PROGON KRŠĆANA - 5. DIO

Sveto Rimsko Carstvo

U 4. dijelu je opisano kako su Rimljani i Babilonci radili zajedno na formiranju islama. Prije formiranja islama na Bliskom istoku,  bilo je mnogo značajnih događaja u Europi koji su doveli do formiranja Svetog Rimskog Carstva, koje je predstavljalo uskrsnulo palo Zapadno Rimsko Carstvo. Kada je Zapadni Rim pao, sačuvao je autoritativnu moć unutar Rimokatoličke crkve, kao i širenje trojstvene doktrine po Europi. Ono što je zanimljivo je kako su gotska plemena koja su opljačkala Rim i okončala Zapadno Rimsko Carstvo, sva bila označena kao arijanski kršćani, koje je Rimokatolička crkva označila kao heretike. Stoga je prvi cilj Rima bio preobratiti ta plemena na trinitarnu doktrinu, kako bi se Rim mogao ponovno uzdići.

      Arijanski kršćani protiv trojstvene doktrine

Gotska plemena prešla su na kršćanstvo negdje između 376. i 390. godine, otprilike u vrijeme pada Zapadnog Rimskog Carstva. Gotsko kršćanstvo je najraniji primjer pokrštavanja germanskog naroda, završen više od jednog stoljeća prije krštenja franačkog kralja Klodviga I.

https://en.wikipedia.org/wiki/Christianisation_of_the_Germanic_peoples

Gotski kršćani bili su sljedbenici arijanizma. Mnogi članovi crkve, od jednostavnih vjernika, svećenika i redovnika do biskupa i careva, slijedili su ovu doktrinu. Arijanizam je bila oznaka koju je Rimsko Carstvo pripisivali kršćanima koji nisu slijedili njihov autoritet. Nije slučajno kako su najveći neprijatelji Rimskog Carstva, gotska germanska plemena, slučajno označena kao sljedbenici arijanskog kršćanstva.

Kad su germanski narodi ušli u provincije Zapadnog Rimskog Carstva i tamo počeli osnivati vlastita kraljevstva, većina njih bili su arijanski kršćani. Sukob u 04. stoljeću doveo je do borbe arijanskih i nicejskih frakcija za kontrolu nad Zapadnom Europom.

Germanske elite bili su Arijci, a romansko većinsko stanovništvo su bili Nicejci. Arijanska germanska plemena općenito su bila tolerantna prema nicejskim kršćanima i drugim vjerskim manjinama, uključujući Židove.

Očito ponovno oživljavanje arijanizma, nakon sabora u Niceji, bila je više antinicejska reakcija koju su iskoristili arijanski simpatizeri, nego proarijanski razvoj. Do kraja 04. stoljeća predali su svoje preostalo tlo trinitarizmu.

https://en.wikipedia.org/wiki/Trinity#Theology

U današnje vrijeme slobodni zidari zahtijevaju od svih svojih članova neka slijede trojstvenu kršćansku vjeru.

Zašto jednostavno ne kažu, neka slijede kršćansku vjeru?

Vrhovno vijeće 33. stupnja u Ujedinjenom Kraljevstvu prisiljava kandidate neka štuju 'Trinitarnu kršćansku vjeru':

Svi kandidati za članstvo u Drevnom i prihvaćenom obredu pod jurisdikcijom Vrhovnog vijeća za Englesku i Wales moraju ispovijedati trojstvenu kršćansku vjeru, i biti majstori masoni najmanje jednu godinu u UGLE-u, ili su se pridružili loži pod UGLE-om priznatom od Velike lože. Pripadnost kandidata koji su odani drugim Vrhovnim vijećima dopuštena je samo u iznimnim okolnostima (podložno prethodnom upitu Velikom generalnom tajniku). 

http://www.sc33.org.uk/who-can-join.html

Nije li zanimljivo da bi takva organizacija, poznata po svojim tajnovitim, misterioznim putovima po tami, zahtijevala vjeru u trojstvenog boga, od svojih članova?

Pa, nije to jedina tajnovita, misteriozna organizacija koja zahtijeva vjeru u boga trojstva. Papinska crkva u Rimu, sa sjedištem u Vatikanu, je vjerojatno najtajanstvenija organizacija na svijetu, zbog čega je Otkrivenje 17 naziva "Tajanstveni Babilon".

https://www.end-times-prophecy.org/freemason-trinity-vatican.html

A kojeg boga štuje tajanstveni Babilon? "Misterioznog boga" nazvanog Trojstvo, isto kao i masonerija. I jeste li primijetili kako je simbol koji se često koristi u slobodnom zidarstvu trokut? Isti simbol koji se koristi za boga trojstva.

