najranijih sjećanja su one noći kada bi satima hodao gore-dolje sa mnom u naručju, dok sam bila jadna grinja koja je akutno patila od astme - nego me je također vrlo mudro odbio maziti, natjerao me na to da se moram prisiliti držati tempo s drugim dječacima, ili se pripremiti za obavljanje grubih poslova diljem svijeta. Ne mogu reći kako je to ikada pretočio u riječi, ali svakako mi je dao osjećaj kako uvijek moram biti pristojan i muževan, i kako se, ako sam muško, nitko ne treba smijati mojoj pristojnosti. U cijelom mom djetinjstvu nikada nije digao ruku na mene, osim jednom, ali sam uvijek dobro znao kako u slučaju potrebne neće niti najmanje oklijevati kako bi to ponovo učinio. Iz moje ljubavi i poštovanja, a u određenom smislu, i svoga straha od njega, mrzio bih i strepio preko svake mjere da on zna kako  sam bila kriva za neku laž, ili za okrutnost, ili za maltretiranje, ili za nečistoću, ili za kukavičluk. Postupno sam počeo imati osjećaj o svojoj vlastitoj vrijednosti, nevezano samo na njegovo postupanje."

TR se ženio dva puta. Iz njegovog prvog braka, s Alice Lee, rođena je kćer (koja je isto nosila ime Alice), ali porođaj je rezultirao majčinom smrću. Ovo je zapravo bila druga tragedija tog istog dana; u istoj kući, ranije tog jutra, TR-ova majka udovica preminula je od trbušnog tifusa. Bilo je to za Valentinovo, 1884. godine. Shrvan tugom, TR je ostavio svoju novorođenu kćer sa starijom sestrom Bamie, te se zaputio na zapad, na teritorije Dakota, želeći započeti život ispočetka. Nakon nekoliko godina, ranč na kojem se bavio uzgojem stoke je propao tijekom tzv.“Big Die Up”; nizu hladnih zima, punih mećava tijrkom 1886. i 1887. godine. Vratio se u New York. Tamo se upoznao s prijateljicom svoje mlađe sestre Corinne, Edith Carow, koju je nedugo zatim oženio. Nastavio je političku karijeru i ponovno je započeo obiteljski život.

Roosevelt je snažno i iskreno vjerovao u velike obitelji - iz više razloga. Praktično govoreći, bio je zabrinut zbog onoga što je smatrao kao manjak bijelaca u svijetu. Iskreno je vjerovao kako ništa neće ugroziti progresivni uspon bjelačke nadmoći - sigurno nije mogao zamisliti današnje moderne elite, koje slijede put dekadentnih Rimljana, bez djece. TR je slavno vjerovao kako su se "sve velike rase  majstorski borile protiv drugih rasa", i uz to su, tijekom te borbe, istodobno reproducirali svoje rase - u njegovom, suštinski darvinističkom svjetonazoru, bitke su se vodile u isto vrijeme i bebama, kao i mecima. Ipak, TR je iskreno volio djecu i želio ih je što više. Stoga je bio presretan kada se, 1887. godine, rodio Theodore “Ted” Roosevelt III; nakon njega je rođen Kermit 1889. godine; te je druga, i posljednja kćer, Ethel, rođena 1891. godine. Tu su još i Archibald (Archie), rođen 1894. godine; i Quentin, posljednji sin, rođen 1897. godine. 

Roosevelt je bio krajnje ambiciozan čovjek, koji je fetišizirao snagu i akciju, te je želio da se njegova zemlja ponaša isto tako. Istodobno je bio strastveni vjernik u ono što je smatrao progresom i liberalnom demokracijom, ali je u isto vrijeme priznavao kako  pripada privilegiranoj aristokraciji za koju je smatrao kako treba upravljati ne samo SAD-om, već i cijelim svijetom. Zacrtao je ovaj plan u vlastitom umu, zahtijevajući od sebe izvrsnost u svakom području koje se može očekivati ​​od čovjeka iz vladajuće klase; na isti je način i podučavao svoju djecu, i dječake i djevojčice. Samo izgovoriti kako si bolji od drugih, zbog rođenja i načina uzgoja, nije značilo ništa; dokazati svojim djelima kako si bolji od drugih je značilo sve. Treba naglasiti kako je ova vizija stalne težnje za dominacijom nastala pod utjecajem Rooseveltove, nizozemske, reformirane vjere. Za njega je bio osnovni moralni pothvat - ono što bi bijeli vladari svijeta ponudili drugima bilo je nešto uzdižuće, bilo bi to postojanje s više nade, koja će biti unesena u umove drugih  zahvaljujući njegovom napornom radu; kao i podnošenje žrtve u djelima kod ljudi, koji su poput njega. Nisu uzalud Kipling i Baden-Powell bili obiteljski prijatelji.

