Hrvatski Indijanci

WIKIPEDIJA:

1. Croatoan otok kod rta Cape Hatteras, Sjeverna Karolina (SAD). Riječ CRO urezane na jednom drvetu i Croatoan na palisadi sela na otoku Roanoke, tamo je zatekao guverner John White. On je s otoka otišao da bi pribavio zalihe za tamošnju novoosnovanu koloniju, kojoj je ponestalo hrane. Rat mu je omeo povratak, a kad je konačno iz Engleske stigao do kolonije Roanoke, 1590. godine, nije zatekao nijednog kolonista.

White je mislio da su se doseljenici preselili na otok Croatoan, nekih 80 km (50 milja) dalje, ali kasnije potrage i pretraživanja otoka nisu urodile plodom; nikada nije pronađen nikakav trag iščezlih kolonista. Da bude stvar još neobičnija pleme koje je tamo živjelo postalo je poznato kao Croatan.

2. Croatan Indijanci (Croatan Indians, 'Hrvatski Indijanci', Lumbee). - Narod [1] tajanstvenog porijekla danas nastanjen u Sjevernoj Karolini u okruzima Robeson, Hoke, Scotland, i Cumberland.

Riječ 'Croatan' veoma je popularna u Sjevernoj Karolini.

-Postoji više teorija o njihovom porijeklu, najpopularnija je ona da su potomci Hatteras Indijanaca i kolonista (njih oko 120; među njima je navodno bilo i dubrovačkih pomoraca) koji su se 1587. naselili na otoku Roanoak. Otok leži pred obalom Sjeverne Karoline. Naselje u kojem su živjeli nazvano je 'Lost Colony' (Izgubljena kolonija) jer su stanovnici netragom nestali, vjerojatno su se priključili Indijancima i otišli. Mnogi današnji Lumbee imaju ista prezimena kao i nestali kolonisti. Prema Adolph Dial-u, povjesničaru iz plemena Lumbee, Croatani i Englezi su sudjelovali u stvaranju današnjih Lumbee Indijanaca.

Riječ 'Croatan' dano je ovom plemenu prema napisu CRO koji je bio ucrtan na jednom drvetu. -Druga je teorija da su Lumbee potomci Čerokija, Tuscarora i Istočnih Siouxa. Tijekom 1800-tih godina, Lumbee su bili nazivani imenom Croatan Indians jer su izgledali poput Indijanaca ali su živjeli poput bijelih naseljenika. Sjeverna Karolina im je dala poseban legalni status, uključujući i pravo da imaju svoje vlastite škole. Prva njihova škola 'Croatan Normal School' otvorena je 1887. u Pembroke-u u Sjevernoj Karolini. Danas je to 'Pembroke State University'.

• –Danas su najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi, prema popisu iz 1990. bilo ih je 48.000. Oni čine najveću indijansku grupu bez rezervata i mnogi žive i rade od zemlje. Lumbee ili Croatan Indijancima odbijen je federalni status 'Indijanskog plemena' zbog visokog postotka miješane krvi, kako one iz drugih plemena tako i crnačke. Lumbee su naime bili poznati po tome što su pružali utočište izbjeglim crnačkim robovima. Lumbee su danas organizirani u više plemena, to su: Kaweah Indian Nation iz Sjeverne Karoline, pleme United Lumbee Nation of North Carolina and America. Ovdje treba napomenuti i da se ostaci Cheraw Indijanaca prodaju pod Croatane nazivavši sebe Lumbee Tribe of Cheraw Indians.

-Henry Berry Lowrie (slika dolje lijevo); nazivan "Indian Robin Hood", njihova poznata ličnost iz (1860-tih) ima među ovim narodom status narodnog heroja. Bio je kako kažu 'veliki bandit'. Njegova obitelj porijeklom iz Virginije bila je poznata po gradnji cesta. Njegovo ime danas nosi cesta Lowrie road u Sjevernoj Karolini.

KROATSKI INDIJANCI

 BY: KRISTINA GOGIĆ

https://kristinagogic.com/kroatski-indijanci/

Tragom povijesnih podataka i nekih jezičnih tragova

SAŽETAK

Ovaj tekst opisuje kako su, Hrvati u sastavu dubrovačke mornarice, koja je bila u sastavu španjolske mornarice, i kada prvi put stupili na američko tlo. Navode se točni podaci i izvori koji se nalaze u hrvatskim i inozemnim arhivima. Pisani dokumenti datiraju još iz XVI stoljeća. Opisuje se Dubrovačka mornarica u vrijeme otkrića Amerike, zatim o pojavi natpisa „Craotoan“ u predjelu današnje Sjeverne Karoline u XVI stoljeću. Nadalje tekst sadrži jezične tragove pronađene u pismu hrvatskog iseljenika, načelniku Grada Dubrovnika (1936.).