Slobodni zidari znaju kako Trojstvo koje naučava Rimokatolička crkva dolazi iz starije religije, koja nema nikakve veze s kršćanstvom:

Moguće je samo kako neki od vas primjećuju: "Što sada misli pod uvođenjem vjerske rasprave u slobodno zidarstvo?" Daleko od mene su takve namjere. Odabrao sam naslov svojih primjedbi sa svrhom i iz tri posebna razloga:

1. Budući kako je ova zemlja, barem nominalno što se vjere tiče, službeno kršćanska, "Masonsko trojstvo i križni put" naslov je koji će većini vas najspremnije prenijeti koncepciju duhovnih iskustava koja želite uzeti u obzir;

2. Zato što su Trojstvo i križ mnogo stariji i univerzalniji od kršćanstva, i želim ih razmotriti u njihovom univerzalnom značenju, iako ću većinu svojih ilustracija uzeti iz kršćanskog Mythosa; I,

3. Zato što vam ne govorim kao svećenik, čak niti kao kršćanin, već kao ponizni proučavatelj svete katoličke vjere, koju će oni koji je razumiju pronaći u svakoj očitovanoj religiji na svijetu. Svaka religija je utemeljena na Evanđelju katolicizma, a taj izraz doslovno znači "Božja Riječ univerzalnosti" ili "Božji univerzalni plan". Ponekad izgubljen ili zaboravljen, često prekriven ili previđen, rijetko shvaćen ili neshvaćen, uvijek je temeljno isti. To je Religija, s velikim "R".

https://masonicworld.com/error.htm

A što Vatikan želi učiniti? UJEDINITI sve crkve i vjere u Trojstvu:

„Međureligijska solidarnost temeljena na vjeri u Trojstvo – Papinsko vijeće za međureligijski dijalog i Svjetsko vijeće crkava u dokumentu nalaze temelj „međureligijske solidarnosti u našoj vjeri u Boga koji je jedan u tri Osobe, Otac, Sin, i Duh Sveti."

https://www.vaticannews.va/en/vatican-city/news/2020-08/pcid-wcc-statement-on-interreligious-solidarity-and-covid-19.html

"Misterij Trojstva središnja je doktrina katoličke vjere. Na njoj se temelje sva druga učenja crkve."

- Priručnik za današnje katolike, revidirana verzija, strana 19:   https://www.liguori.org/amfile/file/download/file_id/511/product_id/5086/

Većina germanskih plemena koja su napadala Rimsko Carstvo prihvatila je kršćanstvo u njegovom arijanskom obliku, koje je Katolička crkva proglasila heretičkim. Rezultat vjerskog sukoba između germanskih vladara i njihovih katoličkih podanika izbjegnut je kada se 497. godine Klodvig I., franački vladar, obratio na ortodoksni katolicizam, udruživši se s papinstvom i samostanima. Vizigoti u Španjolskoj slijedili su otada njegov primjer 589. godine, a Langobardi u Italiji tijekom 7. stoljeća.

Clovis I.

Clovis I, poznat je kao jedan od prvih članova dinastije Meroving. Ovu dinastiju i danas štuju vitezovi templari i slobodni zidari, najvjerojatnije zato što je spojio Europu pod zajedničkom trojstvenom doktrinom Rima. Pad Zapadnog Rimskog Carstva dogodio se 476. godine, ali možemo primjetiti neprekidni utjecaj Rimokatoličke crkve unutar dinastije Meroving, sve do 751. godine.

Rimokatolicizam je uveden kod Franaka postupno, njihovim dodirom s galoromanskom kulturom, a kasnije su ga dalje širili redovnici. Merovinški kraljevi i kraljice iskoristili su novostvorenu strukturu crkvene moći u svoju korist. Samostani i biskupska sjedišta lukavo su dodijeljeni eliti, koja je podržavala dinastiju.

Dok je Zapadna Europa prihvaćala rimokatolicizam, kršćane Bliskog istoka su držali muslimani. Kršćanima više nije bilo dopušteno širiti kršćanstvo unutar regija u kojima je boravio kalifat.