Tako su djeca Rooseveltovih rasla u okruženju, u kojem su iskusila veliku ljubav, ali su ih pratila i velika očekivanja. Drugi, osobito u njihovoj vlastitoj društvenoj klasi, smatrali su ih pomalo grubima i neukrotivima. Sa svoje strane, bili su blisko povezana skupina,  koja je znala biti pomalo oštra prema autsajderima. Rođak Franklin, na primjer, bio je dovoljno atletski građen za većinu ljudi i nije bio glupan, ali iza njegovih leđa Rooseveltovi su ga dečki zvali 'perjarica' i 'Miss Nancy.' Lovili su, pecali i kampirali u divljini, u društvu svog oca, pričajući priče o duhovima i odlazeći na svaki izlet s neukrotivom energijom. Sport je bio konstanta - Roosevelt je snažno vjerovao u dobrobiti nogometa kod usađivanja pravog duha militarizma, u mažene moderne dječake. Roosevelt je pisao o toj temi 1900. godine, u tekstu za časopis St. Nicolas, pod naslovom “The American Boy”.

"Veliki porast ljubavi prema atletskim sportovima, (iako je bio puno opasnosti kako bi postali jednostrani i nezdravi), izvan svake je sumnje imao izvrstan učinak u povećanoj muškosti. Prije četrdeset ili pedeset godina pisac o američkom moralu, sigurno je osuđivao ženstvenost i luksuz mladih Amerikanaca, koji su rođeni od bogatih roditelja. Dječak koji je tada bio dobrostojeći, osobito u velikim istočnim gradovima, živio je previše luksuzno, volio je biljar kao svoju glavnu nevinu rekreaciju, te nije osjećao gotovo nikakav sram zbog svoje nesposobnosti da sudjeluje u grubim zabavama i terenskim sportovima. U današnje vrijeme, bez obzira na druge mane koje sin bogatih roditelja može razviti, barem ga tjera mišljenje svih njegovih poznanika koji su njegovih godina neka se dobro nosi u muževnim vježbama, i da razvija svoje tijelo - i stoga, do određene mjere, sam opseg njegova karaktera - u grubim sportovima - koji zahtijevaju odlučnost, izdržljivost i fizički pristup."

Mladi Franklin Delano Roosevelt, obiteljski album

Ali, teško je kako bi Roosevelt predstavljao nečiji ideal sportaša. Posjedujući ejdetsko pamćenje i prvorazredni intelekt, napisao je nevjerojatnih četrdeset i šest knjiga tijekom svog iznimno zaposlenog života, o nizu tema koje su uključivale prirodne znanosti i ekologiju, putopise, povijest i historiografiju, političke znanosti, lov, ženskost (tu stvarno moram pronaći), bavio se raznim istraživanjima, pa čak i filozofijoma (naporan život, iz govora koji je održao, uvelike spada u tu kategoriju). Takva vrsta rezultata je  zahtijevala je ogromno zalaganje; za TR-a nije bio nikakav problem čitati ozbiljne knjige brzinom od jedne dnevno, čak i pored svih njegovih ostalih aktivnosti. Ako on nije bio najnačitanija politička figura svog vremena, onda ne znam tko je bio. Njegova su djeca upila ovu predanost učenju i proučavala su očeve knjige za odrasle; bojali su se svega, osobito lošeg uspjeha u školi.