UVOD

S obzirom da sam nedavno posjetila Sjevernu Ameriku, dotično New York, sjetila sam se svog dragog prijatelja dubrovačkog liječnika, koji mi je poklonio jedan stari dokument o tome kada se pretpostavlja da su Hrvati prvi put dotaknuli američko tlo. Naravno riječ je o dubrovačkoj mornarici koja je u sastavu španjolske mornarice sudjelovala u otkriću Amerike. Te o indijancima koji su tako nazvani jer se smatralo da je to tlo Indije, a poslije je otkriveno da je to neka nova zemlja koja se danas zove Amerika. Smatrala sam da bi dio toga tekst trebalo podijeliti sa hrvatskom javnošću (i ostalom javnošću ukoliko ju to zanima) jer je vrlo zanimljiv.

DUBROVAČKA MORNARICA U VRIJEME OTKRIĆA AMERIKE

Pisani dokumenti o dubrovačkom pomorstvu datiraju još iz XII stoljeća, a nalaze se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Dubrovački brodovi su na početku plovili po Sredozemlju, a otkrićem pomorskog puta oko Afrike u Indiju i otkrićem Amerike, centar međunarodne trgovine se polako pomiče na oceane. Tako se i dubrovačka mornarica snašla, te sagradila velike oceanske brodove za plovidbu oceanom. Od sredine XV, a osobito u XVI stoljeću, dubrovačka mornarica je bila jedna od najvećih na svijetu. Od nje su bile veće samo španjolska i nizozemska mornarica. Palladius Foscus iz početka XVI stoljeća kaže, da niti jedan dio Europe nije toliko udaljen da u njoj ne nađeš dubrovačke trgovce koji još prošlih godina imaju preko 300 brodova. Ivan M. Sagri izdao je 1573. godine u Veneciji knjigu o strujama u Atlantiku, koju je napisao njegov brat Nikola Sagri, kapetan najvećeg dubrovačkog broda “S. Spiritus et sancta Maria di Loreto”. Između ostaloga u knjizi se navodi kako dubrovačka mornarica sa skoro 100 brodova “siječe more u sva četiri dijela svijeta”[1]. Jednog od najvećih dubrovačkih brodova opisuje talijanski humanist i pisac Serafin Razzi. On je 11. rujna 1557. posjetio brod koji opisuje, a nalazio se na sidrištu u gradu Vasto u Abruzu (Italija). Navodi, da je taj brod najveći što plovi morem i nosi 1.200 kola žita, a posada broji 140 ljudi. Divio se njegovoj veličini i ljepoti. Njegova glavna soba imala je izrezani, oslikani i pozlaćeni strop, a neposredno uz nju veliki salon sa stropom “na ružu”. Imao je tri jarbola s koševima na vrhu i ljestvicama od užadi za penjanje. Iz gornjih izvora se vidi, da je Dubrovnik u XVI stoljeću imao jednu od najjačih flota na svijetu. Uz brojne manje obalne brodove, koji su plovili Jadranskim morem imali su i velike oceanske jedrenjake na koš sa kojima su održavali plovidbu na sve strane svijeta, a njihovi pomorci su dobro poznavali Atlantski ocean. Zbog pomorske djelatnosti naši pomorci stekli su tada veliki ugled u svijetu. Čak ih i Shakespeare spominje u svojim stihovima. Ova jaka mornarica, osim zarade u tranzitnoj trgovini, nije imala osvajačke porive prema kolonijama, koje su imale Španjolska, Portugal, Francuska, Nizozemska i Engleska, koje su se u tome međusobno natjecale. Španjolska, kao prva sudionica u otkrivanju Amerike, prisvojila je sebi čitav novootkriveni svijet, a rimski papa je to svojim blagoslovom potvrdio. Time je Španjolska mornarica postala najvažnija zapadnoeuropska država i vladarica na moru sa nekoliko primorskih država. Pri tome je koristila i Dubrovački Republiku te su njeni brodovi većim dijelom bili u službi Španjolske mornarice i sudjelovali u ekspedicijama i pomorskim ratovima.