      Zlatno doba Židova

Kakva slučajnost kako je za vrijeme vladavine muslimanskog kalifata, koji je provodio masovno uništenje kršćanskog svijeta, također bilo isto vremensko razdoblje kada su Židovi živjeli svoja zlatna doba u muslimanskim vladavinama u Bagdadu, ali i Španjolskoj. To je samo još jedan primjer u povijesti koji pokazuje kolika je zla priroda i moć Babilona.

Kada je Amr ibn al-As osvojio Tripoli 643. godine, prisilio je kršćanske Berbere neka daju svoje žene i djecu kao robove arapskoj vojsci, kao dio njihove džizje.

Oko godine 666., Uqba ibn Nafi, "osvojio je gradove južnog Tunisa... pobivši sve kršćane koji su tamo živjeli." Muslimanski izvori izvještavaju o njegovim bezbrojnim napadima, koji su često završavali potpunim pustošenjem i masovnim porobljavanjem gradova.

Arheološki dokazi iz Sjeverne Afrike u području Cirenaike ukazuju na uništenje crkava duž puta kojim su se kretali islamski osvajači u kasnom sedmom stoljeću, te izvanredna umjetnička blaga koja su duž putova koji su vodili prema sjeveru Španjolske zakopali bježeći Vizigoti i Hispano- Rimljani tijekom ranog osmog stoljeća. Uglavnom se sastoje od vjerskih i dinastičkih parafernalija, koje su kršćanski stanovnici očito željeli zaštititi od muslimanske pljačke i oskvrnuća.

Pod Umajadima, 63 ljudi iz grupe od 70 kršćanskih hodočasnika iz Ikonija, uhvaćeno je, mučeno i pogubljeno prema naredbi arapskog guvernera Cezareje, jer su odbili preći na islam. Ubrzo potom još šezdeset kršćanskih hodočasnika iz Amorija razapeto je u Jeruzalemu.

Abd al-Malik je 691. godine dovršio Kupolu na stijeni, u Jeruzalemu. Vjerojatno je bila zamišljena kao spomenik pobjede nad kršćanima, kako bi se istaknula jedinstvenost islama, unutar zajedničkog abrahamskog okruženja Jeruzalema. Alternativni motiv je možda bio i odvraćanje vjerskog fokusa muslimana u carstvu Umayyada od Ka'abe u Zubayrid Mekki (683.-692.), gdje su Umayyadi rutinski osuđivani tijekom hadža.

Omarov pakt, navodno donesen 717. godine, zabranjivao je kršćanima javno isticanje križa na crkvenim zgradama, pozivanje vjernika na molitvu zvonom, ponovnu izgradnju ili popravak crkava i samostana nakon što su bili uništeni ili oštećeni, te je nametnuo druga ograničenja koja se odnose na zanimanja, odjeću i oružje. Umajadski kalifat progonio je mnoge berberske kršćane u 7. i 8. stoljeću nove ere, koji su polako prelazili na islam.

Abasidski kalifat bio je još manje tolerantan prema kršćanstvu od umajadskih kalifa. Usprkos tome, kršćanski službenici i dalje su bili zaposleni u vladi, a kršćani Crkve Istoka često su bili zaduženi za prevođenje starogrčke filozofije i grčke matematike.

Al-Jahizovi spisi napadaju kršćane kako su previše bogati i pokazuju kako su bili u stanju ignorirati čak i ona ograničenja koja im je postavila država.

Michael od Zobea i trideset i šest njegovih redovnika u samostanu Zobe blizu Sivasa, ubijeni su u napadu na zajednicu. Počinitelj je bio Ali ibn-Sulayman, abasidski namjesnik koji je poharao rimski teritorij 785. godine.

Godine 796. muslimani su spalili još dvadeset redovnika.

U godinama 809. i 813., napadnuti su brojni samostani, samostani i crkve u Jeruzalemu i oko njega; i kršćani i kršćanke su grupno silovani i masakrirani.

Nakon što je porazio i ubio cara Nikefora I. (802. – 811.) u bitci kod Pliske 811. godine, kan Prvog bugarskog carstva, Krum, također je pobio i nekoliko rimskih vojnika koji su se odbili odreći kršćanstva. Nakon bitke, Krum je okovao Nikeforovu lubanju u srebro, i koristio je kao pehar za piće. Ovo je jedan od najdokumentiranijih primjera običaja lubanjske čaše.

https://en.wikipedia.org/wiki/Skull_cup

Menologion od Bazilija II., ubio je 380 kršćana. Među žrtvama su bili nadbiskup Develtosa, George, i biskup Tračke Nikeje, Lav, kao i dva stratega, po imenu Ivan i Lav. Zajedno su poznati kao Adrijanopolski mučenici.