Možda je najunikatnija značajka njihova djetinjstva bila činjenica kako su odrasli uz blještavilo svijeta kojem su pripadali. Herojstvo njihova oca (autentično, energično samoreklamirano) u Španjolsko-američkom ratu učinilo ga je slavnim. Republikanska stranka njegova vremena znala je točno što treba učiniti s mladim fanatikom, strastveno predanim reformi političke i poslovne korupcije - spakirali su ga kao neuvredljivog potpredsjednika Williama McKinleya, tada tradicionalne funkcije gdje nije bilo značajne političke karijere. Ironično, McKinleyeva karijera bi svakako došla do tužnog kraja, a Leon Czolgosz bi odigrao svoju ulogu kako bi podigao popularnost anarhizma i stranaca, pucajući u predsjednika dok se s njim rukovao. Roosevelt je sada postao predsjednikom, bez ikakvih usluga moćnicima svoje stranke, te je imao odriješene ruke kako bi nametnuo svoju tvrdu volju cijeloj zemlji, sa svojom djecom koja bi sudjelovala u vožnji.

Predsjednik Roosevelt i obitelj, 1903. godine

Gornja fotografija prikazuje izgubljeni svijet. Slika je to nekog stranog naroda, s ponašanjem koje je teško dokučiti u našem daleko drugačijem dobu. Slika je iz Rooseveltovog prvog mandata u Bijeloj kući, ali je snimljena u obiteljskoj kući Sagamore Hill, na Long Islandu. TR, tada star 44 godine je na lijevoj strani, kao i Edith (41), u ulozi matrone u vrijeme kada je to još bilo nešto čemu su žene težile. Alice (19), stoji u sredini, na vrhu. Ted, s njezine desne strane, koji izgleda kao predsjednik banke, ima 16 godina. S Aliceine lijeve strane je Kermit (14). Ethel - stasita djevojka, koju je njezin otac pun ljubavi, ali ne i uvijek osjećajan - prozvao nadimkom 'Slon Johnny' - ima ovdje 12 godina. Archie, sjedi na očevu koljenu, ima 9 godina. Dječak s glavom naslonjenom na očevo rame jest Quentin, 6 godina star. Njemu je preostalo još trinaest godina života.

Sva Rooseveltova djeca zaslužuju vlastite eseje, ali samo je Alice zaslužila cijelu knjigu. Nosila je nelaskavo, ali i prilično točno, nadimak 'princeza Alice' u tadašnjem tisku, lako je vidjeti zašto. Ne postoje njezine slike iz bilo kojeg razdoblja njezina dugog života na kojima ne djeluje oholo. Njezino je djetinjstvo bilo najteže od sve Rooseveltove djece, a od svih njih njezin odnos s ocem bio je najteži. Theodore Roosevelt nikada nije spomenuo njezinu majku, čak je i isključio svoj prvi brak iz svojih memoara, te je Alice nazvao 'Baby Lee', umjesto imenom koje je nosila i koje ga je podsjećalo na njegovu prvu ženu. Alice se nije slagala sa svojom maćehom; no, i Edith je bila hladna prema djevojci koja je bila živi dokaz kako je ona TR-ov drugi izbor. Jednom je prilikom izgovorila Alice, kako bi njena majka da je živa, dosađivala Theodoreu do smrti (starija Alice jest poslije više cijenila Edith, pa se čak i složila s  tom ocjenom).

Vidite na što mislim?

Alice je naslijedila očevu potrebu za pažnjom i njegovu samovolju, te je bila poput njega, na sve one načine koji su mu sigurno izazivali neugodnosti. Bila je daleko najduhovitija od svih i najpronicljivija, uvijek ljuta na jeziku; rijetko je griješila u karakterizaciji drugih. O svom je ocu rekla kako je "uvijek želio biti mrtvac na svakom sprovodu, mladenka na svakom vjenčanju, i beba na svakom krštenju." Dijelila je istu čežnju kao i njen otac; no, dok je njen otac bio privučen javnom službom, Alice je u svemu radije išla svojim putem, živeći životom slavne osobe, i to u osvit doba masovnih medija. Pušila je, pila i kockala se, odbijajala je pohađati malu, ali konzervativnu žensku školu, koju su njezini roditelji izabrali za nju. Udala se za potpuno pogrešnog čovjeka iz sasvim krivih razloga. On je bio američki kongresmen, četrnaest godina stariji od nje, i on će uskoro postati predsjednikom Zastupničkog doma. Oni su, gotovo odmah nakon vjenčanja, počeli varati jedno drugo. Njezinom jedinom djetetu je otac bio jedan od muževih političkih suparnika.