S obzirom da su dubrovački brodovi u sastavu španjolske mornarice sudjelovali u osvajanju gradova Korunje (1532.), u ekspediciji na Tunis (1535.), u armadi na Alžir (1541.) itd., pretpostavlja se da su naši pomorci među prvima stigli u novo otkrivene zemlje i da ih je bilo u otkrivanju Amerike. Također, su dubrovački brodovi sudjelovali u pomorskoj bici kod Lepanta 1571., u sastavu španjolske mornarice. Jedan član obitelji Martolosića s otoka Lopuda sudjelovao je kao pilot u otkrivanju toga kontinenta.[2] Članovi obitelji Ohmučevića nalazili su se u španjolskoj službi, a Petar Ohmučević­Ivelja sudjelovao je u blokadi Lisabona i u akcijama novootkrivenih zemalja Amerike koju su tada nazivali Indijom. Bio je prozvan generalnim kapetanom Indija. Nadaleko je bio čuven Vice Bune s otoka Lopuda. Njega je špaljolski kralj jako cijenio, te ga je kao svog izaslanika slao u Indiju i čak imenovao vicekraljem Meksika.[3] Za ove usluge su špaljolski vladari davali Dubrovačkoj Republici posebne povlastice i privilegije glede slobodne plovidbe i trgovine. I pojedini dubrovački pomorci bili su u španjolskoj službi, stekli velike zasluge i najveće časti španjolskih vladara. Za ove usluge španjolski vladari su davali Dubrovačkoj Republici posebne povlastice i privilegije u vezi slobodne plovidbe i trgovine. Oko desetak ovjerenih prijepisa s tih povlastica sačuvano je u dubrovačkom državnom arhivu. Špaljolska, koja je u ono vrijeme toliko čuvala svoje posjede u novootkrivenom svijetu, zabranila je drugim narodima svako trgovanje u tim posjedima u zapadnoj Indiji ili bilo gdje na novom kontinentu. Samo su španjolski i dubrovački brodovi mogli slobodno posjećivati španjolske posjede u novootkrivenom svijetu. O tome svjedoči putovanje što ga je 1597. i 1588. izvršila nava kapetana Matea Letiele, Dubrovčanina, koja je otplovila iz Kadiska za Indiju, kako se tada zvala Sjeverna Amerika. Ovo su potpisali svjedoci Dubrovčanin Pavao Ivanov Malitia i Marko Petrov, koji su u to vrijeme bili u Kadisku.[4]

St. John u knjizi “Land of silent people”, („Zemlja tihih ljudi“)[5] spominje dubrovačke brodove i kaže da su Dubrovčani bili među prvima moreplovcima koji su došli u zaljev San Franciska i bili poznati pod imenom “Aragosy”. Po tome bi se moglo pretpostaviti, da su dubrovačke karake, koje su imale po stotinu i četrdeset ljudi posade, stradavale u nevremenu ploveći do tada još neotkrivenom istočnom obalom do Sjeverne Amerike. Spašena posada vjerovatno se iskrcala na nepoznatu obalu i tu ostala za sva vremena. Postoje i stvarni podaci da su neki Dubrovčani tijekom XVI stoljeća iselili i živjeli u novootkrivenim predjelima Amerike. Tako su oko 1520. godine iselila s otoka Koločepa u Zapadnu Indiju (Ameriku) dva brata Mato i Dominiko Konkegjević, tamo ostali preko trideset godina.

ZAGONETNA POJAVA NATPISA “CROATOAN”

Kada su se prvi Europljani iskrcali u zemlje koje danas zovemo Amerika, našli su ondje plemena, koja su u svom razvoju doprla do različitih stupnjava civilizacije, ali koja su sva, čini se pripadala istoj rasi ljudi, azijskog podrijetla.[6] Među mnogim domorodačkim plemenima koja su živjela uz obalu Atlantskog oceana, prema Ptolomeovom zemljopisu, poznatom iz 1598. godine, a pod naslovom Apalchen, misli se, da je Virginia nazvana po glavnoj skupini domorodaca zvanoj Virginia.[7] Istraživači su sve te američke domoroce nazvali Indijancima, jer su tadašnji geografi (zemljopisci), smatrali da Indija leži na zapadnoj obali Atlantskog oceana, pa je to ime i dalje ostalo.[8]

Nakon Kristofora Kolumba koncem XV, a naročito u XVI stoljeću, veliki broj smjelih pomoraca istraživali su nove kontinente Prve engleske ekspedicije za uspostavljanje engleskih kolonija u predjelu današnje Sjeverne Karoline, ali bez uspjeha, jer su te prve kolonije, bez traga nestale, a ostalo je samo na deblu urezana riječ “CROATAN”. Godine 1581. na engleskom dvoru pojavio se Walter Raleight, koji se istakao u borbama protiv irskih buntovnika. On je sanjao o utemeljenju kolonije koja bi se suprotstavila španjolskom osvajanju u Novom Svijetu, pa je molio kraljicu da ga pusti organizirati i voditi ekspediciju u Sjevernu Ameriku i tamo osnuje engleske naseobine. Ona je dala novac za opremanje i vođenje ekspedicije, ali ju nije predvodio Raleight, nego kako slijedi. Prva ekspedicija vođena engleskim pomorcima Filipu Adamsu i Arthuru Barlow iz Engleske, stigla je u srpnju 1584. u blizinu otoka Roanoke. Tu je našla indijanska plemena Manteo i Wanchese. Tada su u knjizi Richarda Hakluyta, Voyages: “Vidjeli smo djecu koja bijahu vrlo fine kestenjaste puti i kestenjaste kose”.[9] Hawks zaključuje na osnovu izvještaja ovih prvih engleskih posjetilaca u ovome dijelu Amerike, da su Europljani morali biti među prvim domorocima prije Adamsa i Barlowa. Jer ostali iz ostalih tamošnjih indijanskih plemena su bili smeđo­žute puti, plosnatog lica, crne guste kose, kao Mongoli. Domoroci su im tada dali slijedeće objašnjenje:

“Dvadeset šest godina prije (u 1558.g.), nepoznati brod upravljen bijelim ljudima bio je uništen blizu Secotana, …Neke iz posade su spasili domoroci… Nakon boravka od nekoliko tjedana na Wocotonu (Ocroake) oni su pokušali otploviti na slaboj domorođačkoj splavi, koju su nastojali upotrijebiti za njihovu plovidbu, a možda i poginuli. Njihovi čamci su odmah nakon toga, bili nađeni nasukani na obalama drugog otoka nedaleko Wocotona”. Domoroci su također izjavili o jednoj drugoj podrtini nađenoj na obali, nastradaloj u brodolomu koji se dogodio šest godina poslije, a što je moglo biti 1564. godine. Tu nije bilo preživjelih osim Indijanaca. Nakon dva mjeseca boravka u tim predjelima, ekspedicija je otputovala natrag u Englesku i sa sobom povela Mantea i Wanchesa. Oni su po dolasku u Englesku bili predstavljeni engleskoj kraljici Elisabethi.

Druga engleska ekspedicija, koja je povela natrag Mantea i Wanchesa, 03. srpnja 1584. stigla na otok Ranoke.[10] U izvješću ove ekspedicije, prvi put se pojavilo ime “Croatan” kao mjesto rođenja Mantea na istoimenome otoku. Na starim zemljopisnim kartama ubilježen je otok Croatoan, koji leži između rta Cookon i rta Hatteras, a južnije od njega nalazi se otok Ocracoke. Treća engleska ekspedicija koju je također opremio Sir Raleight, a vodio J. White, 1587., uputila se u istom pravcu. Kada su stigli na odredište saznali su od prijateljskih Indijanaca, da je svih 15 ljudi koje su ostavile prethodne ekspedicije na otoku Roanoke, poginulo.[11] 13. kolovoza 1587. kršten je Manteo, a poslije mu je White, koji je imenovan za guvernera novih predjela, dao ime Lord od Roanoke i od Dasemunkepec i postavio ga za poglavicu plemena Roanoke. Pet dana kasnije, Eleonora, unuka guvernera White, rodila je kćer i u čast prvog bijelog krštenog djeteta rođenog u Sjevernoj Americi dato joj je počasno ime Virginia Dare.[12] J. White se vratio u Englesku 27. kolovoza 1587. (ostavio je koloniju na tome otoku), te se nakon tri godine 15. kolovoza 1590. vratio s potrebnom opskrbom, na isto mjesto. Međutim, tamo su našli samo travu i nešto gorućeg ognja, te na jednom stablu urezano CRO, a na drugom riječ CROATOAN.

Međutim, drugi dan je počela oluja i nevrijeme pa su bili prisiljeni napustiti daljnje istraživanje i vratiti se u Englesku.[13] Ne zna se gdje su nestali prvi anglo­saksonski kolonisti, pa je tako propao prvi pokušaj da na kraju XVI stoljeća osnuju prvu englesku koloniju u današnjim predjelima SAD­a.

NEKI JEZIČNI TRAGOVI

Pored zanimljivih, iako ne sasvim riješenih povijesnih podataka u vezi s imenom CROATOAN, zanimljivi su jezični tragovi koji se nalaze u pismu iseljenika Josipa Cuculića iz Chicaga, kojim se obratio 31. svibnja 1936. načelniku Grada Dubrovnika. On navodi da je u jednoj čikaškoj biblioteci pronašao knjižicu koju je napisao prije stotinu godina neki časnik vojske SAD­a, u kojoj je pronašao podatke o Croatan Indias: Evo što stoji, među ostalim, u tom pismu: “…sad počne ono što je mene ovdje više zanimalo, nego li običnog Amerikanca, jer sam stvarno našao u toj knjižici mnogo hrvatskom jeziku sličnih riječi i u smislu i u pismu i u izgovoru, te hoću, da Vam spomenem ovdje nekoliko riječi iz te knjižice, te će i Vas to zanimati, jer je tu rabljen Gundulićev dialekt hrvatskog jezika, te s toga tvrdim, da je lađa morala doći iz Dubrovnika”. Evo što naš iseljenik Josip Cuculić iznosi o nekim kroatiziranim riječima Croatan Indias koje je našao u spomenutoj knjižici:

Indijanska riječ                      Eunuk, Yonoke                             Mojno 

Englesko značenje                Hero                                                Quite

Hrvatski prijevod                   Junak                                              Mirno

Uz Atlantik ne izgovaraju r kao r nego j Yournal (jojnal) Hroatan (hrvatski) otok Croatan island Potomci Kroatskih Indijanaca i danas žive u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema pismu Josipa Cuculića, u knjižici Croatan Indias stoji da je brod došao u predjele rta Hatteras 1541. godine, da se u nevremenu razlupao o hridine obale Virginie, te su se brodolomci iskrcali na to kopno i postali veliki prijatelji domorodaca, poženili se njihovim djevojkama i tako se prozvali Croatan Indias. Tijekom vremena njihovi su se potomci raselili po cijelom SAD, a mnogi su prešli i u Kanadu, te ih ima i u SAD, što čistih, što miješanih, između 800.000 do 2.000.000, a neki od njih su bili kongresmani i senatori. Priča se da je bivši predsjednik SAD Coolidge (1923.­1929.) bio njihov potomak, a moguće je da se prezivao Kulić ili Kucić.

Mnogi Američki političari su Kroatske indijance htjeli ubrojiti među crnce (što je tada bilo stavljanje u građane drugog reda, a danas nakon posljednjih američkih izbora i pobjede predsjednika Obame bi se to promijenilo u stavljanje građana prvog reda), ali su se oni uvijek tome protivili, te su im na kraju popustili. Oni sada kao potomci bijele rase imaju u državi Virginiji svojih 30 pučkih škola u Robinson i Sampson counties (okruzima). Američki pisac jugoslavenskog porijekla Louis Adamich, u svojoj knjizi Narod naroda, piše o svim narodnostima koje žive u SAD, pa tako u istoj knjizi na str. 235, piše o ljudima jugoslavenskog podrijetla (knjiga je nastala prije raspada Jugoslavije). On navodi da su naši narodi (ovdje ne navodi na koje narode iz sastava bivše Jugoslavije, misli) ušli u povijest SAD­a. Ali u prethodnim dokumentima se govori o Croatskim Indijancima i o urezanom riječi CROATAN, što je prevedeno u Hrvatski Indijanci, pa pretpostavljamo da se radi o hrvatskom narodu. Između ostalog spominje da Kroatski Indijanci žive u robesenskoj oblasti u Sjevernoj Karolini, te da postoji i danas narod koji sebe naziva Kroatima i tvrde da su potomci kroatskih plemena. Drugi potomci, rekli su mu, žive u zapadnoj Virginiji i u kamberlanskoj oblasti Merilanda. U navedenim povijesnim podacima, spominje se ime već ovdje spomenutoga Kroatskog Indijanca Mantea. Na povratku u svoj kraj je dobio naslov Lorda i imenovan je poglavicom svoga plemena. Već tada se u engleskom izvješću spominje ime CROATAN, kao mjesto gdje se rodio Manteo, a nalazi se na otoku s istim imenom. Za ime Manteo moglo bi se tumačiti da je postalo od imena Mateo ili Mate, a tih imena ima mnogo u Dalmaciji.

Ovdje bi mogli možda spomenuti i to, da su naši graditelji Sueckog kanala (1859.­1869.) za vrijeme gradnje stanovali u Port Tewfiku kraj mjesta Sueca u naselju koje se i danas zove “Croati”. Na ovome se primjeru vidi da su se naši ljudi u prošlosti u stranom svijetu pod tim imenom nazivali. Sve ovo skupa je povezano s imenom CROATOAN, CROATAN I CROATI i može govoriti o našim ljudima u stranom svijetu koji su bili prozvani po imenu svoje narodnosti. Pri tome bi trebalo proučiti i navedenu knjižicu Croatan Indias koju je Josip Cuculić pronašao i čikaškoj biblioteci. Ovdje ćemo dodati i naučnika Thomasa Hariota, koji je sudjelovao u drugoj ekspediciji. On je k sebi uzeo Mantea, naučio ga engleski, a on od Mantea površno naučio Croatan jezik. Hariot je posebno proučavao narode tog područja i na povratku u Englesku 1588., napisao knjigu Brefe and Istinito izvješće o novopronađenoj zemlji Virginiji. I ovu kao i ostale knjige trebalo bi proučiti kao izvore u kojima se govori o prvim povijesnim tragovima bijelih ljudi na području rta Hatteras, ne obazirući se na mišljenja mnogih stranih naučnika, jer njihovo mišljenje ne mora biti uvijek točno. Na osnovu iznesenoga mogli bismo pretpostaviti da su naši pomorci bili prvi bijelci koji su naselili područje oko toga rta u SAD­u, a posao je naših znanstvenika da to, ukoliko je moguće, dalje istražuje jer nas kao pomorski narod ovo pitanje ipak zanima.