Nakon pljačke Amorija 838. godine, kalif al-Mu'tasim je zarobio više od četrdeset rimskih zarobljenika. Odvedeni su u glavni grad Samarru, gdje su nakon sedam godina teoloških rasprava i ponovljenih odbijanja prelaska na islam, ubijeni u ožujku 845. godine, pod kalifom al-Wathiqom. U roku od jednog naraštaja proglašeni su kao 42 mučenika iz Amorija.

Pogubljenje i mučenje četrdeset i osam kršćanskih mučenika dogodilo se u Emiratu Córdoba između 850. i 859. godine poslije Krista, a poznati su kao Mučenici iz Córdobe. Pogubljeni su pod vladavinom Abd al-Rahmana II. i Muhammada I. zbog teških kršenja islamskog zakona, uključujući otpadništvo i bogohuljenje.

Zlatno doba židovske kulture u Španjolskoj poklopilo se sa srednjim vijekom u Europi, razdobljem muslimanske vladavine velikim dijelom Pirenejskog poluotoka. Tijekom tog vremena Židovi su bili općenito prihvaćeni u društvu, a židovski vjerski, kulturni i gospodarski život je procvao. To se također može vidjeti u Bagdadu, kao i kod svih muslimanskih naroda u to vrijeme.

Tako je nastupilo razdoblje tolerancije za Židove na Pirinejskom poluotoku, čiji se broj znatno povećao imigracijom iz Afrike,  nakon muslimanskih osvajanja. Osobito nakon 912. godine, za vrijeme vladavine Abd-ar-Rahmana III. i njegova sina, Al-Hakama II., Židovi su napredovali, posvetivši se služenju Kordobskom kalifatu, proučavanju znanosti, te trgovini i industriji , posebno su se bavili trgovinom svilom i robljem, promičući na taj način prosperitet zemlje.

Židovska gospodarska ekspanzija bila je bez premca. U Toledu su Židovi sudjelovali u prevođenju arapskih tekstova na romanske jezike, kao i u prevođenju grčkih i hebrejskih tekstova na arapski. Židovi su također pridonijeli botanici, zemljopisu, medicini, matematici, poeziji i filozofiji.

Židovska je misao u tom razdoblju cvjetala pod slavnim ličnostima kao što su Samuel Ha-Nagid, Mojsije ibn Ezra, Solomon ibn Gabirol, Juda Halevi i Mojsije Maimonides.

Maimonides je također bio jedna od najutjecajnijih osoba u srednjovjekovnoj židovskoj filozofiji. Njegovo prilagođavanje aristotelovske misli biblijskoj vjeri duboko je impresioniralo kasnije židovske mislioce, te je imalo neočekivani neposredni povijesni utjecaj. Neki akulturni Židovi u stoljeću koje je uslijedilo nakon njegove smrti, osobito u Španjolskoj, nastojali su primijeniti Maimonidesov aristotelizam na načine koji potkopavaju tradicionalistička uvjerenja i obrede, što je izazvalo intelektualne kontroverze u španjolskim i južnofrancuskim židovskim krugovima. Intenzitet rasprava potaknuo je intervencije Katoličke crkve protiv "hereze", kao i opću konfiskaciju rabinskih tekstova.

Kalif al-Hakim bi-Amr Allah (996.-1021. godine) se uključio u progon kršćana. Al-Hakim je bio "polulud" i počinio je najveći  progon kršćana od strane muslimana, sve do križarskih ratova.

Između 1004. i 1014. godine, kalif je donio zakon o oduzimanju crkvene imovine i spaljivanju križeva; kasnije je naredio neka se na crkvenim krovovima grade male džamije, a kasnije je još odredio neka se crkve još dodatno i spaljuju.

U sklopu al-Hakimova progona navodno je uništeno trideset tisuća crkava, a 1009. godine je kalif naredio rušenje crkve Svetoga groba u Jeruzalemu, pod izlikom kako je godišnje čudo Svetog ognja na Uskrs lažno.