Pa ipak, ona nikako nije bila bez svojih vrlina. Alice je cijeli život provela u Washingtonu i poznavala je sve koji su bili važni; bila je ona vrsta lika koji bi Dominick Dunne izmislio da ona nije živjela. Imala je moć stvoriti ili slomiti političke karijere - njezina karakterizacija Thomasa Deweyja, kao plastičnog mladoženje na svadbenim tortama, smatralo se kako je pomogla njegovoj kampanji, u jednakoj mjeri kao što je Trumpova oznaka Low-Energy Jeb dodana težnjama dinastije Bush. Na pitanje o rođaku Franklinu, rekla je kako bi radije glasala za Hitlera. Bila je velika prijateljica, ali isto tako i moćan neprijatelj; poštovana od strane briljantnih ljudi, poput RFK-a i Nixona, koji su obojica uvelike cijenili njezine savjete. Bila je novinarka, i bila je aktivna u brojnim dobrotvornim akcijama, baveći se svakom aktivnošću s karakterističnom Rooseveltovom energijom. Bila je prepuna energije, čak i u dubokoj starosti, nakon dvostruke mastektomije, nakon raka dojke; nazvala se "jedinom osmogodišnjakinjom u toplesu u  Washingtonu", kako bi podigla svijest. Oni koji su joj bili bliski primijetili su njezinu veliku osobnu toplinu i brižnost. Iako je bila najstarija od sveg TR-ova potomstva, Alice ih je sve nadživjela. Smrt ju je dočekala 1980. godine, u dobi od 96 godina.

Od ostalih, možda ne bi bilo loše krenuti od najmlađih prema najstarijima. Quentin je bio intelektualno najnadareniji od sve TR-ove djece, bio je učenjak koji je obećavao od malih nogu, a uz to je bio daroviti pjesnik i pisac fikcije. Kao i svi Rooseveltovi dječaci, bio je čvrst i neustrašiv, te je u potpunosti upio borbeni etos svog oca. Kad je počeo Prvi svjetski rat, bio je na Harvardu, ali je zajedno sa svojom braćom započeo vojnu obuku na vlastitu inicijativu, očekujući kako će se SAD uključiti, čega je TR bio strastveni zagovornik. Kad su se SAD pridružile saveznicima, Quentin je iskoristio svoje veze s bogatim ljudima kako bi brzo krenuo u akciju. Želio je demonstrirati svoju hrabrost i svoju prirodu koja razmišlja unaprijed, te se priključio novonastalom vojnom korpusu zrakoplovstva.

Quentin sa svojim Nieuportom 28

Letenje u tim prvim ratnim zrakoplovima je bilo opasno samo po sebi, čak i bez borbenih djelovanja. Roosevelt se srušio više od jednom na treningu, što je također moglo imati veze s lošim vidom, koji je skrivao, kako bi dobio svoj poziv. Uspio je oboriti njemački avion u borbi. Sa lošim vidom ili ne, njegovi drugovi su primjećivali njegovu bezobzirnu hrabrost, te bi između sebe govorili kako će on ili dosegnuti visine, ili će poginuti. On je mogao biti američki Junger. Ali nije bilo tako. 14. srpnja 1918. godine, četiri mjeseca prije kraja rata, nakon samo devet dana u akciji, Quentin je oboren iza neprijateljskih linija. Vjerojatno je bio mrtav prije nego što je pao na tlo. Iako ga je s poštovanjem pokopala njemačka vojska, civilne su vlasti napravile razglednicu od fotografije njegova srušenog zrakoplova i unakaženog leša. Namjeravali su to prodati kao propagandu, ali im se to izjalovilo među njemačkim redovima, budući kako su vojnici shvatili da se sinovi bivšeg američkog predsjednika bore na frontu; dok su sinovi njemačkog Kaisera i njegovog glavnog stožera imali udobne položaje na zaštićenim mjestima. Jedna od tih razglednica je poslana kući Rooseveltovih, kako bi ih uznemirila. TR ju je odlučio ponosno pokazati, iako ga je smrt najmlađeg sina shrvala, te je i sam preminuo godinu dana kasnije. Quentin Roosevelt ostaje jedini sin sadašnjeg, ili bivšeg predsjednika, koji je poginuo u borbi.