ZAKLJUČNE NAPOMENE

Ovaj tekst i se temelji na pisanim dokumentima, kako je u tekstu navedeno, pa su tako podaci vjerodostojni, te se ta djela čuvaju u nacionalnim bibliotekama (domaćim i inozemnim). Popis literature koja je korištena kod izrade ovoga teksta će biti naveden u posebnom dijelu popis literature.

POPIS LITERATURE

1. G.M. Sagri: Raspravljanje o raznolikosti zapadnog oceana, Kolekcija Nicole Sagria, Venezia 1574.,

2. Rukopisno djelo Serafina Razzi, Putovanja, sačuvano u nacionalnoj biblioteci u Firenzi,

3. M. Rešetar, Dubrovački brod XVI stoljeće, Dubrovnik 1908., br. 13, str. 1­3,

4. S. Razzi, Putovanja u Abruzzo, Firenze, 1969.

5. S. Krasić, Serafin Razzi i Dubrovnik, Dubrovački horizonti, Zagreb, 1971., br. 7­8, str. 26­30

6. Foretić, Udio naših ljudi u stranim mornaricama i općim pomorskim zbivanjima kroz stoljeća, jubilarni pomorski zbornik, I, Zagreb, 1962, str. 369­302,

7. J. Tadić, Prvi naši iseljenici u Americi, Politika, Beograd, uskršnji broj, 1940., str. 8

8. Ptolomeo, Zemljopis, Univerzalni opis zemlje, Venezia, D.M. 1598., glava XXXIII, Opis Amerike ili „Indije“, str. 205,

9. A. Maurois, Povijest SAD­a, 1942.­1952., Albin Michel, Paris, 1955., prijevod Povijest Sjedinjenih Američkih Država, 1942.­1952., Naprijed, Zagreb, 1960., str. 12,

10. Francis L. Hawks, Povijest Sjeverne Karoline, Fayetevile: E.J.Hale&Sonn 1857., I, 80. Potpuno izvješće Amadasa i Barlowa, ponovno ispisano R. Hakluyt, Putovanja, III, 246 f., str. 69­

11. George J. Prpić, Rani Hrvatski kontakti sa Amerikom i misterij Kroatana, Dnevnik Hrvatskih studija, vol. I, 1960., p. 16,

12. Nacionalni zemljopis, Ghost Fleet of Outer Banks, br. 3, Rujan 1969., str. 19,

13. J. White, Pismo Richardu Hakluötu, pisano 4. veljače 1593., u Hakluyt’s Prvenstvo navigacije (Mac Lehose, NY), VIII, p. 418, Stefan Lorant, izdanje: Novi svijet, Prve slike Amerike

Tragom legende o Hrvatima u Sjevernoj Karolini

http://www.hkz-kkv.ch/croatoan_indijanci.php

"Gdje li sve hrvatska noga nije stala? Koračala je po vrhovima Anda i podzemnim hodnicima rudnika Perua, Bolivije i Sjedinjenih Američkih Država. Bila je na Aljasci i Ognjenoj zemlji. Pustila je korijen u brazilskoj prašumi, zamrznutoj Patagoniji i vrućem pijesku sjevernog Čilea. Teturala je na palubi broda uz kalifornijsku obalu, ali i na Parani, Urugvaju i Mississippiju.

Klecala je pod teretom u luci Buenos Airesa, ali i pred križem u hrvatskim crkvama. Navlačila je gumenu čizmu luizijanskog oštrigara, ali i finu gradsku cipelu čileanskog poslovnog čovjeka. Doticala je pozornicu Metropolitena, ali je gazila i prljave podove saluna i boardinghousea. Išla je pravim putem, ali i prečicom pa i stranputicom. Stotinu puta se uputila kući u Hrvatsku i isto toliko puta ostala u Americi..."

Tako bismo – kroz zabilješku profesora Ljubomira Antića iz knjige Hrvati i Amerika – ukratko mogli sažeti tešku, ali i slavnu povijest hrvatskih iseljenika. Ta je povijest obilježena brojnim legendama, uspomenama i pričama koje govore o neustrašivosti, otvorenosti, snalažljivosti pa i ludosti naših predaka, koji su – bježeći od neimaštine ili političkog terora pokušavali podizati nove domove daleko u slobodi tuđine. A poznato je da su Hrvati stoljećima naseljavali i najudaljenije dijelove svijeta. Zapravo je danas hrvatske tragove moguće pronaći na gotovo svim meridijanima i paralelama, gdje je kročila ljudska noga.