Dok su muslimani ubijali kršćane diljem sjeverne Afrike i Bliskog istoka, reorganizacija Zapadnog Rimskog Carstva ponovno se formirala kroz dinastije Merovinga i Karolinga u Europi.

       Nastanak Svetog Rimskog Carstva

Dana 25. prosinca 800. godine, papa Leo III okrunio je franačkog kralja Karla Velikog za rimskog cara, oživljavajući tu titulu u zapadnoj Europi, nakon više od tri stoljeća nakon pada drevnog Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine.

Od 962. do 12. stoljeća, carstvo je bilo najmoćnija moćna monarhija u Europi.

Karlo Veliki je nazvan "Ocem Europe" (Pater Europae), jer je ujedinio većinu zapadne Europe po prvi put nakon klasične ere Rimskog Carstva, kao što je ujedinio i dijelove Europe koji nikada nisu, do tada, bili pod franačkom ili rimskom "Pravilom". Njegova je vladavina potaknula karolinšku renesansu, razdoblje energične kulturne i intelektualne aktivnosti unutar Zapadne rimske crkve.

Mnogi su se Goti obratili na kršćanstvo, pojedino i ne kao pripadnici Rimskog Carstva. Većina pripadnika drugih plemena obratila se na kršćanstvo kada su se njihova plemena naselila unutar Carstva, a većina Franaka i Anglosaksonaca obratila se nekoliko generacija kasnije.

Tijekom stoljeća nakon pada Rima, i tijekom vremena kada je raskol između Istoka i Zapada rastao, i to između biskupija lojalnih rimskom papi na Zapadu i onih lojalnih drugim patrijarsima na Istoku, većina germanskih naroda postupno će postati snažni saveznici Katoličke crkve na Zapadu, osobito za vrijeme i kao rezultat vladavine Karla Velikog.

U formiranju Svetog Rimskog Carstva može se pratiti nastavak rimskog orla, koji je bio predstavljen na nacionalnoj zastavi.

U starom Rimu postojao je samo jedan orao, ali je poznato kako je Sveto Rimsko Carstvo koristilo dvostrukog rimskog orla. Jedna je glava orla predstavljala Rimsko Carstvo, a druga Rimokatoličku crkvu.

Mackey kaže o amblemu:

Orao prikazan, to jest raširenih krila, kao da umire, oduvijek se, zbog veličanstvenog karaktera ptice, smatrao amblemom carske moći. Marius, konzul, prvi je posvetio orla, oko osam godina prije kršćanske ere, neka bude jedini rimski stijeg na čelu svake legije, i stoga je postao standard Rimskog Carstva zauvijek i kasnije.

Kako je jednoglavi orao tako prihvaćen kao simbol carske moći, dvoglavi orao je prirodno postao predstavnik dvostrukog carstva; i kod podjele rimskih dominiona na istočno i zapadno carstvo, koje je kasnije karlovinška rasa konsolidirala u ono što je kasnije nazvano Sveto Rimsko Carstvo, dvoglavi orao je pretpostavljen kao simbol ovog dvostrukog carstva; jedna glava gleda, takoreći, na zapad, ili Rim, a druga na istok, ili Bizant.

Dalje nabraja viteške redove koji su prihvatili dvoglavog orla, uključujući Pruski red Crnog orla i Red Crvenog orla, a oba su, kaže Mackey, "izdanci izvornog simbola rimskog orla".

Citirajući transakcije Quatuor Coronati Lože, stranice 214, svezak xxiv, iz 1911. godine, Mackey kaže o prihvaćanju upotreba Škotskog obreda:

https://freemasoninformation.com/masonictraveler/quatuor-coronati-lodge-of-research/

https://freemasoninformation.com/what-is-freemasonry/family-of-freemasonry/ancient-and-accepted-scottish-rite/