Archie se također borio u Prvom svjetskom ratu, gdje je služio kao kapetan u 26. pješačkoj pukovniji (dijelu 1. divizije). Teško je ranjen u nogu od gelera, vojska ga je proglasila stopostotnim invalidom i poslala ga kući. Započeo je novu karijeru poslovnog čovjeka; no, njegova je reputacija donekle ukaljana njegovom povezanosti sa skandalom Teapot Dome, za koji se svi sjećaju kako su o tome čuli na satu povijesti, ali se nitko ne može točno sjetiti o čemu se tu radi. Kada su SAD ušle u Drugi svjetski rat, Archie je iskoristio svoje veze sa svojim rođakom Franklinom, tadašnjim predsjednikom, neka ga vrati u vojnu službu. Služio je na Pacifiku, ovaj put kao potpukovnik jednog od bataljuna 162. pješačke pukovnije, u Novoj Gvineji. Tamo je opet teško ranjen, opet je evakuiran, i opet je proglašen stopostotnim invalidom. On je, do dana današnjeg, jedini čovjek koji ima ovo priznanje.

Provjerite. Albert Fall je vjerojatno bio ubojica.

Archibald Roosevelt

Osim što je bio najratoborniji - u najčišćem smislu riječi - od svih dječaka iz obitelji Roosevelt, Archie je također bio i predani politički križar, po uzoru na svog oca. Daleko najdesničarski orijentiran među Rooseveltovom djecom, Archie je ostatak svog poslijeratnog života posvetio iskorjenjivanju komunističke subverzije gdje god ju je zatekao, a koja je bila gotovo posvuda, uključujući - na njegovo stalno i bijesno užasavanje - u njegovoj alma mater, Harvardu. Nažalost, ovo predstavlja najveći poraz klana Roosevelt, jer komunizam nije - u najmanju ruku - izbačen iz Ivy League. Archie bi možda bio američki Pinochet da nije imao čudnu  sklonost gdje su ga prečesto dizali u zrak kada bi nastavljao svoju vojnu karijeru. Imao je, vjerojatno, najbolju medicinsku dokumentaciju,  koja ga je sprječavala u nasilnom progonu komunjara po džunglama Vijetnama. Preminuo je 1979. godine, kao najmlađe Rooseveltovo dijete s Edith.

Inspiracija Archiesima koji mrze pinko, i vole žene po imenu Edith, bilo je posvuda

Ethel je u potpunosti prihvatila očevu ljubav prema javnoj službi, bila je tiha i odana matrona dobrotvornih i javnih ustanova,  tijekom svog dugog života. Za razliku od svoje starije sestre, koja je voljela biti u središtu pozornosti, Ethel je utjelovila WASP etos. Nikada se nije pojavljivala u novinama, osim ako nije bila u najavi nečijeg krštenja, vjenčanja ili sprovoda. Ona je bila čvrsta, sigurno središte, oko kojeg su se ostali mogli složiti. Nikada lijepa žena (Roosevelti u cjelini nisu bili privlačna skupina), ipak se dobro i sretno udala za kirurga po imenu Richard Derby. Ali, iako je bila vrlo skromna, nikako nije bila ništa manje hrabra od svoje braće. Ubrzo nakon početka Prvog svjetskog rata, Ethel, tada 22-godišnjakinja, zajedno sa svojim suprugom odlazi u Francusku, i tamo služi kao medicinska sestra u poljskim bolnicama. Bilo je to 1914. godine; stigla je na ratište puno prije nego su stigla njezina braća. Teško je zamisliti čisti užas koji je mlada žena njezine društvene klase morala doživjeti bačena u kotao ranjenih, raskomadanih i traumatiziranih muškaraca, muškaraca dobi njezine braće, rastrganih, vrištećih i umirućih. Medicinske sestre radile su uz kirurge - tijekom velikih bitaka, to je ponekad značilo trideset i šest sati, u komadu. Puno se naučilo o granatiranju tijekom rata, ali malo toga je primijenjeno na žensko medicinsko osoblje, koje nije bilo u stvarnoj borbi. Naučili su, međutim, kako brodovi koji prevoze medicinske sestre kući, moraju cijelo vrijeme biti okruženi letjelicama i lovcima - kako bi se spasili svi skakači. Na svom službenom portretu, Ethel se pojavljuje u uniformi Crvenog križa, a ne u očekivanoj svečanoj haljini. Preživjela je rat i nemalu obiteljsku tragediju, kako bi umrla malo prije Archieja 1977. godine, u dobi od 86 godina. Samo će on, ona i Alice doživjeti duboku starost.