Međutim, jedan trag na obalama američke savezne države Sjeverne Karoline, koju zapljuskuje Atlantski ocean na američkom istoku, mogao bi uvelike promijeniti povijest doticaja Europljana s novootkrivenim američkim kontinentom. Isto tako bi mogao uvelike pridonijeti slici Hrvata kao velikih pomoraca i istraživača koji su slijedili Kolumba.

   Hrvatski bjegunci

No, sve počinje jednom legendom koja se u Dalmaciji počela prepričavati polovicom šesnaestog stoljeća. Prema kazivanju starih Dubrovčana, a navodno i nekim povijesnim zapisima, oko 1540. godine iz Dubrovnika su za Ameriku isplovila dva broda, a na njima su uglavnom bili hrvatski bjegunci pred Turskom najezdom iz Bosne i Hercegovine. Prolazili su mjeseci i godine, a brodovi se nisu vraćali, niti se čulo išta o sudbini njihovih pomoraca i putnika. Nekoliko godina kasnije, drugi dubrovački brodovi koji su se uspješno vratili iz Amerike, donijeli su crne vijesti kako su se brodovi razbili na opasnim hridima strmih istočnih obala nadomak slobode, a mogućim preživjelima izgubio se svaki trag.

Neki povjesničari smatraju da se to dogodilo 1558. godine, a neki spominju i druge godine. Međutim za ovu priču godina je zapravo irelevantna, jer da nije uslijedio nastavak priče, bila bi to još jedna sasvim obična sudbina kakvih je zapisano na stotine u dalmatinskim arhivima i srcima tužnih obitelji koje su zagledane u more čekale sinove da ima se vrate. Naime, takva putovanja u 16. stoljeću bila su uobičajena, jer su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji čak i u stranoj literaturi nazivani su jednima od najboljih pomorskih naroda u Europi.

Na kraju, više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Kolumbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492. godine. U svakom slučaju nastavak ove zanimljive priče, kojom se već stoljećima bave američki, ali i hrvatski istraživači, zabilježili su britanski pustolovi, koji su četrdesetak godina poslije – oko 1590. upravo u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanok, pokušali osnovati prvu anglosaksonsku koloniju na tlu Amerike.

   Pronašli hrvatske tragove?

Tome je prethodila prva engleska ekspedicija na sjevernoamerički kontinent, koju su vodili Philip Amadas i Arthur Barlow 1584. Začudili su se kad su među tamošnjim Indijancima vidjeli "djecu s vrlo lijepom crvenkastosmeđom kosom i očima boje kestena", jer su svi ostali Indijanci bili izrazito crni. Po tome su zaključili da su prije njih Engleza, ovdje morali biti neki drugi bijelci. Također ih je iznenadilo koliko su ti Indijanci bili prijateljski raspoloženi. Nazivali su se Hatteras, prema otoku na kojem su živjeli, a Englezi su ih zvali Croatoan ili Croatan, prema imenu njihova naselja na otoku južno od Roanokea.

Istraživači su u svojim zapisima spominjali svjedočenja Indijanaca o njihovu podrijetlu. Posebno su isticali Mantea i Wanchesea, koje su poslije odveli u Englesku, gdje su naučili jezik, te vratili u Ameriku kako bi pomagali Englezima kao njihovi namjesnici. Po njima nazvana su dva mjesta na otoku Roanok. Njihovo je svjedočenje danas neprocjenjivo važno za razumijevanje legende o Craoatian Indijancima. Naime, ispričali su kako su neki bijelci prije tridesetak godina doživjeli brodolom u blizini, te da su se neki od njih spasili. Poslije su pokušali otploviti uz pomoć dvaju čamaca, koje su napravili zajedno s Indijancima, ali u tome nisu uspjeli pa su ostali živjeti s njihovim roditeljima.

U svakom slučaju, ti mladi Indijanci nisu znali puno o podrijetlu brodolomaca, niti zašto je njihovo naselje nazvano Croatan, ali je Englezima bilo jasno kako su na ovom prostoru i prije njih boravili Europljani, te su bili slobodniji u komunikaciji s tim plemenom. Poslije je na otok Roanoke došlo nekoliko engleskih doseljeničkih skupina, među kojima i ona čuvenog sir Waltera Raleigha, koju je vodio John White, koji je trebao postati guverner prve engleske kolonije na novom kontinentu.

Bilo je to 1587. godine. 

   Tajna izgubljene kolonije

Godinu dana poslije, po izbijanju rata sa Španjolskom, White se vratio u Europu, ostavivši doseljenike na otoku Roanoke. S njima je dogovorio kako će mu ostaviti obavijest ako se u međuvremenu presele. Ako s Roanokea odu u Croatan, bliže Indijancima ostavit će natpis Craotoan urezan u koru drveta. Ako to bude u nuždi, ostavit će urezan i križ. U međuvremenu White nije mogao pronaći brodove kojima bi se iz Europe vratio natrag. Kad se nakon dvije godine u ljeto 1590. White konačno vratio na otok Roanoke, ostao je zaprepašten, jer nije našao nikoga. Naselje je bilo opustošeno i ograđeno, poput utvrde. Na velikom stablu pronašao je urezan natpis Croatoan, bez križa.