Najukrasnije, da ne kažemo najrazmetljivije obilježje insignije Vrhovnog vijeća, 33 , starog i prihvaćenog (škotskog) obreda, je dvoglavi orao, nadvišen carskom krunom. Čini se kako je ovo obilježje usvojeno neko vrijeme nakon 1755. godine, od strane razreda poznatih kao Carevi Istoka i Zapada; dovoljno pretenciozan naslov. Čini se kako je ovo bilo njegovo prvo pojavljivanje u vezi sa slobodnim zidarstvom, ali povijest visokih stupnjeva bila je podvrgnuta takvom iskrivljavanju da je teško bezrezervno prihvatiti bilo koju tvrdnju iznesenu u vezi s njima. Iz ovog carskog stupnja, dvoglavi orao je došao do "Suverenog princa masona", Obreda savršenstva. Obred savršenstva, sa svojih dvadeset i pet stupnjeva, proširen je 1801. godine u Charlestonu, Sjedinjene Američke Države, u drevni i prihvaćeni obred 33, s dvoglavim orlom kao najkarakterističnijim amblemom. Kada su ovaj amblem prvi put usvojili visoki razredi, bio je u upotrebi kao simbol moći oko 5000 godina. Nijedan heraldički položaj, nijedno amblematsko sredstvo, nigdje danas se ne može pohvaliti takvom starinom. Bio je u upotrebi tisuću godina prije izlaska iz Egipta, i više od 2000 godina prije izgradnje hrama kralja Salomona.

Važnost posjedovanja rimske vlasti nad kršćanskom religijom ono je što je dovelo do istočnog i zapadnog raskola kršćanskih crkava. Većina ljudi misli kako su se križarski ratovi, koji su započeli 50 godina nakon Velikog raskola, dogodili zbog muslimanskog progona kršćana. Stvarnost je kako su križarski ratovi bili odgovor latinskih rimokatolika na uskraćivanje autoriteta istočnih kršćana Rimskoj crkvi.

Kako bi došlo do sukoba, Rim je trebao neka se kršćani usredotoče na narativ kako su muslimani progonili kršćane (što i jesu radili, istina za prodati veću laž), a ne na činjenicu kako Istočna pravoslavna crkva u Konstantinopolu nije slušala rimsku vlast. Otprilike u isto to vrijeme vidimo uspon Seldžučkog carstva, ostataka starog Sasanidskog carstva, koje se sastojalo od babilonskih Židova, koji su ubijali mnoge kršćane neposredno prije križarskih ratova.

Carstvo Selđuka

Sultan Alp Arslan, iz Seldžučkog Carstva, obećao je: "Uništit ću mačem sve one ljude koji štuju križ, a sve zemlje kršćana bit će porobljene."

Alp Arslan je naredio Turcima:

"Odsada svi vi budite poput lavića i mladih orlova, koji dan i noć jure zemljom, ubijaju kršćane i nemojte udijeliti milosti prema rimskom narodu".

Prema francuskom povjesničaru J. Laurentu, stotine tisuća domaćih kršćana iz Anatolije navodno je masakrirano ili porobljeno, tijekom invazije Turaka Seldžuka na Anatoliju.

Uništavanje i skrnavljenje crkava postalo je vrlo rašireno tijekom turskih invazija na Anatoliju. Te su invazije i pustošenja  nanijele golemu štetu crkvenim temeljima diljem Male Azije:

Čak i prije bitke kod Manzikerta, turski napadi rezultirali su pljačkom poznatih crkava svetog Vasilija u Cezareji i arkanđela Mihajla u Honi. U desetljeću nakon 1071. godine, razaranje crkava i bijeg svećenstva postali su rašireni, crkve su često pljačkane i uništavane. Crkve svetog Foke u Sinopi i Nikole u Miri, obje važne kao hodočasnički centri, bile su uništene. Samostani Mt. Latrus, Strobilus i Elanoudium na zapadnoj obali bili su opljačkani, a redovnici protjerani tijekom ranih invazija, tako da su samostani u ovom području bili potpuno napušteni, sve do bizantske rekonkviste i opsežne potpore uzastopnih bizantskih careva kako bi ih još jednom rekonstituirali. Grci su bili prisiljeni crkvu svetog Ivana u Efezu okružiti zidinama kako bi je zaštitili od Turaka. Prekid aktivnog vjerskog života u kapadokijskim pećinsko-monaškim zajednicama postala je odlika i nastavilo se i u dvanaestom stoljeću.

Vijesti o velikoj nevolji i progonima istočnih kršćana doprle su do europskih kršćana na zapadu, nekoliko godina nakon bitke kod Manzikerta.

Jedan iskreni očevidac je svjedočio:

"Nadaleko i naširoko su [muslimanski Turci] opustošili gradove i dvorce zajedno s njihovim naseljima. Crkve su sravnili sa zemljom. Od svećenika i redovnika koje su zarobili, neke su poklali, dok su druge s neizrecivom zloćom predali, svećenike i sve, pod njihovu strašnu vlast, a časne sestre - avaj na žalost! - bile su podvrgnute njihovim požudama."