Ethel Roosevelt- nesebična sluškinja, čvrsta kao čavao

Kermit je bio očev omiljeni suputnik, najdarovitiji sportaš u skupini, ali i najpustolovniji. Pratio je svog oca na njegovom slavnom afričkom safariju 1909. godine, gdje su zajedno poubijali oko 500 životinja. Za razliku od svoje braće, Kermit se pridružio britanskoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata, sudjelujući u akcijama na Bliskom istoku. Tek je poslije dao ostavku na svoju britansku misju, u korist služenja u AEF-u. Bio je briljantan prirodni lingvist, tečno je naučio arapski za mjesec dana, te je došljacima, zbog svoje prevoditeljske sposobnosti, bio puno draži od domorodaca. Nakon rata postao je poslovni čovjek u Južnoj Americi, savladavši španjolski i portugalski. Pratio oca na još jednom putovanju,gdje su istraživali neistražen rukavac rijeke Amazone, u Brazilu. Putovanje nije prošlo dobro, jer su se i otac i sin ozbiljno oboljeli od malarije, ali su uspjeli dokumentirati i kartirati prijeđenu regiju. Kermit će kasnije, sa svojim bratom Tedom, otputovati u Aziju u potjeri za velikom pandom, budući kako su čuvši za ovu miroljubivu i povučenu životinju ih obuzeli snažni Rooseveltovski porivi kako bi ustrijelili makar jednu - što su i učinili - zajedno sa stotinama drugih životinja, koje su poubijali do pronalaženja pande.

"Oh, nećeš samo ćeš sjediti tamo i jesti bambus, J***, BUŠ!!!" - Kermit Roosevelt (vjerojatno)

Nažalost, Kermit je naslijedio neke mračnije obiteljske crte. Roosevelti su bili skloni dvjema slabostima - alkoholizmu i depresiji - od kojih je svaka mogla biti fatalna. Njihov ujak Elliot, Eleanorin otac, podlegao je oboma. Iako je izbjegao bilo kakvu sklonost prekomjernom piću, u mnogim trenucima TR-ovog života, moglo bi se reći kako je ono što je izgledalo kao neustrašivost, zapravo predstavlja želju za smrću. Depresivni su ljudi poput morskih pasa; moraju se nastaviti kretati, ili se uguše i potonu. Osim obiteljske predispozicije, Kermit je vidio velike strahote i u ratu, i u džunglama Amazone. Kada nije bio uključen u neku aktivnost, koja je zahtijevala punu primjenu njegovih značajnih moći i pažnje, bio je sklon razmišljanju, piću i samouništenju. Na zaprepaštenje svoje obitelji upustio se u ponovljene i neugodne epizode ponavljanja. Kada je izbio Drugi svjetski rat, uspio se posvađati zbog poziva, baš poput svoje preživjele braće; no, kako bi ga ostavili na suhom, bilo je najbolje poslati ga usred ničega. Dosađujući se i usamljen, pateći od posljedica malarije, prijašnje službe i vlastitih demona, Kermit se ustrijelio 1943. godine. Njegovoj ostarjeloj majci su rekli kako je preminuo od srčanog udara.

Kao postskriptum, Kermitov sin, Kermit Jr., inače poznat kao Kim Roosevelt, služio je u OSS-u, tijekom istog rata. Nakon toga će se pridružiti CIA-i i orkestrirati brojne tajne operacije, uključujući svrgavanje socijalističke vlade Irana 1953. godine.

Kermit Roosevelt u boljim danima

Ted, najstariji sin, uvijek je nosio najveći teret očekivanja. On nije bio samo prvi sin, već je i nosio ime čovjeka kojem se TR najviše divio, što je značilo kako za Teda nikada nije bilo šanse da mu se dopusti voditi nekakav osrednji život. Kao što pokazuju nedavni primjeri, biti dijete istaknute osobe može biti zagušljiv zatvor, osobito kada ima mnogo prilika za izazvati razne nevolje. Ali Ted je, možda više nego itko drugi, izrastao u sliku i priliku svog oca. 