Nadajući se kako su mu sunarodnjaci na sigurnom među indijanskim prijateljima na obližnjem otoku, pokušao je otploviti do njega, ali ga je u tome spriječilo nevrijeme pa je bio prisiljen već u listopadu vratiti se u Englesku, a da nije do kraja riješio zagonetku o "izgubljenoj koloniji". Međutim, većina je vjerovala kako su zbog napada drugih Indijanaca i nedostatka hrane, iselili i ostali živjeti u miješanom plemenu Croatan Indijanaca, koje su poslije istraživači smatrali vrlo naprednima. Godine 1714. namjesnik Sjeverne Karoline John Lawson pohodio je Craotian Indijance na Hatterasu i oni su mu ispričali kako su neki od njihovih predaka bili bijelci, te da su znali "govoriti u knjigu". Godine 1885. država ih je priznala pod imenom Croatani i od tada im je nekoliko puta mijenjano ime. U okrugu Robeson živi ih oko 40 tisuća, a većina njih su farmeri ili tvornički radnici.

   Hoće li se ikad doznati?

Od 1887. imaju vlastitu školu Croatan Normal School, u kojoj su se školovali njihovi učitelji, a iz koje se poslije razvio i Pembroke State University. Posljednjih nekoliko desetljeća komunikaciju s njima, u ime hrvatske zajednice u SAD-u, održavaju hrvatski franjevci iz Chicaga, odnosno tamošnji Hrvatski etnički institut. Jedan od franjevaca fra Robert Jolić, tijekom službe u Chicagu 2000. godine posjetio je otoke Roanok i Hatteras u potrazi za Croatan Indijancima. Ondje je našao brojne tragove koji podsjećaju na to neobično pleme i izgubljenu englesku koloniju.

Uostalom dolazite li ovdje sa sjeverozapada lokalnom cestom br. 168, pa pređete na 158 u potrazi za ovdašnjim dugim otocima, koji se poput štita pružaju uz istočnu obalu, vidjet ćete kako se cesta 158 ponosno naziva Croatan Boulevard, a proći ćete i kroz veličanstvenu šumu Croatan National Forest. Natpis Croatoan koji je Englez White pronašao na starom hrastu, nedaleko od današnje utvrde Fort Raleigh, moguće je vidjeti na jednom minijaturnom deblu kreiranom u turističke svrhe, te u originalnom Whiteovom izvješću.

Većina tamošnjih turističkih djelatnika je prvi put od ovog franjevca čula mogućnost da su tamošnji Indijanci dobili ime po Hrvatima, koji su ondje doplovili prije Engleza, asimilirali se i ostavili svoje gene naraštajima ljepuškastih smeđokosih Indijanaca. Iako o tome nema nikakvih relevantnih znanstvenih činjenica, priča im je zvučala atraktivno. Više od 400 godina, koliko je prošlo od prvog spomena Croatan Indijanaca u Europi, ipak je predugačko razdoblje da bismo ikada do kraja rasvijetlili što se uistinu dogodilo na divljim obalama Sjeverne Karoline nedugo nakon što je Kolumbo otkrio taj kontinent, kad je Dubrovačka Republika počela širiti svoj utjecaj i na Novi svijet surađujući i sa Španjolcima i Englezima. Ovo pleme i dalje ostaje zagonetka, a njihovo hrvatsko podrijetlo - vječna legenda.

   Croatoan – jezikoslovci ga teško mogu protumačiti kao indijanski dijalekt

O prvim susretima Europljana s američkim kontinentom objavljena je 1955. u Londonu izvrsna knjiga urednika Davida Quinna "The Roanok Voyages 1584. – 1590." U njoj je moguće pronaći zapise prvih istraživača, pa tako i Arthura Barlowea. On piše kako su Croatani bili izvrsni trgovci, te da su dobro poznavali bjelačko oružje, što jasno govori o njihovu iskustvu s bijelcima. Quinn misli kako su se s njima možda susreli Španjolci, koji su doživjeli brodolom. Međutim, riječ je samo o pretpostavci, po kojoj i američki znanstvenici hrvatskog podrijetla poput Prpicha, Adamica i Rouceka s pravom tvrde da su to uistinu mogli biti i hrvatski moreplovci. U prilog njihovim tvrdnjama ide i natpis Croatan, koji i najbolji jezikoslovci i stručnjaci za indijanske dijalekte teško mogu protumačiti, pa otud ostaje jednostavno tumačenje kako je jednostavno riječ o izvedenici tadašnjeg latinskog naziva hrvatskog imena.