Progon kršćana na Bliskom istoku nije bio nova pojava, ali je pod Seldžucima dosegao apokaliptične razine, do te mjere da su iz  Bizanta pozvali u pomoć zapadne Europljane.

U pismu grofu Robertu od Flandrije, bizantski car Aleksije I. Komnen piše:

"Sveta mjesta se skrnave i uništavaju na bezbroj načina. Plemenite matrone i njihove kćeri, opljačkane i bez ičega, zlostavljane su jedna za drugom, poput životinja. Neki [njihovi napadači] besramno stavljaju djevice pred njihove vlastite majke i tjeraju ih neka pjevaju zle i opscene pjesme, sve dok ne završe s njima... muškarci svih godina i opisa, dječaci, mladići, starci, plemići, seljaci i što je još gore i još mučnije, klerici i redovnici, i jao nad neviđenim jadima, čak su i biskupi okaljani grijehom sodomije, i sada se u inozemstvu trubi kako je čak i jedan biskup podlegao ovom gnjusnom grijehu."

Aleksije I. Komnen

Malik Danishmend se u pjesmi hvalio:

"Ja sam Al Ghazi Danishmend, rušitelj crkava i tornjeva"

Uništavanje i pljačkanje crkava nalazi se na istaknutom mjestu u njegovoj pjesmi. Drugi dio pjesme govori o istovremenom preobraćenju 5000 ljudi na islam, kao i ubojstvu 5000 drugih koji nisu željeli prigrliti islam.

Mihael Sirijski je napisao:

“Dok su Turci vladali zemljama Sirije i Palestine, nanosili su ozljede kršćanima koji su odlazili na molitvu u Jeruzalem, tukli su ih, pljačkali i ubirali porez [džizju]. Svaki put kad bi vidjeli karavanu kršćana, osobito onih iz Rima i talijanskih zemalja, ulagali su sve napore da ih ubiju na razne načine."

Takva je bila sudbina njemačkog hodočašća u Jeruzalem 1064. godine. Prema jednom od preživjelih hodočasnika:

"Na tom nas je putu pratila plemenita opatica gracioznog tijela i religioznih nazora. Ostavljajući po strani brige sestara koje su joj bile povjerene i protivno savjetima mudrih, poduzela je ovo veliko i opasno hodočašće. Pogani su je uhvatili, a naočigled svih, ti besramnici su je silovali dok nije izdahnula, na sramotu svih kršćana. Kristovi neprijatelji vršili su takva i druga slična zlostavljanja nad kršćanima."

Babilonski Židovi, muslimani i Turci ubijali su kršćane točno u ono vrijeme kada je Rimokatolička crkva željela preuzeti istočnu pravoslavnu crkvu u Carigradu. Ova ubojstva i torture su omogućila izgradnju vojske za nadolazeće križarske ratove, s pričom kako će oni spasiti kršćane hodočasnike od muslimana, dok je u stvarnosti Rim utvrđivao svoju dominaciju nad Carigradom. Sveto Rimsko Carstvo je željelo neka se zna kako je Rim ponovno na vlasti.

      Istočni i zapadni kršćanski Raskol (shizma)

Raskol između Istoka i Zapada, također poznat kao Veliki raskol, ili Raskol iz 1054. godine, stalni je prekid zajedništva između Rimokatoličke i Istočne pravoslavne crkve. Datira se od 1054. godine.

Prva akcija koja je dovela do formalnog raskola poduzeta je 1053. godine - od grčkih crkava u južnoj Italiji zahtijevalo se neka se prilagode latinskim običajima, pod prijetnjom zatvaranja. Kao znak odmazde prema ovom zahtjevu, carigradski patrijarh Mihajlo I. Kerularije, naredio je zatvaranje svih latinskih crkava u Carigradu. Godine 1054., papinski legat kojeg je poslao Lav IX., otputovao je u Carigrad kako bi, između ostalog, Kerulariju uskratio titulu "ekumenskog patrijarha". Također je inzistirao neka prizna papinu tvrdnju kako je on je glava svih kršćanskih crkava.

https://en.wikipedia.org/wiki/Ecumenical_Patriarch_of_Constantinople

Leon IX

Crkva se podijelila po doktrinarnim, teološkim, lingvističkim, političkim i zemljopisnim crtama, a temeljna pukotina nikada nije zacijeljena: svaka strana povremeno optužuje drugu kako je počinila krivovjerje, te kako je pokrenula raskol.