Bio je prvi od svih koji je otišao u Groton, dio tada nove mreže pripremnih škola osmišljenih za nadopunjavanje Iviesa. Spartanska mjesta, koja su gajila kulturu maltretiranja po britanskom modelu, te su škole bile osmišljene kako bi očvrsnule buduće vođe; no,  Ted nije dobio prolaz zbog svoje loze. Svi Rooseveltovi dječaci samo bi pohađali škole, ili slične ustanove. Igrao je nogomet, iako je bio premali, više puta je lomio kosti. Ovdje valja napomenuti kako je TR bio potpuno svjestan tereta koji nose njegova djeca, ponajviše njegov najstariji sin. Shvatio je to iz osobnog iskustva, ali i svog širokog raspona poznavanja života velikih ljudi; znao je  koliko je teško vrijesku rasti u sjeni. Bez da je Ted tada to znao, rekao je treneru neka ga ostavi na klupi. TR je bio zahtjevan otac, ali je prije svega bio otac pun ljubavi, i iako nitko nije savršen, znao je kako ima dužnost uspostaviti ravnotežu. Imao je dobar osjećaj i razumijevanje kada je znao da treba nešto pogurati, a kada se treba povući. Za to je mogao zahvaliti učenju na primjeru svoga oca.

Ted se borio u Prvom svjetskom ratu, gdje je bio ranjen i otrovan plinom. Kao i njegov brat Archie, bio je uhvaćen u rubnim dijelovima skandala Teapot Dome. Pokušao se kandidirati za dužnost, ali nikada nije krenuo s mrtve točke u svojoj političkoj karijeri; iako je bio ozbiljan i svakako talentiran, nedostajala mu je očeva karizma. Nije mu to nikada posebno smetalo. Ted je ostao u vojnim rezervama i nastavio je s obukom. Do početka Drugog svjetskog rata promaknut je u čin pukovnika, a uskoro će postati i brigadni general. Kao i njegova braća, iskoristio je svoje bogataške veze kako bi dobio mjesto u borbi, otišavši u Sjevernu Afriku kao zapovjednik svoje stare jedinice. Tada mu je bilo 26 godina.

Ted nije bio tipičan časnik iz Drugog svjetskog rata. Više je volio napredovati sprijeda, nego koordinirati straga; to nije bilo dobro vodstvo, kao što su govorili mnogi njegovi kolege časnici. Georgeu Pattonu, njegovom sveukupnom nadređenom, također se nije sviđao njegov ležeran odnos s vojnicima i njegova opća ravnodušnost prema pljuvanju i glancanju; gledao je na Roosevelta kao na pretjeranog diletanta, "hrabrog, ali inače nikakvog vojnika". U jednom trenutku Patton je smijenio i Roosevelta i zapovjednika divizije potonjeg. No, opet se Roosevelt našao na drugom mjestu, ovaj put kao zamjenik zapovjednika 41. pješačke divizije, koja je tada bila stacionirana u Engleskoj; zbog priprema za operaciju Overlord, amfibijsku invaziju Francuske.

Roosevelt je u potpunosti shvaćao visoke uloge i ogromni rizik koji nosi ta operacija. Kao što je izvorno zamišljeno, časnici niže razine vodili bi ljude u početnoj invaziji, a viši činovi bi dolazili nakon što bi odredište bilo osigurano, kako bi se dalje koordiniralo. On je to smatrao lošom idejom, vjerujući kako bi na početku trebao biti pri ruci netko tko je iskusan. Naravno, vjerovao je u to kako bi to trebao biti on. Uspio je uvjeriti svog, vrlo nevoljkog neposrednog, nadređenog u nužnost svoje prisutnosti u prvim redovima; te će Ted Roosevelt s prvim valom pogoditi plažu Utah u Normandiji. Bio je zapravo jedan od prvih koji je zabio čizme u pijesak.

Ovdje treba napomenuti kako je on - sa svojih 56 godina bio daleko najstariji čovjek u invaziji - više nego dvostruko stariji od većine vojnika oko njega. Njegov sin, Quentin Roosevelt, bio je kapetan zadužen za jedinicu koja je napadala plažu Omaha, udaljenu nekoliko milja. Nadalje, njegove ozljede iz Prvog svjetskog rata i godine su dovele su do toga da je bolovao od artritisa, koji ga je toliko iscrpljivao da je morao hodati sa štapom. Da, zamislite Spašavanje vojnika Ryana, i sada zamislite uvodnu scenu s čovjekom, kao serdišnjim likom koji šepa i koji se podupire štapom. Svjedoci su izviještavali o njegovoj nevjerojatnoj smirenosti, usred sve te smrti uokolo. Bio je totalno miran i onda kada je shvatio kako su na krivom mjestu. Ali, Ted je brzo shvatio kako je ovo prilika, budući kako je njihova netočna (zauzeta) pozicija zapravo bila bolja od planirane, te je stajao na plaži mašući štapom kako bi pokazao sljedećem valu neka prijeđu na drugo improvizirano mjesto. Tako je obavijestio svoje podređene - "ovdje ćemo početi rat!” Drugim riječima, okrenuo je leđa njemačkim mitraljezima i topništvu, te je stajao na otvorenom vitlajući štapom iznad glave, kako bi privukao pozornost kao netko očito vrlo važan. Ljudi koji su se iskrcali u kasnijim naletima su isto primijetili Rooseveltovu mirnoću i opuštenost. Recitirao je poeziju, koju je naučio od oca, usred sveg tog kaosa i smrti.

Ted Roosevelt - obratite pažnju na štap

On je tada zapravo već umirao. Nitko drugi to nije znao, ni njegovi nadređeni, čak ni njegova žena. Srce mu je otkazivalo, nakon života ispunjenog nadljudskim zahtjevima, koje je pred njega postavljao. Do tada je imao jedan srčani udar i znao je kako je uslijedio još jedan. Ali, on se nastavio boriti. Sljedećih tjedana njegova je divizija prodrla u unutrašnjost. Dana 12. srpnja napokon se našao sa sinom Quentinom, i vodili su nekoliko sati ugodnog razgovora. Ted nije odavao nikakve naznake kako je usred još jednog infarkta. Nakon što je njegov sin otišao, Ted je iste noći mirno umro na svom zapovjednom mjestu. Imao je svako pravo svoje posljednje dane provesti u miru i poštovanju, nakon što je svojoj zemlji već vratio sve što je od njega mogla očekivati. Ali, Ted je bio najistinitiji aristokrat među očevom djecom, i kao izdanak te obitelji je u potpunosti prihvatio etos žrtvovanja. Umro je s čizmama na nogama, u zemlji koju je oslobodio od neprijatelja svoje nacije;  dajući svojoj zemlji sve. Patton ga je nazvao jednim od najhrabrijih ljudi koje je ikada poznavao. On je bio jedan od nositelja njegova lijesa. Kao i njegov otac prije njega, odlikovan je Medaljom časti.

Ne možemo svi biti heroji.

Ali, svatko od nas može dati svoj doprinos tome da djecu dobro odgojimo. Bilo da se radi o dječacima ili djevojčicama, bogatima ili siromašnima, posvetite ovaj Dan očeva tome kako imate moć - svojim riječima i primjerom - puku iskru potencijala raspaliti u plamen izvrsnosti. Čak iako vam ovaj naš pali svijet nije dao ništa drugo; nego ste ste blagoslovljeni djecom - svi možete postići najveće veličine, oblikujući budućnost putem naslijeđa, koje ostavljate generacijama koje dolaze nakon vas.

Radimo svi na tome da budemo ljudi kakvi trebamo biti i kako bismo poslali te mlade ljude neka stvaraju svijet, za koji se nadamo,  da će bolje živjeti nakon nas. Budućnost pripada onima koji se za nju izbore, a mi očevi ćemo pokušati usmjeravati i naučiti one koji u nju dolaze što učiniti kada tamo dođu - bio naš primjer pozitivan ili ne.

Izrecite molitvu za mene, ako sam promašio smisao, i ako imate priliku. Sretan Dan očeva.

TEKST NAPISAO: KNJIŽNIČAR IZ CELAENA; 11.06.2024.