Pomirenje su otežali križarski ratovi pod vodstvom Latina, zatim pokolj Latina 1182. godine, odmazda Zapada putem pljačkanja Soluna 1185. godine, zauzimanje i pljačkanje Konstantinopola tijekom Četvrtog križarskog rata 1204. godine, kao i nametanje latinskih patrijarha . Uspostava latinske hijerarhije u križarskim državama značila je kako su postojala dva suparnička kandidata za svaku od patrijarhalnih stolica u Antiohiji, Konstantinopolu i Jeruzalemu, čime je postojanje raskola postalo sve jasnije.

Iako su dvije strane, tehnički, bile i više nego krive za raskol, negoli za herezu, često su se međusobno optuživale za blasfemiju. Velik dio spora odnosi se na "regionalne razlike u običajima i navadama".

Prevladavalo je mišljenje kako da:

"kada je Rimsko Carstvo postalo kršćansko, postignut je savršeni svjetski poredak koji je želio Bog: jedno univerzalno carstvo bilo je suvereno, i s njime je bila povezana jedna univerzalna crkva".

U početku je ekleziologija Rimske crkve bila univerzalna, s idejom kako je Crkva svjetski organizam, s božanski određenim središtem: Crkvom/Rimskim biskupom. Ova su dva gledišta još uvijek prisutna u modernom istočnom pravoslavlju i katoličanstvu, te se mogu smatrati temeljnim uzrocima prvog raskola, te Velikog raskola između Istoka i Zapada.

Glavno među crkvenim pitanjima koja razdvajaju dvije crkve jest značenje papinskog primata unutar bilo koje buduće ujedinjene crkve. Pravoslavci inzistiraju na tome kako to treba biti "primat časti", a ne "primat autoriteta". Katolici vide ulogu pontifeksa baš potrebnu za njegovo vršenje moći i autoriteta, čiji je točan oblik otvoren za raspravu s drugi kršćanima.

      Križarski ratovi

15. srpnja 1099. godine, vojska Prvog križarskog rata zauzela je Jeruzalem.

Većina gradskog stanovništva je ubijena, s izuzetkom istočnih kršćana. Oni su, međutim, protjerani iz grada, jer su njihovi novi latinski vladari vjerovali kako su se ovi urotili s muslimanima. Jeruzalem je postao glavni grad 'Latinskog kraljevstva', s latinskom crkvom, i s latinskim patrijarhom, a sve pod prvenstveno papinom vlašću.

Prvi latinski vladar grada, Godfrey od Bouillona, izabran je i preuzeo upravu nad gradom 1099. godine.

Tijekom Četvrtog križarskog rata, od 1202. do 1204. godine, latinski križari i mletački trgovci opljačkali su i sam Konstantinopol, opljačkali su Crkvu Svete Mudrosti i razna druga pravoslavna sveta mjesta, te su ih zatim pretvorili u latinsko-katoličko bogoslužja. Normanski križari uništili su i Carigradsku knjižnicu u Konstantinopolu (Carigrad). Razni sveti predmeti iz ovih pravoslavnih svetinja odneseni su na Zapad.

Križari su također imenovali latinskog patrijarha Carigrada. Osvajanjem Konstantinopola i konačnim ugovorom uspostavljeno je Latinsko Carstvo Istoka i Latinski patrijarh Carigrada. Kasnije su neki vjerski artefakti prodani po Europi kako bi se financiralo Latinsko Carstvo u Bizantu – kao kada je car Baldwin II od Konstantinopola (1228. – 1261. godine) prodao relikviju Trnove krune,  dok je u Francuskoj pokušavao prikupiti nova sredstva za održavanje svog prijestolja koje je držao u Bizantu.

Godine 1261., bizantski car Mihael VIII Paleolog, priveo je svom kraju Latinsko Carstvo. Međutim, zapadni napad na srce Bizantskog Carstva smatra se faktorom koji je, na kraju, doveo do njegovog osvajanja od strane osmanlijskih muslimana u 15. stoljeću. Mnogi znanstvenici vjeruju kako je pljačkanje Konstantinopola 1204. godine više pridonijelo raskolu, nego one svađe i pretjerivanja iz 1054. godine.